Click here to load reader

Franc Kafka Pripovijetke

  • View
    386

  • Download
    93

Embed Size (px)

DESCRIPTION

+++

Text of Franc Kafka Pripovijetke

  • FRANZ KAFKA \ ODABRANA DJELA FRANZ KAFKA

    SVEZAK PRVI

    UREDNIK NOVAK S I M I C

    NASLOV ORIGINALA

    FRANZ KAFKA

    ERZAHLUNGEN

    S. Fischer VerlagLizenzausgabe

    Von Schocken Books, New York 1 9 46.

    PRIPOVIJETKEKNJIGA PRVA

    S njemakog preveo

    ZLATKO GORJAN

    Likovno opremio

    ANTE SCHRAMADEI

    ZORAZ A G R E B 1968

  • ISPRED ZAKONA

    Ispred zakona stoji vratar. Ovom vrataru dolazi ovjek sa sela i moli ga da ga pusti u zakon. Ali vratar mu veli da mu sada ne moe dopustiti ui. ovjek premilja, a potom ga upita hoe li, dakle, poslije smjeti ui. Moda, veli vratar, ali sada ne. Budui da su vrata to vode do zakona kao uvijek otvorena, a vratar stao u stranu, ovjek se sagne da kroz vrata pogleda u unutranjost. Kada vratar to opazi, smije se i veli: Ako te to toliko mami, a ti pokuaj da ode onamo i protiv moje zabrane. Ali upamti: ja sam moan. A ja sam samo posljednji po inu. No ispred svake dvorane stoji po deset vratara, jedan moniji od drugoga. Ve sam pogled na treega ak ni ja ne mogu izdrati. Takve potekoe ovjek sa sela nije oekivao; ta zakon, kau, morao bi svakom i svagda biti pristupaan, pomisli, ali kada malko pozornije pogleda vratara u bundi, njegov iljasti nos, dugu, prorijetku, crnu tatarsku bradu, odlui da ipak radije prieka dok mu ne dopusti ui. Vratar mu daje klupicu te mu naredi da sjedne s jedne strane vrata. Sjedei ondje, provodi dane i godine. Poduzima mnogo pokuaja da ue, dosaujui vrataru svojim molbama. Vratar ga esto sasluava, ispituje ga o njegovoj domovini i jo o mnogo emu drugom, no to su ravnoduna pitanja kakva postavljaju velika gospoda, a najposlije uvijek veli da ga jo ne moe pripustiti. ovjek koji se izdano bio pripremio za put, upotrebljava sve, ma kako

    skupocjeno bilo, ne bi li kako podmitio vratara. Ovaj, dodue, sve prima, ali pri tom kae: Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si togod propustio. Za tih mnogih godina, taj ovjek gotovo netremice promatra vratara. Zaboravlja na druge vratare, a ovaj ovdje, ini mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinje svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kada ostari, samo jo guna u bradu. Postaje djetinjast, i jer je dugogodinjim promatranjem vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, moli njih da mu pomognu sklonuti vratara. Najposlije mu oslabi vid, i on ne zna postaje li zaista sve mranije oko njega, ili ga samo oi varaju. Ali ipak, sada razabire u mraku neki sjaj to neugasivo izbija kroz vrata zakona. Potom su mu dani izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina sloe u jedno pitanje, koje dosada jo nije postavio vrataru. Rukom mu dade znak da mu se priblii, jer vie nije mogao uspraviti tijelo to mu je bivalo sve ukoenije. Vratar se mora sagnuti duboko k njemu, jer razlika u visini se uvelike promijenila na tetu toga ovjeka. A to bi sada jo htio znati? upita vratar, ti si nezasitan. Ta svi streme k zakonu, ree ovjek, pa kako onda da za tih mnogih godina nitko osim mene nije traio da ue? Vratar shvati da je ovjek ve na izdisaju, i da bi dopro do njegova sluha koji se ve gubio, izdere se na nj: Ovdje nitko drugi nije mogao biti priputen, jer ovaj ulaz bijae za tebe odreen. A sada idem da ga zatvorim.

    122

  • IZVJETAJ ZA NEKU AKADEMIJU

    Dina gospodo, lanovi Akademije!Iskazujete mi ast traei od mene da Akademiji po-aljem izvjetaj

    o svom majmunskom predivotu.Na alost, u tom smislu se ne mogu odazvati tom pozivu. Gotovo

    pet godina dijeli me od majmunstva, vrijeme moda kratko kada se mjeri po kalendaru, ali beskrajno dugo da se projuri kroza nj, kao to sam ja to uinio, mjestimice praen izvrsnim ljudima, savjetima, odobravanjem, orkestralnom muzikom, ali zapravo sam, jer sva se pratnja drala, da se i dalje posluimo istom slikom, daleko od barijere. To ostvarenje ne bi bilo mogue da sam se ukopistio da prianjam uz moje porijeklo i mladenake uspomene. Upravo odricanje svake svoje-glavosti bijae vrhovna zapovijed koju sam sam sebi od-redio; ja, slobodan majmun, primio sam na sebe taj jaram. No time su mi se uspomene sa svoje strane sve vie zatvarale. Premda mi je najprije povratak, da su ljudi to htjeli, bio otvoren kroz itavu kapiju koju nebo tvori nad zemljom, ona je istovremeno postajala sve nia i tjenja uslijed moga kao ibom pospjeenog razvitka; osjeao sam se lagodnije i bio sam zatvoreniji u svijetu ljudi; smirivala me oluja koja je iz moje prolosti puhala za mnom; danas je to samo jo daak to mi hladi tabane; a rupa u daljini, kroz koju on dolazi i kroz koju sam i ja neko doao, postala je tako malena da bih, kada bi mi uope dostajalo snage i volja da otrim onamo natrag, morao sebi odrati kou. Otvoreno da kaem, ma kako rado se ja slikovito izraavao o tim stvarima, otvoreno da kaem: vae majmunstvo, gospodo, ako ste neto slino proivjeli, ne moe biti dalje od vas nego to je moje majmunstvo od mene. Ali svakoga koji hoda po ovoj zemlji kakljaju tabani: malog impanzu i velikog Ahila.

    No u najogranienijem smislu mogu moda, ipak odgovoriti na vae pitanje, i ja to, tavie, inim vrlo rado. Prvo to sam nauio bilo je: pruiti kome ruku; pruanje ruke ukazuje na iskrenost; neka se danas, kada stojim na vrhuncu svoje karijere, pruanju ruke doda jo i iskreno izgovorena rije. Akademiji to, zapravo, nee pruiti nita novo i daleko e zaostati za onim to se od mene trai i to ja ni uz najbolju volju ne mogu rei

    pa ipak, to neka pokae smjernicu po kojoj je jedan bivi majmun prodro u svijet ljudi te se ondje skrasio. Ali zacijelo ne bih smio rei ni ono beznaajno to slijedi, da nisam potpuno siguran u samoga sebe i da se moj poloaj na svim velikim varijetetskim pozornicama civiliziranoga svijeta nije do nepokolebljivosti uvrstio.

    Potjeem od Zlatne obale. O tome kako su me ulovili, upuen sam na strane izvjetaje. Lovaka ekspedicija tvrtke Hagenbeck sa voom ekspedicije sam, uostalom, odonda popio ve mnogu bocu dobre crvene kapljice ekala je u zasjedi, u grmlju na obali rijeke, kada sam usred jednog opora uveer doao na pojilo. Ljudi pripucali; jedino su mene pogodili; dobio sam dva pogotka.

    Jedan u obraz; to je bila laka rana, ali je ostavila veliku izbrijanu brazgotinu, zbog koje su mi nadjenuli ogavno, potpuno neodgovarajue ime Crveni Petar, kao da se razlikujem od one nedavno crkle, ovdje-ondje poznate dresirane majmunske ivotinje, imenom Petar, samo po crvenoj mrlji na obrazu. Ali to samo uzgred.

    Drugo me tane zgodilo ispod boka. Bio je to teak pogodak, i njemu imam zahvaliti da jo i danas malko epam. Onomad sam u nekom lanku jednoga od onih deset tisua vjetropira to u novinama opirno o meni piu, proitao: moja majmunska priroda jo nije posve priguena; to dokazuje injenica da ja, kada mi dou posjetioci, vrlo rado svlaim hlae da bih im pokazao mjesto gdje mi je ono tane ulo u tijelo. Onom klipanu trebalo bi poodstrijeliti svaki prsti na ruci kojom pie. Ja, ja smijem svui hlae pred kim god hou; ondje se nee nai nita drugo do dobro odnjegovanog krzna i brazgotina od odaberimo ovdje u odreenu svrhu odreenu rije koja se, meutim, ne bi smjela krivo shvatiti brazgotina od zloinakog metka. Sve je na vidjelu, tu nema ta da se krije; ako je posrijedi istina, svaki plemenit ovjek okanit e se najfinijih manira. Ako bi, pak, ono piskaralo, slindarilo hlae, kada mu tko doe u pohode, to bi onda, sigurno, drugaije izgledalo, i ja u uvaiti kao znak njegove razumnosti to to ne ini. No neka me onda potedi s tim svojim osjeajem takta!

    140 141

  • Nakon onih pucnjeva, ja sam se probudio i tu ve, malo-pomalo, poinje moje vlastito sjeanje u kavezu u meupalubi hagenbekog parobroda. Nije to bio e-tvorozidan kavez s reetkama; naprotiv, samo su tri zida bila privrena uz neki sanduk; sanduk je, dakle, tvorio etvrti zid. Sve to zajedno bilo je odve nisko za stajanje i odve usko za sjedenje. uao sam zato uvuenih, vazda drhtavih koljena, i to okrenut sanduku, jer bit e isprva nisam elio nikoga vidjeti, ve sam uvijek htio biti u mraku, te su mi se reetke urezale u meso. Smatraju da je takav smjetaj divljih ivotinja u prvo vrijeme vrlo probitaan, i ja danas, nakon iskustva to sam ga stekao, ne mogu porei da je to, po ljudskom shvaanju, zaista tako.

    Ali u ono vrijeme nisam na to pomiljao. Po prvi put u svom ivotu nisam imao nikakva izlaza. Ravno naprijed nije ilo; ravno preda mnom bio je sanduk, daska vrsto zbijena uz dasku. Izmeu dasaka bila je, dodue, pukotina, koju sam, kada sam je prvi put ugledao, po-zdravio sretnim urlanjem bezumlja, ali ta pukotina nije ni izdaleka bila dovoljna da pruim kroz nju makar samo rep, a majmunskom snagom nije se dala proiriti.

    Navodno, nisam kako mi poslije rekoe, dizao gotovo nikakvu buku, po emu su zakljuili da u ubrzo morati uginuti ili, ako mi uspije da proivim kritino vrijeme, biti vrlo podoban za dresuru. Prigueno jecanje, bolno traenje buha, umorno lizanje jednog kokosovog oraha, lupkanje lubanjom o zid sanduka, plaenje jezika, kad bi mi se tko odve pribliio to su bile moje prve zaposlenosti u novom ivotu. Ali u svemu tome ipak samo jedan osjeaj: bezizlaznost. Naravno da ono to sam tada majmunski osjeao, danas mogu samo ljudskim rijeima reproducirati, te to tako i biljeim, no mada vie nisam kadar dovinuti se do nekadanje majmunske mu-drosti, ona se ipak oituje u usmjerenosti moga prikazivanja: o tome nema nikakve sumnje.

    Ta dosada sam imao toliko izlaza, a sada vie nemam ni jedan jedini. Bio sam se nasukao. Da su me prikovali, moja sloboda seljenja ne bi se time bila smanjila. Zato to? Razgrebi sebi meso izmeu