für Rechtswissenschaften der Universität Josip Juraj ......2009/03/04 · Časopis za pravne i društveno-humanističke znanosti Pravnoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera

Časopis za pravne i društveno-humanističke znanostiPravnoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Zeitschrift für Rechts - und Sozialwissenschaften der Fakultätfür Rechtswissenschaften der Universität Josip Juraj Strossmayer in Osijek

Journal des sciences juridiques et sociales de la Faculté de droitJosip Juraj Strossmayer Université à Osijek

Journal of Law and Social Sciences of the Faculty of LawJosip Juraj Strossmayer University of Osijek

Pravni vjesnik Pravnog fakultetaSveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Izdavač/PublisherPravni fakultet u Osijeku, Stjepana Radića 13, Osijek

Uredništvo/Editorial BoardProf. dr. sc. Igor Bojanić (glavni i odgovorni urednik / Editor in Chief), prof. dr. sc. Ivana Barković (izvršna urednica /Exe-cutive Editor), doc. dr. sc. Predrag Zima (tehnički urednik / Technical Editor), prof. dr. sc. Branko Babac, prof. dr. sc. Zvo-nimir Lauc, prof. dr. sc. Vladimir Ljubanović, prof. dr. sc. Srećko Jelinić, prof. dr. sc. Nedeljko Bosanac, prof. dr. sc. Vla-do Belaj, prof. dr. sc. Vilim Herman, prof. dr. sc. Renata Perić, prof. dr. sc. Nihada Mujić, doc. dr. sc. Mario Vinković, doc. dr. sc. Mira Lulić

Međunarodno uredništvo/International Editorial BoardProfessor Fiona C. Beveridge, School of Law, University of Liverpool, Velika BritanijaProf. dr. iur. Rainer Gildeggen, Hochschule für Wirtschaft und Rech, Hochschule Pforzheim, Njemačka Prof. dr. sc. Ljubomir Zovko, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Bosna i HercegovinaProf. dr. sc. Kadriye Bakirci, Istanbul Tehnical University, Law Division of Management Faculty, TurskaProf. dr. sc. Izabela Pruchnicka-Grabias, Warsaw School of Economics, PoljskaDoc. dr. sc. Justyna Maliszewska - Nienartowicz, Jean Monnet Center for European Studies, University of Torųn, PoljskaProf. dr. sc. Vid Jakulin, Univerza v Ljubljani, Pravna fakulteta, Slovenija

Lektor za hrvatski jezik/Croatian Language EditorMarija Šerić, prof.Prevoditelj i lektor za njemački jezik/German Language EditorDr. sc. Ljubica KordićPrevoditelj i lektor za engleski jezik/English Language EditorDubravka Papa, prof.

Adresa uredništva/Address of the Editorial BoardPravni fakultet u OsijekuStjepana Radića 13, Osijek, Republika Hrvatskatel: 031/224-500, fax: 031/224-540web: http://vjesnik.pravos.hr

Časopis izlazi u 4 broja godišnje (cijena četverobroja 120,00 kn)Narudžbe slati na adresu uredništva, a novac uplatiti na žiro račun broj 2340009-110063962

Naklada 500 primjeraka

Izdano uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

Tekstovi objavljeni u časopisu referiraju se u: Current Legal Theory, Tilburg, The Netherlands, ProQuest Research Library, Ann Arbor, Michigan, USA i Sociological Abstracts, San Diego, California, USA.

TisakMIT, Osijek.

3

PRAVNI VJESNIK GOD. 25 BR. 3-4, 2009.

SADRŽAJ

Petar BačićKLASIČNO UČENJE O DIOBI VLASTI I ODNOSI IZMEđU GRANA VLASTI ..........................................................7

Nives Mazur-KumrićPRAVNI STATUS NJEMAČKE GOVORNE SKUPINE U TALIJANSKOJ PROVINCIJI JUŽNI TIROL ...................25

Izabela Pruchnicka-GrabiasANALIZA UČINKA EVENT-DRIVEN HEDGE- FONDOVA NA TRŽIŠTU PADA I RASTA CIJENA ........................47

Deša Mlikotin Tomić, Barbara Preložnjak PRILOZI UNIFIKACIJI EUROPSKOG UGOVORNOG PRAVA ...................................................................................67

Branislav MalagurskiMEđUNARODNOPRAVNI ASPEKTI REŽIMA PLOVIDBE I ZAŠTITE OKOLIŠA RIJEKE DUNAV ......................89

Anita BlagojevićSUDSKA PRAKSA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA U MATERIJI TERORIZMA .................................. 123

Dunja DuićANALIZA UTJECAJA MEđUNARODNE ZAJEDNICE NA NEOVISNOST KOSOVA S POSEBNIM OSVRTOM NA ULOGU EUROPSKE UNIJE ............................................145

Žaklina Harašić, Vilma PezeljREGLED TEORIJSKIH PRILOGA O DRŽAVI U PRAVNIČKOM ČASOPISU „MJESEČNIK“ (1875-1945) ............ 175

Petar RadoševićRIMSKI KORIJENI HRVATSKOG STVARNOG PRAVA ............................................................................................ 193

Dragutin Vincek, Branka LjubišićINSTITUCIONALNI OKVIR ZA ZAŠTITU PREHRAMBENIH I POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA POSEBNIH SVOJSTAVA U KONTEKSTU PRISTUPANJA REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ UNIJI ........................................................ 217

Danijela RomićNEPOSREDNI IZBOR NOSITELJA IZVRŠNE VLASTI – MOGUĆNOSTI UTJECAJA NA RAZVOJ LOKALNE I PODRUČNE SAMOUPRAVE ............................................ 231

Prikaz

Srećko Jelinić, Zvonimir JelinićPRIKAZ KONFERENCIJE POD NAZIVOM “GLOBAL JUSTICE FORUM – GLOBAL LITIGATION IN A POST-ECONOMIC CRISIS WORLD” ODRŽANE NA UNIVERSITy OF COLUMBIA SCHOOL OF LAW U RAZDOBLJU OD 15. - 17. LISTOPADA 2009. GODINE I DRUGIH RADNIH AKTIVNOSTI DJELATNIKA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA J.J. STROSSMAyERA U OSIJEKU U SAD-U ................. 253


4

CONTENT

Petar BačićCLASSICAL DOCTRINE OF SEPARATION OF POWERS AND RELATIONS AMONG POWER BRANCHES .........7

Nives Mazur-KumrićLEGAL STATUS OF THE GERMAN LANGUAGE GROUP IN THE ITALIAN PROVINCE OF SOUTH TyROL .....25

Izabela Pruchnicka-GrabiasTHE STUDy OF THE EVENT DRIVEN HEDGE FUNDS PERFORMANCE IN THE BULL AND THE BEAR MARKET ..........................................................47

Deša Mlikotin Tomić, Barbara Preložnjak CONTRIBUTING THE UNIFICATION OF EUROPEAN CONTRACT LAW ..............................................................67

Branislav MalagurskiINTERNATIONAL-LAW ASPECTS OF THE DANUBE NAVIGATION AND ENVIRONMENTAL PROTECTION REGIME ............................................................................89

Anita BlagojevićTHE JURISPRUDENCE OF THE EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS IN THE FIELD OF TERRORISM .............................................................................. 123

Dunja DuićANALySIS OF THE INTERNATIONAL COMMUNITy INFLUENCE ON KOSOVO INDEPENDENCE WITH EMPHASIS ON THE EU ROLE .................................................................145

Žaklina Harašić, Vilma PezeljAN OVERVIEW OF THEORETICAL CONTRIBUTIONS ON THE STATE IN THE LEGAL JOURNAL „MJESEČNIK“ („MONTHLy“) (1875-1945) ...................................... 175

Petar RadoševićROMAN ROOTS OF CROATIAN PROPERTy LAW .................................................................................................. 193

Dragutin Vincek, Branka LjubišićINSTITUTIONAL FRAMEWORK FOR PROTECTION OF FOOD AND AGRICULTURAL PRODUCTS OF SPECIFIC CHARACTER IN LIGHT OF THE EU ACCESSION OF THE REPUBLIC OF CROATIA .......................................... 217

Danijela RomićExECUTIVE POWER HOLDER DIRECT ELECTIONS-LOCAL AND REGIONAL SELF-GOVERNMENT DEVELOPMENT INFLUENCE POSSIBILITIES .................................... 231

Reviews

Srećko Jelinić, Zvonimir JelinićTHE REVIEW OF THE CONFERENCE «GLOBAL JUSTICE FORUM-GLOBAL LITIGATION IN A POST-ECONOMIC CRISIS WORLD» HELD AT THE UNIVERSITy OF COLUMBIA SCHOOL OF LAW FROM 15 TO 17 OCTOBER 2009 AND OTHER WORKING ACTIVITIES OF THE EMPLOyEES OF THE FACULTy OF LAW, UNIVERSITy OF J.J. STROSSMAyER IN OSIJEK IN THE USA ............................. 253

5


INHALT

Petar BačićKLASSISCHE RECHTSLEHRE üBER DIE GEWALTENTEILUNG UND VERHäLTNISSE ZWISCHEN DEN RECHTSGEBIETEN .............................................7

Nives Mazur-KumrićRECHTSSTATUS DER DEUTSCHSPRACHIGEN EINWOHNERGRUPPE IN DER ITALIENISCHEN PROVINZ SüDTIROL ................................................................25

Izabela Pruchnicka-GrabiasSTUDIE üBER KONVERTIERBARE ARBITRäRE ABSICHERUNGSFONDS IN UMSTäNDEN DER BAISSE UND DER HAUSSE ........................................................47

Deša Mlikotin Tomić, Barbara Preložnjak BEITRäGE ZUR UNIFIZIERUNG DES EUROPäISCHEN VERTRAGSRECHTS .......................................................67

Branislav MalagurskiVöLKERRECHTLICHE ASPEKTE DES SCHIFFFAHRTS- UND DES UMWELTSCHUTZREGIMES AN DER DONAU ........................................................................................89

Anita BlagojevićGERICHTSPRAxIS DES EUROPäISCHEN GERICHTSHOFS FüR MENSCHENRECHTE IN DER SACHE TERRORRISMUS ................................................................................ 123

Dunja DuićANALySE DES EINFLUSSES DER INTERNATIONALEN GEMEINSCHAFT AUF DIE UNABHäNGIGKEIT VON KOSOVO MIT DEM AKZENT AUF DIE EUROPäISCHE UNION...............145

Žaklina Harašić, Vilma PezeljüBRSICHT üBER THEORETHISCHE BEITRäGE ZUM THEMA STAAT IN DER JURISTISCHEN FACHZEITSCHRIFT «MJESEČNIK» (1875-1945) ............................................... 175

Petar RadoševićRöMISCHE WURZEL DES KROATISCHEN SACHENRECHTS .............................................................................. 193

Dragutin Vincek, Branka LjubišićINSTITUTIONELLER RAHMEN FüR DEN SCHUTZ DER LANDWIRTSCHAFTLICHEN UND NAHRUNGSPRODUKTE MIT BESONDEREN EIGENSCHAFTEN IM LICHTE DES BEITRITTS DER REPUBLIK KROATIEN ZUR EU ....................................... 217

Danijela RomićUNMITTELBARE WAHL DER TRäGER DER VOLLZIEHENDEN GEWALT – MöGLICHKEITEN DES EINFLUSSES AUF DIE ENTWICKLUNG DER LOKALEN UND REGIONALEN SELBSTVERWALTUNG ... 231

Darstellungen

Srećko Jelinić, Zvonimir JelinićDARSTELLUNG DER KONFERENZ “GLOBAL JUSTICE FORUM – GLOBAL LITIGATION IN A POST-ECONOMIC CRISIS WORLD”, DIE AN DER UNIVERSITy OF COLUMBIA SCHOOL OF LAW VOM 15-17. OKTOBER 2009 STATTGEFUNDEN IST, SOWIE ANDERER TäTIGKEITEN DER PROFESSORENE DER FAKULTäT FüR RECHTSWISSENSCHAFTEN DER UNIVERSITäT J. J. STROSSMAyER AUS OSIJEK IN DEN VEREINIGTEN STAATEN ......................................... 253

7

Dr. sc. Petar Bačić: Klasično učenje o diobi vlasti i odnosi između grana vlasti

Dr. sc. Petar Bačić, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu Izvorni znanstveni rad UDK 342.33

KLASIČNO UČENJE O DIOBI VLASTI I ODNOSI IZMEđU GRANA VLASTI

Sažetak: U suvremenom komparativnom ustavnom pravu uvriježeno shvaćanje da je tri-as politica korektna politička teorija koja i danas predstavlja jedno od pouzdanih polaznih mjesta za sistematsko proučavanje javnog prava te korisni spoznajni instrument. Ipak još je potrebnija potraga za odgovorom na pitanje o stvarnom međusobnom odnosu triju vlasti, a posebno o položaju sudbene vlasti u odno-su prema zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. U tekstu autor sagledava i ocjenjuje taj odnos u teoriji i praksi različitih modela organizacije državne vlasti (parlamen-tarni sustav, predsjednički sustav, polupredsjednički, odnosno mješoviti susta-vi, itd.).

Ključne riječi: dioba vlasti, organizacija i načela državne vlasti, parlamentarizam, predsjednič-ki sustav, mješoviti sustav

Ideja da se sloboda čuva i unapređuje tako da se različite državne vlasti (zakonodavna, izvrš-na i sudbena) prepuste posebnim granama državne organizacije ima svoje korijene u teoriji sta-tus mixtusa o kojemu su raspravljali brojni pisci klasičnog konstitucionalizma (Platon, Aristotel, Polibije). Za razliku od stare teorije ‘’mješovitog ustava’’ koja je bila potpora organizaciji uravno-teženog, stabilnog sustava koji će kombinirati različite oblike vladavine i tako osigurati učešće u vlasti različitim društvenim klasama, nova formulacija diobe vlasti je od 17. stoljeća preuzela ide-ju ravnoteže u drugačijem obliku. Umjesto potrage za uključivanjem različitih društvenih klasa, moderna teorija o diobi vlasti razlikovala je posebne političke funkcije (zakonodavnu, izvršnu i sudbenu) čiji su nositelji personalno različiti.1

Autor prve utjecajnije moderne formulacije diobe vlasti je John Locke (1632-1704), koji je za-govarao sustav u kojemu će glavne funkcije državne vlasti biti odvojene. Zakonodavna vlast (par-lament) treba biti najviša vlast, koja raspolaže pravom da donosi opće zakonske akte, dok će iz-vršnu vlast obnašati monarh. Najvažnija funkcija parlamenta bila je povezana s pravom odobra-vanja poreza. Kralj je imao pravo zakonodavnog veta, regulirao je trajanje mandata parlamenta, njemu je pripadala prerogativa tj. pravo da u izvanrednim okolnostima djeluje diskrecijski za jav-no dobro, itd. U Lockeovoj formulaciji diobe vlasti sudstvo je tek dio izvršne vlasti.2 Iako Locke

1 Wormuth F. D., THE ORIGINS OF MODERN CONSTITUTIONALISM, Harper & Brothers Publ., New york, 1949., (v. Gl. xx. o diobi vlasti).

2 Usp. ENCyCLOPEDIA OF DEMOCRACy (odrednica SEPARATION OF POWERS), Routledge, London, 1995., str. 1120-1121.

8

u klasifikaciji državnih organa ili funkcija na zakonodavnu i izvršnu ne spominje sudstvo kao iz-dvojenu vlast, to ne znači da umanjuje važnost sudske funkcije. Prema M.J.C. Vileu, piscu po-znatog djela o diobi vlasti, za Lockea je glavna funkcija države zapravo bitno juridička, jer je ‘’Dr-žava zapravo Sudac kojega nema i koji nedostaje u prirodnom stanju’’.3

Budući da je u suvremenom komparativnom ustavnom pravu uvriježeno shvaćanje da je trias politica korektna politička teorija koja i danas predstavlja jedno od pouzdanih polaznih mjesta za sistematsko proučavanje javnog prava te korisni spoznajni instrument, još je potrebnija potraga za odgovorom na pitanje o međusobnom odnosu triju vlasti, a posebno o položaju sudbene vla-sti u odnosu prema zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Taj položaj se najjasnije ogleda u teoriji i prak-si različitih modela organizacije tog odnosa koje danas poznajemo (parlamentarni sustav, pred-sjednički sustav, polupredsjednički, odnosno mješoviti sustavi, itd.).4 Zbog toga i sumarni opis te značenje najvažnijih formulacija o diobi vlasti čine nužni dio ovog rada.

Alexis de Tocqueville (1805-1859) je u gl. VIII. klasičnog djela ustavnopravne i političke zna-nosti ‘’Demokracija u Americi’’ (1835) razmatrao pitanje: ‘’Što u Sjedinjenim Državama ublažava tiraniju većine?’’. Impresioniran značajem, ulogom i ugledom pravnika i sudbene vlasti u Ameri-ci napisao je sljedeće: ‘’Gotovo da nema političkog pitanja u Sjedinjenim Državama koje se prije ili kasnije ne razriješi kao pravosudno pitanje’’.5 Brojni su konstitucionalisti, nakon francuskog klasika, proučavali različite i sve brojnije oblike i posljedice razrješenja tih ‘’pravosudnih pitanja’’. Dugu tradiciju ustavnodemokratske države da sačuva pravne i sudske odluke od političkih priti-saka - što je temeljna ambicija vladavine prava - danas širom svijeta mijenja praksa sudskih insti-tucija da u sve većem broju slučajeva odlučuju o pitanjima koja su zapravo zakonodavnog karak-tera. Danas je sve primjetniji proces prijenosa vlasti na sudove, koji postaju sve sposobniji i spre-mniji regulirati vršenje parlamentarne vlasti, i to tako da stvarno ograničavaju ovlasti institucija zakonodavne vlasti. Sudovi sve učestalije ‘’postaju mjesta gdje se stvara stvarna politika... sudo-vi sve više žele regulirati vođenje same politike’’.6

Gdje se nalaze izvori sudskog aktivizma? Nalaze li se u samim temeljima odnosa konstitu-cionalizma i demokracije ili u njegovoj kasnijoj evoluciji? Krije li klasična koncepcija diobe vla-sti, kao organski dio ustavne demokracije, klicu sudskog aktivizma? Kako objasniti fenomen ju-dicijalizacije, kao politike jačanja sudbene vlasti u 20. stoljeću, s obzirom na klasično učenje o di-obi vlasti te na empirijski i historijski smisao sudskih institucija? Koji su osnovni razlozi poja-ve političke jurisprudencije (political jurisprudence) - teorije koja ne samo propituje ulogu prava i pravnih institucija u politici, nego i odlučno zagovara ideju o sudovima kao sastavnim sudionici-ma političkog procesa poput zakonodavne i izvršne vlasti? Koje su posljedice koncepta i prakse judicijalizacije?7 Ukratko, kako se razvijao i razriješio sukob između sudaca kao nositelja vladavi-ne prava i narodnih predstavnika kao nositelja demokratske vladavine?

3 Vile M.J.C., CONSTITUTIONALISM AND SEPARATION OF POWERS (Second ed.), Liberty Fund, Indianapolis, 1998., str. 58-82.

4 Tako npr. Koopmans T., COURTS AND POLITICAL INSTITUTIONS - A COMPARATIVE VIEW, Cambridge University Press, Cambridge, 2003., str. 11.

5 ‘’There is hardly a political question in the United States which does not sooner or later turns into a judicial one’’; usp. Tocqueville A. de, DEMOCRACy IN AMERICA, Harper Perennial, New york, 1988., str. 270. Usp. O DEMOKRACIJI U AMERICI (prev. D. Marion), Informator (Biblioteka Politička misao), Zagreb, 1995., str. 119.

6 Ferejohn J., JUDICIALIZING POLITICS, POLITICIZING LAW, Law & Contemporary Problems, sv. 65, br. 3, 2002., str. 41.

7 ‘’Naposljetku, koje su posljedice koncepta i prakse judicijalizacije kao devijacije od izbora, odnosno nametanja legalnih procedura preko sudbenog nadzora na administrativnu ili legislativnu praksu?’’; usp. Harrington C.B., MARTIN SHAPIRO AND ALEC STONE SWEET, ON LAW, POLITICS AND JUDICIALIZATION, I.CON - Int’l Journal of Constitutional Law, Oxford University Press & New york School of Law, sv. 2, br. 3, 2004., str. 561.


9

1.1. Sudbena vlast i političke institucije (I): Charles Montesquieu

Doktrina o diobi vlasti u formulaciji francuskog ustavnog pisca Charlesa Montesquieua (1689-1755)8 predstavlja jedno od najutjecajnijih i najpopularnijih učenja u bogatoj riznici ustav-nopravne teorije i ustavnog prava. U tradicionalnoj interpretaciji Montesquieovog djela ‘’Duh za-kona’’ (L’Esprit des Lois, 1748),9 koju su oblikovali pravnici s kraja 19. stoljeća, ističe se da je taj ple-mić porijeklom iz Brede (nedaleko od Bordeauxa), inače veliki poklonik engleskog sustava vlada-nja, teoriju o diobi vlasti postavio u šestom poglavlju jedanaeste knjige ‘’Duha zakona’’ (koje je posvećeno upravo engleskom Ustavu). Montesquieu je zagovarao diobu državne vlasti na zako-nodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Takva se je dioba mogla održati jedino ukoliko je nositelj sva-ke od tri vlasti pomno pazio da nositelji onih drugih dviju vlasti djeluju u granicama dodijelje-nih im ustavnih ovlasti.

U tradicionalističkim opisima Montesquieovog shvaćanja diobe vlasti polazi se od tvrdnje da je on u državnoj organizaciji vidio tri oblika vlasti. Zakonodavna vlast vezana je uz stvaranje pra-va, uključujući usvajanje originalnih pravnih akata, njihovu promjenu i ukidanje. Izvršna vlast razdijeljena je na dvije grane: jedna je odgovorna za međunarodno pravo (zapravo za odluke koje se tiču obrane i vanjskih odnosa), a druga je zadužena za ‘’domaće’’ pravo (zapravo za odluke u kaznenopravnim i građanskopravnim predmetima). Ta potonja grana, koja je kasnije preimeno-vana u vlast sudovanja (puissance de juger), zapravo je dio Lockeove karakterizacije izvršne vlasti. Montesquieu je naime, kako to zaključuje C. J. Friedrich, ‘’jednostavno i prirodno preimenovao Lockeovu izvršnu vlast u sudbenu’’.10 Ta se je vlast odnosila samo na ona pitanja čije je izvrše-nje tražilo neovisno odlučivanje. Dakle, ako nije bilo spora, tada se nije ni spominjalo izvršavanje (domaćeg) prava. Zato je razumljiv Montesquieov opis postojećih vlasti. Postoji vlast koja ‘’dono-si zakone’’, zatim ona putem koje se ‘’izvršavaju javne odluke’’, te konačno ona koja ‘’odlučuje o stvarima pojedinaca’’.11 U Engleskoj su ta tri oblika vlasti primarno obnašala tri različita aktera. Zakonodavnu vlast imala su dva parlamentarna doma, monarh je imao izvršnu vlast, a vlast su-dovanja je pripadala sudskim porotama (juries).

Montesquieov odmak od zakonodavno-izvršne dihotomije na kojoj je prije njega inzistirao John Locke sastojao se u sljedećem: presuđivanje sporova o važnim činjenicama prethodi izvr-šavanju prava, a to odlučivanje zadatak je sudskih porota. Na taj su se način tri funkcije (zakono-davna, izvršna i sudbena) bitno razlikovale i bile su odvojene, pa je Montesquieu mogao zaključi-ti da vlasti u Engleskoj prije svega djeluju odvojeno. Pravo su izvršavali monarhovi službenici, ali se je u slučaju postojanja spora oko činjenica okupljala porota sa zadatkom da presudi spor. Su-đenje pritom nije uključivalo elaboraciju prava. Ono je podrazumijevalo samo odlučivanje o tome tko u konkretnom slučaju govori istinu, tko je u pravu. Suđenje se je razlikovalo od zakonodav-stva jer ono nije značilo stvaranje propisa za buduće slučajeve. Današnja presuda nije imala zna-čaj za možebitni sutrašnji slučaj. Primjena prava na činjenice koje je utvrdila sudska porota nije se razlikovalo od primjene prava u situacijama u kojima nije bilo spora. U prvom slučaju, akteri

8 Punim imenom Charles-Louis de Secondat, baron de La Brède et de Montesquieu (rođen 18. siječnja 1689. u Bredi, umro 10. veljače 1755. u Parizu).

9 Uvid u izvornu Montesquieovu misao dobili smo kroz izdanje L’Esprit des Lois, I-II, Libraire Garnier Frères, Paris, 1922., a koje ćemo i citirati u ovom radu. Imali smo uvid i u talijanski prijevod: CLASSICI DELLA DEMOCRAZIA MODERNA – MONTES-QUIEU (a cura di Vittorio de Caprariis), Società editrice il Mulino, Bologna, 1962.

10 Friedrich C.J., CONSTITUTIONAL GOVERNMENT AND DEMOCRACy - THEORy AND PRACTICE IN EUROPE AND AMERICA (Rev. edition), Ginn & company,, Boston, 1950., str. 177.

11 Montesquieu C., L’Esprit des Lois, I-II, Libraire Garnier Frères, Paris, 1922., str. 174.


10

koji su primjenjivali pravo - koji su ga izvršavali - zvali su se suci. U drugom slučaju, gdje činjeni-ce nisu bile sporne i gdje se sudovi nisu ni miješali, akteri su bili službenici izvršne grane vlasti. U svakom slučaju, njihovo izvršavanje prava bilo je rutinsko na način da njihovo djelovanje nije u nijednom slučaju utjecalo na sadržaj prava. Pojedini autori zaključuju da je takvo shvaćanje sud-bene vlasti bilo konzistentno s Montesquieovom osobnom sudbenom aktivnošću u Francuskoj.12

S obzirom na činjenicu da je u Engleskoj zakonodavna vlast pripadala predstavničkom tije-lu, za Montesquieua su suci ‘’samo usta kroz koja se objavljuju riječi zakona; oni su pasivna bića, nesposobna iskazati svoju snagu ili strogost’’.13 Iako tribunali nisu bili stalni, presude su trebale biti fiksne i to na način da uvijek budu u suglasnosti sa zakonima. Ako bi presude predstavljale tek privatno mišljenje suca, ljudi bi živjeli bez pravog znanja o prirodi svojih obveza. Zato je in-telektualna energija koju pretpostavlja obnašanje sudačke funkcije prvenstveno u odlučivanju o činjenicama.

Montesquieu je smatrao da se vrijednost britanskog sustava vlasti nalazi u kombinaciji dio-be i kontrole. Zakonodavnu vlast parlamenta kontrolirao je monarh, koji je mogao odbijati za-kone. Monarhovu izvršnu vlast kontrolirao je parlament, koji je imao ekskluzivno pravo odluči-vanja o porezima te o financiranju aktivnosti izvršne vlasti. Zakonodavac je imao pravo ispitiva-ti način na koji se izvršavaju zakoni, pa je Donji dom mogao kazneno progoniti (impeach), a Gor-nji dom osuditi i kazniti monarhove službenike. Govoreći o sudbenoj vlasti Montesquieu isti-če: ‘’Nema slobode ako sudbena vlast nije odvojena od zakonodavne i izvršne. Tamo gdje je ona udružena sa zakonodavnom vlasti, život i sloboda podanika izloženi su arbitrarnoj kontroli; tu je sudac zakonodavac. Tamo gdje je sudbena vlast udružena s izvršnom vlasti, sudac može biti na-silan i represivan’’.14 Sudbena vlast utvrđuje činjenice, ona prethodi izvršenju postojećeg prava. Međutim, budući da nositelj sudbene vlasti nije neka posebna statusna grupa ili profesija, ona je gotovo ‘’nevidljiva i nikakva’’ (invisible et nulle).15

U analizama pojedinih komentatora Montesquieuovih ideja naglašava se tendencija uklanja-nja sudbene vlasti s popisa postojećih vlasti. Ali zato ostaju one vidljive vlasti (pouvoirs visible), a to su zakonodavna i izvršna.16 U tom se smislu ‘’nevidljiva i nikakva’’ sudbena vlast doista ne može mjeriti sa zakonodavnom i izvršnom, te s pravom možemo zaključiti da u ovom tumačenju klasične diobe vlasti nema ni traga sudskom aktivizmu.

12 Tako npr. Claus L., MONTESQUIEU’S MISTAKES AND THE TRUE MEANING OF SEPARATION, Oxford Journal of Legal Studies, sv. 25, br. 3, 2005., str. 422. Montesquieu je naime u Francuskoj obnašao i funkciju suca.

13 ‘’Mais les juges de la nation, comme nous avons dit, que la bouche qui prononce des paroles de la loi; des êtres inanimés qui n’en peuvent modérer ni la force ni la rigueur’’. V. Montesquieu C., L’Esprit des Lois, Livre xI., Chapitre VI, str. 159.

14 Montesquieu C., op. cit., str. 173.

15 ‘’La puissance de juger ne doit pas être donnée à un sénat permanent, mais exercée par des persones tirées su corps du peuple, dans certains temps de l’annèe, de la maniére prescrite par la loi, pour former un tribunal qui ne dure qu’autant que la nécessité le requiert. De cette façon, la puissance de juger, si terrible parmi les hommes, n’étant attachée ni a un certain état, ni à une certaine profession, devient, pour ainsi dire, invisible et nulle’’. Montesquieu C., op. cit., str. 153.

16 Usp. Stewart I., MONTESQUIEU IN ENGLAND: HIS ‘NOTES ON ENGLAND’, WITH COMMENTARy AND TRANSLATION, Oxford University Comparative Law Forum, na: http://ouclf.iuscomp.org/articles/montesquieu.shtml (24.10.2008), str. 2-4.


11

1.1.1. Dva tradicionalna tumačenja Montesquieove koncepcije o diobi vlasti.

Postoji više različitih interpretacija Montesquieuove teorije. Francuski ustavnopravni pisac Charles Eisenmann ističe da je tradicionalna formulacija Montesquieovih ideja o diobi vlasti izvor dva međusobno inkompatibilna tumačenja: pravnog i političkog.17

(i) Pravno tumačenje. Prema tzv. ‘’jurističkoj interpretaciji’’, koja je u 20. stoljeću bila svo-jevrsni kanon, Montesquieu je zapravo predlagao hermetičku diobu zakonodavne, izvršne i sud-bene vlasti. Dioba je značila sljedeće: (a) postoje tri tijela ili grupe tijela; (b) svaka od tri vlasti mora biti zaduženje samo jednog, ‘’apsolutno posebnog’’ tijela; pojedinac ili ‘’skupina pojedina-ca’’ može sudjelovati u radu samo jednog takvog tijela, što znači da dva tijela neće dijeliti nijednu zajedničku ‘’stanicu’’ vlasti; (c) svako će tijelo određenu vlast obnašati u njenoj ‘’ukupnosti’’, što znači da je neće dijeliti ni na koji način; (d) svako će tijelo vršiti svoju ‘’funkciju’’ potpuno neovi-sno, zaštićeno pritom od utjecaja bilo koje od preostalih dviju vlasti i potpuno posvećeno ostva-rivanju takve neovisnosti.

Navedena načela štite sljedeće garancije: (a) međusobna neopozivost tri tijela - niti jedno od njih neće imati pravo ukidanja drugog; (b) nijedno od tri tijela neće raspolagati pravom ili sred-stvima kojima može spriječiti drugo tijelo da obnaša svoju funkciju; (c) između onih koji su zadu-ženi ili sudjeluju u obnašanju tri funkcije vlasti neće biti apsolutno nikakve izravne veze ili komu-nikacije - nositelji svoje funkcije ne mogu obnašati zajedno; ukoliko moraju komunicirati, onda to čine jedino putem poruka.

Na temelju tih načela i garancija su Montesquieov ‘’najbolji ustavni svijet gradila tri tijela, od kojih se svako kretalo u svojoj vlastitoj sferi i po autonomnoj putanji - neovisno, bez privlačenja ili odbijanja drugih, te bez ikakvog sličnog međusobnog utjecaja’’.18

No, osim ovog tumačenja koje naglašava ideju o apsolutnoj odvojenosti vlasti i za koje su neki komentatori tvrdili da je ‘’apsurdno’’, ‘’pogrešno’’ i ‘’netočno’’, postoji i jedna druga interpretaci-ja Montesquieove misli. To tumačenje naglašava ideju o njihovoj ravnoteži (modération), dakle o stanju u kojemu ‘’jedna vlast kontrolira drugu’’ (le pouvoir arrête le pouvoir).

(i i) Političko tumačenje. Riječ je o tumačenju koje je nastalo u 18. stoljeću, a dominira-lo je tijekom 19. stoljeća. Njegovi zagovornici ne pronalaze kod Montesquieua samo jedno nače-lo - diobe vlasti, nego kombinaciju dva načela: načela nemiješanja i načela složenosti. Ta dva na-čela imaju jednaki status koji jamči njihovu međusobnu nepokorivost, no pri rješavanju različi-tih problema jedno ipak dolazi nakon drugog.

Prema načelu nemiješanja (principle of non-confusion) ‘’dvije od tri državne vlasti, a svakako ne sve tri, ne smiju biti predane u ruke istom tijelu’’. Odnosno, kad se govori o samim tijelima, onda nijedno tijelo ne bi smjelo obnašati dvije, a fortiori sve tri vlasti. Razlika u odnosu na nače-lo diobe je u sljedećem: (i) Dovoljno je da se tijela koja obnašaju različite ovlasti ne sastavljaju od potpuno istih elemenata, odnosno da nisu identičnog sastava. Riječ je o načelu različitosti ili ne-identičnosti. Ukoliko je taj uvjet zadovoljen, određeni pojedinac bi mogao biti član različitih ti-jela i sudjelovati u obnašanju više od jedne vlasti. (ii) Dovoljno je da određena vlast nije u svojoj ukupnosti dodijeljena više od jednom tijelu. Dakle, ograničeno obnašanje jedne vlasti može biti dodijeljeno tijelu čija je primarna odgovornost obnašanje druge vlasti. Eisenmann konačno tvrdi

17 Eisenmann C., LA PENSÉE CONSTITUTIONNELE DE MONTESQUIEU, u: LA PENSÉE POLITIQUE ET CONSTITUTIONNELE DE MONTESQUIEU: BICENTENAIRE DE L’ESPRIT DES LOIS 1748-1948, Paris, 1952., str. 133-160.; cit. pr. Althusser L., POLITICS AND HISTORy - MONTESQUIEU, ROUSSEAU, HEGEL AND MARx, Paris, 1970., str. 13-112. Usp. i Stewart I., op. cit., str. 2-4.

18 Eisenmann C., op. cit., str. 136.


12

da se ovo načelo u političkoj interpretaciji jasno prepoznaje u Montesquieovim opaskama o en-gleskom ustavnom pravu i praksi.19

Načelo složenosti (principle of complexity) odnosi se na pitanje lociranja suvereniteta. Iako Montesquieu sve tri vlasti smješta na istu razinu, ovo načelo se ipak odnosi samo na zakonodav-nu i izvršnu vlast. Naime, samo su to vlasti u političkom smislu. U takvom kontekstu suci su za Montesquieua tek ‘’strojevi za silogizme’’, ‘’sudbeni automati’’. Sudac donosi odluku o činjenica-ma, nakon čega se pravo primjenjuje automatski. Suci nisu stalno, nego ad hoc tijelo. Odatle i pro-izlazi Montesquieuov poznati zaključak o sudbenoj vlasti kao ‘’nevidljivoj i nikakvoj vlasti’’.20 I za Eisenmanna, kao i za brojne druge komentatore, riječ je o ‘’glasovitoj, često citiranoj formuli, a koja naposljetku potpuno nestaje iz perspektive’’.21

Montesquieuovo pozicioniranje suvereniteta odnosi se dakle samo na zakonodavnu i izvrš-nu vlast. Izvršna vlast pripada monarhu. Zakonodavna vlast dijelom pripada aristokraciji, a dije-lom narodu. Rezultat je trostruka dioba vlasti koja odgovara engleskoj podjeli između kralja, lor-dova i predstavnika komuna. Ipak, temeljni elementi Montesquieovog dizajna nadilaze engleski primjer, budući da se mogu preslikati i na republiku i na monarhiju.

Drugo načelo u političkom tumačenju zapravo, prema Eisenmannu, znači sljedeće: suvere-na vlast se ne smije povjeriti jednostavnom tijelu, bilo da je riječ o pojedincu ili skupštini. Upra-vo suprotno - suverenu vlast trebao bi imati kompleksni organ, sastavljen od nekoliko različitih i heterogenih elemenata od kojih svaki predstavlja različitu političku snagu, a koji će vlast vrši-ti zajedno. Na taj će način konačne političke odluke, koje bi bile prvenstveno zakonodavne, izra-žavati ne samo volju jedne političke snage, nego zajedničku i usuglašenu volju više njih. Zato bi upravljanje (direction) državom trebalo počivati jedino na zajedničkoj akciji (leur réunion seule, leur union). Najviši ili suvereni organ trebao bi biti politički kompleksan. Montesquieu je doista uvidio da zakonodavstvo u Engleskoj traži suglasnost kralja, lordova i Donjeg doma. Navedena tri tijela stoje u odnosu uzajamne jednakosti. Oni ‘’kontroliraju’’ i ‘’provjeravaju’’ jedan drugog. Ovo je načelo dakle vezano uz pitanje političke ravnoteže, odnosno ‘’zloupotrebe’’ vlasti. Pritom se ne misli toliko na zloupotrebu u strogo juridičkom smislu (kao prekoračenje legalno dodijelje-nih ovlasti), već, kako to zaključuje Eisenmann, o zloupotrebi u političkom smislu koja pokazu-je razliku između dobre i loše vlade. Konačni rezultat je ravnoteža, kompromis; na djelu je vlada srednjeg puta (juste milieu). Sukladno tome, od dva načela koja identificira političko tumačenje, drugo je načelo mnogo važnije.22

19 Usp. Stewart I., op. cit., str. 3.


21 Eisenmann C., op. cit; cit. pr. Stewart I., op. cit., str. 4.

22 Althusser L., op. cit., str. 89.


13

1.1.2. Suvremena interpretacija Montesquieove koncepcije diobe vlasti i ‘’Duha za-kona’’ kao izvora sudskog aktivizma.

Brojni klasični tumači Montesquieove koncepcije diobe vlasti,23 a posebno položaja i uloge sudbene vlasti, uglavnom su se zadržavali na navodima da je pravosudna vlast ‘’praktično nevid-ljiva i bez posebnog značaja’’ (celle de juger est en quelque facon nulle),24 odnosno da su suci ‘’samo usta koja izgovaraju riječi zakona’’ (mais les juges ne sont... que la bouche qui prononce les paroles de la loi).25 Za razliku od klasičnih interpretacija, recentno tumačenje Montesquieove koncepcije konstitucionalizma i diobe vlasti istu zapravo vidi kao teorijsko utemeljenje suvremene snažne sudbene vlasti i njoj primjerenog sudskog aktivizma. Moderne interpretacije dokazuju da ‘’Duh zakona’’ oblikuje ne samo novu koncepciju organizacije vlasti i njena načela, nego i ideju o snaž-noj ali samozatajnoj sudbenoj vlasti. Montesquieu je zapravo, kako to zaključuje Paul O. Carre-se, podučavao državnike i suce da ‘’maskiraju’’, ‘’prikriju vlast’’ (cloaking of power), ali s odlučnom namjerom da tu vlast - koju simboliziraju figure sudaca ‘’zaogrnutih plaštevima’’, pomno skrive-nih iza građanskih porota - stvarno postavi u samo središte politike.26

Ključ Montesquieovog konstitucionalizma i njegove političke filozofije je neovisnost sudstva, odnosno sudbena vlast koja zagovara postupnu i mirnu reformu, a ne revolucionarni obrat. Za razliku od J.J. Rousseaua, I. Kanta, F. Hegela i kasnijih modernista, Montesquieu je zagovarao ideju postepene i gotovo neprimjetne reforme ustava i zakona. Takvoj koncepciji daleko više od-govara snažna ali istovremeno diskretna sudbena vlast, nego vlasti koje prema ostvarivanju ve-likih ciljeva vodi isključivo strast.

Konačni cilj Montesquieove ‘’nove’’ znanosti o politici je sloboda. No za njega je preduvjet slobode - kako to napominje P.O. Carrese - ‘’moderna’’ koncepcija ravnoteže i umjerenosti. Prije konačnog oblikovanja svoje koncepcije konstitucionalizma u knjizi xI-xII ‘’Duha zakona’’, Mon-tesquieu utvrđuje temeljni ratio svoje koncepcije o diobi vlasti i posebno sudbene vlasti. On do-kazuje da sloboda može osigurati sigurnost samo ako su ljudske aktivnosti i strasti strukturira-ne prema dinamici koju propisuju prirodni zakoni. Budući da naši prirodni uvjeti nisu toliko loši kako je to mislio T. Hobbes (1588-1679), nema ni potrebe za temeljnim ugovorom i svemoćnim Levijatanom. No, s druge strane, ti uvjeti nisu dovoljno jamstvo za moralnu orijentaciju politike i zakona koji u značajnoj mjeri ograničavaju slobodu pojedinca. Čovjek se ne treba sučeliti niti sa zastrašujućim božjim sudom, niti s Levijatanom. Logika naznačuje da politika mora biti ustroje-na u više različitih vlasti tako da istovremeno i kontrolira i olakšava slobodu kretanja i djelova-nja političkih strasti i energija.

23 Zanimljivo je da i autor najkompletnijeg djela o diobi vlasti M.J.C. Vile smatra da Montesquieu sudbenoj grani vlasti ne daje ‘’jednaki status sa zakonodavnom i izvršnom granom vlasti, iako je njegova jasna namjera bila da sudstvo od njih bude neovisno’’. Usp. Vile M.J.C., CONSTITUTIONALISM AND SEPARATION OF POWERS (Second Edition), Liberty Fund, Indianapolis, 1998., str. 95. U našoj ustavnopravnoj literaturi najviše je o Montesquieuovoj diobi vlasti pisao S. Sokol. No, i njegov doprinos se zaustav-lja na konstataciji da Montesquieu za sudsku vlast kaže da ‘’što se tiče diobe vlasti nije od posebne važnosti’’. Usp. Smerdel B. i Sokol S., USTAVNO PRAVO, Pravni fakultet, Zagreb, 2006., str. 330. Što se politološke literature tiče primjećujemo da N. Smailagić u HISTORIJI POLITIČKIH DOKTRINA I-II, Narodne novine, Zagreb, 1970., osim u hrestomatijskom dijelu u kojem se nalaze općepoznata mjesta iz DUHA ZAKONA (odlomci iz gl. I, II, xI), uopće ne tumači Montesquieua.

24 Montesquieu C., op. cit., str. 156. Prijevod navodimo iz Smailagić N., HISTORIJA POLITIČKIH DOKTRINA I-II, Narodne novine, Zagreb, 1970., str. 274.


26 Carrese P.O., THE CLOAKING OF POWER: MONTESQUIEU, BLACKSTONE, AND THE RISE OF JUDICIAL ACTIVISM, The Uni-versity of Chicago Press, Chicago, 2003., str. 1-335; upravo ovo djelo koristimo u prikazu nastanka i razvoja intelektualnih izvora sudskog aktivizma.


14

Montesquieu svoju koncepciju o diobi vlasti gradi postepeno, a te ideje kulminiraju u koncep-ciji liberalnog konstitucionalizma (knj. xI) i judicijalizaciji politike koja se zagovara u knjizi xI. i xII. Ljudska priroda naglašava potrebu za neovisnim, nepristranim sudovanjem koje osigurava neophodni unutrašnji mir svakom pojedincu. Prema tome, temeljna načela Montesquieove nove znanosti o politici tražila su i novu pravnu znanost.27

(i) Montesquieova koncepci ja ‘ ’maskiranja sudbene vlasti ’ ’. Montesquieu u ‘’Duhu zakona’’ ističe da je ‘’pravo umijeće zakonodavstva znati kako dobro utvrditi vlast sudovanja’’.28 Montesquieovo istraživanje građanske slobode potvrđuje takav značaj sudovanja, a zaključak je pisca da osobna sigurnost kao sama bit slobode nije nigdje toliko izložena napadima koliko u jav-nim ili privatnim sudskim progonima. Zato je i spoznaja o određenim pravilima koja su presudna kod kaznenopravnih osuda za svakog pojedinca važnija od bilo čega drugog. Sloboda se može te-meljiti samo na praksi izgrađenoj na takvom znanju.29 To nas navodi na zaključak da Montesqu-ieu doista nigdje u svom djelu ne pridaje takav ili sličan značaj za slobodu pojedinca zakonodav-noj ili izvršnoj vlasti.

Temeljna obilježja ‘’Duha zakona’’ jesu složenost i umjerenost. Montesquieovu koncepciju sudbene vlasti omogućuje posebnost njegove političke i pravne misli. Riječ je o konstitucionaliz-mu koji je u odnosu na prethodnike tražio novu sintezu već poznatih elemenata. Montesquieu već na samom početku ‘’Duha zakona’’ povezuje sudbenu vlast s političkom umjerenošću. Sud-stvo je ‘’un dépôt de lois’’ - spremište, odnosno jednostavno izvor političke i građanske slobode.30 Takva sudbena vlast omogućuje političku ravnotežu i stvarnu osobnu sigurnost, a upravo su te karakteristike, prema Montesquieu, nedostajale ranom liberalnom republikanizmu i klasičnoj političkoj filozofiji.

Montesquieovo isticanje važnosti djelovanja sudstva zapravo govori o usmjeravanju politič-kog poretka prema idealu prirodne pravde. Njegovo ustrajno zauzimanje za sudsko postupanje koje se temelji na zakonu i uopće za ulogu sudova u ublažavanju političkih sukoba, ima svoj fi-nale u knjizi xI. i xII. ‘’Duha zakona’’, gdje Montesquieu izričito formulira svoj odnos prema mo-dernoj liberalnoj politici.

Montesquieova koncepcija diobe vlasti povezuje se s njegovim opisom mogućeg funkcionira-nja engleskog ustava. Njegova analiza načela na kojima taj ustav počiva ‘’ide u dubinu’’, jer otkri-va kakav bi taj ustav trebao biti, odnosno koje su razlike u odnosu na njegovu praktičnu primje-nu. U knjizi xI. ‘’Duha zakona’’ Montesquieu ponovno govori o sudovanju, no usvaja drugačiji leksik. Dok se prije govori o ‘’sudovanju’’, ‘’sudbenom poretku’’, ‘’sudbenim formama’’, itd., sada pisac govori o sudbenoj vlasti (la puissance de juger). Naveli smo da je neovisnost sudbene vlasti poseban aspekt Montesquieove teorije o diobi vlasti i konstitucionalizma. No i sudbena vlast ima poseban aspekt, a to je da treba biti ‘’invisible et nulle’’. Ona treba biti takva kako bi građanima pružila osjećaj smirenosti i sigurnosti. Jedino nevidljiva sudbena vlast može pomoću umjereno-sti, vladavine prava i diobe vlasti osigurati mir. Svatko mora osjećati da mu se sudi po pravu i da mu sude službe, a ne pojedinci i dužnosnici, budući da bi se za svaki posebni stalež ili profesiju moglo pomisliti da imaju određene predrasude ili interese.

27 Carrese P.O., op. cit., str. 1. et passim.

28 ‘’Le chef-d’œuvre de la législation est de savoir bien placer la puissance de juger.’’ Usp. Montesquieu C., op. cit., str. 165.

29 ‘’Les connoissances que l’on a acquises...sur les règles les plus sûres que l’on puisse tenir dans les jugments criminels, intéressent le genre humain plus qu’aucune chose qu’il y ait au monde’’. Usp. Montesquieu C., op. cit., str. 183.

30 Usp. Montesquieu C., op. cit., str. 17.


15

Montesquieu piše o slobodi ustava te o slobodi građana. Sloboda ustava vezana je uz državu i diobu vlasti, dok je sloboda građana ovisna o posebnim zakonima i pravnim procedurama. Kroz tu ‘’podjelu’’ slobode, za koju P.O. Carrese ističe da je više analitička nego realna,31 Montesqui-eu zapravo dokazuje da je sudovanje bitna veza između konstitucionalizma i slobode pojedinca. Umjerena ustavna politika mora izdići sudbenu vlast kako bi zatim ona od politike i upravljača mogla tražiti veću zaštitu individualnog mira. Zato je conditio sine qua non slobode neovisna sud-bena vlast i pravnička profesija koja djeluje u svojim sudovima. Takva juridička koncepcija slobo-de predstavlja sami vrhunac teme ‘’Duha zakona’’ o ljudskoj razboritosti i promišljenosti.

U modernim analizama Montesquieovih ideja o konstitucionalizmu i diobi vlasti, te poseb-no o značaju i ulozi sudbene vlasti, razotkriva se njegova dvosmislena i pomalo tajanstvena kon-cepcija o sudovanju i sudbenoj vlasti. Međutim, P.O. Carrese uvjerljivo dokazuje da je Montesqu-ieu bio prvi koji je za ustavnodemokratsku državu predlagao postojanje jake ali diskretne sudbe-ne vlasti. Sudbena vlast ima kod Montesquiea daleko značajnije mjesto nego kod njegovih pret-hodnika, bez obzira što je on zamišlja kao ‘’zamaskiranu’’ i ‘’netransparentnu’’. Osim toga, brojni pisci nakon Montesquiea, a među njima i tvorci ustavne demokracije poput Williama Blacksto-nea (1723-1780), Alexandera Hamiltona (1755-1804) i Alexisa de Tocquevillea (1805-1859), po-činju isticati važni položaj sudaca, sudova i pravnika.

Montesquieova ostavština je i dio suvremene države i društva, a ogleda se u superiornom po-ložaju današnjih sudaca i pravnika (posebno onih u najrazvijenijim državama). Upravo takva si-tuacija navodi na sljedeće pitanje: Je li Montesquieovo reformiranje sudbene vlasti zapravo za-četak globalnog fenomena koji danas poznajemo pod imenom ‘’sudski aktivizam’’? Iako se u mo-dernim analizama često tvrdi da je fenomen tzv. ‘’imperijalnog sudstva’’ posljedica pravne revo-lucije koju je u svoje vrijeme započeo veliki američki sudac Oliver Wendell Holmes (1841-1935), čini se da izučavanje Montesquieua i njegove ostavštine omogućuje objašnjenje kako se je i zašto uopće pojavio sudski aktivizam među kasnijim piscima i pravnicima. Istina je da je Montesquie-ov pojam diskretnih sudaca, u određenom smislu, u suprotnosti s pogledima pristaša Holmeso-vog pravnog realizma. Za njih su ustav i pravo uopće cjelina koju suci oblikuju prema zahtjevima vremena. Međutim, upravo je Montesquieova ostavština na ‘’paradoksalan način oslobodila pra-vo i sudovanje i to tako da je omogućila niz neočekivanih posljedica koje umnogome nadilaze nje-gov prijedlog o diskretnoj ulozi sudaca’’.32

Konačno, jedan od razloga Montesquieove domišljatosti glede prijedloga o ‘’maskiranju vla-sti’’ krije se u samim prednostima sudbene ‘’slabosti’’ i ‘’nevidljivosti’’. Kasnija povijest konstitu-cionalizma će pokazati da su W. Blackstone, A. Hamilton i A. de Tocqueville prihvatili i potvrdi-li Montesquieovo stajalište da suci mogu ublažavati sukobe između dvije ‘’vidljivije’’ vlasti i bo-lje osiguravati pravdu za pojedince samo ako su njihove intervencije postupne i neprimjetne.

1.2. Sudbena vlast i političke institucije (II): Hamilton, Madison, Jay

Doktrina o diobi vlasti prvo je konstitucionalizirana na američkom tlu, gdje je kasnije i do-bila najširu primjenu. Nakon Ustava Virginije koji je 29. lipnja 1776. godine usvojen na kon-

31 Carrese P.O., op. cit., str. 62.



16

venciji u Williamsburgu i koji započinje svečanom deklaracijom o diobi vlasti,33 doktrina je pri-mijenjena u Ustavu Sjedinjenih Američkih Država usvojenom 17. rujna 1787. godine u Phila-delphiji.34 Pisci ustava htjeli su onemogućiti svaku mogućnost pojave tiranije. Ustav je trebao razdijeliti vlast između zakonodavne, izvršne i sudbene grane vlasti. James Madison, jedan od sudionika Ustavotvorne konvencije, poznat i kao ‘’Otac Ustava’’ i jedan od pisaca ‘’Federa-lističkih spisa’’ (1788), branio je uvođenje diobe vlasti sljedećim argumentom: ‘’Kada se u ru-kama jednog, nekolicine ili mnoštva, bilo nasljednim putem, bilo samovoljno ili putem izbo-ra, akumuliraju različite ovlasti, zakonodavne, izvršne i sudbene, tada slobodno možemo de-finirati tiraniju’’.35

Namjera ustavotvoraca bila je stvaranje državne organizacije koja je utemeljena na diobi vlasti, uz ugrađeni sustav kontrola i provjera između grana vlasti. Smisao ugradnje toga me-hanizma je očuvanje slobode naroda i izbjegavanje tiranije od strane nekolicine. Prema tome, može se zaključiti da je afirmacija slobode i negacija tiranije bila važniji cilj od postizanja što efikasnije državne organizacije. Takvo stajalište potvrdio je mnogo kasnije i sudac L.D. Bran-deis (1856-1941). U jednoj od najpoznatijih odluka Vrhovnog suda SAD-a s početka xx. stolje-ća koje se odnose na diobu vlasti ističe se da je ‘’na Konvenciji 1787. godine usvojena dioba vla-sti ne zato da bi promovirala efikasnost, već zbog toga da bi spriječila obnašanje arbitrarne vlasti’’.36 Konačni cilj je, dakle, ‘’sredstvima neizbježne podjele, koja ide uz diobu državnih vla-sti između tri odjela, spasiti narod od autokracije’’.37 Najutjecajniju teorijsku razradu i obranu načela federalnog Ustava nakon njegovog usvajanja, a posebno načela diobe vlasti, sadržava djelo Alexandera Hamiltona, Jamesa Madisona i Johna Jaya: ‘’The Federalist’’ (1788).38

1.2.1. Načelo diobe vlasti i ‘’The Federalist’’.

Autori djela ‘’The Federalist’’ su trojica očeva utemeljitelja američke ustavnosti: Alexander Hamilton (1755-1804), James Madison (1751-1836) i John Jay (1745-1829). Danas je ova knjiga klasik političke i ustavne teorije, za koju neki tvrde da je i ‘’najpoznatija knjiga političkih zna-

33 ‘’Zakonodavna, izvršna i sudbena grana vlasti biti će odvojene i različite, kako nijedna od njih ne bi obnašala ovlasti koje pripadaju onoj drugoj, te da nijedna osoba ne obnaša više od jedne vlasti u isto vrijeme, osim što će suci općinskih sudova biti odgovorni predstavničkom domu’’. Cit. pr. Vile M.J.C., CONSTITUTIONALISM AND THE SEPARATION OF POWERS (Second Edition), Liberty Fund, Indianapolis, 1998., str. 131.

34 USTAV SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA (Preveo i uvodnu studiju napisao prof. dr. Branko Smerdel), PAN LIBER, Osijek, 1994.

35 ‘’The accumulation of all powers, legislative, executive and judiciary, in the same hands, whether of one, a few, or many, and whether hereditary, selfappointed, or elective, may justly be pronounced the very definition of tyranny.’’ THE FEDERALIST PAPERS, No. 47.

36 Myers v. United States, 272 U.S. 52, (1926), u: THE OxFORD GUIDE TO UNITED STATES SUPREME COURTS DECISIONS (ur. Hall K.L.), Oxford University Press, Oxford - New york, 1999., str. 206-207.

37 Cit. pr. Sutherland A.E. (ur.), GOVERNMENT UNDER LAW, Harvard University Press, Cambridge (MA), 1956., str. 172.

38 Za analizu doktrine o diobi vlasti u Federalistu služili smo se sljedećim izvorima: THE FEDERALIST - THE EIGHTy FIVE ESSAyS WRITTEN By ALExANDER HAMILTON, JOHN JAy, JAMES MADISON WHICH SUPPORTED THE FOUNDING FATHERS IN THE ADOPTION OF THE CONSTITUTION OF THE UNITED STATES, The Modern Library, New york, 1937.; THE FEDERAL-IST PAPERS - Hamilton, Madison, Jay (Ed. and with Introduction by Clinton Rossiter), New American Library, New york, 1961., str. 1-560; Hamilton-Medison-Džej, FEDERALISTIČKI SPISI (Redakcija i uvodna studija Vojislav Stanovčić), Radnička štampa, Beograd, 1981., str. 1- 479.


17

nosti koja je ikada napisana, barem u SAD’’.39 Inicijator i svakako najzaslužniji autor federa-lističkih spisa je A. Hamilton, njujorški odvjetnik i jedna od najistaknutijih ličnosti američke ustavnosti ‘’herojskog doba’’. Ovo djelo je zapravo skup 85 pisama, tj. novinskih članaka objav-ljivanih u New yorku u razdoblju od 27. listopada 1787. do 28. svibnja 1788. godine s namjerom da se u državi New york pruži potpora ratifikaciji saveznog Ustava. Hamilton je autor 63 od ukupno 85 eseja koje su trojica pisaca potpisivali pod pseudonimom Publius. On je svojom da-lekovidnošću, energijom i organizacijskim sposobnostima omogućio rad slavne njujorške kon-vencije. Zajedno s J. Madisonom osigurao je snažnu argumentaciju i pozitivno ozračje za ko-načno usvajanje doktrine o diobi vlasti u američkom kontekstu.

Analiza Federalista pokazuje da su njegovi autori bili oprezni prema ideji o supremaciji za-konodavne vlasti. U svojoj želji da sačuvaju slobodnu vladu, podržavali su takvu organizaci-ju vlasti u kojoj zakonodavna vlast neće biti mnogo važnija od drugih grana vlasti. To upućuje na zaključak da su slijedili Montesquiea kao klasičnog zagovornika diobe vlasti. Pokazati će se da je upravo Montesquieu ‘’osigurao’’ one nužne dodatne mehanizme koji su bili važni za kon-kretizaciju ideala o vladavini zakona a ne ljudi, a koji su činili sretnu kombinaciju s Lockeovim konceptom slobodne vlade i nepovredivosti privatnog vlasništva.

Šira izlaganja o diobi vlasti nalaze se u 47., 48., 49. i 51. eseju Federalista koje je napisao J. Madison, odnosno A. Hamilton.40 U njima pisci jasno utvrđuju svoja stajališta o toj doktrini. U Federalistu br. 47. Madison je utvrdio da je akumulacija zakonodavne, izvršne i sudbene vla-sti u istim rukama, bez obzira pritom je li riječ o pojedincu ili nekolicini i je li ta vlast nasljed-na, svojevoljna ili izborna, zapravo definicija tiranije. Zbog toga Madison shvaća diobu vlasti kao ključni čimbenik očuvanja slobode. On ističe da slobode nema kada dolazi do sjedinjenja zakonodavne i izvršne vlasti, jer tiranske zakone mogu donositi i izvršavati ih na tiranski na-čin i monarh i senat. No, jednako tako, tamo gdje se sudbena vlast udruži sa zakonodavnom vlasti, ‘’život i sloboda građana izvrgavaju se arbitrarnoj kontroli, jer je tada sudac zakonoda-vac. Kada se pak sudac udruži s izvršnom vlasti, on se može ponašati sa svom brutalnošću jed-nog silnika’’.41

U Federalistu br. 48. Madison iskazuje bojazan od mogućih uzurpacija zakonodavne vlasti. Zbog toga traži takvu diobu vlasti koja bi eliminirala supremaciju zakonodavne vlasti: ‘’Ame-rikanci se nisu borili za izborni despotizam, već za vladu koja bi bila utemeljena na načelima slobode i u kojoj bi vlasti bile podijeljene i uravnotežene (divided and balanced) između nekoli-ko magistrata, tako da nijedan od njih ne može prekoračiti svoje zakonom određene granice, a da ga pritom učinkovito ne provjeravaju (checked) i ograničavaju (restrained) drugi magistra-ti. Zbog toga je Konvencija, koja je osnovala vladu, istu ustrojila tako da su zakonodavna, iz-vršna i sudbena grana vlasti razdvojene i posebne, tako da nijedna osoba istodobno ne obna-ša ovlasti više grana vlasti’’.42

U Federalistu br. 49. Madison ukazuje na mogućnost sukoba između vlasti, te na nedostatke pristupa koji rješavanje mogućeg spora u takvom slučaju prepušta narodu ili bilo kojoj od po-

39 Tako primjerice Rossiter C., op. cit., str. vii. Slično i Thomas Jefferson u poznatom citatu: ‘’The best commentary on the principles of government which has ever been written’’. Usp. Carey G.W. & McClellan J., THE FEDERALIST (Editor’s introduction), Online Library of Liberty, Liberty fund, Indianapolis, 2001.; elektronsko izdanje dostupno na: http://oll.libertyfund.org/index.php. Zanimljivo je ovdje istaknuti da jedan od najpoznatijih europskih enciklopedijskih izvora suvremene političke misli - Chatelet F. et al., DICTIONNAIRE DES ŒUVRES POLITIQUES, P.U.F., Paris, 1986. - uopće ne govori o FEDERALISTU i njegovim autorima (Sic!).

40 Usp. THE FEDERALIST, New york, 1937., str. 312- 320.

41 Madison na ovom mjestu zapravo citira Montesquieua, usp. THE FEDERALIST no. 47, New york, 1937., str. 315.

42 THE FEDERALIST no. 48, New york, 1937., str. 324.


18

stojećih vlasti. Madison pritom upozorava da ‘’same odredbe pisanih ustava nisu dovoljne da postave različite grane vlasti u okvire njihovih zakonitih prava’’.43 U Federalistu br. 50. osvrće se i na druge poteškoće koje nastaju kada se rješavanje sporova prepušta narodu ili samo zakono-davnoj, izvršnoj ili sudbenoj vlasti.

Potraga za očuvanjem nužne podjele između grana vlasti navodi Publiusa u Federalistu br. 51. na zaključak da se navedeni nedostaci mogu ukloniti putem unutrašnjeg ustrojstva vlade i to tako da ‘’njeni sastavni dijelovi međusobno zadržavaju jedni druge u okviru odgovaraju-ćih djelokruga’’.44

U ovom važnom dijelu Federalističkih spisa objašnjava se na koji način struktura vlade omo-gućava realizaciju slobode. Njeno je ostvarenje moguće uz što širu neovisnost svake grane vla-sti. No, da bi se osigurala takva neovisnost, nijednoj se grani vlasti ne smije do kraja omogući-ti sloboda izbora njenih članova. Iz tog načela proizlazi da bi građani trebali birati predsjedni-ka, zakonodavce i suce.45 Ipak, već su sudionici Konvencije uočavali praktične posljedice izbor-nosti svih službi. U tom smislu je sudbena grana vlasti uvijek najosjetljivija. Naime, prosječni građanin veoma teško može ocijeniti posjeduje li uistinu neki pojedinac odgovarajuće sposob-nosti koje zahtijeva pozicija suca. Suci svakako trebaju biti kompetentni, ali istovremeno i slo-bodni od političkih pritisaka. Te zahtjeve nužno je uskladiti. Budući da će savezni suci biti ime-novani doživotno, na njihovo mišljenje ne smiju utjecati ni Predsjednik koji ih imenuje, ni Se-nat kojemu se on pritom obraća za suglasnost.

Članovi pojedine grane vlasti ne bi smjeli biti isuviše ovisni o članovima druge dvije grane vlasti ni u određivanju svojih plaća. Najbolje osiguranje protiv postupne koncentracije vlasti u jednoj grani je uspostava ustavnih kontrola koje će to otežavati. Ustavna prava svih moraju kontrolirati osobne interese i ambicije pojedinca. Ljudi ne priznaju da zloupotrebljavaju vlast, ali da to zapravo čine pokazuje upravo njihova potreba za vladom, jer ‘’da su ljudi anđeli, nika-kva im vlada ne bi bila potrebna’’.46 No, ljudi su nesavršeni. To vrijedi i za upravljače i za uprav-ljane. U tom smislu, najveći je problem kako stvoriti vladu koja će biti u stanju kontrolirati na-rod, ali i samu sebe. To je najbolje postići stvaranjem vlade koja će biti zavisna od volje naroda, a iskustvo će ljude naučiti o nužnosti postojanja drugih kontrola.

Iako dioba vlasti pomaže kontroli njenog razvoja u određenom smjeru, vlast se ne može apsolutno dijeliti na jednaki način. U republikanskom obliku vladavine najsnažnija je zakono-davna vlast. Zbog toga su je ‘’utemeljitelji Ustava’’ podijelili između Predstavničkog doma i Se-nata, osiguravši pritom različite načine izbora za svaki njen dio. Međutim, protiv opasnosti za-konodavne tiranije nužne su i druge kontrole.

U predstavničkoj demokraciji ne kontrolira se samo mogućnost represije od strane uprav-ljača. Određeni građani ili grupe također mogu predstavljati izvor represije. Većinu često ugro-žavaju prava manjina. Zbog toga Publius preporučuje dvije metode pomoću kojih se mogu izbjeći moguća zla. Prva metoda je izgradnja snažne vlade kao ‘’volje zajednice’’, u kojoj je ona veća i neovisnija od volje puke većine. Međutim, takvo je rješenje opasno jer takva vlada može prikriti svoju vlast iza grupe koja u društvu radi protiv javnog dobra, a u SAD-u mandat je vla-

43 THE FEDERALIST no. 49, New york, 1937., str. 326.

44 THE FEDERALIST no. 51, New york, 1937., str. 335-336. Glede autorstva Federalista br. 51 V. Stanovčić npr. smatra da ta kontrover-za nije riješena ni do danas. Usp. Stanovčić V., op. cit., str. 166-186. Ipak, u nekim komentarima FEDERALISTA pisci se prema više kriterija opredjeljuju za autorstvo jednog od spomenute dvojice očeva utemeljitelja američke ustavnosti. Tako se npr. u izdanju THE FEDERALIST, HUP, Cambridge (MA), 1961., koje je uredio Benjamin F. Wright, kao autor Federalista br. 51 navodi Madison.

45 Ibid.

46 ‘’If men were angels, no government would be necessary’’, THE FEDERALIST no. 51, New york, 1937., str. 337.


19

di dao cjelokupni narod. Budući da je Ustav SAD polazio od toga da je društvo podijeljeno na više grupa od kojih svaka ima svoje mišljenje i interese, bilo je vrlo teško ostvariti takvo stanje u kojemu bi jedna grupa dominirala ili ugrožavala manjinske grupe.

Za razliku od navedenih federalističkih spisa u kojima se razrađuju nove teorije američ-kih ustavotvoraca o institucionalnom razvoju temeljenom na učenju o diobi vlasti, najveći dio ostalih tekstova (Federalist br. 59-61, 65-85) posvećen je detaljnijoj analizi međusobnih odnosa pojedinih grana vlasti (zakonodavne, izvršne i sudbene). U tim se prilozima posebno ističe Ha-miltonov doprinos prilagodbi općenito Montesquieovih ideja o diobi vlasti, a posebno afirma-ciji sudbene vlasti u američkoj sredini.

1.2.2. Alexander Hamilton i zagovaranje Montesquieua u Americi. Među američkim sljed-benicima Montesquieua u tzv. herojskom dobu američke ustavnosti posebno se ističe uloga A. Hamiltona. Razrađujući ideje francuskog pisca, on je u američkom konstitucionalizmu prona-šao nove i snažne mogućnosti djelovanja sudaca i sudbene vlasti. Zajedno s Madisonom za-govarao je neovisnost sudova, profesiju common law sudaca i sudsku reviziju. Oni su zapravo adaptirali Montesquiea i Blackstonea novim okolnostima - postojanju pisanog ustava i slože-ne republikanske vlade, te filozofiji o prirodnom pravu. No, tek se osvjetljavanjem posebnih Hamiltonovih pogleda na konstitucionalizam i sudsku vlast, te njihovom usporedbom sa sta-vovima drugih autora koji su Montesquieove ideje adaptirali američkom primjeru (Tocquevi-lle, Holmes), uočava njegov veliki doprinos oblikovanju ideje o sucima kao o čuvarima ustavne tradicije i ograničene vlade. Proučavanje Hamiltonovih stajališta o sudbenoj vlasti tako dovodi do ‘’pronalaska pred-Holmesijanske perspektive’’, pogleda koji zagovara snažnu ali ograničenu sudbenu vlast, koncepcije u kojoj je središnja rasprava o sudstvu povezana s diobom vlasti, re-publikanskim konstitucionalizmom, prirodnim pravom i pravnom razboritošću.47

Za razliku od škola sudskog ograničavanja (judicial restraint) i sudskog aktivizma (judicial ac-tivism) iz 20. stoljeća, prema izvornom američkom shvaćanju suci nisu smatrani zakonodavcima, ali ni običnim činovnicima. Njima je bila namijenjena uloga jakih dužnosnika konstitucionaliz-ma podijeljenih i ograničenih vlasti. Razumijevanje Hamiltonovog doprinosa ovoj problematici od velike je važnosti za naš rad. Upravo je Hamilton tijekom rasprava na Konvenciji omogućio tematsku pripremu i prihvaćanje članka III. američkog Ustava (‘’The judicial power of the Uni-ted States...’’)48 te polaganje temelja ustavnosudskog nadzora (constitutional review power), ovla-sti koja je bila bliska ranim američkim sudovima i koju je kasnije osigurao Chief Justice John Marshall.

Koncepcija sudbene vlasti A. Hamiltona umnogome počiva na Montesquieovim pogledima na diobu vlasti, političku slobodu, federalizam i vrline republikanizma. Međutim, pisci Federali-sta (uključujući i Hamiltona) su svoj pogled na diobu vlasti, a posebno na sudbenu vlast, temeljili i na tradicionalnom common lawu koji je i nadilazio granice Montesquieovog liberalizma.

(i) Sudbena vlast u Hamiltonovoj slici konstitucionalizma. Konstitucionalizam koji je u SAD nastajao prije i nakon Ustavne konvencije u Philadelphiji 1787. godine bio je složeni spoj Montesquieua i klasičnog common lawa. Ta kombinacija je uključivala i naglaske o sudbenoj vlasti. Argumenti iz Federalista, posebno Hamiltonova stajališta o saveznom sudstvu s doživot-

47 Usp. Carrese P.O., THE CLOAKING OF POWER – MONTESQUIEU, BLACKSTONE AND THE RISE OF JUDICIAL ACTIVISM, University of Chicago Press, Chicago, 2003., str. 186.

48 ‘’Članak. III. Odjeljak 1. Sudbena vlast Sjedinjenih Država bit će povjerena jednom Vrhovnom sudu i takvim nižim sudištima kakve Kongres povremeno odredi i uspostavi. Suci Vrhovnog suda i nižih sudova držat će svoju službu sve dok su dobrog ponašanja, te će, u određeno vrijeme, za svoju službu primati naknadu, koja se neće umanjiti za sve vrijeme ostanka u službi.’’). Cit. pr. USTAV SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA (Preveo i uvodnu studiju napisao prof. dr. B. Smerdel), PAN LIBER, 1994., Osijek, str. 33-4.


20

no izabranim sucima i pravom ustavnosudskog nadzora, otkrivaju nam varijantu konstituciona-lizma koja se prilagođava Montesquieovom učenju o sudbenoj vlasti. Na to najbolje upućuje Ha-miltonova vizija sudbene vlasti koju izlaže u federalističkim spisima br. 78-83. To je jednostavno američka adaptacija Montesquieovih ideja o ‘’maskiranju vlasti’’ (cloaking of power) i kulminacija njegove obrane sudbene vlasti od tiranije većine.

O važnosti federalnog sudstva Hamilton govori već u Federalistu br. 9. Hamilton piše o na-pretku moderne političke znanosti, kojoj je u izgradnji civiliziranog efikasnog upravljanja i ostva-rivanja prava jedno od najsnažnijih sredstava (powerful means) institucija sudstva.49 U okvirima republike sudstvo je ‘’snažno vezivo društva’’ (great cement of society,) pa je funkcija sudaca ‘’naj-snažniji, najrasprostranjeniji i najprivlačniji izvor pokoravanja i pristajanja naroda’’50 uz svrhe državne vlasti. Analizirajući slabosti američke Konfederacije, Hamilton utvrđuje da je vrhunac njenih nedostataka:

‘’…odsustvo sudbene vlasti. Zakoni su mrtvo slovo na papiru bez sudova koji ih tumače i određuju njihovo pravo značenje i djelovanje. Da bi ugovori Sjedinjenih Država uopće imali prav-nu snagu, moraju biti dio prava zemlje. Njihovo se pravo značenje, u mjeri u kojoj se odnose na pojedince, mora kao i kod svih drugih zakona, utvrditi sudskim odlukama. Da bi ove odluke bile usklađene one se moraju, u krajnjem slučaju, podnositi jednom vrhovnom tribunalu... Povjere-nje, ugled, mir čitave Unije ostavljeni su tako trajno na milost i nemilost predrasuda, strasti i in-teresa svakog pojedinog člana saveza. Je li moguće da strane države poštuju, odnosno imaju po-vjerenja u takvu vladu? Je li moguće da će američki narod i dalje pristajati da svoju čast, sreću, si-gurnost, postavi na tako nesiguran temelj?’’.51

Temu o sucima i sudbenoj vlasti, kao čimbenicima koji drže političke vlasti u granicama pra-va, Hamilton (Publius) nastavlja razvijati u Federalistu br. 47.-51. Tu se zakonodavna vlast pove-zuje sa ‘’strastima’’ koje mogu nadvladati i poraziti ‘’razum’’ naroda u izvršnoj i sudbenoj vla-sti. Argumenti iz Federalista br. 49. su uvjerljiva kritika uvjerenja o moralnoj čistoći i nadmo-ći naroda. Ustavni poredak prije svega mora osposobiti vladu da kontrolira upravljane, te isto-vremeno omogućiti i kontrolu njenog djelovanja. Istina je da u temeljima republikanske vlade leži vladina ovisnost o narodu, ali da bi se izbjegao populizam ustavni okvir traži ‘’i druge mje-re predostrožnosti’’.52 U navedenim federalističkim spisima (br. 47-51) se naglašava da odvojene vlasti bolje izvode svoje funkcije. Dio tog složenog konstitucionalizma je i mehanizam kontrola i provjera (checks and balances), koji će kao ‘’negativna koncepcija diobe vlasti’’ omogućiti da se u Federalistu br. 78. uobliči ‘’prvi tematski i nedvosmisleni argument za sudbeni nadzor u angloa-meričkoj jurisprudenciji’’.53

U Federalistu br. 78. prepoznaju se različiti Hamiltonovi uzori i utjecaji (Aristotel, Coke, Mon-tesquieu, Bolingbroke). U istom se broju konačno oblikuje njegov pogled na sudbenu vlast i suce kao vrhunske učitelje konstitucionalizma. Izravno se pozivajući na Montesquieua, Hamilton na-vodi njegov glasoviti citat iz ‘’Duha zakona’’: ‘’…od tri navedene vlasti, sudbena je vlast gotovo

49 ‘’...the institution of courts composed of judges holding their offices during good behaviour.’’; THE FEDERALIST No. 9., op. cit., str. 48.

50 ‘’This, of all others, is the most powerful, most universal, and the most attractive source of popular obedience and attachment.’’; THE FEDERALIST No. 17., op. cit., str. 103.

51 THE FEDERALIST No. 22., op. cit., str. 138.

52 ‘’A dependence on the people is, no doubt, the primary control on the government; but experience has taught mankind the neces-sity of auxiliary precautions’’ (Podređenost narodu je, bez sumnje, osnovni način kontrole vlade, ali iskustvo nas uči o potrebi i drugih mjera predostrožnosti’’); THE FEDERALIST No. 51, op. cit., str. 337.



21

ništavna’’.54 Za Hamiltona je postavka o trajnosti sudaca dok su dobrog vladanja najvažniji dopri-nos nove političke znanosti, zato što su u republici neovisni suci snažna prepreka mogućim zlo-upotrebama predstavničkog tijela. Upravo je takvo sudstvo ‘’najprikladnije sredstvo koje vlade mogu stvoriti kako bi osigurale brzu, pravednu i nepristranu primjenu zakona’’.55 Konačno, Ha-miltonovo shvaćanje Ustava SAD (1787), a posebno čl. III., te analiza sudbene vlasti i njenog od-nosa s ostalim granama vlasti, u Federalistu br. 78. omogućava zaključak o potrebi ovlasti kontro-le ustavnosti zakona.56 Konkretno:

‘’...pod ograničavajućim ustavom (limited constitution) podrazumijevam ustav koji postavlja određena ograničenja zakonodavnoj vlasti; na primjer, da zakonodavna vlast neće donositi nika-kve zakone o oduzimanju imovine i časti, nikakve ex-post-facto zakone i slično. Takva ograniče-nja u praksi se mogu održati jedino posredstvom sudova, čija je dužnost da proglašavaju ništavi-ma sve akte koji su protivni očiglednom smislu Ustava’’.57

Za Hamiltona je ‘’prirodna’’ pretpostavka pisanog ustava da on ne omogućava ‘’predstavnici-ma naroda da volju svojih birača zamijene svojom voljom’’. Također, razumnije je ‘’pretpostavi-ti da su sudovi zamišljeni kao posrednici između naroda i zakonodavnog tijela koji trebaju, po-red ostalog, držati zakonodavca u granicama ovlasti koje su mu dodijeljene’’.58 Pritom kontrola ustavnosti zakona (judicial review of statutes) ne znači da je sudbena vlast nadmoćna nad zakono-davnom. Ta mogućnost samo ukazuje na činjenicu da je:

‘’...vlast naroda nadmoćnija i od zakonodavne i od sudbene vlasti, te da se u slučaju kada za-konodavčeva volja, izražena u njegovim zakonima, dođe u sukob s voljom naroda izraženom u Ustavu, suci trebaju rukovoditi ovom drugom voljom, a ne prvom. Suci tada svoje odluke trebaju donositi prema temeljnim zakonima, a ne prema zakonima koji nisu takve prirode’’.59

Hamilton prihvaća klasične Montesquieove argumente o sudbenoj vlasti koja je po prirodi svojih funkcija ‘’najmanje opasna po politička prava predviđena Ustavom, jer ih je najmanje u stanju narušiti ili povrijediti’’, o izvršnoj vlasti koja u svojim rukama drži počasti i mač, te o za-konodavnoj vlasti koja kontrolira blagajnu i svojim pravilima uređuje prava i dužnosti građana. Ukazuje i na to da efikasnost sudskih odluka ovisi o pomoći izvršne vlasti. On međutim iznimno uvažava dugu tradiciju aktivne sudbene vlasti u common law sistemu, koja je kroz odluke i prese-dane jamčila slobodu i sreću naroda. Jednako tako vjeruje izvrsno školovanim i profesionalnim sucima čiji se moralni integritet ne dovodi u pitanje. Zbog svega toga sudbena vlast ipak može, premda imajući u svojim rukama samo ‘’knjigu i pero’’, držati druge vlasti u granicama njihovih ovlasti. Ona to čini pomoću:

‘’...tumačenja zakona, kao prave i posebne nadležnosti sudova. Na Ustav suci moraju gleda-ti kao na osnovni zakon. Suci trebaju otkriti značenje ustava, kao i značenje bilo kojega drugo-ga akta koji dolazi iz zakonodavnog tijela. Ako se dogodi da se razlike između tih akata ne mogu

54 ‘’The celebrated Montesquieu, speaking of them, says: Of the three powers above mentioned, the judiciary is next to nothing’’, THE FEDERALIST No. 78., op. cit., str. 504.

55 ‘’...it is the best expedient which can be devised in any government, to secure a steady, upright, and impartial administration of laws’’. THE FEDERALIST No. 78., str. 503.

56 Corrado M.L., COMPARATIVE CONSTITUTIONAL REVIEW – CASES AND MATERIALS, Carolina Academic Press, Durham, 2005., str. 43-69.

57 THE FEDERALIST No. 78, op.cit., str. 505.

58 THE FEDERALIST No. 78, op.cit., str. 506 .



22

uskladiti, onda onaj akt koji je važniji treba staviti iznad; drugim riječima, u takvim slučajevima se namjere naroda uzdižu nad namjerama njegovih predstavnika’’.60

Iako su sila, blagajna i mač izraz volje većine, njima se u svakom trenutku može suprotstaviti sudska odluka. Kada je riječ o nepravednim zakonima kojima su povrijeđena osobna prava, sud-bena se vlast može zakonodavnoj i izvršnoj vlasti suprostaviti ‘’tiho i autoritativnim tonom’’. Ri-ječ je o suptilnom oblikovanju politike, odnosno kontroli mogućeg pojavljivanja ‘’duha neprav-de’’ neizravnom metodom ograničavanja nepravednih zakona. Prema P.O. Carreseu, u takvom Hamiltonovom viđenju diobe vlasti i prirodnog prava još nema govora o ‘’sudskom zakonodav-stvu ili aktivizmu’’.61 No, sudovi ipak u Hamiltonovoj verziji konstitucionalizma postaju svojevr-sni ‘’republikanski ravnatelji’’ (R. Lerner).62 Budući da je Ustav 1787. godine usvojen bez dekla-racije o pravima, takva uloga postaje još izraženija. Uostalom, u pretposljednjem Federalistu br. 84. Hamilton tvrdi da je ‘’Ustav u svom racionalnom smislu povelja o pravima’’.63 Takav Ustav će se najbolje braniti učenim i profesionalnim sredstvima, uključujući sudbeni nadzor kao kvalitetu koja je svojstvena koncepciji ograničenog ustava. Tu će funkciju obavljati upravo suci, koji jedini ‘’sagledavaju cjelinu, nadgledaju diobu vlasti i čuvaju Ustav’’.64

LITERATURA:

1. Carrese P.O., THE CLOAKING OF POWER: MONTESQUIEU, BLACKSTONE, AND THE RISE OF JUDICIAL ACTIVISM, The University of Chicago Press, Chicago, 2003.

2. CLASSICI DELLA DEMOCRAZIA MODERNA – MONTESQUIEU (a cura di Vittorio de Ca-prariis), Società editrice il Mulino, Bologna, 1962.

3. Claus L., MONTESQUIEU’S MISTAKES AND THE TRUE MEANING OF SEPARATION, Oxford Journal of Legal Studies, sv. 25, br. 3, 2005.

4. Chatelet F. et al., DICTIONNAIRE DES ŒUVRES POLITIQUES, P.U.F., Paris, 1986.5. Corrado M.L., COMPARATIVE CONSTITUTIONAL REVIEW – CASES AND MATERIALS,

Carolina Academic Press, Durham, 2005.6. ENCyCLOPEDIA OF DEMOCRACy, Routledge, London, 1995.7. Ferejohn J., JUDICIALIZING POLITICS, POLITICIZING LAW, Law & Contemporary Pro-

blems, sv. 65, br. 3, 2002.8. Friedrich C.J., CONSTITUTIONAL GOVERNMENT AND DEMOCRACy - THEORy AND

PRACTICE IN EUROPE AND AMERICA (Rev. edition), Ginn & Company, Boston, 1950.9. Hamilton-Medison-Džej, FEDERALISTIČKI SPISI (Redakcija i uvodna studija Vojislav Sta-

novčić), Radnička štampa, Beograd, 1981.10. Harrington C.B., MARTIN SHAPIRO AND ALEC STONE SWEET: ON LAW, POLITICS

AND JUDICIALIZATION, Int’l Journal of Constitutional Law, Oxford University Press & New york School of Law, sv. 2, br. 3, 2004.


61 Carrese P.O., op.cit., str. 205.

62 Lerner R., THE SUPREME COURT AS REPUBLICAN SCHOOLMASTER, Supreme Court Review, 1967., str. 127-80., cit. pr. Carrese P.O., op. cit., str. 205.

63 ‘’The truth is, after all the declamations we have heard, that the Constitution is itself, in every rational sense, and to every useful purpose, A BILL OF RIGHTS.’’ FEDERALIST No. 84, op.cit., str. 561.

64 Mansfield H., AMERICA’S CONSTITUTIONAL SOUL, Johns Hopkins University Press, Baltimore, 1991., str. 125.


23

11. Koopmans T., COURTS AND POLITICAL INSTITUTIONS - A COMPARATIVE VIEW, Cam-bridge University Press, Cambridge, 2003.

12. Montesquieu C., L’ESPRIT DES LOIS (I-II), Libraire Garnier Frères, Paris, 1922.13. Stewart I., MONTESQUIEU IN ENGLAND: HIS ‘NOTES ON ENGLAND’, WITH COM-

MENTARy AND TRANSLATION, Oxford University Comparative Law Forum, Article no. 6, 2002., dostupno na: http://ouclf.iuscomp.org/

14. Smerdel B. & Sokol S., USTAVNO PRAVO, Pravni fakultet, Zagreb, 2006.15. Smailagić N., HISTORIJA POLITIČKIH DOKTRINA (I-II), Narodne novine, Za-

greb, 1970.16. Sutherland A.E. (ur.), GOVERNMENT UNDER LAW, Harvard University Press,

Cambridge (MA), 1956.17. THE OxFORD GUIDE TO UNITED STATES SUPREME COURTS DECISIONS (ur.

Hall K.L.), Oxford University Press, Oxford - New york, 1999.18. THE FEDERALIST, Modern Library, New york, 1937. 19. THE FEDERALIST (Ed. by Carey G.W. & McClellan J.), Online Library of Liberty,

Liberty fund, Indianapolis, 2001., dostupno na: http://oll.libertyfund.org/20. THE FEDERALIST PAPERS - Hamilton, Madison, Jay (Ed. and with Introduction

by Clinton Rossiter), New American Library, New york, 1961. 21. Tocqueville A. de, DEMOCRACy IN AMERICA, Harper Perennial, New york, 1988.22. USTAV SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA (Preveo i uvodnu studiju napisao

prof. dr. Branko Smerdel), Pan Liber, Osijek, 1994.23. Vile M.J.C., CONSTITUTIONALISM AND SEPARATION OF POWERS (Second

ed.), Liberty Fund, Indianapolis, 1998..24. Wormuth F.D., THE ORIGINS OF MODERN CONSTITUTIONALISM, Harper & Brothers

Publishing, New york, 1949.


24

DSc Petar Bačić, Faculty of Law, University of Split

CLASSICAL DOCTRINE OF SEPARATION OF POWERS AND RELATIONS AMONg POWER BRANCHES

Summary

Conventional wisdom in modern comparative constitutional law that trias politica is a correct political theory that even today represents one of the most reliable starting points for a systematic reasearch of public law and a useful cognitive instrument. However, the search for an answer about real interaction among three powers has become more necessary, in particular that of the position of judicial power related to legislative and executive powers. In the paper the author considers and assesses this relation in theory and practice of different government aut-horities organisation patterns (parlamentary system, presidential system, semi-presidential, i.e. mixed systems etc.).

Key words: separation of powers, government authorities organisation and principles, parlamentarism, presidential system, mixed system

Dr. Petar Bačić, Fakultät für Rechtswissenschaften der Universität in Split

KLASSISCHE RECHTSLEHRE üBER DIE gEWALTENTEILUNg UND VERHäLTNISSE zWISCHEN DEN RECHTSgEBIETEN

zusammenfassung

Im modernen komparativen Verfassungsrecht herrscht die überzeugung, dass trias politica eine allgemein geltende politische Theorie ist, die auch heutzutage einen der glaubwürdigen Au-sgangspunkte für eine systematische Untersuchung und dazu ein nützliches Erkenntnissinstru-ment darstellt. Doch ist die Suche nach der Antwort auf die Frage über tatsächliche Beziehung dreier Gewalten erforderlich, insbesondere über die Lage der rechtsprechenden Gewalt in Bezug auf die Gesetzgebung und Vollziehung. In diesem Beitrag erörtert und befragt der Autor diese Beziehung in Theorie und Praxis verschiedener Modelle der Organisation der öffentlichen Ge-walt (parlamentarisches System, präsidenzielles System, semi-präsidenzielles System, bzw. ge-mischtes Regierungssystem).

Schlüsselwörter: Gewaltenteilung, Organisation und Grundsätze der Staatsgewalt, Parlamentarismus, das präsidenzielle System, das gemischte Regierungssystem


25

Nives Mazur-Kumrić, Ph.D., LL.M. Original scientific paperAssistant at the Faculty of Law in Osijek UDK 341.234-054.7=112.2(450)

LEGAL STATUS OF THE GERMAN LANGUAGE GROUP IN THE ITALIAN PROVINCE OF SOUTH TyROLAbstract: The Italian Province of South Tyrol is often presented as a successful model of

the legal regulation of interethnic relations between the majority and minority population in ethnically heterogeneous regions in Europe. South Tyrol has been a place of coexistence of three ethnic groups for centuries, viz. the Italian, the Ladin, and the German. However, the German ethnic group has always outnum-bered the other two and such an ethnic structure had led to the establishment of a territorial autonomy within unitary Italy. In this article the author anal-yses the legal underpinnings of the autonomy concerned, its repercussions on the position of the German language group and on the interethnic relations in South Tyrol. The author focuses in particular on the positive effects of the esta-blished autonomy, namely on its role in preserving the distinctive identities of the three ethnic groups and in ensuring peace and stability in the Province and the region at large.

Key words: South Tyrol, German language group, ethnic identity, autonomy, minority rights

INTRODUCTORY REMARKS

The Province of South Tyrol and the Province of Trentino form the part of the Italian Region Trentino – South Tyrol/Alto Adige which was granted special autonomy by the Italian Constitu-tion of 27 December 19471. Both Provinces have shared a common history for centuries; however,

1 The official name of the Province of South Tyrol is ‘the Province of South Tyrol/Alto Adige/Bolzano’. According to the Italian Constitution, Italian Republic is divided into regions, provinces and municipalities (Art. 114 of the Constitution). Particular forms and conditions of autonomy are enjoyed by Friuli-Venezia Giulia, Sardinia, Sicily, Southern Trentino, and the Aosta Valley, based on the special statutes adopted by constitutional law (Art. 116 of the Constitution). There are two factors that serve as the basis for granting the status of autonomy: ethnic structure of the population in certain areas characterised by the presence of a certain number of ethnic and language minorities (Trentino-South Tyrol/Alto Adige, Friuli-Venezia Giulia and Aosta Valley) and specific geographical position (the islands of Sicily and Sardinia). Cf: Flanz, G. H. (1987) ‘Italy’, in Blaustein, A. P. and Flanz, G. H. (eds) Constitutions of the Countries of the World – IX. Dobbs Ferry, New york: Oceana Publictions, Inc., p. 75; Wolff, S. (2004) ‘Settling an Ethnic Conflict through Power-sharing: South Tyrol’, in Schneckener, U. and Wolff, S. (eds) Managing and Settling Ethnic Conflicts. London: Hurst & Company, p. 57; Wolff, S. (2003) Disputed Territories: The Transnational Dynamics of Ethnic Conflict Settlement. Oxford: Berghahn Books Ltd., p. 116; Kaplan, D. H. (2001) ‘Political Accommodation and Functional Interaction Along the Nort-hern Italian Borderlands’, Geografiska Annaler – Series B, 83(3), p. 134.

Nives Mazur-Kumrić, Ph.D., LL.M.: Legal status of the German language group in the Italian province of South Tyrol

26

each of them has preserved its distinctive identity. The modern-day Region of Trentino – South Tyrol/Alto Adige is a mountainous, trilingual area which stretches over the northernmost part of Italy, immediately along the Austrian border. Its unique character is shaped by the distinctive ethnic structure of South Tyrol in which three language groups prevail: the German, the Italian and the Ladin. Moreover, German and Italian are both official languages in the Province, while Ladin is official in several eastern municipalities where Ladins make up the majority of the pop-ulation. The German-speaking population is clearly predominant; it constitutes slightly over 69 per cent of the total population of the Province2. This structure is a result of a mixture of histor-ical circumstances related to the frequent changes of dominance over the border-areas between Italian and German/Austrian rulers, most notably to the last change which resulted in the seiz-ing of South Tyrol (at the time known as Mitteltirol) from the Austro-Hungarian Empire after its defeat in the First World War and its annexation by Italy3.

South Tyrol has over time undergone a transformation from a region infamously encum-bered with ethnic conflicts into an exemplary model of the legal regulation of coexistence of the minority and majority population4. South Tyrolean autonomy is now often presented as a desir-able model for resolving existing or potential conflicts in ethnically heterogeneous regions in Eu-rope and an evidence that, as Porter says, ‘the realisation of minority rights benefits the majority and the minority’5. Generally speaking, autonomy has always been established ‘in order to allevi-ate tensions resulting from heterogeneity, mainly of an ethnic nature, but also of other origins’6.

Since the Italian Constitution of 27 December 1947 only makes explicit mention of the pro-tection of ‘language’ minorities, we will continue to refer to the German ethnic minority as ‘the German language group’ in our further analysis of South Tyrolean autonomy. However, one should not erroneously assume that it is a group determined solely by its own language; it is also characterised by a distinct cultural identity which developed under a centuries-long influence of the Austrian, German and Italian cultures. ‘The German language group’ is also a term that was most commonly used in the earlier autonomy statutes, albeit inconsistently. Thus, in addi-tion to this term (Ger. deutsche Sprachgruppe) the term ‘German language minority’ (Ger. deut-sche sprachliche Minderheit) is also used when the group is referred to from the perspective of the state or the Region of Trentino-South Tyrol/Alto Adige. Admittedly, in the scope of the last two entities, the German language group is indeed a minority in comparison with the prevailing Ital-ian population; however, their ratio is reversed in the Province of South Tyrol, which renders the term ‘language group’ more appropriate. In addition to the above designation, there is a third one: ‘South Tyroleans’, which is not entirely incorrect since the majority of the German language group perceive themselves as such. Nevertheless, we should not overlook the results of a study carried out in 1994, which demonstrate that in addition to 80 per cent of the German language group, the same percentage of the Ladin and about 18 per cent of the Italian-speaking group also identify themselves with South Tyrol and not with the Region as a whole or with Austria or Italy. Therefore, if one wished to refer explicitly to members of the German language group, it would be more correct to identify them as ‘South Tyroleans, Italian citizens whose mother tongue is

2 Cf: South Tyrol in figures (2008), Bozen/Bolzano: Autonomous Province of South Tyrol, Provincial Statistics Institute – ASTAT, p. 15.

3 Cf: Cole, J. W. and Wolf, E. R. (1999) The Hidden Frontier: Ecology and Ethnicity in an Alpine Valley. Berkeley and Los Angeles, California: University of California Press, pp. 1-3; Stacul, J. (2003) The Bounded Field: Localism and Local Identity in an Italian Alpine Valley. Oxford: Berghahn Books Ltd., p. 28.

4 Cf: Pentassuglia, G. (2005) Minorities in International Law: An Introductory Study. Strasbourg: Council of Europe Publishing, pp. 232-233.

5 Cf: Porter, K. (2003) ‘The Realisation of National Minority Rights’, Macquarie Law Journal, 3, p. 52.

6 Cf: Lapidoth, R. (1994) ‘Autonomy: Potential and Limitations’, International Journal on Group Rights, 1(4), p. 270.

Nives Mazur-Kumrić, Ph.D., LL.M.: Legal status of the German language group in the Italian province of South Tyrol

27

German’7. Nowadays, they are considered to be one of the national minorities of autochthonous status in Europe8.

ETHNIC STRUCTURE OF SOUTH TYROL

Today’s South Tyrol covers an area of 7 400.43 km² and has a population of 462 999 accord-ing to the latest census from 20019.

An analysis of the official censuses carried out between 1880 and 2001 reveals that the Ger-man language group in South Tyrol has significantly outnumbered the Italian and the Ladin in the last 120 years. Consequently, there are only 14 out of 116 municipalities of the Province in which Italians or Ladins make up the majority10. According to the first official census carried out in South Tyrol in 1880, as much as 90.6 per cent of the population in the area were members of the German language group, followed by the Ladin language group (4.3 per cent), and final-ly by Italians, who accounted for a modest 3.4 per cent of the population11. The data on the eth-nic structure of South Tyrolean population gathered in the last official census in 2001 show that the portion of the German language group in the total population of South Tyrol (64 per cent) slightly decreased relative to the 1991 census, when it accounted for 65.3 per cent of the popula-ti

Documents

für Rechtswissenschaften der Universität Josip Juraj ......2009/03/04 · Časopis za pravne i društveno-humanističke znanosti Pravnoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera