Jean Genet Querelle de Brest

Jean Genet: Querelle de Brest 1

Umjesto predgovora prevodioca

Ihr naht euch wieder, schwankende Gestalten!Die früh sich einst dem trüben Blick gezeigt.Versuch’ ich wohl euch diesmal fest zu halten?Fühl’ ich mein Herz noch jenem Wahn geneigt?Ihr drängt euch zu! nun gut, so mögt ihr walten,Wie ihr aus Dunst und Nebel um mich steigt;Mein Busen fühlt sich jugendlich erschüttertVom Zauberhauch der euren Zug umwittert.

Gle, tu ste opet, lelujaste sjene,Što odvana vas mutan pogled zna.Bi l' duh moj kušo vezat vas uz mene?Zar još mi mami srce tlapnja ta?Nagrnule ste! dobro, oživljene Na djelo vas iz magle zovem ja;Dah čarobni oko vas što se vije,sad mladošću mi grudi opet grije.(prepjev Tito Strozzi)

"it stinks on glue in which we all are glued together" (Sorbone, May 1968) [rukom ispisan tekst na primjerku knjige iz koje sam prevodio]

___________________________(kraj predgovora)preveo: Krešimir Sivončik


za Jacques G.

"Tijekom dvije godine koje je služio u mornaričkim jedinicama, njegovo neposlušno i iskvareno ponašanje donijelo mu je dvadeset i šest kazni. On je tetovirao regrute, krao od svojih drugova, i uživao u čudnim ponašanjima sa životinjama"Iz zapisnika suđenja Louis Ménesclou, 20 godina starom. Pogubljenom 7. rujna 1880.

"Imao sam običaj slijediti uzbudljive sudske slučajeve", rekao je, "i Ménesclou je zatrovao moj um. Ja sam manje kriv nego on, jer nisam niti silovao niti iskomadao moju žrtvu. Moja fotografija je nadmoćna njegovoj, jer on nije nosio kravatu, dok je meni dopušteno da ja moju ostavim."Izjava pred javnim tužiteljem, ubojica Félix Lamatre, 14 godina starosti. (15. srpanj 1881)

"I oni koji su voljeni, posramljeni učiniti bilo kakovu odurnu stvar pred onima koji ih vole, zbog same ljubavi će držati se jedan drugoga do smrti. Kako doima se po njegovu primjeru, da udaren licem prema zemlji, njegov neprijatelj dignuvši mač da ga ubije, on preklinjaše ga da zada mu smrtnu ranu u grudi, kako prijatelj njegov koji ga voli, vidjevši ranu na njegovim leđima, ne bi bio posramljen njim.Plutarh, Pelopidas.


Jean Genet: Querelle de Brest


Spomen ubijstva često doziva u misao spomen mora i mornara. More i mornari, u početku, se ne pojavljuju kao konačne slike - prije da je "ubijstvo" što zaziva osjećaj valova. Ako razmatra se da su morske luke scene čestih zločina, asocijacija se čini samo-objašnjivom; ali postoje brojne priče iz kojih saznajemo da ubica je bio čovjek od mora - stvarni, ili lažni - i ako potonje je primjer, zločin će biti još bliže vezan uz more. Čovjek koji obuče mornarsko odijelo ne čini to samo razboritosti radi. Njegova maskiranje oslobađa ga nužnosti da ide kroza svekolike grozomorne komplicirane procedure potrebne da počini bilo koje namjereno ubijstvo. Tako, mogli bi reći da odjeća čini slijedeće stvari za zločinca: ona ga obavija u oblake; ona mu daje izgled kao da je došao s one daleke linije obzora gdje more dotiče nebo; dugačkim valovitim i mišićavim koracima on može kročiti preko voda, otjelovljujući Velikog Medvjeda, zvijezdu Sjevernjaču ili Južni Križ; to (mi još uvijek raspravljamo o tom partikularnom maskiranju, kako ga upotrebljavaju zločinci) mu omogućava poprimiti tamne kontinente gdje sunce sjeda i uzdiže se, gdje mjesec odobrava ubijstvo pod krovovima od bambusa pored nepomičnih rijeka što vrve krokodilima; ono mu daje priliku djelovati unutar iluzije odraza, udariti dok je jedna od njegovih nogu još uvijek položena na plaži Oceanije a druga ga nosi preko voda prema Evropi; to mu jamči zaborav unaprijed, jer mornari uvijek "se vraćaju izdaleka"; to mu omogućava da promatra vlaje kao običnu vegetaciju. Ona je kolijevka zločincu, ona ga omotava - u tijesnu priljubljenost njegova džempera, u širinu njegovih zvonastih hlača. To baca uspavljujuće čini na već fasciniranu žrtvu. Govoriti ćemo o mornarovu smrtnu tijelu. Mi sami svjedočili smo scenama zavođenja. U toj vrlo dugoj rečenici "obavija ga u oblake ..." udovolji smo jednostavnu poetizmu, gdje svaka od postavki je tek argument u prilog autorovih osobnih naklonosti. To jeste, priznaje se, pod znakom vrlo posebnog unutrašnjeg osjećaja da ćemo prostrijeti dramu što rezultira. Mi bi isto rado rekli da se ona obraća invertima. Spomen ljubavi ili pohote pojavljuje se kao prirodan korolar spomenu Mora i Ubijstva - i to jeste, štoviše, spomen ljubavi protiv prirode. Nesumnjivo mornari koji su transportirani ("animirani" bi se činilo egzaktnijim, vidjeti ćemo to kasnije) željom i potrebom počiniti ubijstvo, šegrtovali su sami prvo u Trgovčkoj Mornarici, tako da su veterani dugih putovanja, hranjeni na brodskim biskvitima i bičevima s devet čvorova, navikli na nožne okove za bilo koje male greške, isplaćeni u nekoj obskurnoj luci, prihvaćeni opet na neki upitni teretnjak; pa ipak, teško je, u gradu magli i granita, proći pored mišićavih iz Ratne Mornarice, treniranih i oblikovanih putem i za djela o kojima volimo misliti kao smjela, ta ramena, profili, rinčice, te čvrste i turbulentne guze, ti snažni i gipki dečki, bez da ih zamišljamo sposobnim za ubijstva što se čini potpuno opravdanim da bi bilo njihovim poniženjem počiniti ih tim njihovim plemenitim tijelima. Da li silaze s nebesa ili se vraćaju iz kraljevstva gdje se družihu sa sirenama i još više znanim monstrumima, na zemlji ti mornari nastanjuju građevine od kamena, arsenale, palače čija solidnost je suprotna nervoznosti, ženstvenoj iritantnosti voda (ne kaže li mornar, u jednoj od svojih pjesama, kako "... more je moja najbolja djevojka"?), lukobranima natovarenim lancima, stupićima, bovama, pomorskim potrepštinama, za koje su, čak i kad su najdalje od mora, znaju da su usidreni. Da bi uparili njihov stas, osigurani su kasarnama, tvrđavama, napuštenim kaznionicama, veličanstvenim objektima arhitekture, svim tim. Brest je tvrd, solidan grad, izgrađen od siva bretonskog granita. Njegova kamenita kvaliteta usidruje luku, dajući mornarima osjećaj sigurnosti, lansirnu točku kad idu van, luku odmora nakon neprekidna valovita gibanja mora. Ako se Brest doima više bezbrižan, to je kad slabašno sunce pozlati fasade koja su plemenita kao ona Venecije, ili kad njegove uske ulice vrve bezbrižnim mornarima - ili, tada, čak i kad je magla i kiša. Akcija ove priče počinje tri dana nakon što komandni brod, Le Vengeur, se usidrio na Roadsu. Drugi brodovi su oko njega: La Panthere, Le Vainquerer, Le Sanglant, i oko tih Le Richelieu, Le Bearn, Le Dunquerque, i drugi. Ta imena imaju svoje pandane u prošlosti. Na zidovima pokrajnje kapelice u crkvi Saint Yves, u La Rochelle, visi niz zavjetnih slika koje prikazuju brodove koji su ili izgubljeni ili spašeni: La Mutine, Le Saphir, Le Cyclone, La Fée, La Jeune Aimée. Ti brodovi nisu imali nikakova utjecaja na Querellea koji je


viđao ih ponekad kao dijete, ali mi moramo spomenuti njihovo postojanje. Za brodske posade, Brest će uvijek biti grad La Féria. Daleko od Francuske, mornari nikada ne govore o tom bordelu bez spominjanja neke šale i zavijajući kao sove, način kako govore o patkama u Kini i čudnim Annamitima, i spominju vlasnika i njegovu ženu u terminima kao:

"Igrati sranje s tobom - kao kod Nona, mislim."

"Taj tip, za komad dupeta bi učinio bilo što - čak bi igrao s Nonom."

"On tu, on je išao u La Féria da izgubi."

Dok ime Madame nije nikada spominjano, imena "La Féria" i "Nono" mora da su putovala oko svijeta, u sarkastičnim digresijama na usnama mornara posvuda. Od ukrcanih, nikad nije bilo nikoga tko bi precizno znao pravila igre kojoj je dana takova reputacija, ali nitko, pa čak niti najzeleniji regrut nije se usudio pitati za objašnjenje; svaki pojedini morski vuk će pak dati do znanja da on zna o čem' se tu radi. Tako to mjesto u Brestu se uvijek pojavljuje u basnoslovnom svjetlu, i mornari, kad se približavaju toj luci, potajice sanjaju o toj kući na zlu glasu koju će spomenuti samo kao temu za ismijavanje. Georges Querelle, heroj ove knjige, govori o tome manje no itko. On zna da je njegov vlastiti brat ljubavnik Madame. Evo pisma, primljena u Cadizu, obavještavajući ga o tome:

Hej Bro,

Pišem ti ovih par redaka da ti kažem da sam natrag u Brestu. Planirao sam taj posao u škveru opet, ali, ništa ne rade. Tako, tu sam, zakopan. Kako znaš, nisam baš nešto dobar u nalaženju posla, a osim toga tko uopće hoće derati svoju kožu. Tako, da se pridignem, obišao sam Milovo mjesto i odmah nakon toga gazdrica u La Féria me gleda. Ja dao sve od sebe, i slažemo se da sve gori. Gazdu boli kurac tko je s njegovom ženom, oni su samo poslovni partneri, kažu. Tako, nije mi loše. Nadam se da ni ti nisi loše, i kad dobiješ neki dopust, itd.(Potpis) Robert.

Ponekad kiši u rujnu. Kiša čini pamučnu odjeću - otvorene košulje i denim - da se prilijepe za kožu mišićavih muškaraca što rade u luci i Arsenalu. Opet, nekih večeri, vrijeme je lijepo kad grupe zidara, drvodjelja, mehaničara izlaze iz brodogradilišta. Umorni su. Izgledaju teško opterećeni, i čak kad njihovi izrazi lica omekšaju, njihovi teški koraci čine se kao da razbijaju bazene zraka oko njih. Polagano, sumorno oni prolaze veselije, brže, hitrije tu-pa-tamo mornara na dopustu na obali, što postali su ponos tog grada koji će treperiti do zore njihovim nautičarskim hvalisanjem, naletima njihova smijeha, njihovim pjesmama, njihovom radošću, uvredama koje dobaciju djevojkama; njihovim poljupcima, njihovim širokim ovratnicima, gombama na njihovim kapama. Radnici se vraćaju u svoja prebivališta. Cijeli dan oni su se mučili radeći (policajci, vojnici ili mornari, nikada nemaju osjećaj da su se mučili radeći), spajajući svoje akcije u mrežu zajedničkih napora, u svrhu da postignu posao kao vidljivi, čvrsto stegnuti čvor, i sad se vraćaju. Sjenovito prijateljstvo - sjenovito njima - ujedinjava ih, a isto i tiha mržnja. Mali broj njih je oženjen, i žene im žive daleko. Šest sati uvečer je vrijeme kad radnici prolaze kroz željezna vrata Arsenala i napuštaju škver. Hodaju u pravcu željezničke stanice gdje su kantine, ili dolje putem prema Recouvrance gdje su njihove namještene sobe u jeftinim hotelima. Većina njih su Talijani i Španjolci, premda su neki i sjeverno-afrikanci i Francuzi. Usred takovog pretička umora, teških mišića, silovite otupljenosti, potporučnik Seblon sa Vengeura voli svoje večernje šetnje.

Običavali su imati taj top permanentno upravljen prema kaznionici. Danas isti top (samo njegova


cijev) stoji postavljna uspravno usred istog dvorišta gdje su kažnjenici prikupljani za galije. Začuđujuće je da pretvaranje zločinaca u mornare se smatralo oblikom kazne.

Prošao pored La Féria. Ništa vidio. Nikad ni malo sreće. Tamo u Recouvrance ulovio sam pogled harmonike - pogled koji često vidim na brodu, ali nikada se ne umorim gledati - sklapanje, rasklapanje na mornarskom bedru.

Se brester, opasati se. Izvedeno, besumnje, iz bretteur, borac: i tako, odnosi se na se quereller, zapodjeti tuču.

Kad shvatim - kad bi bilo samo iz novina - da izbija neki skandal, ili kad me je samo strah da bi mogao izbiti na vidjelo, ja se pripremam pobjeći: uvijek vjerujem da ću biti osumnjičen da sam prvi pokretač. Sebe vidim kao demonima opsjednuto stvorenje, samo zato jer sam si zamislio neke teme za skandal.

Ti huligani koje držim u rukama, nježno ljubeći i gladeći njihova lica prije no što ih prekrijem nježno opet u mojim plahtama, oni nisu više do prolazno uzbuđenje i eksperiment zajedno. Nakon što sam bio prevladan usamljenošću na koju me moja izokrenutost proklela, stvarno je moguće da ću možda jednog dana držati gole u mojim rukama, i nastaviti držati, stisnute prisno uz moje tijelo, te mlade muškarce čiju hrabrost i čvrstinu stavljam tako visoko u mojim poštovanjima da čeznem baciti se pred njihove noge i puzati pred njima? Ja jedva da se usudim vjerovati u to, i suze mi naviru u oči, da zahvalim Bogu što udijeli mi takovu sreću. Moje suze me čine mekim. Topim se. Moji vlastiti obrazi još uvijek vlažni od suza, ja gostim se u tome, i prelijevam nježnošću za, ravne, tvrde jagodične kosti tih dječaka.

Taj ozbiljni, ponekad gotovo sumnjičavi pogled, pogled koji čini se donosi ocjenu, kojom pederast ocjenjuje svakog mladog čovjeka kojeg susretne, je stvarno kratka, ali intezivna meditacija o njegovoj vlastitoj osamljenosti. Taj trenutak (trajanje jednog pogleda) je ispunnjeno koncentriranim i konstantnim beznađem, sa svojom vlastiom otkrhnutom učestalošću, uvijenu u strah od odbijanja. "Bilo bi tako dobro ..." on misli. Ili, ako ne misli, ono se ogleda u njegovu mrštenju, u tom crnom, osuđujućem izgledu.

Kad god se desi da je dio njegova tijela gol, On (to jest Querelle, čije ime oficir nikada ne piše - ne samo zbog obične razboritosti obzirom na sve druge oficire i nadređene, jer u njihovim očima sadržaj njegova dnevnika bi bio dovoljan da ga osude) počinje ispitivati ga. Traži crne bubuljice, napukle nokte, crvene akne. Iritiran kad ne može naći niti jednu, on izmisli neke. Čim nema ništa pametnijega za činiti, on postaje zadubljen u tu igru. Večeras je istraživao svoje noge: njihove crne, jake dlake su sasvim meke usprkos snažna rasta, i tako stvaraju neku vrstu izmaglice od stopala do prepona, što umekšava gruboću i odsječnost, moglo bi se skoro reći, kamenitost njegovih mišića. Zadivljuje me kako tako silovita crta može zaodjeti njegove noge u takovu veliku sladost. On se zabavlja stavljajući goruću cigaretu na svoje dlake i zatim se savija nad njima da bi užio spaljeni miris. Ne smiješi se više no uobičajeno. Njegovo tijelo u opuštanju je njegova velika strast - zlovoljna, ne radosna strast. Nagnut nad svojim tijelom, on vidi sebe tamo. On ga istražuje s zamišljenim povećalom. Promatra njegove minijaturne nepravilnosti skupuloznom pažnjom entomologa koji studira običaje insekata. Ali čim se On pokrene, koju zasljepljuću osvetu njegovo cijelo tijelo čini, u slavi svog gibanja.

On (Querelle) nije nikad duhom odsutan, uvijek sabran na ono što čini. Svaki trenutak svog života on odbija san. On je vječno prisutan. On nikada ne odgovara: "Mislio sam nešto drugo". Pa ipak djetinjatost njegove očigledne preokupacije začuđuje me.


Rukama u džepovima, lijeno, ja bih mu rekao, "Gurni me malo, toliko da otpadne pepeo s moje cigarete", i on bi pustio rasporak i udario me u rame. Ja bih slegnuo ramenima.

Ja bih trebao biti sposoban držati moje morske noge ili držati se za ogradu, brod se ne ljulja tako jako, ali na brzinu, i sa zadovoljstvom, ja iskoristim gibanje broda da se zaljuljam i da dozvolim da se pomaknem, uvijek u njegovu smjeru. Uspio sam čak i očešati se o njegov lakat.

To je kao da krvoločan i odan pas čuvar, spreman da vam pregrize karotidnu arteriju, ga slijedi uokolo, poskakujući, ponekad, između potkoljenica njegovih nogu, tako da slabine zvijeri čine se da se miješaju s njegovim bedrenim mišićima, spremni na ugriz, uvijek režeći, tako krvoločni da bi se očekivalo vidjeti da će mu odgristi jaja.

Nakon tih par ulomaka uzetih (ali ne potpuno sliučajno) iz privatnog dnevnika koji nam sugerira njegov karakter, mi bismo htjeli da pogledate mornara Querellea, rođena iz te osame u kojoj oficir osobno ostaje izoliran, kao sigularnu figuru usporedivu Anđelu Apokalipse, čija stopala stoje na vodama mora. Meditirajući o Querelleu, koristeći, u njegovoj imaginaciji, njegove najljepše crte, njegove mišiće, njegove zaobljene dijelove, njegove zube, njegove pretpostavljene genitalije, Poručnik Seblon je pretvorio mornara u anđela (kako ćemo vidjeti, on ga opisuje kao "Anđela Osame"), to će reći, u biće manje i manje ljudsko, kristalno, oko kojega se predu niti glazbe temeljene na suprotnom od harmonije - ili radije, glazba što ostaje nakon što je harmonija iskorištena, istrošena, i usred koje taj ogromni anđeo se giba, polaganao, neosvjedočeno, njegove noge na vodi, ali njegova glava - ili ono što bi glavom trebalo biti - u zasljeljenju zraka iz natprirodna sunca. Oni sami naginju negirati to, čudnovato bliska sličnost između dva brata Querelle pričinjava se privlačnom samo drugima. Oni su se sretali samo uveče, što kasnije moguće, u jednom krevetu namještene sobe nedaleko od mjesta gdje je njihova majka sastavljala kraj s krajem njihove mršave egzistencije. Oni su se sreli ponovno, moguće, ali negdje tako duboko dolje da ne mogu vidjeti ništa jasno, u svojoj ljubavi za svoju majku, i zasigurno u njihovim gotovo dnevnim svađama. Ujutro bi se razišli bez riječi. Htjeli su ignorirati jedan drugoga. Već, s petnajst godina, Querelle se smiješio smiješkom koji je toliko poseban za ostatak njegova života. On je odabrao život među lopovima i govorio njihov slang. Mi ćemo pokušati imati to na umu da bi razumjeli Querellea čiji mentalni sklop i sami osjećaji ovise o, i poprimiti formu, određenu sintaksu, partikulano mutnu ortografiju. U njegovim konverzacijama mi nailazimo na izraze kao "oguli ga naživo", "čovječe, letim", "oh, gubi se", "bolje da ne pokaže svoje dupe ovdje", "dobro je izgorio", "daj to smeće", "hey, baby, probaj kako je tvrd", "popuši mi", i tako dallje, izričaji koji nikada nisu izrečeni jasno, nego promrljani nekako monotono i kao iznutra, bez da govornik stvarno "vidi" njih. Oni nisu projicirani, i tako Querelleove riječi nikad ga ne otkrivaju; one ga stvarno uopće ne definiraju. Naprotiv, one se čine kao da ulaze kroz njegova usta, da bi se nakupljale u njemu, da bi se naselile i tvorile debeo talog blata, iz kojeg, povremeno, izraste prozirni mjehur, eksplodirajući delikatno na njegovim usnicama. Ono što se čuje, tada, je jedan od tih komadića slanga.

Što se tiče policije u luci i gradu, Brest je pod nadležnošću njegovog Komesarijata: u vrijeme naše novele tamo su dva Inspektora, udruženih zajedno posebnim prijateljstvom, imenima Mario Daugas i Marcelin. Potonji je jedva nešto malo više do ispučenje Mariju (poznato je da policajci uvijek dolaze u parovima), tup i sitničav dovoljno, pa ipak ponekad veliki izvor utjehe svom kolegi. Međutim, tu je pak još i drugi suradnik kojeg je Mario odabrao, suptilniji i draži - i jednostavniji za žrtvovati, također, ako se pokaže potrebnim: Dédé.Kao svaki francuski grad, Brest ima svoj Monoprix trgovinu, najdraže mjesto za visiti uokolo za Dédéa i brojne mornare koji cirkuliraju među tezgama, žudeći - i ponekad kupujući - par rukavica, od svih mogućih stvari. Da bi upotpunili sliku, davnašnjih vremena kontrola Admiraliteta je bila


zamijenjena servisima Pomorske Prefekture.

Kupljene ili ukradene od mornara, blue denim hlače zvonasto su se širile nad njegovim nogama, sada nepokretnim i povijenim nakon konačnog stolo-tresućeg udarca. Nosio je sjajno ulaštene crne cipele, ispucale i naborane na mjestu gdje dosežu nabori blue denima što se spuštaju od izvora njegova pojasa. Njegov torzo je zatvoren u vrlo tijesni dolčevita džemper od bijele, malkoc umrljane vune. Querelleove usne razdvojene usne polagano se počinju zatvarati. Počinje dizati napola popušenu cigaretu prema ustima, ali njegova ruka se zaustavi na pola puta na njegovim prsima, i usta ostanu napola otvorena; promatrao je Gila i Rogera, koji su bili sjedinjeni gotovo vidljivim koncem njihovih pogledavanja, svježinom njjihovih smiješaka; i Gil čini se da je pjevao za dječaka, i Roger kao suveren na nekom intimnom ritualu orgije, favorizirajući tog mladog osamnajst-godišnjeg zidara, tako da ta je svojim glasom mogao biti herojem usputne krčme za noć. Način na koji je mornar gledao njih dvojcu je imao efekt njihova izdvajanja. Još jednom, Querelle je postao svjestan svojih ustiju što vise polu-otvorena. Njegov smiješak postade jače izražen u kutovima njegovih usana, gotovo neprimjetno. Primjesa ironije poče se širiti po njegovim oblicima, zatim po cijelu tijelu, dajući njemu i njegovu opuštenu držanju naslonjenu leđima na zid dašak zabavljena sarkazma. Izmijenjen dizanjem obrve, da bude u paru s iskrivljenim smiješkom, njegov izraz postade ponešto zloban dok je nastavljao svoje detaljno ispitivanje dva mlada muškarca. Smiješak nestade s Gilovih usana, kao da je cijelo klupko strune se odmotalo, i u istom trenu nestalo na Rogerovu licu; ali četiri sekunde kasnije, povrativši dah i nastavljajući pjesmu ponovno, Gil, još jednom na stolu, nastavio je svoj smiješak, što je vratilo nazad i zadržalo, sve do zadnjeg stiha pjesme, smiješak na Rogerovim usnama. Niti za sekundu nisu njihove oči odlutale od očiju drugog. Gil je pjevao. Querelle pomaknu svoja ramena na zidu bistroa. Postao je svjestan sebe, osjećajući ukopavanje svoje vlastite žive mase, moćne mišiće svojih leđa, u crnu i nerazorivu tvar tog zida. Te dvije sjenovite supstance borile su se u tišini.Querelle je znao ljepotu svojih leđa. Vidjeti ćemo kako, nekoliko dana kasnije, je on tajno to posvetio Poručniku Seblonu. Gotovo bez pokreta, on je pustio svoja ramena mreškati se na zidu, njegovu kamenu. On bijaše snažan muškarac. Jedna ruka - druga ostavši u džepu njegova mornarska kaputića - dignu napola popušenu cigaretu do njegovih usana, još uvijek zadržavajući polu-smiješak. Robert i druga dva mornara bila su nesvjesna bilo čega osim pjesme. Querelle je zadržao svoj smiješak. Da upotrijebimo izraz tako popularan među vojnicima, Querelle je sjao svojom odsutnošću. Nakon što pusti malo dima izgubi se u smjeru njegovih misli (kao da je htio zakriliti ih, ili pokazati im malo nepoštovanja) njegove usne ostadoše malkoc odvojene od njegovih zubiju, čiju ljepotu je on znao, njihova bjelina ublažena, sada, noću i sjenom što ju baca njegova gornja usna. Gledajući Gila i Rogera, sada ponovno ujedinjene pogledom i smiješkom, nije mogao natjerati svoj um da se povuče, da zatvori unutar sebe te zube i njihovu nježni sjaj, koji je imao isti nemirni efekt na njegove njegove nejasne misli kao što plavetnilo mora ima na naše oči. U međuvremenu on je lagano povlačio svoj jezik preko nepca. Bilo je živo. Jedan od mornara poče pokrete zakopčavanja svog mornarska kaputića, uzdižući ovratnik. Querelle ne bijaše priviknut na ideju, jednu koja nikada nije stvarno bila oblikovana, da je on monstrum. On je smatrao, on je promatrao svoju prošlost s ironičnim smiješkom, uplašenim i nježnim u isto doba, do te mjere da ta prošlost je postala smiješana s onim što on sam jeste. Tako mladi dječak čija duša je evidentno u njegovim očima, ali koja je bila pretvorena u aligatora, čak i ako on nije bio potpuno svjestan užasavajuće glave i ralja, smatrao svoje ljuskasto tijelo, svoj svečani, divovski rep, kojim udara vodu ili plažu ili očeše o one drugih monstruma, i koji ga produžava s istim dirljivim, srce-slamajućim i nerazorivim veličanstvom kao rep halja, ukrašenih čipkom, krestama, bitkama, tisućama zločina, što nosi ih Dijete Carica, produžava nju. On je znao strahotu biti sam, uhvaćen besmrtnim činima usred svijeta živih. Samo njemu je bila dana ta stravična privilegija da promatra svoje monstruozno sudjelovanje u kraljevstvu velikih blatnjavih rijeka i prašuma. I on je bio u strahu da nešto svjetla, što isijava iz njegova tijela, ili iz njegove istinske svijesti, bi moglo ga osvijetliti, moglo, na neki način iz nutrine


te ljuskaste ljušture odati refleksiju te istinske forme i učiniti ga vidljivim ljudima, koji bi ga tada morali progoniti.

Na nekim mjestima duž bedema Bresta, stabla su bila posađena, i ta rastu u alejama noseći možda podsmješljivo ime "Bois de Boulogne". Ovdje, ljeti, ima nekoliko bistroa gdje se može sjesti i piti za drvenim stolovima nabreklim od kiše i magle, pod drvetom ili u sjenicama. Mornari nestadoše u sjeni tih stabala, s djevojkom; Querelle ih pušta, svoje pajdaše, da se izredaju na njoj, i zatim dođe do nje dok ona leži prostrta na travi. On nastavi otkopčavati svoj rasporak, ali nakon kratka, šarmantna oklijevanja izražena njegovim prstima, on se popravi opet. Querelle se osjeća smirenim. Trebao je svega malo okrenuti glavu, lijevo ili desno, da bi osjetio kako mu obraz tare o kruti, uzdignuti ovratnik njegova mornarska kaputića. Dodir ga razuvjeriše. Time, on je znao sebe da je odjeven, čudesno odjeven.

Kasnije, dok je skidao cipele, scena iz bistroa dođe natrag u Querelleov um, kojem nedostajaše sposobnost da joj pridruži bilo kakovo preciznije značenje. Jedva da bi mogao to staviti u riječi. Znao je da je to stvaralo neki slabašni osjećaj zabave u njemu. Ne bi mogao reći zašto. Znajući ozbiljnost, strogost gotovo, svog lica i njegova bljedila, ta ironija mu davaše ono što bi se uobičajeno zvalo sarkastičan izgled. Za trenutak ili dva on ostade zadivljen odnosom koji bijaše ostvaren i razumijevan i postade gotovo objektom između očiju tih dvojce: jedan na stolu, pjevajući tamo, njegova glava povijena dolje prema drugome, koji je sjedio i netremice ga gledaše. Querelle svuče jednu od svojih čarapa. Osim materijalnih koristi od njegovih ubijstava, Querelle je bio obogaćen njima na druge načine. Ona su odlagala u njemu neku vrst sluzava taloga, i smrad koji to otpušta služi produbljivanju njegova beznađa. Od svake od svojih žrtava pn bi sačuvao ponešto malo prljava: gaćice, grudnjak, vezice, rupčić - objekti dovoljni da obore njegove alibije i da ga osude. Ti ostaci bijahu dokazi iz prve ruke njegova sjaja, njegovih trijumfa. To bijahu sramotni detalji, na kojima svi sjajni ali nejasni prividi počivaju.U svijetu mornara s njihovim spektakularno dobrim izgledom, muževnošću, ponosom, postoje tajni pandani od masna češlja polomljenih zuba na dnu džepa, gamaše, izdaleka besprijekorne kao mornari, ali, kao i oni, daleko od istinske bjeline; par elegantnih ali loše skrojenih hlača; loše iscrtana tetovaža; prljava maramica; čarape s rupama. Što je za nas najsnažnije sjećanje na Querelleov izraz može biti najbolje opisano slikom što dolazi u um: delikatne metalne niti, narijetko bodljikave, lako savladive, uhvaćene zatvorenikovom teškom rukom, ili grebući o čvrsto tkanje. Gotovo usprkos samu sebi, tiho, jednom od svojih sudrugova, već protegnuta u svojoj mreži, Querelle reče:"Par jebenih pedera, njih dvojca.""Kojih dvojca?""Šta?"Querelle podiže glavu. Njegov sudrug, činilo se, nije to shvatio.I to je bio kraj razgovora. Querelle svuče drugu čarapu i leže. Nije da je htio spavati, ili misliti o sceni u bistrou. Jednom rastegnut, imao je konačno lagodnost razmišljati o svojim vlastitim poslovima i trebao je razmišljati brzo, usprkos umoru. Vlasnik La Férie će uzeti dva kilograma opijuma, ako ih Querelle može iznijeti sa komandnog broda. Carinici su otvarali sve mornarske torbe, uključujući i najmanje. Dolazeći na obalu, svi osim oficira su bili podvrgnuti temeljitom pretraživanju. Bez da je pustio smiješak, Querelle je razmišljao o Poručniku. Enormnost te ideje pogodila ga je čak dok je mislio što bi se moglo jedino prevesti kao:"On me pogledava već neko vrijeme do sada. Nervozan kao mačak na vrućem limenom krovu. Zagriza je, čini se"

Querellu je bilo drago znati da Robert živi životom Istočnjačke lakoće i luksuza; znati da je ljubavnik bordelske Madame kao i prijatelj njenu obvezujuću suprugu. On zatvori svoje oči.


Ponovno je zadobio to područje u sebi gdje njegov brat je bio s njim. Pustio se potonuti u stanje gdje niti jednog nije bilo moguće razlikovati od drugog. Iz tog stanja on je bio sposoban izvući, prvo, neke riječi, i zatim, prilično elementarnim procesom, malo po malo, misao - koja, kako se dizaše iz tih dubina, opet razlikovaše njega od Roberta i predloženih pojedinačnih djela, cijeli jedan sustav samotnih operacija: sasvim nježno one postajahu njegove vlastite, potpuno njegove, i Vic bijaše tamo, s njim, sudjelujući. I Querelle, čije misli su prevladale njegovu osobnu autonomiju da bi dosegle Vica, opet se okrenuše, ponovno uđoše u njega, u slijepom traženju tog neizreciva limba koji je kao neki protuslovan pâté ljubavi. Jedva da je dodirivao svoj sklupčani kurac. Nije osjećao potrebe. Dok još uvjek na moru, bijaše najavio ostalim mornarima da jednom u Brestu, on će zasigurno špricnuti svoju mjeru; ali noćas nije mislio čak niti o tome da li je trebao poljubiti tu djevojku.

Querelle je bio egzaktna replika svog brata. Robert, moguće nešto više šutljiv, drugi, nešto vrelija temperamenta (nijanse po kojima je netko mogao razlikovati jednog od drugog, osim ako netko nije bio bijesna djevojka). Desilo se da smo mi sami stekli naš osjet Querelleova postojanja tog partikularnog dana, mogli bi dati točan datum i sat toga - kad smo odlučili napisati ovu priču ( i to je riječ koju nije za upotrebiti za opisivanje nekih avantura ili serija avantura koje su već proživljne). Malo po malo, vidjeli smo kako Querelle - već sadržan u našem mesu - počeše rasti u našoj duši, da bi se hranio onim što je najbolje u nama, iznad svega našim očajanjem da nismo ni na koji način unutar njega, dočim imajući ga unutar nas samih. Nakon tog otkrića Querellea mi hoćemo da on postane Herojem, čak i za one koji ga možda preziru. Slijedeći, unutar nas samih, njegovu sudbinu, njegov razvoj, vidjeti ćemo kako se on posuđuje tome da bi se ostvario u konačnici koja čini se da je (od tada nadalje) u potpunom suglasju s njegovm vlastitom voljom, njegovom sasvim osobnom sudbinom.

Scena koju ćemo sad opisati je transpozicija događaja koji je nama otkrio Querellea. (Mi se još uvijek refereiramo na tu idealnu i herojsku osobu, plod naše tajne ljubavi) Moramo reći, taj događaj, da je on od jednakog značaja Posjetu. Nema sumnje da je to bilo tek dugo nakon što se dogodio, da smo ga spoznali kao "velik" s posljedicama, ali tu i tamo može se reći da smo osjećali istinsku Najavljivačku strepnju. Konačno: da bi postao vidljiv vama, da bi postao likom u noveli, Querelle mora biti prikazan nezavisno od nas samih. Samo tada vi ćete saznati prividnu, i stvarnu, ljepotu njegova tijela, njegove stavove, njegove pothvate, i njihovu polaganu deizntegraciju.

Što dalje silazite prema luci Brest, gušćom magla se čini da postaje. Tako gusta je kod Recouvrancea, nakon što prijeđete most Penfeld, da kuće, njihovi zidovi i krovovi se čine da plutaju. U uličicama što vode dolje do kejeva, vi se nađete sami. Tu i tamo naiđete na prigušeno, obrubljeno sunce, kao svjetlo iz napola otvorenih vrata mljekare. Putem dok hodate kroz taj parni sumrak, dok se još jednom ne nađete sučelice neprozirnoj tvari, opasnoj magli koja zaklanja pijane mornare što glavinjaju doma na teškim nogama - dokera zgrbljena nad djevojkom - huligana, moguće naoružana nožem - nas - vas - srce lupa. Magla je dovela Gila i Rogera blisko skupa. Dala im je međusobno povjerenje i prijateljstvo. Premda su oni jedva svjesni toga, ta privatnost stvara u njima oklijevanje, malo strašljivu, malo drhtavu, šarmantnu emociju sličnu onoj kad djeca, kad hodaju sama, rukama u džepovima, dodirujući, spotičući se o tuđe noge. "Sranje - gledaj kud ideš! Nastavi.""To mora da je kej. Pusti ih.""A zašto ne? Te prolaze srsi?""Ne, ali ponekad ..."Tu i tamo oni bi osjetili ženu kako prolazi pored, vidjeli stalni žar cigarete, pretpostavljali obris para stisnuta u zagrljaj."Kako to ..? Ponekad što?"


"Ma daj, Gil, ne moraš istresati to na mene. Nije moj bed da sestra nije mogla."I, malo tiše, nakon dva koraka više u tišini:"Nije da si baš nešto previše mislio na Paulette, sinoć, plešući s onom brinetom?""A koji kurac tebe briga? Je, plesao sam s njom. Pa šta?""Je! Nisi samo plesao, nego si ju odveo i kući također.""Pa šta, nisam obješen za tvoju sestru, magare. I gle tko govori. Sve što kažem je si mogao osigurati da ona dođe." Gil je govorio prilično glasno, ali ne suviše razgovijetno, tako da bude razumljivo samo Rogeru. Zatim spusti svoj glas, i nota strepnje upuže u nj."I, što s tim?""Gil, ti znaš, naprosto nisam mogao namjestiti ti ju. Kunem se."Okrenuše nalijevo, u smjeru Mornaričkih skladišta. Po drugi put se sudariše jedan s drugim. Automatski, Gil stavi ruku oko dječakovih ramena. Ona ostade tamo. Roger uspori korak, nadajući se da će njegov drugar stati. Hoće li se to desiti? On se gotovo topio, osjećajući se beskrajno nježan; ali na trenutak netko prođe pored - on i Gilbert nisu bili na mjestu savršene osamljenosti. Gil pusti njegovo rame i gurnu ruku natrag u svoj džep, a Roger pomisli da je odbačen. Ali, kad je odmicao ruku. Gil nije mogao odoliti da ne pritisne malo jače, upravo kad je otpuštao, kao neka vrsta žala što ju miče je dodala njenoj težini. I sad se Gilu digao."Sranje"Pokušao je vizualizirati sliku Pauletteina lica, i odmah bi iskušavan svojim nepredvidivim umom da se koncentrira na drugu točku, na ono što Rogerova sestra ima pod svojom suknjom, između njenih bedara. Potreban mi je jednostavan, odmah dohvatljivi fizički objekt, reče sam sebi, misleći u infleksijama cinizma:"Pa, tu je njen brat, odmah pored mene, u magli!"Bilo je tada, kad mu se učinilo da bi bilo uživanje ući u tu toplinu, tu crnu, krznom obrubljenu, malkoc napućenu rupu koja izbacuje tako nejasne, pa ipak tako teške i vatrene mirise, čak i kad su leševi već hladni."Ona me uzbuđuje, tvoja sestra, znaš."Roger senasmiješi, od uha do uha. Okrenu svoje zračeće lice prema Gilu."Aaahh ..."Zvuk je bio istodobno i nježan i grub, čineći se da izvire iz dubine Gilova stomaka, ništa takovo kao bolan uzdah rođen u korijenu njegova kucajućeg štapa. On je shvatio da tu postoji brza, neposredna linija koja spaja korijen njegova kurca s dubinom njegova ždrijela i odatle to prigušeno stenjanje. Mi bi voljeli te refleksije, ta opažanja, koja ne mogu potpuno zaokružiti niti iscrtati likove knjige da vam dadu dozvolu da djelujete ne toliko kao gledatelji nego kao kreatori upravo tih likova, koji će se zatim polagano osloboditi iz vaših vlastitih preokupacija. Malo po malo Gilov kurac je postajao živahan. U džepu njegovih hlača njegova ruka je ga je držala ravnajući ga na njegov stomak. Zaista, imao je stas drveta, mahovinom obrastao hrast s žalobnim madragorama rođenim među njegovim korijenjem. (Ponekad, kad bi se probudio nadignuta, Gil bi obraćao se svom kurcu kao "moj obješeni čovjek") . Hodali su dalje, ali polaganije."Uzbuđuje te, ha?"Svjetlo Rogerova smiješka skoro da je osvjetljavalo maglu čineći da zvijezde blistaju kroz nju. Činilo ga je sretnim čuti odmah pored njega, kako Gilova ljubavna žudnja mu tjera vodu na usta."Misliš da je to smiješno, ha?"Zubi stisnutih, ruku još uvijek u džepovima, Gil se okrenu da bude licem u lice dječaku i natjera ga u uleknuće u kamenu zidu. On nastavi gurati ga svojim stomakom, svojim prsima. Roger se nastavi smiješiti, nešto manje zračeći moguće, jedva da bi se povukao nazad od prodora drugog mlada čovjeka lica. Gil je sad naslanjao se na njega svojim cijelim snažnim tijelom."Misliš da je to vrisak, ha?"Gil izvuče jednu ruku iz džepa. Stavi ju na Rogerovo rame, tako blizu vrata da mu palac lagano dotaknu prohladnu kožu dječakova vrata. Ramenima na zidu, Roger se pustio kliznuti nadolje


ponešto, kao da hoće se dojmiti manjim. Još uvijek se smiješio."I reci nešto? Misliš da je to smiješno? Ha?"Gil je napredovao kao osvajač, gotovo kao ljubavnik. Njegova usta su istodobno bila i okrtuna i meka, kao usta onih filmskih zavodnika pod njihovim tankim crnim brčićima, i njegov izraz iznenada postade tako ozbiljnim da Rogerov smiješak, jedva vidljivim spuštanjem kuteva usana, sad se činio malo tužnim. Leđima na zidu, Roger se nastavi spuštati, zadržavajući taj čeznutljiv smiješak s kojim se činio da tone, uranja u monstruozni val na kojem je Gil jahao, jednom rukom još uvijek u džepu, držeći taj ogromni stup. "Aaaahhh ..."Opet, Gil je otpustio to stenjanje, grubo i daleko, što smo imali prilike opisati."Ah,da, volio bih imat'ju ovdje. I možeš se kladiti u svoje dupe da bi' ju pojeb'o, i to dobro, da je tu, kako sad si ti!"Roger ne reče ništa. Njegov smiješak nestade. Njegove oči nastaviše držati Gilov netremični pogled, i jedina nježnost koju je mogao vidjeti je bila u Gilovim obrvama, naprašenim kredom i cementnom prašinom."Gil!"Mislio je: "To je Gil. To je Gilbert Turko. On je iz Poljske. Radi u Arsenalu, na skelama, s ostalim zidarima. Bijesan je."Blizu Gilovu uhu, ispod glasa što ulaziše u maglu on promrmlja:"Gil!""Oh ...! Oh ..! a bi sigurno mogao upotrijebiti komad nje, odmah sad. Ti, ti ličiš jednako, znaš. Imaš isto tako mala usta kao ona."Pomaknuo je ruku bliže Rogerovom vratu. Našavši se gospodarem, u srcu te lagane mase vodena zraka, uvećalo je Gil Turkovu želju da bude tvrd, oštar i težak. Razderati maglu, razoriti ju iznenadnom brutalnom gestom, bilo bi moguće dovoljno da potvrdi njegovu muževnost koja inače, po njegovu povratku u spavaonice večeras će trpjeti podmuklo i snažno poniženje."Imaš njene oči, isto. Kakva šteta da nisi ona. Hej, što je? Padaš u nesvijest?"Kao da bi spriječio Rogera da "padne u nesvijest", on pritisnu svoj trbuh bliže njegovu, gurajući ga uza zid, dok je njegova ruka držala šarmirajuću glavu, držeći ju iznad valova moćna i arogantna mora, mora što bijaše Gil. Oni ostadoše nepomični, podupirući jedan drugog. "Što ćeš joj reći?""Pokušati ću da dođe sutra"Usprkos svom neiskustvu, Roger je shvatio dosege, ako ne sasvim značenje svoje konfuzije, kad je čuo ton svog vlastita glasa: bio je bezbojan."A druga stvar koju sam ti rekao?""Pokušati ću sve od sebe oko toga isto. Idemo nazad sad?"Razdvojili su se, hitro. Iznenada čuli su more. Od samog početka te scene on bijahu blizu ruba vode. Za trenutak obadvojca osjećahu se prestrašenim na pomisao da su bili tako blizu opasnosti. Gil izvadi jednu cigaretu i zapali. Roger vidje ljepotu njegova lica koja izgledaše kao da bijaše ubrana, kao cvijet, tim velikim rukama, debelim i prekrivenim finom prašinom, njihovi dlanovi osvijetljeni sada delikatnim i lelujavim plamenom.

***

Kažu da je ubojica Mëneslcou običavao koristiti spray jorgovana da bi privukao male djevočice bliže sebi da bi im mogao prerezati vrat; to je njegova kosa, njegove oči - njegov puni osmijeh - da On (Querelle) me privlači. Da li to znači da ja idem svojoj smrti? Da ti uvojci, ti zubi su letalni. Znači li to da je ljubav ubojičina jazbina? I može li to značiti da me "On" zlonamjerno navodi? I "na što"?

U točki mog silaska, "u Querelle", hoću li ja još uvijek biti sposoban doseći alarmnu sirenu?


(Dok ostali likovi su nesposobni lirizma koji upotrebljavamo da bi ih stvorili više životnim u vama, Poručnik Seblon sam je isključivo odgovoran za ono što teče iz njegova pera.)

Volio bih to - oh, ja to duboko želim! - da, pod svojim kraljevskim ruhom, "On" je tek obični huligan! Baciti se pred njegove noge! Ljubiti njegova stopala!

Da bih ponovno našao "Njega", i računajući odsustvo emocija pobuđenih povratkom da bih si dao hrabrosti da se obratim "Njemu" njegovim imenom, pretvarao sam se da odlazim na dugo odsustvo. Ali nisam mogao odoljeti. Došao sam nazad. Ja vidim "Njega" ponovno, i dajem "Njemu" moje zapovijesti, gotovo osvetnički.

Mogao bi proći da načini bilo što. Pljunuti mi u lice, zvati me imenom."Postaješ prilično familiran!" ja bih rekao "Njemu".Udarac kojim bi udario me svojom šakom, ravno u usta, učinio bi zvoniti u mojim ušima tim mrmljanjem oboe: "Moja vulgarnost je kraljevska, i odgovara mi u svakom pogledu"

Dajući zapovijest brodskom brijaču da ošiša njegovu kosu vrlo kratkom, Poručnik Seblon se nadao postići He-Man izgled - ne toliko da sačuva obraz koliko da bi bio sposoban kretati se slobodno među naočitim muškarcima. On nije znao, tada, da je uzrokovao da se oni počnu povlačiti od njega. Bio je dobro građen, širokih ramena, ali je u sebi osjećao prisutnost svoje vlastite žemstvenosti, ponekad sadržane u jajetu sjenice, veličine blijedo plava ili ružićasta zašećerena badema, ali ponekad kipeći da bi preplavila cijelo njegovo tijelo svojim mlijekom.On je to znao tako dobro da je sam vjerovao u tu kvalitetu slabosti, tu krhkost enormnog, nedozrela ploda, čija blijeda bijela unutrašnjost se sastoji od stvari što djeca zovu mlijekom. Poručnik je znao da, na svoju veliku grižu, može eruptirati u bilo kojem trenutku i iskazati se na njegovu licu, u njegovim očima, vrhovima njegovih prstiju, i obilježiti svaku gestu oslikavajući ju suviše nježnom. Pazio je da ga nikada ne ulove kako broji očice na imaginarnu pletivu, češući glavu imaginarnom pletaćom iglom. Usprkos, on je izdao sebe u očima svih muškaraca kad god bi davao zapovijesti da uzmu oružje, jer bi izgovarao riječ "oružje" takovom gracilnošću da cijela njegova osoba bi se činila klečati na grobu nekog prekrasna ljubavnika. Nikada se nije smiješio. Njegovi kolege ofociri smatrali su ga mrkim i ponešto puritanskim, ali oni su isto tako vjerovali da mogu nazrijeti kvalitetu zadivljuća profinjenja ispod te tvrde ljušture, a vjerovanje se temeljilo na načinu na koji je, usprkos samu sebi, on izgovarao pojedine riječi.

Zadovoljstvo grljenja u mojim rukama tijela tako prekrasna, iako je ogromno i snažno! Ogromnije i snažnije no moje.

***

Sanjarenje. Je'l to on? "On" ide na obalu svaku večer. Kad se vraća, "Njegove" zvonaste hlače - što široke su, i prekrivaju njegove cipele, suprotno pravilima - izgledaju ušpricane, možda spermom pomiješanom s prašinom koje je pometao njihovim otrcanim rubovima. Njegove hlače, najprljavije su mornarske hlače koje sam ikada vidio. Kad bih zahtijevao objašnjenje od "Njega", "On" bi se nasmiješio dok bi zabacio beretku iza sebe: "To, to je od svih pušača koji idu na mene. Dok mi puše, svršavaju po mom jeansu. To je tek njihova izdrkotina. To je sve.""On" bi se činio vrlo ponosnim na to. "On" nosi te mrlje s slavnim besramom: to su njegove medalje.


Dočim je najmanje elegantan od bordela u Brestu, gdje niti jedan od muškaraca Ratne Flote ikad ode dati mu nešto malo od svoje gracioznosti i svježine, La Féria je zasigurno najpoznatiji. To je svečano zlato i purpur špilja što priskrbljuje za kolonijalne, za dečke Trgovačke Mornarice i parobroda za najam, i za dokere. Dok mornari posjećuju da bi dobili "komad" ili "malo", dokeri i ostali kažu: "Haj'mo ispraznit' jaja". Noću, La Féria također opskbljuje imaginaciju trncima treperećeg kriminala. Može se uvijek posumnjati da tri ili četiri huligana čekaju skriveni u maglom ovijenu pisoaru pognutu na stazi prekoputa. Ponekad vrata ostanu pritvorena, i iz njih izlaze zvuci svirajućeg piana, melankolični pjev, serpentine glazbe što se odmotavaju u tamnim sjenama, kovrčaju oko zapešća i vratova radnika radnika koji se zatekli tek prolaziti pored. Ali svjetla dana dopuštaju puno detaljniji pogled na prljavu, slijepu, sivu i sramno poharanu potleušicu u kojoj jest. Viđen samo svjetlom svoje lanterne i svojih spuštenih venecijanera, mogao bi jednako prelijevati vrelim luksuzom izobilja sisa i mliječnih bedara pod tijesno priljubljenim crnim baršunom, mornarske snove čim uđe u četvrt crvenih lampi. Imao je impresivna vrata. Sastoje se od debela komada drveta, popločena željezom i oboružana dugim, oštrim šiljcima od sjajna metala - možda čelika - usmjerenih prema van, na ulicu. U svojoj misterioznoj aroganciji savršeno je usklađena da podigne buru u bilo kojem ljubavno uzbuđenu srcu. Za dokera ili lučkog nosača vrata simboliziraju okrutnost koja prati ritual ljubavi. Ako su vrata bila oblikovana za zaštitu, mora da čuvaju blago kakovo samo kakav bezosjećajni zmaj ili nevidljivi duh bi se mogao nadati uzeti bez da bude nabijen da iskrvari na tim šiljcima - osim ako, naravno, se ne otvore sama od sebe, na riječ, gestu vas, dokera ili vojnika, za ovu noć najsretnija i besprijekorna princa koji bi mogao naslijediti zabranjena carstva snagom magije.Da bi tako teško zaštićeno, blago mora biti opasno za ostatak svijeta, ili, opet, tako krhke naravi da mora biti zaštićeno načinima kakovi se upotrebljavaju za zbrinjavanje djevica. Lučki nosač bi se mogao nasmiješiti i našaliti o oštrim strelastim šiljcima upravljenim na njega, ali to nije spriječilo njega postati, za trenutak, muškarac koji penetrira - šarmom svojih riječi, svojim licem ili svojim gestama - opipljivo djevičanstvo. I od samog praga, iako je daleko od istinskog uzdignuća uda, prisutnost njegova kurca bi se osjetila u njegovim hlačama, još uvijek mekana moguće, ali podsjećajući ga, osvajača vratiju, na njegov podvig slabašnim stezanjem pri vrhu što širi se polagano prema korijenu i na mišiće njegova dupeta. Unutar tog još uvijek mlohava kurca doker bi bio svjestan prisutnosti drugog, maleckog, krutog kurca, nešto kao "ideja" pojebljivosti. I to bi bio svečan moment, od kontemplacije šiljaka do zvuka kračuna zatvorenih za njim. Za Madame Lysiane vrata su imala druge vrline. Zatvorena, ona su transformirala nju, gospodaricu kuće u oceanski biser u sedefu oštrige što je bila sposobna otvoriti svoja krila, i zatvoriti ih, po volji. Madame Lysisane je bila blagoslovena nježnošću bisera, prigušeni sjaj što izvire manje iz njena mliječne puti nego iz njene urođena osjećaja smirena zadovoljstva osvijetljena unutrašnjim mirom. Njezine konture su bile zaobljene, sjajne, i bogate. Tisućljeća polagana trljanja, brojnih dobitaka i brojnih gubitaka, strpljive ekonomije, otišle su u stvaranje te izdašnosti. Madame Lysiane bila je uvjerena da je ona otjelovljenje raskošnosti. Vrata su jamčila to. Šiljci su bili krvoločni čuvari, čak i protiv samog zraka. Gospodarica La Féria provodila je svoj život u lagodnu vremenu, u srednjevjekovnu dvorcu, i ona je to vidjela često u svom mentalnom oku. Bila je zadovoljna. Jedino najsuptilniji elementi života izvan nalazili bi put do nje, da pomaste ju izuzetnom pomasti. Ona je bila plemenita, uzvišena, i nadmoćna. Držala se podalje od sunca i zvijezda, igara i snova, ali hranjena svojim vlastitim suncem, svojim vlastitim zvijezdama, svojim vlastitim igrama i snovima, obuvena u papuće s visokim Luis Quinze petama, ona se kretala polagano među svojim djevojkama bez da bi ih takla, popela bi se stepenicama hodala duž hodnika ma kojima vise pozlaćene kože, kroz zadivljujuće dvorane i salone što ćemo pokušati opisati, iskričave svjetlima i ogledalima, tapecirane, dekorirane umjetnim cvijećem u vazama od rezbarena stakla i erotskim rezbarijama na zidovima. Odljevena vremenom, ona je bila lijepa. Robert je sad bio njen ljubavnik već šest mjeseci.

"Plaćaš u cashu?


"Rek'o sam ti već."Querelle je bio skamenjen Mariovim pogledom. Taj pogled i njegovo opće držajne izražavali su više od nezainteresiranosti; bili su ledeni. Da bi se pričinjao da ignorira Maria, Querelle je namjerno gledao samo bordelskog vlasnika, gledao ga je ravno u oči. Njegova vlastita nepomičnost činila ga je da se osjeća čudno. Povratio je malo uvjerenosti kad je pomaknuo težinu s jedne noge na drugu; modicum gracioznosti vratio se njegovu tijelu, baš kad je mislio: "Ja, ja sam samo mornar. Moja plaća je sve što dobijem. Stoga moram dilati. Ništa krivo s tim. To je dobar shit o kojem govorim.On ne zna ništa o meni. Čak i ako je pajkan, boli me." Ali osjećao je da ne može nagristi vlasnikovu mirnoću; jedva da je pokazivao bilo kakvo zanimanje za ponuđenu robu, i nikakovo uopće za osobu koja ju je nudila. Nedostatak pokreta i gotovo potpuna tišina među tom trojcom likova počela je pritiskati svakog od njiih. Querelle nastavi, u svom umu: "Nisam mu rekao da sam Bobov brat. Nema veze, on se ne bi usudio staviti prst na mene". U isto doba je cijenio vlasnikovu silnu građu i dobar izgled pajkanov. Do sada, nikad nije iskusio neki stvarni rivalitet u muškom svijetu, iako nije bio uopće tako impresioniran time s čim je bio sučeljen u ta dva muškarca - ili nesvjestan svojih osjećaja u terminima takove frazeologije - barem je patio, po prvi puta, od ravnodušnosti muškaraca prema njemu. Stoga reče:"I tu nema frke, je'l?"Bila je njegova namjera pokazati prezir za tipa koji je nastavio netremice promatrati ga, ali nije mu se dalo definirati taj prezir suviše usmjereno. Nije se usudio čak ni toliko da bossu očima pokaže na Maria."Poslujući samnom nemaš brige. Dobi'ćeš svoju lovu. Sve što trebaš je donijeti tih pet kila ovdje, i dobi'ćeš svoje novčiće. OK? Dakle mrdaj."Vrlo polaganim, gotovo neprimjetnim pokretom glave boss je kimnuo prema tezgi na koju se Mario naslanjao."To je Mario, tamo. Ne brini o njemu, on pripada familiji."Bez da je pomaknuo ijedan mišić lica, Mario mu pruži ruku. Bila je tvrda, solidna, oboružana prije no ukrašena, trima zlatnim prstenovima. Querellov struk je bio uži no Mariov, za palac ili tako. Znao je to istog trenutka kad je spustio pogled na sjajno prstenje; činili su se da su znaci velike muške snage.Nije bilo sumnje da kraljevstvo kojim je gospodario taj lik je bilo zemaljsko. Iznenada, s daškom melankolije, Querelle je bio podsjećen da posjeduje, skriveno u pramcu komandnog broda što se namače tamo u Roadsu, sve što mu je potrebno da bi bio ravan tom čovjeku. Misao ga je malo smirila. Ali, da li je stvarno moguće da policajac bude tako naočit, tako bogat? I da li je moguće da bi on udružio snage s, ne, udružio svoju ljepotu sa snagom jednog kriminalca (jer to je ono što je Querelle volio misliti o vlasniku bordela)? Ali ta misao, polagano odmotavajući se u Querelleovu umu, nije se umirila, i njegov prezir se prepustio njegovu divljenju."Halo."Mariov glas bio je krupan i debeo kao njegove ruke - osim što nije nosio nikakove iskre. To je pogodilo Querellea šamarom u lice. Bio je to brutalan, bešćutan glas, kao velika lopata. Govoreći o njemu, par dana kasnije, Querelle je rekao detektivu: "Tvoja funta mesa, svaki puta kad me lupiš u lice njome ...". Querelle mu se široko nasmiješi i uhvati njegovu ruku, ali bez da je rekao išta. Vlasniku reče: "Moj brat ne dolazi, zar ne?""Nisam ga vidio. Ne znam gdje je."Bojeći se da bi mogao doimati se bez takta i iritirati bossa, Querelle nije nastavio pitanje. Glavna dvorana bordela je bila tiha i prazna. Činilo se da bilježi njihov sastanak, šutljivo, pažljivo. Bilo je tri sata poslijepodne, vrijeme da dame imaju svoj objed u "blagovaonici". Nije bilo nikoga unaokolo. Na prvom katu, u svojoj sobi, Madame Lysiane je uređivala svoju kosu u svjetlu jedne jedine žarulje. Ogledala bijahu prazna, bezgrešna, zadivljujuće blisko nestvarnom, neimajući nikoga i ništa za ogledati. Boss nagnu i isprazni svoju čašu. Bio je zastrašujuće snažno građen čovjek. Ako nikad nije bio stvarno naočit, u svojoj mladosti bez sumnje bijaše fin primjerak, usprkos crnih


bubuljica, kao vlas tankih crnih bora na vratu, i ožiljaka od boginja. Njegov, kao linija olovke brk, rezan "po američki", bijaše nesumnjivo suvenir 1918-e. Zahvaljujući tim američkim pješadincima, Crnoj Berzi, i prometu ženama bio je sposoban obogatiti se na brzaka i kupiti La Fëria. Njegovi dugi izleti brodom i ribički partyi su potamnili njegovu kožu. Njegove crte su tvrde, most nosa čvrst, oči malene i živahne, tjeme ćelavo."Kad misliš da ćeš biti tu?""Moram se organizirati. Moram izvući vreću od tamo. Nema problema. Smisli'ću."S bljeskom sumnje, čašom u ruci, boss pogleda Querellea. "Da? Ali nemoj da bude greške, na tebi je. Nema veze samnom."Mario je ostao nepomičan, gotovo odsutan; naslanjao se na tezgu, njegova leđa ogledajući se u ogledalu iza njega. Bez riječi maknuo je laktove sa tezge, mijenjajući tako svoju zanimljivu pozu, i otišao do velikog ogledala pored vlasnika: sad je izgledalo kao da se naslanja na sama sebe. I sad, licem prema oba muškarca, Querelle osjeti iznenadnu slabost, tonjenje srca, kakovo ubice znaju. Mariova mirnoća i dobar izgled dekoncentrirali su ga. Bili su na suviše velikoj skali. Vlasnik bordela Norbert, bijaše suviše moćna izgleda. Isto tako Mario. Obrisi njihova dva tijela sretala su se da bi tvorila jedan kontinuirani uzorak, i to je činilo se da zamućuje i miješa njihova mišićava tijela kao i njihova lica. To je nemoguće, boss ne bi mogao biti doušnik; pa opet, činilo se jednako van pitanja da je Mario bilo što drugo do murjak. Unutar sebe, Querelle osjećaše drhtanje, treperenje, gotovo do točke da ispusti, da ispovraća sve to van, sve što on stvarno jest. Uhvaćen vrtoglavicom u prisustvu tih snažnih mišića i nerava koje je on osjećao kao izdižuće nad njim - kako čovjek kad zabaci glavu nazad da bi procijenio visinu divovske sekvoje - što nastavi udvojavanje i spajanje opet, okrunjeno Mariovom ljepotom, ali dominirano Norbertovom ćelavom glavom i bikovskim vratom, Querelle je stajao tamo usta polu-otvorenih, njegovo nepce malo suho."Ne, sigurno, to je sve u redu. Ja ću se već pobrinuti."Mario je nosio vrlo jednostavno krojeno dvoredo kestenjasto odijelo, s crvenom kravatom. Kao Querelle i Nono (Norbert), on je pio bijelo vino, ali kao istinski pajkan činio se potpuno nezainteresiran za njihovu konverzaciju. Querelle je prepoznao autoritet u čovjekovim bedrima i prsima, trezvenost pokreta koji priliči čovjeku s totalnom moći: to, opet, izvirući iz neupitna moralna autoriteta, savršene socijalne organizacije, pištolja, i prava upotrijebiti ga. Mario je bio jedan od vladara. Još jednom, Querelle pruži ruku, i zatim, podižući ovratnik svog kaputića, krenu nazad prema stražnjim vratima: bilo je bolje izaći kroz malo dvorište iza kuće."Doviđenja."Mariov glas, kako smo primijetili, bijaše glasan i bezosjećajan. Čuvši ga, Querelle se osjećao ohrabren na neki čudan način. Čim je napustio kuću prisilio se da bude svjestan svoje odjeće, svojih mornarskih atributa: iznad svega, kruta ovratnika kaputića, koji je osjećao da štiti njegov vrat kao oklop. Unutar njegova prividno masivna okruženja, on je mogao osjećati kako delikatan njegov vrat bijaše, nježne kosti kralježnice, savršena točka ranjivosti. Savijajući koljena lagano, mogao je osjećati kako dodiruju tkanje njegovih hlača. Querelle je koračao kao istinski mornar koji vidi sebe kao sto-posto upravo to, mornarem. Valjajući ramenima, s lijeva na desno, ali ne suviše. Razmišljao je o tome da podigne kaputić malo i stavi ruke u vertikalne prednje džepove, ali je promijenio mišljenje i umjesto toga podigao prst do svoje beretke i gurnuo ju na zatiljak, gotovo do vrata, tako da je njen rub češao o podignut ovratnik. Takova opipljiva izvjesnost da je svakim centimetrom mornar ohrabrivala ga je i umirivala. Usprkos, osjećao se tužan i zlovoljan. Nije nosio taj uobičajeni smiješak. Magla je navlažila nozdrve, osvježila očne kapke i bradu. Hodao je pravo naprijed, udarajući svoje masivno tijelo kroz mekoću magle. što veća bijaše udaljenost koju je stavljao između sebe i La Fëriae, više se učvršćivao svekolikom moći policijskih snaga, vjerujući da je da on sam je pod njihovom prijateljskom zaštitom sada, i obdarujući ideju "policije" mišićnom snagom Nonoa i Mariovim dobrim izgledom. To bijaše njegov prvi susret s policijskim oficirom. Tako, on je sreo pajkana, konačno. On je upravo potpisao dogovor koji će ih obadvojcu zaštiti od izdajstva. Nije našao brata tamo, ali umjesto njega ta dva monstruma izvjesnosti, te dvije velike glave. Usprkos,


dok je prikupljao snagu od moći Policije dok se odmicao od La Fëriae, nije ni u jednom trenutku prestajao biti mornarem. Querelle, na neki obskurni način je znao da dolazi do svoje vlastite točke perfekcije: odjeven u svoje plavo ruho, zaodjenut u njegov prestiž, on nije više bio običan ubica, nego zavodnik također. Nastavio je niz Rue de Siam divovskim koracima. Magla je bila ledena. Sve više, oblici Maria i Nona su se spajali i stavarali u njemu osjećaj pokoravanja, i ponosa - jer dubuko dolje mornar u njemu se snažno opirao policajcu: i tako se utvrdio punom snagom Ratne Mornarice, također. Pričinjavajući se da trči za svojom vlastitim obličjem, stalno kao da će preteći, ali još uvijek u sljedu, on je hodao brzo, siguran u sebe, čvrstim korakom. Njegovo tijelo oboružaše se topom, omotačem od čelika, torpedima, posadom što bijaše žustra i snažna, ratoborna i precizna. Querelle postade "Le Querelle", divovski razarač, ratni gospodar mora, inteligentna i nepobjediva masa od metala.

"Gledaj kud' ideš, glupane!"Njegov glas prodro je kroz maglu kao sirena na Baltiku."Ali ti si taj koji ..."Iznenada mladi čovjek, pristojan, izmlaćen, bačen ustranu kao posljedica Querelleova bešćutna ramena, shvatio je da je on taj kome je išla uvreda. Reče:"Barem bi mogao biti uljudan o tome! Ili otvoriti svoje oči!"Ako je mislio "Drži oči otvorene", za Querellea je poruka bila "Upali svjetlo kursa, upotrijebi plovna svjetla." On se zavrti uokolo:"Šta s mojim svjetlima?"Njegov glas je bio rezak, odlučan, spreman na borbu. On je nosio teret eksploziva. Nije više prepoznavao sebe. Nadao se privlačiti Maria i Norberta - ne to fantastično stvorenje koje se sastojalo zbroja njihovih vrlina - ali u stvarnosti on je sebe stavio pod zaštitu upravo tog idola. Međutim, ne bijaše to još priznao samim sebi, i po prvi put u svom životu se pozvao na Mornaricu."Gle 'vamo, kompa, nadam se da ne pokušavaš se jebati samnom, znaš? Jer, da ti kažem, mi mornari ne damo nikome da ode s tim. Kužiš?""Ali ja ne pokušavam ništa, ja sam samo prolazio ..."Querelle ga pogleda. Osjećao se sigurno u svojoj uniformi. Stisnuo je šake i odmah je znao da svaki mišić, svaki nerv je zauzimao svoje borbeno mjesto. On je bio jak, spreman za nalet. Njegovi listovi i ruke su vibrirali. Njegovo tijelo bijaše zategnuto za borbu u kojoj bi se odmjerio s protivnikom - ne tim mladim čovjekom uplašenjim njegovom agresivnošću - nego snagom što ga je prisilila pokleknuti u bordelskoj dvorani. Querelle nije znao da se on hoće ići u borbu za Maria i za Norberta kao što se ide u borbu za kraljevu kći i protiv zmajeva. Ova borba je bila trivijalna. "Ne znaš da ne možeš gurati nas uokolo, nas Mornaričke dečke?"Nikada Querelle nije primijenio takovu etiketu za sebe. Oni mornari ponosni što su mornari, pokretani esprit de corps [duhom jedinica], uvijek su mu se činili komičnim. U njegovim očima oni su bili ridikulozni šupljoglavci koji su igrali za galeriju zatim bi im se pokazalo što su hvalisavci koji jesu. Nikad Querelle nije rekao "Ja, ja jedan od momaka s Vengeura". Ili čak "Ja, ja sam francuske soli ..." Ali sada, učinivši to, ne osjećaše nikakova srama; osjećaše se potpuno mirno."OK, britva."Izgovorio je te riječi s uvrnutom porugom usmjerenom ravno na šljakera, i njegovo lice fiksirano tim izrazom, on je čekao, rukama u džepovima, dok se mladi čovjek nije okrenuo i otišao. Zatim, osjećajući se dobro, i malo tvrđim nego prije, nastavi duž Rue de Siam. Stigavši na brod, Querelle istog trena ouči priliku za primjenu grube pravde. Bijaše obuzet iznenadnim i silovitim bijesom kad primjeti da je jedan od mornara na lijevoj palubi nosi svoju beretku na potpuno isti način za koji je on mislio da samo Querelle smije nositi. Osjećao se očigledno okraden, kad je primijetio taj posebni kut, taj uvojak kose što strši gore kao plamen, ližući prednjicu beretke, cijeli taj efekt, legendaran, sada, kao bijeli krzneni bonet kojeg nosiše Vacher, ubica pastira. Querelle priđe, njegove okrutne


oči fiksirane na ta nesretna mornara, i reče mu, u očiglednu tonu:"Stavi ju ravno"Drugi nije shvatio. Malo prenut, nejasno ustrašen, gledao je Querellea bez da se pomakao. Zamahom ruke Querelle posla beretku letiti niz palubu, ali prije no bi mornar stigao saviti se da ju pokupi, Querelle je udarao njegovo lice svojim šakama, brzo, s osvetom.

Querelle je volio luksuz. Čini se očiglednim da je imao osjećaj za uobičajena vjerovanja, da je činio slavu u svojoj francuštini, do neke mjere, i u tome što je Mornarički čovjek, osjetljiv kao bilo koji muški na nacionalni i vojni ponos. Ali, trebamo se prisjetiti nekih činjenica iz njegove rane mladosti, ne zato što se one šire preko cijele psihe našeg heroja, nego da bi bio razložnim stav koji se ne svodi na jedostavnu stvar izbora. Promotrimo njegov karakterističan način hoda. Querelle je odrastao među huliganima, a to je svijet najstudiranijih stavova, oko uzrasta od petnajst godina - kad ljuljate ramenima sasvim nametljivo, držite ruke zabijene duboko u džepove, nosite hlače pretijesno i uvrnute na kraju nogavica. Kasnije je hodao kraćim koracima, noge napete a unutrašnjost bedara trljajući jedna o drugu, ali držeći ramena daleko od svog tijela, čineći na taj način doimati se da je to zbog prerazvijenih bicepsa i dorsala. To je bilo ubrzo nakon što je počinio svoje prvo ubijstvo da je dostigao ritam i pozu posebnu samo njemu: prikradao bi se polagano, obadvije ruke kruto raširene, šake stisnute ispred rasporka, ne dodirujući ga; noge dobro razmaknute.

To traženje poze koje bi njega, Querellea, izdvojilo i tako spriječilo da bude zamijenjen za bilo kojeg drugog člana posade, ima ishodište u nekoj vrsti zastrašujućeg dandy-izma. Kao dijete običavao se zabavljati natjecanjem sa samim sobom, pokušavajući pišati što više u vis i što dalje. Querelle se smiješio, stežući obraze. Tužan osmijeh. Netko bi ga mogao nazvati neodređenim, namijen davaocu prije no primaocu. Ponekad, razmišljajući o tome, slika, tuga koju Poručnik Seblon morao je vidjeti u tom smiješku, mogla bi biti uspoređena s onom gledanja, u grupi seoskih dječaka crkvena zbora, najmuževnijeg među njima, stojeći čvrsto na čvrstim nogama, čvrstih bedara i vrata, i pjevajući muževnim glasom napjeve Blaženoj Djevici. On je činio zagonetku svojim brodskim sudruzima, čineći im nelagodu. Prvo, zbog fizičke snage, i drugo čudnovatosti svog pretjerano vulgarna ponašanja. Gledali su ga kako prilazi, na licu blaga zebnja spavača pod mrežom protiv komaraca kojio čuje prosvjede komarca zadržana mrežom i razbješnjena neprodornim i nevidljivim otporom. Kad čitamo "... njegova fizionomija je imala svoje promjenjive aspekte: of krvoločne je mogla postati nježnom, često ironičnom: njegov hod bijaše mornarski, i stojeći, on je uvijek držao svoje noge dobro razmaknute. Taj ubojica je proputovao prilično ...", znamo da taj opis Campi, obezglavljena 30. travnja 1884. paše kao rukavica. Bijući interpretacijom, ona je egzakna. No njegovi sudruzi bijahu sposobni reći o Querelleu: "kakav smiješan čovjek", jer im je prikazivao, gotovo dnevno, neku drugu uznemirujuću i skandaloznu viziju sebe. On je sjao među njima sjajem istinskog freaka. Mornari naše Ratne Mornarice pokazuju određenu iskrenost koju duguju osjećaju slave koja ih privlači u službu. Da su htjeli ući zbog šverca ili bilo kojeg drugog oblika prometovanja ne bi zapravo znali kako da to čine.Teški i lijeni, jer dosada je inherentna njihovu zadatku, oni izvode to na način koji se nama doima kao čin vjere. Ali Querelle je držao svoje oko na glavnoj šansi. Nije osjećao nostalgiju za svojim vremenom malog huligana - nije ga zapravo nikada prerastao - ali je nastavio, pod zaštitom zastave Francuske, svoje opasne poduhvate. Sve svoje rane tinejđerske godine on je proveo u društvu dokera i trgovačkih mornara. On je znao njihovu igru.

Querelle hodaše uzduž, njegovo lice vlažno i goruće, bez da je mislio o ičemu posebice. Osjećao se malo nemirnim, progonjen neformuliranim odbljeskom sumnje da njegovi poduhvati mu neće donijeti slavu u očima Maria i Nona, koji sami za sebe (i jedan za drugoga) bijahu slava otjelovljena. Stigavši do Recouvrance mosta, on siđe niz stepenice do iskrcajne platforme. Bilo je tada da mu je palo na pamet dok je prolazio Carinarnicu, da dozvoljava da njegovih šest kilograma


opijuma ide prejeftino. Ali opet, bilo je važno započeti posao na dobar način. Hodao je duž keja da pričeka patrolni brod koji će doći vratiti mornare i oficire na Vengeur koji je ležao na sidru vani u Roads. Provjerio je svoj sat: četiri i deset. Brod će biti ovdje za deset minuta. Hodao je gore - dolje da zadrži toplinu, ali uglavnom zbog srama koji je osjećao, prisiljavalo ga je na gibanje. Iznenada se našao na dnu zida koji podupire obalsku cestu što obilazi luku, i iz kojeg iskače glavni luk mosta. Magla je sprečavala Querellea da vidi vrh zida, ali sudeći po njegovoj padini i kutu pod kojim se dizao iz tla, veličine i kvalitete njegova kamena - detalji koje je bio hitar primijetiti - pretpostavio je da je bio prilične visine. Isto tonjenje srca koje je osjećao u prisustvu dvojce ljudi u bordelu uznemirivao je njegov stomak i stegnu njegov vrat. Ali iako njegova očigledna, čak i brutalna snaga se činila podređenom jednoj od onih slabosti što čine da nekoga zovu "delikatnim", Querelle nikad se ne bi usudio priznati takovu lomnost - naslanjajući se na zid, naprimjer: ali uznemirujući osjećaj koji ga je upravo imao okružiti, jest učinio ga malo utonulim. Otišao je od zida, okrenuo mu leđa. More je ležalo pred njim, uvijeno u maglu. "Koji čudan tip", mislio je, dižući obrve.Nepokretan kao stog, nogu šroko razdvojenih, on je stajao i razmišljao. Njegov spušteni pogled putovao je preko sive mrlje magle i zaustavio se na crnom, mokrom kamenu mola. Malo po malo, ali nasumice, razmatrao je Mariove razne posebnosti. Njegove ruke. Krivulja - on je buljio u nju - od vrha njegova palca do vrha kažiprsta. Debljina njegovih ruku. Širina ramena. Njegova nezainteresiranost. Njegova plava kosa. Njegove plave oči. Norbertov brk. Njegovo okruglo i sjajno tjeme. Mario opet, čiji jedan od noktiju je potpuno crn, vrlo krasno crn, kao lakiran. Nema crnih cvjetova; ali, na kraju njegova zgnječenja prsta, taj crni nokat ličio je ništa manje nego cvijet.

"Šta radiš ovdje?"Querelle poskoči pozdraviti nejasnu figuru koja se pojavila ispred njega. Prvo i prije svega, on je pozdravio taj strogi glas što razdiraše maglu, sa svom sigurnošću što isijava iz mjesta koje je svijetlo i toplo i stvarno, uokvireno u zlato.

"Po naređenju da se javim Mornaričkoj Policiji, Poručniče."Oficir priđe bliže."Ti si sam?"Querelle se držao u stavu mirno ali je smislio skriti, pod rukav, zapešće na kojem je nosio zlatni sat."Ići ćeš slijedećim brodom nazad. Hoću da odneseš zapovijed u Platni Ured."Poručnik Seblon nadrlja nekoliko riječi na omotnicu i dade ju mornaru. Dao mu je također, u suviše suhu tonu glasa, nekoliko uobičajenih uputa. Querelle je čuo napetost u njegovu glasu. Smiješak je na trenutak prošao njegovom još uvijek drhturećom gornjom usnom. Osjećao se istodobno i nelagodno zbog oficirova iznenadna rana povratka i zadovoljan tim; zadovoljan, prije svega srevši ga tamo, nakon izlaska iz stanja panike - brodskog Poručnika čiji steward on bijaše."Idi."Samo tu riječ Poručnik je izgovorio s žaljenjem, bez uobičajene oštrine, čak i bez spokojna autoriteta što su ga ta čvrsta usta trebala imati danim. Querelle načini oprezan smiješak. Pozdravi i uputi se prema Carinarnici, zatim opet pope se stepenicama do glavne ceste. Da bi ga Poručnik ulovio nesvjesna, prije no što je bilo vremena za prepoznavanje, bilo je duboko povređujuće: to je razderalo otvorenom neprozirnu omotnicu koja, on je volio vjerovati, ga je skrivala od pogleda ljudi. To je zatim izdubilo svoj put u čahuru sanjarenja koju je preo zadnjih nekoliko minuta, i iz koje je sad on vukao nit, tu vidljivu avanturu, vođenu u svijetu ljudi i objekata, već postajući drama koju je napola sumnjao, prilično kao što tuberkulozna osoba osjeća okus krvi u slini, kako raste u grlu. Querelle se sabrao: on je imao, za čuvati integritet te domene u koju čak ni najviši oficiri nisu imali dozvolu uvida. Querelle bi rijetko odgovarao čak i na najudaljeniju familijarnost. Poručnik Seblon nije nikad ništa učinio - bez obzira da li on mislio da jest, ili ne - da uspostavi bilo kakovu


familijarnost sa svojim stewardom; takve su bile pretjerane obrane kojima se oficir oboružao. Dok je činio Querellea smiješiti se, prepustio je njemu da učini korak prema intimnosti. Kako zla sreća bi to htjela, takovi nezgrapni pokušaji služili su da Querellea odbiju. Nekoliko trenutaka prije on se smiješio jer Poručnikov glas bijaše umirujući zvuk. Sad, osjećaj opasnosti učini starog Querellea da iskesi zube. Izašao je sa zlatnim satom iz ladice Poručnikove kabine, ali to je bilo samo zato jer je vjerovao da je Poručnik zaista otišao na dugo odsustvo."Kad bude nazad, već će zaboraviti na to", bilo je njegovo razmišljanje. "Misli'će da ga je izgubio negdje."Dok se penjao stepenicama, Querelle pusti da mu se ruka vuče duž željezne ograde. Slika dva muškarca u bordelu, Mario i Norbert, iznenada je bljesnula natrag u njegov um. Doušnik i pajkan. Činjenica da ga nisu otkucali odmah činila je to još više zastrašujućim. Možda je policija natjerala ih da služe kao dvostruki agenti. Slika dvojce postala je još većom. Izrasla u monstruma, prijetila je proždrati Querellea. A Carina? Bilo je nemoguće zaobići Carinu. Opet ista mučnina koja je prije uznemirila njegovu utrobu: sada je kulminirala u štucanju koje nije sasvim doseglo njegova usta. Polagano je povratio svoju mirnoću, i čim se proširila po njegovu tijelu, shvatio je da je postao slobodan. Još nekoliko koraka i on će sjediti tu na vrhu stepenica, pored puta. Mogao bi čak malo i zadrijemati, nakon takova prekrasna brainstorma. Od tog trenutka natjerao se razmišljati u preciznim terminima:"Dečko, to je to! Imam ga. Ono što mi treba je neki momak (Vic je čovjek, to je već odlučeno), momak da spusti komad konopca s vrha tog zida. Ja siđem s broda i visim na molu malo. Magla je dovoljno gusta. Umjesto da idem kroz Carinu, ja ću stajati na podnožju zida. A gore, na cesti, tamo je taj momak koji drži konopac. Treba deset, dvanajst metara. Zatim ja zavežem paket za nj'. Magla će me skriti. Moj kompić potegne to gore, a ja prođem carinu, čist k'o suza."

Osjećao se duboko rasterećen. Emocija je bila indentična s onom koju je osjećao kao dijete na podnožju jednog od dva masivna tornja što se dižu u luci La Rochelle. Bijaše to osjećaj oboje, i snage i nedostatka nje: ponosa, na prvom mjestu, znati da takav visoki toranj može biti simbolom njegove vlastite muževnosti, do te mjere da kad je stajao na njegovu podnožju, nogu raširenih, pišajući, mogao je misliti k'o o svom vlastitom pimpeku. Izlazeći iz kina uvečer, ponekad bi se zekao s kompićima, stojeći tamo, urinirajući u društvu trojce njih:"Sad, to je što Georgette treba!"ili:"S takvim u mojim hlačama mogao bih imati sve pičke u La Rochelle",ili:"Pričaš kao neki starac! Neki stari Rochelois!"Ali kad bi bio sam sa sobom, noću, ili tijekom dana, otkopčavajući ili zakopčavajući rasporak, njegovi prsti su osjećali da love, s najvećom pažnjom, blago - samu dušu - tog divovskog kurca; on je zamišljao da njegova vlastita muškost isijava iz kamenog falusa, dok se osjećao tiho poniznim u prisustvu te neuzbuđene i neusporedive snage tog nezamislivo ogromnog mužjaka. I sad Querelle znaše da će biti sposoban dostaviti svoj tovar opijuma tom čudnom divu ljudožderu s dva veličanstvena tijela."Samo trebam dobiti drugog momka da pomogne. Nemo'š bez njega."Querelle je shvatio, premda magličasto, da cijeli uspjeh poduhvata zavisi o tom jednom mornaru, i (čak i još više nejasno, u miru duha što ga omogući ta vrlo daleka i slatka ideja, ali nestvarna kao zora), u stvari, o Vicu - kojeg će ubaciti u posao, i to će biti kroz njega da će biti sposoban doseći Maria i Norberta.Sad, boss se čini straight; drugi je suviše naočit da bi bio obični pajkan. Ono prstenje je suviše lijepo za to."A što je samnom? I mom blagu? Kad bi ih samo taj kurvin sin vidio!"Querelle se referirao na blago skriveno u komandnom brodu, ali također i na svoja jaja, puna i


teška, koja je gladio svaku večer, i držao ih sklonjene na sigurno među svojim rukama dok je spavao. Mislo je o ukradenu satu. Smiješio se: to je bio stari Querelle, cvjetajući, razveseljujući, pokazujući delikatnu donju stranu svojih latica.

Radnici su išli i sjedali za gole drvene stolove u sredini njihove spavaonice, između dva reda kreveta. Na njemu stajaše dvije velike pušeće zdjele juhe. Polagano Gil maknu ruku sa krzna mačke što ležaše pružena na njegovom koljenu; zatim ju stavi natrag tamo. Neki mali dio njegova srama je tekao van u životinju i bio njom apsorbiran. Tako, ona bijaše utjeha Gilu, kao zavoj što zaustavlja ranu. Gil nije htio ući u svađu kad, vraćajući se, Theo započe ismijavati se na njegov račun. A bilo je očito iz njegova tona glasa, tako iznenađujuće poniznog kad je odgovarao: "Neke riječi bolje da su ne izrečene." Kako su njegovi odgovori bili uobičajeno suhi i lakonski, gotovo do točke okrutnosti, Gil je bio tim više svjestan svog poniženja kad je čuo svoj vlastiti glas umiljavati se, istezati se kao sjena oko Theovih nogu. Samom sebi, da bi utješio svoje samopoštovanje, Gil je primijetio da se čovjek ne svađa s takvim smećem, ali spontana slatkoća njegova glasa podsjetila ga je prejako da je zapravo popustio. A kompići? Kog' su vraga oni, jebeš njih. Theo, to je bilo poznato, Theo je peder. Jedva da je Gil počeo raditi u brodogradilištu, već je ga zidar obasuo pažnjama, uslugama koje su ponekad bile pravo remek-djelo suptilnosti. Također je kupovao Gilu čaše sirupasta bijela vina u bistroima Recouvrancea. Ali unutar te čelične ruke što ga je lupala po leđima u baru Gil je osjetio meku ruku. Jednu koja ga je htjela podjarmiti, tako da bi ga druga mogla dragati. Zadnjih par dana Theo je pokušavao načiniti ga ljutim. Razbješnjavalo ga je da još nije uspio imati na svoj način tog mlađeg čovjeka. U brodogradilištu bi Gil ga ponekad pogledao: bilo je rijetko da Theov pogled nije fiksiran na njega. Theo bijaše skrupulozan radnik, smatran uzorom među svim njegovim drugarima. Prije no što bi stavio u njegovo cementno ležište, njegove ruke su gladile svaki kamen, okrenule ga, izabrale najbolje izgledajuću stranu, i uvijek tako postavljen da je najbolje izgledajuća strana gledala prema van. Gil podiže svoju ruku, prestade gladiti mačku. Spusti ju dolje nježno, pored štednjaka, na meko mjesto pokriveno strugotinom. Tako moguće on učini svoje kompanjone vjerovati da je on vrlo blage naravi. Htio je čak da njegova nježnost bude provocirajuća. Konačno, za svoj vlastiti račun trebao je izgledati da se želi distancirati od bilo kakove pretjerane reakcije izazvane Theovim uvredama. On ode do stola i sjede na svoje mjesto. Theo ga nije pogledao. Gil je vidio njegovu gustu kosu i debeli vrat nadvijen nad porculansku zdjelicu. Pričao je i smijao se od srca s jednim od svojih prijatelja. Pretežući zvuk bijaše onaj usta srčući žlice guste juhe. Jednom kad je jelo završilo,Gil je bio prvi koji se digao; svukao je džemper, i otišao raditi na prljavom suđu. Za nekoliko minuta njegova košulja otvorena na vratu, rukavi uvrnuti iznad laktova, lice zacrvenjelo od pare, njegove gole ruke uranjajući u masnu vodu, izgledao je kao mlada ženska kuhinjska radnica u nekom restoranu. On je znao, iznenada, da nije obični radnik. Nekoliko minuta osjećao se pretvoren u u čudno i neodređeno biće: mladi muškarac koji se ponaša kao služavka zidarima. Da bi spriječio bilo kojeg od njih da dođu zadirkivati ju, pljeskati ju po dupetu s velikim provalama smijeha, on je osigurao da svi njegovi pokreti su nagli i zaposleni. Kad je izvukao ruke iz sad već revoltirajući mlake vode, one nisu više izgledale uopće tako meke - mogao si vidjeti razaranja od maltera i cementa. On je osjećao nešto žaljenja videći te radničke ruke, njihovu ispucalu kožu, njihov trajnu blijelu površinu, njihove nokte s korom cementa. Gil je nakupljao puno previše sramote zadnjih nekoliko dana da bi se uopće usudio misliti o Paulette u tom trenutku. Niti o Rogeru, isto tako. Bio je nesposoban misliti o njima toplo; njegovi osjećaju su bili uprljani sramom, vrstom pare što izaziva mučninu koja prijetiše pomiješati se sa svim njegom mislima da bi ih pokvarila i rastočila ih.Pa ipak on je mislio o Rogeru: s mržnjom. U takovoj atmosferi, mržnja je rasla sve više otrovnom, rasla je tako silovito da je otjerala osjećaj srama, iscijedila ga, zabila ga u najdalji kutak njegove svijesti; tamo, međutim, on je čučao mučaljiv i podsjećajući ga na svoju prisutnost teškim inzistiranjem pulsirajućeg čira. Gil je mrzio Rogera da bijaše uzrokom njegova ponižavanja. Mrzio je Rogerov dobar izgled, čak, za davanje Theou municije za hranjenje njegova zla smisla ironije.


Mrzio je Rogera zbog dolaska u brodogradilište, prethodnog dana. Istina, on mu se smiješio cijelo večer, dok je pjevao, na stolu - ali to bijaše jednostavno jer Roger sam je znao da zadnja pjesma bijaše ona koju Paulette je volila pjevušiti, i tako on se obraćao njoj, kroz suučesnika:

On je bio sretni bandit,Ničeg bojao se nije ...

Neki od zidara su kartali na stolu očišćenom od bijelih porculanskih zdjela i tanjura. Štednjak bijaše raspaljen. Gil je htio otići urinirati, ali okrenuvši glavu vidje Thea kako hoda kroz sobu i otvarajući vrata, najvjerovatnije na svom putu na isto mjesto. Gil ostade gdje jest. Theo zatvori vrata za sobom. Izašao je van u noć i maglu, odjeven u khaki košulju i plave hlače uzorkovane raznim izblijedjelim komadima plavog, vrlo ugodne za vidjeti; Gil je imao sličan par, i cijenio ih je visoko. Počeo se skidati. Skinuo je svoju košulju, otkrivajući potkošulju iz koje su izbijali mišići kroz široke otvore za ruke. Hlača oko skočnih zglobova, povijen dolje, on je vidio svoja bedra: bijahu široka i solidna, dobro razvijena vožnjom bicikla i igranjem nogometa, glatka kao mramor i upravo tako i tvrda. U svojim mislima Gil je pustio svoje oči da putuju od njegovih bedara do njegova trbuha, do njegovih mišićavih leđa, do njegovh ruku. Osjećao se postiđen svoje snage. Da je prihvatio izazov da se bori, "na razini" možda (nema udaranja, samo rvanje) ili "sve dozvoljeno" (čizma i šaka), on je zasigurno mogao potući Thea; ali ovaj je pak imao reputaciju ekstremne osvetoljubivosti. Iz čista bijesa Theo bi bio sposoban dići se u pola noći da bi se došuljao do Gilova kreveta i prerezao mu vrat. Bijaše to zahvaljujući reputaciji da je mogao proći vrijeđajući druge bezobzirno kako jest. Gil je odbijao rizik da bude prerezana vrata. Iskoračio je iz svojih hlača. Stojeći na trenutak ispred svog kreveta u svojim crvenim kratkim gaćama i bijeloj potkošulji, on nježno počeša svoja bedra. Nadao se da će dečki promotriti njegove mišiće i shvatiti da je on odbio tuču iz dobronamjernosti, tako da ne načini starijeg čovjeka da izgleda kao luda. Ušao je u krevet. Njegova obraza na jastuku, Gil je razmišljao o Theu s gađenjem, taj osjećaj postajući sve intezivnijim kad je shvatio da davnih dana, kao mladić, Theo zasigurno bio naočit muškarac. On je još uvijek bio prilično čvrst. Ponekad, na poslu, načinio bi nezgrapnu, bockavu referencu na ono što je on mislio kao poslovičnu čvrstinu muškaraca zidarskog zanata. Njegovo lice, s njegovim tvrdim, muževnim, još uvijek ne pokvarenim crtama. bijaše prekriveno mrežom maljušnih bora. Njegove tamne oči, male ali sjajne, načešće izražavahu sarkazam, ali na neke dane Gil ih je znao uloviti kako ga gledaju, prelijevajući se izuzetnom nježnošću; i puno češće da nego ne, uvečer, kad se gang spremao na izlazak. Theo bi ribao svoje ruke s malo meka pijeska, i tada bi ispravio svoja leđa da dobro pogleda posao u tijeku: na dižući zid, odbačene mistrije, daske, tačke, kante. Preko svega toga, i preko radnika, siva, neopipljiva prašina se spuštala, pretvarajući dvorište u jedinstven objekt, naizgled dovršen, rezultat dnevna meteža. Mir večeri doimao se zahvaljujući tom dostignuću, napuštenim dvorištem, naprašeno jednolično sivilo. Kruti nakon dnevna posla, istrošeni i šutljivi, zidari bi se udaljavali polagano, gotovo pogrebnim korakom. Nijedan od njih ne bijaše više od četrdeset godina. Umorni, priručne vreće preko lijeva ramena, desne ruke u džepu hlača, oni ostavljaše dan za noć. Njihovi remeni nemirno pridržavaju hlače napravljene za naramenice; svakih deset metara oni bi ih podizali, gurajući prednjicu pod remen dok ostavljajući stražnjicu zijevati široko, uvijek pokazujući taj mali trokutasti komadić i njegova dva gumba namijenjena vezivanju para naramenica. U tom tromom miru oni bi se vraćali u svoje odaje. Niti jedan od njih neće ići djevojkama ili u bistro prije subote, ali jednoć na krevetu i na miru, oni bi pustili svoju muškost da se odmara i pod ponjavama nakuplja svoje crne sile i bijele sokove; zaspali bi postrance i proveli noć bez snova, jedne gole ruke s njenom naprašenom šakom rastegnute preko ruba kreveta, pokazujući delikatno pulsiranje krvi u plavičastim venama. Theo be se zadržavao pored Gila. Svaku večer on bi ponudio mu cigaretu prije no što bi uhvatio korak s drugima, i ponekad - i tada bi se izraz promijenio - snažno bi ga potapšao po ramenu."Hey, prijatelju? Kako ide?"


Gil bi odgovorio na svojim uobičajenim, neobvezujućim slijeganjem. Jedva da bi se uspio nasmiješiti. Na jastuku, Gil osjeti kako mu se obraz žari. Legao je tu očiju široko otvorenih, i iz razloga njegove sve veće potrebe isprazniti svoj mjehur, bijes bijaše otežan nestrpljenjem. Rubovi njegovih očnih kapaka su gorjeli. Udarac primljen ispravlja čovjeka i čini tijelo krenuti naprijed, da bi uzvratio taj udarac, ili udariti da bi skočio, da bi mu se digao, da bi plesao: da bi bio živ. Ali udarac primljen može također uzrokovati da se previjete, tresete, padnete dolje, da bi umrli. Kad vidimo život, mi zovemo ga lijepim. Kad vidimo smrt, mi zovemo ju ružnom. Ali još više je lijepo vidjeti sebe živjeti velikom brzinom, sve do trena smrti. Detektivi, pjesnici, kućni sluge i svećenici oslanjaju se na jad. Odatle, oni crpe svoju snagu. On cirkulira njihovim venama. On ih hrani."Biti pajkan je samo posao kao i svaki drugi."Dajući taj odgovor malkoc prijekornu dugugodišnju prijatelju koji ga upita zašto je ušao u policiju, Mario je znao da laže. Nije nešto mario za žene, premda mu je bilo lako dobiti malo akcije od prostitutki. Činjenica Dédéove prisutnosti činila je mržnju koju je osjećao oko sebe u svom životu kao policajac izgledati kao težak teret. Biti policajac činilo mu je neugodu. On je htio ignorirati činjenicu ali ga je ona obavijala. Još gore, tekla je njegovim venama. Plašio se da je otrovan njome. Polagano u početku, zatim s rastućom silom, on je postao upetljan s Dédéom. Dédé je mogao biti protuotrov. Policija u njegovim venama cirkulirala je nešto manje jako, postajala je slabijom. Osjećao se nešto manje krivim. Krv u njegovim venama bila je nešto maje crnom, i činila ga je metom prijekora huligana i osvetom Tonya.

Da li je istina da je zatvor Bougen bio pun prekrasnih ženskih špijuna? Mario se nastavljao nadati da će biti pozvan sudjelovati u slučaju koji uključuje krađu dokumenata od interesa za nacionalnu obranu.U Dédéovoj sobi, Rue Saint Pierre, Mario je sjedio, nogama na podu, na divanu prekrivenu jednostavnim obrubljenim plavim pamučnim posteljnim prekrivačem stavljenim preko nenamještene posteljine. Dédé skoči na krevet da bi kleknuo pored nepomična profila Mariova lica i torza. Detektiv nije rekao ništa. Niti jedan mišić njegova lica nije se pomaknuo. Nikad prije nije Dédé vidio ga izgledati tako tvrdim, povučenim, i tužnim; njegove usne bijahu suhe i postavljene u zlovololjan izraz. "I sad šta? Šta će se desiti? Oti'ću dolje do luke, pogledati uokolo ... Vidje'ću je'l tamo. Što veliš?"Mariovo lice ostade mrko. Čudna vrućina činila se da ga animira, bez da podiže njegovu boju; bijaše blijedo, ali linije stavljene tako tvrdo i tako kruto iscrtane i uzorkovane da su osvjetljavale lice bezbrojem zvijezda. Izgledalo je da cijeli život Mariov izbija prema gore, penjući se od njegovih listova, dijelova, torza, srca, anusa, utrobe, ruku, laktova, i vrata, ravno u lice, gdje je postajalo beznadno što ne može izbjeći, nastaviti, nestati u noći i doći do kraja u pljusku iskrica. Njegovi obrazi bijahu malo šuplji, čineći bradu izgledati čvršćom. Nije se mrštio, njegove očne jabučice bijahu malo izbačene, a njegovi kapci su izgledali kao mali jantarni pupoljci ruža pričvršćeni na korijen njegova nosa. Na prednjem dijelu svojih ustiju, Mario je valjao rastuću količinu pljuvačke, ne usuđujući se, ne znajući kako progutati ju. Njegov strah i njegova mržnja umiješana i nakupljena tu, na najdaljem kraju sebe. Njegove plave oči izgledale su gotovo crnim, pod obrvama koje nikada ne igledahu tako svijetlim, tako plavim. Ta njihova svjetlina uznemiravala je Dédéov mir duše. (Dječak bijaše više miran no njegov prijatelj uznemiren - temeljito uznemiren, kao da je on sam izvukao na površinu svekoliki mulj nataložen u njima oboma; i ta nova sila svrhe u detektivu učinila ga je izgledati beznadnim i smrtno ozbiljnim, s dodirom te suzdržane iritacije tako tipične crte u opunomoćenih heroja. Dédé čini se je prepoznao to i nije mogao naći boljeg načina iskazivanja svoje zahvaljnosti do prihvaćanjem, s elegantnom jednostavnošću, svoje pročišćenje, svoje postajanje obdarenim proljetnom dražesti travanjskih lugova.) Govorismo - ta ekstremna svjetlina Mariovih obrva uznemiravaše mladca, jer on vidje tako svijetlu boju kako baca takove sjene, na tako tamni i olujni izraz. Ogoljelost se čini većom kad je uhvaćena svjetlosti.. I bjelina obrva uznemiravaše njegov mir uma, čistoću toga: ne zbog toga što je znao da je Mario


došao u strahu za svoj život zbog povratka određenog dokera kojeg je jednoć dao uhapsiti, nego zato što je detektiv pokazivao nesumnjive znake akutne mentalne borbe - čineći ga da shvati, na neki neodređen način, da postoji nada vidjeti povratak radosti na prijateljevo lice dok god ono još uvijek pokazuje znake takove svjetline. Taj "zraka svjetla" efekat na Mariovu licu bijaše, u točki činjenice, sjena. Dédé stavi golu podlakticu - rukavi njegove košulje bijahu zavrnuti iznad laktova - na Mariovo rame i promatraše pažljivo njegovo uho. Za trenutak razmišljaše o privlačnosti Mariove kose, britvom rezane od vrata do sljepoočnica: nedavno rezano, odavalo je nježno svilenu svjetlost. On puhnu lagašno na uho, da oslobodi ga nekoliko plavih lasi, dužih, što padahu sa čela. Ništa od toga nije uzrokovalo Mariov izraz promijeniti se."Koja dosada, izgledaš tako zlovoljno! Što misliš da će napraviti, ti tipovi?"Na nekoliko sekundi bijaše tiho, kao da razmišlja, zatim doda: "I stvarno je previše loše da ih nisi dao uhapsiti. Zašto nisi?"Nagnu se nazad malo da bi imao bolji pogled Mariova profila, čije lice i oči se nisu micale. Mario nije čak niti mislio. On je jednostavno dozvoljavao da se njegovo zurenje izgubi, rastvori, i dozvolio da njegovo cijelo tijelo bude odnešeno u tom rastvaranju. Tek maloprije Robert ga je obavijestio da pet od najodlučnijih likova među dokerima su se zakleli da će ga "naći". Tony, kojeg je uhapsio na način koji ti sinovi Bresta smatrahu nepoštenim, otpušten je iz zatvora Bougen prethodne večeri."Što hoćeš da napravim?"Bez da je pomakao koljena, Dédé se uspio nagnuti nazad čak i dalje. Sad je imao pozu mlade svetice u samom trenutku vizitacije, palu na svoja koljena na podnožju hrastova drveta, shrvana objavljenjem, sjajem Providnosti, zatim svijajući se unazad da bi sačuvala lice od vizije koja prži njene trepavice, njene same očne jabučice, osljepljujući ju. Smiješio se. Nježno je stavio svoju ruku oko detektivova vrata. Malenim poljupcima kljucao je, bez da bi ikad dodirnuo, njegovo čelo, sljepoočnice, i oči, zaobljen vrh nosa, njegove usne, ali uvijek bez stvarno dodirujući ih; Mario se osjećao kao izvrgnut tisući bockavih vrhova plamena, ustremljujućih i nestajućih tamo amo. On je mislio:"On me pokriva cvjetovima mimoze."Samo očni kapci zatreptaše, niti jedan drugi dio tijela se ne pomače, niti njegove ruke, još uvijek položene na njegova koljena, niti je njegov ud postao živahan. On, međutim, bijaše dirnut dječakovom neuobičajenom nježnošću. Ona je dosegla ga u tisuću malih šokova, tužnih samo u njihovoj provizornosti, i topla, i on je dozvolio da ona polagano nabrekne i olakša njegovo tijelo. Ali Dédé je kljucao stijenu. Intervali između poljubaca su postajali dužim, mladac je povukao svoje lice, još uvijek smiješeći se, i poče žviždati. Imitirati cvrkut vrabaca na sve strane Mariove krute i masivne glave, od oka do usta, od vrata do nozdrva, micao je svoja malena usta, sada oblikovana kao pileće dupe, žviždući sada kao kos, sada kao vuga. Njegove oči su se smiješile. On se zabavljao, zvučeći kao sve ptice u vrtu. Činilo ga je osjećati sasvim mekanim iznutra misliti da je on sve te ptice, i u isto doba on ih je nudio na toj gorućoj ali nepokretnoj glavi, zaključanoj u kamen. Dédé je pokušao razgaliti ga i fascinirati tim pticama. Ali Mario osjećaše neku vrstu nespokoja, bijući konfrontiran s tom zastrašujućom stvari: smiješak ptice. Zatim, opet, razmišljaše s nekim olakšanjem:"On me oprašuje mimoza cvjetovima."Tako, na pjesmu ptica bijaše dodan lagani polen. Mario osjećaše nejasno kao da je zatvoren u jednu od onih finih mrežastih udovičkih velova što su istočkani crnim čvorovima veličine zrna graška. Zatim se povuče u tu regiju toka i nevinosti koja bi se mogla zvati limbom.U svom samom nespokoju on je pobjegao svojim neprijateljima. On je imao pravom biti policajac, murjak. On je imao pravo, pustiti sebe skliznuti natrag u staro saučesništvo koje ga je ujedinjavalao s tim šesnajstgodišnjim doušnikom. Dédé se nadao da smiješak bi mogao otvoriti tu glavu, da pusti ptice unutra: ali stijena je odbijala nasmiješiti se, cvjetati, biti prekrivena gnijezdima. Mario se zatvarao. Bijaše svjestan dječakovih zračnih žvižduka, ali on bijaše - taj dio njega koji je vječno na oprezu Mario - toliko daleko otišao u sebe, pokušavajući suočiti se sa strahom i razoriti ga ispitivanjem, da


će trebati ponešto vremena da se vrati tako daleko kao njegovi mišići i da ih učini gibati se ponovno.Osjećaše da tamo, iza strogosti njegova lica, njegova bljedila, njegove nepomičnosti, njegovih vratiju, njegovih zidova, on bijaše na sigurnom. Oko njega rastoše bedemi Policijskih Snaga, i on bijaše zaštićen svekolikom tom samo prividnom striknosti. Dédé ga poljubi u rub usana, vrlo brzo, zatim se skupi nazad na podnožje kreveta. Sjedivši ispred Maria, on se smiješio."Što se dešava, za isukrista? Si bolestan, zaljubljen, ili šta?"Usprkos svoje želje, on nije nikad čak niti razmišljao o tome da ode u krevet s Dédéom, niti je ikada učinio niti najmanju dvosmislenu gestu u tom smjeru. Njegovi šefovi i kolege znali su za povezanost s dječakom, koji je njima bio tek pomoćni ne-entitet.Dédé nije imao odgovora na Mariov sarkazam, ali je smiješak malo splasnuo, bez da je nestao sasvim. Njegovo lice je bilo ružičasto Mora da si van svoje tikve.""Pa nisam te ranio, zar ne? Samo sam posijao par prijateljskih poljubaca po tebi. Tu si sjedio mršteći se dovoljno dugo. Samo sam te pokušavao razgaliti.""Dakle ja nemam pravo sjediti i razmišljati o stvarima, ha?""Ali tako je dosadno kad si takav. I uostalom, kako znaš za sigurno da Tony stvarno hoće tebe ..."Mario učini iritiranu gestu. Njegova usta otvrdnu."Ne misliš da me frka, jel'?""Nisam to rekao."Dédé je zvučao bijesan."Nisam to rekao."Stajao je ispred Maria. Glas mu bijaše grub, malo vulgaran, dubok, s malkoc seljačkim naglaskom. Bijaše to vrst glasa kako govoriš konjima. Mario okrenu glavu. Gledao je Dédéa nekoliko sekundi. Sve što će reći tijekom sljedujuće scene biti će stisnutih usana i ozbiljno, kao da pokušava staviti punu silu svoje volje u svoj izraz, tako da mladac shvati, jednom za uvijek, da on, Mario Lambert, inspektor pokretnog odreda, pridružen Komesarijatu Bresta, nije u strahu za svoju budućnost. Ima godina dana sad kako radi s Dédéom koji mu pruža informacije o tajnom životu na dokovima i govori mu o krađama, otuđivanjima kave, minerala, drugih dobara. Ljudi na obali malo su pazili na klinca. "Mrdaj."Posađen ispred njega, stopala razmaknutih i izgledajući većim no prije, Dédé je zurio u policajca, ponešto zlovoljno. Zatim se okrenu na jednoj nozi, držeći noge istegnute kao kompas, i, dohvaćajući do prozora gdje je njegov kaput visio na kvaki, micao je svoja ramena i grudi iznenađujućom brzinom i snagom, pomičući težinu nevidljiva svoda nebeskoga. Po prvi put je Mario shvatio da je Dédé snažan, da je izrastao u mladog čovjeka. Osjećao se posramljenim da se prepustio strahu u njegovoj prisutnosti, ali zatim vrlo brzo se povuče u ljusku Policije, koja opravdava svaku vrstu ponašanja. Prozor gledaše na uski puteljak. Na drugoj strani, u nj gledaše sivi zid garaže. Dédé stavi svoj kaput. Kad se okrenuo opet, naglo kao prije, Mario ustade i stade prednjega, rukama u džepovima."Sad, jesi shvatio? Nema potrebe da ideš preblizu. Rek'o sam ti, nitko ne sumnja da si samnom, ali bolje je da te ne primijete""Ne brini, Mario."Dédé je bio spreman poći. Zamota crveni vuneni šal oko svog vrata i stavi malu, sivu kapu, kakvu još uvijek nose momci u selima. Izvadi cigaretu, jednu od nekoliko njih što stoje nevezano u džepu kaputa i žustro ju stavi u Mariova usta, zatim jednu u svoja vlastita, bez da se nasmiješio usprkost onoga što je to donijelo u njegov um. I zatim, iznenada ozbiljnim, gotovo svečanim načinom, stavi rukavice, jedini simbol minimalno dovoljna bogatstva. Dédé je volio, gotovo obožavao te jadne objekte i nikada ih ne bi tek nosio u ruci, nego bi ih navukao s velikom pažnjom. On je znao da su one jedini detalj kojim on sam, iz dubina samo-nametnute - stoga etičke - bijede, dodiruje svijet


društva i bogatstva. Tim jasno namjenskim kretnjama on je sebe stavljao u svoje pristalo mjesto opet. Udivljavalo ga je da je da se usudio na taj poljubac, i na sve one igre prije. Kao i svaka druga greška, činilo ga je osjećati sram. Nikad prije nije pokazao Mariu, niti Mario njemu, bilo kakav znak dragosti. Dédé je bio ozbiljan po prirodi. U svojim poslovima s detektivom, on je ozbiljno sakupljao navode, i javljao ih jednako ozbiljno svakog tjedna na nekom zaklonjenom mjestu koje je bilo dogovoreno putem telefona. Po prvi puta u svom životu se prepustio svojoj vlastitoj imaginaciji."Hladno trijezan kao kamen, također", mislio je.Rekavši da je Dédé ozbiljna osoba, nismo mislili da je to kvaliteta koju je on nalazio poželjnom. Bilo je to prije da njegova urođena ozbiljnost je činila da mu bude teško da ikada sebe natjera u nešto što sliči veselosti. On kresnu šibicu i ispruži mali plamen Mariu, s ozbiljnošću većom no njegovo neznanje rituala. Obzirom da je Mario bio viši, mali svat ponudi i svoje lice istodobno, u svekolikoj svojoj nevinosti, djelomično zasjenjenoj zastorom njegovih ruku."I što ćeš napraviti?""Ja ...? Ništa. Što misliš. Naprosto čekati da se vratiš."Još jednom Dédé je gledao Maria. Promatrao ga je nekoliko sekundi, njegova usta napola otvorena i suha. "Strah me je", mislio je. Povuče dim svoje cigarete i reče: "u redu". Okrenuo se ogledalu da popravi vrh svoje kape, da bude nagnuta malo više na lijevo. U ogledalu je mogao vidjeti cijelu sobu u kojoj je živio, sad ima više od godine. Bila je malena, hladna, i na zidovima su visile fotografije profesionalnih boksača i ženskih filmskih zvijezda, izrezane iz novina. Jedini luksuzni komad je bila svjetiljka iznad divana: električna žarulja u blijedo ružićastom staklenom tulipanu. Nije on prezirao Maria jer se ovaj uplašio. Ima prilično vremena on je shvatio plemenitost sebi priznata straha, što on zvaše srsi, ili bojazni ...Dovoljno često je bio prisiljen dati petama vjetra da bi izbjegao nekog opasnog ili naoružanog neprijatelja. Nadao se da će Mario prihvatiti izazov na borbu, odlučivši sam, ako se pokaže prilika, da se riješi dokera koji je upravo izašao iz zatvora. Sačuvati Maria bi bilo sačuvati sebe. I prirodno je za bilo koga da se boji Tonya-Dokera. Bijaše žestok i beskrupulozan grubijan. S druge strane, činilo se čudnim da običan kriminalac bi mogao uzrokovati da Policija se trese, i po prvi put je sumnjao da ta nevidljiva i idealna sila kojoj je služio i iza koje se skrivao bi se mogla sastojati od slabih ljudi. I, kako je je mu istina zorila, kroz malu pukotinu u sebi, on se osjećao oboje i slabijim i - prilično čudno - jačim. Po prvi put je razmišljao o tom, i to ga je pomalo plašilo."Što s tvojim šefom? Nisi li mu rekao?""Ne brini o tom. Rekao sam ti tvoj posao: sad idi.". Mario se nejasno bojao da bi ga dječak mogao izdati. Glas koji je odgovorio pokazivao je znake mekšanja, ali se ubrzo ulovio, čak prije no što je otvorio usta, i riječi su izašle van tvrde i suhe. Dédé pogleda na svoj ručni sat."Bi'će četiri", reče. "Već je mrak. I tu ponešto magle se valja ... Vidljivost pet metara.""Dakle, što čekaš?"Mariov glas bijaše iznenada zapovjednijim. On je bio boss. Dva hitra koraka bijahu dovoljnim da ga prenesu preko sobe i donesu ga, s istom lakoćom pokreta, ispred ogleala, gdje je počešljao kosu, i još jednom postao ta moćna sjena, sirovih kostiju i mišćava, razdragana i mlada, što odgovaraše njegovoj vlastitoj formi, i ponekad toj Dédéa također. (Dok bi promatrao Maria kako prilazi njihovu mjestu sastanka, Dédé bi ponekad mu rekao, sa smiješkom: "Sviđa mi se to što vidim, i volio bih biti to", ali drugim prilikama njegov ponos bi se pobunio protiv takove identifikacije. To, tada, bijaše kad bi pokušao neku sramežljivu gestu revolta, ali smiješak ili sažeta naredba bi ga stavila natrag gdje pripadaše, u Mariovu sjenu.)"U redu."Pokušao je zvučati tvrd, ali samo za svoje uši. Nepokretan kao stog za sekundu, da dokaže svoju apsolutnu neovisnost samom sebi, on pusti dašak dima lelujati u pravcu prozora u koji je zurio; jednom rukom u džepu, on se zatim odsječno okrenu Mariu i, gledajući ga ravno u oči, ispruži drugu ruku, kruto, na dužinu ruke.


"Do viđenja."Zvučao je nedvojbeno pogrebno. S više prirodne boje, Mario odgovori:"Do viđnja, kompa. Dođi nazad čim budeš mogao.""I ne moj se osjećati tužno. Nije vrijedno."Stajao je pored vratiju. Otvori ih. Nekoliko komada odjeće što je visilo s kuke na vratima napuhnu se, raskošno, dok je smrad otvorenih latrina na vanjskoj strani prodirao u sobu. Mario primijeti taj iznenadni veličansveni zamah materijala. S malom neugodom ču sebe govoriti:"Prestani glumatati."Bijaše dirnut, ali si nije mogao dopustiti biti dirnut. Njegova osjetljivost, pažljivo skrivena i ne stvarno svjesna formalne i definitivne ljepote, nego tek bljeskova onog što mi znamo pod imenom "poezija", ponekad bi prevagnula i prenerazila ga na nekoliko sekundi: mogao bi to biti neki doker, smiješeći se takvim smiješkom dok bi trpao u džep šaku čaja u skladištu, pred njegovim vlastitim očima, da je Mario osjećao kao da će otići bez riječi, ulovio sebe oklijevati, gotovo žaleći da je policajac umjesto lopov: to oklijevanje nikada ne trajaše dugo. Jedva da bi načinio korak prije no što bi enormnost njegova ponašanja ga udarila. Zakon i red čiji je on sluga, mogli bi biti srušeni nepopravljivo. Ogromna pukotina već je nastala. Mogli bi reći da je odustao od hapšenja lopova zbog čisto estetskih razloga. U prvom trenu njegov uobičajeni temperament psa-čuvara bi bio zatomljen gracilnošću dokera, ali jednom kad bi Mario postao svjestan djelovanja tog šarma, bilo bi očigledno iz čiste mržnje prema lopovljevoj ljepoti, da ga konačno uhapsi.Dédé okrenu glavu, signalizirajući zadnji pozdrav iz kuta oka, ali njegov prijatelj uze to da je to mig suučesništva s Dédéovom vlastitim odrazom u ogledalu. Dédé jedva da je zatvorio vrata kad osjeti da se njegovi mišići tale, njegovi ekstremiteti mekšaju kao u izvođenju graciozna naklona. Bio je to isti osjećaj koji je imao dok je igrao oko Mariova lica: bijaše prevladan slabošću, na brzinu suzdržanom, koja je probudila u njemu čežnju - njegov vrat već povijen naprijed, klonulo - da položi svoju glavu na Mariovo čvrsto bedro."Dédé!"On otvori vrata opet."Što je?"Mario dođe naprijed prema njemu, pogleda ga ravno u oči. Reče, nježnim šapatom:"Ti znaš da ti vjerujem, zar ne, kompa?"Iznenađenje u njegovim očima, ustiju polu-otvorenih, Dédé pogleda detektiva bez odgovora, bez da je izgledalo da shvaća."Dođi nazad za trenutak ..."Nježno ga Mario povuče u sobu i zatvori vrata."Znam da ćeš napraviti najbolje što znaš da saznaš što se dešava. Ali, kako rekoh, ja ti vjerujem. Nitko ne smije znati da sam ja ovdje u tvojoj sobi. Uredu?"Detektiv stavi svoju veliku, zlatom oprstenjenu ruku na rame malog doušnika, zatim ga privuče na svoje grudi:"Mi radimo zajedno već prilično dugo, ha, kompa? Sad si sam sa sobom. Računam na tebe."On ga poljubi postrance u glavu i pusti ga. Bijaše to tek drugi put otkad su se znali da ga je nazvao dječaka "kompa". Mario smatraše to jezikom prilično niske klase, ali je bilo efektivno u pečaćenju njihova prijateljstva. Dédé se spusti niz stepenice. Prirodno mlad tvrd kakav bijaše, nije mu trebalo dugo da otrese svoju tugaljivost. Izašao je na ulicu. Mario bijaše slušao njegove poznate udarce stopala - elastične, sigurne i postojane - dok silaziše drvenim stepeništem jadnog malog hotela. U dva koraka, jer soba bijaše malena a Mario velik čovjek, on je bio pored prozora. Povuče ustranu zastor od debela tila, požutjela od dima i prljavštine. Pred njim bijaše uska uličica i zid. Bijaše mrak. Tonyeva moć je rasla. On se pretvarao u svaku sjenku, svaku krpicu zgušnjavajuće magle u koju je Dédé sada uranjao.

Querelle skoči na obalu iz patrolna broda. Drugi mornari dođoše iza njega, Vic među njima.


Dolazili su sa Le Vengeura. Brod će biti tamo da ih vrati nazad nešto prije jedanajst. Magla bijaše vrlo gusta, toliko čvrsta da je izgledalo kao da je dan kao takav poprimio materijalnu formu. Osvojivši grad, mogao je isto tako odlučiti trajati duže no dvadeset i četiri sata. Bez da je rekao riječ Querelleu, Vic otšeta do Carinske kućice kroz koju su mornari prolazili prije penjanja stepenicama koje su vodile gore do razine ceste, kej, kako smo već spomenuli prije pružajući se odmah ispod. Umjesto da slijedi Vica, Querelle se utopi u maglu, usmjerivši se prema morskom zidu. Lukava smiješka na licu, on pričeka trenutak, zatim pođe hodati duž zida, prelazeći golim dlanovima po njegovoj površini. Nije trebalo dugo prije no osjeti da je nešto očešalo njegove prste. Uzevši konopac, on zaveza kraj oko paketa opijuma koji nosiše pod mornarskim kaputićem. Tri kratka trzaja konopca, i on ode gore, po licu zida, polagano, skroz do Vica.Admiral koji komandira lukom bijaše vrlo potrešen slijedećeg jutra kad mu je priopćeno da je mladi mornar nađen na zidinama presječena vrata.

Nigdje Querelle nije viđen u Vicovom društvu. Na brodu nisu govorili jedan s drugim, ili zasigurno ne na neko duže vrijeme. Te iste večeri, u sjeni dimnjaka, Querelle je dao Vicu kratke upute. Čim je stigao do ceste, uze klupko konopca i paket natrag od Vica. Hodajući s Vicom jedan pored drugog, mornarev plavi rukav kaputa, krut i težak od maglene vlage, češući o njegov vlastiti, Querelle osjećaše prisutnost Ubice u svakoj stanici svog tijela. Prvo mu je to došlo polagano, pomalo kao stavljanje ljubavnog afekta, i, pričinjalo se, kroz isti kanal - ili radije, kroz obrat tog kanala. Da bi zaobišao grad i pojačao izazov njihova poduhvata, Querelle odluči slijediti zidine. Kroz maglu, glas dopre do Vica:"Dođi ovamo."Nastavili su duž ceste, sve do Dvorca (gdje Anne of Britany jednoć stolovaše), zatim pređoše Cours Dajot. Nitko ih ne vidje. Bijahu pušili cigarete. Querelle se smiješio."Nisi nikom rekao, ne?""K vragu, ne. Nisam lud."Drvoredom obrubljeno šetalište bijaše napušteno. Osim toga, nitko ne bi dvaput pomislio o dva mornara što dolaze od stražnjih vratiju ceste uz zidine i nastavljaju u šumarak, sada gotovo izbrisan maglom, kroz grmlje, mrtvo lišće, pored jaraka, blata, duž puteva meandrirajući prema vlažnu gustišu. Svatko bi mislio da su tek dva mlada momka što love komad suknje."Haj'mo okolo na drugu stranu. Vidiš? Tako zabiđemo tvrđu."Querelle nastavi smiješiti se, pušeći. Vic je pratio Querelleov dugi, teški korak, i dok god je držao korak s njim, bio je ispunjen iznenađujućim pouzdanjem. Querelleova šutljiva i moćna prisutnost stvarala je u Vicu osjećaj autoriteta sličan onom koji je iskusio kad bi radili posao s oružjem zajedno. Querelle se smiješio. Pustio je da se digne u njemu, ta emocija koju je poznavao tako dobro, koja će vrlo doskora, na dobru mjestu, tamo gdje stabla stoje bliže jedno drugom i gdje je magla gusta, preuzeti punu kontrolu nad njim, istiskujući svaku savjest, svaku zadršku, i učiniti njegovo tijelo proći kroz savršene, hitre i određene pokrete zločinca. Reče:"Moj brat je onaj koji će se pobrinuti za ostalo. On je naš partner.""Nisam znao da je u Brestu, tvoj brat."Querelle bijaše tih. Njegove oči bijahu fiksne, kao da promatra još pažljivije uzdizanje te emocije u sebi. Smiješak je napustio njegovo lice. Pluća se napuniše zrakom. Puče. Sad bijaše ništa."Da, u Brestu je, u redu. U La Féria.""La Féria? Ozbiljno! Šta radi tamo? La Féria je čudno mjesto.""Kako to?"Više niti jedan dio Querellea nije bio prisutan u njegovu tijelu. Bilo je prazno. Spram Vica, nije bilo nikoga.Ubojica je postigao svoje savršenstvo, jer tu, u tami noći, tu su se grupa stabla povijala, tvoreći neku vrst sobe, ili kapele, s puteljkom koji vodi kroz kao prolaz. Unutar paketa koji sadržava opijum, bili su i neki komadi nakita, nekoć dobiveni uz Vicovu pomoć."Znaš što pričaju. Ti znaš kao što i ja znam."


"Pa što. On ševi Madame."Djeličak Querellea se vratio kroz vrhove njegovih prstiju, u njegove usne: skroviti duh Querellea još jednom vidje lice i nadmoćnu prisutnost Maria kombiniranog s Norbertom. Zid s kojim treba obračunati, tek, i Querelle izblijedi i rastvori se u njegovu podnožju. Trebalo ga je umanjiti, ili se popeti preko, ili probiti kroz, zamahom ramena. "Ja, također, imam moje dragulje", mislio je.Prstenje i zlatne narukvice pripadale su samo njemu. Ono je uložilo u njega dovoljan autoritet da izvede sveti ritual. Querelle nije bio sad više do tanani dah oslonjen na njegovim usnama i slobodan da se odvoji od tijela, da se uhvati za najbližu i najtrnovitiju granu."Dragulji. Taj pajkan, on je prekriven draguljima. Ja imam svoje dragulje, također. I ja ih ne prošetavam."Bio je slobodan napustiti svoje tijelo, tu smionu skelu za svoja jaja. Njihovu težinu i ljepotu on je znao. Jednom rukom, mirno, otvori preklopni nož koji je imao u džepu svog mornarskog kaputića."Tad vlasnik mora da je prvo ševio njega.""Pa? Ako, to je njegova igra.""Sraa-nje"Vic je zvučao šokiran. "Da netko to predloži tebi, bi ti rekao, 'sigurno, samo daj'?""Zašto ne, ako bi tako osjećao. Napravio sam i gorih stvari nego to."Slabašan smiješak pojavi se na Querelleovu licu."Da vidiš mog brata, ti bi pao na njega. Pustio bi ga da ti to napravi.""Kažu da boli.""Mo'š se kladit."Querelle stade."Dim?"Dah, na rubu da bude izdahnut, tekao je natrag u njega koji je postao Queelle još jednom. Bez da pomakne ruku, ukočena pogleda, paradoksalno okrenuta unutra na sama sebe, on vidje sebe činiti znak Križa. Nakon tog znaka, danog da upozori publiku da je umjetnik spreman izvesti pothvat smrtno opasan, više nije bilo gledanja unazad. Morao je ostati potpuno sabran da bi prošao kroz pokrete ubijstva: morao je izbjeći bilo koju brutalnu gestu koja bi mogla iznenaditi mornara, jer Vic najvjerovatnije nije naviknut da bude ubijan, još, i mogao bi viknuti. Zločinac se mora omjeriti s životom i smrti, obadvoje: jednom kad počnu vrištati može ih se uloviti bilo gdje. Zadnji put, u Cadizu, žrtva je umrljala Querelleov ovratnik. Querelle se okrenu Vicu i ponudi mu cigaretu i upaljač, izgledalo je nezgrapnom gestom zapriječenu paketom koji je držao pod miškom."Daj, pripali jednu i za mene."Vic okrenu leđa da načini zavjetrinu."Da, volio bi te on, ti si tako slatka mala mačkica. I ako bi popušio njegov kurac kao što vučeš čavao iz stara kovčega, dečko, on bi stvarno mogao s tim!"Vic otpuhnu dah dima. Pružajući zapaljenu cigaretu Querelleu, reče:"Eh, da, mislim da neće imati prilike."Querelle se tiho nasmija."Oh, ne? A što je samnom, ne bi' ja mogao dobit priliku?""Ma, daj skini ..."Vic htjede nastaviti, ali Querelle ga zadrži, istežući jednu nogu, kao da ga spotakne. Ogoljevši zube, cigarete stisnute među njima, on nastavi:"Hej? Hej ... Reci mi nešto, nisam li ja dobar kao Mario? Nisam li?""Šta Mario?""Šta Mario? ... To je zahvaljujući tebi da sam prešao preko tog zida, točno?""Da, pa šta? Kog vraga ti ciljaš?""Dakle, ne bi htio?"


"Daj, prestani zezati ..."Vic nikad ne dodade ništa na to. Querelle ga zgrabi za vrat, pustivši paket da padne na puteljak. Dok padaše, on izvuče svoj nož i prereza mornarevu karotidnu arteriju. Kako je Vic imao ovatnik svog kaputića dignut, krv, umjesto da šprica po Querelleu, tekla je dolje u unutrašnjost njegova kaputića i preko njegova džempera. Očiju iskolačenih, umirući čovjek zatetura, njegova ruka mičući se u najdelikatnijoj gesti, otpuštajući, napuštajući sebe u gotovo sladostrasnoj pozi koja priziva, čak i u toj zemlji magle, blagu klimu spavaće sobe u kojoj je Armenac ubijen - čiju sliku Vicova gesta ponovo stvori u Querelleovoj memoriji. Querelle ga podupiraše čvrsto svojom lijevom rukom i nježno ga spusti dolje na travu gdje izdahnu.

Ubica ispravi svoja leđa. On bijaše stvar, u svijetu gdje opasnost ne postoji, jer je stvar. Prelijepa, nepokretna, tamna stvar, unutar čijih šupljina, praznina postaje vokalna, Querelle mogaše čuti ju kako se uzdiže da bi izbjegao zajedno sa zvukom, da ga okruži i da ga zaštiti. Vic nije bio mrtav, on je bio mladost kojeg je ta začuđujuća stvar, sonorna i prazna, ustima polu-otvorenim i polu-sakrivenim, s upalim, strogim očima, kosom i odjećom pretvorenom u kamen, koljenima moguće ovijenim u sukno debelo i usukano kao nekog asirca brada, kojem je ta stvar sa svojim nerealnim prstima, uvijenim u maglu, tek dala smrti. Tanani dah na kojeg je Querelle bio reduciran još uvijek se držao bodljikave grane akacije. Nespokojno, on je čekao. Ubojica šmrknu dva puta, vrlo brzo, kao profesionalni bokser, i pokrenu svoje usne da Querelle može ući, uteći u usta, podići do očiju, cijediti se dolje do prstiju, popuniti stvar ponovno. Querelle okrenu glavu, nježno, ne mičući svoje grudi. Nije čuo ništa. Sagnu se dolje isčupati šaku trave da očisti sječivo noža. Mislio je da cijedi jagode u svježe tučeno vrhnje, valjajući se u njima. Digao se iz svog pognuta položaja, bacio smotuljak krvlju umrljane trave na tijelo mrtva čovjeka, i, nakon saginjanja po drugi put da pokupi svoj paket opijuma, nastavi svoj hod pod stablima sam. Da zločinac u trenutku počinjanja svog zločina vjeruje da nikada neće biti uhvaćen je pogrešna pretpostavka. On odbija, bez sumnje, vidjeti užasne posljedice svog čina uopće jasno, ali on zna da čin ga osuđuje na smrt. Mi nalazimo riječ "analiza" malkoc neugodnim. Postoj drugi načini razotkrivanja djelovanja tog samo-osuđivanja. Nazovimo jednostavno Querellea sretnim moralnim samoubijstvom. Ne mogavši znati da li će biti uhvaćen ili ne, zločinac živi u stanju anksioznosti, kojeg se on može riješiti jedino negirajući, to će reći, okajanjem svog djela. I to ima reći, podnošenjem pune kazne (jer bi se činilo da je upravo nemogućnost priznavanja, ubojicama ona koja izaziva paniku, metafizički ili religiozni teror u zločincu). Na dnu suha opkopa, na podnožju zidina, Querelle je bio naslonjen na stablo, odrezan od svijeta maglom i noći. Stavio je nož natrag u svoj džep. Svoju beretku držao je ispred sebe, obadvjema rukama, u visini opasača, gomba na trbuhu. Smiješak je nestao. On sada, zapravo, je pred Kriminalnim Sudom koji on napravi za sebe nakon svakog ubijstva. Čim počini zločin, Querelle bi osjetio ruku imaginarna policajca na svom ramenu, i od mjesta ubijstva sve do tog osamljenog mjesta on je hodao teškim hodom, zdrobljen svojom odurnom sudbinom. Nakon nekih stotinu metara on je napustio puteljak da bi uronio među drveće i žbunje i niz padinu u stari opkop ispod zidina koje okružuju grad. Ima prestrašen izgled i pognuto držanje uhapšena krivca, pa ipak unutar njega uvjerenost - i to ga je povezivalo s policajcem, na sraman ali prijateljski način - da je on heroj. Tlo je bilo padajuće i prekriveno bodljikavim grmljem."Dakle, tu smo", mislio je. I gotovo odjednom: "Yassir, this is it, folks. Natrag na farmu crvi."Kad je stigao do dna opkopa, Querelle se zaustavi na trenutak. Lagani vjetar pobuđivao je suhe, krte, ušiljene vrhove trave, čineći ih šuškati tiho. Čudna lakoća zvuka činila je njegovu situaciju još bizarnijom. Hodao je kroz maglu, još uvijek udaljujući se od mjesta zločina. Trava i vjetar nastaviše činiti svoju nježne šumove, meke kao zvuk zraka u nosu atlete, ili korak akrobata ... Querelle, sad odjeven u sjajno plave svilene tajice, nastavi polagano, njegova figura odljevena azurnom odjećom, struk naglašen kožnim remenom s čeličnim zakovicama. Osjećao je tihu prisutnost svakog mišića u jednoglasnoj suradnji s drugima da stvore efekt statue isklesan iz turbulentne tišine. Dva oficira hodala su na njegovim stranama, nevidljivi, trijumfalni i prijateljski, puni nježnosti i okrutnosti


prema njihovoj lovini. Querelle nastavi još nekoliko metara kroz maglu i šapućuću travu. Tražio je mirno mjesto, osamljeno kao ćelija, dovoljno zaklonjeno i dostojanstveno da bi služilo kao mjesto osude."Sigurno nadam se da ne love moje tragove", mislio je.Žalio je da se nije jednostavno krenuo hodati unazad svojim vlastitim tragom, i tako dižući travu koju je zgazio. Ali primijeti, brzo, apsurdnost svog straha, dok se nadao da bi njegovi koraci bili tako lakim da bi svaki vlat trave bio dovoljno inteligentan da se uspravi po svojoj volji. Ali leš zasigurno neće biti otkriven do tek kasnije, u ranim jutarnjim satima. Da, trebati će čekati radnike na njihovu putu na posao: oni su ti koji se susreću s onim što zločinci ostavljaju pored puta. Maglovito vrijeme nije ga mučilo. Primijetio je močvarni smrad što preteže u području. Raširene ruke pošasti obgrliše ga. On nastavi ići. Za trenutak bijaše uplašen da par ljubavnika bi mogao doći tu dolje među drveće, ali u ovo doba godine se činilo prilično nevjerovatnim. Lišće i trava bijahu vlažni, i razmaci između grana isprepleteni paučinom vlažili su njegovo lice kaplicama dok je prolazio kroz njih. Za nekoliko sekundi, začuđenim očima ubojice, šuma se pričinjala najzačaranijom i dražesnom, zasvođena i opremljena visećim puzavicama pozlaćenim tajnovitim suncem koje visi na nebu i prigušeno i jasno i beskrajno daleka plavila, maternica svake zore. Konačno Querelle se našao pored stabla ogromna drveta. On ode do njega, okrećući leđa mjestu ubijstva gdje je leš ležao čekajući. Skinuo je svoju beretku i držao ju na način kako opisasmo. Iznad njega, on je znao, splet crnih grana i šiba prodiraše i držaše maglu. I iz njega se digoše, sve do budne svijesti, svi detalji optužbi protiv njega. U žamoru pregrijane sobe kipeće očima i ušima i vatrenim ustima, Querelle je jasno čuo dubok i monoton i svojom vlastitom banalnošću osvetnički glas Predsjedavajućeg Suca:"Ti si brutalno ubio tvog suučesnika. Motivi tog djela su više no evidentni ..." (Ovdje Sučev glas i Sudac osobno se zamućuju. Querelle odbija vidjeti te motive, izdvojiti ih, naći ih u sebi. On opusti svoju pažnju procesu i pritisnu se tješnje uz drvo. Cjelokupna veličanstvenost ceremonijala pojavi se u njegovu mentalnom oku, i on vidi Javnog Tužioca kako ustaje na noge.)"Zahtijevamo glavu tog čovjeka! Krv traži krv!"Querelle stajaše u boksu. Stisnut uz drvo on izdvajaše dalje detalje tog suđenja u kojem je njegova glava bila panju. Osjećao se dobro. Isprepletene grane iznad njega, drvo, štitili su ga. Izdaleka, mogao je čuti kreket žaba, ali u cjelini sve je bilo tako mirno da je nespokoj u sudu iznenada postao pojačan nespokojem usamljenosti i tišine. Kako je sam zločin bio polazna točka (potpuna tišina, tišina do smrti koju Querelle želješe), oni ga opredoše (ili, prije, izišlo je iz njega samog, taj tanani i nematerijalni produžetak smrti) vlaknom tišine, da bi ga vezali zatvorenikom. Koncentrirao se intenzivnije na viziju. Načinio ju je preciznijom. On je bio tamo, pa opet nije. On je pomagao projekcijom tog krivca u Kriminalnom Sudu. On je ujedno i gledao i režirao predstavu. Povremeno dugo i zaoštreno sanjarenje bi bilo prekinuto nekom jasnom i praktičnom misli: "Stvarno nema mrlja na meni?" ili "Pretpostavimo da ima nekoga tamo na putu ...", ali hitar smiješak bi se pojavio na licu i otjerao strah. Pa ipak on nije se mogao ponositi tim osmjehom da raspe tugaljivost: smiješak bi isto tako mogao donijeti strah, prvo u zube ogoljene povlačećim usnama, rađajući monstruma čija njuška bi poprimila egzaktno oblik nečijeg smiješka, i zatim bi taj monstrum rastao unutar toga, obuhvatio i nastanio te, na kraju postajući puno opasnijim samo zato jer je sama njegova narav fantoma rođena iz smiješka u mraku. Querelle se nije sada puno smiješio. Drvo i magla štitili su ga od noći i osvete. On se vrati u sudnicu. Suveren na podnožju stabla, on načini svoj imaginarni dvostruki hod kroz stanja straha, pobune, pouzdanja i terora, drhtavice, bljedila. Prisjećanja onog što je pročitao dođoše mu upomoć. Znao je da mora biti "incident" u sudnici. Njegov advokat diže se govoriti. Querelle htjede izgubiti svijest na trenutak, da izbjegne tu monotoniju u svojim ušima. Osjećao je da treba odgoditi završnu scenu. Konačno, Sud ponovno zasjeda.Querelle osjeća kako blijedi."Sud proglašava smrtnu kaznu."Sve oko njega nestade. On sam i drvo stisnuše se, i on je bijaše začuđen naći da je blijed i slab s tim


novim preokretom stvari, jednako prenut kao što smo mi kad shvatimo da Weidmann nije bio div koji je mogao nadvisiti vrhove stabala cedra, nego prilično sramežljiv mlad čovjek voštana i bubuljičava lica, visok tek 1,70 metara među nabildanim policijskim oficirima. Cijeli Querelle bijaše svjestan svoje užasne nesreće da je ovjerivo živ, i s glasnim zujanjem u ušima.Querelle drhturiše. Njegova ramena bijahu pomalo promrzla, kao i njegova bedra i stopala. Stojao je na podnožju stabla, beretkom u rukama, paket opijuma pod miškom, zaštićen uniformom debela tkanja i krutim ovratnikom svog mornarskog kaputića. Stavio je beretku. Na neki neodređen način osjećaše da sve još nije završeno. On je još uvijek imao završiti zadnju formalnost: svoje vlastito smaknuće."Trebam napraviti, pretpostavljam."Govoreći "osjećaše", namjeramo dovesti neku vrstu predosjećaja na koje, jedan slavljeni ubojica, kratko nakon svog prividno potpuno neočekivanog uhićenja, je mislio kad je rekao sucu: "Ja osjećah da ću biti nabijen ..." Querelle se strese, prođe par koraka naprijed, i, koristeći ruke, na brzaka se pope uz padinu gdje trava pjevaše. Neke grane okrznuše ga po licu i rukama: bijaše tada kad osjeti duboku tugu, čežnju za materinjskim milovanjem, jer te grane pričinjahu se nježnim, baršunastim, maglom priljubljenom uz njih, i podsješaće ga na meko zračenje ženskih grudiju. Nekoliko sekundi kasnije bijaše ponovno na puteljku, zatim na cesti, i ponovno uđe u grad na vrata različita od onih kroz koja bijaše izašao s drugim mornarem. Nešto se činilo nedostajućim s njegove strane."Dosadno je, ne imati s kim pričati."Smiješio se, ali jedva primjetno. Ostavljaše, tamo nazad u magli, na travi, određeni objekt, malu hrpu mirnoće i noći zračiti iz nevidljive i nježne zore, objekt svet ili proklet, čekajući na podnožju vanjskih zidova za dopuštenje da uđe u grad, nakon okajanja, nakon pokusnog razdoblja nametnuta za pročišćenje i poniznost. Leš će imati to dosadno lice koje je znao, sve njegove linije izglačane. Dugim, elastičnim koracima, tim istim slobodnim i laganim, malkoc kotrljajućim korakom što čini ljude reći "Taj momak ima korak k'o hombre", Querelle, njegova duša mirna, krenu putem što vodi do La Féria.

Tu epizodu smo htjeli prikazati u slow-motion. Naš cilj nije bio užasnuti čitatelja, nego dati činu ubijstva nešto od kvalitete animiranog filma - koji u svakom slučaju je upravo umjetnička forma koju mi bi najviše voljeli upotrijebiti, da bi pokazali deformacije muskulature našeg protagonista i njegove duše. U svakom slučaju, da ne bi zamarali čitatelja suviše - i vjerujući mu potpunoma, s njegovom sasvim osobnom zebnjom, kontradiktorna i uvrnuta vijuganja naših vlastitih viđenja ubijstva - postoji veliki dio koji smo izostavili. Bilo bi jednostavno učiniti ubojicu imati vizije svog brata. Ili učiniti da ga brat ubije. Ili učiniti ga da ubije ili osudi svog brata. Postoji veliki broj tema na kojima bi netko mogao izvezati neku takovu revoltirajuću tapiseriju. Niti mi hoćemo nastaviti o skrovitim i opscenim željama nekoga tko ide u svoju smrt. Vic ili Querelle, birajte. Mi ostavljamo čitaoca toj konfuziji njegove utrobe. Ali razmotrite oslijedeće: nakon svog prvog ubijstva Querelle je iskusio osjećaj biti mrtav, to će reći, postojanju negdje u dubinama - egzaktnije, na dnu lijesa; lutanja besciljno po nekom tričavom grobu u nekom tričavu groblju, i tamo zamišljajući svakodnevni život živih, koji se njemu pričinjaju nesvjesnima jer on više nije tamo da bi bio njihova izlika, njihovo središte, njihovo darežljivo srce. Međutim, njegova ljudska forma, ili "mesna ovojnica", nastavila je marljivo baviti se na zemljinoj površini, među svim tim besvjesnim ljudima. I Querelle nastavi pripremati slijedeće ubijstvo. Kako niti jedan čin nije savršen da bi nas alibi mogao osloboditi odgovornosti za njega, Querelle je vidio u svakom zlodjelu, bila to samo krađa, jedan detalj (u njegovim očima samo) koji postade greškom koja bi mogla voditi do njegovog kraja. Živjeti usred svojih grešaka davalo mu je osjećaj lakoće, okrutne nestabilnosti, jer se pričinjao skakati od jedne savitljive trske do druge.

Od vremena kad je dosegao prva svjetla grada, Querelle je već poprimio svoj uobičajeni smiješak.


Kad je ušao u glavnu dvoranu bordela, bijaše tek nabildani mornarski dečko, bistrook i u potrazi za nešto akcije. Oklijevaše nekoliko sekundi usred glazbe, ali jedna od žena nije gubila vrijeme približiti mu se. Bila je visoka i plava, vrlo mršava, odjevena u haljinu od crna tila uvučenu u području njene minđe - i skrivajući ju da bi ju prizvala bolje - trokutom crna, dugodlaka krzna, vjerovatno zec, ishabana i gotovo istrošena do gola mjestimice. Querelle pogladi krzno lagano prstom gledajući djevojku u oči, ali odbi otpratiti ju na gornji kat.

Nakon što dostavi paket opijuma Nonu i primivši svojih pet tisuća franaka, Querelle znade da je došlo vrijeme da "smakne sebe".To će biti kapitalna kazna. Da logični niz događaja nije doveo Querelle do La Féria, ubica bi izumio - potajice, u sebi - neki drugi žrtveni ritual. Još jednom on se nasmiješi, gledajući u pozadinu debela vrata bordelova vlasnika dok se ovaj nagnuo, na divanu da ispita opijum. Gledao je na lagano izbijajuće uši, ćelavi i sjajni vrh njegove glave, moćni luk njegova tijela. Kad Norbert pogleda ponovno, sučelio je Querellea s licem istodobno i mesnatim i koščatim, teške vilice i slomljena nosa. Sve u tog čovjeka, u njegovim četrdesetim, davalo je impresiju brutalne siline. Glava je pripadala rvačevu tijelu, dlakavu, tetoviranu moguće, sasvim sigurno snažna mirisa. "Kapitalna kazna, zasigurno.""Sad. koja ti je igra? Što hoćeš s Madame? Reci."Querelle odbaci svoj smiješak da bi se doimao smiješiti se izražajno na to pitanje i umotati odgovor u drugi smiješak koje je samo to pitanje izazvalo - i koji sam taj smiješak bi uspio oslikati nenapadajućim. I tako, on se nasmija glasno dok odgovaraše, slobodnom i laganom trešnjom glave i tonom glasa oblikovanim da učini Nonu nemogućim da naljutiti se:"Sviđa mi se."Od tog trenutka nadalje Norbert nalaziše sve detalje Querelleova lica totalno očaravajućim. To ne bijaše prvi puta da je dobro građen momak pitao za Madame da bi spavao s vlasnikom bordela. Jedno pitanje ga je intrigiralo: koji će od njih nabijati drugog?"U redu."On izvuče kocku iz džepa prsluka."Ti ideš? Ja idem?""Idi."Norbert se pognu i baci kocku na pod. Okrenula se petica. Querelle uze kocku. Osjećao se sigurnim u svoju vještinu. Nonovo dobro utrenirano oko primjeti da će Querelle varati, ali prije no što je uspio intervenirati, broj "dva" bijaše ispjevano iz mornara, gotovo trijumfalno. Za trenutak Norbert ostade neodlučan. Jel' on to ima posla s nekom vrstom šaljivdžije? Prvo je mislio da je Querelle stvarno za metresom svog vlastiog brata. Taj varajući trik dokazao je da nije tako. A nije niti tip izgledao kao peško. Uznemiren isto tako anksioznošću koju je ta zvijer za odstrel pokazivala idući u svoj vlastiti nestanak, on lagano slegnu ramenima dok se ustajao na noge i tiho se nasmija. Querelle, također, ustade. Pogleda uokolo, zabavljen, smiješeći se sve više uživajući unutrašnju senzaciju marširanja prema dvorani za mučenje. On je to činio s beznađem svoje duše, pa ipak s neizrečenom unutrašnjom sigurnošću da je to smaknuće nužno da bi mogao nastaviti živjeti. U što će biti pretvoren? U tetkicu. Bijaše prestrašen na pomisao. A što egzaktno jest tetkica? Od čega je napravljen? Koje to posebno svjetlo pokazuje? Kakav to novi monstrum netko postaje, i kako se netko osjeća o monstruoznosti samog sebe? Kažu da čovjek "voli to", kad se preda policiji. Dobar izgled tog pajkana bijaše realno u pozadini svega. Ponekad se kaže da i najmanji događaj može preobratiti život, i ovo bijaše jedan takova značenja."Bez ljubljenja, to je sigurno", mislio je. I: "Ja ću samo isturiti moje dupe, to je sve." Taj zadnji izraz imao je za njega skoro istu rezonanciju kao i "Ja ću isturiti moj kurac van."Kakovo će biti njegovo novo tijelo? Na njegov očaj, međutim, bijaše dodano utješujuće pouzdanje da smaknuće će oprati ga čistim od ubijstva, o kojem je sad mislio kao o loše probavljenom komadiću hrane. Na koncu, on će morati platiti za tu sjenovitu gozbu, što posao sa smrću uvijek


jest. To je uvijek prljav posao: čovjek se mora oprati poslije. I to oprati tako temeljito da ništa ne ostane čovjeka. Biti ponovno rođen. Umrijeti da bi bio ponovno rođen. Nakon toga neće se bojati nikoga. Sigurno, policija još uvijek ga može naći i dati otkinuti mu glavu: stoga je bilo nužno učiniti predostrožnosti da se čovjek ne oda, osim ispred zamišljena suda pravde koji je on stvorio za sebe, Querelle više neće imati za što odgovarati, obzirom da taj koji je počinio zločin će biti mrtav. Napušteni leš, da li bi on dospio iza gradskih vratiju? Querelle je mogao čuti taj dugi, kruti objekt, uvijek zavijen u svoj uski magleni pokrov, kako mrmlja neku ljupku melodiju. Bijaše to Vicovo mrtvo tijelo, oplakujući svoju sudbinu. Željelo je posmrtne rituale i sahranu. Norbert okrenu ključ u bravi vratiju. Bijaše to velik, sjajni ključ, i ogledao se u ogledalu nasuprot vratima."Spusti hlače."Ton vlasnika bordela je bio indiferentan. Već je prestao imati bilo kakve osjećaje za tipa koji se upetljao u zakone slučaja. Querelle ostade stajati u sredini sobe, nogu širom razmaknutih. Ideja žene nikada ga nije suviše gnjavila. Ponekad, noću, u svojoj mreži, njegova ruka bi mehanički izvukla njegov ud, dragala ga, izdrkala ga tiho. Gledao je Nona kako se otkopčava. Bijaše trenutak tišine, i njegov pogled postade prikovan na bossov prst dok je otkopčavao jedan od gumbi iz njegove rupice."No, jesi li se smislio?"Querelle se nasmiješi. Poče, besciljno, otkopčavati preklop svojih mornarskih hlača. Reče:"Polagano ćeš, jesi čuo? Kažu da možeš biti ranjen.""K vragu, neće biti prvi puta ..."Norbert je zvučao suho, gotovo zlovoljno. Bljesak bijesa prostruji kroz Querelleovo tijelo: izgledaše izuzezno prekrasno sada, glave uspravne, ramena nepokretnih i napetih, guzova stisnutih, kukova vrlo ravnih, (povučenih napetošću u nogama koja je dizala njegove guzove), pa ipak vitkosti koja je pojačavala ukupni dojam okrutnosti. Raskopčan, njegov preklop pade preko njegovih bedara, kao dječja pregačica. Njegove oči svjetlucahu. Njegovo lice, čak i kosa doimahu se sjati mržnjom."Slušaj, kompa, kažem ti da je prvi puta. Dakle, ne pokušavaj nikakova majmunska posla."Norbert, pogođen tim iznenadnim ispadom kao udarcem biča, osjeti svoje rvačke mišiće napinjati se za akciju, spremne da se uviju, i odgovori nazad:"Ne pravi se tako visok i moćan. To ne prolazi kod mene. Misliš da sam kakav seljo, ha? Vidio sam te, čovječe. Varao si."I, silom mase tijela dodanoj sili bijesa našavši se prkošenim si, on dođe dovoljno blizu Querelleu da ga dodirnu cijelim tijelom, od obrve do koljena. Querelle čvrsto stajaše na svom. Još dubljim glasom, Norbert nastavi bezosjećajno:"I mislim da je bilo dosta toga. Zar ne? Nisam ja taj koji je tražio tebe. Spremi se."

Bijaše to zapovijed koju Querelle nikad prije nije primio. Došla je ne od prepoznata, konvencionalna i odvojena autoriteta, nego kao imperativ izdan unutar samog sebe. Njegova vlastita snaga i vitalnost bijahu mu naređivali da se savije. Osjećao je da bi udario Norberta šakom u usta. Mišići njegova tijela, ruke, bedra, listovi bijahu spermni za akciju, stegnuti, savijeni, napeti, gotovo na vrhovima prstiju. Govoreći ravno u Norbertove zube, u sam njegov dah, Querelle reče:"Čovječe, griješiš. Tvoja stara dama je ona koju sam htio.""I šta drugog je novo."Norbert ga zgrabi za ramena i pokuša ga obrnuti u krug. Querelle ga htjede odgurnuti, ali njegove hlače stadoše gravitirati prema njegovim skočnim zglobovima. Da ih zadrži, on otvori noge malo šire. Bijesno zuriše jedan u drugog. Mornar je znao da je jači, čak usprkos Norbertove atletske građe. Usprkos toga, podiže hlače i stupi korak nazad. Opusti mišiće svog lica, podignu obrve, namršti se malo, zatim zatrese glavom lagano, da označi prepuštanje:"U redu", reče.Oba muškarca, još uvijek licem u lice, opuste se i istodobno stave ruke iza svojih leđa. Ta savršeno


sinkronizirana dvostruka gesta iznenadi njih obojcu. Bio je to element razumijevanja, tu. Querelle se nasmiješi široko, izgledajući udovoljen."Dakle ti si bio mornar."Norbert šmrknu, zatim odgovori, iritirano, glasom još uvijek ponešto uzdrmanim bijesom:"Zefir."Querelle je bio pogođen izuzetnom kvalitetom čovjekova glasa. Bio je solidan. Bio je u jedno te isto doba, mramorni stup koji se uzlaziše iz njegovih usta, držeći ga gore, i na koji se on naslanjao. Bio je, iznad svega, taj glas kojem se Querelle podastrao."Što je to?""Zefir. Bojni brod, ako ti je draže"Njihove ruke pokrenuše se otpustiti njihovo remenje, a mornarski se, zbog praktičnih razloga, kopčaju iza njihovih leđa - da bi izbjegli, na primjer, ružan izgled trbuha kad nose tijesnu odjeću. Tako, neki avanturistički likovi, zbog nikakovih drugih razloga do vlastitih sjećanja na dane u Mornarici, ili njihovom podilaženju glamuru mornaričke uniforme, zadržahu ili pak usvojiše tu pojedinačnu ekscentričnost. Querelle se osjećaše puno prijateljskije. Obzirom da je vlasnik bordela pripadao istoj familiji kao on sam, korijenima širećim daleko dolje u iste sjenovite i parfimirane zemlje, ta sama scena bijaše nešto kao jedna od onih tričavih malih eskapada u šatorima Afričkog Bataljona - koji nitko kasnije više ne spominje kad se ponovno sretnu na civiliziranim ulicama. Dovoljno rečeno. Sad je Querelle imao smaknuti se. To je što će učiniti."Idi tamo, na krevet."Kao što vjetar popušta na moru, sav bijes je popustio. Norbertov glas bijaše ravan. Querelle izvuče svoj kožni remen iz petlji i držaše ga u ruci. Njegove hlače kliznuše dolje preko njegovih listova, ostavljajući koljena golim, i, na crvenu sagu, izgledaše kao apatično jezerce u kojem on stajaše."Hajde. Okreni se. Neće trajati dugo."Querelle se okrenu nasuprot. Pognu se naprijed, oslanjajući se na stisnute šake - jedna stisnuta oko kopče remena - na rubu divana. Norbert se osjećaše razbijen i neprimjećen. Laganim i smirenim dodirom on oslobodi svoj ud iz gaća i držaše ga trenutak, teškog i istegnuta u svojoj ruci. Vidio je svoj odraz u ogledalu ispred sebe i znao je da je to ponavljano dvadesetak puta u toj sobi. Bio je snažan. On je bio The Master. Totalna tišina vladaše. Napredujući smireno, Norbert stavi svoju ruku na ud kao da je to neka snažna i savitljiva grana drveta - što naslanja se, što i bijaše, na njega sama. Querelle čekaše, glave pognute, krv navirući mu u lice; Nono pogleda na mornareve guzove: bijahu maleni i tvrdi, okrugli i pokriveni gustim smeđim runom što nastavljaše se na bedrima i - ali tamo, puno rjeđe - gore sve do križa gdje prugasta potkošulja je tek virila ispod dignuta džempera. Sjenjenje na određenim crtežima ženskih pozadina je postignuto konkavnim potezima kista, ne neslično onim trakama raznih boja na staromodnim dokoljenicama: to je kako bih ja htio da čitatelj vizualizira ogoljene dijelove Querelleovih bedara. Što davaše njima izgled nepristojnosti bijaše to da su mogla biti reproducirana tim konkavnim potezima, s njihovim naglaskom na uglačanim oblinama, i zrnatosti puti, malkoc prljavo sive od kovrđavih dlaka. Monstruoznost muških ljubavnh poslova pojavljuje se u otkrivanju tog dijela tijela, uokvirena potkošuljom i spuštenim hlačama."To je način kako mi se sviđaš"Querelle nije odgovorio. Miris opijumskog paketa što ležaše na krevetu mu se gadio. I tamo je već bio kolac, ulazeći. On dozva Armenca kojeg je zadavio u Bejrutu, njegovu mekoću, njegovu, kao gušter, ili ptica, nježnost. Querelle se upita da li bi trebao ugoditi krvniku milovanjem. Neimavši više straha od toga da će biti ismijan sada, mogao bi jednako kušati tu sladost što ju ubijeni pederast ispuštaše. "On jeste zvao me najumišljenijim imenima koje ikada čuh, to je zasigurno. Jedan od najmekših, bijaše, također", mislio je.Ali koje geste naklonosti su prikladne? Koja milovanja? Njegovi mišići nisu znali na koji način saviti se da postignu oblinu. Norbert ga je drobio. Polagano ga je penetrirao sve do točke gdje je njegov trbuh dodirnuo Querellea, kojeg je držao blisko, iznenadnim, zastrašujućim intenzitetom,


njegove ruke se sklope oko mornareva trbuha. Bijaše iznenađen kako toplo je unutar Querellea. On gurnu dalje unutra, vrlo pažljivo, bolje, da bi osjećao njegovu slast i njegovu snagu. Querelle bijaše začuđen da trpješe tako malo boli. "On me ne povređuje. Valja priznati da zna kako to napraviti"Ono što osjećaše bijaše nova narav što ulazi u njega i uspostavlja se tamo, i on je bio izuzetno delikatno svjestan da je pretvoren u katamita. "Što će mi reći kasnije? Nadam se da neće htjeti pričati."Na neki nejasan način bijaše zahvalan Norbertu što ga štiti, što tako prekriva ga. Osjet nekog stupnja prisnosti za svog krvnika mu pade na pamet. On okrenu glavu malo, nadajući se, nakon svega, i usprkos svoje aksioznosti, da bi ga Norbert mogao poljubiti u usta; ali on nije uspio čak niti vidjeti njegovo lice. Boss nije ima nježnih osjećaja za njega, štogod, nit za drugoga. Tiho, ustiju polu-otvorenih, Norbert se brinuo o tome, kao i o svakom ozbiljnom i važnom poslu. Držao je Querellea s naizgled istom strasti koju ženka pokazuje kad drži mrtvo tijelo njena mladog potomstva - stav kojim mi shvaćamo što ljubav jest: svijest o podjeli onog što prije je bilo jedno, o tome što tako podijeljeno, dok vi osobno gledate sama sebe. Dva muškarca nisu čuli ništa drugo do disanje jedan drugog. Querelle se osjećao kao da plače nad kožom koju je odbacio i napustio - gdje? na podnožju gradskih zidova Bresta? - ali njegove oči, otvorene u dubokim naborima baršunastog posteljnog prekrivača, ostadoše suhe."Dolazi."Pri prvom nabijanju, tako jakom da ga je gotovo ubio, Querelle tiho zacvili, zatim glasnije, dok nije uzdisao bez suzdržavanja ili srama. Tako živahno izražavanje užitka davalo je Norbertu razlog da osjeća zasigurnim da taj mornar nije stvarno muškarac, u tome da nije sposoban primijeniti, u trenutku užitka, tradicionalnu rezerviranost ili suzdržavanje muževnog mužjaka. Ubojica se iznenada osjećao nesigurnim, jedva sposoban formulirati razlog za to: "To je kako je, biti stvarna tetkica?" mislio je. Ali odjednom se osjetio sravnjen punom težinom Francuskih Policijskih Snaga: bez stvarno uspijevajući, Mariovo lice pokušavaše zamijeniti se za ono muškarca koji ga je ševio. Querelle ejakuliraše na baršun. Nešto više na prekrivaču on nježno zagnjuri svoju glavu s njenim čudno rasčupanim crnim uvojcima, neurednim i beživotnim kao trava na iščupanu busenu. Norbert se prestade micati. Njegove vilice opuštene, otpuštajući dlačicama prekriven Querelleov vrat koji bijaše grizao. Tada masivna gromada bordelskog vlasnika, vrlo nježno i polagano, povuče se s Querellea. Querelle još uvijek držaše svoj remen.

Otkriće ubijenog mornara nije uzrokovalo nikakovu paniku, čak niti iznenađenje. Zločini nisu ništa uobičajeniji nego drugdje, ali svojom klimom magle, kiše, gustih niskih oblaka, sivilom granita, sjećanjem na robove na galijama, prisutnošću, odmah do grada ali izvan njegovih zidina - i zbog tog razloga još više uznemirujućim - zatvora Bougen, starom kaznionicom, nevidljivom ali trajnom niti koja povezuje stare soli, admirale, mornare, ribare, s tropskim područjima, gradska atmosfera je takova, teška pa ipak svijetleća, koja se čini ne samo pripomažućom, nego čak suštinskom za cvjetanje ubijstava. Cvjetanje je riječ. Čini se očiglednim nama da nož što reže maglu na bilo kojem zamislivom mjestu, ili revolverski metak što dubi rupu u njoj, na visini čovjeka, može jednako rasprsnuti mjehur pun krvi i uzrokovati da potekne unutrašnjim zidovima parovite građevine. Bez obzira gdje udarac pada, male zvjezdice krvi pojavljuju se u ranjenoj magli. U kojem god smjeru protegnete ruku (već tako daleko od vašeg tijela da više ne pripada vama), sada nevidliva, osamljena i bezimena, vanjska strana će očešati - ili vaši prsti će uhvatiti - snažan, drhteć, gol, vreo, spreman-za-akciju, riješi-se-rublja ud dokera ili mornara koji čeka tamo, goruće vruć i ledeno hladan, proziran i uzdignut, da bi lansirao mlaz sperme u kreketavu maglu. (Ah, ti izbacivi tjelesni fluidi: krv, sperma, suze!) Vaše vlastito lice je tako blizu drugog, nevidljivog lica kojeg možete osjetiti po efektu njegova rumenila. Sva lica su prekrasna, umekšana, pročišćena njihovom zamućenosti, baršunastim kapljicama što se lijepe za obraze i uši, ali tijela postaju krupnijim i težim i doimaju se enormno snažnim. Pod njihovim zakrpanim i istrošenim blue denim hlačama


(dodajmo, za naš vlastiti užitak, da muškarci na obali još uvijek nose rublje od crvena tkanja slično boji hlača koje su nosili u starim danima robovi na galijama), dokeri i radnici obično imaju još jedan par koji vanjskom paru daje teški izgled brončane odjeće na statuama - i možda ćete biti još više uzbuđeni kad shvatite da kolac u vašim rukama je uspio probiti tolike slojeve materijala, da mu bijaše potrebna takova briga debelih i radom uprljanih prstiju da otkopčaju dvostruki red gumbova, da pripreme vašu radost - i ta dvostruka odjeća čini muškarčevu donju polovicu doimati se još masivnijom.

Leš bijaše odnijet u mrtvačnicu Mornaričke Bolnice. Autopsija nije otkrila ništa što nije već bilo znano. Sahranjen je dva dana kasnije. Admirad de D... du M ..., Komadant Luke, naredio je policijskom sucu da provede ozbiljnu i tajnu istragu i da ga obavještava o napretku na dnevnoj bazi. Nadao se da će biti moguće spriječiti bilo kakav skandal koji bi mogao uprljati cijelu Mornaricu. Naoružani baterijskim svjetiljkama, policijski inspektori pretraživali su šumarke i gustiše i sve zarasle jarke. Pretraživali su pomno, prevrćući svaku malu hrpu truleži na koju bi naišli. Prošli su pored stabla gdje je Querelle išao na svoju istinsku osudu. Nisu našli ništa: nikakav nož, nikakav otisak stopala, niti komadić odjeće, niti jedinu plavu vlas. Ništa osim jeftina upaljača koji je Querelle dao mladom mornaru; ležao je na travi, nedaleko od mrtva tijela. Policija je rekla da nije moguće odrediti da li je pripadao ubojici ili njegovoj žrtvi. Ništa se nije saznalo u istrazi o njegovu vlasništvu na Vengeuru. Querelle je pokupio taj upaljač večer uoči zločina, stavio ga u džep, gotovo automatski, između boca i čaša na stolu na kojem je Gil Turko, njegov vlasnik, pjevao. Theo ga je bio dao Gilu.

Kako je zločin počinjen u onom šumarku kod zidina, policija je imala slutnju da čovjek kojeg traže bi mogao biti pederast. Znajući s kakovim užasom se društvo povlači od bilo čega što bi čak i sasvim daleko bilo povezano s idejom homoseksualnosti, čini se iznenađujućim da je policija našla tako jednostavnim razmatrati tu ideju. Jednom kad je ubijstvo počinjeno, policija uobičajeno postavlja dva motiva, pljačke ili ljubomore; ali čim je uključen netko tko jeste ili bijaše mornarem, oni jednostavno sebi kažu: seksualna perverzija. Oni se uhvate tog zaključka gotovo bolnim intezitetom. Za društvo u širini, policija je ono što je san za svakodnevni skup događaja; ono što isključuje iz svojih vlastitih preokupacija, barem što dalje je moguće, pristalo društvo autorizira svoje policijske snage da se bave tim. To možda objašnjava kombiniranu odbojnost i privlačnost kojom se gleda na policijske snage. U nadležnosti kanalizacije snova, policija ih lovi u svojim filtrima. I to objašnjava zašto policija ima toliku sličnost s onima koje progoni. Bila bi greška vjerovati da je to samo da bolje zavaraju, uhode i nadvladaju više učinkovito, da se ti inspektori tako dobro miješaju sa svojom lovinom. Gledajući na Mariov osobni život, primjećujemo prije svega njegove uobičajene posjete bordelu i prijateljstvo s vlasnikom. Bez sumnje on smatra Nona doušnikom koji je na neki način korisna karika između zakono-poštujućeg društva i mračnih poslova, ali u razgovoru s njim on je isto tako sposoban poprimiti (ako ih do sada ne zna) običaje i idiome podzemlja - naginjući njihovu pretjerivanju, kasnije, u trenucima opasnosti. Konačno, u svojoj želji voljeti Dédéa na zabranjene načine je indikacija: ta ljubav otuđava ga od policijskih snaga čije ponašanje mora uvijek biti sasvim izvan prijekora. (Ta postavka čini se kontradiktornom. Vidjeti ćemo kako se kontradikcija sama razrješava u stvarnosti). Do nosa u svom poslu, mi odbijamo priznati, policija živi pod kletvom, posebice oni u civilu, koji, viđeni usred (i zaštićeni njima) tamno plavih uniformi izravnih policajaca, doimaju se kao tankostjene, prozirne uši, malene krhke stvari lako zdrobive noktom, čija sama tijela postahu plavim od hrajenja na ovim drugim, tamno plavim. Ta kletva čini ih uroniti se u svoje napore s osvetom. Kad god se ukaže prilika, oni posižu za slutnjom pederastije - kao takovom, i nasreću, misteriju koju nisu sposobni rasplesti. Inspektori su imali nejasan osjećaj da ubijstvo mornara tamo pod zidinama nije baš sasvim uobičajeno: ono što su trebali naći bi bio neki "sugar daddy", očišćen od love i vrijednosti. Umjesto toga, našli su tijelo koje odgovara tipu najvjerovatnijeg sumnjivca, s njegovim novcem u džepu.


Nema sumnje, ta anomalija ih je brinula malo, i uplitala se u napredak njihovih razmišljanja, ali ih nije zamarala suviše. Mariu nisu bile dane nikakove posebne upute da sudjeluje u istraživanju tog slučaja. Tako, na početku, on je posvetio tek površnu pažnju na to, obzirom da bijaše više preokupiran opasnošću u kojoj se nalazio nakon Tonyeva oslobađanja. Da je posvetio vrijeme da se zainteresira za slučaj, ne bi bio ništa više sposoban no bilo tko drugi objasniti u terminima homoseksualnih ponašanja. Zaista, niti Mario niti bilo koji od heroja knjige (izuzimajući Poručnika Seblona, ali opet Seblon nije u knjizi) nije pederast; za Maria, ti ljudi bijahu dvije vrste - oni koji hoće se poševiti i za to platiti i koji su znani kao sugar daddies, i, well, drugih koji su ih opsluživali. Ali tada, sasvim iznenada, Mario postade udubljen u slučaj. Osjećaše oštru želju rasplesti zaplet, koji je zamislio pažljivo i čvrsto organiziranim i od potencijalne opasnosti za sebe. Dédé se vratio bez ikakove precizne informacije, no Mario je bio siguran u rizik koji poduzima. Počeo je opet izlaziti, izašao je van na otvoreno sa suludim osjećajem da svojom brzinom i agilnošću će preteći smrt, a čak i ako bi bio ubijen, smrt bi jednostavno prošla kroz njega. Njegova hrabrost bijaše oblikovana da bljesne i zaslijepi što god to bilo što mu je prijetilo. Pa ipak, potajno, on je zadržao pravo pregovarati s neprijateljem duž linija koje će u jednom trenutku postati vidljive: Mario je naprosto čekao priliku. U tome, također, on je pokazao hrabrost. Policija je napravila ispitivanja među svim poznatim "queens". Nema ih puno u Brestu. Premda je velika mornarička baza, Brest je ostao mali provincijski gradić. Deklarirani pederasti - samo-proklamirani, to jest - uspijevaju ostati zadivljujuće neuočljivi. Oni su mirni građani neprijekorne vanjštine, iako oni mogu, kroz dugi dan, moguće patiti od stidljiva svraba za malo njihove zabave. Niti je mogao bilo koji detektiv pretpostaviti da ubijstvo otkriveno u susjedstvu zidina je možda bilo nasilno i - u terminima vremena i mjesta - neizbježni ishod ljubavne afere koja se razvila na palubi solidna i lojalna Mornarička plovila. Nema sumnje je znala svjetsku reputaciju La Férie, ali reputacija bossa se činila nerazorivom: nisu znali niti za ijednog klijenta - dokera ili drugo - koji bi njega ševio ili kojeg je on ševio. Pa ipak notornost La Férie je bila legendarna. Međutim, Mario nije razmatrao niti jednu od tih stvari do tek kasnije, kad Nono, u trenutačnoj obijesnoj hvalisavosti, mu je rekao o svojim poslovima s Querelleom. Kad je Querelle izašao iz ugljenih bunkera i došao na palubu dan nakon te noći, bijaše crn, od glave do pete. Debeo ali mek sloj ugljene prašine pokrivaše njegovu kosu, ukrućujući ju, okamenjujući svaki uvojak, naprašujući njegovo lice u goli torzo, materijal njegovih hlača, i njegova gola stopala. Prošao je palubu da bi došao do svog prostora."Ne smiješ brinuti suviše", mislio je dok je hodao. "Ima samo jedna stvar koje se bojim, a to je giljotina. Sad čak i to nije tako strašno. Neće me smaknuti svaki dan."

Njegova gluma crnca ga je dobro poslužila. Querelle je počeo shvaćati - i razmišljati, po prvi puta, da učini nešto po tome - buri unutar Poručnika Seblona, iznevjerena oficirovim mrštećim uzvišenim ponašanjem i suviše strogim tonom glasa. Obzirom da je jednostavni mornar, nije mogao razumjeti puteve njegova Poručnika, koji bi ga kažnjavao i za najmanju povredu pravila i tražio najmanji mali izgovor da to učini. Ali jednog dana desilo se da je oficir prolazio preblizu strojevima i uprljao svoje ruke osovinskom mašću. Okrenuo se Querelleu, koji se zadesio stojati tamo u blizini.U iznenadno vrlo poniznoj maniri on upita:"Imaš li možda krpu koju bih mogao upotrijebiti?"Querelle izvadi čistu maramicu, još previjenu, iz svog džepa i dade mu. Poručnik obrisa ruke o nju i zadrža ju."Da'ću ju oprati. Svrati i pokupi ju kasnije."Nekoliko dana kasnije Poručnik je našao priliku obratiti se Querelleu i, nadao se, povrijediti ga. Grubo:"Ne znaš da je protiv pravila namjestiti beretku na taj način?"On zgrabi crvenu gombu na vrhu beretke i strgnu ju s mornareve glave. Sunce tad baci svoje zrake na tako prekrasnu čupu kose da oficir se skoro odao. Njegova ruka, njegova iznenadna gesta pretvoriše se u olovnu. Izmijenjenim glasom, on nastavi, držeći beretku zbunjena mornara:


"To je što se tebi sviđa, izgledati kao kakav razbijač. Zaslužuješ .. (oklijevaše, ne znajuć' dal' da kaže '... sva klecanja, sva draganja serafinskih krila, sav miris ljiljana ...'). Zaslužuješ biti kažnjen."Querelle ga gledaše u oči. Jednostavno i tako mirno da bijaše bolno, reče:"Jeste li završili s mojom maramicom, gospodine?""To je točno. Dođi i pokupi ju."Querelle slijediše oficira do kabine. Ovaj potonji poče tražiti maramicu, ali ju ne nađe. Querelle čekaše, nepokretan, striktno u stavu mirno. Tad Poručnik Seblon uze jedno od svojih osobnih, s monogramom, čistih maramica, od fina bijela tkanja, u ponudi ju mornaru."Oprosti. Čini se da ne mogu naći tvoju. Da li bi smetalo ako ti dam ovu?"Querelle kimnu svoju nezainteresirano-čineći pristanak."Siguran sam da da će se pojaviti opet. Dao sam ju oprati. Sad, prilično sam siguran da ti sam to ne bi učinio. Ne doimaš mi se kao takav tip."Querelle bijaše iznenađen oficirovim "tough" izrazom dok je izgovarao te riječi u agresivnom, gotovo optužujućem tonu. Usprkos, nasmiješio se."Nije baš tako, gospodine. Ja znam kako njegovati stvari.""To je novost za mene. Ti si vrsta čovjeka, čini mi se, koji nosi svoje rublje nekoj maloj šesnajst-godišnjoj sirijskoj curi, tako da ona to može napraviti i ...(ovdje glas Poručnika Seblona zadrhta. On je znao da bolje da ne izgovori ono što je savršeno dobro znao da bi izgovorio, nakon tri sekunde tišine) ... donijela tebi, lijepo složene i izglačane.""Nema takove sreće. Ne znam niti jednu djevojku u Beirutu. Što ima za oprati, ja to napravim sam."I zatim, bez da shvati zašto, Querelle primijeti lagano opuštanje oficireva kruta stava. Spontano, sa zadivljujućim osjećajem za uprezanjem svojih privlačnosti da rade za njih, koji mladi ljudi posjeduju, čak i oni kojima je metodička koketerija sasvim strana, on dade svom glasu ponešto varljivu infleksiju, a njegovo tijelo, opuštajući se također, postade živahno od vrata do listova - gotovo neprimjetnim pomakom jedne noge ispred druge - nizom kratko-živućih mreškanja koja bijahu istinski graciozna i podsjećahu Querellea samog na postojanje njegovih guzova i ramena. Iznenada on se doimaše iscrtanim u hitrim, slomljenim linijama, i oficiru, nacrtanim rukom majstora."Dakle?"Poručnik ga pogleda. Querelle je opet postao nepokretnim, pa ipak gracioznost njegovih pokreta ostade. Smiješio se. Njegove oči bijahu kao zvjezdice."Dakle, u tom slučaju ..."Poručnik je govorio neobaveznim zatezanjem. "Dakle ... (i u jednom dahu, uspjevši ne odati suviše svog nemira) ... ako si stvarno toliko dobar u tom svemu, kako bi bilo da budeš moj steward neko vrijeme?""Volio bih to, gospodine ... Samo tada nebih dobivao ništa novca za težak posao tada."Bijaše izravna zadrška dodana na izravno prihvaćanje ponude. Bez da je znao da je ljubav ta koja ih je inspirirala, Querelle je sada bio svjedokom, u svom mentalnom oku, iznenadne i simultane transformacije svih potencijalnih i stvarnih kažnjavanja udijeljenjih od Poručnika: on ih je vidio gubiti svoj primarni smisao i preuzimati smisao "susreta", koji, a to bijaše već prilično vremena, su pokazivali prema ujedinjenju, razumijevanju između dva čovjeka. Imali su zajedničke uspomene. Odnos, od tog dana, imao je svoju vlastitu prošlu povijest."Ali zašto ne? Ja ću se pobrinuti za to. Bez brige, nećeš izgubiti ništa od svoje plaće."Poručnik je slavio svoje vjerovanje da nije nikada otkrio svoju ljubav niti malo, dok se nadao (u isto doba) da je učinio bogato jasnom. Čim je slika postala shvatljivom Querellu - slijedeći dan, zapravo, kad je našao na mjestu gdje logički to nikada ne bi trebalo biti, u staroj aktovci od krokodilske kože, svoju vlastitu maramicu - umrljanu osovinskom mašću i dalje uškrobljenu nekim drugim fluidom - on je našao te igre sakrivanja i traženja vrlo zabavnim, obzirom da su mu bile savršeno providne. Taj dan, kad je izronio iz ugljenog bunkera, osjećao se uvjerenim da njegovo iznenađujuće crno lice, što izgledaše mnogo masivnijim nego inače pod svojim slojem ugljene


prašine, će izgledati dovoljno lijepim da Poručnik izgubi svoj cool. Možda bi mogao imati i "nešto za priznati"?"Dakle, vidjeti ćemo. Možda nije čak niti čuo ..."Unutar njegova tijela, njegov nespokoj stvaraše najdelikatniju senzaciju. Querelle dozva svoju zvijezdu: svoj smiješak. I zvijezda se pojavi. Querelle nastavi gibati se naprijed, stavljajući svoja široka stopala na palubu. Malkoc zaljulja svoje bokove, uske kakovi bijahu! - da bi priskrbio malo akcije tamo u području ošita, gdje se palac njegovih bijelih gaća ukazivao iznad široka pletena kožna pojasa zakopčana odostraga.On naravno da je registrirao, i ne bez pakosti, da Poručnikov pogled se često zadržava na tom području njegove konstitucije, a on imaše prirodnu osviještenost svojih vlastitih zavodljivih točaka. On je o njima razmišljao na ozbiljan način, ponekad sa smiješkom, tim uobičajenim, tužnim svojim smiješkom. On zaljulja ramena malo, ali gibanje, kao to njegovih kukova i ruku, bijaše diskretnije no inače, bliže sebi, više internalizirano, moglo bi se reći. On se grlio: ili moglo bi se reći, on se igrao biti zagrljiv. Dok se približavao Poručnikovoj kabini, nadao se da je oficir primijetio prekinutu krađu svog sata. Čeznuo je da bude pozvan na red zbog tog."Odradi'ću to. Zviznu'ću ga u zube ..."Ali dok je okretao kvaku, shvatio je da se nadao da ura (koju je on vratio, čim je stigao na brod, na njeno mjesto u ladici - dok Poručnik nije gledao) je stala, po svom nahođenju - slomljena ili istrošena - usudio se misliti da se ona - zaustavila zahvaljujući posebnoj dobroti sudbine, ili čak posebnoj dobroti te već jednom-zavedene ure same. "Dobro, pa šta. Ako kaže samo jednu riječ o tome, ja ću se pobrinuti o njemu, ali dobro."Poručnik ga je čekao. Od prvog trenutka, milovanje Poručnikova hitra pogleda njegova tijela i njegova lica, Querelle bijaše potvrđen u svojoj moći: bilo je to njegovo tijelo koje je emitiralo zraku koja je prolazila kroz oficireve oči, dolje do same rupe njegova stomaka. Zgodan plavi dječak, tajno obožavan, vrlo doskora će se pojaviti, gol možda, ali ponovno zaodjenut velikom veličanstvenošću. Ugljena prašina ne bijaše dovoljno gustom da sasvim skrije sjaj njegove kose, obrva i kože, niti ružićastu boju njegovih usana i ušiju. Bijaše to očito samo veo, i Querelle bi ga podigao tu i tamo, povremenim, koketnim, moglo bi se reći umjetničkim puhanjem na svoje ruke ili mrsivši uvojak svoje kose."Ti si dobar radnik, Querelle. Ideš čak raditi teške poslove, bez da mi kažeš. Tko ti je rekao da ugljenariš?"Poručnik je zvučao tvrdo i sarkastično. On se borio da skrije svoje osjećaje. Njegove oči činile su žaljenja vrijedne i uzaludne pokušaje ne zadržavati se suviše očigledno na Querellovim kukovima i zdjelici. Jednog dana kad mu je ponudio čašu porto vina i Querelle odgovorio da ne može uzeti alkohol zbog doze kapavca (Querelle bijaše lagao: trenutačna inspiracija i da bi podigao Poručnikovu želju, pretvarao se da pati od "muške bolesti", da se doima istinitim "krevetskim atletom"), Seblon ne znajući prirodu te teškoće, zamišljao je gnojni penis pod tim blue denimom, kapati kao jedna od onih Uskršnjih lojanica s utisnutih pet zrna tamjana ... Bijaše već bijesan na sebe jer nije mogao maknuti oči s tih mišićavih i naprašenih ruku, gdje su čestice ugljene prašine se hvatale za dlake još uvijek kovrčave i zlaćane. Mislio je:

"Što ako stvarno je Querelle taj tko je ubio Vica? Ali to je nemoguće. Querelle je suviše prirodna ljepota da bi poprimio ljepotu zločina. On ne treba tu vrst rezanja. Moglo bi se izmisliti svakojake stvari o njima, tajne poruke, susreti, zagrljaji, ukradeni poljupci."Querelle mu dade isti odgovor koji je dao Kapetanu na Arms:"Ovaj ..."Taj pogled, hitar kakav bijaše, Querelle je uhvatio. Njegov smiješak se proširio, i pomičući stopala, izveo je hitar, zavodnički "izbačaj" bokovima."Dakle, nije da ti se baš sviđa raditi ovdje, ha?"Našavši se nespobnim oduprijeti se takovom trivijalnom objašnjenju i izrijeku, oficir osjeti još jedan


val samoproklinjanja i zarumeni se da bi primijetio Querelleove crne nozdrve kako podrhtavaju nježno i da prilično srednji dio gornje usne se pridružuje s bržim i suptilnijim podrhtavanjima - jasno najljepši vanjski znak velikih napora da zadrži smiješak."Ali ne, ja volim to. Ali bio sam tamo dolje pomoći kompanjonu. Colasu, zapravo.""Mogao je izabrati nekog drugog da ga zamijeni. Ti si u prilično nevjerovatnu stanju. Stvarno toliko voliš udisati ugljenu prašinu?""Ne, ali ... Ali tada, ovaj, za mene ...""Što to? Što hoćeš reći?"Querelle pusti smiješak sjati jarko. Reče:"Oh, ništa."To zakovaše oficirove noge za pod. Trebala je samo riječ, jednostavna naredba, poslati Querellea pod tuševe. Za nekoliko trenutaka ostadoše vrlo nespokojni, obojca u stanju suzdržavanja. Querelle bijaše taj koji dovede stvari do zatvaranja."Da li je to sve, gospodine?""Da, to je sve. Zašto pitaš?""Oh, nema razloga."Poručnik mišljaše da je otkrio tračak drskosti u mornarevu pitanju, i njegovu odgovoru talođer, oba dostavljena u sunčanoj svjetlosti zasljepljujućeg osmijeha. Njegovo dostojanstvo poticaše ga da otpusti Querellea istog trena, ali nije smogao snage učiniti to. Ako bi zla sreća učinila da Querelle odluči se vratiti u ugljene bunkere ponovno, mislio je, njegov ljubavnik bi ga zasigurno pratio tamo ... Polugola mornareva prisutnost u njegovoj kabini tjerala ga je van pameti. Već se je uputio dolje prema paklu, silazeći niz crne mramorne stepenice, gotovo do tih dubina u koje ga je vijest o Vicovu ubijstvu stropoštala prije. Htio je uplesti Querellea u tu raskošnu avanturu. Htio je da on igra svoju ulogu u tome. Koja tajna misao, koja prenuća ispovijed, koje zablješćujući prikaz svjetla bijaše zatajen tim zvonastim hlačama, crnjim sada nego ijedan par znan čovjeku? Koji sjenoviti penis visiše tamo, njegov korijen urastao u blijedu mahovinu? Dakle, zasigurno ništa do malo ugljene prašine - bliske doduše, imenom i tijelom; ta jednostavna stvar, tako sposobna učiniti lice, par ruku, doimati se grubim i prljavim - pa ipak zaodješe tog mladog plavog mornarskog momka svim misterioznim snagama fauna, neznabožna idola, vulkana, Melanezijskog arhipelaga. On bijaše njim samim, pa ipak nebijaše više. Poručnik, stojeći ispred Querellea, kojeg želješe ali se ne usuđivaše prići mu, načini gotovo neprimjetnu gestu, nervoznu, hitro povučenu. Querelle primjeti sve valove nemira što prođoše kroz oči čvrsto uprtih u njegove, bez da je ijednog pustio da mu promakne - i (kao da je ta težina, cijedeći Querellea, uzrokovala njegov smiješak širiti se sve više i više) on se nastavi smiješiti pod zurenjem i fizičkom masom Poručnika, oboje naslanjajući se na njega tako teško da je morao napeti svoje mišiće protiv njih. On je shvatio, usprkos, težinu tog pogleda, koji na trenutak izražavaše potpuni ljudski očaj. Ali u isto vrijeme, u njegovu umu, on je slijegao ramenima i mislio:"Peder!"Prezirao je oficira. Nastavio se smiješiti, dozvoljavajući sebi biti uljuljan monstruoznim i nejasno definiranim osjetom "pedera" koji prolaziše njegovom glavom naprijed nazad."Peder, što je to peder? Netko tko dopušta drugima da ga ševe u dupe?" mislio je. I polagano, dok je smiješak blijedio, linije prezira pojaviše se na kutevima usta. Zatim opet druga misao provuče se kroz njegov um, stvarajući nejasan osjećaj tuposti: "Ja, ja sam jedan također." Misao s kojom je imao poteškoća usredotočiti se na nju, misao koju nije nalazio odbojnom, ali čije tuge je bio svjestan kad je shvatio da je uvlačio svoje guzove unutra tako tijesno (ili se to tako njemu činilo) da više nisu dodirivale dno njegovih hlača. I ta prolazna, premda prilično depresivna misao generiraše, duž njegove kralježnice, neposrednu i hitru seriju vibracja koje se brzo proširiše po cijeloj površini njegovih crnih ramena i prekriše ih šalom ispletenim tim drhturenjima. Querelle podiže svoju ruku, da poravna kosu na zatiljku. Gesta bijaše tako lijepa, razotkrivajući, kako bijaše, pazuho blijedo i napeto kao parstrvin trbuh, da Poručnik ne mogaše spriječiti svoje oči da ga izdaju kako vrlo


izmožden on bijaše tim stanjem neuzvraćene žudnje. Njegove oči vrištale su za milošću. Njihov izraz učini ga izledati još više poniznim, čak, nego da je pao na koljena Querelle se osjećaše vrlo jakim. Ako je i prezirao Poručnika, nije osjećao nikakav impuls smijati mu se, kao drugih dana. Doimalo mu se nepotrebnim uprotrijebiti svoje magije, obzirom da je imao neodređenu slutnju da njegova istinska snaga bijaše drugačije vrste. Ona se uzdizaše iz dubina pakla, pa ipak iz određene regije pakla gdje tijela i lica su prekrasna. Querelle osjećaše ugljenu prašinu na svom tijelu, kao što žene osjećaju, na svojim rukama i kukovima, nabore materijala koji ih pretvara u kraljice. Bijaše to šminka koja nije interferirala s njegovom obnaženošću, koja ga je pretvarala u boga. Ali za trenutak on bijaše zadovoljan tek pokrenuti svoj smiješak ponovno. Bijaše siguran, sada, da Poručnik neće nikada pokrenuti pitanje ure. "I što kaniš sad činiti?""Ne znam, gospodine. Ja sam vam na raspolaganju. Ali, ovaj, dečki su u manjku, tamo dolje."Oficir zače hitro misliti. Poslati Querellea pod tuševe bilo bi razoriti najljepši objekt koji mu je dan milovati. Kako će mornar biti natrag opet slijedeći dan, biti blizu njega, bolje bi bilo ostaviti ga prekrivenim tom crnom stvari. I u neko doba, tijekom dana, bi mogao naći priliku otići dolje do bunkera, i tamo bi mogao iznenaditi divovski komad tmine u njenim flagrantnim ljubavničkim aktivnostima."U redu, tad. Idi""Vrlo dobro, Poručniče. Biti ću nazad sutra."Querelle pozdravi i okrenu se na petama. S nespokojem brodolomca koji gleda kako se obale otoka povlače, i ipak oduševljen neobaveznim smislom suučesništva u Querelleovim oproštajnim riječima - nježnim kao prva upotreba nadimka - oficir vidje te ushićujuće dobre guzove, te grudi, ta ramena i taj vrat kako se povlače od njega, nepovrativo, pa ipak ne tako daleko da neće biti moguće dozvati ih bezbrojnim i nevidljivim raširenim rukama, uvijajući ta blaga i čuvajući ih najnježnijom osamljenosti. Querelle se vrati svom ugljenarenju, kako već bijaše njegov običaj sad, nakon ubijstava. Ako prvom prilikom bijaše mislio da će na taj način izbjeći prepoznavanju mogućim svjedocima, slijedećim prilikama on bi se jednostavno sjetio osjećaja zadivljujuće moći i sigurnosti koju taj crni prah, prekrivajući ga od glave do pete, bijaše mu davao, i stoga ga je ponovno tražio. Njegova snaga ležaše u ljepoti i njegovoj smionosti da još uvijek doda toj ljepoti privid okrutnosti urođen maskama; on bijaše jak - i tako nevidljiv i miran, čučeći u sjeni svoje moći, u najudaljeniju kutku sebe - snažan, jer bijaše prijeteći, pa ipak samu sebi biti tako nježnim; bijaše snažan, crni divljak, rođen u plemenu gdje ubijstvo oplemenjuje čovjeka."A osim toga, dovraga, imam sav taj nakit!"Querelle znaše da posjedovanje određena bogatstva - zlata, posebice - daje čovjeku pravo ubijati. Na toj razini, ubijanje je učinjeno u "interesu Države". Bijaše crnac među bijelcima, i više tajnovitim, monstruoznim, izvan zakona ovog svijeta, jer dugovaše tu singularnost jedva namjernoj crnačkoj glumi, tim što bijaše prekriven običnom ugljenom prašinom - ali on sam, Querelle, bijaše dokazom da tu ima više do ugljena prašina što susreće oko: da ima moć transformacije, tek poškropljena po njegovoj koži, duša čovjeka. On dobivaše na snazi tim što bijaše sjaj svjetla samom sebi, otjelovljenje noći drugima; dobivaše snagu radeći u nadubljim dubinama broda. Konačno, iskusivaše nježnost pogrebnih stvari, njihovu laganu svečanost. Došao je, na koncu, zastrti svoje lice i nositi crnu žalobnu odjeću za svoju žrtvu, tajno, na svoj osobni način. Premda se usuđivao to činiti u pređašnjim prilikama, danas se nije mogao dobiti da rekapitulira detalje ubijstva. Na svom putu natrag u bunkere sve što reče sebi bijaše:"Nije rekao ništa o satu."Da Poručnik nije pokušavao uključiti Querellea u tu priču koju je zamišljao oko Vicova ubijstva, možda bi bio više iznenađen načinom na koji je njegov steward doprinosio čudnim događajima ovog dana dobrovoljno pridružujući se radnoj grupi u ugljenim bunkerima. Ali dan se pokazivao suviše smućujućim kakav bijaše za nj da bi pokušao interpretaciju te dodatne misterije. I kad su dva policajca zadužena za istraživanje na brodu došla ispitivati ga o ljudima, on nije spomenuo ideju da


Querelle bi mogao biti sumnjivac. Međutim on sam se našao u više vrsti problema: ako, njegovim kolegama oficirima, Poručnikov posebnost govora i gesti, ponekad senzualan ton glasa, se pričinjavao tek znacima različitosti - naviknuti kakovi bijahu na glatki i iritantno umiljati manerizam njihovih blagoslovenih familija - inspektori ne napravihu greške i u istom trenu vidješe što imaju tamo, pedera. Premda je on još uvijek radio na suprotnom utisku kad se radilo o posadi, ili naglašavajući tvrdoću svog metalnog glasa ili izdajući pretjerano lakonske zapovijesti - ponekad čisto telegrafski - policijski oficiri zdrmaše njegovo samopouzdanje. Suočen s njima, njihovim autoritetom, on se odmah osjećao krivim i skliznuo u glumu kao zbunjena djevojka, dajući dalje indicije svojih osjećaja krivnje. Mario odluči otvoriti proceduru:"Žao mi je uzimati Vaše vrijeme, Poručniče ...""I trebalo bi Vam biti."Ta primjedba, naizgled slučajna, zasigurno nesmotrena, učinila ga je doimati se i ciničnim i grubim. Inspektor je pomislio da ovaj možda pokušava biti smiješan i to ga je postavilo na oprez. Dok je Poručnikova postiđenost rasla, Mario koji bijaše ponešto zastrašen na početku, poče postavljati svoja pitanja sve neuvijenije. Na prilično očigledno:"Da li ste zamijetili ikakove intimne odnose između Vica i nekog posebnog njegovog kompanjona?" Seblon je dao odgovor - presječen laganim grebanjem u grlu što nije prošlo neprimijećeno kod ispitivača -:"Kako točno čovjek prepoznaje takove afere?"Njegova vlastiti, očigledno pretjerani odgovor natjerao ga je na rumenilo. Njegova neugoda je rasla. Mariu, čudnovatost oficirovih odgovora bijaše suviše očita. Obzirom da Poručnikova snaga ležaše u njegovu govoru - njegova slabost, također - on je pokušao ponovno zadobiti nadmoć tom bolno oslabljenom verbalnom sposobnosti. On reče:"Kako ja mogu voditi računa o tome što momci rade u svoje slobodno vrijeme? Čak i ako je taj član posade,Vic, ubijen zbog nekog nemoralnog uplitanja, ja ne bih znao o tom.""Naravno ne, Poručniče. Ali ponekad se desi da čovjek nešto čuje.""Mora da se šalite. Ja ne prisluškujem moje ljude. I bolje da shvatite ako neki od mladih momaka jeste imao posla s revoltirajućim tipovima kakove vi imate na umu, oni ne bi se hvalisali tim. Trebao bih zamisliti da njihovi susreti su zavijeni u takovu tajnost ..."Shvatio je da nije daleko od toga da zapjeva pohvale homoseksualnim djelovajima. On bi volio da je držao usta zatvorenim, ali postavši svjestan da iznenadna tišina bi se učinila čudnom inspektorima, dodade sasvim neformalno:"Ti odurni likovi su čudesno organizirani ..."To bijaše suviše. On sam primijeti ambivalentnost otvorenja rečenice, s "čudesno" dosežući notu radosna prkosa. Inspektori osjećaše da im je dosta. Bez da su bili sposobni razlučiti što je to što ga je odalo, činilo im se da njegov način govora je uživao u manirama i moralu upravo onih elemenata za koje se pretvarao da ih osuđuje. Njihove misli bi mogle biti izražene klišejima kao: "On govori o njima prilično simpatizirajuće, nije li?" ili "Ne zvuči kao da mu se stvarno gade tako jako." Ukratko, on se pričinjao sumnjivcem. Na sreću po njega, imao je alibi, jer je bio na brodu na noć zločina. Kad je interview završio, ali prije no što su dva policijska oficira napustila kabinu, Poručnik htjede staviti svoj ogrtač od mornarički plavog, i učini to takovom koketerijom - koju on odmah, i nespretno, popravi - da ukupni efekt nije bio samo "staviti", to bi bilo daleko suviše muški, nego prije "umotavati se u njega" - što, zaista, bijaše način kako je on mislio o sebi. Opet, on je iskusio neugodu, i odlučio (još jednom) ne dodirnuti komad materijala opet u javnosti. Querelle je donirao deset franaka kad su došli sakupljati za vijenac za Vica. A sad neki izvaci, izabrani nasumice, iz privatnog dnevnika.

Ovaj dnevnik može biti samo knjiga molitvi.


Neka mi Bog dadne da uzmognem zaviti sebe u moje hladne geste, na hladan način, kao neki vrlo tromi englez u svoj putni pokrivač, ekscentrična dama u svoj šal. Da sučelim muškarce s, Ti mi dade zlaćani bodež, širite, medalje, geste zapovijedi: to su pribori mog spasenja. Oni mi omogućavaju tkati oko mene nevidljivu čipku, namjerno gruba uzorka. Ta grubost isrcpljuje me, premda ju ja nalazim utješnom. Kad ostarim, potraži'ću zaklon u zadnjoj nadi, iza ridikulozne fasade cvikera bez okvira, celuloidnih ovratnika, mucanja, škrobljenih manšeta.

Querelle reče svojim druzima da on je "žrtvom" novačkih postera. Tako sam i ja, žrtva tih postera, i žrtvina žrtva.

Koja iznenadna radost! Ja sam sav radost. Moje ruke, mehanički u početku, opisivahu, u praznu prostoru, na visini mojih grudiju - dvije dojke, ucjepljujući ih kako bijaše. Bijah sretan. sad ponavljam gestu, koja sreća. Takova velika raskoš. Ja se prelijevam. Ja stajem: ja sam ona, prelijevajuća. Počinjem iznova. Milujem te dvije zračne dojke. One su prekrasne. One su teške, moji dlanovi ih podupiru. Desilo se kad stajah naslonjen na ogradu, noću, gledajući prijeko, slušajući šumove Aleksandrije. Milovah moje grudi, moje bokove. Osjećah moje dupe postajuće okruglijim, strastvenijim. Egipat leži iza mene sada: pijesci, Sfinge, Faraoni, Nil, Arapi, Casbah, i čudesna avantura biti njom. Volio bih ih malo kruškoliko oblikovanim.

Još jednom povukoh zavjese na vratima sa sobom, sasvim nesvjesno. Osjećah kako one htjedoše oviti me u svoje nabore, i ja ne mogah oduprijeti se načiniti sjajnu gestu, oslobađajući ih se. Gesta plivača što razdvaja vodu.

Vraćam se unutra. Još uvijek misleći o živahnosti cigarete između mornarevih prstiju. Spremne cigarete. Ona gorješe, prođe kroz svoje male kretnje između Querelleovih gotovo nepokretnih prstiju, i on ne imaše nikakove ideje o životu kojim natapa taj mali duhanski štapić. Ne bijah sposoban maknuti moje oči više s njegovih prstiju nego s objekta kojeg oživljavahu. Oživljeni tako gracioznim, tako elegantnim, delikatnim, teperećim pokretima! Querelle stajaše slušajući jednog od svojih kompanjona pričati o djevojkama u bordelu.

"Nikad nisam sam sebe vidio." Imam li šarma na koji bi drugi mogao pasti. Tko drugi, osim mene, je objekt Querelleovih čini. Kako bih se ja mogao pretvoriti u njega? Da li bih ja mogao sebe dobiti usaditi na moje tijelo njegove najbolje osobitosti: njegovu kosu, njegova jaja? Čak i njegove ruke?

Da bih se osjećao ugodnjije dok drkam, ja zavrnem rukave gornjeg dijela pidžame. Ta jednostavna svrsishodnost me pretvara u borca, tvrda momka. Tako ja zatim sučeljavam sliku Querellea, pred kim (ili kojom) ja mašem mojim kolcem kao krotitelj lavova. Ali tada to je sve već opet gotovo, uzmi ručnik, obriši to s mog trbuha.

Nije naša namjera razdvojiti dva lika ili nekoliko likova - ili heroja, kakovi su izdvojeni iz bajkovite domene, to hoće reći, oni imaju svoj korijen u bajci, bajci i limbu, - i opisati ih, metodički, omraženima. Radije, treba promatrati da smo to sami, slijedeći avanturu koja se otvara u nama samima, u najdubljim, najnedruštvenijim područjima naše duše; to jeste, zaista, jer on udahnjuje život u svoja stvorenja - i dobrovoljno poprima teret grijeha ovog svijeta kojeg je rodio - taj svoritelj oslobađa i spašava svoje stvorenje, i u isto doba stavlja sebe izvan ili iznad grijeha. Neka čitatelj, također, izbjegne grijehu, čitajući naše riječi, otkrije u sebi te heroje, što se skrivahu do sada ...

Querelle! Svi Querelli Ratne Mornarice! Prekrasni mornari, slatki ste, kao divlja zob.


Prijem na brodu. Paluba je ukrašena zelenim biljkama. Posada, sva u bijelom, muva se simo tamo. Querelle izgleda indiferentan. Promatram ga bez da on mene vidi. Stoji tamo, rukama zabijenim u džepove, naslanjajući se se unazad lagano, njegov vrat isturen naprijed kao onaj bika (ili je to tigra? lava?) na asirski duboki reljef, čiji je bok proboden strijelom. Svečanosti mu ne znače ništa. On žvižduće, smiješeći se.

Querelle diže tešku barku na kej; četiri člana posade vuku uže, šireći svoja prsa s naporom, uže prebačeno preko njihova lijeva ramena, ali Querelle gleda na drugu stranu. On vuče hodajući unazad. Siguran sam da to čini da ne bi ličio na stoku za vuču. Primijetio je da ga gledam. Morao sam maknuti moje oči s njega.

Ljepota Querelleovih stopala. Njegovih golih stopala. On polaže ih čvrsto na palubu. Njegovi koraci su široki i dugi. Usprkos njegovu smiješku, Querelleovo lice je tužno. Čini me misliti o tuzi pristala dječaka, vrlo jaka, vrlo muška, koji je uhvaćen kao dječak ali za teško djelo, i sad sjedi u svojoj zatvorskoj ćeliji, slomljen ozbiljnošću svoje kazne. Usprkos njegova smiješka, svog dobra izgleda, svoje drskosti, zračeće siline njegova tijela, svoje smionosti, Querelle se doima žigosan neopisivom vrstom neka duboka poniženja. Ovo jutro se pričinja prilično istrošen. Njegove oči izgledahu umorno.

Querelle je ležao na palubi spavajući na suncu. Stajah i gledah ga dolje. Moje lice, ono je zaronilo dolje i utonulo u njegovo; i zatim ja se povukoh gotovo trenutačno, zbog straha da će me vidjeti. Spram tih mirnih, sigurnih - i dugih - trenutaka, možda danih nam jednog dana, da spavamo jedan drugom u naručju, ja preferiram te trenutke neugode, te hitre trenutke koje se mora razoriti jer noge trnu od savijanja dolje, ili ruka se umrtvi, ili zbog toga što vrata ili očni kapak nisu dobro zatvoreni. Ja slavim te ukradene trenutke, i Querelle ne obraća pažnju na njih.

Prijem na brodu, za Admirala A ... On je visok i tanak stari čovjek, s vrlo bijelom kosom. Rijetko se smije, ali ja znam da iza te ozbiljne i čak pomalo bahate vanjštine, on skriva veliku nježnost, veliku dobrotu. On se pojavio na mostiću praćen marincem, golemim bikom u punoj ratnoj spremi, uprtači, opasač, šljem i sve. Njegov bodyguard. Spektakl me prilično dirnuo, i ja uživam prisjećati ga se. Jednog dana ja, također, ću biti stari oficir, odlikovan, pozlaćen, krhak, ali uokviren tako, solidnim mišićavim tijelom nekog dvadesetgodišnjeg ratnika.

Na moru smo. Oluja je. Ako doživimo brodolom, što će Querelle učiniti? Da li bi on pokušao spasiti me? On ne zna da ga ja volim. Ja bih pokušao spasiti ga, ali ja bih radije da on spasi mene. U brodolomu, svatko grabi ono što mu je najdragocjenije: violinu, rukopis, neke fotografije ... Querelle bi uzeo mene. Ali ja znam da bi on prije svega spasio svoju vlastitu ljepotu, čak i ako bih ja trebao umrijeti.

On stajaše gledajući drugog mornara ribati palubu. Ne imajući ništa drugo da se nasloni, Querelle se naslonio na svoje ruke, jedna povrh druge, položene na njegov remen, iznad rasporka. Cijeli gornji dio njegova tijela naginjaše se naprijed, i pod tom težinom remen (i vrh njegovih hlača) uleknuše se, kao istegnuto uže.

Nema mlada kurca da ga držim u ruci - mogao bih plakati. Zavijanjem izbacujem moj bol, u more, u noć, u zvijezde. Znam da ima nekih zadivljujućih, tamo u prostorima posade, ali meni nikada neće biti dopušteno dirnuti ih.

Admiral daje zapovijed, i na najposlušniji način razbijač koji ga slijedi svuda ulazi u njegovu


kabinu, otkopčava preklop hlača i pokazuje kolac, potpuno istegnut po pravilima, njegovim usnama. Ne znam niti jedan par koji bi bio elegantniji ili više perfektno uparen nego taj Admiral i njegova zvijer.

Querelle je zaboravio svoj pulover u mojoj kabini. Leži na podu, upravo kako ga je ostavio. Ja se ne usuđujem dodirnuti ga. Prugasti mornarski pulover ima moć leopardove kože. Više nego to, čak. To je sama životinja, krijući se tamo, umotana u samu sebe, pokazujući samo svoju vanjsku formu. "Netko mora da ga je bacio tamo." Ali ako bih ja ispružio ruku da ga dodirnem, on bi trenutačno nabreknuo svim mišićima Querelleova tijela.

Cadiz. Crnac, plešući, s ružom među zubima. Čim glazba počne, on se počne drmati. O njemu, napisah: on izlučuje, moćan miris - kao što konji čine. Pored njegove slike, ona Querelleova gubi svoj sjaj.

Querelle, zašivajući svoje gumbe. Gledam ga zapinjati ruku da uvuče konac u iglu. Ta gesta ne može doimati se ridikuloznom: ne na nekome tko je prošle noći zdrobio svoje tijelo o ono djevojke, gurajući ju uz drvo, s osvajačkim osmjehom. Kad pije kavu, Querelle često prodrma šalicu da rastvori sav šećer u zadnjim kapljicama tim rotirajućim pokretom desne ruke, od desna na lijevo (to jest, suprotno kazaljci na satu), što većina žena koristi, i pet minuta kasnije on će okrenuti smjer pokreta i oplahivati na način kako muškarci čine. Tako svaka od Querelleovih najbeznačajnijih akcija je nabijena ljudskošću, ozbiljnošću, plemenitijom akcijom koja joj prethodi.

Pod riječju "pederast", natuknica u Larousse-u: "U prostorijama jednog od njih nađenja je velika količina umjetnog cvijeća, spletova i vijenaca, namijenjenih, bez ikakove sumnje, za upotrebu kao dekoracija i ornament u njihovim grandioznim orgijama"

Gil spavaše, ležeći na trbuhu. Kao svake nedjelje u jutro, probudio se kasno. Premda su imali običaj uživanja dugog ležanja na taj dan, neki od radnika već bijahu se digli i na nogama. Sunce je već bilo visoko na nebu, probijajući maglu. Kao dodatak jakom pritisku svog mjehura, Gil je odmah osjetio zebnju da se ima suočiti s tim dolazećim danom, njegovom atmosferom nabijenom njegovim vlastitim sramom; kao da je za progutati sve to što je brže moguće, on otvori usta u ogroman zijev. Odgađaše trenutak izlaska iz kreveta. Odlučio je poduzeti najveću pažnju da prođe nezapažen, kako je trebao izumiti cijeli novi metod da bi započeo život koji - od sad nadalje - će biti življen pod znakom prezira. Tako, to samo jutro, on je imao stvoriti novi odnos s kolegama iz brodogradilišta. Istegnut pod prekrivačem, ostade nepokretan. Nije imao namjeru vratiti se spavanju, ali htjede razmišljati još malo o tome što ga čeka, privići se na novu situaciju, promisliti ju, tako da bi njegovo tijelo bilo spremno za nju. Polako, očiju zatvorenih, kao da spava, i nadajući se da izgleda uvjerljivo u slučaju da sve ostale oči prisustvuju njegovu buđenju, on se okrenu u krevetu. Zraka sunca kroz prozor sjaše izravno u njegov prokrivač, na kojem su se nakupile neke muhe zunzare. Bez da je znao što ih je privuklo, Gil je znao da to ima veze s izlaganjem neke tajne. Nonšalantno koliko je moguće, on povuče objekt - svoje gaće - dolje pod pokrivač, da bi našao da su bile par malo uprljanih izmetom i krvlju odostraga: to, na suncu, bijaše privlačilo muhe. Sada one odzujaše s takovim paklenim zujanjem da je prostorija bila ispunjena zvukom toga, otkrivajući Gilovu opakost, proklamirajući ju s veličanstvom i sjajem orguljaškog dobrovoljca. Gil osjećaše da to bijaše Theovo osvetničko djelo: On je prekopao Gilovu vreću, izvukao odurni komad, i stavio ga na krevet mladog zidara dok je ovaj još spavao. Dečki gledahu te pripreme ozbiljno, tiho, ne miješajući se, obzirom da znaju da Theo može biti nasilan lik, i ta njegova crta činiše ih osjećati se stvarnije sami sebi. A i, dobro, nema štete spustiti tog mladog momka čvor ili dva, nije li tako? Sunce i muhe - Theo nije čak niti računao s njima - dodale su svoj talent predstavi. Bez da ju je dizao s jastuka, Gil okrenu glavu na lijevo: osjetio je nešto tvrdo pod obrazom. Vrlo oprezno, polagano, on istegnu ruku i


povuče objekt pod pokrivač, do grudi. Bijaše to ogroman patlidžan. Držao ga je u svojoj ruci; bijaše sasvim lijep, zastrašujuće velik, ljubičast u boji, okrugao. Svekoliki Gilov suspregnuti bijes - izražen u zapetim mišićima pod glatkom bijelom kožom, u ukočenu zurenju njegovih zelenih očiju, nedostatku razbora, u njegovim ustima nemirnim s njegovim vječno nedovršenim smiješkom koji odbija pokazati bilo koje osim njegovih prednjih zubi što izgledahu tijesno zategnue kao okrutna dužina gume koja mora žacnuti nazad i ozlijediti vas; u njegovim suhim, bezbojnim, i prilično rijetkim lasima; u njegovim tišinama; u njegovu jasnu i smrzavajuću glasu; ukratko, u svemu što je navelo ljude da se refereiraju na njega kao "ospjednuti" - svo to pušeće ogorčenje sada ranjeno do bola, i to je gotovo dovelo suze u njegove oči. Drugi su napadali to tako žestoko da se talilo, postajalo meko i mlako, sažaljivo, spremno izgubiti važnost. Od nožnih palaca do rubova svojih suhih očiju, Gilovo tijelo bijaše potreseno dubokim jecajima, i ti razoriše sve zaostale tragove okrutnosti. Njegova potreba urinirati postajala je sve više i više imperativom. Ona skrenu svu Gilovu pažnju na njegov mjehur. Ali da bi došao do latrine trebao bi se dići i prijeći prostoriju, prostoriju koju zamišljaše nakostriješenu podsmijesima i porugama. Ostade istegnut, razmišljajući samo o svojoj silovitoj potrebi. Konačno odluči "živjeti sa sramotom". Gurajući prekrivač nazad on već osjećaše neprikladnost svojih gesta. Njegov zglavak se micao preko nabora bez da je njegova ruka ih hvatala - kao da joj nije dozvoljeno da stegne šaku - izgledajući kao nekog ponizna kršćanina obrva, bijedni griješnik što pokazuje samo svoj pepeljasto sivi vrat, nezavređujući ikakava sjaja. Ponizno Gil podiže glavu, bez da pogleda uokolo, oklijevajući pokupi svoje čarape i obuče ih, pazeći da ne izloži svoje noge. Vrata nasuprot njega iznenada se otvoriše. Gil se ne usudi podići oči."Nije baš neš' toplo vani, dečki."Bijaše to Theov glas koji je upravo ušao. On ode do štednjaka gdje šerpa puna vode se grijala."Hoće to biti supa? Nema baš nešto u njoj!""To nije supa. To je za brijanje", netko mu reče."Oh, žao mi je, moja greška."I, s jedva primjetnom notom gorčine u glasu, on nastavi:"Ali istina, nemo'š stvarno pokvariti supu stavivši previše u nju. Ali čini mi se da ćemo trebati stegnuti naše remenove - ne znam zašto, ali čini se da naprosto nema povrća ovih dana."Gil zarumeni kad ču zvuk četiri ili pet smijuckanja. Jedan od mlađih zidara preuze:"To je zato jer nis' dobro gled'o.""Jel' to istina?" reče Theo. "Bez zeke, gdje naći neko? Dakle nis' ti taj koji uzima i skriva ih u dupe, ponekad?"Velike provale smijeha, svud unaokolo. Smiješeći se isti mladi zidar odgovori:"Krivo, Theo. Nije moj običaj."Taj dijalog, činilo se, bi mogao potrajati poprilično. Gil je imao svoje čarape obučene. Podigao je glavu i čekao trenutak bez micanja, zguren na krevetu, očiju uprtih ravno ispred njega. Vidio je da će život biti nepodnošljiv, ali bilo je prekasno boriti se s Theom. Sad će trebati protiv cijelog krda. Svi su se složili protiv njega. Oni svi bijahu uzbuđeni tim rojem muha, sada raspršenih u sunčanoj svjetlosti, pjevajući svoje živahne zvukove. Njegov bijes tražio je osvetu: svi zidari će trebati umrijeti. Gil razmišljaše o postavljanju požara u njihove prostore. Ideja nije trajala dugo. Bila je prespora za njegov bijes i ogorčenje. On je trebao izraziti im to nekim činom, i odmah, čak i ako bi se to okrenulo protiv njega i poharalo njegovu utrobu. Theo nastavi:"Dakle, k vragu, znaš? Ima ih koji to vole. Oni vole uzimati stvari kroz tu rupu."Gilova potreba da piša postala je još jačom. Bila je sad skoro moćna kao tlak u parnom stroju. Morati će biti brz s tim. Shvatio je, čak i ako nejasno, da njegova hrabrost, njegova smjelost, će morati zavisiti o toj pritišćućoj obavezi. Sad je sjedio na krevetu s nogama na podu i pogled u njegovom oku postajao je ljudskijim kako je polagano puštao da se spusti na Thea."Dakle ti si stvarno odlučio sad, Theo?"


On je napućio usne izgovarajući ime, i dade svojoj glavi lagani zabačaj:"Ili nisi? Sereš cijelo vrijeme, i meni je dosta toga.""Oh, ne, nisam, kikiću. Ja bih htio da ti malo manje sereš, međutim."I kad prilično podmukao smijeh koji je taj odgovor izazvao odjek oko svakog od zidara glave konačno zamro:"Jer ima vremena kad čini se da se nemaš niš' protiv da ti ga stave, i ja s moje strane, ne mogu reći da ne bih uživao staviti ga."Gil ustade. Imao je samo košulju na sebi. S čarapama na nogama on ode do Thea i zatim, okrenuvši se da ga gleda pravo u lice, blijed, leden, zastrašujući, reče:"Ti? Pa, 'ajde, naprijed, i nemoj se sad izvlačit'."I u neprekidnu pokretu on se okrenu, podignu košulju, sagnu se i istrči stražnjicu. Zidari gledahu. Još jučer Gilbert bijaše radnik kao i svi oni, niti više niti manje nego bilo koji od njih. Nisu osjećali mržnju prema njemu, prije bi se reklo nejasan osjećaj prijateljstva. Nisu mogli vidjeti očaj na licu mlada čovjeka. Oni su se smijali. Gil se uspravi opet, pogleda svakog od njih i reče:"Zabavljate se, ha? Odlučili ste se skupno napasti me. Pa, tko hoće probati?"Riječi bijahu izgovorene glasnim, oštrim glasom. I Gil ponovi predstavu pred svakim od zidara, otežavajući ju šireći svoje guzove objema rukama, i vičući, bolnim glasom upravljenim u pod, kao kroz teške dimove:"Hajde! Kako vidite, imam hemoroide! Ali nema veze, hajde! Gurnite ga! Kopajte u govno!"Uspravi se opet. Bijaše crven u licu. Jedan veliki tip dođe do njega."Hajde, siđi čovječe. Ako imaš nešto s Theom, to nije nikakav naš posao."Theo se podsmjehnu. Gil ga pogleda i reče, hladno:"Neću ti nikada dozvoliti da mi to napraviš. I to je što te raspižđuje."Okrenu se na petama. Odjeven u košulju i čarape, on se vrati natrag do kreveta i obuće ostatak odjeće, u tišini. Zatim napusti prostoriju. U blizini bijaše mala drvena šupa gdje su zidari držali bicikle. Gil uđe unutra. Ode do svog bicikla. Imao je žutu ramu. Nikleni dijelovi sjali su jarko. Gil je volio svjetlinu, krivine njegovih trkačih rukohvata koje su ga obvezivale da se sagne nad njima, volio je njegove gume, drvene rubove, blatobrane. Nedjeljom, i ponekad radnim danom navečer poslije posla, on bi ga čistio i sjajio. Kose, koja mu je padala preko očiju, usta, vječno napola otvorenih, on bi otpustio svornjake, skinuo lanac i pedale i ogolio bicikl koji je stojao okrenut, na sjedalu i ručicama volana. Zadubljen u to, Gil je osjećao da njegov život ima smisla. Svaka operacija je izvedena skrupulozno, uredno, bez obzira da li je to tražilo umašćenu krpu ili francuski ključ Svaka akcija bijaše dobra za gledati. Čučeći na petama ili nagnut nad kotačem da ga postavi vrtiti se, Gil je bio transfiguriran. Svaki od pokreta bijaše zračeća instanca preciznosti i vještine. Tako on ode ravno do svog bicikla, ali čim je stavio ruku na sjedalo, osjećaj srama se vratio. Nije mogao raditi na njemu, ne danas. Ne bijaše dostojan bića koje je bicikl načinio od njega. Naslonio ga je na zid i izašao, u zahod. Nakon što se obrisao, Gil stavi ruku između svojih guzova da bi opipao malu izraslinu stvorenu njegovim hemoroidima. Osjećao se sretnim da ih ima, upravo tamo, pod svojim prstima: oboje, dokaz i objekt njegova bijesa i nasilja. Još jednom dodirne ju, vrhom kažiprsta. Bio je sretan i ponosan znati da on ima tu stvar da ga štiti. Bilo je to blago koje je imao obožavati i paziti, jer mu je dopuštalo da bude on sam. Do daljega, hemoroidi su bili on sam. Jednom kad je sunce nestalo tog poslijepodneva, grad opet postade obavijen maglom. Gil je osjećao zasigurno da će naići na Rogera na Esplanadi. Lutao je tamo nekoliko minuta. U četiri poslijepodne, izlozi trgovina su se osvijetlili. Rue de Siam svjetlucaše lagano. Gil je hodao neko vrijeme, po gotovo napuštenoj Cours Dajot. Nije ništa odlučio, ne još. Nije imao sasvim jasnu ideju toga što će se desiti sat kasnije, ali osjećaj nespokojstva zatamnio je njegovo cjelokupno viđenje svijeta. Hodao je univerzumom gdje oblici su biji još uvijek u stadiju larve. Da bi se digao do tog drugog, svijetlećeg svijeta, gdje se čovjek usudi poprimiti funkciju razmišljanja, čovjek bi trebao, ili se barem tako činilo, zamahnuti bodežom. U zagradama, i kad odlazite: ako ubijstvo predmetom koji je oštar, šiljat, ili jednostavno dovoljno težak, se doima davati ubojici mjeru utjehe probijanjem


neke vrste tamne vinske kožice u koju se osjeća on sam utamničen, otrov, s druge strane, ne može osigurati takovo oslobađanje. Gil se gušio. Magla, podajući mu nevidljivost, davaše mu nešto utjehe, ali ne bijaše kadra odvojiti ga od dana prije, niti, zasigurne ne, dana koji dolazi. Kad bi mu bile dane neke moći imaginacije, Gil bi bio kadar osloboditi se onog što se desilo, ali priroda njegova ogorčenja bijaše beživotna, ona ga je lišavala te mogućnosti. Slijedeći dan, i dane nakon slijedećeg dana, on bijaše zlokobno određen živjeti u sramu."Zašto dovraga mu nisam razbio glavu tada."Bijesno je ponavljao tu rečenicu koja ne bijaše pitanje u nijednom smislu. Vidješe Theovo pakosno i sarkastično lice. U džepovima, šaka stisnutih, njegovi nokti su zabadali se u dlanove. Kako bijaše nesposoban pitati se, još manje davati odgovore, on je mogao jedino slijediti svoju beznadnu liniju razmišljanja tako temeljito da kad je dosegao balustradu u najpraznijem kutku trga, njegov duh je dosegao dolje do sjenovita dna poniženja. Okrenuo je glavu moru; glasnim glasom, ali gušeći ga natrag, on ispusti glasan, oštar krik:"Aaaarhh!"Bijaše to olakšanje, na nekoliko sekundi. Nakon dva koraka, njegov mračni bol bijaše opet na njemu."Zašto ga nisam grunuo u zube, tog prljavog kučkina sina? Ostali, dovraga s njima. Nek' misle što 'oće, 'ko ih jebe. Ali njega, trebao sam ..."

Kad je Gil prvi put stigao u škver, Theo je pokazivao očinsko prijateljstvo. Malo po malo, prihvaćajući piće tu i tamo, mladi čovjek je počeo prihvaćati zidarev autoritet. Ne svjesno: jednostavno pokoravajući se činjenici da je Theo naručio, platio, za te runde. Querelle je bio u stanju tretirati svoje oficire priličnom količinom drskosti, jednostavno jer nisu govorili istim jezikom. Nema sumnje da Poručnik izvali šalu tu i tamo, ali sa suzdržanošću koja je ukazivala na sramežljivost ili oholost iza koje je Querelle nagađao postojanje nasilne, nepriznate žudnje. Querelle je znao sam biti vesela i smiona polovica odnosa. Čak i da oficir nije pokaziva nikakovu sramežljivost, mornar bi otvoreno pokazivao prezir prema njemu. Prvo zato jer je znao da oficirova ljubav ga stavlja njemu na milost, i drugo jer je oficir htio da ta ljubav ostane skrivenom. U Querelleovu slučaju, cinizam bijaše moguć. Ali Gil je bio bez obrana, suočen s Theovim cinizmom, koji je govorio zidarski žargon, volio teške neslane šale, bio je bez straha u proklamiranju svog interesa u pederastiji i nije se bojao da će ga netko premlatiti zbog toga. Premda je Theo odlučio platiti piće tu itamo, Gil je osjećao vrlo jasno da on ne bi dao niti sou za njegove usluge. Ono što je konačno učvrstilo zidareve moći nad njim bilo je to prijateljstvo - koliko god nevezano - koje se razvilo tijekom prvog mjeseca. Što je jasnije shvaćao da to prijateljstvo ne vodi nikuda, i da nikada neće odvesti do cilja koji je zamislio, otrovnijim je Theo postajao. Odbijao je vjerovati da je uzaludno potrošio svoje vrijeme i napor i tješio se pokušavajući vjerovati da stvorio tu povezanost upravo s namjerom da dovede do onih tortura koje je Gil sada podnosio. On je mrzio Gila, mrzio još više jer nije vidio razloga mrziti ga, samo razloge da ga učini patiti. Gil je mrzio Thea jer je imao tako jaku nadmoć. Jedne večeri kad, izlazeći iz bistroa, Theova ruka nevezano potapša njegovu stražnjicu, Gil se suzdržao da ga udari."Pa, upravo mi je kupio piće", mislio je.Zadovolji se time da jednostavno gurne Theovu ruku dalje, ali sa smiješkom, kao da to bijaše tek šala. Tijekom nekoliko slijedećih dana, gotovo nesvjesno, osjećajući kako se zidareva žudnja zgušnjava oko njega, on je dozvoli sebi da ide do mjere nekih koketnih gesti. On jednostavno je pretjerivao svoju prirodnu privlačnost. Šetao bi po škveru gol do pojasa, izbacio bi prsa, gurnuo kapu još više natrag da bi se više kose pokazalo, i kad bi vidio Theove oči kako proždiru svaku od tih ukazujućih rutina - on se smiješio. Ne dugo zatim, Theo ponovi svoje pokušaje. Bez da je bio vidljivo iritiran, Gil je deklarirao da on ne ide za takovom vrstom stvari."Volio bih da budemo pajdaši, sigurno. Ali neću dopustiti bilo što od tog drugog sranja."


Theo je izgubio suzdržanost. Isto tako i Gil, ali se nije usudio udariti ga, zbog pića koje je upravo popio na zidarev račun. Od tada, u škveru, oboje, i na poslu i za vrijeme pauza, i u stambenim prostorijama, za stolom, čak ponekad i dok je bio u krevetu, Theo bi napravio neku užasnu psinu na Gilov račun koji nije znao kako uzvratiti. Malo po malo, banda, - od smijanja, za početak Theovim vicevima - završi na ismijavanju Gila koji je pokušavao osloboditi se tih zavodničkih manerizama koji kako je sad vidio su davali svakoj šali njenu oštricu, ali nije mogao razoriti svoju prirođenu ljepotu; suviše zeleni, suviše živahni izboji, koji su bujali u njemu i davali mu miris, odbijali su uvenuti i umrijeti, jer bijahu natopljeni s, i crpili su svoju hranu iz, samog životnog soka adolescencije. Bez da su bili svjesni, sav respekt za mlada čovjeka ugasnuo je u umovima ostalih. Korak po korak, Gil je izgubio svoje mjesto; riječ po riječ, svoje dostojanstvo. Postao je običnom izlikom za grohotni smijeh. Nije više dobivao nikakovu vanjsku potvrdu svog osjećaja sebe. Taj osjećaj sada bijaše podržan unutar sebe samo pristnušću srama, njegov blijedi plamen dižući se kao raspirivan vjetrom revolta. On je sebi dozvolio biti zabijen u zemljuRoger se nije pojavio. Što bi imao reći? Da Paulette nije izašla s njim? Neće ju moći vidjeti. Ona više nije radila kao konobarica u malom bistrou, bilo je teško sresti ju sada. I da se pojavila, udarcem zle sreće, još više spaljujući osjećaj srama bi pržio Gila. Našao se nadati da Paulette se neće pojaviti."Sve to zato jer ja nikada nisam razbio to jebeno lice."Bio je zdrobljen sve opresivnijom depresijom. Da je bio bistriji, i manje macho također, shvatio bi da suze, bez da ga čine mekšim, bi priskrbile istinsko olakšanje. Ali sve što je znao činiti tamo u zgušnjavajućem mraku bijaše paradirati bljedilo mladih ljudi koji su pobjegli iz borbi, taj raspeti pogled nacija koje odbijaju ići u bitku. On zatvori čeljusti čvrsto, škrgućući zubima."Zašto dovraga nisam razbio to šupkovo lice."Ali nikada ni za trenutak on nije mislio to učiniti. Bilo je prekasno za to. Rečenica je imala ublažujući efekat na njega. Čuo je sebe govoriti ju vrlo mirno. Bijes postade transformiran u veliku žalost, tešku i svečanu, što izlazi iz njegovih grudiju da bi obavila njegovo cijelo tijelo duh u beskrajnu tugu koja je imala biti njegovo permanentno stanje. Hodao je poprilično usred magle, rukama u džepovima, uvijek uvjeren u eleganciju svog držanja, zadovoljan da ga zadržava čak i u toj osamljenosti. Nije bilo mnogo šanse sresti Rogera. Nisu se dogovorili sresti. Gil je mislio o dječaku. Vidio je njegovo lice, rasvjetlano tim osmijehom koje se uvijek pojavljivalo dok bi slušao pjesmu. Lice nije bilo sasvim kao Pauletteino, čiji smiješak nije bio tako čist, nego uznemiren njenom ženstvenošću, koja je razarala prirodnu lakoću u smiješcima Gila i Rogera."Njena bedra, oh vau! La Paulette, što nema ona tamo, među njenim bedrima!"I nastavi, gotovo mrmljajući na glas:"Njen muf! Njen mali muf! Njena pička!"Mislio je o tome, upijajući riječi nježnošću koja ih je pretvarala u beznadno magijsko dozivanje."Njen vlažni mali muf! Njena mala bedra."Nastavio je liniju razmišljanja: "Nesmijem ih zvati 'mala bedra', ona ima lijepa bedra, Paulette. Ima lijepa debela bedra, i tamo gore među njima je ta mali krzneni muf." Digamo mu se. Usred svoje tuge - ili srama - i brišući ju, on je sad uočio postojanje nove, pa ipak već potvrđene određenosti. Bijaše otrkivao sebe isponova. Cijelo njegovo biće slijevalo se dolje u njegov kurac, da bi ga učinilo tvrdim. Bijaše to tek dio njega, ali je imao silu providnosti koja je sposobna potisnuti njegov sram u kut. Odvođenjem srama koji se izlučivao iz njegova tijela, u kurac, ispunjavajući njegova spužvasta tkiva, Gil se osjećaše postajati tvrđim, jačim, ponosnijim opet. Nije moglo biti sumnje sa je bio trenutak pozvati u svoju pomoć sve fluide koji su kupali njegove unutrašnje organe. Instinktivno je tražio najmračnije i najzabačenije mjesto šetališta. Paulettein smiješak smjenjivao se s onim njena brata. U stanju ekstremne pobuđenosti Gilovo mentalno oko odlutalo je dolje do bedara, diglo suknju, gdje bijahu podvezice. Iznad njih (njegove misli usporiše malo) bijaše bijela put, iznenada zatamnjena prisustvom runa, kojega on jednostavno nije mogao dobiti mirnu, fiksnu sliku, pod reflektorom svoje žudnje. I u jednom prolazu, nakon ulaska pod njenu suknju i rublje, njegov kurac


izađe van opet negdje oko visine Pauletteinih grudi: moći će bolje vidjeti vrhom svog kurca. Okrenut moru, Gil se naslonio na balustradu. Vani u Roadsu svjetla Dunkuerquea svjetlucahu. Gil nastavi penjati se, od grudiju do bucmasta bijela vrata, do brade, do smiješka (Rogerov smiješak, zatim Paulettein). Gil shvati, premda nejasno, da ženstvena kvaliteta koja zastire djevočin smiješak ima svoje izvorište među bedrima. Taj smiješak bijaše iste naravi kao - on nije znao što, točno - ali da je najudaljeniji, najsuptilniji, pa ipak najmoćniji (kad mogaše putovati takove udaljenosti), najuznemirujući od svih vibracija emitiranih tim majstorskim aparatom postavljenim među bedrima.Zamišljao je da je stinut tijesno uz nju, da ju grli i ljubi. Sasvim promptno, slika Thea se umiješa, i Gil odloži svoje sanjarenje dobrano na putu do ispunjenja da bi popunio mržnjom prema zidaru. Kao posljedica, njegova erekcija povenu malo. Htio je izbaciti sve osjete zidara, kojeg je sada osjećao stajati odmah iza njega, milujući njegove guzove ogromnim kolcem, dvostruko debljim nego njegov vlastiti."Ja, ja sam muško", mrmljao je u maglu. "Ja ga nabijam drugima. Ševi'ću i tebe također!"Uzalud je pokušavao složiti sliku Thea kojeg je on guzio. Najdalje što je došao je do zamišljanja zidareva prašne nezakopčane odjeće, spuštenih hlača, košulje zadignute, ali to je bilo sve. Da bi učinio svoju sreću potpunom, svoj užitak sigurnim, trebao bi vizualizirati do detalja, i razgledati sa zadovoljstvom taj detalj, Theovo lice i guzove: ali, nalazeći nemogućim zamisliti ih osim (kao što zaista i jesu) bradate i dlakave, vizija lica i donjeg dijela leđa drugog muškarca se uplete: bijaše to Roger. Kad je shvatio to, Gil je znao da bi uživao ispunjenje zadovoljstva. On se uhvati čvrsto slike dječaka, koja je istisnula van zidarevu. S nasiljem, misleći da bi htio obratiti se Theu na takav način, i bez sumnje također razbješnjen i očajan nalazeći da neizbježno guziti mladića, on kriknu:"Hajde, isturi. Daj da ti ga uguram u dupe, ti mali telcu! Požuri, ne zajebavaj se!"Držao je Rogera odostraga. I čuo je sebe pjevati, u tom metežu stakla i razbijenih boca:

On je bio sretni bandit,Ničeg bojao se nije ...

Smiješio se. Povio je unatrag svoja leđa i svoje noge. Gledajući Rogera, on je znao sam da je muško. Njegova ruka otpusti. Nije svršio. Velika tuga rođena sramom izvirala je još jednom, ali Rogerov smiješak još uvijek bijaše tu, odgovarajući na njegov vlastiti."Zašto dovraga nisam mu razbio ralje!"Za trenutak Gil sanjaše da moć njegove misli, tako uporno usmjerena na zidara, bi mogla ga gnjaviti, izazvati mu probleme, izluditi ga. Roger neće doći sada. Prekasno je. Čak i da dođe, Gil ga ne bi nikad vidio u gustoj magli. Gotovo mjesečareći, Gil uđe u bistro."Vinjak, molim."Pogled na boce donosio je zabavu. Čitao je naljepnice."Još jedan."Pijući samo crveno ili bijelo vino kao pravilo, Gil nije bio naviknut na oštro piće."Još jedan."Istresao je pola tuceta ukupno. Malo po malo, arogantna, silovita lucidnost poče rasplinjavati njegovu konfuziju, njegovu tugu, raspršivati tešku atmosferu i kojoj je njegov mozak disao i koju normalno on uze da je "jasno rezoniranje". Izađe van ponovno. Već bijaše kadar misliti o svojoj žudnji za Rogerom bez nejasnosti. Nekoliko puta dozvaše blijede, mat unutrašnje površine Puletteinih bedara, ali zatim ubrzo stiže do dječakova smiješka. Pa ipak on još uvijek bijaše zavisan o Theu, misao na kojeg postajaše sve otežalijom kako njena moć blijediše dok odbijaše biti potpuno izbrisanom. "Taj govnar!"Mislio je o Rogeru dok je hodao dolje prema Recouvranceu."To je tako lako" reče sebi, nejasno razmišljajući o Theovu umanjenu stasu."Mogu ga učiniti nestati, kad god hoću."


Suze su mu tekle niz lice. I sad je vidio prilično jasno, da zidar se upliće u njegovu ljubav s Rogerom. Također je shvatio da ga je ta ljubav oslobodila Thea, ali ne potpunoma. Malen, kakav Theo je bio sada, on još uvijek je virio iza ugla njegova uma. Stišćući kao plin, Gil se nadao zdrobiti, ugušiti ono što je ostalo od ideje o Theu - i ta Ideja, blijedeća u Theovu fizičku prisutnost, sada je postajala sve manjom u odnosu na Gila. Penjanje stepenicama od Rue Cass bi ga otrijeznilo, najvjerovatnije, da nije naletio na dječaka upravo usred magle. Mogao je isto tako nastaviti svoju žalobnu egzistenciju među drugim zidarima. Kako bijaše, on ispusti radostan uzvik, brzo otrvši suze rukom."Roger, prijatelju, haj'mo popiti!"Stavio je ruku oko dječakova vrata. Roger se nasmiješi. Gledao je mokro i hladno lice odvojeno od svog vlastitog tankom zavjesom magle kroz koju obojca disahu. "Jesi OK, Gil?""Ja sam fino, dečec. Tiptop. Taj stari jebač, on je aut sada. Neće dugo. Bolje da se ne zajebava samnom. Nisam ja rođen jučer, znaš. On nije muško, uostalom, on je peder! Prokleti peder! Čuješ me, Roger, prljavi peder! Ili tetka, ako hoćeš. Ali mi, mi smo kompe, mi smo k'o braća. Mi možemo kako 'oćemo. Mi imamo pravo, jer smo šogori. To je sve u familiji. Ali taj, on je samo peder!"Govorio je brzo da ne bi zapinjao, hodao je brzo da ne bi zaglavinjao. "Čuj, Gil, nsi li popio nekoliko previše?""Ne brini, mali. Platio sam ih sam. Ne trebam njegovu usranu lovu. Ali kako kažem, sad idemo popit'. Hajde."Roger se smiješio. Bio je sretan. Njegov vrat se osjećao ponosnim pod Gilovom žuljevitom i nježnom rukom."Nema mjesta za njega, ne više. On je komarac. Kažem ti, to je on, samo prokleti mali komarac. I ja ću ga pljesnuti.""O kome ti to pričaš?""O usranom dreku, ako 'oćeš znati. Ne brini,. Vidi'ćeš ga. Vidi'ćeš ti sam. Kažem ti, neće više biti problem nama, ne više."Pođoše niz Rue du Sac i skrenuše u Rue B... Gil je išao prema bistrou gdje je bio siguran naći Thea. Uđoše. Kad su čuli vrata otvarati se, gosti okrenuše glave da ih vide. Kao u oblaku, i vrlo daleko od njega, Gil vidje zidara, sama pred čašom i litrenom bocom vina, kako sjedi za stolom do vratiju. Gil zakopa ruke duboko u džepove i reče Rogeru:"Vidiš onoga? To je on."I Theu:"Hej ."Ode do njega. Theo se smiješio."Pa nećeš nas ponuditi da ti se pridružimo uz čašu, Theo? Ovaj tu je moj kompa."I prije nego je završio pričati, zgrabi bocu za grlo i pokretom hitrim kao bljesak munje, razbi ju o stol. S nazubljenim grlićem, okrećući ga kao svrdlo, on ubode zidara kroz grlo i viknu:"Rekao sam ti, nema više mjesta za tebe!"Dok su patronne i pijanci, osupnuti, glupi, namislili intervenirati, Gil je već bio vani. Nestao u magli. Oko deset uvečer, policija je došla tražiti Rogera u kući njegove majke. Pustili su ga ponovno slijedeće jutro.

Dvostruki grb Francuske i Britanije je glavni ukras fasade stare kaznionice u Brestu, čije arhitekturalne osobine potjeću iz doba jedrenjaka. Konzolno oslonjeni zajedno, ti ovalni štitovi od kamena nisu ravni, nego konveksni, izbočeni. Oni podrazumijevaju prisutnost sfere koju skulptor nije isklesao u svojoj punini, ali koja usprkos toga posuđuje tim fragmentima moć savršene forme. Oni su dvije polovice slavnog jajeta, ispuštena, možda, od Lede nakon što je znala Labuda,


sadržavajući klicu moći i bogatstva, obojega, prirodnog i natprirodnog. Nije šala, nije trapava dekoratora djetinjasta mašta dozvala njih u postojanje, nego opipljiva i zemaljska moć položena na oružane i moralne sile, usprkos svih fleur-de-lis [1] i hermelinskih motiva. Da su ravni, ne bi nikad mogli posjedovati tako plodan autoritet. Ujutro, od vrlo ranih sati, oni su pozlaćeni suncem. Kasnije u danu, svjetlo polagano klizi preko cijelog pročelja zgrade. Kad su osuđenici na galije zvečali van iz zatvora u svojim lancima, oni bi stali u tom popločanu dvorištu koje se proteže dolje do zgrada Arsenala što graniči s Penfeld kejevima. Simbolički možda, i da bi ocrtali ulovljenost zatvorenika još više očiglednom, pa ipak čineći lakšim, to dvorište je ograničeno redom ogromnih kamenih postamenata, povezanih međusobno lancima, ali lancima težim no bilo koji sidreni lanac, tako teškim da zapravo izgledaju meki. U tom prostoru, ispucavanjem pletena biča, čuvari običavahu utjerivati bande u red, izdirući njihove čudnovato oblikovane naredbe. Sunce se spuštalo polagano na granit te harmonične fasade, plemenite i zlaćane kao one venecijanske palazzo, i zatim prodiralo u dvorište, sjajući na kamenim kockama, prljavim i zdrobljenim prstima, izudaranim skočnim zglobovima osuđenika. Gledajući naprijed, na Penfeld kejeve, sve bijaše uvijeno u zlaćanu i zvučnu izmaglicu iza koje bi se nejasno moglo vidjeti Recouverance i njegove niske zgrade. i iza toga, sasvim blizu, Le Goulet - Brest Roads, već uposlen čamcima i visokim brodovima. Od zore, more je konstruiralo svoju vlastitu arhitekturu korita, jarbola, jedara i užadi, pod još uvijek snom zamućenim očima muškaraca ulančenih zajedno u parove. Galijski osuđenici stajahu drhtureći u svojim uniformama od siva lana (znane kao "peder"). Služena im je slaba i mlaka čorba, u drvenim zdjelicama. Bijahu trljali oči, pokušavajući razdvojiti trepavice slijepljene izlučevinama spavanja. Njihove ruke bijahu utrnule i crvene. Oni su vidjeli more, ili radije, iz dubina magle oni su mogli čuti uzvike kapetana, slobodnih mornara, ribara, škripanje vesala, zakletve kotrljajuće po vodi, i zatim, malo po malo, mogli su vidjeti jedra napinjući se van, sa svečanom samo-važnošću tog dvostrukog štita od kamena. Pijetlovi su kukurikali. Na Roads, zora je došla, sve više zračnom svaki dan. Bosonogi, na vlažnu kamenu, galijski osuđenici čekali su nekoliko trenutaka duže, u tišini ili šapćući jedan s drugim. Za nekoliko minuta oni će ukrcacati se na galije i početi veslati. Tada bi kapetan u svilenim dokoljenkama, u čipkama oko vrata i zglavaka prolazio kroz njihove redove, osvjetljavajući zrak. Sjedeći u nosiljci iznenada izranjajući iz magle on se doimao njenim bogom ili utjelovljenjem, i sva izmaglica bi nestala na njegov dolazak. Sigurno je on ostajao u njoj cijelu noć, miješajući se s njom, pretvarajući se u gustu paru (pa ipak manjkajući nešto, određenu česticu radijuma koja, osam ili deset sati nakon, bi kristalizirala oko sebe najtananije elemente te magle i tako postigla tog čovjeka, tvrda, nasilana, pozlaćena, iskiparena i odlikovana kao fregata). Galijski osuđenici su mrtvi. Možda su umrli od nade. Ne bijahu zamijenjeni. Na Penfeld molovima danas, specijalistički radnici konstruiraju brodove od čelika. Druga tvrdoća - čak i krvoločnija - zamijenila je tvrdoću lica i srca koje običavahu činiti to žalosti prepuno mjesto. Postoji ljepota bjegunca, objavljena i osvijetljena strahom u čudesnom unutrašnjem bljesku; i zatim ljepota osvajača, čiji spokoj je dostignut, čiji život je postignut, i koji sad ima ostati nepokretnim. Na vodi, i u magli, prisutnost metala je okrutna. Fasada i prednje dvorište su nedirnuti, ali unutar kaznionice nema ničega osim smotaka užadi, smolaste hrpe jedara, i štakora. Kad sunce se diže, otkrivajući Jeanne d'Arc usidren pod hridima Recouvrancea, može se vidjeti mornarske kadete već na njemu. Ta nespretna djeca su mostruozni, delikatni i degenerirani porod tih ulančenih i povezanih osuđenika. Iza školskog broda, gore na hridi, može se vidjeti tupe obrise Mornaričke Akademije. Svud okolo nas, lijevo i desno, su brodogradilišta Arsenala gdje grade Richelieu. Može se čuti čekiće i glasove. U Roads mogu se vidjeti obrisi velikih čeličnih monstruma, ogromnih i tvrdih, sad malo umekšanih noćnom nestajućom vlagom, prvim sramežljivim milovanjima sunca. Admiral nije više, kako je bio u danima koji prođoše, Prince de Rosen, Gospodstvo Visoki Admiral Francuske; on tek je Port Admiral. Konveksnost dvostruka štita ne nosi više nikakova značenja. Ona više ne odgovara nabreklosti jedara, zaobljenosti korita, ponosnim grudima pramčane figure, uzdisajima galijskih robova, veličanstvu pomorskih bitaka. Unutrašnjost kaznionice, te ogromne granitne zgrade,

1 fleur-de-lis - ljiljan u grbu Francuske


podijeljene u ćelije otvorene s jedne strane gdje su osuđenici ležali na slami i kamenu, je sad tek skladište za uže. U svakoj od prostorija od grubo klesana granita još uvijek stoje dva željezna prstena, ali sadrže samo te ogromne bale nakatranjena užeta, napuštenih tamo od Admiraliteta, nikad pogledanih. Admiralitet zna da su tamo, sačuvana katranom za neka buduća stoljeća. Niti postoji bilo koji razlog otvarati prozore, većina kojih su izgubili svoja stakla. Glavna vrata, ona što se otvaraju na padajuće dvorište koje smo opisivali, su zalokotana nekoliko puta, i ogroman ključ od kovana željeza visi na kuki u uredu nekog malog oficira pridana Arsenalu koji ga nikad čak niti ne primjećuje tamo. Postoje druga vrata koja se ne zatvaraju suviše dobro, o kojima nitko ne razmišlja jer je očigledno da nitko ne bi niti sanjao krasti bale užeta natrpane iza njih. Ta vrata jednako masivna i oboružana ogromnom bravom, mogu se naći na sjevernoj strani zgradi i otvaraju ravno na uski i gotovo zaboravljeni puteljak što razdvaja kaznionicu od Mornaričke Bolnice. Puteljak uvija svoj put između bolničkih zgrada i konačno gubi se, zarastao u bodljikavo grmlje, u blizini zidina. Gil poznavaše pjesmu zemlje. Zabljesnut prizorom krvi, on nastavi trčati vrlo brzo neko vrijeme, zaustavljajući se samo da bi uhvatio daha. Kad jeste, bio je trijezan kao hladan kamen, učinjen bistre glave enormnošću svog čina, i tresući se od panike. Tako njegova glavna briga bijaše birati najtamije i najnapuštenije ulice do nekih vratiju koja će mu omogućiti pobjeći iza gradskih zidova. Nije se usuđivao vratiti u brodogradilište. Tada se sjeti stare napuštene kaznionice i njenih lako otvorivih vratiju. On odluči provesti noć u jednoj od njenih prostorija od kamena. Zgurivši se u kut, zaštićen velikim namotima užeta, on je komunicirao sa strahom, očajem u svojim mislima.

Ohola i od znanja žena, Madame Lysiane, posjednuta za registar blagajnu, bila je sposobna održavati očaravajući smiješak dok su njene oči hladno brojale posjetitelje ili bezglasno upozoravala njene nervoznije stanarke kad god bi njihove haljine od ružićasta tila ili svile bi bile u opasnosti da budu poderane nogom stola ili petom. Kad bi spustila smiješak, bilo bi to tek da lagodnije prevuče jezikom po zubnom mesu iza zatvorenih usana.Taj jednostavni manerizam opskrbljivao joj je osjećaj nezavisnosti, suverenosti. Ponekad bi podigla teško prstenjem nakićenu nu ruku do njene blond frizure, koja bijaše kovrčavi i komplicirani posao koji je uključivao postiches. Osjećala se istinskim djetetom tog izobilja ogledala, svjetala i plesne glazbe, i usto doba ta raskoš izvirala je iz nje svakim dahom, uzdižući se iz toplih dubina njenih grudi istinski imućne žene.Postoji vrsta muške pasivnosti (u točki kad muževnost bi mogla biti karakterizirana nemarom, nehajem prema laskanju, odsutnim promatranjem tijela bez obzira da li mu je nuđen užitak ili je užitak dobiven od njega) koja čini onoga koji dozvoljava da mu puše manje aktivnim nego onaj koji puši, kao što potonji postaje više pasivnim bićem kad je jeben. Ta istinska pasivna kvaliteta koju već smo sreli u Querelleu, bijaše jednako očita u njegovu bratu Robertu koji je puštao sebe biti voljen od madame Lysiane, tonući u ovoje njene žilave i nježne materinske ženstvenosti. On uživaše plutati uokolo u njoj i bijaše ponekad dolazio u napast zaboraviti se. A što se tiče Madame, ona je nakon duga vremena našla priliku okretati se oko osi i postići "istinski brak jarbola i jedra". U krevetu, ona je molila na blasé oltaru izvaljena tijela njena ljubavnika trljajući svoje lice i teške sise skroz po njemu. Tijekom Robertova troma uzbuđivanja, madame Lysiane je uživala predigru, počinjući s imitacijom nje: nakon pusice na bazi njena ljubavnika nosa, ona bi iznenada i lakomo usisala cijeli taj organ u svoja usta. Osjetljiv na svo to golicanje, Robert bi šmrknuo, povukao svoj nos iz vrućih vlažnih ustiju i obrisao slinu. Kad bi pogledala gore i vidjela ga dolaziti kroz vrata dvorane, Querelleovo lice stvaralo bi isti šok koji je osjetila kad je prvi puta vidjela dva brata zajedno, s njihovim jednako-izgledajućim licima. Prilično često nakon tog dana val nespokoja bljesnuo bi kroz nježnu i regularnu progresiju njena smirena uma, i to bi ju učinilo biti svjesnom podzemne struje koja će izmijeniti njen život. Tako velika bijaše Querelleova sličnost njenom ljubavniku da na trenutak je ona čak mislila (ne zaista vjerujući) da to mora da je Robert, odjeven


kao mornar. Querelleovo lice, približavajući joj se sa smiješkom, ju i zamaralo i potpuno fasciniralo."Pa šta? Braća su, to je sasvim prirodno", razuvjeravala se. Ali postala je opsjednutom monstruoznošću tako savršene sličnosti.

Ja sam odbojan objekt. Voljeh ga suviše, i suvišak ljubavi čini te slabim. Prejaka ljubav uznemiruje organizam u svim njegovim dubinama - i ono što diže se na površinu je naprosto mučno.

* * *

Tvoja lica su cimbali što nikada ne udaraju jedan drugog, nego klize u tišini jedan preko drugoga voda.

Querelleova ubijstva umnožila su njegovu osobnost, svako stvarajući novu, koja nije zaboravila svoje prethodnike. Zadnji ubojica rođen iz zadnjeg ubojice živješe u društvu njegovih najplemenitijih prijatelja, onih koji su mu prethodili i koje je sada nadišao. I tako ih sakupi u tu ceremoniju davnašnih vremena zvanu vjenčanje krvi: svi sudionci zabiju svoje noževe u istu žrtvu, ceremonija u suštini slična onoj koje mi imamo ovaj opis:

<< Rosa reče Nucoru:"To je stvarni čovjek. Možeš skinuti svoje čarape i servirati šeri.Nucor posluša. On stavi čarape na stol i gurnu u jednu grudu šećera, koju mu je Rosa dala; zatim, nakon što izli nešto šerija na dno zdjele, uze dvije čarape, drži ih nad zdjelom i umoči ih u nju, pazeći da šeri ne namoči ništa osim vrhova, i zatim ponudi ih Dirbelu, govoreći:"Biraj, posiši bilo koju, sa šećerom ili bez. Nemoj se praviti da ti se gadi. To je način kako se čovjek pridužuje, jesti i piti iz istog valova. Mora postojati čast među lopovima.">>

I zadnji Querelle, rođen u jednom komadu u dobu od dvadeset i pet, uzdignut, bez obrane, iz sjenovita područja unutar sebe, jak, solidan, zanjiha svoja ramena uokolo radosno da pozdravi svoju samoizabranu, smiješeću, sretnu braću, svaki od njih oboje, i mlađi i stariji od njega. I svaki Querelle gledaše ga sa simpatijom. U svojim mračnim trenucima Querelle bijaše svjestan prisutnosti oko njega. Dok činjenica da to bijahu stvorenja memorije činila ih je malo magličastim, ta ista maglica obdarivala ih je tako dragom gracioznošću, ženstvenom kvalitetom koja se nježno nadvijala nad njim. Da je bio dovoljno inventivan, mogao bi ih zvati "kćerima", kako Beethoven običavaše zvati svoje simfonije. Pod mračnim trenucima mi razumijevamo trenutke kad drugi Querellei se naguraju blizu zadnjeg atlete, i kad maglica oko njih je više kao žalobni veo nego kao mladenkin til: kad on sam već osjeća te nježne nabore zaborava što silazi niz njegovo tijelo."Čini se da oni naprosto ne znaju tko ga je zaklao.""Je si li ga znao?"Naravno. Svi su ga znali. Ali nije bio moj kompanjon."Nono reče:"Pa, taj zidar, mora da je bio kao onaj drugi koji je ubijen. Isti tip, najvjerovatnije.""Koji zidar?"Querelle je rekao to polagano, rastežući samoglasnike."Nisi čuo?"Tad Querelle i njegov brat bijahu govorili. Bordelski vlasnik stajaše naslanjajući laktove na tezgu. Promatrao ih je, posebice Querellea, dok mu je Robert pričao o Gilovu krvoločnu djelu. Moćan osjećaj nade, izvor kojeg čini se bijaše sam univerzum, polagano se penjaše u Querelleu. Nježni osjećaj svježine se širio posvuda u njemu. Sve više i više dolazio je do toga da se vidi kao izuzetno i blagosloveno biće. Njegovi udovi i geste pokazivahu veću snagu, veću gracioznost. On bijaše


svjestan toga, mrtvački ozbiljno zabilježi činjenicu u svom umu, dok zadržavaše uobičajeni smiješak.

Dva brata bijahu se tukla već pet minuta. Kako nisu znali gdje udariti ili uhvatiti drugoga, njihove taktike bijahu iste, tuča je počela nizom ridikulozno oklijevajućih napada. Prije no da hoće se tući, oni su doimali se odstupati i izbjegavati jedan drugoga s priličnim uspjehom. Zatim su se stvari promijenile. Querelle je zateturao, kliznuo i uspio uhvatiti Robertov skočni zglob. Od tog trenutka to bijaše opća gungula. Dedé skoči ustranu, htjedući dokazati potpuno-razvijenu čovjeku u sebi, još snenu i klijućem tamo, da ništa ne može dobiti petljajući se u omjeravanju između dvojce muškaraca. Ulica se pretvorila u odlomak iz Biblije u kojem dva brata, vođena dvama prstima jednog Boga, vrijeđaju jedan drugoga i bore se do smrti zbog dva razloga koji su u stvarnosti jedan. Za Dedéa, grad Brest nije sad postojao, samo ta ulica. On je čekao da jedna od duša uzdigne se prema nebesima odatle. Dva muškarca su se tukla u tišini, njihov bijes rastući u srazmjeru s tom tišinom: ona ih je uzbuđivala naglašena samo šumom njihovih udaraca i protuudaraca, njihovim izdisajima i otpuhivanjima, također, dok su osjećali da se usporavaju, što je nosilo prijetnju da bi obadvojca mogli pasti, obojca osloniti se na konačni prljavi udarac, isporučen polagano, gotovo nježno, koji bi izbrisao iscrpljenog pobjednika također. Tri dokera stajahu gledajući ih, pušeći. Šuteći, oni stavljahu oklade sa samim sobom, prvo na jednoga, zatim na drugoga. Teško je bilo predvidjeti ishod, borci bijahu jednako upareni; ta impresija bijaše pojačana njihovom bliskom sličnosti jedan drugom što je činilo tuču izledati balansiranom i harmoničnom kao ples. Dedé stajaše i gledaše. Premda je znao svog prijatelja mišiće u opuštanju, nije se usuđivao nagađati njihovu efikasnost u tuči - posebice ne u onoj s Querelleom kojeg nikada nije vidio tući se prije. Iznenada Querelle se savi i nabi Roberta u stomak glavom, ali bijaše trenutačno odbačen ravno na leđa. Kad se odlučio udariti brata, Robert osjeti trenutak čiste slobode, vrlo kratak trenutak, jedva dovoljan za bilo kakovu odluku. Mornareva kapa pade na jednu stranu mlatećeg para, Robertova na drugu. Da bi dobio moć prava, da opravda svoje akcije, Robert uze u svoju glavu glasno proglasiti, usred bitke, svoju prezir prema bratu i njegove razloge. Prve riječi koje mu padoše na pamet bijahu:"Prljavi pederu."Izašle su kao promukao, zveketav zvuk. Zatim cijeli zbunjeni diskurs prođe mu kroz glavu, jedva čujan ispod njegova glasa:"Dati bordelskom gazdi da te ševi, hej! Ti prljava svinjo! I tako visok i moćan, isto. Kako to čini mene izgledati, hej, brate čiji šupak je na prodaju."Po prvi puta u svom životu se usudioo pomisliti te opscene riječi koje nikada nije bio u stanju upotrijebiti u svom govoru, nije volio ih čak niti čuti. "Vući me kroz tvoja govna. I izgled na Nonovoj njušci, taj šupak, kad mi je rekao to!"Tri dokera su pomaknula svoje pozicije. Dedé ulovi tračak Robertove glave, uglavljene među Querelleovim čvrstim bedrima, bubetajući ga objema šakama. Iznenada Robertova noga u papuči od filca zamahnu gore udariti Querellea u glavu tako da je ovaj morao pustiti. Dedé oklijevaše trenutak prije no se sagnu pokupiti mornarevu beretku. Držao ju je u ruci sekundu i zatim stavio na vrh kamena stupa. Ako Robert bude izgubio, ne bi trebao trpiti poniženje da vidi svog malog kompanjona kako izgleda neutješnim ali noseći tu razmetljivu beretku, napadnu kao ručna svjetljka - niti vidjeti dječaka kako dodaje taj zamjetan komad odjeće za glavu pobjedniku, kao da ga okrunjuje. Premda nije oklijevao dugo, lanac odlučivanja uključen, zadivljavao je Dedé samog. Iznenadilo ga je, i dalo mu osjećaj koji je bio i bolan - bijaše tu prekid - i gotovo senzualan. Bijaše začuđen naći - odlučivši se o tome što se činilo trivijalnom stvari - da je to postalo stvar od važnosti. Važnost je ležala u objavljenju dječakovoj svijesti da je on slobodan agent. On razmišljaše o tom. Prošle večeri bijaše, dok je ljubio Maria, presjekao ravni tijek emocije koja je počela davnih dana, i taj prvi čin smionosti dao mu je krajičkom oka pogled slobode, opio ga i oboružao ga dovoljno da mu dozvoli drugi pokušaj. Ali taj (uspješni) pokušaj doimao se da odbacuje čovjeka (koji kako


rekosmo, ležaše spavajući) u sebi, i koji stvarno bijaše njegova vlastita, za kojom čezne, sličnost obojci Mariu i, u većoj mjeri Robertu. Dedé je poznavao Roberta još dok je potonji radio u škveru. Napravili su zajedno par poslova u skladištima, i kad je Robert unaprijeđen od dokera u svodnika, Dedé mu nije rekao o svom odnosu s detektivom. Nema veze, zbog njihova starog prijateljstva, i zbog poštovanja prema Robertovom uspjehu, Dedé nikada nije razmišljao o tome da ga uhodi, ali je uspijevao dobiti informacije koje bi mogao proslijediti Mariu. Querelle se digao opet. Dedé gledaše njegove guzove kako se stiskaju. Šaljiv ali cijeneći glas viknu:"Vau, koji komad dupeta! Bi probao?"Kroz denim Querelleovih zvoncara Dedé je mogao zamisliti djelovanje tih mišića koje je znao tako dobro - u Roberta. Znao je reakcije tih guzova, bedara, listova; i mogao je vidjeti, usprkos debelu materijalu mornarska kaputića, ta zapeta leđa, ta ramena, i ruke. Querelle se doimaše tući sama sebe. Dvije žene se pojaviše na sceni. U početku ne rekoše niti riječ. Držale su svoje mrežice za kupovinu, napunjene potrepštinama, i duge tanke bagete pomodna kruha tijesno uza njihova tijela. Nakon nekog vremena htjedoše znati zašto se ova dvojca tuku.Nitko nije imao nikakove ideje. Porodična svađa, najvjerovatnije. Žene bijahu neodlučne nastaviti svojim putem, kako je ulica bila blokirana akcijom, i stajahu hipnotizirane tim čvorom raščupane, znojeće muškosti. Bliže i bliže rasla je sličnost između dva brata. Izraz na njihovim licima izgubio je svoju okrutnost. Dedé ostade miran. Doimalo se jedva malo važnim tko će pobijediti - kakav god ishod, biti će isto lice i isto tijelo će se pokupiti, otprašiti svoju poderanu i isprljanu odjeću, upotrijebiti ruku kao češalj, sasvim nepažljivo, prije no što stavi jednu od tih kapa na još uvijek raščupanu glavu. Dva lica tako egzaktno jednaka su upravo završila herojsku i idealističku borbu - kojih je ova tuča samo vulgarna projekcija vidljiva običnim ljudskim očima - za njihovom samom sigularnošću. Radije do pokušavati razoriti jedan drugoga, oni čini se htjedoše postati ujedinjenim, spojiti se u što sigurno bi bilo, dano tim dvama uzorcima, još rjeđa zvjerka. Njihova tuča bijaše ljubavnička svađa, i nitko se ne usudi ozbiljnjije uplitati. Bijaše očigledno da dva borca bi spojili snage protiv bilo kojeg posrednika, tko, napokon, bi upleo se samo zato da dobije malo akcije za sebe. Dedé bijaše nejasno svjestan toga. Bijaše jednako ljubomoran prema obojci braće. Oni ispucavahu i zavrtahu, okretahu i uvijahu s žudnjom da ugrade jedan drugog, pokušavajući zatući otpor njihovih dvojnika. Querelle bijaše jačim. Kad je bio siguran da je dosegao nadmoć, šapnu u bratovo uho:"Reci to ponovno. Hajde, reci."Robert je dahtao u Querelleovu moćnu zahvatu, trgajući se u teškom svitku njegovih mišića. Gledao je u tlo. Grizao je prašinu, u redu. Njegov osvajač, plamenovi, dim i munje sijevajući iz njegovih nozdrva usta i očiju, mrmljao je u potiljak:"Reci što si rekao.""Ne, neću."Querelle bijaše posramljen. Još uvijek zadržavajući stisak, on udari jače za svoj vlastiti sram da ga je udario uopće. Ne bivši zadovoljen pobjedom nad oponentom nego imajući ga poniziti, on se baci na njega da bi da uništio onog koji ležaše u prašini ili na svojim nogama još uvijek mrziše njega. Izdajnički, Robert je uspio izvući nož. Jedna od žena vrisnu, i svi prozori na ulici polete otvoriti se.Tamo se pojaviše brojne žene spuštene kose, u kućnih haljinama, njihove grudi gotovo pokazujuće, naginjući se, viseći van preko rukohvata na balustradama svojih balkona. Nisu imale prisutnost duha odvojiti se od tog spektakla dovoljno dugo da odu do pipe i donesu kantu vode da poliju te mužjake, kao što čovjek čini paru parećih pasa koji su postali slijepljeni zajedno u njihovom žaru. Dedé sam bijaše prestrašen sada, ali se zbrojio i rekao dokerima koji su bili spremni uplesti se u tuču:"Ostavite ih na miru. Kvragu, odrasli su ljudi, I braća su, također. Trebali bi znati svoj posao."Querelle pusti Roberta. Bijaše u smrtnoj opasnosti. Po prvi puta u svom životu, ubica sam bijaše u opasnosti i unutar sebe osjećaše težinu grčevite obamrlosti koju je svim silama pokušao prevladati. On, također, izvuče svoj nož, leđima do zida, spreman za napad, držao ga je otvorenim u ruci.


"Čini se da su braća. Zautavite ih."Ali ljudi na ulici, gledajući s njihovih balkona, ne mogahu čuti mnogo dirljiviji dialog:"Ja prelazim potok prekriven čipkom ... Pomozi mi, ja približavam se tvojoj strani ...""Bi'će teško, dragi brate; opireš se suviše ...""Što kažeš? Jedva te mogu čuti.""Poskoči, na moj smiješak. Drži se za njega. Zaboravi svoj bol. Skoči.""Ne gubi srce. Pokušaj"Trube zagrmiše."Ubi'će jedan drugog!""Dajte, vi muški, zaustavite ih!"Žene kukaše. Braća gledahu jedan drugog, noževi u ruci, njihova tijela vrlo uspravna, ceremonijalno, gotovo smireno, kao da imaju namjeru hodati jedan prema drugom, da razmijene, dignutom rukom, tu firentinsku zakletvu koja može biti dana s bodežom u drugoj ruci. Ili možda bijahu zarezati jedan drugome meso, da bi zatim ušili, ili ucijepili se zajedno zauvijek. Policijska patrola se pojavila na kraju ulice."Murija! Prekidaj!"Bijaše to Mario, grubo naređujući i hitro bacajući se na Querellea koji je pokušao gurnuti ga u stranu, ali Robert, nakon jednog pogleda u smjeru patrole, zatvori svoj nož i spremi ga. Tresao se. Malo postiđen i bez daha, on se okrenu Dedéu - jer posrednik još uvijek se činio nužnim - i reče:"Reci mu da ge gubi odavde."Ali zatim, jer vrijeme bijaše od suštine, oslobađajući se u jednom potezu svog tragičnog protokola zahtijevanog herojikom, kao Imperator koji obraća se svojim neprijateljma izravno, ignorirajući odličja ratničke etikete i blebetanja generala i ministara, on govoraše izravno svom bratu. S činjeničnošću i autoritetom koji samo Querelle može razumjeti, podrazumijevajući tajnu familijarnost koja isključuje prolaznike i gledaoce iz njihove konverzacije, on reče:"Nosi se! Na'ću te. Sredi'ćemo to drugi put."Za trenutak Robert razmišljaše sam konfrontirati se s patrolom, ali sad se ona približavala zlokobnom brzinom. Dodade:"OK. Vrijeme za polijetanje."Ništa više ne bijaše rečeno, niti su čak jedan drugog pogledali, nego počeli hodati pločnikom ulice bez policajaca na njemu. Dedé je slijedio Roberta u tišini. Tu i tamo bi pogledao Querellea čija desna ruka bijaše umrljana krvlju.

Govoreći Robertu, Nono je poprimio svoju istinsku muškost koju je naginjao gubiti kad je bio s Querelleom. Ne da je poprimao bilo koji homoseksualni manerizam, ali u prisutnosti Querellea on bi prestajao misliti o njemu kao muškarcu koji voli žene i opustio se u posebnu atmosferu koju muškarac koji voli muškarce uvijek priziva. Između njih, za njih same, univerzum nastaše (sa svojim vlastitim zakonima i tajnama, nevidljivim sporazumima) koji potpuno isključivaše ideju žene. U trenutku užitka određena nježnost uznemiravala je odnos između dvojce - utjecaše na bossa posebice. Nježnost nije sasvim prava riječ, ali služi ukazati mélange zahvalnosti prema tijelu što priskrbljuje užitak, slatkoću trenutka radosti, fizičku iscrpljenost i čak i odvratnost natapajući, oslobađajući, potanjajući i izranjajući vaš duh, i konačno tuge; i taj jadni dodir nježnosti, manifestiran kao vrst šutljiva i bezbojna bljeska munje, tada nastavlja suptilno utjecati i mijenjati jednostavni fizički odnos između muškaraca. Ne da to postaje bilo što čak približavajuće istinskoj ljubavi između muškarca i žene, ili između dva bića od kojih je jedno feminino, ali to je odsutnost žene u tom univerzumu koja obavezuje dva muškarca da dozivaju mjeru ženstvenosti u sebi. Da bi izumili ženu. To nije slabiji, ili mlađi, ili nježniji od dvojce koji uspijeva bolje u tome, nego onaj koji ima više iskustva u tome, često jači i stariji čovjek. Suučesništvo ujedinjuje dva muškarca, ali dok proizlazi iz odsustva žene, to suučesništvo doziva ženu koja ih spaja zajedno upravo svojom


odsutnošću. Tako tu nema potrebe za lažiranjem u njihovim poslovima u tom pogledu, nema potrebe biti bilo što drugo do ono što jesu: dva mužjaka, vrlo virilna, moguće ljubomorna jedan na drugoga, moguće čak i mrzeći, ali nikad voleći jedan drugog. Gotovo nenamjerno Nono je rekao Robertu sve. Nono nikad nije pokušao zavesti Roberta, niti je Robert, znajući pravila igre, ikada ga tražio usluge Madame. Zapravo, kad je prvi puta došao u bordel kao klijent on je zapazio Madame Lysiane tek kad ga je ona sama izabrala. Primjećujući ono što je mislio da je Robertova nezainteresiranost za idjeju da njegov brat spava s njim, Nono bijaše više nego zadovoljan. Na neki obskuran način on se nadao ostvariti prijateljstvo s Robertom i postići priznanje kao "šogor". Dva dana kasnije, načinio je punu ispovijed, ali je počeo s oprezom:"Mislim da sam uspio. S tvojim bratom, mislim.""Nemoj zekat.""Bog mi svjedok. Ali ne spominji, čak niti njemu.""Nije moja briga. Ali, pokušavaš ti meni reći da si ga uspio naguziti?"Nono se nasmija, izgledajući i postiđeno i triumfalno.""Be'zeke, napravio si to? Iznenađuje me, znaš."Madame Lysiane bijaše draga i nježna. Ukusna nježnost njena blijeda mesa kombinirana s dragosti žene čija najsuštinskija funkcija se sastoji od toga da pazi bordelske klijente, tretirajući ih kao šarmantne invalide.Ona je rekla svojim "djevojkama" da budu služeći anđeli toj gospodi; da osigura da službenik iz Uprave Policije, zaljubljen u Carmen, bude senzualno prikraćen svog slatkiša; da dopusti starom Admiralu da šeta naokolo gol, kvocajući, s perom zabijenim u njegov anus, proganjan uokolo prostorije Elyanom odjevenom kao farmerova žena; biti anđelom Gosp. Sudskom Izvjestiocu koji je volio biti uljuljuljan u san; anđeo jednome koji bijaše lancem zavezan za nogu kreveta gdje bi lajao kao pas; biti anđelom svim tim krutim i tajnovitim gospodinima koji bijahu ogoljeni do svojih samih duša toplinom bordela i služenjem Madame Lysiane; što sve hoće pokazati da ona u sebi nosi obilje i ljepotu mediteranskog krajolika. Sebi, sa slijeganjem ramenima, Madame Lysiane bi ponekad znala reći:"Pa, moje drage djevojke - sreća je da takovi muškarci postoje: to daje onima niska roda iskusiti ljubav."Bijaše draga dama.

* * *

Još uvijek nevjerujući, Robert se smiješio Nonu."Pa, to je što se desilo. Ali ti ćeš to držati za sebe, OK?""Sigurno."Kad mu je boss ispričao sve o tom, sve detalje, uključujući Querelleovo varanje na kocki, Robert se činio sve više i više nezainteresiranim. Iznutra, bijaše kipio. Sram držaše njegova usta zatvorenim, naborao njegove blijede obraze, i Nono je mislio da je prilično priglup i kukavica, na kraju svega.

Osim gdje graniči na moru i Penfeld molu, grad Brest je okružen svojim solidnim starim zidinama. To se sastoji od duboka jarka strmih obala. Nasipi - i na unutrašnjoj strani i na vanjskoj - bijahu nasađeni akacijama. Na vanjskoj strani ide taj put, izvan kojeg je Vic bio ubijen i napušten u tami noći od Querellea. Jarak je zarastao šikarom i grmljem i tu i tamo, na močvarnim mjestima, čak i rogozom. To služi i kao gradsko smetlište. Tijekom ljeta svi mornari na obali to veče, ako promaše zadnji slobodan čamac (u 2200 sati), prespavaju tamo do dolaska jutarnjeg broda u šest sati. Oni legnu na travu, među grmljem. Jarak i obale su nabacani njima, spavajući na lišću, često u bizarnim položajima, imajući se prilagoditi korijenju, stablima, terenu, i često i pokušajima da zaštite svoje čiste uniforme. Prije no se rašire ili zgure, oni se olakšaju, na jedan način ili drugi, i zatim, potpuno besvijesni, zalegnu odmah do mjesta koje su zagadili. Jarak je prekriven govnima. Usred ostalih, nekoliko trijeznih pripreme neku vrst jazbine za sebe i legnu dolje. I tamo oni leže, hrčući pod granama. Svježina zore će ih probuditi. Na nekim mjestima duž jarka ima ciganskih karavana,


nekoliko vatri, uzvika štetočinske djece, glasne svađe. Ti cigani putuju uokolo po selima, gdje su bretonci naivni, i djevojke umišljene i lako ulovljive košarom punom tričarija i komadića strojno napravljene čipke. Zidarstvo zida starih gradskih zidina je solidno. Zidovi koji idu uokolo grada su debeli i nedirnuti osim par kamenova koji su izbačeni stablima izraslim u spojevima. Na toj nakošenoj obali gusto obrasloj stablima, ne daleko od bolnice ili stare kaznionice, trubači 28-e Regimente Kolonijane Pješadije vježbaju svaki dan. Na dan koji je slijedio ubijstvo, Querelle prije odlaska u La Féria se prošetao duž starih utvrda, pazeći da ne prođe prblizu mjestu svog zločina u slučaju da je policija ostavila čuvara. Tražio je mjesto prikladno za pohranu svojih dragulja. Na raznim mjestima po svijetu on je imao tajna skrovišta, brižno zabilježena na papirima koje je čuvao u svojoj vreći. Kina, Sirija, Maroko, Belgija. Knjižica sadržavajući te upute nije različita od "Registar Masakra" koju drži policija. Shanghai, Maison de la France. Vrt. Baobab stablo kod vrata.Beirut, Damascus. Lady at Piano. Zid na lijevo.Casa, Alphand Bank.Antwerpen, katedrala. Zvonik.Querelle je zadržavao vrlo jasna sjećanja na ta skladišta svojih blaga. Znao je detalje i okoliš skrupuloznom preciznošću, koristeći kao mnemonike sve okolnosri koje su dovele do otkrića i izbora svakog mjesta. Bijaše sposoban prisjetiti se svake pukotine u kamenu, svakog korijena, insekata, mirisa, vremena, trokuta sjena ili svjetla; i svaki puta kad bi ih dozvao, te minijaturne scene bi se pojavile njemu u preciznom detalju, svjetlu egzakne memorije, cijeli komad i veselo osvijetljen. Tako, u jednom bljesku i sve zajedno, detalji svakog od skrovitih mjesta bi skočili u um. Querelle je pazio da pamti svoja skrovišta, ali je tjerao sebe zaboraviti njihov sadržaj, da bi kasnije uživao radosti iznenađenja kad bude napravio put oko svijeta, izričito da ih sakupi. Ta neprecizna ideja zakopana bogatstva, bijaše kao nimbus što sija iz svakog skrovišta, svaka zlovoljna pukotina zatrpana zlatom, i sve te zrake polagano šireći se od svojh intezivnih izvora, one konačno se spajaju i kupaju cijeli globus u svom dražesnom blond sjaju u kojem Querelleova duše se osjeća u miru, u kojem se osjeća slobodnom. Querelle je izvlačio mnogo snage iz svog osjećaja da je bogat. U Shanghaiu, pod korijenima baobab drveta kod vratiju, on je sakrio plijen pet provala i ubijstva, počinjenog u Indo-Kini, ruske plesačice; u Damasku, u ruševinama Lady at the Piano, skrio je profit ubijstva počinjena u Beirutu. S tim zločinom visilo je sjećanje dvadeset godina teškog rada, dodijeljenog njegovom suučesniku. U Casablanci, Querelle je sakrio bogatstvo ukradeno od francuskog konzula u Kairu.Uz sjećanje toga bilo je vezano i ubijstvo engleskog mornara, njegovog suučesnika. U Antwerpenu, u zvoniku katedrale sakrio je malo bogatstvo, rezultat nekoliko uspješnih provala u Španjolskoj, vezanih uz smrt njemačkog dokera, njegovog suučesnika i žrtve.

Querelle lutaše među grmljem. Mogao je čuti delikatni zvuk vjetra kako šušti kroz vrhove trava, poznato od prethodne večeri, nakon ubijstva. Nije osjećao strah, ni grižnju isto tako, i biti će manje iznenađenje kad čovjek shvati da Querelle je već prihvatio činjenicu da je on izvršio zločin u sebi - ne da je on bio dio zločina. To traži kratko objašnjenje. Da je Querelle iznenada našao sebe, s njegovim uobičajenim odgovorima na normalne situacije, u transformiranom univerzumu, on bi iskušavao određeni osjećaj osamljenosti, određeni strah: svijest o tome da je tuđinac. Ali, kako je prihvatio to, ideja ubijstva biješe mu više no poznata, to bijaše naprosto izdisaj iz njegova tijela, i on je natopio cijeli svijet time. Njegove akcije nisu bile bez odjeka. Tako je Querelle osjećao različit osjećaj osamljenosti: one kreativne singularnosti. Naglasimo, međutim, da mi opisujemo mehanizam koji naš heroja koristi bez da ga je potpuno svjestan. On ispitivaše svaku pukotinu u kamenu zidu duž jarka. Na jednom mjestu grmlje je raslo gušće i bliže zidu. Njihovo korijenje bijaše uraslo u zid. Querelle pogleda bliže. Mjesto je imalo privlačnost za njega. Nitko ga nije slijedio do tu. Nikog nije bio iza njega niti je bilo nekog na vrhu zida. Bijaše sam u starom opkopu. Rukama zabijenim duboko u džepove, da bih zaštitio da ne budu izgrebane, on se namjerno poče


probijati kroz gustiš. Zatim, za trenutak on je tek stajao na ponožju zida, gledajući zidanje. Otkrio je kamen kojeg bi trebalo iskopati da bi stvorio nišu u zidu: mala vreća od jedrena platna koja sadrži nešto zlata, prstenje, polomljene narukvice, naušnice, i nešto talijanskih zlatnih novčića, nije tražila puno prostora. Zurio je u zid dugo vremena. Hipnotizirao je sebe. Doskora je izazvao formu sna, samoopraštanja, i to je dozvoljavalo da postane dio svog okoliša. Vidio je sebe ulaziti u zid, njegov svaki detalj vrlo naočit. Njegovo tijelo ga je prodrlo. Tu bijahu oči na vrhu njegovih deset prstiju, čak i mišići su imali oči. Uskoro on postade zid, i ostade tako za trenutak; osjećao je svaki detalj njegovih kamenova živim u njemu, pukotine kao rane, nevidljivu krv teći iz njih, s njegovom dušom i njegovim nečujnim krikovima; osjećao je pauka ticati minijaturnu šupljinu između dva njegova prsta, list kako se veže nježno na za jedan od njegovih vlažnih kamenova. Konačno, postavši svjestan sebe opet, spljošten na zid i osjećajući njegove vlažne grube konture, on napravi napor ostaviti ga opet, iskoračiti iz njega, ali dok je to činio bijaše obilježen zauvijek, tim najposebnijim mjestom pored zidina, i ostati će u njegovoj tjelesnoj memoriji i biti će siguran da će ga naći opet za pet ili deset godina. Kad se okrenuo da ode, prisjetio se, bez da je puno mislio o tome, da postoji drugo ubijstvo u Brestu. U jutranjim novinama vidio je potografiju Gila; i prepoznao smiješećeg pjevača. Na Vengeuru, Querelle nije izgubio ništa od svoje zlovoljne arogancije i razdražljivosti. Usprkos njegovih dužnosti kao steward, on je zadržao zastrašujuću eleganciju. Bez da je se doimalo da stvarno radi, on se brinuo o Poručnikovim poslovima; Seblon se više nije usudio gledati ga u lice, nakon nedvojbeno ironičnog odgovora danog sa savršenom uvjerljiosti Querelleove moći nekim tko je bio zaljubljen u njega. Querelle je dominirao svojim kolegama na brodu svojom snagom; tvrdoćom i reputacijom, koja se uvećala kad su saznali da odlazi u La Féria svaku večer. Međutim on je posjećivao samo njen javni dio gdje su ga mornari vidjeli rukovati se s vlasnikom i Madame Lysiane. Reputacija vlasnika La Fériae prekrivala je sedam mora. Mornari su pričali o njemu među sobom (kako bijasmo rekli) kako jesu o patkama u Kini, kako jesu o Crillolla, Bousbir i Bidonville. Bijahu nestrpljivi upoznati to mjesto, ali kad bi ga prvi put vidjeli, u mračnoj, memljivoj ulici, tu malu ruševnu kuću, okruženu smradom urina, njezinih žaluzina zatvorenih, oni bijahu i iznenađeni i uznemireni. Mnogi ne bi našli hrabrosti proći kroz vrata sa šiljcima. Postati stalni posjetilac, dodalo je Querelleovu stasu. Bilo je nedopustivo pretpostavljati da je kockao s vlasnikom. Querelle bijaše moćan dovoljno da njegova reputacija ostane neumrljanom i čak je i dalje uvećana njegovim povezivanjem s tim mjestom. I ako nikada nije viđen s kurvom visiti mu o vratu, to bijaše samo još dokaz da je on tamo nije išao kao klijent, nego kao prijatelj ili svodnik. Imati djevojku u bordelu činilo je muškarca od njega, ne više tek mornara: on je imao takav autoritet kao tipovi sa širitima. Querelle je znao sebe okruženim ogromnim respektom, i kupati se u toj slavi činilo ga je zaboraviti sebe. Postao je arogantan prema Poručniku, čiju potisnutu žudnju je vrlo dobro znao. Zlobno Querelle pokušaše otežati ju; sa zamjetljivo prirodnim darom on bi nalazio najsugestivnije poze; naslonio bi se na dovratnik, jedne ruke dignute da pokaže pazuho; sjedio bi za stolom, savijajući svoja bedra i puštajući nogavicu hlača dići se da bi pokazao svoje mišićave, dlakave listove; ubacio bi mali "bump" za dodatak, ili bi odgovorio na oficirov poziv njišući se na još i više skandalozan način, rukama u džepovima vukući materijal hlača tijesno preko svog kurca i jaja, izbacujući svoj trbuh. Poručnik je gotovo poludio, ne usuđujući se postati srdit, ne usuđujući se prigovoriti, niti prsnuti u žarku pohvalu Querellovih atrakcija. Najdojmljivije sjećanje koje je Seblon imao o njemu - i to je bilo ono koje je često dozivao - bijaše vrijeme u Alexandriji, Egipat, jednog spaljujućeg podneva, kad se mornar pokazao na podnožju brodskog mostića. Querelle se smiješio, zasljepljujući, nečujni smijeh koji je pokazivo sve njegove zube. U to doba njegovo lice je bilo brončano, ili prije potamnjena zlata boje, kao što je najčešći slučaj s blondima. U nekom arapskom vrtu on je slomio pet ili šest grana drveta mandarine, natovarene plodovima, i, kako je volio svoje ruke slobodnima, da bi mogao njihati rukama u ljuljati ramenima dok hoda, gurnuo ih je u V-ovratnik svog kratkog bijelog kaputića, iza po pravilima crne satenske kravate, njihovi vrhovi draškajući njegovu bradu. Za Poručnika, taj vizualni detalj izazivao bi iznenadno intimno


otkrovenje Querellea. Lišće što je prštalo iz kaputića bijaše, bez sumnje, što rastaše na mornarevim širokim prsima umjesto bilo koje obične dlake, i možda bijahu - viseći sa svake od intimnih i dragocjenih malih grančica - neke zračeće loptice, tvrde i nježne u isto doba ... Za sekundu ostade miran kao kip na vrhu mostića, prije no što će staviti nogu na metalni i goruće vruću palubu, i zatim nastavi prema svojim kompanjonima. Većina brodske posade bijaše još na obali. Oni na brodu odmarali su se uokolo u sjeni cerade. Jedan od njih viknu:"Vau, gledaj to. Koji lijeni kurvin sin! Ili je to da se nije usudio da ga vide kao ih nosi.""Pa, bi'l ti? Izgledalo bi k'o da sam na putu na moje vlastito vjenčanje."Oprezno, Querelle izvuče grane, koje su zapinjale na njegovu prugastu majicu i crnu satensku kravatu. On se nastavi smiješiti.

"Gdje si ih našao?""U vrtu. Samo ušao."Premda Querelleova ubijstva okružuju ga na neki način začaranom, visokom živicom, to ponekad čini se skupi se, dolje do dimenzija metalne žice koja ograđuje cvjetnu lijehu. Kad se to desi, to je zastrašujući osjećaj. Uskraćen njihove zaštite - čija stvarnost se tada činila upitnom, van njegove kontrole, ili možda stvarno umanjiva na tu beznačajnu formu nekoliko savijenih žica - on bi iznenada stajao jadan i gol među ljudima. Ali, zasigurno, on bi uspio dobiti se ponovno. Jednim klikom pete na žestoku palubu Vengeura on ponovno osvoji to područje Elyzijskih Polja gdje bi našao, poredane uokolo njega, istinske manifestacije njegovih prošlih ubijstava. Ali uvijek prije toga njegov očaj da je "promašaj" izaziva ga da počini brojne okrutnosti za koje je on misli da su milovanja. Ostali mornari refererirali su se na njega - među sobom - kao opsjednuti. Nikada ne iskusivši stvarno bilo prijateljstvo bilo drugarstvo, činio je greške. Napravio bi iznenadne šale na račun svojih kompanjona da bi dobio njihovo odobravanje i završio bi povređujući ih. Povrijeđeni, oni bi bijesno napadali, i kako bi Querelle bio uporan, on sam bi naginjao razbjesniti se. Pa ipak, u određenom smislu, istinska simpatije može se roditi u okrutnosti i mržnji. Ostali počeše diviti se Querelleovu brutalnom humoru dok su ga istodobno mrzili. Sad vidje Poručnika koji ga još uvijek promatraše. Nasmiješi se i poče hodati prema njemu. Daleko od Francuske, sloboda dana ljudima na taj dan odmora, ubitačne vrućine, i općeg veselja u zraku na brodu usidrenu u Roads, sve je to doprinijelo opuštanju krutosti discipline između oficira i članova posade. Querelle reče:"Poručniče, hoćete li mandarina?"Oficir se nasmiješi, koraknu u njegovu smjeru. Uđoše u neku vrstu paso doble, savršeno sinkroniziranom: dok je Querelle dizao ruku da odvoji mandarinu od grane, Poručnik izvuče svoju ruku iz džepa i pruži ju polaganao mornaru, koji zatim, sa smiješkom, položi svoj dar u ispruženu ruku. Više no išta, sama harmonija dviju gesti, prebirala je po Poručnikovim žicama srca. On reče:"Hvala, mornaru.""Nema čemu, gospodine."Querelle se okrenu natrag svojim kompanjonima, otkinu još nekoliko mandarina i baci ih prema njima. Poručnik se otputi polagano i stade guliti plod s preglumljenom bezbrižnom odsutnošću, dok je sebi govorio, s velikim zadovoljstvom, da njegov ljubavni odnos s Querelleom će zasigurno ostati čistim, kao njihova prva gesta ujedinjenja je upravo učinjena sukladno zakonima tako dirljive harmonije da je mogla biti stvorenom jedino njihovim dvjema dušama, ili čak bolje, jedinstvenom moći - ljubavi same - koja ima samo jedno žarište ali dvije zrake ... On baci pogled oprezno lijevo i desno, i zatim, sad sasvim već okrenut leđima grupi mornara, i siguran da nitko ga ne može promatrati, on gurnu cijelu mandarinu u svoja usta i zadrža ju tamo za trenutak, jedan obraz nabrekao."Upravo što bi mi stari morski vuci trebali gristi", reče sebi, "jaja pristalih mladih muškaraca."Diskretno, on se okrenu opet. Ispred izvaljenih mornara, koji su iz daljine izgledali kao jedna velika


mrlja muževnosti, stajaše Querelle, leđima prema Poručniku. I Seblon je uhvatio upravo pravi trenutak vidjeti ga kako savija svoje snažne noge u njihovom bijelom platnu, ruke položene na guzove, napinjući se (Poručnik zamišljaše zapriječeno lice i smiješak mornarev koji čeka oslobađanje, njegove oči iskolačene iz glave, njegov smijeh smrznut) , napinjući se čak jače, i zatim pustiti letiti - ravno na njega - baražnu seriju zvučnih, živih, bezobzirnih prdeža - tako glasnih da se činilo da razdiru te veličanstvene bijele zvonaste hlače istinski od vrha do dna (Querelle jeste, zaista, refereirao s na njih kao "prdež-oprema") - pozdravljenu tisućana uzvika i pozdrava, salve smijeha odaslane od njegovih kompanjona. Ponižen, Poručnik hitro skrenu oči i ode. Querelle je postizavao najopasnije od svojih užitaka bez da bi svjesno odabrao uključiti grešku, ali čim bi napustio mjesto pljačke, ili čak ubijstva, on bi odmah primjećivao greške - ponekad nekoliko grešaka - koje je, nenamjerno, načinio. Prilično često one nisu bile ništa osobito. Neki mali propust u samom činu, drhtava ruka, upaljač za cigarete ostavljen u rukama mrtva čovjeka, sjena obrisa koju je bacao na neku svijetlu površinu za koju je mislio da bi mogla ostati tamo trajno; bagatele, zasigurno, pa ipak ponekad se čak bojao da njegove oči - obzirom da su uzele sliku - bi mogle ocrtati njegovu žrtvu vidljivom drugima. Nakon svakog od svojih zločina on je to pregledavao u svom umu. Tada je bilo kad je on otkrivao greške. Njegova zadivljujuća retrospektivna lucidnost otkrivala je samo onu koju je napravio (uvijek je postojala barem jedna). I tada, da ne bi bio proždrt očajem, sa smiješkom na usnama, Querelle bi prinio tu grešku, to svoje odstupanje, svojoj zvijezdi vodilji. Uvjerio bi sebe u afektivni ekvivalent ove misli: "Vidje'ćemo. Ja sam to napravio namjerno. I nije tako velika šala."Ali umjesto da je dolje zdrobljen strahom, on se osjećao pun optimizma time, živeći kako jest, u dubokom, nasilnom i konačno organskom vjerovanju u svoju sretnu zvijezdu. Njegov smiješak bijaše činom simpatične magije, upravljene toj zvijezdi. On bijaše siguran da takovo božanstvo, zaštitinik ubica, bijaše radosno - tugu čovjek može vidjeti, čak i on je mogao ponekad razlučiti u tom smiješku, ulazeću u njegovu svijest samo u onim trenucima kad se osjećao svjesnim apsolutne usamljenosti koju je tako posebna sudbina nametnula njemu. "Što bih činio da je nemam?"Što bijaše kao da je rekao: "Što bih ja bio, bez nje? Nema načina da netko bude tek mornar; to, to je funkcija, za ostale da vjeruju u nju; ali ako hoćeš biti netko, moraš biti ono što ne sreće oko." Bijaše to ista zahvalnost Gilbert Turko osjećaše kad je razmišljao o svojim hemoroidima. Kad je Querelle napustio jedan od vrtova Alexandrije, bilo je prekasno odbaciti odlomljene grane na ulicu i zatim nervozno sakriti iza nekog grma, čekajući povoljan trenutak za preskočiti vrtni zid. Gdje je to gdje bi mogao baciti ih, uopće? Bilo koji prosjak čučeći dolje u prašini, bilo koje arapsko ulično dijete bi sigurno zamijetilo francuskog mornara zauzeta u procesu da se riješi cijelog tovara mandarina još uvijek na granama. Činilo se najboljim da ih sakrije na svojoj osobi. Querelle je htio izbjeći bilo koju bizarnu gestu koja bi privukla pažnju na njega, i tako se on gibao u golom oku od vrta do broda, u neprekinutu gibanju jednostavno gurnuvši te grane u otvor ovratnika svog mornarskog kaputića, puštajući nešto lišća i plodove da vire van, pretvarajući njegova prsa, u čast svoje zvijezde, u živi repozitorij za njih. Ali natrag na brodu, on osjećaše opasnost još uvijek postojećom, i biti postojećom još prilično dugo, premda nije imalo inzistirajuću kavalitetu straha koji slijedi istinski zločin: jedna noga još uvijek na mostiću, druga zadržana u zraku, on uputi opčinjujući smiješak božanstvu svojih tajnih noći. U džepovima svojih hlača nosio je ogrlicu od zlatnih novčića i dvije ruke Fatmah koje je ukrao u vili tog vrta mandarina. Zlato mu je posuđivalo težinu, zemaljsku sigurnost. Kad je razdijelio lišće i plodove drugim mornarima, tromim od vrućine i dosade, i osjećajući se čistim, on je iskusio tako moćan osjećaj vlastite jasnoće zapravo, da je morao gledati se svaku sekundu dok je hodao duž palube do svog prostora, da ne bi izvukao ukradeno blago u izravnom pogledu pred svima. Isti osjećaj bezbrižnosti, miješajući njegovo odlučno vjerovanje u njegovu zvijezdu i njegovu uvjerenost da je izgubljen čovjek, uzdizala ga je (njegovo srce, lako, kao balon) tijekom hoda duž gradskih zidina kad - bjeskajući u umu s prodornom jasnoćom - određena činjenica postade mu jasnom: policija je otkrila upaljač za cigarete u blizini


ubijenog mornara, i taj upaljač, tako kažu novine, je pripadao Gilbertu Turko. To otkriće opasnog detalja ushitilo ga je kao da je iznenada pretvorilo ga u cijeli univerzum. Bila je to točka kontakta koja mu je dozvoljavala da ponovno učini svoje djelo unatrag - tako, da ga invertira - ali, od tog detalja nadalje, isiječe u komadiće, s bučnim i zračećim gestama, tako da cijeli rasparani čin će se ticati samo Boga ili nekog drugog svjedoka i suca, ikad više. U tom činu on je razabrao prisutnost moći pakla, i ipak, već, sazvan protiv njih, pojavio se tračak zore, čist kao krajičak nega ukrašen plavom i naivnom Djevicom Marijom koja se pojavila, dok se magla razdvojila na tren, između zavjetnih brodova crkve u La Rochelle. Querelle znade da će biti spašen. Polagano ponovno uđe u sebe. Zatim nastavi, vrlo daleko, gotovo do točke da bude izgubljen u tim tajnim kraljevstvima, da bi sreo brata tamo. Querelle je znao da će biti tamo. Istina je tukao se s njim u borbi koja je mogla imati smrtni ishod, ali mržnja koju je osjećao na površini nije ga spriječila da potraži Roberta tamo, u najudaljenijem unutrašnjem kutku sebe. Što je Madame Lysiane sumnjala, desilo se: njihova ljepota pretvorila se u grč zla, pokazujući svoje zube, mržnja izobliči njihova lica, njihova tijela postadoše zaključana u u svitak bitke na smrt. I niti jedna metressa bilo kojeg, da je pokušala ulesti se u tu bitku, ne bi izašla iz nje živa. Čak dok su bili mali dječaci koji su se tukli, čovjek nije mgao ne pomisliti da negdje, iza njihovih lica izvijenih bolom, u dalekoj regiji, njihova sličnost slavi njihovo ujedinjenje. Bijaše, tako, u sjeni tih prikazanja da Querelle je mogao naći svog brata ponovno.

Kad stigoše do kraja ulice, Robert automatski skrenu lijevo, prema bordelu, a Querelle desno. Škripao je zubima. U prisutnosti Dedéa, njegov brat, pijan od bijesa i nimalo tih isto tako, obrati mu se:"Ti prljavo kopile. Pustio si Nona da te guzi. Zašto dovraga je taj govnarski tvoj brod uopće te donio ovdje, ti prokleto jebeno govno!"Querelle, blijed, zuriše Robertu u oči:"Radio sam i gore stvari, kompa. I ja radim što me volja. A ti bolje da se skupiš jer ću ti pokazati šta govno jest i kakog je ukusa."Mladi dječak se smrznu. Čekao je Roberta da brani svoju uprljanu čast dok krv ne počne teći ponovno. Međutim Querelle, kako bijaše krenuo na desno, već bijaše razmišljao kako da utrlja bratovo blijedo lice u nešto njegova vlastita lijeka, tako da jednom kad budu kvit u terminima njihove prividne (i stvarne) mržnje, bi mogao ponovno pridružiti u sebi. Njegova glava bijaše visoko, uspravno, kruto, zureći pravo naprijed, njegove usne ništa do tanka linija, laktovi blizu tijela - cijelo njegovo držanje kruće i više slično marioneti nego inače, usmjerio je svoje korake prema gradskim zidinama, točnije prema starom zidu u koje bijaše skrio svoje blago. Što bijaše bliže odredištu, manje gorko se osjećaše. Nije se sjećao, sada, sasvim točno djela herojskih koja su ga dovela do posjedovanja tog blaga, ali dragulji sami - tek njihova blizina - bijaše dokazom njegove hrabrosti i njegova postojanja. Stigavši na padinu nasuprot svetoga zida, nevidljiva u magli, Querelle se zaustavi i stade mirno, nogu širom raširenih, rukama u džepovima svog mornarska kaputića: znao je da je vrlo blizu jednog od kamina koje je zapalio na površini globusa, bijaše ovijen njihovim slatkim zračenjima. Kako je njegovo bogatstvo, njemu, bijaše zaklon gdje se mogao utješiti svojim osjećajem moći, Querelle je već činio svog omražena brata nasljednikom toga. Samo još jedna stvar ga je zamarala i deprimirala malo, činjenica da Dedé je bio prisutan tuči. Nije bila sramota, prije nejasan osjet da klincu nije za vjerovati. Querelle je znao da je dosegao određenu notornost u tom gradu Brestu.

Noć, okrenuta moru. Niti more niti noć ne mogu mi donijeti spokoj uma. Naprotiv. Dovoljno je da sjena mornara prođe pored ... U toj sjeni, i zahvaljujući njoj, on ne može pomoći nego biti prekrasan. Između svojih bokova, ovaj brod nosi tako slađane grubijane, odjevene u bijelo i azurno. Kojeg odabrati, među tim muškima? Jedva da mogu pustiti jednoga prije no žuditi za drugim.


Jedina iznova uvjeravajuća misao: da je tamo samo jedan mornar, mornar. I svaka individua koju vidim je tek trenutna reprezentacija - fragmentarna također, i umanjena u skali - Mornara. On ima sve osobine, muževnost, žilavost, ljepotu, okrutnost, itd. - sve osim jedne: višekratnost. Svaki mornar što prolazi može tako biti uspoređen s Njim. Čak i da svi mornari se pojave predamnom, živi i prisutni, svi oni - niti jedan od njih, pojedinačno, ne bi mogao biti mornar kojeg zajedno tvore, koji može postojati samo u mojoj zamisli, koji može živjeti jedino u meni, i za mene. Ta ideja umiruje moj um. Ja iman Njega, Mornara.

Bilo je zadivoljstvo da sam ja potpisao naređenje za Querelleovo kažnjavanje. U svakom slučaju, neće se pojavljivati pred Mornaričkim Sudom. Ja hoću da mi duguje za to, i da zna da mi duguje za to. Smiješio mi se. Iznenada sam bio pogođen užasnom naravi izraza: "On je još uvijek živ" - kad se upotrebljava apropos ranjena čovjeka, recimo smrtno ranjena, koji se grči u bolu.

Querellle svojim kompanjonima: "Dašak vjetra!" ili "Puše na oluju!" I zatim se pomakne naprije, pun sebe, i siguran, kao brod što jedri.

Koja slavna izradba je sve to, svaki uvojak njegove kose, svaki mišić, oči, uši. Od najmanje crte u njegovoj koži, najmanjeg sjenovita zakutka njegova tijela pršte zrake koje dotiču me hitro; prevoj zgloba njegova prsta, presjecište linija na ruci ili vratu, oni uranjaju me u afekt koji čini opaliti moj top, da bi zadržali se još dublje u sladosti njegova trbuha, meka i glatka kao šumsko tlo prekriveno borovim iglicama. Zna li on za ljepotu svega toga od čega se on sastoji? I znali on njihove moći? Kroz luke i arsenale, kroz dan on nosi tovare sjena, taj teret tame, na kojma tisuće pogleda dolaze da bi se odmorili i osjvežili se; noću, njegova ramena podupiru ular svjetla, njegova pobjednička bedra razdvajajući valove rodna mora, i ocean se šćućuri, liježe pred njegova stopala, i njegova prsa su tek prostor ispunjen mirisima, velikim mirisnim valovima. Na brodu, njegova prisutnost je začuđujuća - i korisna, i normalna, također - kako bi bila prisutnost kočijaševa biča, vjeverice, busena trave. Ovo jutro, prolazeći pored mene - ne znam da li me vidje - držeći zapaljenu cigaretu između dva prsta, on ih podiže da bi zabacio beretku unazad s čela i reče, tko zna komu ili čemu, ravno u sunčani zrak:"Pa, tako to jest, kad ti je teško ugoditi."Njegovi blještavi uvojci, tako savršeni u svojoj teksturi i na način koji padaju, svijetlo smeđi i plavi, viriše ispod ruba beretke. Pogledah ga s prezirom. Nema sumnje on bijaše, u tom trenutku, još uvijek uživao grozdove izrasle u suncu i noću ukradene iz obalnih vinograda što obrađuju ih tobožnje kćeri mora.

Zašto nisam običan mornar! Stojim tu, u vjetru. Hladnoća, i glavobolja stišću moje čelo u škripac, okrunjuju me metalnom tijarom. Rastem, pa ipak smanjujem se.

Mornar je jedina ljubav mog života.

Jedan poster bijaše tako lijep: Marinac, u bijeloj uniformi. Opasač i fišeklije od kože. Gležnjaci. Bajonet u svojim koricama. palmino drvo. Lice bijaše tvrdo, pogrdno. Rugajući se smrti. S osamnajst!"Nježno zapovijediti tim snažnim, ponosnim dječacima da napreduju prema svojim smrtima! Torpedirani brod tone polagano, samo samnom - možda poduprtim tim Marincem koji ne može umrijeti bez mene do njega - stojeći na pramcu, gledajući te prekrasne dječake kao se utapaju!"

U francuskom, tonjenje broda je tmurno. Tmurno.

Da li su oficiri svjesni mog stanja, mojeg emocionalnog meteža? Bojim se da nešto od toga


prokapava čak i tijekom mog ispunjavanja dužnosti, mojih kontakata s njima. Ovo jutro, moj um je bio doslovce progonjen osjetom kakav mladi dječaci imaju, da tamo ima kradljivaca, ratnika divljih plemena, tvrdih svodnika, smiješećih i krvlju poprskanih pljačkaša. Nisam ih stvarno vizualizirao koliko sam ih osjećao u sebi. Odjednom oni se poslagaše u slikariju koja je izblijedila opet vrlo hitro. Ti bijahu, kako rekoh, fantazije mladih dječaka, čineći invaziju na moj um za sekundu ili dvije.

Dati mu raširiti svoja bedra tako da ja mogu sjesti među njih, oslanjajući moje ruke na njih kao u ugodnoj stolici!

Mornarički oficir. Kao adolescent, čak i kao Potporučnik, nisam shvaćao kakav savršen alibi Mornarička karijera će mi dati. Ostati ledičnim, čini se tako savršeno razumljivim. Žene vas nikad ne pitaju zašto niste oženjeni. Žale vas jer znate samo za te kratkotrajne afere, nikad trajnu vatru. More. Samoću. "Žena u svakoj luci." Nitko se ne zamara ispitivati imam li vjerenicu. Ne moji kolege oficiri, niti moja majka. Mi smo putujući ljudi.Otkako sam se zaljubio u Querellea postao sam manje onaj koji disciplinira. Moja ljubav me čini više popustljivim. Što više volim Querellea, sve više žena u meni definira i refinira se i žali nedostatak svog ispunjenja. Suočen s bilo čim što nema utjecaja na moj odnos s Querelleom, moju vlastitu mizeriju, moje tajne frustracije uzrokuje da samo zurim na to i kažem: "Koja korist od toga?"

Vidjeh Admirala A... ponovno. Čini se udovcem, bijaše to već više od dvadeset godina. Veliki tip koji ga slijedi uokolo (on je njegov vozač, ne ordonans) je slavno uzašašće svog mesa.

Vratio sam se sa desetodnevne misije. Moj susret s Querelleom me šokirao - osjećao sam to čak oko mene, u sunčanu zraku - delikatno tragična trauma. Cijeli dan se vrti, pluta oko središta svjetlosne pare: ozbiljnost tog povratka. Povratka za uvijek. Querelle zna da ga volim. Zna iz načina na koji ga gledam, i ja znam da zna iz njegova vragolasta i gotovo drska pogleda. Ali sve unutar njega dokazuje mu da sam vezan za njega, i tako sve u njemu doima se raditi na tome da moje vezivanje bude još snažnije. I sva neugoda koju iskušujemo pomaže nam vidjeti izuzetno značenje ovog dana još jasnije. Čak i da se činilo nužnim, ne bih mogao ljubiti Querellea večeras. Niti bilo koga druga, što se toga tiče. Sve moje efektivne moći teku u tu radost povratka, čine me zatrpanim srećom.Upravo sam se probudio iz užasna sna. Ovoliko mogu reći o tome: Bili smo u štali (deset ili tako nešto nepoznatih suučesnika). Koji od nas će trebati ubiti ga (ne znam koga)? Jedan mladi čovjek prihvati zadatak. Žrtva nije zaslužila umrijeti. Gledali smo ubijstvo kako biva počinjeno. Dobrovoljni krvnik udario je zelenkasta leđa nesretna čovjeka nekoliko puta vilama. Iznad žrtve, ogledalo se izenada pojavilo, upravo na vrijeme da naša lica problijede. Ona postajahu bljeđa kako žrtvina leđa postajahu krvavijim. Krvnik nastavi udarati, u očaju. (Siguran sam, sada, da je to vjeran opis sna, jer to nije kao da ga se sjećam: ja ga rekonstruram, s pomoću riječi). Žrtva - nevina - usprkos svoje jezive patnje, pomagaše ubici. On mu je pokazao gdje udariti. On je uzeo udio u drami, usprkos neutješna izraza prijekora u njegovim očima. Ja također primjećujem ljepotu ubojice, osjećam da je njegovo biće zaodjeveno u odjeću prokletstva. Cijeli dan bijaše kao da je umrljan krvlju tog sna. Gotovo doslovno, dan je imao krvareću ranu.

Quereleova ruka bijaše debela i snažna, i Mario, premda bez da je pridavao puno razmišljanja, očekivao je da bude feminizirana i ponešto krhkom. Njegova vlastita nije bila pripremjena za takovu šapu. Pomno je ispitivao Querellea. Velik tip, izuzetno naočit usprkos dana rasta oštre brade, ista lica i atletske građe kao Robert; izgledao je muški, malo brutalan, tvrd. (Oštrina njegovih gesta potcrtavala je dojam snage i brutalnosti)


"Nono nije tu?""Ne, izašao je.""I ti komandiraš ovdje?""Pa, tu je gospođa. Sigurno ju znaš?"Rekavši to, Mario pogleda Querellea u oči i zavi usne u lagano sprdanje. Ali ako su usne izražavale tek ironiju, oči bijahu tvrde i nemilosrdne. Ali Querelle nije ništa sumnjao."Da ..."Razvukao je tu potvrdu, čineći ju stvari toliko samo-očiglednom da nije vrijedno govoriti o njoj. U isto doba prekriži noge i izvadi cigaretu. Njegovo cijelo držanje doimalo se pokušaj dokazati, premda nije bilo jasno kome, da važnost trenutka nije ležala u njegovu potvrdnu odgovoru, nego u najtrivijalijoj gesti."Dim?""Zašto ne."Zapališe cigarete, povukoše prvi dim, i Querelle pusti silovito kroz nos, izražavajući tim bljuvanjem dima kroz nos svoj osjećaj pobjede nad sobom, dobro čuvanu tajnu koja mu je dopuštala da se odnosi tako familijarno s pajkanom - napokon, nešto gotovo kao oficirom.Policijski autoriteti brzo su došli do zaključka da je oba ubijstva počinio Gil. Njihovo vjerovanje bijaše potvrđeno kad su drugi zidari vidjeli i identificirali upaljač za cigarete, nađen kako leži u travi pored ubijena mornara. U početku, policija je razmatrala motiv osvete; zatim su mislili o mogućnosti malo ljubavne drame; i konačno stigli do ideje seksualne aberacije, čisto i jasno. Sve prostorije u Upravi Policije U Brestu emanirali su smradom beznađa, pa ipak bijaše to posebno utješujuće vrste. Zidovi bijahu ukrašeni fotografijama koje je priskrbio Odjel Kriminalne Antropometrije, i nekoliko "Traženi" obavijesti o neulovljenim kriminalcima, posebice onima za koje se sumnjalo da su stigli neki grad s lukom. Stolovi bijahu natovareni dosijeima sadržavajućim izjave i važne zabilješke. Od trenutka kad je ušao u ured, Gil se osjećao kao da tone u ocean ozbiljnosti. Znao je taj osjećaj od samog trenutka kad ga je Mario uhitio; kad je detektiv zgrabio njegov rukav, Gil se oslobodio, ali potpuno unaprijed upoznat s tom reakcijom, Mario ponovi, točnije, jednostavno nastavi svoju gestu, stišćući biceps takovim autoritetom da je mladi zidar se morao prepustiti.tome. Sve je bilo tamo, u kratkom trenu između dva "hapšenja" - prvi odbijen, drugi odlučan -: sva slava igre, progon, ironija, okrutnost, osjećaj pravde koja idu u zgradu tako specifične ozbiljnosti policije, duše pajkana, potpunog očajanja Gila Turko. On se zbrojio, da ne podlegne tome, vidjevši da Inspektor koji bijaše s Mariom ima vrlo mlado lice, zasigurno zračeće mélange zlovolje i zadovoljstva nad ulovom. Gil reče:"Šta 'oćete od mene?"Tresući se malo, on doda: "... Gospodine ..."Mladi isnpektor je dao odgovor:"Ne brini, kompa. Pokaza'ćemo ti"Iz arogancije toga Gil je shvatio sa zadivljenjem da taj mladi pajkan bijaše oduševljen Mariovom odlučnom akcijom, zatočenjem ubojičinih ruku parom lisica. Sad bijaše jednostavno doći do, uvrijediti, ili udariti ulovljenu zvijer, slobodnu i ponosnu minutu prije, učiniti ju sasvim nenapadajućom sada. Gils se okrenu natrag Mariu. Djetinjasti aspekt njegove duše koji bijaše došao u pomoć za trenutak bijaše nestao potpuno sada. Popuštajući potrebi da izrekne bar jednu lijepu rečenicu prije umranja - premda ponekad, čak i šutnja može biti takva impresivnja linija - koja bi sumirala njegov život, koja bi kraljevski dovela do perfekcije, da, tek izrazi - on reče: "C'est la vie". Kad uđe u ured Šefa Policije bijaše prevladan prvo strahovitom vrućinom u prostoriji i osjećaše se omekšavati do točke da je mislio da će umrijeti od isrpljenja, nesposoban za bilo kakav napor da izbjegne radijator koji već bijaše drhtao s očekivanjem, pripravljajući se odmotati se kao anakonda da bi se obavio oko njega i udavio ga. Patio je i od straha i od srama. Prekoravao se što nije veličanstven kako bi trebao biti. Zidovi su doimali se držati krvareće tajne, mnogo užasnije nego njegove vlastite. Njegova fizička pojava iznenadila je Šefa Policije. Nikad sanjao ne bi da ubojica


može izgledati tako. Kad je nalagao Mariu da uloži malo više energije u istragu, ne mogaše se oduprijeti iskušenju opisati potencijalnog sumnjivca do detalja. Međutim, zločin je područje gdje prethodno iskustvo je virtualno neupotrebljivo. Sjedio je tu za svojim stolom, igrajući se s ravnalom, pokušavajući prizvati portret homoseksualnog ubojice. Mario bijaše slušao, bez da vjerovaše i riječ toga. "Postoje prethodnici. Kao Vacher. To su tipovi koji budu zanešeni svojim manama. Sadisti, to su oni. I ta dva ubijstva su ručni rad sadista."Sličnom poletnom uvjerenošću Komesar je otišao raspravljati stvari sa svojim pandanom u Mornaričkoj Policiji. Obadvojca su završili naprežući se stvoriti ideju ubojice koji bi koincidirao s njihovim idejama što inverti jesu, kako izgledaju. Izumiše monstrume. Policijski Komesar ostade uporan u traženju navoda u stilu te famozne male ploske ulja koju je jedan notorni zločinac nosio sa sobom da bi olakšao guženje svojih žrtava, ili opet, nešto kao svježa fekalna materija na mjestu ubijstva. Ne znajući da su ubijstva počinjena dvama odvojenim individuama, on ih pokušavaše spojiti, ispreplesti njihove motive zajedno. On nije mogao znati da svako ubijstvo poštuje, u svom izvršavanju kao i u svojim motivima, neke zakone koji ga pretvaraju u djelo umjetnosti. Pored moralne osamljenosti Querellea i Gila tu je postojala i osamljenost umjetnika koji ne može priznati nikakov autoritet, čak niti onaj ravnih mu majstora. (To je ono što je ocrtavalo Querellea dvostruko usamljenim.) Zidari su tvrdili da je Gil pederast. Oni su obdarili policiju stotinama detalja da dokažu da k vragu, jest, on je tetka, u redu. Oni nisu shvaćali da to što je bilo mišljeno da ga opiše, ne kakav je bio, to će reći, dijete proganjano od muškarca u stegama njegove opsesije, nego točno kako je Theo htio da oni vide dečka, kako je on sam htio ga pokazati. Prestrašeni policijskim inspektorima, oni su odlutali u priču koja je bila i suluda i moguća - luda, zbog svog straha da bi mogla biti mogućom - ali doimala se sve više plauzibilnom što su više govorili. Oni su naravno postali svjesni činjenice da te izjave nemaju temelje u činjenicama kakogod, da nisu ništa drugo do vrsta poezije koja im je omogućavala govoriti, napokon, i ozbiljno, o stvarima koje su oduvijek upotrebljavali u svojim opscenostima - u svojim pjesmama, čak - ali u isto doba to iznenadno izlijevanje ih je opijalo. Oni su znali da njihov portret Gila je bio napuhan, ne različito nego leš utopljena čovjeka. Ovdje su neke crte koje zidari su nalazili indikativnim za Gilovu nastranost: ljepota njegova lica, njegov način pjevanja, pokušavajući učiniti svoj glas mekim kao baršun, njegova koketnost odijevanja, njegova lijenost i nebrižnost na poslu, njegov strah od Thea, bljedilo i glatkoća lica, itd., niz takovih detalja koje su osjećali kao istinske određujuće argumente, čuvši Thea i neke druge koje su sreli u svojim životima zabadati za zabavu tetke komentarima kao "Gle curičicu ... kako lutkičino lice ima ... voli raditi upravo koliko i neka skupa kurva ... napravio je posao dupetom ... guguće kao grlica ... i način na koji nosi svoj alat, mlatarajući njime kao kraljica njišući svoju torbicu na ritam u Marseillesu ..." Te crte, krivo interpretirane, spojile su se da stvore sliku pedera takvog kakvog niti jedan od zidara nije nikad vidio. Sve što su znali o "tetkicama" i "peškićima" bilo je ono što su rekli sami, što Theo običavaše govoriti, histerično blebetanje zaraznih rečenica: "Sigurno kao pakao, to je pederov mezimac! ... Primaš ravno, sa strane ili između? ... Najvišem ponuđaču, ha? ... Zašto ne odjebeš svom sugar daddyu, nisi sposoban raditi ovdje! ...". Premda su oni bili sposobni izbljuvati te stvari s najvećom lakoćom, to nije predstavljalo nikakovu stvarnost. kako njihove emocije nisu bile uključene u subjekt, nikakova konverzacije nije mogla dodati njihovom znanju toga, ali su oni nalazili to okupirajućim usprkos svega. Što hoćemo reći je da je to upravo neznanje koje ih je ostavilo u malo uznemirenom stanju nerazorivu upravo samom svojom nepreciznošću i maglovitošću: nepoznato, konačno zbog nedostatka imena, pa ipak vidljivo u tisuću refleksija. Bijahu jednodušni u sumnjanju postojanja univerzuma koji je i za gnušati se i zadivljući, i oni su osjećali da lebde na njegovu rubu . Njihova udaljenost od tog univerzuma bijaše, zapravo, ista ona koja odvaja vas od riječi koju pokušavate se sjetiti, koja pluta uokolo u pozadini vašeg uma: "Na vrhu mi je jezika." Kad su trebali govoriti o Gilu, davali bi svaku od onih njegovih osobina koje su ih podsjećale, nebitno koliko površno, na ono što su znali o homoseksualcima, takav karikaturalni tretman da je rezultat postao užasavajući naturalistička slika


mlade muške prostitutke. Govorili su ponašanjima između Gila i Thea.

"Bijahu nerazdvojni""Ali zatim mora da su imali nekakovu svađu. Možda je Gil nešto imao s nekim drugim ..."U početku nisu uopće mislili spominjati Rogera. Tek kad je jedan od detektiva rekao: "A što je s onim mladim dječakom koji je bio s Gilom to poslijepodne ubijstva?" izašli su sa svojim pričama o Rogerovim posjetama gradilištu. Bijaše to nova vena u kamenolomu. Po njihovu mišljenju, "ti tipovi" bijahu amorfna škvadra, nije da se ima što birati među njima, i tako su oni smatrali sasvim prirodno za osamnjast-godišnjaka da se radosno razdvoji od ruku četrdeset-godišnjeg zidara da bi išao ljubiti dijete od petnajst."Nikada ga niste vidjeli s mornarem?"Pa, nisu baš bili sigurni, ali pretpostavljaju da jesu. Nije uvijek jednostavno razlikovati ljude u magli. Ali tu ima puno previše mornara u gradu Brestu da Gil nije znao nekoliko. Osim toga, običavao je nositi zvonaste hlače, kao mornari."Jeste li sigurni u to?""Naravno. Mornarske vreće, realna stvar, s preklopcem i svim.""Pa, ako nam ne vjerujete, nema svrhe da vam kažemo išta."Konačno mogavši raspravljati o sigurnoj i provjerivoj stvari, oni požuriše napustiti svoju inicijalno stidljiv stav, svoje mahanje poniznošću pred policijom. Postadoše prilično aroganti. Oni su znali o čemu govore. Kako bijahu u poziciji da dobave policiji dokazanu činjenicu koju su nadležni previdjeli, to je uzdiglo njihovo stajalište. Policija je provela cijelu noć ispitujući Rogera nemilosrdnom upornošću. Sve što su našli kod njega bijaše njegov jeftini džepni nož, polomljen i nezgrapno popravljen."Za čeg' je to?"Roger porumeni, ali policajac je mislio da je to zbog prolazna osjećaja srama zbog stanja noža. Nije nastavio slijediti stvar. Nije shvatio da oružje, praktički neupotrebljivo, bijaše puno opasnije jer je bilo tek simboličko. U britkoj oštrici istinska lista, u njegovoj točnosti i istinskoj ravnoteži, leži sam početak istinskog čina ubijanja: tako da se on mora doimati zastrašujućim bilo kojem djetetu koje već živi u stanju straha (dijete koje izumljuje simbole straha za sebe, koristeći materijale koje mi nezgrapno referiramo kao "realnost"). S druge strane, simbolika noža ne predstavlja opasnost uopće, alo upotrijebljena u množini imaginarnih unutrašnjih života, to postaje sigurnim znakom njegova vlasnika prihvaćanja zločina. Pajkani nisu mogli vidjeti da nož bijaše pristanak Gilova čina ubijstva čak i prije no ga je on počinio."Odakle ga znaš?"Dječak je zanijekao da je ikad spavao s ubojicom ili Theom, govoreći da smrt potonjeg bijaše prvi put kad ga je vidio. Zatim priznade da je otišao vidjeti sestru jedne večeri u bistro gdje je ona radila kao konobarica u to doba. Gil bijaše stajao za barom, razmjenjujući zabavu s njom. U ponoć, ona je završila posao i Gil ih je otpratio oboje, sestru i brata, natrag do njihova doma. Slijedećeg dana Gil je bio tamo opet. Roger ga je našao tamo u pet slijedećih prilika, tu i tamo, kad bi se desilo da se sretnu, Gil bi mu platio piće."Nikad nije pokušavao spavati s tobom?"Ispitivači bijahu sasvim iznenađeni Rogerovim raširenih očiju, nevinim izgledom:"Samnom? Zašto bi?""Nikad nije nešto pokušavao?"Pokušavao? Oh, ne."Pustio je svoj čisti pogled mirovati na posramljenim policijskim oficirima."Nikad te nije dirao, kao, tamo dolje?""Nikad."Nisu mogli izvući ništa više iz dječaka, čija ljubav za Gila je postala još intezivnijom. U početku on


se zaljubio u njega kao dijete, obdaren hitrom i vrtoglavom imaginacijom. Zločin ga je učinio napredovati u svijet silovitih emocija; osjećaj drame vezala ga je uz Gila, primarnog pokretača te drame, i on je imao biti spojen s ubicom najsnažnijom i najtješnjom od veza: onom ljubavi. Napor koji je Roger načinio da zavara policiju učinio je ljubav rasti. Ljubav mu je bila potrebna da bi imao dovoljno snage, i premda je rekao sebi u početku da njegov napor je nužan da bi zaštitio svoj vlastiti život, svoj vlastiti san, uskoro je shvatio da suprotstavljajući se policiji sasvim prirodno znači da uzima Gilovu stranu. Namjerno, i da bi postao bliži Gilu čija slava bijaše na vrhuncu u to doba (zahvaljujući ubijstvu i svom nestanku), Roger je učinio veliki napor da zadrži svoju fasadu. Sve što mu ostade od Gila bijaše sjenka što odmaraše se na njegovim nogama kao pas. Roger se osjećao kao da bi trebao staviti jednu od svojih nogu na njegova leđa, nježno, da bi ju zadržao tamo. Preklinjaše ju, u svom umu, da ne pobjegne, nego da ostane blizu njemu, glasnikom ili svjedokom skrivena boga; ili barem, da oklijeva, da se istegne, zatim zastane, zatim da se istegne skroz od njega do Gila. Vrlo brzo, on otkri sve trikove ljubavi: ali tako prirodan s njima, postade upleten u samu ljubav koja ih je uzrokovala. Što iskreniji se doimao, više lukavim postajaše, čistiji - to će reći, čistijom njegova ljubav postajaše, i njegovo vlastito znanje ljubavi prema Gilu. U ranim jutarnjim satima, policija ga je pustila. Odlučili su da Gil mora da je opasan sadistički manijak. Počeše ga tražiti po cijeloj Francuskoj, ali Gil bijaše pobjegao svojoj vlastitoj usamljenosti i našao utočište u staroj kaznionici. Znao je da bi užasavao se tog osjećaja samoće u masi, stisnut u nju, gotovo monstrum, napuhan u veličini i gestama da ukazuju na određenu samo-izdaju. U kaznionici, dok god ju nije napuštao, njegova sigurnost da neće biti otkriven tamo ublažavala je njegovu tjeskobu. To je imao biti neutješan način života, razmatrajući sve stvari koje nije mogao činiti, ali osjećao je da bi on to mogao podnijeti, dok život temeljen na izlici bi bio nemoguć. Hrana bijaše jedina stvar koja mu je nedostajala. Bijaše gladan. Skrivao se ovdje već tri dana, i živio u strahu od zločina koji je počinio. Spavajući i hodajući, užasi ispunjavahu njegov um. Bojaše se štakora, ali je ozbiljno razmišljao o tome da ulovi jednog i pojede ga sirova. Rastrijeznivši se gotovo trenutno, beskorisnost ubijstva postade mu jasnom. Čak osjećaše nježnost prema Theu, razmišljajući o njemu. Sjećao se kako Theo bijaše dobar u početku, sjećaše se karafea bijela vina što uživahu zajedno. Zatražio je njegov oprost. Savjest ga je grizla, čineći ga još gladnijim. Zatim je mislio o roditeljima. Sigurno novine i policija su obavijetili ih o njegovu djelu. Što će oni učiniti. Oni, također, bijahu radnici. Otac bijaše zidar. Što će on misliti o svom sinu koji je ubio drugog zidara u u napadu ljubavnog bijesa? I dečki s kojima je išao u školu? Gil je spavao na kamenu podu. Nije obraćao pažnju na svoju odjeću - košulju, potkošulju, hlače - i one čini se skliznuše s njega po svojoj volji, kao da htjedoše ostaviti Gila koji zguren u tami, prolaziše lagano prstom - mehanički, senzualno, ali bez osjećaja erotske naravi - gotovo milujući to osjetljivo ispupčenje mesa za koje je mislio da je ružićaste boje, i koje mu je jednoć dalo osjećaj biti čovjekom, čineći nemogućim da ga Theo uzjaše. Ostavši tamo tako vjerno, njegovi hemoroidi podsjećali su ga na scenu, njihova prisutnost ojača njegov smisao postojanja."Pretpostavljam da su sahranili Thea do sada. Siguran sam da su dečki uzeli slobodan dan. Svi su dali za vijenac."

Zgurio se opet, ostajući u kutu, stišćući svoja koljena rukama. Tu i tamo bi se digao i hodao, ali uvijek polagano, prestrašeno, kao da je misteriozno usidren u zid kao Baron Franck, kompliciranom mrežom lanaca zakovanih na njegov vrat, zapešća, struk, skočne zglobove i kamenje zida. Oprezno, on je vukao sa sobom taj teret nevidljiva metala, iznenađen usprkos samom sebi da je tako lako izaći iz svoje odjeće, niti košulja niti hlače zadržane okovima. Drugi razlog za polagano gibanje bijaše njegov strah od duha kojeg bi mogao dići preteškim korakom: on bi se digao i raširio kao jedro, kojem je dan i najmanji dašak vjetra. Taj duh bijaše pod njegovim nogama. Gil je imao spljoštiti ga, zdrobiti, spuštajući svoj korak teško. Duh bijaše u njegovim rukama, u njegovim nogama. Gil je imao izglačati ga gibajući se polagano. Suviše brz okret mogao bi ga učiniti


rasprostrti se, raširiti krilo, crno ili bijelo, i njegova glava bi se pojavila pored njegove vlastite, bezoblična i nevidljiva, i tada, u njegovo uho, u Gilovo uho on bi šaptao, u grmljavinskom mrmljanju, najzastrašujuće prijetnje. Duh je bio unutar njega, i bijaše imperativ držati ga da se ne digne. Ubijanje Thea bijaše beskorisno. Čovjek kojeg si ubio je više živ nego živi. I puno opasniji. Niti za jednu sekundu Gil nije mislio na Rogera - koji nije mislio na ništa drugo osim njega. Okolnosti tragedije su mu izmicale. On je znao da je on ubio, ubio Thea. Ali da li je to stvarno bio Theo? Da li je stvarno bio mrtav? Trebao je prvo pitati ga: "To si ti, Theo, je l' tako?" Da je odgovorio da, to bi bilo beskrajno uvjeravajuće, premda, kad se misli o tome, sigurnost ne bi bila ništa većom. Žrtva je mogla reći da iz čiste pakosti, da bi Gil počinio beskorisno ubijstvo. Možda je Theo bio vrsta čovjeka koji ga je htio dovesti upravo na tu točku, koji osjećaše metafizičku mržnju spram njega. Tada opet Gil reče sebi da je on jasno raspoznao tisuće malih nabora na žrtvinom licu, tanke linije oko ustiju. Tada opet, strah i trešnja. Počinio je zločin koji nije donio nikakove koristi. Niti sou. Bijaše to prazan zločin, kao vedro bez dna. Bijaše to greška. Gil je razmišljao o načinu kako ispraviti to. Prije svega, skvrčen u svom kutu, fetalno među vlažnim kamenjem, njegova glava viseći dolje, pokušao je razoriti svoj čin dijeljenjem u niz gesta, svaka neofenzivna sama po sebi: "Otvaraš vrata! Čovjek je odmah do otvorenih vratiju. Uzimaš bocu. Čovjek ima pravo učiniti to. Razbijaš ju? Pa, može se desiti. Uzimaš grlić i uperuješ ga na tipa? To nije tako strašno. Stavljaš ga na njegov vrat. Primjenjuješ malo pritiska. Pa, te se stvari dešavaju, znaš. Puštaš malo krvi? Pa, čovjek ima pravo. On je imao pravo. Malo više krvi, i još malo više ...?" Tako je moguće učiniti zločin umanjiti se do te neizustive točke gdje što je dozvoljivo se pretvara u ono što nije, čvrsto usađeno u niz događaja, neodvojivih od njega, nego uzrokujući da ubijstvo bude počinjeno. Gil se prinudio da smanji to, da učini tankim koliko je moguće. Natjerao se da kontemplira tu točku na razdjelnoj crti između "OK" i "prekasno". Ali nalazio se nesposobnim razriješiti pitanje: "Zašto ubiti Thea?" Ubijstvo ostade besmislenim, ostade greškom, jedno od vrste koje ne možeš ispraviti. Gil napusti inicijani metod, ali ne svoju namjeru učiniti zločin da nestane. Vrlo brzo, nakon nekih zaobilazaka i krivih početaka, mislio je o drugim događajima u njegovu životu, njegov um se zakačio na novu ideju: sve što je on imao načiniti, da bi dohvatio i izbrisao taj beskorisni zločin, je počiniti jedan koristan (isti). Zločin koji bi ga učinio bogatim, i na taj način oslikao presedan vrijednim, kao i što svaki presedan jest kad rezultira definitivnim postignućem. Ali, tko bi trebao biti žrtvom? Nije znao nikoga bogata. Pa, trebao bi izaći iz Bresta, popeti se na vlak, otići do Rennesa ili moguće čak Pariza, gdje su ljudi bogati, hodaju po ulicama, čekajući strpljivo ili nestrpljivo lopova da ih obori. To prihvaćanje njihove sudbine, njihovo dobrovoljno čekanje ubojice, rasvijetlilo je Gilov um vrlo blještavim svjetlima. U velikim gradovima, sigurno, ti kapitalisti pozitivno čeznu da zločinac dođe, da ih ubije i zbriše s njihovim zlatom. Ali ovdje, u ovom i od Boga zaboravljenom malom gradiću, u ovom skrovištu, on bijaše osuđen vući sa sobom taj nespretan i beskoristan teret svog prvog ubijstva. Nekoliko puta je osjećao poriv da se preda policiji. Međutim, još od djetinjstva je zadržao strah od žandara i njihovih pogrebnih uniformi. Bijaše ga strah da će ga odmah gurnuti pod giljotinu i otkinuti mu glavu. Osjećaše sažaljenje za svoju mater. Molio ju je za njen oprost. Proživljavao je ponovno svoju ranu mladost, svoje šegrtovanje s ocem, svoje prve poslove na jugu Francuske. Svaki detalj njegova života činio se sada predskazivati tragičnu kob. Nije bilo teško mu uvjeriti sebe da jedni razlog zašto je postao zidarem jest da bi počinio ubijstvo. Njegov strah od toga što je učinio, i od takove neuobičajene sudbe, natjeralo ga je meditirati, otići u sebe; učinilo ga je misliti. Očaj ga je učinio svjesnim, svjesnim sebe. On je razmišljao, ali ono što je iskusio bijaše, prije svega, ovo: on vidje sebe, u kaznionici, gledajući na more, udaljen od svijeta kao da se iznenada našao u Grčkoj, zgrčen na vrhu stijene i meditirajući Egejsko more. I njegova neutješna situacija obvezivaše ga razmatrati vanjski svijet i njegove objekte kao tako mnoge neprijatelje, on konačno uspiješe ostvariti odnos između njih i sebe. On je mislio. Vidio je sebe, i vidio je sebe velikim, vrlo velikim, suprotstavljenim i jednakim svijetu. I tamo vani, njegov glavni protivnik bijaše Mario, čije besane noći bijahu poprimale veliku skalu neke glazbene meditacije o ishodištu i kraju vremena. Nemogućnost uhićenja Gilberta Turko,


pronalaženja njegova skrovišta, otkrivanja veza za koje je on nekako znao da postoje između dva ubojstva, stvarala je tupi osjećaj nemira u detektivu; na neki misteriozni način, on je pripisivao to svojim prethodnim brigama o Tonyju Dokeru. Kad se Dédé vratio bez da je saznao išta specifično o djelatnostima potonjeg, Mario je pao u pandže straha koji ga je učinio oklijevati na stajalištu, kad je napuštao dječakovu sobu, prije no što se spustio niza stepenice. Dédé je uočio to vrlo lagano oklijevanje i reče:"U svakom slučaju, nemaš se o čemu brinuti. Neće se usuditi ništa napraviti."Mario proguta psovku. Ako je izabrao izaći van sam, bez pratnje svog uobičajena kompanjona (tog mlada policajca koji jednom reče zadivljenom Dédéu: "Kakav zgodan par vi dva ste" - i tako uspio učiniti dječaka vidjeti obojcu njih zajedno kao moćni seksualni entitet), on je to učinio da bi izbrisao sram svoje prve strave i istjerati ju smjelošću. Mario odluči izaći na ulice noću, u maglu, najbolje vrijeme i mjesto za ubijstvo na brzaka. Šetao je duž njih ciljano, rukama u džepovima svog dugog ogrtača, ili inače gladeći i vukući prste svojih smeđih kožnih rukavica - gesta što povezuje ga izravno nazad s nevidljivom mašinerijom policije. Prvi put vani, on nije čak ponio niti svoj revolver, nadajući se, takovom ekstrenmon iskrenosti i nevinosti, razoružati hipotetskog dokera koji je bio za njegovom kožom, ali slijedećeg dana ga je ponio; to bijaše, na koncu konca, nužni dodatak onome što je on sam mislio o svojoj hrabrosti - njegova vjera u sustav reda simboliziran pištoljem. Kad je htio urediti sastanak s Dédéom, ispisao bi ime ulice na uparenom prozorskom staklu svog ureda u policijskoj stanici, i kad bi uličarski klinac (koji je naivno bio uporan u svojim naporima da ugrabi mjesto gdje bad guys su sjedili da bi sredili detektiva) prošao pored, on bi jednostavno pročitao slova unazad i tako bio informiran. A što se tiče Gila, on je bio busy pregledavajući film svog života, počevši s ubijstvom i vrteći ga unazad, da bi opravdao svoj čin, i učinio ga doimati se neizbježnim. Rezonirajući na ovaj način: "Da nikad nisam sreo Rogera ... da nikada nisam došao u Brest ... da ....", itd., došao je do zaključka da premda zločin je išao svojim tijekom kroz njegove ruke, njegovo tijelo, njegov život, njegov istinski izvor ležao je izvan njega samog.

Taj metod razumijevanja svog čina natjerao je Gila u fatalizam, koji bijaše dalja prepreka njegovoj želji nadići zločin čistom, namjernom silom volje. Konačno, jedne noći, on napusti kaznionicu. Uspio je stići do Rogerove kuće. Tama je bila potpuna, još više intezivirana maglom. Brest je spavao. Bez da je načinio grešku, koristeći nekoliko lukavih zaobilazaka, Gil je stigao u Recouvrance bez da je sreo ijednu dušu. Stojeći ispred kuće shvatio je, s nešto bojazni, da još nije razmišljao kako će učiniti svoju prisunost znanom Rogeru. Tada, iznenada, nestrpljiv da sazna da li će trik uspjeti, on se nasmiješi po prvi puta u tri dana, tihi smiješak, i tada stade žviždati, potiho:

On je bio sretni bandit,Ničeg bojao se nije,Njegov glas u otporu,Žandarima tjeraše moru ...

Na prvo katu prozor se otvori na sekundu. Rogerov glas plutao je nadolje u šaptu:"Gil."Vrlo oprezno, Gil se približi. Na podnožju zida, dižući glavu, on odžvižda isti refren još jednom, čak i tiše no prije. Magla bijaše pregustom da bi mogao vidjeti Rogera."Gil, jesi to ti ...? Ovdje Roger.""Siđi dolje. Moram pričati s tobom."S beskrajnom pažnjom Roger zatvori prozor opet. Nakon nekoliko trenutaka on otvori ulazna vrata, bosonog, odjeven samo u košulju. Gil uđe bez da učini i šum."Bolje govori tiho, ponekad stara dama ne može spavati. A dešava se i Paulette, također.""Imaš nešto za jesti?"Stajali su nasred glavne sobe gdje je majka spavala, i mogli su čuti njeno disanje. U mraku, Roger


stisnu Gilovu ruku i šapnu."Budi tu. Idem vidjeti."Vrlo nježno, on otvori kutiju s kruhom i vrati se nazad s komadom kruha. Pipajući Gilovu ruku, on stavi kruh u nju. Gil je stajao nepokretan u sred sobe."Čuj Roger, možeš li doći sutra do mene?""Gdje?"Njihove riječi bijahu najlagašnijeg daha, kružeći od jednih ustiju do drugih."U staroj mornaričkoj kaznionici. Tamo se skrivam. Koristi vrata na strani Arsenala. Očekujem te navečer. Pazi da te nitko ne vidi.""Sigurno. Računaj na mene.""Nisi imao problema? Jesu pajkani pričali s tobom?""Jesu, ali nisam im ništa rekao."Roger priđe bliže. Ugrabi Gilove ruke i šapnu:"Kunem se, bi'ću tamo."Mali zidar pritisnu dječaka bliže sebi, i Rogerov dah na njegovim očima uzbudi ga toliko kao bijaše poljubljen u obraz ili usta. On reče:"Vidimo se sutra."Roger otvori ulična vrata istim razborom kao prije. Gil izađe. Na pragu uhvati Rogera i nakon sekunde oklijevanja upita:"Je l' riknuo?""Priča'ćuti sve sutra."Njihove ruke razdvojiše se u tami, i Gil se iskrade natrag do kaznionice, cijelo vrijeme žvačući komad kruha.

Roger dolaziše svaki dan, uvečer, u doba kad magla bijaše najgušćom. Uvijek bi uspijevao donijeti sa sobom ponešto grane, a nakon nekog vremena čak bi ukrao malo novca od majke da kupi kruha. Sakrio bi štrucu pod košulju uputio se do starog zatvora, preko obrambenih zidina. Gil bi ga očekivao oko šest sati. Roger bi mu pričao novosti. Novine su već prestale pisati o dvostrukom ubojstvu i ubojici koji, pretpostavljalo se, je napustio grad. Gil bi jeo, sam. Zatim bi popušio cigaretu."A Paulette, što se dešava s njom?""Ništa. Joć uvijek nije našla drugi posao. Sjedi kod kuće.""Jesi ikada pričao s njom o meni?""Ali ne mogu to. Nemaš pojma. Koliko puta su me pitali gdje si i prijetili da će me pratiti uokolo!"Bijaše sretan da ima izliku da makne svoju sestru iz basnoslovna odnosa koji sad imao s Gilom. Do svog prijatelja u granitnoj ćeliji, s njenim mirisom smole, osjećao se zadivljujuće smireno. Čučnuo bi pored njega na pamučnu plahtu protiv prašine koju je pokupio s tavana, sjeo tamo i gledao svog idola kako puši cigaretu. Promatrao bi njegovo lice, njegove glatke kosti, ponaraslu bradu. Divio mu se. Na početku njihovih susreta u kaznionici Gil ne bi prestajao pričati, pričati satima; bilo kome osim tom djetetu koje je bilo odlučno u njemu vidjeti monumentalnu figuru, takovo blebetanje bio bi siguran znak stanja odurna, gotovo patološkog, straha. Roger je smatrao to tek finog izražaja oluje koje bjesniše u Gilovim grudima. To je bilo kako je imalo biti, taj heroj što kipi vriscima, zločinima i metežom. Tri godine koje je on imao u odnosu na Rogera činilo je Gila doimati se muškarcem. Tvrdoća njegova blijeda lica gdje se moglo vidjeti svaki mišić stiskati pod kožom (mišići koji su mentalno sravnili Rogera svaki puta kad bi ih pogledao, promptno kao bokserski udarac) činila ga je misliti o mišićima njegovih udova i tijela, tako snažnim, kadrim činiti muški posao na građevini. Roger sam još uvijek je nosio kratke hlače, i premda njegova bedra bijahu jaka, još uvijek nisu imala definitivnu čvrstoću Gilovih nogu. Istežući se pored njega, blizu koliko je moguće, naslanjajući se na lakat, Roger je promatrao ljubljeno lice, blijedo i uvrnuto mržnjom tog


načina življenja. Položio je glavu na Gilove noge."Treba čekati, još - ili, što misliš? Mislim da je bolje čekat' još, prije nego se gibam.""Trebao bi. Žandari još uvijek te traže. Imaju tvoju sliku.""A ti, nisu više pričali s tobom?""Nisu samnom, i nisu niti bili kod kuće. Ali moram paziti da ne ostanem predugo."I iznenada Gil otpusti uzdah, završavajući u divljem gunđanju:"Oh! Tvoja sestra, čovječe, kako bi' je sada. Ona je prekrasna, znaš! Aaarrhhh ...""Izgleda malo kao ja."Gil je znao to. Ne htijući da Roger to vidi, i također s namjerom da pokaže svoju superiornost nad dječakom, on reče:"Puno bolje, ipak. Ti si kao ružnija verzija nje."Rogeru je bilo drago da je tama skrila njegovo rumenilo. Usprkos, on podiže lice prema Gilu, smiješeći se sjetno. "Nisam mislio reći da si ti ružan, nije tako. Zapravo, ti imaš istu malu facu."On se nagnu nad dječakovim licem i uze ga u ruke:"Bože, da mogu držati nju kako sad držim tebe. Čovječe, letio bi'."Po svojoj vlastitoj volji, uzdižući se iz stiska Gilovih ruku, okrenuto na gore, dječakovo lice se približi Gilovu. S tihim mrmljajućim zvukom Gil dodirnu Rogerovo čelo. Zatim se njihovi nosevi sretoše i igraše se eskimskih poljubaca nekih deset sekundi ili tako. Kako iznenada bijaše ponovno otkrio bratovu sličnost sa sestrom i osjećaše emocije kako rastu u njemu, Gil je bio nesposoban skriti osjećanja. U jednom dahu, njegova usta do Rogerovih, on šapnu:"Šteta što nisi tvoja sestra."Roger se nasmiješi:"Je l' tako?"Rogerov glas zvučaše jasnim, čistim, prividno neuzbuđen. Voljeći Gila dugo vremena i nadajući se ovom trenu, pripremajući se za njega, nije htio doimati se da je dirnut ničim izvan prijateljstva. Ista razboritost koja mu je omogućila zavarati policijske oficire svojim čistim pogledom učinila ga podastrijeti odgovor Gilu u ravnodušnu tonu. Gilova deklaracija njegovih osjećaja, desivši se prvom, dozvolila je ponosnu dječaku pokazati svoj vlastiti cool. Ali istina je isto tako da on još nije raspoznavao konvencionalne znake ljubavna napuštanja, nije znao da sladostrasni jecaji traže i malo volje:"Bože, ti si tako lijep za dirati, kao cura."Gil pritisnu usta na dječakove usne. Roger se povuče nazad, smiješeći se."Bojiš se?""O, ne!""Pa? Što si mislio da ću učiniti?"Gil se osjećao posramljenim promašenim poljupcem. S porugom u glasu, reče:"Ne osjećaš se previše sigurno, ha, s čovjekom kao ja?""Zašto ne bih? Sigurno da se osjećam sigurno. Ne bih došao inače.""Ne izgleda tako."Zatim, s naglom promjenom u ozbiljnu stvar, kao da ideja koja se ima izraziti bijaše tako važna da ga učini odgurnuti svu prethodnu besmislicu ustranu:"Slušaj, trebaš otići i pričati s Robertom. Razmislio sam. Nema nikoga osim njega i njegovih kompića, koji će me izvući iz ovog sranja."Naivno, Gil je vjerovao da lokalni teškaši će ga dočekati raširenih ruku i učiniti ga članom njihove škvadre. On vjerovaše u postojanje takove škvadre, opasne, drugog društva koje se bori protiv društva samog. To večer Roger napusti kaznionicu vrlo zbunjena stana uma. Bijaše sretan da Gil osjeća želju za njim, na tren (premda je to bilo temeljeno na konfuziji s njegovom sestrom); gnjavilo ga je što se povukao nazad od Gilova poljupca; osjećao se ponosnim znati da veličina njegova prijatelja će biti spoznata, i da je on, Roger, taj koji je odabran ostvariti kontakt s


vrhunaravnim moćima. Sad, kad god bi imao priliku, Querelle bi išao, u sumrak, u šetnju, nezamjetno šetajući u pravcu svog skrivena blaga. U tim prilikama dopustio bi tuzi da se pojavi na njegovu licu. On se osjećaše odjeven u kažnjeničku uniformu, polagano vijugajući uzduž, kugla i lanac oko nogu, u krajoliku monstruoznih palminih stabala, području sna i smrti, iz kojeg niti jutro niti odrješenje što ljudi ga daju ga nije moglo ponovno spasiti. Sigurnost življenja u svijetu koji je tihi dvojnik onog u kojem se stvarno krećete dala je Querelleu neku vrstu nezainteresiranosti, koja ga je obdarivala, po sebi, spontanim razumijevanjem stvari. U pravilu ravnodušan prema biljkama ili objektima - ali da li ih je ikad sučelio? - sad ih je razumio intuitivno. Okus svega je izdvojen nekom posebnošću, prvo prepoznatu okom, zatim komuniciranu nepcem: sijeno je sijeno prvenstveno zbog tog karakterističnog žućkasto - siva praha kojeg osjetilo ukusa prvo očekuje a zatim kuša. Isto je s bilo kojom vrstom povrća. Oko može dopustiti nešto konfuzije, ali usta neće to dopustiti, i tako Querelle polagano prolaziše kroz univerzum okusa, spoznaje unutar spoznaja. Jedne večeri naleti na Rogera. Nije mornaru trebalo dugo da shvati tko dječak jest, i uspije prodrijeti u Gilovo skrovište.

SLAVA QUERELLEOVA

Jednim uhom pritisnut o unutrašnjost lijesa, Querelle sluša bubnjeve i svirale izvoditi. samo za njega. svetkovine za mrtve. On ovija se u razboritost, čeka anđela da udari. Čučeći usred crnog baršuna trava, kala, paprati. u živoj noći svojih vlastitih južnih mora, on drži oči širom otvorene. Preko njegova lica, tako nježna, otvorena, ponuđena kao dragocjena stvar, žudnja za ubiti prešla je njegov mek jezik, bez da je uzrokovala Querellea da se strese. Samo njegovi plavi uvojci su u pokretu.. Ponekad pas čuvar, budan među njegovim nogama, digne se na svoje prednje šape, pritišćući o vlasnikovo tijelo i konačno utapljajući se u mišiće njegovih ramena, skrivajući se, budeći se, režeći tamo. Querelle zna da je u smrtnoj opasnosti. On isto tako zna da ga zvijer štiti. On kaže: "Jednim ugrizom otvori'ću njegov vrat ...", bez da točno zna da li govori o vratu psa čuvara, ili o bijelu vratu bebe što piški.

* * *

Ulazeći u staru kaznionicu, Querelle bijaše uzbuđen strahom i odgovornošću koju će upravo preuzeti. Tiho hodajući pored Rogera osjećao je pupati u sebi - uskoro će se otvoriti ti pupoljci, po cijelu njegovu tijelu, i omirisati ga njihovim krunicama; pupanje nasilne avanture. Opasnost je ono što je potrebno da procvjetaju. Opasnost i strah ga čine high. Što će naći u dubinama napuštena zatvora? Držao se za sebe. Najmanji osjet uzbuđenja bilo bi dovoljno za ga učini bojati se mjesta. Sa stiskom u grudima mislio je svim tim masivnim zidovima koji se skupljaju zdrobiti ga, i stoga se on borio protiv njih, odbio ih, napinjao se protiv njih kao što se napinje protiv svog vlastitog bijesa, gotovo isti pokreti kao oni narednika straže kad ovaj zatvara, koristeći obadvije ruke i cijelu težinu svoga tijela, divovska vrata tvrđave. Na neki sjenoviti način on je išao nazad pređašnje i blagoslovene egzistencije. Ne da je on ozbiljno razmišljao da je ikada bio galijski rob, niti je njegova imaginacija bila uvučena u takove fantazije, ali je iskusio čudesni osjećaj zadovoljstva, predosjećaj mira, na ideju ulaska, slobodna čovjeka, suverena, u mračnu unutrašnjost tih debelih zidova, koja je godinama sadržavala tako mnogo okovana bola, tako mnogo tjelesne i moralne patnje, tako puno tijela svijenih mučenjem, istrošenih bolešću, ne znajući drugih radosti do sjećanja na čudesne zločine što stajahu kao stupovi dima u svjetlu, ili probijenu mraku u kojem bijahu počinjeni, plamtećom osovinom svjetla. Što će ostati od tih ubijstava pod kamenjem tog zatvora, ili u njegovim kutevima, ili obješeni u vlažnu zraku? Pa ipak, za Querellea te refleksije nisu bile jasne misli, barem ista stvar koja donosi ih lako do pera i papira davaše njemu težak, zbunjujući osjećaj boli i gnjavila je njegov mozak s malicko bojazni. Što više, Querelle bijaše na svom putu, po prvi puta u svom životu, sresti drugog kriminalca, brata. On se već zabavljao nejasnim snovima ubojice


svojeg vlastitog stasa, s kojim bi mogao razglabati zanat. Tipa sličnog njemu, njegovoj visini, njeove građe - dobro, njegovog brata, kako je ponekad priželjkivao, ali samo par sekundi: njegov brat bijaše suviše slika u ogledalu - imajući zahvaliti zlodjela različita od onih koje Querele sam počiniše, ali jednako prekrasna, kako teška, tako osudiva. On nije točno znao kako bi prepoznao takova čovjeka na ulici, kojim to vanjskim oznakama, i ponekad njegova osama bi narasla toliko velikom da je sanjao (ali jedva i vrlo prolazno) predati se da bi bio poslan u zatvor, gdje bi mogao sresti neke od ubojica o kojima se pisalo u novinama. Ali napustio bi tu ideju brzo. Ti ubojice nisu bili od zanimanja - bijahu ogoljeni od njihovih tajni. Čežnja za takovim čudesnim prijateljem bijaše djelomično zbog bliske sličnosti svom bratu. Gledajući Roberta on je pitao sebe nije li ovaj bio zločinac isto tako. Bojao se toga, i želio da bude istinito. Volio bi biti dijelom takovog čuda u ovom svijetu. Ali bojaše se toga jer tada bi izgubio svoju nadmoć nad Robertom.Ali sada, u tom napuštenom zatvoru, on je imao sresti mladog drugara koji je ubio. Misao na to učini ga osjećati se nježno. Taj ubojica bijaše čudan klinac, ubojica zbog ničega. Idiot. Ali zahvaljujući Querelleu on će biti kreditiran istinskim ubijstvom također, jer su vlasti pretpostavile da ubijeni mornar bijaše također opljačkan. Čak i prije no što je vidio Gila, Querelle se osjećao gotovo očinski prema njemu. On će mu povjeriti jedno od svojih ubijstava. U svakom slučaju Gil bijaše tek tup klinac, on nije moga biti željeni kompanjon. Te misli (ne u definitivnom stadiju kakovom ih mi izvještavamo, nego tek izranjajući bezoblične), hitre i izmičuće, samo-razarajuće, jedna bijući rođena iz druge, bijalu muvale se uokolo po njegovom tijelu i udovima umjesto u njegovoj glavi. Hodao je, uzdignut i šiban tim naletima bezobličnih ideja, niti jedna od njih da bi stvarno udarila njegov um, nego ostavljajući tamo osjećaj neugode, nesigurnosti i straha. Ali Querelle nije napuštao svoj smiješak koji ga držaše na zemlji. Sad Roger stade, okrenu se:"Čekaj ovdje. Odmah sam nazad."

Tako dječak pođe na svoju diplomatsku misiju od imperatora svom vlastitom gospodaru, da bi učinio sigurnim da je sve pripremljeno za susret između dvojce velikih. Querelleove misli uzeše novi smjer. Nije očekivao takovu mjeru predostrožnosti. Nije mogao vidjeti nikakav ulaz u nikakovu pećinu tu. Put je jednostavno zaokretao i nestajao iza malog uzdignuća. Drveće ne bijaše niti gušće niti rjeđe no prije. Usprkos, čim je Roger nestao, on postade za Querellea "misteriozna karika", puno dragocjenija no što je do tada shvaćao. Bijaše odsutnost dječakova ta koja mu davaše tako rijetku kvalitetu i iznenadnu važnost. Querelle se nasmiješi, ali nije mogao pomoći ne biti zabrinut činjenicom da je dječak posrednik između dva ubojice, i, čini se, brz i živahan. Bijaše trčao duž imaginarne spojne linije čija sama duša on bijaše, on je mogao izabrati produžiti ili skratiti ju, po svom ćefu. Roger bijaše, zaista, hodao brzo. Njegovo odvajanje od Querellea činilo ga je više svečanim no prije, jer je znao da Gilu donosi suštinu Querellea, drugim riječima da u Querelleu koliko je nejasno shvaćao je motivirajuća snaga koja je pokretala Querellea u Gilovu smjeru. On je znao da u njemu, tek dječaku u kratkim hlačama čiji rubovi bijahu zavrnuti na solidnim bedrima, sad bijaše zaodjeven svekolikom pompom i ceremonijom što pripada ambasadorima - i vidješi dječakovo ozbiljno držanje čovjek je mogao vrlo dobro shvatiti zašto takovi delegati su uvijek puno više odlikovani nego njihovi gospodari. Na svojoj krhkoj osobi, natovarenoj tisućama ceremonijalnih lanaca, sabirala se Gilova gotovo istrošena pažnja, dok je sjedio tamo u svojoj jazbini, i Querelleovo strpljenje, dok je stajao kod prolaza u domenu. Querelle izvadi cigaretu i zapali ju, zatim zabi obje ruke natrag u džepove svog mornarskog kaputića. Nije mislio uopće. Ništa se nije micalo u njegovoj imaginaciji. Njegova svijest je bila vrlo usredotočena, meka i bezoblična, premda još uvijek malo uznemirena iznenadnom važnošću dječaka kojeg je čekao."Ja sam. Roger."Sasvim blizu do njega Gilov glas dopre u šapatu:"Je l' tu?""Da. Rekao sam mu da me čeka. Hoćeš da odem i dovedem ga?"


Zvučeći ponešto napeto, Gil odgovori:"Daj. Dovedi ga. Idi."Kad je Querele stigao ispred jazbine, Roger proglasi glasnim i jasnim glasom:"To je to, ovdje smo. Gil, ovdje smo."Dječak bijaše shrvan bijedom na iznenadan osjećaj da je njegov život došao kraju samim tim riječima. Osjećao se skupljati, gubiti svoj raison d'être. Sva blaga koja mu bijahu povjerena prije par minuta, sada su se rastapala, vrlo brzo. On je potpuno znao, sada, taštinu čovječanstva, i kako se ona tali i nestaje, kao vosak. Radio je mukotrpno i odano da dovede do susreta koji će ga ukinuti. Njegov cijeli život bijaše uključen u taj divovski zadatak od deset minuta trajanja, i sad njegova slava tamni, gotovo nestala, noseći sa sobom visoko ponosni osjećaj radosti koji ga je činio nabubriti: do veličine dovoljno velike da spoji Querellea, kojeg je opisao, čije riječi je izvještavao i Gila kojeg je dopremio Querelleu."Evo, don'o sam ti nešto cigareta."Bijahu to Querelleove prve riječi. U tami, držao je paket cigareta ispružen Gilu, i njihove ruke se sretoše u opipavajućem rukovanju koje je obuhvatilo paket."Hvala,stari. Lijepo od tebe, neću zaboraviti.""Daj. Ne spominji.""I donio sam ti nešto hladna mesa i malo pâtéa.""Stavi ih na košaru tamo."Querelle izvadi još jedan paket i zapali cigaretu iz nje. Htio je moći vidjeti Gilovo lice. Bijaše iznenađen kako izmoždeno, bolom izmučeno i prljavo bijaše, prekriveno svijetlom, mekom bradom. Gilova kosa bijaše slijepljena. Lice bijaše dirljiv pogled, u svjetlu šibice. Bijaše ubičino lice. Querelle diže šibicu da bi pogledao uokolo."Mora da je prilično gadno, živjeti ovdje.""Rek'o si, nije šala. Ali šta sam mogao? Kamo sam mogao otići?"Querelle zabi ruke u džepove hlača, sva trojca bijahu tiho trenutak ili dva."Nećeš jesti, Gil?"Gil zasigurno bijaše gladan, ali nije to htio pokazati Querelleu."Hajde, zapali svijeću, nema nikoga uokolo."Gil sjede dolje na rub košare. Poče jesti, na ležeran način. Dječak čučnu do njegovih nogu, a Querelle stajaše gledajući njih dvojcu, njegove noge raširene, pušeći cigaretu bez da ju dodiruje rukama."Vjerovatno izgledam grozno, je l'?"Querelle se naceri."Ne bi se reklo da s' ljepota, ali to se dade lako popraviti. Ovdje si na sigurnom, u svakom slučaju?""Da. Osim ako me netko ne otkuca, to jest.""Ako si mene imao na umu, u krivu si. Nemam posla s doušnicima. Ali ne vidim kol'ko dugo ti još možeš ovdje. Moraš izaći odavdje, to je zasigurno."Querelle je znao da je njegov izraz iznenada postao okrutan, kao u dane oružanog drila kad je štićeno čeličnim trokutom bajoneta učvršćena na njegovoj pušci. Tim prilikama njegovo lice, samo, postaje kao da je platirano čelikom. Zaklanjajući iza njega i zastupajući taj bajonet je istinska duša Querellea, inače sastavljena od mesa i odjeće. Oficiru koji pregledava ljude na palubi, bajonet je točno u liniji s Querelleovom lijevom obrvom i okom, i kad sretne Querelleovo zurenje, njemu se čini kao da gleda u cijelu tvornicu oružja."S malo love moguće bih mogao do Španjolske. Znam neke ljude u Perpignanu; nekad sam radio tamo dolje."Gil nastavi jesti. On i Querelle čini se da su ostvali već bez riječi, ali Roger je primijetio da je između njih dvojce uspostavljen odnos u kojem nije bilo mjesta za njega. To bijaše, sada, stvar razgovora dvojce muškaraca, potpuno ozbiljno, o stvarima koje dječaci njegova doba mogu samo sanjariti.


"Reci, ti si Robertov brat, onog koji stoji kod Nona?""Da. I ja znam Nona također.Niti za minutu da je Querelle razmatrao prirodu svoje veze s Nonom.Nije bilo prizvuka ironije u njegovoj izjavi."Bez zeke, ti si kompanjon s Nonom?""Čuo si me. Što s tim?""Misliš da on ..." (Gil je zaustio reći: "bi mogao mi pomoći", ali je shvatio da bi bilo suviše srceslamajuće dobiti "ne" kao odgovor). Oklijevaše, zatim reče:"Miliš li da bi mi on mogao pomoći?"Preobrazivši ga u odmetnika, njegov zločin ga je prirodno ohrabrivao tražiti utočište među svodnicima i prostitutkama, obzirom da su to ljudi koji žive - ili je on bar tako mislio - na samom rubu zakona. Ubijstvo koje je počinio slomilo bi bilo kojeg radnog čovjeka zrelijih godina. Gil, naprotiv, bijaše otvrdnut time, činilo ga je žariti iznutra, dajući mu, kako bijaše, reputaciju koju ne bi dostigao inače, i od nedostatka koje bijaše patio. Gil bijaše zidar, ali njegov život bijaše prekratak da bi se identificirao sa svojim zanatom. On je još uvijek se zabavljao svom silom nejasnih snova, i ti su iznenada postali istinom (ono što mi zovemo "snovi" su one male posebnosti koje mogu ukazivati fantazije: ponosan hod, izražen u kukovima ili ramenima, pucketanje prstima da bi naglasili riječi, ispuhivanje dima cigarete u jednom kutu usana; popravljanje kopče remena raširenim dlanom ..., favorizirani izrazi, neuobičajeni pribor: opleteni remen, cipele tankog đona, dijagonalni džepovi hlača, sve su to znaci adolescentske fine svijesti o takovim detaljima kakovi se pojavljuju u svijetu muškaraca, preciznije, među ponosnim članovima kriminalne kulture), ali sam sjaj inherentan tom shvaćanju bi mogao samo zastrašiti nekoga mlada kao Gil. Bilo bi lakše prihvatiti čak i vrlo brzu tranziciju u oružana pljačkaša ili svodnika, aspiracije svakog dječaka s ugla. Ali biti ubojica - to bijaše gotovo suviše za njegovih osamnajst godina. Pa ipak on je imao probati dobiti što od prestiža koji je osvojio tim činom. Bijaše naivnim dovoljno da pretpostavi da pravi teškaši bi bili sretni da ga prime u svoje redove. Querelle je znao suprotno. Proces koji konačno promiče ubojicu je u sebi tako weird da tko god prođe kroz to postane neka vrsta heroja. On ostaje slobodan od negativnog smrada zločina. Profesionalci imaju fini nos za to, i ima mali broj ubojica među njima."Pita'ću ga. Moram pričati s Nonom. Vidje'ćemo što se da napraviti.""Ali što ti misliš. Mislim, pokazao sam što mogu napraviti.""Da. Zasigurno jesi. Kako god, možeš računati na mene. Obavijesti'ću te.""A Robert? Mogao bih raditi s Robertom.""Znaš s kim on radi?""S Dédéom, to znam. Bio mi je kompić. Znam da su zajedno, iako Mario to ne voli. Ali ih pušta na miru. Kad vidiš Roberta, pitaj ga da l' bih ja mogao zavrtiti stvari s njima dvojcom. Ali mu nemoj reći gdje sam."Querelle se osjeti iznenada vrlo zadovoljan, ne zato što se našao u toj pećini posvećenoj zlim djelima, nego zato što je imao u svom posjedu puno dublju tajnu nego što je ona koju je Gil upravo mu otkrio.

Querelleovo pitanje bijaše vrlo neformalnog, nepromišljena tona:"Ali zašto si maknuo tog mornarskog dečka? To mi stvarno nema smisla."Insinuirajuća rečenica početa s "ali" s tako teškom hipokrizijom da Querelle, čiji uobičajeni nastup je grub, bijaše trenutno podsjetit na Poručnika Seblona i njegove prepredene puteve, zaobilazne pristupe. Gil osjećaše kako se krv poblači iz njegova lica. Njegov život, njegova pristunost u sebi, stuštili su se u njegove oči i učinili ih gorjeti, pobjegli kroz njih da bi se oslobodili, raspršili među


mračnim sjenama tamnice. Imao je oklijevati prije no odgovori, ne vrstom oklijevanja gdje je vrijeme dobiveno hladnokrvnim rezoniranjem za i protiv, nego zbog osjećanja bliskog potpunom pokoravanju, otežanog impresijom da bi bilo potpuno beskorisno zanijekati bilo što, i to, također, zaključa njegove ralje. Optužba bijaše tako ozbiljna da je on morao načiniti napor da ju uopće shvati. Ostade šutke, pokušavajući se izgubiti u fiksiranom zurenju, i postade tako samosvjestan toga da je mogao osjetiti mišiće oko svojih očiju kako se trzaju. Netremice, stisnu usne zajedno, dok nepostadoše tanka linija."Pa? Taj mornar. Što te tjeralo da ga makneš?""Nije on to napravio."Kao da je u polu-snu, Gil slušaše Querelleovo pitanje i Rogerov odgovor. Zvuk njihovih glasova nije ga smetao u opće. On se bijaše povukao potpunoma u intezitet svog pogleda, dočim bijaše svjestan njegove fiksnosti."Tko je onda, ako nije on?"Gil okrenu glavu i pogleda Querellea u oči."Nisam ja, kunem se! Ne mogu ti reći tko je, ha, ne znam ništa o tome. Ali kažem ti, svim svetim, kunem ti se da nisam to napravio.""Novine kažu da su sigurni da si to to ti, OK. Ja sam voljan vjerova'ti, ali ima'ćeš što objašnjavati ako te pajkani ulove. Vidiš, našli su tvoj upaljač, odmah do ukočenoga. No što god, bolje da ne guraš glavu van."Gil je rezignirao drugom ubijstvu. Kad je monstruoznost prvog čina zamaglila njegov pogled, mislio je predati se. Mislio je da, jednom kad policija shvati nevinost u drugom zločinu, da će ga pustiti, tako da može ići i sakriti se opet zbog prvog. Mislio je da će oni poštovati pravila igre. Nezdravost toka njegovih misli uskoro mu postade jasna. Malo po malo, Gil preuze ubijstvo mornara na sebe. Pokušavao je smisliti razloge da to. Ponekad je razmišljao tko bi istinsku ubojica mogao biti. Ispitivao je sebe da bi našao kako je uspio izgubiti svoj upaljač za cigarete na mjestu zločina."Ja bih stvarno htio znati tko je to napravio. Nisam uopće primjetio da više nemam taj upaljač.""Kažem ti, bolje ostani dolje. Priča'ću s mojim kompama i vidjeti što možemo načiniti za tebe. Do'ću kol'ko često mogu.. Da'ću čak tvom malom kompi nešto love tako da može kupiti nešto za jesi i nešto cigara.""To je stvarno cool od tebe. Hvala."Ali trenutak prije, da bi se izgubio, da bi koncentrirao sebe u svoj pogled i raspršio ga među sjenkama, Gil je upotrijebio suviše svoje energije da bi bio u stanu izraziti svoju zahvalnost punom toplinom svog bića. Bijaše umoran. Beskrajna tuga bijaše puzala preko njegova lica, vukući dolje kuteve usta koji Querelle se sjećaše viđati u drugačijem stanju - malo vlažnim, veselim, otvorenim u pjesmi. Njegovo tijelo se povijalo na košari, njegov cijeli gestalt bijaše nekoga tko misli: "Kog vraga sad da napravim?" Bijaše na rubu ucviljenosti, ne očaja, ali žalosti djeteta, napušten, čak i ako za trenutak, kad noć dolazi. Snaga i uvjerenost se povlače kao oseka. On nije bio istinski ubojica. Bijaše prestrašen. "Misliš da je sve gotovo za mene, ako me ulove?""Tko zna. To je lutrija. Ali ne moj počet brinuti sad. Neće te uloviti.""Ti si pravi prijatelj. Kako ti je ime?""Jo.""Ti si prijatelj, Jo. Neću nikad zaboravit'."Konačno je njegova duša bila ispunjena radošću susreta s Querelleom koji je bio na putu van i natrag u normalan život, i koji je snažan, sa snagom stotinu milijuna ljudi.

Sklonjen iza zidova starog zatvora, Gil ne bijaše sposoban vidjeti scene u sumrak i u zoru koje su se dešavale vani, ali su zvukovi udaranja, uzvici iz mornaričkih brodogradilišta dopirali prosijavajući se kroz kamenove i prizivajući neke ugodne slike u Gilovom umu. Unutar mladog čovjeka zatočena


tim zidovima, njegovom krivnjom, i njegovom adolescencijom, gotovo ugušena bojazni i sveprodirućem mirisu katrana, moći imaginacije počele su se rastvarati s neuobičajenom silinom. one su se hrvale hrabro s naprijed spomenutim preprekama, i u toj bici postale jake. Slušajući, Gil je mogao izvući pojedinačno cviljenje i škrgut kranova i dizala. Njegova radna ekipa nije bilo stacionirana u Brestu vrlo dugo, i tako on ne bijaše postao nepropustan za živahni krajolik mornaričkog brodogradilišta. Upijao je te jasne, urezive šumove koji su odgovarali sunčanoj zraci što udara mjedenu ogradu, krhotini stakla, ukrašenu motornu čamcu što bljeska pored s njegovim tovarom pozlaćenih oficira, što jedre van u Roads, polaganom manevriranju krstarice, mornaričkim kadetima što izgledaju poslovno pa ipak djetinjasto izvršavajući vježbu. U zatvoreniku, svaki od tih šumova oslobađa sliku tisuću puta uzbudljiviju no njihov stvarni izvor. Kako je more prirodan simbol slobode, bilo koja vizualna slika što ga uključuje je nabijena tom simboličkom moći, postaje metaforom slobode; i u zatočenikovoj duši svaka od tih slika ostavlja ranu, učinjena još više bolnom samom banalnošću realne stvari koja joj odgovara. Spontani prividi velikog parobroda usred oceana bi izazvala trenutačnu krizu u umu bilo kojeg djeteta, ali Gilova svijest ne bijaše više tako lako zaposjediva parobrodima i oceanom; radije, to bijaše buka lanca (i može li biti cviljenje lanaca otpušta mehanizam čežnje? Jednostavan lanac, njegove karike hrđajući iznutra?) ... Bez da bijaše svjestan toga, Gil bijaše služio bolno šegrtovanje kao poet. Slika lanca zareza neke niti njegove svijesti, i zatim zarez se raširi i postade dovoljno velikim da pusti unutra taj brod, i ocean, i svijet, i u konačnu destrukciju Gila koji otišao van sebe i našao da njegova jedina istinska egzistencija bijaše u tom svijetu koji ga upravo probode, prođe kroz njega, anihiliraše ga. Čučeći najveći dio dana iza istog velikog svitka konopa on je zaista postao vezan za njega: bijaše to vrsta prijatelja. Volio ga je. Taj pojedinačni svitak konopa i samo taj, bijaše onaj kojeg je odabrao. Čak i kad bi ga napustio na par sekundi da prošeta do prozora koji bijahu ili toliko prljavi da su bili neprozirni ili na njima ne bijaše stakala uopće, Gil se nije potpuno odvajao od njega. Bijedan, skrivajući se u njegovoj sjeni, sjedio je slušajući zlatnu pjesmu luke. Slušajući i interpretirajući ju. More je bilo tamo, na drugoj strani zidova, svečano i poznato, tvrdo inježno prema ljudima kao on, koji su imali patiti "težak udarac". Nepokretan duge trenutke Gil zuriše u kraj konopa u njegovm rukama. On ga fiksiraše svojim pogledom. Postajaše vezan za tu partikularnu kvalitetu višestruko pletene, katranom obložene konoplje. Žalostan prizor, onaj koji je ogolio Theovo ubijstvo svekolike njegove slave, kao čin koji je doveo Gila do tako minimalne aktivnosti, do tog jadnog stanja, crni, prašnjavi kraj konopa uvrćući i okretajući se među njegovim prljavim prstima. Međutim, nije bilo uvijek tako loše. Gilova mikroskopski precizna vizualna imaginacija omogućila mu je da progura kroz ta vremena očaja do spokojnijeg stanja uma. Pokušavajući prodrijeti tajne, dovoljno jednostavne, katranizirana konopa, njegovo zurenje ponekad - iz čiste dosade prizorom - bi izgubilo svoju fiksnost, i sretna sjećanja bi bljesnula na zaslonu. Tada bi se Gil vratio konopu - premda bi znao da nema zemaljskog razloga za takovo zanimanje za njega - i ispitivao bi ga još ponešto, u tišini. Bilo je vremena kad bi mu suze navrle na oči. Mislio bi o svojim roditeljima. Da li ih pajkan još uvijek ispituju? Tijekom dana, često bi čuo studenta bubnja i roga s akademije svirati i prakticirai marševske melodije, brzo i polako. Za Gila u njegovoj trajnoj tami ti repetitivni zvuci bijahu kao montruozni prvi pijetlovi najavljujući izlazak sunca tijekom dana, zoru koja nikada nije došla. Ponekad bi Gil prošetao, izbjegavajući osvijetljne dijelove zgrade. Ali uglavnom bijaše čekao večer, hranu, Rogerova milovanja. "Jadno dijete. Nadam se da me neće napustiti. I da ga ne ulove! Što bih dovraga tada?"Nožem koji mu je Roger ostavio, Gil pokušaše ugravirati inicijale u granit. Spavao je često, i dugo. Po buđenju, trenutačno bi raspoznao svoju okolinu - znao je da je bjegunac od policijskih vlasti svih zemalja svijeta, zbog ubijstva - ili dva ... Strahote njegove situacije su se rastvarale; kad postade istinski svjestan svoje izolacije, Gil se useli u nju, govoreći sebi:"Gil, Gilbert Turko, to sam ja, i ja sam potpuno sam. Da bih bio stvarni Gilbert Turko, moram biti potpuno sam, i moram biti potpuno sam, i moram biti potpuno sam. Sve to znači, van, na hladnoći. Prokletstvo! Starci, pa, oni mi izazivaju povraćanje! Koji kurac ja marim za starce? Oni su prvljava


kopilad! Stari je izbacio svoju izdrkotinu u tu veliku debelu pičku moje matere i devet mjeseci kasnije sam ja ispuzao iz nje. Kog vraga to ima veze samnom? On je jednostavno prekasno ga izvadio, to je sve, i to je bilo to, ja sam se imao roditi. Mogu ići u pakao što se mene tiče, oni su samo par starih sranja."Pokušavao je ostati što je duže moguće u tom stanju bogohulna bijesa, kako ga je to opskrbljivalo štitom ponosa i pobune, činilo ga zabaciti ramena, uzdići bradu. Nadao se da će to postati njegovo uobičajeno stanje: mrziti i prezirati svoje roditelje, da ne bi bio shrvan jadom u žalovanju zbog njih. Kad je prvi puta ušao u to iskustvo, dozvolio je sebi nekoliko minuta sanjarenja u kojem se skupio, brada na prsima i grleći se, da postane poslušno i obožavano dijete svojih roditelja ponovno. Tako je poništavao ubijstvo, fantazirajući o voljenu i jednostavnu životu koji nije uključivao njegov zločin. I tada bijaše vrijeme vratiti se natrag na posao razbijanja."Ja sam ga izbrisao, i to je bila prava stvar za napraviti. Kad bi trebalo to napraviti ponovno, napravio bih ponovno."Napravio je veliki napor, ubio (ili htio ubiti ) sve osjećaje suosjećanja koji su mu još uvijek prijetili."Jadan čovjek. On je veliki nasilnik, jak, ali što je ikad napravio? Ništa. Prokleti zelembać", mislio je o Querelleu. Bio je sposoban izbacivati šale na njegov račun verbalno, ali postojaše dubok i nejasno oblikovan osjećaj koji je uzrokovao da poštuje mladog mornara čije mirno ponašanje, godine, i položaj u "milieu" također kao i nedirnuta pozicija u drušvu je služilo Gilu kao vrsta pojasa za spasavanje koja je držala njegovu glavu nešto iznad valova očaja. Od njegova drugog posjeta nadalje, Querelle mu se pokazao u relaksiranijem raspoloženju. Ispaljivao bi šale o smrti i Gil je stekao utisak da je čovjekova smrt od male važnosti tom mornaru. "I ti stvarno ne misliš da je to bila užasna stvar za napraviti, ohladiti tog kurvinog sina?" (Kad Roger nije bio tu, Gil bi pustio sebi malo oduška. Nije morao igrati rolu muškarca.)"Što, ja? Čuj kompa, to nije stvar zbog koje bih ja izgubio i malo sna. Samo razmisli. On te zlostavljao. Srao je po tvojoj časti, čovječe. A to ne možeš napraviti, nikome. To ti daje pravo ubiti kopile.""To je ono što ja sebi kažem. Ali, suci, oni to ne razumiju suviše.""Ne mogu, ni za milion godina. Oni su takvi prokleti debelogusci, i još više ovdje u pripizdini. I to je zašto moraš ostati dolje. I to je zašto trebaš kompanjone da ti pomognu, Ako hoćeš biti živ i biti stvarno tvrd jebač."U svjetlu svijeće i kao da gleda kroz tanki list papira, Gil vidje malo smiješka na Querelleovu licu. To mu dade pouzdanja. Svim svojim srcem je htio postati pravi tvrdi jebač. (Svim svojm srcem - to će reći, Querelleov smiješak je pokrenuo mećavu entuzijazma, osjećaj uzbuđenja koji je učinio Gila da čak zaboravi svoje vlastito tijelo) Querelleova prisutnost pružala mu je neku prijateljsku i efektivnu utjehu, pokrećući na svoj način, kao što su korisni napuci između atleta - čak i među takmacima, ponekad - tijekom susreta: "Diši dublje" ..."ne diši kroz usta" ..."stegni listove" ... koji ukazuju svu njihovu tajnu brigu za ukupnu ljepotu akcije."Što imam sad izgubiti? Ništa. Nemam roditelja, ne više. Ništa,. Bolje da uzmem život u svoje ruke."Glasno, reče Querelleu:"Nemam što izgubiti. Mogu činiti što me volja ...Slobodan sam, sad."Querelle razmišljaše o tom. Vidješe, ravno ispred sebe, iznenada otjelovljenu sliku sebe kakav bijaše pet godina prije. Bijaše ubio tipa u Shangaiu, slučajno. Njegov ponos kao mornara i kao Francuza bijaše motiv. Bijaše to vrlo brz posao: mladi Rus ga je uvrijedio, Querelle je bljesnuo nožem, izvadivši jedno od očiju drugog čovjeka. Šokiran užasavajućim prizorom, on zatim mu prereza vrat. Desilo se noću, u dobro osvijetljenoj ulici. Odvulao je leš na mračno mjesto i naslonio ga na zid, u čučećem položaju. Konačno, a trenutni hir, i da bi ponizio mrtva čovjeka kako ne bi ga opsjedao, uze lulu od bijela vrijesa iz njegova džepa i gurnu žrtvi u zube.


Madame Lysiane nije davala njenim "pansionskim djevojkama" pravo da nose crno rublje. Odobravala je losos ružićasto, zeleno, zasigurno bež, ali znala je sama biti tako lijepom u njenoj crnoj odjeći da nije mogla dopustiti tim mladim damama ukrasiti se na sličan način. Nije bilo to toliko jer je crno naglašavalo mliječnu bjelinu njene kože: ono što je ona voljela u tome bijaše da je to davalo njezinu rublju određenu formalnost i super-frivolnost - i vidjeti ćemo zašto. Stajala je nasred sobe, razodijevajući se, vrlo polagano. Kao da je zakovana za pod ispred ogledala svojim visokim petama, rastvarajući svoju haljinu koja se otvaše na njenoj lijevoj strani, linija kopči istežući se od njena vrata do njena struka, geste njene desne ruke, hitre i zaokružene, i u toj hitrini i zaobljenosti, u živahnosti njenih prstiju, savršenim izrazima svega što je šećerno slatko, pa ipak uzdignuto i mačkoliko u njoj. Bijaše to vrsta plesa, kambođanske gracioznosti. Madame Lysiane je voljela te pokrete svojih ruku, precisni kut njenih laktova, i bijaše na svaki način uvjerena u svoju superiornost nad kurvama."Bože, mogu one biti vulgarne! Misliš li da se Régine može urazumiti da te frizure sa šiškama su van mode? Ni za živu glavu! Sve one, i nema niti jedne izuzetka, sve one misle da ih klijenti vole kad izgledaju kao kurve. Ali to je gdje su u krivu, tako u krivu."Gledala se dužno, dok je nastavljala govoriti. Tu i tamo bi bacila pogled na Robertov odraz u ogledalu. Robert bijaše se razodijevao svoje odjeće."Dragi, slušaš ti mene?""Zar ne vidiš da slušam?"On bijaše slušao. Divio se njenoj eleganciji i činjenici da je da je imala takovu distinkciju, u usporedbi s uobičajenim štajgericama, ali ne bijaše gledao u nju. Madame Lysiane pusti njenu krznom obrubljenu haljinu skliznuti s njena tijela, dolje do skočnih zglobova. Ona je doslovce odbacivala ju. Prvo, njena ramena se pojaviše, bijela i odijeljena od njena torza uskim vrpcama baršuna ili satena držeći njen košuljac i njene grudi pod svom tom crnom čipkom i ružićastim grudnjakom; tada Madame Lysiane iskorači iz haljine, spremna za radosti kreveta. Vrlo uspravna na njenim ekstremno visokim i šiljatim Luis Quinze petama ona se približavala krevetu na kojem Robert se već odmarao. Promatrala ga je, niti jedna misao u glavi. Iznenada, ona se okrenu , uzvikujući: "Ah!" i zaputi se prema njenoj magagonijskoj psihi. Skinu četiri prstena koje je nosila na prstima, i zatim, pokretom jednako vrlo zaokruženim, čak i više klizećim no prije, raspusti kosu. Kao što drhtaji što prolaze kroz lavičino tijelo čine pustinju ili džunglu vibrirati od zemlje do neba, tako se njena soba tresla, od kratka tepiha do zadnjeg nabora u prozorskim zavjesama, kad je Madama Lysiane stresla glavom, njezinu ljutu grivu, njezina ramena bijela kao alabaster (ili biserni sedef): ponosno ona se sprema, svaku večer, osvajati već osvojena mužjaka. Ona se vrati do žuborećeg potoka pod palminim stablima gdje Robert je otišao popušiti, nesvjestan bilo čega osim fizičkog aspekta stropa."Nećeš me pustiti unutra?"Nemarno, on odgrnu kut pokrivača, tako da bi njegova metresa mogla pridružiti mu se u krevetu. Takav nedostatak viteštva povređuje Madame Lysiane, pa ipak ta povreda je ona koju ona uživa svaki puta, jer pokazuje da još uvijek postoje kraljevstva za osvajati. Ona je hrabra, pa ipak pobijeđena žena. Njen tjelesni sjaj, bogatstvo njenih grudiju i njene kose, potpuna luksuznost njena tijela, kakom se nudila muškarcima, bijaše, po svojoj samoj naravi (jer sva luksuznost je djevičanska), lako osvojiva i uživana. Nije ljepota o čemu govorimo, u njenom slučaju. Ljepota može biti preprekom strašnijom nego bodljikava žica: može biti šiljata i bodljikava, ubiti na daljinu, kao pucanj topovske vatre. Obilje Madame Lysisanenina mesa bijaše egzaktna forma njene urođene darežljivosti. Njezina put bijaše bijela i meka. Čim se bijaše pružila (Madame Lysiane je mrzila izraz "ići u krevet", i poštujući njen osjećaj prikladnosti, mi ga nećemo upotrebljavati raspravljajući o njoj, do nadati se reći riječ ili dvije o "delikatnosti" zabranjenih riječi), ispružila, ona je pogledala uokolo sobe. Polaganim, kružećim pogledom ona bi uzimala sva njena blaga, razmatrajući svaki detalj: komodu, ormar s ogledalima u vratima, toaletni stol, dvije fotelje, ovalne slike u njihovim


pozlaćenim okvirima, kristalne vaze, luster. Bijaše to njena oštriga i nježni sjaj sedefa, okružujući nju samu, koja bijaše kraljevski biser: sedef plavog satena, fino rezbarena stakla, zastora, zidnih tapeta, svjetiljki. I biser njenih grudi i (dok razmišlja o tome s užitkom, ona može se samo prisjetiti drugog kraja poprimajući vragolasti izraz, zločesti smiješak, njen mali prst u ustima) i, pa, izrecimo to, dvostruki biser njene pozadine. Ona bijaše sretna, i savršeno na liniji tradicije onih žena koje zovu "srozane", "pale", neodgovorne, kuje u doba parenja, ushićujuće lutke, slatke kurve, trenutne princeze, vrući brojevi, dobre ševe, sočni komadi, svačije drage ... Svake noći, da bi napustila sebe i do iscrpljenja ljubavi i suncu, Madame Lysiane je imala uvjeriti se u svoje materijano bogatstvo. Tek tada bi ona mogla osjećati se sigurnom da po buđenju će se naći u čudesnoj sobi, vrijednoj oblina njene tjelesnosti, tako rasipne u svojim aspektima da će joj dopustiti, slijedećeg dana, vidjeti ljubav rasprostranjenu u najtoplijim kucima ove sobe. Polagano, kao duhom odsutna, i kao da su valovi tekućine, ona pusti jednu od njenih nogu kliznuti među Robertove kosmate listove. Na kraju kreveta, te tri živuće noge - pokušavajući vrlo jako za trenutak biti misaonim vrhuncem tog velikog kompozitnog tijela čija stopala, inače, nose obilježja odvojenih i neprijateljskih spolova - tri stopala udružena zajedno, obuhvaćajući najviše njihove trapave sposobnosti. Robert zdrobi svoju cigaretu na mramornoj ploči noćnog stolića, okrenu se prema Lysiane, i poljubi ju; ali nakon prvog poljupca ona dignu obadvije ruke do njegove glave, obuhvati ju među njima, gurnju ju nazad i promatrajući ju:"Znaš, ti si prekrasan."On se nasmiješi. Kako nije imao ništa za reći, on pokuša idući poljubac. Nije znao kako gledati na nju, a da ju ne voli, i ta nespretnost rezultirala je da izgleda vrlo ozbiljan i vrlo muški. U isto doba, drhtureći intezitet izgleda neuzvraćene ljubavi u očima njegove metrese - koji činilo se da razmrskava dok udara u njegovo lice - činilo ga je osjećati se velikim i jakim."Može si to priuštiti", mislila je Madame Lysiane.Time je mislila: on si može dopustiti da izgleda nezainteresitano, on je tako vatren. I Robert ostade bešćutan.Već sladostrasni plamenovi zapaljeni u ženinim očima, nastaviše mlatiti, pa ipak milujući, tvrdo malo kamenje njena ljubavnika lica. (Madame Lysiane imaše vrlo lijepe oči)."Mon cheri."Ona se primaknu za još jedan poljubac. Stvari se počeše micati u Robertu. Polagano, i opskrbljujući ga potvrdom da sva blaga sobe su još uvijek njemu na usluzi, temperatura je rasla u njegovom komadu. Nikad više - to će reći, dok nije došao - ništa više neće moći potsjećati ga da je nekoć bio lijeni i mršavi doker, kojem je dosađivao posao, i da bi isto tako mogao opet postati. Zauvijek sad on bijaše kralj, Cezar, dobro uhranjen i odjeven u krunidbene halje, u odjeći moći koja je mirna i sigurna, tako razlikujući se od osvajačkih kratkih hlača. Digao mu se. Osjećajući dodir njegova tvrda i vibrantna uda, Lysiane dade svom plavom mesu naređenje da drhturi."Tisi tako čudesan!"Čekala je uvod u stvarni posao, od trenutka kad je Robert kliznuo pod pokrivač i počeo njuškati uokolo kao šampinjon-svinja u zasićeno mirisnoj, tamnoj i noćnoj zemlji, razdvojio njene kratke dlačice i počeo škakljati ju vrhom svog jezika. Ona je uvijek željela taj trenutak, bez da je posebice htjela misliti o tome. Htjela je ostati čistom, ostati iznad žena koje je imala pod svojom komandom. Premda ih je ohrabrivala da rade na perverzijama, ona nije mogla prihvatiti odavanje tomu što se nje tiče. Ona je imala ostati normalnom. Njezine velike i teške sise bile su njeni moralni arbitri. Mrzila je nestabilnost nemoralnosti i lascivnosti. Znanje posjedovanja tako lijepih bedara i guzova davalo joj je osjećaj snage. Oni su bili njena citadela. Riječ što ćemo ju upotrijebiti ovdje nije više šokirala njenu senzibilnost, ona ju je ponavljala tako često samoj sebi, otkako je čula dokera koristiti ju: njena "proza". Njen osjećaj odgovovornosti i njeno samopouzdanje bijahu čvrsto usidreni u dubinama njene "proze".Držala se za Roberta koji je okrenuo svoje tijelo prema njoj za par stupnjeva i nježno, jednostavno, bez da je pritom pomagao se rukom, stavio svoj kurac unutra. Madame Lysiane uzdahnu. Smiješila se nudeći baršunastu noć punu zvijezda koje su se prostirale kroz cijelu njenu unutrašnjost sve do


njenih usta, kao i njenu bijelu i bisernu put s njenim plavim venama. Ona je davala sebe kao obično, pa ipak bijaše svjesnom - već nekoliko dana, ali posebice te večeri - bola kojeg velika sličnost dva brata bijaše počela uzrokovati joj. Dok je ta briga spriječavala ju biti sretnom ljubavnicom, ona je još uvijek uspijevala vrlo lijepu gestu njene ruke kad je mahnula njom gore i van ispod pokrivača, da ugasi svjetlo.

Ti si sam na svijetu, noću, u samoći beskrajna šetališta. Tvoja dvostruka statua odražava se u svakoj od svojih polovica. Ti si usamljenik, i živiš u tvojoj dvostrukoj samoći.

* * *

Ona nije mogla dalje. Madame Lysiane sjede, upali svjetlo ponovno. Robert pogleda ju, iznenađen."Slušaj, nije me briga šta ti kažeš, čovječe ...(Robertova nezgrapnost, njegova bazična indiferentnost prema ženama, spriječila ga je postići čak i minimalni pristojni način obraćanja njima. Govoriti nježno ženi, priznati njenu ženstvenost, učinilo bi Roberta izgledati ridikuloznim sam sebi) ... ti si naprosto teška. Jo i ja, mi smo takvi kakvi jesmo jer smo takvi, jebemu boga. Od početka ...""Ali to mene smeta. I nemam razloga držati to tajnom."Ona je bila boss lady. Sad već dugo vremena ta sličnost ju je mučila i kažnjavala njeno lijepo meso. Ona bijaša patronne. Bordel je bio lijep komad vlasništva. Ako je Robert bio pristao mužjak - jedan "koji je mogao priuštiti si" - ona sama bijaše snažna ženka, snažna zahvaljujući svom novcu, autoritetu nad djevojkama, i solidnosti njene proze."Iscrpljuje me to! Iscrpljuje me, misliti kako slični ste." Ona iznenada ču sebe, kako se žali kao bilo koja slaba žena."Sad prekini to, čuješ me. Kažem ti, ništa se tu ne može učiniti."Robert je zvučao ljuto. Na početku scene mislio je, pogrešno, da njegova metressa aludira na neke vrlo tanke sentimente koje samo žena otmjena kao ona sama može iskusiti, ali kako je ona nastavila po tome, on je postao uzrujan."Ja ne mogu pomoći, kako bi? Tamo, dok smo bili djeca nisu nas mogli razlikovati."Madame Lysiane udahnu duboko, kao da se priprema za svoj sam posljedni uzdah. Prije no što on otvori usta i dok je govorio to što je upravo rekao, Robert je znao, premda nejasno, da će ju to povrijediti strašno, ali dok on nije stvarno to htio, čiste, premda očito nejasne savjesti, on je iznio nove detalje da bi učinio svoju metresu patiti dok u isto doba je ojačavao svoje pozicije i odrezao sebe od svijeta da bi bio s Querelleom, kojeg je postao duboko svjestan unutar sebe, po drugi puta u svom životu. Madame Lysiane je i odbijala čuti i provocirala ta dalja otkrovenja. Ona čekaše njih. Ona je htjela da postanu sve monstruoznijim. Zajedno (bez da su potpuno svjesni toga), dva ljubavnika su znali da povratak zdravlju će biti moguć jednom kad uspiju izvući sav taj otrov, sav taj gnoj. Tad Robert izađe s zastrašujućom rečenicom koja sadržavaše ideju o tome da u on i njegov brat tek jedno: " ... jes', čak i kad smo bili mala djeca, oni su nas uvijek zamjenjivali, jednog za drugog. Običavali smo nositi iste krpe, iste hlače, iste košulje. Imali smo iste male šalice. Nema načina zaobići to." Njegov brat mu se gadio - ili je mislio tako - ali sad je uložio puno napora da ih učini identičnim, ojačavajući njihov odnos - odnos koji se pruža tako daleko nazad u vremenu da mentalna slika bijaše mrlja melase, kako bijaše, sadržavajući i ispremješajući dva tijela. U isto doba Roberta bijaše strah da će Madame Lysiane otkriti što on, Robert, smatra bratovim porokom: to ga učini pretjerati u naravi njihova odnosa - učiti ga doimati se, dočim zadržavajući najhladnokrvnije lice, kao prilično demonsku stvar."Dovdje mi je, Robert! Ne želim čuti ništa o tvojim prljavim rabotama!""Kakvim prljavim rabotama? Nema nikakovih. Mi smo braća ..."


Madame Lysiane bijaše iznenađena, sama, unoseći ideju "prljavog". Očigledno, tu ne bijaše ništa lošeg (na način kad netko kaže "loše" kad misli "tonije uredu") u samoj činjenici da dva brata izgledaju jednako; istinsko zlo sastoji se od brže-no-oko trika u kojem dva bića se pretvore u jedno (trik zvan ljubav, kad uključuje dva neusporediva bića), ili koji, magijom jedinstvene ljubavi, dijeli jedno biće u dva. Njezina ljubav - i osjećaji Madame Lysiane se povukoše na riječ "prema": njena ljubav prema Robertu - ili prema Querelleu? Za sekundu, ona postade zbunjena:"Da, tvoja prljavština. Točno to, ja ti velim: tvoja prljavština. Ti misliš da sam jučer rođena? Ne vodim maison sve ove godine uzalud. Sita sam, to je sve."Oje je uputila svoju zadnju primjedbu Bogu i čak i dalje, životu samome, tako okrutno povređujućem toplinu i bjelinu njezina tijela i njezine duše koje bijaše odraslo na mlijeku ljudske dobrote. Sad bijaše sigurna da braća vole jedan drugoga tako jako da su držali nužnim naći treću osobu da ih razdvoji i pruži im malo zabave. Bijaše poražena sramom videći sebe kao tu osobu, premda nije vjerovala za sekundu. Na kraju njena mala govora, njen glas postade i optužujući i prosvjedujući. Ona je zaista molila."Vi vidite samo jedan drugoga. I ne postojim više. Ja naprosto ne postojim! Što čini mene, reci mi? I kako bih ja ikad mogla među vas dvojcu? Reci mi, sad, reci mi! Dakle?" Plakala je. Mučilo je je vikati tako glasno, pa ipak ne dovoljno glasno. Njen glas je se dizao sve više i više, bez da je postao kreštav. Robert ležaše smiješeći joj se."Misliš da je to smiješno? Ti, dragi gospodine, živiš samo u očima tog tvog brata. Tvog Jo. To mu je ime, je l'? Jo? To je gdje tvoje srce jeste, gospodine: u tvom bratu.""Daj, Lysiane, polako. To nisu stvari koje hoćeš vidjeti napismeno."Ona odbaci pokrivač i iskrca se. Robert postade svjestan sobe, njezine slatkosti i njena režanja. Sva njena blaga skupila su se njoj u pomoć, ali se povukoše opet, vrlo brzo, kao sprana valom patnje. Blijeda i uspravna, Madame Lysiane stajaše nasred njezina nestajućega möbla. Bijes zapali bljesak istinske inteligencije u Robertovoj glavi. On potraži i nađe njegove uzroke: njegova metresa bijaše puna mržnje i ridikulozna."Jesi završila gunđanje?""Tvoj brat. Vi živite jedan u drugome."Robertov odsječni ton i njegove iznenadno sasvim neljudski tvrde oči povrijediše ju najokrutnije. Nadala se da će on doskora dostići vrhunac svoje ljutnje koji bi omogućio mu da izbljune van, po svim tim pokrivačima, svu svoju ljubav za svog brata i njihovu sličnost."I naravno tu nema mjesta za mene. Ti znaš da nema načina da ja stanem između vas dvojce. Ti me ostavljaš samo stajati tamo. Ja se ne mogu ugurati kroz, ja sam predebela za to ... To upravo, to upravo - ja sam predebela!"Stojeći tamo na sagu, golih stopala ravno na podu, njezino tijelo nije se više doimalo imponirajućim kao kad je nosila svoje pete. Širina njenih kukova nije se činila imati ikakovog smisla sada, kako nije podnosila i balansirala teške nabore svilena materiala. Njezine grudi izgledale su manje agresivne nego prije. Ona postade odmah svjesna svega toga, i također činjenice da ljutnja može biti izražena samo na tragičan način, koji zahtijeva bojne čizme i odmata se samo u dobro poduprtu, niti najmanje ovješenu tijelu. Madame Lysiane žališe što prođoše kraljevska vremena u ženskoj modi. Nedostajali su joj ti korzeti, krinoline, kitove kosti koje ukrućivahu tijelo, čineći ga doimati se i krvoločnim i autoritativnim dovoljno da bi se držalo niske instinkte pod kontrolom. Voljela bi biti stisnuta u ružićasti korset, savijajući njegove tvrde, pa ipak savitljive ukrepe, osjećati četiri haltera njihati se oko njenih bedara. Ali ona bijaše golom, bosonogom na sagu. Osjećala se monstruozno nekonzistentnom, rapadajućom neutješno: "Dakle ja sam za biti posramljenom u osjećanje kao neka debela rugoba u papućicama? Ali ja sam božanska ..." Tada njezin um postade trenutno zamagljen vizijom, jasnom no neopisivom samoj sebi, dva žilava i mišićava tijela sučeljavajući meku i mrvljivu masu nje same, suviše korpulentne. Ona stade u svoje cipele i povrati nešto svog ponosnog držanja."Robert ,,, Robert ... ali Robert, pogledaj me! Ja sam tvoja ljubavnica. I ja te volim. Ti prosto ne


razumiješ kako ja osjećam ...""Nemam što reći o tome. Kako god hoćeš za ime isukrsta. Praviš slona od muhe.""Ali moj slatki kupusu, ja samo hoću da budeš jedan i jedini. Što čini me nesretnom je da vidim dvojcu vas. Bojim se za tebe. Bojim se da nikada nećeš biti ti. Samo promisli o tome."Stajala je pod upaljenim lusterom. U kutku usana Robert je još uvijek zadržao zadnje tračke smiješka. Ali njegove oči bijahu sjenovite, dok je zurio u Lysianenina koljena i mislio o njima na nekom vrlo dalekom obzoru."Zašto si rekla da smo činili prljave stvari? Da si 'sita naše prljavštine'?"Robertov glas zvučao je udaljeno kao i njegov pogled, kao i mir; ali Lysiane koja je studirala rekcije njena ljubavnika, čula je u tome voljnost iskrcati se na objašnjenje geometrijskih teorema; unutar tog glasa oglašavao se instrument - ili radije orgulje - čija funkcija bijaše vidjeti. S tim glasom išlo je oko koje je bilo odlučno prodrijeti tamu. Lysiane nije odgovorila."Dakle? To je ono što si rekla, dovraga. O kakovoj prljavštini si govorila?"Glas je još uvijek bio miran, i bijaše čudan osjećaj za Roberta raspravljati takove optužbe tako razumski. Na početku, bilo mu je teško razlučiti komponente. Osjet njegova brata bijaše potpuno nevidljiv, samo ideja tih "prljavih rabota" bijaše prisutna. Ali, Robert ne bijaše razmišljao: njegov pogled bijaše prekrut, njegovo tijelo previše nepokretno da bi on mogao misliti inteligentno. On nije znao kako misliti. Ali odlučnost njegova govora, njegov prividni mir (premda tu bijaše podrhtavanja gotovo neprimjetne emocije), i ponavljanje riječi "prljavština" povećavali su njegovu konfuziju. Ležao je zamagijan, kao nekakom litanijom bijede čiji refren odzvanja kroz najtajnovitije dosege našeg bola. Ideja prljavih rabota posramljivala ga je, vrijeđala njegove familijarne osjećaje. Žalobno, reče sam sebi: "Dakle, tu ode familija, u kanalizaciju!" Nije znao kako, ali je znao da je kriv, i to do zamjetna stupnja.

Lysisane ne reče ništa. Iznenada izgledaše glupavo i bespomoćno. Ne razumijevajući, gledala je svog ljubavnika govoriti joj s dna oceana. Bojala se izgubiti ga. svaki puta kad je bio sam sa sobom, posebice kad bi otišao na svoje u šetnje u sumrak da izvidi oko skrovišta svog blaga, taj dokerski usklik nastavio bi se kotrljati uokolo njegova mozga: "Vau, koji komad dupeta! 'O'š probat?" Kad bi hodao po travi, pod stablima, u magli, sigurna koraka i nezainteresiran, znao je da nešto u njemu nastavlja glodati oko tih riječi kao kost. Bijaše silovan. Bijaše mala Crvenkapica, i veliki zli vuk, puno jači nego on, stavio je šapu u njegovu malu košaru; on bijaše slatka curica, i drumski razbojnik dođe i ukrade njegove karanfile, smijući se i udarajući izložak u komadiće, i htjede pobjeći s njegovim blagom - kojem je sad dolazio blizu također: u svom najdubljem srcu, Querelle se bijaše bojao. Osjećao je grčeve straha u svom stomaku. Madame Lysiane promatrala je Roberta dok je on žalobno probavljao svoj vlastiti simbol povrede, kao neku pilulu koja će ga rastvoriti. Ona se bojala takovog rastvaranja."Ali to je što si rekla, prljave stvari.""Rekla sam, pa šta, ne znači ništa. Oh, dragi, ja sam tako nesretna."Pogledao ju je. Ona je izgubila svoj autoritet zrele žene, gospodarice kuće. Bez pandži. Njeno lice bijaše meko sada. Bijaše tek sredovječna žena, bez šminke, glamura, ali kipeći nježnošću, pucajućim rezervoarom nježnosti koja nije željelja ništa toliko kao preplaviti u sobu, preko omagijana Roberta stopala, u dugim, vrelim valovima, u kojim male lukave ribice će se sportirati tada uokolo ... Lysiane se stresla."Zašto ne dođeš nazad unutra."Scena je bila gotova. Rober se gurnu do svoje metrese. Za trenutak, nije znao da li je njen sin ili njen ljubavnik. Njegove zatvorene usne su bile zalijepljene za još uvijek napudran obraz, sad mokar od suza. "Ja tako te volim, moj dragi! Tisi moj čovjek."On prošapta: "Ugasi svjetlo."


Njegova stopala bijahu ledeno hladna. Na kraju njihovih ponovno ujedinjenih tijela, njihova temperatura sama spriječavala ih je da odmah zarone u tu opijenost odakle nema izranjanja. Pomaknuo se još bliže njoj. Madame Lysiane žarila je kao ugalj. "Ja sam sva tvoja, znaš, moj dragi."Ona je napravila svoju odluku, i da bi potvrdila da nije uzaludna, Madame Lysiane učini glas pozivajućim koliko je moguće. Te večeri, veo je konačno oderan unutar nje, koji se opirao sve njene godine. Žrtvujući svoju čednost u dobi od četrdeset i pet, ona je izgubila svoje istinsko djevičanstvo, i kao svaka djevica, bila je u tom trenutku spremna sudjelovati u prije nečuvenim opscenostima."Idemo činiti što ti hoćeš, dragi."I u drugom uzdahu, kako su sve žrtvovne rečenice kratke i malo bez daha, ona dodade: "Kako ti najviše voliš."Gotovo neprimjetno, njeno tijelo poče se gibati dolje pod pokrivač. U svojoj ljubavi prema Robertu on je shvatila ako hoće udružiti svoj život s jednog od te ridikulozno nerazlučive braće, ona sama mora se spustiti natrag u špilje, da bi se vratila u neodređeno, protoplazmičko, stanje larve koje će joj omogućiti da se bolje utisne između druga dva, da se konačno pomiješa s njima, kao bjelanjak jednog jajeta s bjelanjcima druga dva jajeta. Ljubav Madame Lysiane je imala ju rastaliti, reducirati ju na nulu, razarajući moralnu armaturu koja ju je učinila svim što jeste i posuđivala joj svoj autoritet. U isto doba osjećala se postiđenom i željela je kad bi mogla držati se manje monstruoznog muškarca nego što je ta polovica dvostruke statue, muškarca koji bi znao brinuti se o novcu, koji ne bi imao drugih preokupacija osim onih što izlaze iz njegove svakodnevne egzistencije; osjećala je nejasnu nostalgiju za Nonom. Pa opet, bijaše velika utjeha biti tako osvojena i posvećena ropskom poslu; davalo joj je novi i istinskiji, više suštinski život. Njenih usta zalijepljena za vratnu tetivu njena ljubavnika, ona prošapta:"Moj dragi kupusu, znaš, dragi, učini'ću što god hoćeš."Robert ju stisnu jako, zatim popusti svoj stisak malo da bi omogućio joj da dalje klizne niz njegovo tijelo. Ona se pomicaše polagano, i Robertovo tijelo se ukruti kako se micaše da bi susrelo njeno. Lysiane ode dolje. Robert izdiže. Lysiane opet, zatim Robert, konačno odlučan, zapovjedni i urgentan, uhvati njena ramena i gurnu ju dolje. Primila je njegov cijeli kurac u svoja usta i progutala spermu. Robert nije pustio ni glasa: on je bio muškarac, on nije "puštao sebi ići". Do vremena kad je njezino lice se ponovno pojavilo nad pokrivačem, svjetlo dana dolazilo je kapajući kroz zastore koji nisu bili povučeni sasvim zatvorenima. Pogledala je Robeta. Bijaše miran, indiferentan. Kroz uvojke kose koji su padali preko njena lica, ona mu se smiješila, tako tužan smiješak da je Robert poljubio ju da ju utješi (ona je shvatila to, i to ju je učinilo osjećati se prilično beznadežnom). Zatim se on ustade. I tada ona znade, punom snagom, da sve se promijenilo: po prvi puta u njenom životu, nakon vođenja ljubavi - nakon što je učinila mužjaka sretnim - nije žurila oprati se, dići se od ljubavnika i upotrijebiti bide. Čudnovatost te situacije mučila ju je: tu je bila, ležeći na krevetu - imajući krevet cijeli za ebe - dok Robert je otišao oprati se. Osim toga, što je ona imala oprati? Isprati usta, grgoljati, izledalo bi ridikulozno, nakon što je progutala spermu. Osjećala se prljavo. Gledala je Roberta činiti svoje ritualno čišćenje, sapunati svoj kurac tako da je vrh nestao s vidika, zatim ispirući ga, pažljivo sušeći. Bizarna ideja bljesnula je u njenom umu, ali nije ju zabavila suviše:"Boji se da će biti otvovan mojim ustima. On je taj koji šprica otrov, a ja sam ta koja ga truje."

Osjećala se osamljenom, starom. Robert nastavi se prati na porculanskom lavabou za ruke. Njegovi mišići bijahu u pokretu, skakućući uokolo na njegovim ramenima, rukama, listovima. Svjetlo dana postade sjajnije. Madame Lysiane pokuša vizualizirati Querelleovo tijelo; vidješe jedino njegovu mornarsku uniformu. Isto je ... ali to nije moguće, sigurno neki dio ... možda njegov pimpek je drugačiji ..." (i vidjeti ćemo razvoj tog simptoma). Ona bijaše vrlo sama i umorna. Robert se okrenu, miran, solidan, centriran u svom bratu, centriran u sebi samu. Ona reče:"Zašto ne otvoriš zastore."


Bijaše joj namjera dodati riječ "dragi", ali spriječena od toga nekom vrstom poniznosti koja je izrastala iz njene nečistoće: nije htjela umrljati tog čovjeka, tako zračećeg, tako dragog zahvaljujući noćnim otkrovenjima, i ublažujućim efektima seksualna zadovoljstva, uvređujući bilo kojom intimnosti. Bez da je primijetio ispušteno, Robert povuče konop zastora. Blijeda svjetlost uništi sobu, kako se kaže da je nečije lice "uništeno" znacima teške bolesti, velikom mučninom. Ona osjećaše potrebu umrijeti, to će reći, njena lijeva ruka pretvori se u ogromna morska psa peraju, i ona čeznuše umotati se u nju. Tako Poručnik Seblon sanjaše da nosi široku crnu pelerinu u koju se mogao umotati, i pod čijim naborima mogaše masturbirati. Takva odjeća bi ga izdvajala, davala mu hieratsku i misterioznu pojavu. Stvorenje bez ruku ... Čitamo, u njegovu dnevniku:

Nositi pelerinu, mantil. Ne imati više ruku, jedva išta nogu. Postati larvom opet, začahuren, dok potajno zadržavati sve svoje udove. U takovoj odjeći osjećao bih se uvaljan unutar vala, skvrčen u njegovu oblinu. Svijet i njegovi incidenti prestali bi na mojim vratima.

Ubijstva koja Querelle je počinio, njegov osjećaj sigurnosti među njima, i njegov spokoj usred tih mračnih sjenki - prevorilo ga je u ozbiljna čovjeka. Querelle bijaše tako siguran da je dosegao limit opasnosti da nije imao ničeg se bojati objavljujući svoje običaje. Ne bijaše nikoga tko bi mu mogao nešto učiniti. Nitko ne mogaše razotkriti njegove greške, na primjer, nalazeći određene markacije na stablima duž starih zidina. Ponekad bi uzeo nož i urezao visoko stilizirani uzorak svojih inicijala u vlažnu koru akacije. Tako skroz uokolo tajnog skrovišta gdje je njegovo blago spavalo - kao zmaj - tamo se protezala mreža, čija neprodornost bijaše u posebnoj tajni njena nastanka. Querelle je držao dvostruku stražu nad sobom. Vratio je njihovo značene degeneriranim ritualima. Oriflamme, izvezeni oltarski prekrivač bijaše stalno žtrvovanje: broj točaka i niti odgovaraju tolikom mnoštvu misli upućenih Blaženoj Djevici. Oko svog vlastita oltara, Querelle je izvezao zaštitni veo, sa svojim vlastitim monogramom na njemu, ekvivalentu zlatnoj niti "M" na plavoj oltarskoj tkanini.

Kad je Madame Lyisane našla sebe konfrontiranom s Querelleom u mesu, nije mogla pomoći si ne buljiti u njegove prepone. Znala je da njen pogled ne može prodrijeti to mornarsko tkanje, pa ipak njene oči su imale se uvjeriti o toj nemogućnosti. Moguće, večeras, bi materijal mogao biti manje gustoće, moguće kurac i jaja bi mogli biti iscrtani jasno, i Madame Lysiane bi na taj način mogla zamijetiti duboku razliku između dva brata. Ona je također željela da mornarev ud bi se pokazao manjim nego Robertov; pa ipak, postoje vremena kad je zamišljala obratno, čak se i usuđivala nadati tome."Ali, kakvu razliku bi to meni činilo? Ako je to on (Robert) koji ima manjeg, to bi tek bilo ..." (nije mogla naći pravu riječ, ali je osjećala iznenadan napad materinjske nježnosti prema Robertu manje obdarenom nego njegov brat)."... mogla bih mu spomenuti to, da ga poludi ... Ali tada, ako bi njegove oči postale tužne, i on odgovorio mi, u laganu i samopouzdanu tonu: 'Pa, to nije noja greška' - ako bi to rekao, to bi bio vrlo ozbiljan posao. To bi značilo da on priznaje svoju nemoć i stavlja se pod moje krilo, slomivši svoje vlastito. Što bih ja tada? Ako bih ga poljubila odmah, i nasmiješila se na način kako se on smiješi meni, na način kako me poljubio kad sam gurnula moju raskuštranu glavu pod pokrivač - tada bi on znao kako boli biti sažaljevan, stvorenjem koje voliš. Da li on mene voli? Ja bih išla voljeti ga, bih - nježnije, ali ne tako strastveno."

Querelle frknu svoju cigaretu u zrak. Ona pade nešto podalje, ipak dovoljno blizu da leži tamo kao mali bijeli štap dinamita, još dimeći se, zlokobni znak da rat bijaše objavljen, da je to "van njegovih ruku", čak i kad je njeno dalje gorenje dovelo do neke kataklizme. Querelle ju nije gledao, ali je znao što bijaše bacio tamo. Ozbiljnost njegove geste postade mu svjesna, i natjera ga - nezadrživo, sada kad rukavica bijaše bačena - da nastavi ravno dalje. On gurnu ruke u svoje džepove, one


dijagonalne na svom trbuhu, i reče, gledajući Maria fiksiranim i zlobnim mrštenjem, pazeći da izgovori svoje riječi vrlo jasno:"Šta pokušavaš reći? Da, ti. Šta to ti pokušavaš meni reći? Pitaš me da li bi mogao uzeti Nonovo mjesto."Mornareva mirnoća je plašila Maria. Ako bi nastavio u pravcu akcije koju je započeo, izgubio bi svoje posebno mjesto kao pajkan. Sve što je Querelle vidio u njemu bijaše pajkan koji ga pokušava špijunirati. Oštroumnošću koje nije bio sasvim svjestan, Querelle odluči suprotstaviti se bilo kakovim sumnjama o krijumčarenju, ili čak i krađi (jedine s kojima je taj pajkam mogao istrčati dok je posjećivao La Féria, možda neka od djevojaka je ogovarala), naslanjenjem na najtragičnije elemente. Morao je napraviti najviše moguće iz te jednostavne prilike, da bi sakrio ubijstvo - ideja kojeg, koliko god prolazna, je uvijek na pajkanovom umu. Morao je isprovocirati detektiva u donjim regijama, i zatim braniti se bravurozno. Tako je Querelle započeo doimajući se ranjivim na određeni način. Zaokupio je Mariovu pažnju tisućama pirotehnika: tonom glasa, stiskanjem vilice, mrkim izgledom, brazdama na licu."Dakle ... Hoćeš li objasniti to?"Mario je mogao ponovno uspostaviti mir time što bi jednostavno rekao nešto kao "Htjedoh znati imaš li štogod dobra za mene", ali snaga koju je osjetio u Querelleu saopćila mu se i dala mu je, ako ne veći stupanj fizičke silovitosti, više hrabrosti i veći osjećaj svrhe. Querelleovo držanje, zastrašujuće u svojoj neočekivanosti, njegov odlučan "cool", odavali su muževnost koju Mario pozdravljaše, i žarko, kao da ga je spriječilo od izbljeđivanja u nekoj neobavezujućoj noti povlačenja. Querelle je podupirao pajkana u njemu. Gledajući Querellea ravno u oči, iskre frcajući iz njegova glasa da bi se pomiješale s onima izašlim iz Querelleovih usta i još uvijek visiše u zraku (kako bijahu), Mario dade odgovor:"Rekoh što rekoh."Nije bilo neposredne reakcije na to s Querellove strane. Čvrsto zatvorenih usta stajaše tamo, dišući teško kroz nos, čineći nozdrve podrhtavati. Mario razmišljaše kako bi bilo divno gurnuti kurac u tako ljuta tigra. Querelle dozvoli sebi nekoliko sekundi ispitivati Maria, da bi ga mrzio malo više, i da bi učinio gibljivijim svoje tjelesne i moralne mišiće prije stvarne borbe. Bilo je nužno, znao je, koncentrirati svu svoju energiju na taj incident, uzrokovanu sumnjom da je kradljivac ili krijumčar, tako da bilo koja ideja da je on stvarno zločinac bi istekla po svojoj volji, zbog nedostatka hrane, energija onog drugog potrošena one druge, zamarajuće ideje. On razdvoji usne i vjetar provali snagom bujice, s punoćom i cilindričnom točnošću lijepa veliko-kalibarskog kurca."Je l' tako.""Je."Querelleov pogled podbadaše Maria u oči kao žice kišobrana:"Ako je to uredu s tobom, možda možeš izaći van. Imam za pričati s tobom.""Sigurno, idemo."Mario težiše zvučati koliko god je moguće kao tough guys s kojima je volio družiti se. Izađoše van. Querelle okrenu od grada i napravi par koraka u tišini. Bijaše mrak. Pored njega pola koraka iza, Mario hodaše rukama u džepovima, njegova lijeva ruka stišćući zgužvanu mramicu."Kako daleko idemo?"Querelle stade, pogleda ga."Šta je to što hoćeš od mene?""Kao da nisi znao.""Kakav dokaz imaš?""Nono mi je rekao o tome, što više trebam? I ako si dao da te Nono ševi, zašto bih ja trebao izigravati finoću oko toga?"Querelle osjećaše krv kako se slijeva u njegovo srce, iz samih vrhova njegovih prstiju. U tami, on postade tako blijed da je izgledao gotovo prozirnim: taj pajkan nije bio pajkan. Querelle sam ne bijaše niti lopov niti ubica: nije bilo opasnosti. On otvori svoja usta da bi puknuo u smijeh.


Suzdržao se. Enorman uzdah diže se iz njegove utrobe, do njegova vrata, da bi zatvorio njegova usta kao grumen pamuka. Htio je poljubiti Maria, dati mu se, pjevati i vikati: i on načini sve te stvari, ali u sebi, i na sekundu."Oh, shvaćam."Zvučao je promuklo. Sebi, zvučao je grubo. Okrenu se od Maria i načini nekoliko koraka. Nije htio da ga čuje kako pročišćava grlo. Osjećao je da detektivovo uzbuđenje mora biti dobro za nešto; moglo bi izazvati razvijanje druge drame isto tako nužne - možda čak i više - kao one koja se nije desila. Trebala je biti svečanom glazbenom pratnjom oluji. Mario se pojavio tako odrešit, pod tako ozbiljnim stresom: i sve to vrijeme mislio je o sasvim različitoj stvari. To znači da njegove istinske preokupacije Querelleom uključivahu popriličnu tenziju. "Nema potrebe to pretvoriti u ekspediciju na Sjeverni pol. Ako tu ima igara koje ne voliš igrati, trebaš samo reći tako.""Da, to je istina ..."Querelle je zabilježio jedan nezaboravan na Mariovu bradu. Sretan da se tuče (svojim golim rukama), znao je zasigurno da ne mora biti bolji od ičega što ne može biti dovedeno do popuštanja udaranjem šakama i nogama. Mario blokiraše slijedeći udarac i odgovori gnijezdeći jedan u Querelleova usta. Querelle se povuče. Za trenutak oklijevaše zatim udari. Mekoliko minuta muškarci su se tukli bez zvuka. Izlazeći iz njihovih klinčeva znali su da se mogu povući do vanjskih limita da bi zaustavili tuču, ali oni ostadoše na razmaku dva metra, gledajući jedan drugoga i zatim iznenada poletivši jedan na drugoga ponovno. Querelle bijaše razdragan da se tuče s pajkanom, i on je već znao da u toj tuči, u kojoj, zahvaljujući svojoj mladosti i dobroj kondiciji, on bijaše vrlo dobro stojao, bijaše usporediva s kokekterijom mlade djevojke dobre reputacije koja protestira sve do trenutka penetracije. On je učinio sebe proći kroz najhrabrije, najžilavije, najmuškije pokrete - ne u nadi da će se zgaditi Mariu, niti da učini Maria vjerovati da je pogriješio - nego da bi ga učinio da shvati da treba pobijediti stvarnog muškarca, umoriti ga polagano, uzeti ga, tada, s pažnjom, polagano obrati njegove muške atribute. Oni se nastaviše tući. Plemenitost Querelleova držanja inspirirala je Maria na usporedivu fair borbu. U početku, videći da nije zakačio tako vatrenu figuru kao mornar, detektiv je proklinjao drugog muškarca stil, tu samu plemenitost, tako da ne bi morao prezirati sebe jer ju nema. Htio je dokazati sebi da to je upravo ono protiv čega se bori, tako da bi bio bolje u mogućnosti zatući to glorificirajući i suprotstavljajući to svojoj vlastitoj običnosti i negracioznosti. Tako je Mario preuzeo novu ljepotu. Oni još uvijek bijahu mlatili jedan drugoga. Querelle bijaše brži na svojim nogama i udaraše jače. Mario razmišljaše izvući revolver i uključiti Querelleovu smrt u svoju povijest službovanja: samoobrana, dok je pokušavao uhapsiti sumnjivca. Iznenada zadivljujući, nebeski mirisni cvijet, zujeći sa zlatnim pčelama, iskoči u njemu: izvanjski on još uvijek bijaše se borio, ridikulozno poguren, gledajući mračno i tugaljivo, ustiju uvrnutih, grudiju teško dišućih, polagan i nezgrapan na svojim nogama ... Izvukao je nož. Querelle je pretpostavio, prije no je čak i vidio ga u detektivovoj ruci. U iznenada izmijenjenim gestama pajkana - bijahu više kalkulirajuće, više skrivene, mačkaste - u rastuće tragičnom stavu koji je Mario zauzeo, Querelle je razabrao nepovratnu i teško donešenu odluku, spremnost ubiti. Nije stao razmišljati o njenim temeljnim razlozima, niti o njenoj težini, ali ona je imala takovo značenje da neprijatelj, sada naoružan skakavcem umjesto pajkanskim prirodnim oružjem , 6-35 milimetarskim pištoljem, je poprimio krvoločan i ljudski aspekt (paklena vrsta krvoločnosti, potpuno nevezana za samu tuču, za bilo kakovu ideju osvete za uvrede koje su si dobacivali jedan drugome). Querelle bijaše obuzez strahom. Bijaše upravo taj trenutak da je on zapravo vidio oštru i smrtonosnu prisutnost lista, tamo među Mariovu opipljivu i malkoc zamućenu obrisu. Samo list noža, čak i kad je bio nevidljiv, je mogao posuditi stisnutoj šaci, savijenoj ruci takovu iznenadnu lakoću, učiniti neprijatelja pojavljivati se gotovo bezbrižnim i sigurnim u sebe, njegovo tijelo kao harmonika ispuhana bez vidljiva pokreta - i ne ponovno napuhana - da bi podržala zadnju dugu notu, u njegovim očima izgled nepovratno beznadežna mira. Querelle nije mogao vidjeti nož, ali nije vidio ništa drugo, to postade oružje monumentalnih proporcija, zahvaljujući svojoj nevidljivosti i svom


potencijalu ishoda tuče (koji bi bio dva muškarca mrtva). Nož ne bijaše opasan vrlinom svoje oštrine: to bijaše navjestitelj noćne smrti. List bijaše bijel, mliječan, ponešto fluidne konzistencije. Njegovo samo postojanje označavalo je ubijstvo, i tako užasavalo Querellea. Tako, on bijaše prestrašen idejom tog noža. On otvori usta i iskusi čudesni, okajavajući sram čuvši sama sebe zamuckivati:"T-ti ne želiš me posjeći tim ..."Mario se nije pomaknuo. Niti Querelle. Misao o krvi koja bijaše sadržana u njegovim riječima, i nada sadržana u njima, učiniše njegovu krv cirkulirati malo slobodnije opet. Oklijevaše načiniti pokret. Bojao se, tako blisko vezanim se osjećao za Maria velikim brojem niti, da jedan pokret (i najnježniji bi mogao osloboditi najfatalniji mehanizam, kako je jasno da sva fatalnost zavisi na najtanjoj ravnoteži) bi mogao detonirati Maria. Sada stajahu usred niska oblaka magle u kojoj nož se gnijezdio, nevidljiv ali siguran. Querelle bijaše potpuno ne naoružan. Glasom iznenada blagim, dubokim, i duboko dirljive kvalitete, on reče Princu Noći i okolnim Stablima:"Slušaj, Mario, ja sam ovdje sam s tobom. Ne mogu se braniti ..."Izrekao je Mariovo ime glasno, i Querelle već osjećaše vezanim za njega u velikoj nježnosti, emocijom usporedivom s onom koju čovjek može iskusiti slušajući uzbuđeni glas mlada dječaka kako prodire tanku pregradu hotelske sobe noću, govoreći:"Prljava svinjo, slušaj, ja sam tek sedamnajst!" On je stavio sve svoje nade na Maria. U početku njegove riječi bijahu samo glazbena fraza, stidljiva, jedva probijajući se kroz maglu, tek draga vibracija u ta dva elementa; ali zatim poraste jačom, bez da izgubi svoju jasnoću i jednostavnost slogana izumljena nekim ingenioznim govornikom pokušavajući baciti čari na samu Smrt. Querelle ponovi:" ... ne mogu se braniti. Nema načina."Jedan. Dva. Tri. Četiri. Četiri sekunde otplutaše niz rijeku tišine."Možeš napraviti što hoćeš, ja nemam noža. Ako me dokačiš s tim, sve je gotovo. Ništa da ja mogu ..."Mario se nije pomakao. Osjećao se kao gospodarem straha i života, bilo je do njega, da dozvoli da ide dalje, ili da presiječe. Bijaše na vrhuncu policijskog zova. Nije baš nešto uživao u svojoj moći, jer nikada nije obraćao pažnju na to što se dešavalo unutar njega i nije imao želje istraživati to. Nije se pomaknuo jer nije znao kakav pokret napraviti. Iznad svega, bijaše omađijan tom trenutnom pobjedom, koju će trebati razoriti za, i njime, neki drugi trenutak, možda jedan koji će biti manjeg intenziteta, koji će mu priskrbiti manje užitka, ali će bit nepovratan također. Jednom kad to dođe za proći, neće biti više izborom. Unutar sebe, Mario osjećaše izbor visiti u ravnoteži. Konačno je stajao u središtu slobode. Bijaše spreman za ... osim što nije mogao opstati u toj poziciji dugo. Pomaknuti svoju težinu, istegnuti ovaj ili onaj mišić će već biti učiniti izbor, to će reći, ograničiti se opet. Stoga on je imao zadržati sadašnje stanje dok god njegovi mišići se nisu zamorili prebrzo. "Ja sam tek htio da objasniš što si mislio, nisam nikad htio ..."Glas bijaše prekrasan. Querelle je našao sama sebe na istom mjestu, u središtu slobode, i shvatio je opasnost u Mariovu oklijevanju. Ono je saopćavalo se njemu i davalo mu nužni strah od pozornice koji je inspirirao njegovu izvedbu, činio ju izgledati opasnom i riskantnom, ali isto tako učinio ga nepobjedivim. Strah od pozornice mogao ga je skotrljati niz leteći trapez na kojem je visio zakačen rezbarenim staklenim pandžama, ravno iznad kaveza punog pantera. Koja bizarna snaga duha, zastupana pajkanom u svijetlo plavom džemperu, napetog da iskoči, bijaše izvirala iz Querelleova vlastita tijela da ga konfrontira tako? Querelle bijaše kadar držati taj otrov bez opasnosti po sebe dok god je ostajao unutar njega, ili dok god ga je naprosto bljuvao u zid ili maglu. Ali večeras, njegov vlastiti otrov se pojavio prijetiti mu. Querelle se bojaše, i njegov strah odražavaše bljedilo smrti, čije djelovanje znaše tako dobro, i on bijaše dvostruko prestrašen jer bijaše napušten od smrti. Mario sklopi oštricu natrag u njen držač. Querelle uzdahnu, poražen. Oružje stvoreno inteligencijom učini kratko odrješenje plemenitosti tijela, ratnikova heroizma. Mario se ispravi i stavi obje ruke u džepove. Okrenut mu licem, Querelle učini isto, ali polaganošću koju dugovaše sam sebi zbog nedavna poniženja. Napraviše korak jedan prema drugome i pogledaše jedan drugoga


s nešto neugode."Nisam nikad htio povrijediti te. To je bila tvoja ideja da započneš tuču. Jebe mi se ako si ljubavnik s Nonom. To nije nikakav moj jebeni business. Možeš raditi što te volja s tvojim dupetom, ali to nije razlogom da poludiš ...""Slušaj, Mario, pa možda ja jesam kompić s Nonom. I to jeste moj busniess, točno. Tako nije bilo razloga da mi sereš u starom kupleraju.""Nisam ti srao. Samo sam te zekao, pitajući te da li bi se mogli pretvarati da sam Nono. Dakle što to znači, pitam te? I tamo nije bilo nikog, da čuje što smo govorili.""Pa, OK, tamo nije bilo nikoga. Ali moraš shvatiti da nije baš zadovoljstvo slušati zeku kao to. Kao što si rekao, imam pravo raditi kako mi se sviđa. To nije ničiji business, i ja sam dovoljno velik da se mogu brinuti o sebi. Bolje da shvatiš to odmah, Mario. Da nisi izvadio skakavac, nije bilo šanse da me prebiješ."

Otišli su u maglu, jedan pored drugoga, kao braća, izolirani izmaglicom, i njihovim spuštenim, gotovo povjerljivim glasovima. Okrenuše lijevo, u pravcu zidina. Ne samo da je Querelle izgubio svoj strah, nego malo po malo i Smrt, koja ga je tako čudnovato napustila, vrati se u njegovo tijelo opet i ojača ga svojim fleksibilnim i neprodornih oklopom."K vragu, daj, nemoj sad biti mrzovoljan. Kako rekoh, htio sam da to bude zeka. Nisam htio vrijeđati. Osim toga, nisam se borio prljavo kako ti misliš. Izvukao sam taj nož, ali sam mogao ustrijeliti te s mojom šest-tri's'-peticom. Imao sam pravo. I mogao sam pokriti. Ali nisam htio."Još jednom Querelle znade da pajkan hoda pored njega.Osjećaše se vrlo mirnim."I Nono, misliš da ne znam tog starog kurvinog sina? Pitaj ga, jednom. Kad dolazim u La Féria, dolaziom kao frend, ne kao pajkan. Ne misli, ja sam straight. Ni'ko ti neće reći drugo. Ako kažu, ne vjeruj im. Ja, nikad nisam imao majmuska posla s dečkima, nikad, čuješ. Ali, nije da to nešto govori. Ti si Mornarički momak, kompa, a vidjeli smo šta oni znaju! Ali, velim ti, svejedno oni su stvarno tough dečki.""To sigurno. A osim toga, nije sve istina što pričaju o Nonu, isto."Mario se nasmija, zvučeći vrlo oduševljen, vrlo mlad. Izvadi paket cigareta iz svog džepa i bez da išta reče ponudi jednu Querelleu."Oh, daj ... nema potrebe zasmijavati me ..."Querelle, također, nasmija se:"Časna riječ, ne pokušavam te nasmijavati ...""Rek'o sam ti, možeš raditi što god ti se sviđa. Bio sam naokolo, ne moraš se meni pretvarati. Tvoj brat, sad, to je druga priča. On je za curama, on neće druge stvari. Vidiš, znam scenu. Ali, nemojmo više o tome."Stigoše gotovo do razine fortifikacija, bez da su putem sreli ikoga. Querelle stade. Rukom što držala je cigaretu, on dotakne detektivovo rame:"Mario."Gledajući ga u oči, Querelle nastavi, u ozbiljnu tonu:"Legao sam s Nonom, neću poricati. Samo neću da krivo shvatiš. Nisam peder. Volim cure. Razumiješ što govorim?""Nemam ništa protiv toga. Ali Nono, ili on tako veli, Nono te ševio u dupe. Ne možeš poreći to.""Dobro, pa guzio me je, ali ...""Ali ne vrijedi trošiti riječi na to. Mogu shvatiti stvari sam. Ne moraš ići i pričati kakav hombre ti jesi. To znam činjenično. Da si neki prenemagajući peder, izgubio bi živac kad smo se tukli. Ali ti nisi tip momka koji gubi nerv."


On stavi ruku na Querelleovo rame i udari ga lagano da opet počnu hodati. Smiješio se, a isto tako i Querelle."Čuj čovječe, dosta smo odrasli da možemo pričati. Ti si imao scenu s Nonom, i to nije zločin. Glavna stvar, kako ja vidim, je da je tebi bilo dobro, također. Nemoj mi reći da nije."Querelle htjede kao braniti se, ali ga smiješak izdade."Sigurno, svršio sam. Ali ne mislim da ima momka na svijetu koji ne bi.""Vidiš, to je to. Bilo ti je dobro, i ništa loše se nije desilo. Kladim se da je Nono svršavao k'o morž , također - on je tip tako vrele krvi, i ti tako prokleto dobro izgledaš.""Nema ništa posebno u mom izgledu.""Oh, daj, ti i tvoj brat ... oprosti, molim te! Ali Nono, je l' dobar ljubavnik?""Daj, Mario, promijenimo temu ..."Ali rekao je to sa smiješkom. Detektiv nastavi držati svoju ruku na Querelleovu ramenu, kao da ga vodi na stratište, nježno ali nezadrživo."Ali zašto mi ne kažeš? Ili nije on predobar u tom?""Zašto me pitaš? Je l' to kako se uzbuđuješ? Ili planiraš pokušati sam?""A zašto ne ih, ako je dobro? Daj, reci mi. kako on to radi?""Prilično je dobar u tome. Eto. Daj, Mario, ne pokušavaš me dobiti, je l'?""Ma ne, samo pričamo. Nema tu nikoga tko bi slušao. Je l' ti bilo dobro, ono, tebi?""Zašto ne probaš!"Smijao se, ali ovaj puta s nekom neugodom, Osjećao se nervoznim, ta pajkanova šapa na njegovu ramenu i sve to. Querelle još uvijek nije shvaćao da Mario je pao na njega, ali njegove emocije bijahu pobuđene tim pitanjima, preciznim kao ona u ispitivanju, njihovom urgentnošću, insinuirajućim tonom glasa, metodom koji se činio da gura prema priznanju, nema veze čega će biti. Querelle bijaše svjestan čudnovatosti okoline i gustoće magle i noći, dalje ujedinjavajući pajkana i njegovu žrtvu, zajedno u toj osami koja čini se stvaraše njihov osjećaj suučesništva."Ne mogu izdržati pričati o tome previše, diže mi se.""Vau! Bez zeke."Querelle je shvatio da taj usklik (kao i njegovo priznanje da "to mu nije ogavno") bijaše još jedan potez u cijeloj igri koja će neumitno dovesti do čina na koji je počeo sumnjati i koji će postaviti kraj na njegov osjećaj slobode. On nije žalio što je pristao stupati tim uzanim puteljkom, ali bijaše zadivljen svojim vlastitim lukavstvom, u tom da ga slijedi, pa ipak tako uspješan u skrivanju svoje vlastite tajne želje.Konačno osjeti blagi osjećaj srama glumeći sa stvarnim he-man muškarcem, bez traženja izlike superiorne snage, čina kojeg bi se usudio pokušati s, ili na, pederastu bez da ostavi sebe, ili s bilo kojim muškarcem - ali tada jedino s pomoći neke neodoljive izlike."Dakle ne vjeruješ mi?"Sad, Querelle je mogao jednostavno odgovoriti "Da, vjerujem", tako zaustavljajući igru odmah tu. On se nasmiješi:"Konjski drek. Reci to marincima.""Kunem se, istina je.""Ti si lud. Ne vjerujem ti. Prehladno je.""Zašto ne provjeriš. Stavi ruku tamo.""Ne ...velim ti, ne. Ti ga uopće nemaš, mora da se smrzao i otpao."

Stadoše opet. Gledali su jedan drugog, smiješeći se, prkoseći svojim smiješcima. Mario podignu obrve na pretjerani način, borajući čelo, pokušavajući izraz mlada dječaka totalno začuđena činjenicom da ima erekciju u to doba, na takovu mjestu, i s tako malo razloga."Dirni ga, vidje'ćeš ..."Querele se nije pomakao. Polagano opuštajući svoj smiješak, koji je učinio gornju usnu drhturiti, on učini da se pojavi suptilnijim, više zadirkujućim no prije.


"Ne, neću. Velim ti, to je nemoguće."Querelle pruži ruku, istegnu prste i oklijevajući dodirnu Mariove prepone, ali tek materijal njegovih hlača. (To oklijevanje učini obojcu njih drhturiti s očekivanjem.)Premda obojca znadoše igru koju igraše, oni ju još uvijek zadržavahu u vezovima nevinosti. Bojahu napustiti sebe istini prenaglo, otrgnuti njen veo prerano. Polagano, još uvijek smiješeći se, da bi dozvolio Mariu nastaviti vjerovati u svoju lažnu naivnost (dočim znajući da Mario nije vjerovao u to ni za minutu) - da bi zadržao izliku da je to tek šala, dječja igra, i gledajući pajkana ravno u oči, Querelle otkopča dugmad: jedan, dva, tri. Glasom koji htjede zvučati jasnim ali koji je nejasno uzbuđen, on reče:"Bio si u pravu. Nije loše.""Sviđa ti se."Querelle povuče svoju ruku. Još uvijek smiješeći se."Rekoh ti, nisam zaiteresiran za kurčeve. Bez obzira kojih dimenzija su."Jednom rukom još uvijek na mornarevu ramenu, Mario gurnu drugu u džep i izbaci klip van na otvoren zrak. Stajao je tamo, nogu raširenih, sučeljavajući mornara koji ga gledaše i smiješiše se. Querelle prošapta:"Ne ovdje. Nema neko drugo mjesto?"

Blizu njegovu uhu, Querelle ču tihi šum što ga je slina činila u detektivovim ustima. Njegove vlažne usne se razdvajahu, moguće u spremnosti za poljubac, jezik spreman zabiti se u uho i treperiti tamo. Začuše žvižduk pare noćna vlaka.Querelle slušaše njegovu tutnjavu, gotovo dišuće približavanje. Dva muškaraca stigoše do željezničkog nasipa. Bijaše mračno, ali pajkanovo lice mora da je bilo vrlo blizu njegovu vlastitu. Opet ču taj oštri mali šum, sad malo pištav i pojačan slobodno tekućom pljuvačkom. Činilo mu se kao misteriozna priprema za ljubavnu bakanaliju kakovu nikada nije čak niti zamišljao. Osjećao se malo, ne sasvim mirnim, svojom sposobnošću raspoznavati tako intimne manifestacije Mariove, da tako percipira njegove najunutrašnjije tajne. I premda je pomaknuo svoje usne, i svoj jezik unutar svojih usta, u potpuno prirodnoj maniri, činilo se Querelleu kao da oblizuje svoje usne na misao o nadolazećoj orgiji. Taj tihi šum pljuvačke u Querelleovu uhu biješe dovoljan da izolira mornara u njegov univerzum tišine koji čak ni beskrajna buka vlaka nije mogla prodrijeti. On prođe pored njih zastrašujućom bukom. Querelle bijaše prevladan tako jakim osjećajem napuštanja da je dopustio Mariu činiti što god je htio. Vlak nestade u noći, beznadnom brzinom. Žurio je, na neko neznano odredište, neko mjesto spokojno, mirno, zemaljsko - neslično bilo kojem mjestu koje mornar znade duga vremena. Spavajući putnici, samo, bijahu mogli svjedočiti njegovu činu ljubavi s pajkanom: ali oni ostaviše njega i pajkana, iza, kao tek dva gubavca ili prosjaka na obali rijeke."Hej, sad."Ali Mario nije mogao svršiti. Querelle se okrenu okolo, naglo, i čučnu dolje na tlo. Kao sudbinom zapovijeđeno, detektivov kurac uroni u njegova usta, upravo kako vlak uranja u tunel što vodi u stanicu.

Bijaše to prvi put da Querelle je poljubio muškarca u usta. Činilo mu se kao da je pritiskao svoje lice o odraz u ogledalu što odražava njegovu vlastitu sliku dok pušta svoj jezik prelaziti oštre plohe unutar glave isječene iz granita.Usprkos, kako to bijaše čin ljubavi, i to zabranjene ljubavi, on je znao da čini zlo. Njegova erekcija otvrdnu. Njihova usta ostadoše zalemljena zajedno, njihovi jezici lijeno mičući se jedan drugoga ili bockajući jedan drugoga njihovim vrhovima; niti jedan od njih nije se usudio pomaknuti na grube obraze, gdje poljubac bi bio znakom nježnosti. Njihove otvorene oči se sretoše i ogledavahu izrazažaj blagog sarkazma. Detektivov jezik bijaše vrlo tvrd.


Querelleov posao kao steward niti ga je ponižavao niti snizio njegov prestiž u očima njegovih drugara. Obavljajući sve detalje svog zadatka jednostavnošću koja je istinska plemenitost, on je mogao biti viđen na palubi jutrima, čučeći na petama, uglačavajući Poručnikove cipele. Njegov vrat savijen, njegova kosa padajući preko očiju, on bi ponekad pogledao nagore, ustao bi, u jednom hitrom pokretu, vratio sve svoje utenzilije u njihovu kutiju žonglerskom brzinom, i otišao nazad u kabinu. Hodao je brzim, gipkim koracima, postojane radosti u svom tijelu."Ovdje su, dospodine.""Vrlo dobro. Ali ne zaboravi odložiti moju odjeću."Oficir bijaše suviše sramežljiv da bi se smiješio. Suočen s njegovom radošću i moći, nije se usuđivao pokazivati svoju vlastitu sreću, jer bijaše uvjeren da jedan jedini trenutak opuštanja bi ostavio ga na milost te prekrasne zvijeri. Bojao se Querellea. Bez obzira kako ozbiljan on bijaše, nikada nije uspio prosuti pokoru po tom tijelu, tom smiješku. Pa ipak je znao svoju snagu. Bijaše čak i nešto viši nego mornar, ali bijaše svjestan da određene slabosti vrebaju u dubinama njegova vlastita tijela. Bijaše to nešto gotovo opipljivo, i to je slalo valove straha kroz sve mišiće njegova tijela. "Jesi li išao na obalu, jučer?""Da gospodine. Bila je desna strana na obali.""Mogao si me podsjetiti na to. Trebao sam te. Slijedeći puta me obavijesti prije no što ideš.""Razumijem, gospodine."Poručnik gledaše ga brisati prašinu na stolu i odlagati odjeću. Tražio je izliku za smrzavajuću primjedbu koja bi učinila nemogućim bilo kakvo bujanje intimnosti. Večer prije je otišao do prednjih spavaonica, prividno tražeći Querellea da bi ga poslao na neki zadatak. Nadao se da će ga vidjeti kako oblači ili skida svoje plave zvonaste hlače i mornarski kaputić. Tamo bijaše samo pet ljudi u prostoru, i oni ustadoše kad je on ušao."Moj steward nije ovdje?""Ne gospodine. On je na obali.""Gdje on spava?"Pokazaše mu mrežu, i kao navijena igračka Seblon hodaše kruto do nje, kao da će ostaviti pismo ili obavijest; mehanički, rastrese jastuk, kao da hoće paziti na dragog, odsutnog, stvorenja odmorište. Tom gestom, neprimjetnom i lagašnom kao sjeme maslačka na vjetru, njegova nježna osjećanja ispariše, i on izađe van opet, osjećajući se više uznemiren no prije. To je dakle gdje običava spavati, tko nikad neće leći pored njega. Popeo se na most i naslonio na ogradu. Okružen maglom, gledajući grad, on bijaše sam ovdje i kadar utonuti u sanjarenja o Querelleu na njegovoj večeri vani, pijana, smijući se, pjevajući s djevojkama, drugim dečkima - iz kolonijalnih trupa ili radnicima na doku koje je sreo četvrt sata ranije. Tu i tamo bi možda izašao iz dimom ispunjena caféa i otišao do starih fortitfikacija. To je gdje je uprljao nogavice svojih hlača. U svojoj imaginaciji, Poručnik je svjedočio sceni. Jedan dan prolazeći pored grupe mornara, jedan od kojih ukazivaše na mrlje Querelleu, Poručnik ga ču odgovarati na tu primjedbu s tko-ga-šiša izrazom: "Te, to su moje medalje!" "Njegove medalje", zaista, pretpostavljivo njegova sperma. Querelleovo lice i tijelo izblijediše. On nestade, hodajući dugim koracima, ponosan na svoje otrcane zvonaste hlače s njihovim mrljama na visini lista, slavno bezočan. Vratio se natrag u café, popio još nešto crvena vina, otpjevao još nekoliko pjesama, smijao se i vikao i opet izašao van. Nekoliko puta u drugim lukama, ako i u Brestu, Poručnik bi izašao na obalu izviđati kvartove koje posjećuju mornri, u nadi da će nekako sudjelovati u misteriju izlaska na obalu, uloviti na trenutak pogled, negdje u toj bučnoj zadimljenoj gomili, na Querelleovo sjajeće lice. Ali dugovao je to svojim širitima da mora hodati vrlo brzo, i ne zadržavati se i gledati unaokolo osim najkraćih pogleda. Tako, on ne vidje ništa; prozori barova i caféa bijahu upareni do točke neprozirnosti, ali ono što je on pretpostavljao iza njih bijaše puno uzbudljivije.

* * *


Drskost je jednostavno izraz našeg pouzdanja u našu domišljatost, naš govor. Poručnika Seblona urođeni kukavičluk bijaše naprosto zbog njegovog fizičkog izbjegavanja bilo kojeg jakog mužjaka, i njegove uvjerenosti da bi bio poražen: tako, on je to morao kompenzirati drskim stavom. U vrijeme odlučne scene (koja, sukladno uobičajenim pravilima narativne logike, bi trebali staviti na kraj knjige), njegov susret s Gilom u Upravi policije, on pristupi Policijskom Komesaru na način koji bijaše s visoka i od moći u početku i zatim prešao u otvoreno vrijeđanje. Bijaše suviše očigledno da je prepoznao Gila kao svog napadača. Zanijekao je to samo zbog privrženosti vrsti "slobodoumlja" koje ga je obuzelo otkako je upoznao Querellea. To se bijaše razvijalo u njemu, polagano u početku, zatim dobivajući na brzini, sasvin vrtoglavo i uništavajuće. Poručnik bijaše više slobodoumnik no svi Querellei u Mornarici, on bijaše najčistiji od čistih. Bijaše sposoban izdržati svoje novonašla uvjerenja do tako rigoroznog stupnja točno zato jer nisu uključivala njegovo tijelo, nego samo njegov um. Kad je vidio Gila sjediti na klupi, naslanjajući se na radijator, Seblon je odmah shvatio što oni žele od njega da učini: inkriminira, i tako uništi tog dječaka. Ali unutar sebe, vrlo lagan pojetarac poče puhati, dolje među travama ("povjetarac, jedva zefir", kaže u dnevniku): postajaše jačim, napuhnuo ga je, i konačno izašao u velikodušnim naletima kroz njegova živahna usta - ili glas - u bujici rijči."Dakle, da li prepoznajete tog čovjeka?""Ne, gospodine, ne prepoznajem.""Po vašem odsustvu, Poručniče - ja shvaćam razloge koje bi vjerovatno imate za to reći, ali tu se radi o stvari kriminalne pravde. Osim toga, neću biti jako optužujući prema njemu, u mom izvješću."Činjenica da je pajkan prepoznao njegovu velikodušnost potaknula je Poručnika na dalje žrtve. Uzdizalo ga je."Ne razumijem što pokušavate mi reći. Moja izjava je jednako temeljena na mojoj brizi za pravdu. Kako mogu optužiti nevina čovjeka?"Stojeći ispred stola, Gil jedva da je čuo išta od toga. Njegovo tijelo i njegov duh nestali su u nekoj vrsti sive izmaglice zore, koja bijaše ono u što se on pretvarao."Da li stvarno mislite da ne bih bio sposoban prepoznati ga? Magla nije bila tako gusta, i njegovo lice bijaše blizu mog ..."I to bijaše dovoljno rečeno. Igla probijena kroz glave tri muškarca, ujedinjujući ih jakim bijelim koncem iznenadna shvaćanja. Gil okrenu svoju glavu. Spomen njegova lica blizu oficirovu rasvijetli njegovu vlastitu memoriju. Što se tiče Komesara, hitri drhtaj intuicije objavi mu istinu kad je čuo Seblonov ton glasa promijeniti se na riječi "njegovo lice...". Za nekoliko sekundi (ako toliko) tijesan osjet suučesništva ujedinjavao je tri čovjeka. Usprkos - nit će se to činiti čudnim bilo kome osim onim čitaocima koji nikada nisu iskusili takova objavljenja - policijski oficir pokuša suspregnuti to prepoznavanje, kao da bijaše potencijalna opasnost. kažimo da ju je narastao. On ga je također zakopao, pod debelu kožu svog načina razmišljanja. U Poručniku, unutrašnje kazalište se nastavi, i, tako mu se činilo, sve većim uspjehom. Sad se osjećao sigurnim da će sve ispasti upravo pravo. Postajao je sve više i više vezan za mladog zidara, na mističan i specifičan način - što je više pričinjao se da se distancira od njega, ne samo negirajući njegov identitet kao napadača, nego braneći se protiv pretpostavke da je štitio Gila na impuls velikodušnosti. Kad je negirao svoju velikodušnost, Poručnik ju je razorio u sebi, i sve što mu je bilo dozvoljeno zadržati bijaše osjećaj blagosti za kriminalca plus uvjerenje da sad bijaše moralni sudionik u zločinu. Bijaše osjećaj krivnje koji će ga izdati, na kraju. Poručnik Seblon nastavi vrijeđati Komesara. Tako reći šamarajući ga po licu. On je znao da stvorenje krajnje ozbiljne ljepote koje karakterizira istinsko djelo umjetnosti često počinje tako nedostojnim prenemaganjem. On je dostigao Gila, pretekao ga. Isti mehanizam koji bijaše omogućio Poručniku Seblonu reći da nije Gil taj koji ga je napao, učinio je prethodno pričinjavati se kukavicom i zlim u odnosu na Querellea."Daj, prijatelju! Iskašlji ili ću te zadaviti! Židovska borba. Pet protiv jednog."


Posebo je volio taj zadnji izraz. Savršeno se uklapao u sadašnje stanje uma. Osjećao se ponosnim da se ne boji ničega, stajanja tu, tako siguran od odmazde, u svojoj uniformi sa zlatnim širitima. Takak kukavičluk bijaše velika sila. Ali sami lagani uvrtaj je potreban da bi se našao drugi protivnik, tada nalazeći ga u kukavici samom. Način na koji je kažnjavao ili čak zlostavljao Querellea bez razloga, bijaše bez sumnje kukavički, ali čak i dok je to činio, bijaše svjestan prisutnosti volje, ili snage - svoje snage: bijaše to ta sila (otkrivena, zatim kultivirana, u središtu njegova kukavičluka) koja mu je omogućavala vrijeđati policijskog oficira. Konačno, zanešen svojim vlastitim velikodušnim dahom, i poduprt svijetlećom prisutnosti stvarnog kriminalca, on završi optužujući sebe za krađu novca u pitanju. Kad je čuo Komesara dati detektivu naređenje da ga uhapsi, Seblon se nadao da će oni priznati njegov prestiž kao oficira, ali čim se našao u iza brave, osjećajući se sigurnim da će izbiti nevjerovatan skandal, on je bio sretan.

Otkako je ubio armenca, Querelle bi uvijek očistio leševe. Nije rijetko naći ideju pljačke da slijedi ideju ubijstva (i od te dvije, čin je često manje nedostojan). Kad mladi grubijan udari homoseksualca koji mu je prišao, on jednako mu uzme kao i ne, njegov novčanik. Nije da je on udario njega zato da bi mu uzeo novčanik, nego mu uzima njegov novčanik zato jer ga je udario."Šteta što nisi mu pokupio lovu, mislim tom zidaru. Mogao bi ju koristiti sad."Querelle stade, oklijevaše. Zadnje riječi bijahu izrečene s malo bojazni, zamjetljive samo njemu."Ali kako sam mogao? Bistro je bio prepun. A i nisam čak niti mislio na to.""Da, to je istina. Ali što s onim drugim, mornarem. Imao si dovoljno vremena tamo.""Ali kunem se Jo, nisam ja. Kunem se.""Slušaj, Gil, boli me. Nisam došao mučiti te. Ti imaš svoje razloge držati stvari za sebe. To samo dokazuje da si stvarno tvrd dečko. I kad ti kažeš tako, ja ti vjerujem. Sve što sam rekao je da nema nekog smisla o'laditi momke bez da imaš neke koristi od toga. Tako ono što hoćeš napraviti, hoćeš postati stvarno tvrd kurvin sin, na taj način isto, kažem ti, dečec.""Misliš da bi stvarno mogao napraviti tamo vani?""Vid'ićemo."Querelle je još uvijek se bojao. Mislio je najbolje doimati se neobavezujućim. Gledajući Gila, čovjeka podsjeća na mladog hindusa čija ljepota sama spriječava njegov neposredni uzlazak na nebesa. Njegov smiješak što lovi, lascivan pogled izaziva putene ideje u njemu kao i u drugima. Kao Querelle, Gil je postao ubojica slučajem - zlom srećom - i mornaru bi bilo drago pretvoriti dječaka u repliku samog sebe."To bi bio vrisak, zar ne, ostaviti malog Querellea vrebati u maglama Bresta", mislio je.Morao je dovesti Gila da prizna ubijstvo koje nije htio počiniti, kao i drugo, kojeg je bio potpuno nevin. U tako plodno tlo posaditi će sjeme Querellea, i ono će izbiti i rasti. Mornar bijaše svjestan svoje moći, ne nad, nego u Gilu. Gil je imao vidjeti što ubijstvo jeste. Imao je priviknuti se. I imao je izaći van iz skrovišta. Querelle ustade i reče:"Ne brini, dečko. Ti si OK. Zapravo, ti si prilično dobar, za početnika, kao. Samo nastavi. Re'ću ti što da radiš. Oti'ću i pričati s Nonom.""Šta, nisi mu još ništa rekao?""Ne brini. Ne misliš da sam te mogao samo tako dovesti u La Féria, ili misliš? Previše pajkana uokolo. I nikad ne znaš s tim djevojkama, isto. Stvar je ne postati suviše glavat, znaš. Nemoj misliti da big guys će pasti na glavu da te sretnu, samo zato što si ohladio nekoga. Prvo moraš steći glas stvarnog majstora. To što si ti napravio je kao ubijanje zbog zadovoljstva. Ali ne brini. Sredi'ću stvari. OK, moram ići sad. Vidimo se, dečko."Rukovaše se, i , dok je odlazio, Querelle se okrenu još jednom i reče:"Što je s onim malim tvojim frendom, dolazi te vidjeti?""Siguran sam da će doći svake minute sad."


Querelle se nasmiješi."Reci mi, on se zaljubio u tebe, taj kikić - ili sam u krivu?"Gil se zarumeni. Mislio je da ga mornar zeka, podsjećajući ga na njegov službeni motiv za njegovo ubijanje Thea. To nije bilo smiješno uopće. Njegova prsa se stegnuše, u ravnu glasu odgovori:"Ti si lud. Vidiš, imao sam s njegovom sestrom nekad. To je priča. Ti si prolupao, Jo. Ne vjeruj sve što ti kažu. Pičke su što ja volim.""K vragu, nema ništa loše u tome da dječak te gleda. Ja sam mornar, znaš, znam kako je to. OK, 'đenja opet, Gil. Take it easy."

* * *

Vrativši se kući, Roger je gledao svoju sestru s osjećajem sastavljenog od poštovanja i ironije. Znajući da je ona koju je Gil htio naći u njemu, pokušao je, zlobno ali naivno, imitirati njene manire, ženskaste običaje - čak i geste kao zabacivanje kose natrag preko ramena, ili način kako bi gladila haljinu kad bi sjela. Gledao ju je s ironijom jer se osjećao sretnim preduhitriti Gilov homage njoj svojim vlastitim tijelom, ali s poštovanjem jer ona je bila riznicom tih tajni koje su pobuđivale Gilovu dušu. U očima svoje majke, Roger je iznenada odrastao, samom činjenicom da je bio tako intimno i izravno povezan sa zločinom koji je imao poročnu motivaciju. Bojala se ispitivati, u slučaju da bi mogla čuti, iz usta njena sina, neku fantastičnu priču u kojoj je on igrao ulogu "prvog ljubavnika". Nije bila sigurnom da Roger nije, u dobu od petnajst, već istraživao misterije ljubavi, moguće čak i one zabranjene ljubavi, koje ona sama nije poznavala.

Madame Lysiane bijaše suviše raskošna dama za Querellea da bi ju smatrao svojom šogoricom. Njegova imaginacija odbijala je ideju da njegov brat spava s tako grand damom. U njegovim očima Robert još uvijek bijaše bistri mali dječak s talentom nalaziti meka mjesta za sebe. Taj dio nije iznenadio Querellea. Što se tiče Madame Lysiane, ona je pokušavala što je bolje mogla odnositi se prema njemu na izravan način. Bijaše blaga i uglađena. Znala je da ima aferu s Norbertom. Ulovljena u uroku njene čudnovate ljubomore, ona se predala svojoj glavnoj preokupaciji o suštinskim razlikama između Querellea i Roberta. Jedne večeri bijaše duboko dirnuta jednim od Querelleovih provala smijeha: zvučao je tako svjež i dječački, sasvim različito od bilo čega što je Robert mogao ikada izustiti. Njezin pogled vezao se na kut Querelleovih usana, širom otvorenih, otkrivajući njegove brilijantne zube, i gledala igru linija oko njega, nakon što prestade se smijati. Znala je zasigurno da bijaše sretan mladi čovjek, i to joj je dalo gotovo neprimjetan šok - uzrokovalo malu pukotinu otvoriti se, kroz koju je nevjerovatan mélange njenih osjećaja sad slobodno tekao. Ne znano ženama koje su vidjele tek njeno mirno lice, njene prekrasne oči, koje su uvijek impresionirane tugaljivom veličanstvenošću njezina držanja, oslonjena na njene teške, bogate, u najboljem smislu riječi, gostoljubive kukove (inicijalno određene za materinstvo) - u njenim, čije grudi se doimaše tako dubokim i mirnim, tamo bijahu stalni virovi, uvijajući i razdvajajući, zbog neka misteriozna razloga, tih dugih i širokih velova, što sastoje se od meka i neprozirna materijala sa sjenovitim naborima: ne bijaše ništa drugo se dešavalo unutar nje osim tih ponekad hitrih, ponekad tromih tamo-amo pokreta tih slojeva crnog, i ona niti je mogla izvući ih kroz usta da bih izložila sunčanu svjetlu, niti ih je mogla ispuhati van kroz njenu rupu na dupetu, kao osamljena crva."Ridikulozno je stići u takvo stanje, u mojim godinama, i ja si ne mogu dozvoliti načiniti grešku. Ne ja. Nitko neće prevariti Josephine. Samo pomislina to, za pet godina biti ću pedeset. Iznad svega ne smijem se dati na milost nekakova osjeta. I to je luđački osjet, moj vlastiti proizvod. Kad kažem da liče jedan na drugog, do točke da su tek jedan, u stvarnosti 'oni' su dva. Tu je Robert, na jednoj strani, i Jo na drugoj."Ta umirujuća sanjarenja u kojima je uživala tijekom dana i trenucima pauzama opuštanja koje si je priuštavala dok je nadzirala poslove u salonu, bijahu kontinuirano prekidani svakodnevnim


brigama. Tako, polagano, Madame Lysiane poče gledati svoj život, s tisućama incidenata, kao nešto potpuno glupo i trivijalno u poređenju s dimenzijama fenomena kojeg svjedokom i pozornicom ona postade."Dvije prljave jastučnice? I što s njima? Daj ih oprati. Što za ime boga one hoće od mene, da ja sama to napravim?"Hitro je napustila tu degradirajuću ideju, da bi se vratila promatranju očaravajuće koreografije njenih crnih velova."Dva brata koja vole jedan drugoga toliko da liče jednako ...tamo je jedan od tih velova. Tamo je. Pokreće se, blago, odmotavajući se dvjema golim rukama stisnutih šaka, čvrsto stisnutih unutar mene. I sad je kao svitak. Kliže. Drugi dolazi sresti ga, i on je crn također, ali drugačije teksture. I taj novi veo znači: dva brata koji izgledaju toliko jednako da vole jedan drugoga ... I taj, također, kliže dolje u kacu, prekriva drugoga ... Ne, to je isti, samo preokrenut ... Drugi komad materijala, drugačije nijanse crnog, i znači: ja volim jednog od braće, samo jednog ... Idući veo: Ako ja volim jednog od braće, ja volim drugog, također ... Morati ću ući u sve to, moram staviti moj prst na to. Ali nemoguće ih je dobiti van. Da li ja volim Roberta? Sigurno volim, ili ne bi ostali zajedno tih šest mjeseci. Ali to, evidentno, to ne znači ništa. Ja volim Roberta. Ja ne volim Jo. Zašto ne? Možda volim. Oni obožavaju jedan drugog. Ništa ne mogu oko toga. Oni obožavaju jedan drugoga: da li to znači da oni čine ljubav, također? Ali gdje? Nikada nisu zajedno. Ali upravo to je to, oni ne mogu biti viđeni. Gdje tada? U drugim područjima ... I oni oba su imali tog dječaka ... Taj dječak, on je njihov love-boy ... Ja sam idiot, što znači jedna od tih haljina u usporedbi s mojim velovima - ali bolje da Germaine kažem što ju ide zbog brisanja poda njenom haljinom. To je stvar principa. kako to da žena kao ja nikad da iskusi malo mira i tišine?"

Madame Lyisiane je čekala ljubav dugo vremena. Mužjaci nikad nisu ju nešto posebno uzbuđivali. Tek kad je prebacila četrdesetu, razvila je apetit za mišićave mlade muškarce. Ali točno u vrijeme kad je mogla doseći svoju sreću, ona je počela bivati izjedana ljubomorom koju nije mogla dokazati nikome. Nitko ju ne bi shvatio. Ona je voljela Roberta. Kad je razmišljala o njegovoj kosi, hrbatu vrata, njegovim bedrima, bradavice na njezinim dojkama bi se stvrdnule kao da kreću naprijed u njihovo ponovno ujedinjenje ss slikom iz sjećanja, i cijeli dan, u grozničavoj radosti jedva suzdržane žudnje, Madame Lysiane pripremaše se za noći ljubavi. Njezin muškarac! Robert bijaše njezin muškarac. Prvi, istinski. Sad, ako oni zaista su voljeli jedan drugoga, da li su oni, također, vodili ljubav? Kao pederasti. Pederasti su sramotni. Spomenuti njih u bordelu je usporedivo spomenu Sotone na koru bazilike. Madame Lysiane ih je prezirala. Niti jedan od njih nije prekoračio njen prag. Ona je dopuštala samo određene klijente s bizarnim ukusima koji su tražili stvari koje se inače ne očekuje da žene čine, i nema sumnje ti bijahu umrljani dodirom queernosti: ali bijaše žena, s kojom bi otišli gore, i tako se moglo pretpostaviti da žene su ono što oni vole. Na njihov osobni način. Ali homoseksualce - nikad."Ali što ja pokušavam tu učiniti? Robert nije peder ..."U njezina uma oku ona vidješe njezina ljubavnika pravilne, tvrde, smirene crte - ali nevjerovatnom brzinom bi one izblijedile u sliku mornareva lica, i ta bi opet postala Robertovo, mijenjajući se u Querelleovo, i Querelleovo, opet u Robertovo ... Kompozitno lice s nepromjenjivim izrazom: tvrde oči, usta ozbiljna i mirna, brada solidna, i preko svega toga, poseban tračak nevinosti obzirom na neprestajuću konfuziju.

Querelle se nikada nije usudio spomenuti Mariovo ime. Ponekad bi se čudio da li itko zna za njegovu eskapadu s detektivom. Ali zašto bi se hvalisao. Nije izgledalo kao da je Madame Lysiane čula išta o tome. Srevši ju taj prvi dan kad je ušao u La Fëria, ignorirao ju je od tada uvijek. Ali malo po malo, njenim uobičajenim autoritetom, ona mu se nametnula i uzela vlasništvo nad njim, zaodjevši ga u geste i linije pokreta čije obline bijahu vrlo široke i prekrasne. Te harmonične mase mesa, to uzvišeno držanje isijavali su vrelinu, gotovo vrst pare, zamagljujući Querelleova osjetila


prije no što je on bio svjestan bajanja načinjena nad njim. Neobavezno bi pogledavao na zlatni lanac na njenu vratu, narukvice na njenim rukama, i, uvijek nejasno, osjećaše se umotan u punoću. Ponekad bi razmišljao, gledajući ju s udaljenosti, da bordelski vlasnik ima prekrasnu ženu, njegov brat prekrasnu metresu; ali kad bi ona došla bliže njemu, Madame Lysiane bijaše tek izvorom tople, plodne, ali gotovo nestvarne radijacije."Ne biste imali šibicu, Madame Lysiane?""Naravno, moj dragi, da'ću ti vatre."Ona odbi cigaretu što mornar ponudi joj, sa smiješkom."Zašto ne uzmete jednu? Nikada vas nisam vidio pušiti. To je Craven, znate.""Nikada ne pušim ovdje. Dopuštam djevojkama da to čine, jer bi ostavljalo loš utisak biti prestrogom, ali ja nikada ne činim, sama. To naprosto ne bi bilo klasa, imati patronne sjediti ovdje, otpuhujući."Nije zvučala povrijeđenom uopće. Govorila je izravno, objašnjavajući ono što je bilo samo-očigledo i nije otvoreno za dalju raspravu. Držala je mali plamen, do vrha njegove cigarete, i vidjela Querellea kako ju promatra. Malo joj je bilo neugodno, i bez razmišljanja je ponovila frazu na koju je natrčala od početka, i koja je ostala u njenim ustima, zalijepljena za njeno nepce:"Moj dragi, tu si.""Hvala, Madame Lysiane."

Niti Robert niti Querelle nisu bili dovoljno zainteresirani u vođenju ljubavi da bi eksperimentirali s njihovim novim pozicijama. Pa ipak nisu to smatrali tek prilikom tjelesnog zadovoljstva. U svojim igrama s Querelleom, Nono je vidio znake nasilne i ponešto bljeskave nećudorednosti koju je prepoznavao u sebi. Taj mornar raširen na sagu koji mu je poklanjao svoje mišićve i dlakave guzove, upravo tu usred svog tog barunskog tapeciranja izvodi čin s njim koji ne bi izgledao van mjesta u nekom od onih orgijastičkih samostana gdje redovnice dozvoljavaju biti jebane jarcima. Bilo je zabava i igra, ali sigurno je činilo muškarca osjećati se muškarcem. Gledajući na crni anus okružen žbunjem dlake, tako iskreno ponuđen izmedu dugih, lagano brončanih, teških bedara što izranjaju iz gungule spuštenih dolje hlača, Norbert otvori svoje hlače, zadignu kraj svoje košulje, malo, da bi zaista izgledao vragom od čovjeka, i stajaše tamo par sekundi i kontemplirajući sebe u toj pozi, usporedivo, u njegovu umu, onoj trijumfantna lovca ili ratnika. Znao je da ne poduzima nikakov rizik, jer niti tračak sentimentalnosti nije umrljao čistoću igre. Nema strasti, ne gospodine."Miriše bogato", rekao bi, ili "Haj'mo kliznuti to tebi", ili "Koja lijepa jedna."To bijaše tek igra, nema problema. Dva teško nabildana muškarca sa smiješcima na njihovim licima, i jedan od njih - bez ikakove drame, nema petljanja - nudio je svoje dupe drugome."Dobra zabava."Zatim, tu je dodatno zadovoljstvo varanja djevojaka. "Da one znaju šta dečki rade, spermajući uokolo, čovječe, al' bi počele kleti. Taj mornar tu, on nikad neće praviti petljavinu oko toga. Da ga se poševi u dupe, je što on voli. Ništa lošeg u tome."Bijaše tu također element suosjećanja u Norbertovu vođenju ljubavi s Querelleom. Činilo mu se, ne da je mornar se zaljubio u njega, ali da su mu trebale te seanse da bi mogao nastaviti živjeti. Norbert je imao određen respekt prema njemu - prije svega jer se pokazao da je promućuran diler kad je prodao paket opijuma, i također jer bijaše snažan muškarac. Nije mogao si pomoći a da se ne divi mornarevoj mladoj i gipkoj muskulaturi.Querelle nije osjećao nikakove emocije prema Nonu, ali je postao svjestan da se nešto drugo razvija među njima, spajajući ga s Nonom. Da li je to jer Nono bijaše stariji? On odbijaše priznati da je Nono dominirao njime guzeći ga, premda je to moglo biti dio toga. Na koncu, teško je moguće ući u igru, svaki dan, u igru koju čovjek smatra samo tek, ljubavnom igrom, bez da postane vezan za nju. Ali tu bijaše neki drugi faktor uključen u stvaranje tog novog osjećaja - koji je stvarno bio atmosfere opuštena suučesništva: sastojao se od formi, gesta, nakita, pogleda Madame Lysiane, i


uključivalo je one riječi koje je rekla dva puta jedne te iste večeri: "Moj dragi". Međutim, nakon što bijaše obrisan, u svakom smislu, detektivom, Querelle je izgubio svoj ukus za svoju igru s Norbertom. Dao se još jednom, iz navike, gotovo slučajem, ali - i Nonovo zadovoljstvo, koje je postalo suviše očigledno u svojim manifestacijama, doprinijelo je toj promjeni - on poče mrziti. Usprkos, kako se činilo nemogućim da se potpuno izvuče, on je razmišljao da tajno izvuče neke prednosti iz situacije i, prije svega da učini Nona platiti za usluge. Patronnenin smiješak i geste doimale su se ukazivati drugu, nejasno percipiranu mogućnost. Prvu ideju Querelle napusti prilično brzo. Norbert nije bio vrsta čovjeka kojega se moglo zastrašiti. Mi ćemo vidjeti kako Querelle nije, međutim, u potpunosti zaboravio samu ideju, i kako ju je primijenio da dovede do Poručnika Seblona pada.Novine bijahu još uvijek raspravljale slučaj Gila Turko, "dvostruko ubijstvo u Brestu", i policija je išla tražiti ubojicu kojeg su članci prikazivali kao zastrašujućeg monstruma čije lukavstvo će mu omogućiti izbjeći pravdi još za dugo vrijeme. Gilova reputacija postade užasavajuća kao ona Gilles de Rais. Kako on nije mogao biti nađen, populacija Bresta počela je misliti o njemu kao nevidljivu čovjeku: i to bijaše samo zbog magle, ili bijaše tu drugi i još fantastičniji razlog?

Querelle je prošao kroz sve novine, i kad god bi našao neki od tih napisa, pokazao bi Gilu. Mladi zidar je doživio čudan osjet kad je vidio svoje vlastito ime, naslovnom veličinom slova, po prvi puta u svom životu. Na prvoj stranici, isto. U početku mu se činilo da te riječi se odnose na nekoga drugog kao i na njega. Zarumenio se i nasmiješio. Njegovo uzbuđenje se pretvori smiješak u suzdržan, tihi smijeh, koji se doimao mračnim čak i njemu. To tiskano ime, složeno u velikim masnim slovima, bijaše ime ubojice, i ubojica kojem je to pripadalo ne bijaše više fikcija. Postojao je, u stvarnom životu. Odmah do Mussolinija i Mr. Edena. Odmah iznad Marlene Dietrich. Novine su govorile o ubojici imenom Gilbert Turko. Gil pusti novine potonuti i dignu oči sa stranice na trenutak da bi vidio, u sebi, u privatnosti svoje svijesti, sliku tog imena. Htio se navići na ideju, uspostaviti, jednom i za uvijek, da ime će biti ispisano, otisnuto, i čitano na taj način još dugo vrijeme koje dolazi. Imao je zapamtiti to, imao je vidjeti to opet. Gil je načinio svoje ime (koje bijaše novo, što pripada nekom drugom), i njegova nova i neopozivo konačna forma, vrtili su se cijelu noć po njegovoj memoriji. Dozvolio je da zađe u najtamnije zakutke, preko najtežih terena, trepereći sa svim svojim svjetlima, noseći svoje iskričave površine u naintimnija skrovišta koja je imao u sebi, i tek tada je pogledao novine ponovno. Doživio je novi šok vidjeći svoje ime tamo, u tako stvarnom tisku. I ponovno, drhtaj oduševljavajućeg srama naježio mu je kožu na tijelu, koje se sada osjećalo prilično golo. Njegovo ime ga je izložilo, skinulo ga golim. To bijaše fama, i to bijaše i zastrašujuće i sramotno ući u to kroz vrata prijekora. Gil nikada be bijaše potpuno naviknut na svoje ime. Sada Gilbert Turko bijaše osoba koja će zauvijek biti zrnevlje za novinski mlin. Ali kad ti napisi prestadoše biti poeme, oni jasno bijahu opisivali opasnost koje Gil bijaše svjestan, čak i okusio, prepuštajući se biti potpuno preokupiran njom, povremeno; to bijaše tada kad je iskusio ne samo oštriju, nego gotovo bolnu svjesnost biti živ, ali također neku vrstu zaborava, samo-napuštanja, gubitak vjere, slično onom što osjećaše pipajući (nema sumnje ružićasto) meso hemoroida, ili kad, kao dijete, bijaše čučao pored ceste i ispisivao svoje ime u prašini, prstima - izvodeći neobično oduševljenje iz toga, nema sumnje izazvano mekim osjećajem prašine i oblim oblicima slova; bijaše tada da je zaboravio sebe do točke nesvjestice, osjećajući kako mu se srce preokreće, hoteći ležati tamo dolje povrh njegova imena i zaspati, bez obzira na opasnost da bude pregaženo automobilom: ali sve što bi učinio tada bijaše izbrisati slova, demolirati njihove slabašne zidine od prašine, nježno pomesti tlo s deset raširenih prstiju.

"Ali kako god, ti suci, oni bi trebali vidjeti ...""Vidjeti šta? I koji suci? Slušaj, nećeš se sad predati. To bi bilo pakleno glupa stvar napraviti. Prije svega, skrivaš se suviše dugo da ne bi mislili da si kriv. I drugo, možeš vidjeti što kažu u novinama - da si ubio jednog tipa koji je bio queer, i drugoga, mornara. Ne baš lako za objasniti."


Gil dozvoli sebi biti pobijeđen Querellovim argumentima. On je htio biti pobijeđen. Nije više osjećao da je u velikoj opasnosti; naprotiv, postao je spašen time što je trajan. Dio njega će ostati zbog imena, njegovo otisnuto ime će ostati, izbjegavajući pravdu, biti vezanim za slavu. Ali tu je ostao gorak okus. Gil je znao da je osuđen: njegovo ime uvijek i svuda biti će praćeno riječju "ubojica"."Dakle, ovdje je plan, kompa. Ideš van i nađeš si malo tvrda casha, i zatim gibaš u Španjolsku. Ili Ameriku. Ja sam mornar, mogu te ukrcati na brod. Srediću to."Gil je jako htio vjerovati u Querellea. Sigurno mornar mora da je dobro povezan sa svim mornarima svijeta, u tajnim komunikacijama s najmisterioznijim posadama, s morem samim. Ta ideja veselila je Gila. Zgurio bi se uz nju, ona bi ga tješila, i on je izvodio osjećaj sigurnosti iz nje, nije htio analizirati ju uopće."Pa što imaš izgubiti? Ako povučeš posao i ulove te pri tom, neće napraviti nikakovu razliku uopće. Što je prepad u usporedbi s ubijstvom?"Querele nije više spominjao ubijstvo mornara da ne bi izazvao Gilovo nijekanje, da ne bi pobudio taj osjećaj istinske pravde koji živi u svakome i koji bi mogao uzrokovati da ode i preda se. Dolazeći iz vanjskog svijeta kako jest, miran i sabran, Querelle je znao da se mladi zidar drži njega intezitetom straha. Nespokoj je izdao Gila, izdao najmanji unutrašnji drhtaj i pojačao ga, odsvirao ga glasno, kao igla prelazeći preko brazdi gramofonske ploče. Querelle je mogao registrirati sve te pomake i fluktuacije i iskoristiti ih."Da nisam samo mornar ... ali, to je što ja jesam, i tu je malo toga što mogu učiniti da ti pomognem. Ali ima jedna stvar, mogu ti dati savjet. I vjerujem da ti to možeš napraviti."Gil slušaše, u tišini. Do tog vremena postalo mu je jasno da mu mornar neće nikada donijeti ništa osim komad kruha, kutiju sardina, paket cigareta, ali nikada nikakav novac. Spuštene glave, njegovih usta gorkih, pade pred moćnom idejom tih dvaju ubijstava. Enormna istrošenost natjerala ga je da se preda pred njima, da ih prizna, da prizna da će ubuduće putovati autoputem za pakao. Prema Querelleu je osjećao veliku ljutnju i u isto doba imao apsolutno povjerenje u njega, premda je to bilo čudnovatno izmiješano sa strahom da bi ga Querelle mogao "predati"."Čim dobiješ nešto love i nešto nove odjeće bi'ćeš spreman za put."Izgledalo je kao velika avantura, i to ona koju do koje su ubijstva dovela. Zahvaljujući njima, Gil će se imati odjeti šminkerski, više nego je to ikad u životu, čak i nedjeljama. Buenos Aires, evo dolazim."Ja sigurno čujem što govoriš. Ja sigurno bi htio povući posao, napraviti štogod love. Ali gdje? Da li znaš?""Upravo sad, ovdje u Brestu, znam samo jedno mjesto, jednostavno, provališ i uđeš scena. Ima boljih drugdje, ali ovdje u Brestu je jedina stvar koju ću ti pomoći. Ja ću pripremiti posao, i tada, kad si spreman, možemo napraviti posao zajedno. Nema frke. Bi'ću odmah pored tebe.""Ne bi' ja to mogao sam? Možda bi bilo bolje?""Si lud? Zaboravi. Ja hoću biti s tobom. Prvi puta vani, trebaš kompu."

Querelle bijaše krotitelj noći. On se upoznao sa svim izričajima tame, on je nastanjivao mračne sjene najopasnijim monstrumima koje je nosio sa sobom. Tada bi ih pobijedio, povlačeći duboke udahe kroz svoje nozdrve. Tako noć, premda nije potpunoma pripadala njemu, pokoravaše se njegovim zapovijedima. Postao je uvriježen živjeti u odbojnom društvu svojih ubijstava; držao je vrstu minijaturnog registra, katalog krvavih kupelji, nazivajući to (samo za sebe) "moj buket posmrtnog cvijeća". Registar je sadržavao mape mjesta zločina. Skice bijahu primitivne. Kadgod bi se našao nesposobnim nacrtati nešto, Querelle bi naprosto napisao riječ za to, i pravopis bijaše prilično klimav. On bijaše neobrazovan čovjek.


* * *

Kad je napustio stari zatvor po drugi puta (prvi puta bijaše posjet Rogerovoj kući), Gil je mislio da noć i sama vegetacija se prikrivaju odmah ispred vratiju, spremne istegnuti ruke koje će ga uhvatiti za ramena i uhapsiti ga. Bijaše prestrašen. Querelle je hodao ispred njega. Išli su uskim puteljkom prema Mornaričkoj Bolnici što prolazi pored zidova i završava u gradu. Gil je pokušavao najbolje što može pred Querelleom prikriti svoj strah. Noć bijaše mračna, ali to ga nije ohrabrivalo, jer ako noć prikriva njih, ona bi isto tako mogla prikrivati druge opasnosti, policijskog lika ... Querelle se osjećaše sretnim, ali paziše da to ne pokaže. Kao uvijek, držao je svoju glavu vrlo uspravno usred podignuta, kruta i hladna ovratnika svog mornarskog kaputića. Gilovi zubi cvokotahu. Uđoše u uski prolaz što spaja zatvorske zidine i šetalište što nadgleda Brest, blizu Guépin Kasarni. Na kraju puta ležao je grad, i Gil je znao to. Naslanjajući se na veliki zid jedne od starih zgrada Arsenala, koje bijahu produžetak starog zatvora, stajala je mala jednokatna zgrada. U prizemlju zgrade bijaše café, front kojega se otvarao na ulicu što bijaše pravokutna na onu u kojoj bijahu Querelle i Gil. Querelle stade, šapnu u Gilovo uho:"Vidiš, to je taj bistro. Ulaz je uličnoj strani. Imaju željezne kapke. Stan je na iznad, na prvom katu. Upravo kako sam ti rekao. Lak posao. Idem unutra.""A šta s vratima?""Nikad nisu zaključana. Ulazimo oba u predvorje. Jer tamo je predsoblje i stepenice. Ideš stepenicama, vrlo tiho, do gore. Ja ću u salu. Ako se išta desi, ako vlasnik otvori vrata va vrhu stepenica, ti dolaziš dolje, i brzo. Ja gibam u isto doba, natrag prema Bolnici. Ali ako sve bude OK, zovem te, čim završim. Shvatio?""Sigurno!"Gil nikada nije ništa ukrao. Iznenadilo ga je kako teško pa ipak je lako. Nakon što pogleda gore i dolje maglom zavijenu ulicu Querelle, bez glasa, otvori vrata i uđe u predvorje. Gil ga je slijedio. Querele uhvati njegovu ruku i stavi na ogradu stepeništa. "Idi", šapnu mu u uho, zatim se okrenu hitro i kliznu u prostor ispod stepenica. Kad je ocijenio da je Gil stigao do kata, on npravi niz vrlo tihih grebajućih šumova. Gil je slušao. Što je čuo, bijaše tutnjava kočije koju on i ostali momci su spremali se opljačkati. Pucanj odjeknu u usamljenoj šumi, osovina puče, mlade djevojke dizahu svoje velove, i Marie Taglioni krenu plesati pod kišom natopljenim stablima, na tepihu razmotanu sretnim banditima. On napnu uši. Čuo je siktav žvižduk u mraku. Shvatio je poruku. "Gil, hajde, Gil." Polagano, njegovo srce lupajući glasno, spusti se stepenicama. Querelle zatvori vrata za njima. Vraćajući se putem kojim su došli, hodali su u tišini. Gil bijaše napet saznati i konačno šapnu:"Jesi dobio?""Da. Idemo dalje."Prošli su kroz iste mase magle i mraka. Gil osjećaše da se stari zatvor približava, osjećaj sigurnosti vraća, umirujući ga. U njegovoj pećini zapališe svijeću, i Querelle izvadi plijen iz džepa. Dvije tisuće šest stotina franaka. Pola dade Gilu."Nije bogatstvo, ali što da radiš. To je dnevni utržak.""Ali slušaj, nije loše uopće. Ja mogu s tim proći.""Dečko, ti si lud. Gdje bi te to dovelo? Nemaš čak ni krpice. Ne, dečko, još ima posla za napraviti.""Dobro, računaj na mene. Ali slijedeći put ja hoću biti onak koji radi posao. Nema svrhe uvaljati se zbog mene.""Vidje'ćemo. Sad, zašto tek ne spremiš lovu."Slomilo je srce Querelleu gledati kako Gil sprema novac. Taj napad boli služiti će opravdati dvostruku igru koju priprema Gilu. Ne bijaše novac koji se pretvarao krasti iz kuće za koju je dobro znao da je nenastanjena - trebati će mu svega par dana da povrati stotinjak puta više - nego mu je zadavalo bol vidjeti Gila progutati udicu do plovka. Zatim, svaki dan, Querelle bi mu donosio neki komad odjeće. U tri dana odjeo je Gila u mornarske zvonaste hlače, džemper, kaputić i beretku. Roger je pomogao prenijeti svaki svezak preko morskog zida, istim metodom koji je upotrijebio za


prebaciti opijum preko carinarnice. Jedne večeri Querelle mu dade brifing."Sve je sređeno. Ne povlačiš se, zar ne? Bolje mi reci, ako se usereš zadnji tren ...""Možeš mi vjerovati."Gil je imao otići u Brest u punom dnevnom svjetlu. Uniforma će ga učiniti nevidljivim. Policija teško da može očekivati ubicu šetati po gradu preodjeven kao mornar."Siguran si da je Poručnik lagani?""Rek'o sam ti, on je stara bakica. On izgleda vojnički i sve to, ali on nije borac."Mornarska uniforma transformirala je Gila i dala mu novu, čudnu osobost. Nije sam sebe prepoznavao. U mraku, sam sa sobom, odjeo bi se najvećom pažnjom. Težeći za elegancijom, stavio bi beretku, gurnuo ju unazad malo, maksimalno koketno. Šarmirajuća i silovita duša najelegantnije grane oružanih snaga ušla je u njega. On je postao članom te borbene Mornarice čija svrha bijaše ukrašavati obale Francuske prije nego braniti: ona izvezuje i ovješava radosni cvjetni vijenac duž obale mora, od Dunkirka do Villefranche, s tu i tamo debljim čvorovima u sebi da označi mornaričke luke. Mornarica je čudesno konstruirana organizacija koja se sastoji od mladih ljudi kojima je dana cijela edukacija kako da sebe učine doimati se poželjnima. Dok je još uvijek radio u svom zanatu, Gil je običavao sretati mornare u barovima. Miješao bi se s njima, pri čemu nikad se usuđujući nadati da on bi mogao postati jednim od njihovih, ali poštovao ih je zbog njihova članstva u toj galantnoj oranizaciji. Ali noću, tajno, i samo za sebe, on je bio jedan od njih. U jutro je otišao. Magla bijaše ekstremno gusta. Uputio se na željezničku stanicu. Držao je glavu dolje, nadajući se zakloniti lice visokim ovratnikom kaputića. Nije bilo vjerovatno da ijedan radnik, neko od njegovih starih drugara, bi mogao ukrstiti put s njim, ili da bi on bio prepoznat čak i tada, ovako preodjenut. Stigavši u blizinu stanice, Gil skrenu na put što vodi dolje do dokova. Vlak je trebao biti u šest i deset. Gil je nosio revolver što mu ga je Querelle dao. Bi li on pucao ako oficir zaviče za pomoć? Zađe u mali pisoar za jednu osobu što stajaše do pružnog branika iznad mora. Ako itko prolazi, sve što će vidjeti je mornara kako mokri. Gil se nije imao bojati niti oficira niti policajaca. Querelle je sve organizirao savršeno. Sve što je Gil trebao napraviti jest čekati vlak: Poručnik će sigurno doći tim putem. Hoće li Gil prepoznati ga? Ponovio je sve detalje plana akcije. Iznenada se zaustavi razmatrati da li trebao obratiti se oficiru familijarno ili s uobičajenim poštovanjem. "Pričaj tvrdo, da dobije poruku." Ali bilo bi čudno za mornara da se obrati nadređenom tako. Gil odluči razmahnuti formalnost, ali osjećaše nešto žaljenja da neće, čak i ujutro kad je stavio po prvi put, biti u stanju znati sva zadovoljstva i utjehe svoje uniforme, što sastoji se najvećim dijelom od toga da se čovjek može zaboraviti u dubokoj sigurnosti hijerarhije i ritualnog dobavljanja. Rukama u džepovima njegova mornarskog kaputića, Gil stajaše i čekaše. Magla je vlažila i hladila njegove obraze, omekšavala njegovu želju biti brutalnim. Querelle je vjerovatno još uvijek spavao u svojoj mreži. Gil ču vlak žviždati, zveketati preko željezna mosta, ulaziti u stanicu. Nekoliko minuta siluete promicahu pored: žene i djeca. Srce bijaše lupalo. Poručnik se pojavi u magli, sasvim sam. Gil izađe iz pisoara, držeći pištolj upravljen u tlo na svojoj strani. Dostiže Poručnika, zaustavi ga."Bez buke. Daj mi tu torbicu ili pucam."Odmah Poručnik shvati da mu je dana mogućnost djelovanja na herojski način, i on je čak zažalio činjenicu da neće imati niti jednog svjedoka da izvijesti natrag njegovim ljudima, iznad svega Querelleu. I dok shvaćajući da bi takav čin bio beskoristan, on vidje sebe obeščašćenim zauvijek ako ga ne uspije učiniti, i shvati gledajući u oči i blijedu i ušiljenu ljepotu, razmatrajući ton njegova glasa, da stvarno nije bilo izlaza. (Što god se desilo, mornar će uzeti novac). Nadao se intervenciji nekog putnika, ali nije stvarno vjerovao, čak se i bojao te mogućnosti. Sve to bljesnu u njegovu umu u jednom komadu. Reče:"Ne pucaj."Možda bi mogao obaviti moranara u nabore tijesne dialektike, svezati ga verbalno i polagano pretvoriti ga u prijatelja. Bijaše uzbuđen. Dječak bijaše tako mlad, tako smion."Ne mrdaj. I zaveži. Daj ovamo!"U mirujućem centru svog straha Gil bijaše miran, vrlo miran. Bijaše to strah koji mu je davao


hrabrosti da govori na taj tvrd i brutalan način. To, također, davalo mu je uvid da pridržavajući se tako kratkih usklika će izbjeći bilo koji pokušaj da "raspravlja".Poručnik se nije micao."Novac - ili ću ti raznijeti utrobu!""Hajde."Gil ga pogodi u rame, nadajući se da će to učiniti da ispusti torbicu. Pištolj načini zastrašujuću buku u malenoj, svijetlećoj špilji koju su njhova tijela isklesala u magli. Svojom lijevom, Gil zgrabi noseći remen torbice i povuče ju, uperivši otvor pištolja ravno u oficirovo oko:"Pusti, ili ću te ubiti."Poručnik popusti svoj stisak, i Gil, torbica u ruci, zatetura korak nazad, okrenu se i dade petama vjetra. Petnajst minuta kasnije bijaše u svom skrovištu. Policija ga nije razmatrala kao mogućeg osumnjičenika. Napravili su ispitivanja među mornarima, ali nisu našli ništa. Querelle se nije imao brinuti niti jednu minutu.

Kako je Querelle postajao sve više i više važan, Roger je tužno gledao kako se Gil udaljuje od njega. Kad bi ga išao vidjeti, Gil više nije imao nikakovih milovanja za njega. Gil bi jednostavno rukovao se s njim. Roger je imao osjećaj sve se sada dešava povrh njegove glave, iznad njegove mladosti. Bez da je mrzio, bijaše ljubomoran na Querellea. Godilo mu je imati svoj mali stupanj važnosti, u tako dramatičnom slijedu događaja. Konačno, zaljubivši se u Doppelgänger ljepotu dvaju braće, on sam se povuče od Gila. Bijaše ulovljen u neku vrstu kompleksnog sustava prijenosnog remenja, i lica Querellea i Roberta postadoše nužnosti za ispunjenje njegove sreće. Živio je u isčekivanju slijedećeg čuda koje će ga dovesti u prisunost obadvojce tih mladih ljudi, u situaciju gdje bi bio voljen od njih obadvojce. Svaku večer bi hodao duge komade van svog puta da bi prošao blizu La Féria - koja njemu se istinski činila kapelicom; dan kad je otišao vidjeti Gila na posao, čuo je jednog od zidara reći:"Ja, ja idem na misu u onu kapelicu u Rue du Sac."Roger se sjećao zidareva ogromna konjska smijeha, njegova ogromna ručetina držeći mistriju, zabadajući ju rupu napunjenu malterom, oštrim, pravilnim pokretima. Roger nije mario pitati kakove rituale veliki grubijan bi mogao prakticirati u kapelici kao ta njegova: Roger je znao bordel po lokaciji i reputaciji, ali sada prizor La Féria ga uzbuđivaše jer je znao da je to hram onog boga (tog dvoglavog monstruma u njegovom umu, premda ne imaše imena za nj) što sastoji se od dvije osobe, bizarni objekt obožavanja što vježba svoje čini na njegovoj mladoj duši razornom snagom; i nema sumnje zidari su išli tamo, isto tako, činiti homage, ne noseći cvijeće, nego svoje strahove i nade. Roger se također sjećao da nakon što ta šala bijaše izrečena (on to nije znao, ali to ne bijaše tek šalom), jedan od ostalih zidara slegnu ramenima. U početku Roger bijaše iznenađen činjenicom da taj kratki vic koji se refererirao na bordel bi mogao povrijediti osjećaje radnika čija košulja, okopčana dopasa, izlagaše široka, dlakava prsa, čija dlaka bijaše kruta i prekrivena kredom, prašinom i sučanim svjetlom, čije kredom zaprašene ruke izgledahu jake i tvrde - tko bijaše, ukratko, takav hombre. Takav slijegajući odgovor i smijeh bijaše sada uznemirujući element u inače sigurnoj potvrdi postojanja takovog tajnog kulta. To je unijelo znak sumnje u vjeru, sumnju i pogrdu, vječnog pratioca svih religioznih vjerovanja.Roger je išao vidjeti Gila svaki dan. Donosio bi mu kruh, maslac, sir, stvari ko je je kupovao u udaljenoj mljekari blizu crkve Saint Martin, u četvrti gdje ga nitko nije znao. Gil postade sve više i više zahtjevan. Znao je da je bogat. Njegovo bogatstvo, skriveno blizu, davaše mu dovoljni autoritet da tiranizira Rogera. On je konačno postao naviknut na svoju skrovitu egzistenciju, učiniše sebe komfornim u tome, kretao se u njenim granicama s potpunim samouvjerenjem. Dan nakon napada na Poručnika pokušao je saznati od Rogera što novine govore. Querelle, međutim mu je rekao da ništa ne govori klincu o tim poslovima. Ne mogavši mu reći, niti dobiti išta iz njega, Gil postade


bijesan na Rogera. Tad je shvatio da se dječak povlači od njega."Moram ići.""Sigurno, sigurno. Sad me samo tako ostavljaš!""Ne ostavljam te Gil. Dolazim ovdje svaki dan. Ali moja stara me riba kad god dođem doma kasno. Ne bi baš bilo nešto osobito da me zaključa u kuću.""Da,da, to je samo sranje. Znaš što ja o tome svemu kažem ... Ali donesi mi litru crna vina sutra, u redu?""Dobro, pokuša'ću.""Nisam ti rekao da pokušaš. Rekao sam ti da mi doneseš litru crnog."Roger se nije osećao ni najmanje povrijeđenim tim iznuđivanjem. Kao zagađeni zrak u špilji, zlovolja koja je zračila iz Gila sve gušćom svaki dan, tako da Roger nije mogao razlikovati njeno napredovanje u intenzitetu. On još uvijek bijaše zaljubljen, on besumnje bi našao povoljnu točku s koje bi mogao ocijeniti promjene u prijateljevu nastupu, ali sada je tek stizao tamo svake večeri kao automat, pokoravajući se nekoj vrsti rituala čije duboki i arogantan smisao bijaše zaboravljen. Nije čak niti mislio bježati iz te tlake, on samo razmišljaše o Robertovoj i Querelleovoj dvostrukoj pojavi. Živio je u nadi jednog dana sresti braću zajedno."Vidio sam Joa. On kaže da ne brineš. On veli da je sve super-pet. Doći će te vidjeti slijedećih dva-tri dana.""Gdje si ga sreo?""Izlazio je iz La Féria.""Kojeg boga ti visiš tamo?""Nisam, samo sam prolazio pored ...""Nemaš šta tamo tražiti, nije ti čak ni na putu. Misliš možda spetljati se s tough guys, a? To nije mjesto za male seronje kao ti, La Féria ne.""Rek'o sam ti da sam samo prolazio pored, Gil.""Pričaj to marincima."Gil je shvatio da ne znači više svijet Rogeru.: jednom kad je klinac van starog zatvora, on je živio život u kojem nije bilo više mjesta za Gila, uopće. Bojao se da taj život bi mogao postati puno uzbudljivijim nego njegov vlastiti. U svakom slučaju, ne više vezan za Gila, Roger se mogao gibati nepovrijeđen i sudjelovati u slavljima iz kojih je on, Gil, isključen, u sobama bordela gdje dva brata su dolazila i odlazila, iz jedne sobe u drugu (čiji raspored i namještaj on pogrešno vizualiziraše sukladno raspadajućoj fasadi zgrade), tražeći jedan drugoa, nalazeći jedan drugog (i njihov susret bi dao naredbu) samo da bi se razišli ponovno da bi se izgubili i tražili jedan drugoga u tom velikom muvanju žena odjevenih u velove i čipku. Gil je uspio vidjeti dva brata kako stoje tamo, držeći se za ruke i smiješe se dječaku. Imali su isti smiješak. Ispružili su ruku da bi dosegli dječaka koji je prišao voljno, i držali ga između sebe za trenutak. Kod kuće, Roger nije nikada mogao spomenuti dva brata, nije mogao govoriti o svodniku i lopovu. Jedna riječ o takovim ljudima i njegova sestra bi prijavila njihovoj majci. Njegova zaluđenost, međutim, stvorila je takav pritisak unutar njega da je reskirao odati se svakog trenutka. U svakom slučaju, razmišljao je onjima u tako nezgrapnim i djetinjastim terminima da je jedan dan uskliknuo:"Galantni vitezovi!"Ali, on teško da je mogao se zamisliti sudjelovati u brojnim herojskim djelima u njihovu društvu. Samo određene slike su se oblikovale u njegovu umu, i u njima on je sebe vidio ujedinjenoj braći nuditi nešto - on sam nije znao što to bijaše, samo da pripadaše dragocjenom dijelu njega samog. Imao je čak osjet prijenosa dvostruke slike svog lica i tijela na Joa i Roberta, u misiji učiniti ih prihvatiti to prijateljstvo te jedinstvene i suštinske osobe, koja je ostajala u svojoj sobi cijelo vrijeme, dok bijaše nuđena njima. Querelle se vratio jedne večeri kad je znao da Roger neće biti tamo."Dakle, šefe, sređeno. Sve je spremno. Dobio sa kartu za Bordeaux. Jedina stvar je, moraš uloviti taj vlak na Quimperu."


"Ali što je s odjećom? Još uvijek nemam ništa.""To je upravo to, dobi'ćeš nešto u Quimperu. Ionako ne možeš ništa kupiti ovdje. Ali sad imaš lovu, proći ćeš. Pet tisuća, zaboga. Možeš polagano neko vrijeme.""Sretan sam da te imam na svojoj strani, znaš, Jo?""To sigurno. Ali sad moraš paziti da te ne ulove. I ja mislim da mogu računati da nećeš sve istresti i ako se to desi.""Daj, nemaš čega se bojati oko toga ni moment. Pobriniti ću se, pajkani nikada neće saznati ništa o tebi. Nikad te sreo. Dakle, večeras je kad idem?""Da, vrijeme je da kreneš. Čini me osjećati se malo mučno, vidjeti da odlaziš. Stvarno sam te zavolio, dečko.""Ja također. Bio si pravi prijatelj. Ali sres'ćemo se. Neću te zaboraviti.""To sad kažeš, ali neće trebat dugo da gurneš preko ograde.""Ne, čovječe. Nemoj tako. Nisam ja takav.""Je l' istina? Nećeš me zaboraviti?"S tim riječima Querelle stavi ruku na Gilovo rame. Gil ga pogleda i odgovori:"Čuo si što sam rekao."Querelle se nasmiješi i stavi ruku oko Gilova vrata."Dakle istina je, mi mora da smo vrlo bliski, ne?""Svidjela su mi se tvoja jedra čim sam te vidio."Stajali su jedan nasuprot drugog, gledajući jedan drugoga u oči."Ja sigurno želim da ti sve bude dobro."Querelle privuče Gila na svoje rame. Nije bilo otpora."Ti prokleto derište, idi."Poljubio ga je, i Gil ga poljubi natrag, ali Querelle ga još uvijek držaše čvrsto, i šapnu:"Šteta."U sličnu šaptu Gil upita:"Zašto? Zašto šteta?""Ha?, Oh, ne znam. Rekao sam to, i ne znam zašto. Šteta je da te moram izgubiti.""Ali znaš, ne gubiš me. Sresti ćemo se opet. Obavještavati ću te što se dešava. I jednom kad odradiš vrijeme u Mornarici, možeš doći i ostati samnom.""Je l' to istina, sjeća'ćeš me se?""Kunem se hoću, Jo. Ti si moj kompa za život."Sve te riječi bijahu izgovorene šaptom koji postajaše sve tiši i tiši. Querelle osjećaše da se istinsko prijateljstvo počinje rastvarati u njemu. Njegovo cijelo tijelo dotaknu Gilovo napušteno tijelo. Querelle da poljubi još jednom i Gil uzvrati poljubac."Tu smo, dijeleći pusice jedan drugome kao ljubavnici."Gil se smiješio. Querelle ga poljubi još jednom, više žarko i vrlo kratko, salvom poljubaca, napredujući prema uhu i pokrivajući ga dugim poljupcem. Zatim stavi svoj obraz na Gilov. Gil ga zagrli."Jebemu boga dečko. Stvarno mi se sviđaš, znaš."Querelle uhvati Gilovu glavu u pregib ruke i poljubi ga. Pritisnu Gila tješnje uza se, gurnu nogu između njegovih nogu."Dakle mi smo stvarno kompe?""Da, Jo. Ti si jedini moj pravi prijatelj."Ostadoše dugo vremena u svom zagrljaju, Querelle milijući Gilovu kosu i obasipajući ga daljim i toplijim poljupcima. Osjećao je tjelesnu želju za Gilom."Ti si stvarno sladak, znaš.""Što je tako dobro na meni?""Dopuštaš mi kušlati tako i ništa ne govoriš, ne protestiraš ni ništa.""Zašto bih? Kažem ti, ti si moj najbolji kompa. Nema ništa krivo s tim, zar ne?"


Zahvalno Querelle mu dade hitar i oštar poljubac na uho, i zatim njegova usta skliznu dolje do Gilovih. Kad ih je našao, i stajaše tamo, usna na usnu, šapnu, u dahu:"Dakle istina, ne tjera te povraćati?"U dahu Gil odvrati:"Ne."Njihovi jezici se dodirnuše."Gil.""Da, što?""Moraš biti moj najbolji kompa, zaista. Zauvijek. Shvaćaš?""Da.""Hoćeš l'?""Da."Querelleov osjećaj prijateljstva rastao je prema granici ljubavi. Gledao ga je nježnošću starijeg brata. Kao i on sam, Gil, također je ubio. On bijaše mali Querelle, ali jedan kojem nije dozvoljeno da se razvije, koji neće ići nikud' dalje; gledajući ga Querelle osjećaše poštovanje i znatiželju, kao da je pušten biti u prisutnosti sebe kao fetusa. Htio je voditi ljubav, jer je mislio da će to ojačati nježnost unutar njega i spojiti ga bliže Gilu, spajajući Gila bliže sebi. Ali nije znao kako bi to napravio."Hej, moj mali kompa..."Njegova ruka na Gilovim leđima skliznu dolje dok nije dosegla dršćuće guzove. Querelle ih stisnu, svojom širokom i solidnom rukom. Uzeo je njihovo posjedništvo novorođenim autoritetom. Zatim zabi prste između remena i košulje. On volješe Gila. Prisilio se voljeti ga."Šteta je da ne možemo ostati zajedno cijelo vrijeme, samo nas dvojca ...""Da, ali biti ćemo opet zajedno ..."Sad je Gilov glas bio malo uznemiren, sa strahom čak."Volio bih da živimo zajedno, ostati upravo ovako ..."Vizija osame u kojoj bi njihova ljubav mogla rasti pojačala je njegove osjećaje za Gila, znao je da Gil postoji samo za njega, njegovu jedinu porodicu.Nikada prije nisam voliko drugog tipa, znaš. Ti si prvi.""Je l' istina?""Dajem ti moju riječ."Pritisnu svoju glavu o prijateljev obraz."Sviđaš mi se, znaš. Stvarno te volim.""I ja tebe volim isto."Kad se razdvojiše, Querelle se stvarno zaljubio u Gila ...

Querelle je imao apsolutno povjerenje u svoju zvijezdu. Ta zvijezda dugovala je svoje postojanje samom pouzdanju koje mornar imaše u nju - to bijaše, na određeni način, točka u kojoj njegovo pouzdanje je bušilo njegovu mračnu noć: njegovo pouzdanje u, egzaktno, ništa osim svoje vlastito pouzdanje; da bi zvijezda zadržala svoju veličanstvenost i svoj sjaj, to će reći svoju efikasnost, Querelle je morao svoje pouzdanje u nju - što bijaše vjeru u sebe samoga - i prije svega, svoj smiješak, tako da čak niti najmanji oblačić ne bi mogao doći između njegove zvijezde i njega, tako da njene zrake ne izgube ništa od svoje energije, tako da čak niti najparovitiji mali čuperak sumnje ne bi mogao umrljati zvijezdu. On ostade visiti s nje dok je ponovno stvarao svaki sekund svog života. Tako mu je omogućila efektivnu zaštitu. Misao na to da bi je mogao vidjeti ugašenom stvarala je neku vrstu vrtoglavice u Querelleu. Živio je najvećom brzinom. Njegova pažnja, uvijek usmjerena prema hranjenju svoje zvijezde, prisiljavala ga je na preciznost pokreta koji mekši život ne bi dozvao u njemu (niti bi bilo potrebno tamo). Uvijek budan, on je vidio prepreke jasnije i trenutačno bi znao koju akciju poduzeti da bi ih prevladao. Samo kad bi bio iscrpljen, ako je ikada bio, strah bi ga mogao obuzeti. Njegova uvjerenost da ima zvijezdu izrasla je iz kompleksa


okolnosti (što mi zovemo dobrom srećom), jednako slučajno kako bijaše strukturirana, i u tako prekrasnom, prozor ruža načinu, da je iskušenje potražiti neki metafizički razlog za to. Dugo prije no što je Querelle se upisao u Mornaricu, bijaše čuo pjesmu zvanu "Zvijezda ljubavi"

Svi mornari imaju zvijezduŠto štiti ih gore na nebu.Kad ništa ne skriva ju od njihova pogledaZla sreća nema moći nad njima.

Pijanih noći dokerski radnici bi dali jednom od svojih dobrih glasova izvoditi ju. Muškarac u pitanju bi se pravio teško nagovorivim, tražio piće, ali bi zatim se digao na noge, na stol i stajao bi tamo, okružen svojim drugarima, i pustio riječi sna teći iz njegovih prorijeđenih zuba ustiju da bi ih očarao:

Ti si, Nina, koju sam odabraomeđu svim ostalim zvijezdama noćiI ti si, bez da to znašZvijezda mog života ...

Tada krvava bi noćna tragedija se odvila, mračna priča o brodolomu sjano osvijetljena broda, simbolizirajući brodolom ljubavi. Dokerski radnici, ribari, mornari bi aplaudirali. Naslanjajući se jednim laktom na pocinčanu plohu bara, nogu prekriženih, Querelle jedva da bi ih pogledao. Nije im zavidio na mišićima niti njihovim zadovoljstvima. Nije htio postati jedan od njih. Njegovo pridruživanje Mornarici nedvojbeno je bilo zahvaljujući regrutnom oglasu, ali samo zato jer mu je iznenada objavilo mogućnost laka života. Imaćemo više za reći o oglasima.

Upravo kad je bio da će se popeti na vlak za Nantes, sa strane tračnica, detektivi zgrabiše Gila Turko. Dojavljeno im je telefonom s jedne javne govornice na stanici: individua slična ubojici mornara i zidara, premda preodjevena će pokušati se popet na taj vlak. Bijaše to Dédé tko je načinio poziv. Detektivi su našli samo minimalnu količinu novca kod Gila. Odveli su mladog čovjeka u stanicu gdje su ga ispitivali što je radio u vremenu koje je proteklo od drugog ubojstva do trenutka njegova uhićenja. Gil je tvrdio da je spavao tu i tamo, na dokovima, vani na zidinama. Querelle je doživio osjećaj bola kad su novine izvijestile o uhićenju Gila i sljedno prebacivanja u zatvor u Rennesu.

Tijek ove knjige ima biti ubrzan. Biti će nužno srezati naraciju do golih kostiju. Međutim, tek bilješke neće biti dovoljnima. Da razjasnimo: ako se čitalac osjeća iznenađenim (kažemo iznenađen radije do dirnut ili ravnodušan, da bi naglasili da ova novela barata činjenicama) bolom što ga Querelle osjeća po saznavanju Gilova uhićenja inženjering kojeg je on sam načinio dan prije, voljeli bi smo da pogleda razvoj Querelleove karijere. Querelle bijaše ubojica zbog dobiti. Jednom kad je ubijstvo počinjeno, krađa ne postaje opradana ubojstvom (u terminima opravdavanja, bilo bi prije obratno: krađa opravdava krv), nego posvećena time. Čini se da bijaše tek čisti slučaj koji je Querellea učinio svjesnim moralne snage koja se dobiva krađom ili pljačkom kad je uzvišena (i tako izbrisana) ubijstvom. Dočim je čin krađe, kad je osnažen i uvećan krvlju, čini se gubiti svoj značaj do točke da ponekad je potpuno zatamnjen pompom i slavom ubijstva (pa ipak ne venući potpuno nego svojim otpuštanjima koja izavaju mučninu korodirajući čistoću ubijanja), ona ojačava snagu volje kriminalca kad žrtva je prijatelj. Opasnost kojoj se izlaže (njegova glava je na panju) je


u sebi dovoljna uspostaviti osjećaj prilagođenosti u sebi protiv koje ostale vrlo malo argumenata. Međutim, prijateljstvo povezujući ga sa žrtvom - pretvarajući potonjeg u produžetak ubojičine vlastite osobnosti - stvara magični fenomen koji ćemo pokušati izraziti u slijedećim terminima: upravo sam ušao u poduhvat koji uključuje dio mene (moju ljubav za žrtvu). Sada znam kako ući u neku vrstu (neverbalnog pakta s Vragom u kojem ja Njemu ne dajem moju dušu, ili ruku, nego nešto jednako dragocjeno: dajem mu mog prijatelja. Smrt tog prijatelja posvećuje moje krađe. To nije stvar formalnog uređivanja (postoje razlozi jači od odredbi bilo kojeg zakona, urođeni u suzama, žaljenju, smrti, krvi, u gestama, objektima, tvari samoj), ali čin istinske magije koji me čini jedinim istinskom posjednikom objekta za kojeg je prijatelj dobrovoljno zamijenjen. Kažem dobrovoljno jer moja žrtva, time što je prijatelj, bijaše (i moje žaljenje potvrđuje to) zeleneći list negdje blizu vrha jedne od mojih grana, hranjen mojim vlastitim sokom. Querelle je znao da nitko na zemlji, bez da počini svetogrđe koje Querelle sam bi pokušao spriječiti boreći se protiv do svog posljednjeg daha, bi ikada uspio u uzimanju određenih ukradenih dragulja od njega, kad njegov suučesnik (i prijatelj) kojeg je dostavio u ruke policije da bi sam puno brže izbjegao, bijaše kažnjen s pet godina samičkog zatvora. Nije mu egzaktno stvaralo žaljenje to što se našao istinskim vlasnikom ukradenih dobara, nego ih je on razmatrao osjećajem koji moramo nazvati plemenitijim, niti najmaje uprljan sklonošću, vrstom muške vjernosti ranjenom kompanjonu. Ne da je naš heroj imao ideju da on drži plijen za svog suučesnika, da bi ga kasnije dijelio s njim; glavna stvar, za njega, bijaše držati plijen nedirnutim i izvan dohvata ljudske pravde. Svaki puta kad bi opet ukrao ili opljačkao, Querelle bi odmah osjetio potrebu da ostvari mističnu vezu između ukradenih objekata i sebe. "Pravo osvajanja" postala je fraza koja nešto znači. Querelle je pretvarao svoje prijatelje u narukvice, ogrlice, zlatne satove, naušnice. Tako pretvarajući jedan od svojih osjećaja - prijateljstvo - u cash s nekim uspjehom, stavio je sebe izvan ograde bilo kojeg čovječjeg suda. Ta transmutacija doticala se samo njega. Bilo tko tko bi pokušao natjerati ga da "iskašlje stvar ponovno" bi počinio čin oskvrnuća groba. Tako Gilovo uhićenje uzrokovaše Querelleu popriličnu žalost, ali u isto doba on bijaše oštro svjestan toga da postaje gotovo tjelesno oklopljen svekolikim draguljima i zlatom koje je simbolizirao novac postignut Gilovom pomoći. Naš argument je da mehanizam koji smo upravo opisali je vrlo uobičajen u naše doba. To je jedan koji može biti viđen funkcionirati u svačijoj svijesti, ne samo u onima koji su postigli svijest o njihovoj kompleksnosti. Usprkos toga treba naglasiti da Querelle kojem je potrebno imati sve svoje resurse na svom raspolaganju u bilo kojem danom trenutku, bijaše tako obavezan oslanjati se manje više stalno na njihovom izvlačenju iz svojih unutrašnjih protivurječja.

Kad mu je Dédé rekao o tuči između dva brata, zlobno uživajući zadržavati se na uvredama koje je Robert dobacivao Querelleu, Mario odjednom doživi osjećaj strahovitog oslobađanja premda još ne znajući čega to bijaše spašen. Izviralo je u iznenadnom pa ipak maglovitu osjetu da Querelle ima nešto s ubijstvom mornara zvanog Vic. Bijaše maglovito jer dominantan osjećaj bijaše onaj rasterećenja, slasti i svjetla. Mario osjećaše se spašenim, tom jedinom, daleko od lucidne, idejom. Polagano, uzimajući svoj osjećaj spasenja kao točku polazništa, uspostavljao je efektivne veze između tog ubijstva i onog što je mislio da zna o homoseksualcima: ako je istina da Nono je guzio ga, tada Querelle mora biti "queer". I to ga je odmah činilo vrlo vjerovatnim kandidatom za ubojicu tog ili bilo kojeg mornara. Mariove fantazije o Querelleu bijahu netočne, bez sumnje, pa ipak omogućile su mu otkriti istinu. Nastavljajući svoja razmišljanja o Querelleu i ubojstvu, on je odmah došao na ideju smatranu sasvim sigunom među policijskim vlastima - da Gil je počinio oba ubijstva; iz straha da se ne izda, nije mogao proturiječiti otvoreno. Tada nastavi uspostavljati svoje vlastite zaključke, metodičkim pretpostavkama, i konačno predati ih dražesnom plesu hipoteza. Razmišljao je o Querelleu zaljubljena u Vica, zatim ubiti ga u napadu ljubomorna bijesa; ili obratno, Vic, savaladan sličnom emocijom, pokušavajući ubiti Querellea i postajući njegovom žrtvom. Mario je potrošio cijeli dan žonglirajući te ideje, niti jedna od njih provjeriva, ali polagano postajući sve više i više uvjeren u Querelleovu krivnju. Mario dozva Querelleovo lice, blijedo usprkos mornareva


tena, blijedo i slično onom njegova brata. Ta sličnost izazvala je neku vrst dražesne konfuzije u Mariovu umu, vještičji kotao misli koje nisu bile Querelleu u korist. Jedne večeri, dolje pored starog opkopa, pojava dva brata učinila ga je osjećati se nemirno, na način ne sasvim različit onom kako Madame Lyisiane doživljavaše. Mario je shvatio da može uzeti svaku od Querelleovih crta i bez napora ju uključiti u mentalnu sliku Robertova lica. Polagano slika se ispunjavala i preuzela mjesto lica koje je Mario gledao. U mraku noći, pod stablima, Mario ostade nepomičan na nekoliko sekundi. Bijaše razdiran između stvarnog lica koje je vidio i na njega nadograđenu sliku. Namrštio se, nabrao obrvu. Querelleovo lice, prisutno i nezainteresirano, interferiralo je s Robetovom slikom. Dvije krigle se spojiše, postadoše nejasne, boriše se, postadoše identične opet. Te večeri ne bijaše ničega da ih razlikuje, čak niti smiješak da pretvori Querellea u bratovu sjenku (Querelleov smiješak bi se širio mreškajući po cijelom njegovom tijelu, kao veo u pokretu, drhtureći, vrlo tanak sa sjenovitim naborima, i tako pojačavajući draž njegova vrag-mari, gipka i živa tijela, dok Robertova tugaljivost se sastojaše od strasti za sama sebe: umjesto da ga potamni, njegova samo-ljubav postade ognjište bez topline, svjetlo koje se činilo prigušujućim jer njegovo tijelo bijaše tako kruto, pokretano tako teško i namjerno). Zatim čar magije prođe. Detektive se vratio iz ošamućujućeg vrtloga."Koji od njih?" mislio je.Ali činilo se da nema sumnje da Querelle bijaše ubojica."O čemu misliš?""Oh, ništa."Odbijao je biti zavaran tom velikom sličnosti, premda je imala strahovit efekat na njega. Njegovi osjećaji za Querellea izražavaju se u malkoc pogrdnoj misli: "Mogu vidjeti da pokušavaš ostati na palubi, prijatelju, ali to neće proći kod mene". Odlučio je, namjerno, ignorirati dalje komplikacije kao stvari izvanj njegova domena istrage. Nije bilo stvoreno za njega, Maria, da se baci u to i izađe kao pobjednik. Drugim riječima, stvarno nije bio njegov posao. Pa ipak čuo je sebe reći:"Tisi čudan tip.""Zašto to kažeš?""Ne znam, nema razloga. Samo sam rek'o."Kad je Mario doživio taj osjećaj oslobađanja, bijaše to zbog "bljeska" koji imaše da mornareva krivnja bi mogla mu služiti u drugom kontekstu. Bez da je znao razlog tomu, bez da je čak i formulirao misao sebi samom, on je naprosto znao da mora zadržati otkriće za sebe zauvijek. Zakleo se sebi na šutnju. Ako je štitio ubojicu i postao voljni pomagač u zločinu, možda bi to moglo mu zaraditi odrješenje za izdajstvo prema Tonyju Dokeru. Nije bilo toliko da je Mario išao u strahu od tog starog drugara ili čak kolektivnog dokerskog uzimanja krvne osvete: opći osjećaj pogrde, upućen njemu, bijaše čega se najviše bojao. Premda se mi jedva osjećamo kvalificirano raspravljati psihologiju policije, voljeli bismo pokazati kako razvoj i upotreba određenog skupa reakcija - kultiviranjih njima - pomaže rast te začuđujuće biljke koje neki nalaze tako oduševljavajućom: pajkana. Mariova najdraža gesta bijaše okretati svoj zlatni pečatnjak oko svog srednjeg prsta; pečatnjak bijaše tako velik da su njegovi rubovi uzrokovali malu iritaciju susjednih prstiju. Običaj je bio posebno vidljiv kad bi Mario sjedio iza svog stola i rešetao nekoga ulovljenog kradući na dokovima ili u skladištima. Dijelio je ured s kolegom, ali svaki je imao svoj stol. Mario bijaše sasvim elegantan muškarac (to je neupitno, imao je izuzetan ukus). Volio je pojavljivati se dobro odjeven. Mi nadalje bi mogli zamijetiti dobar, jednostavan kroj njegovih odijela, ozbiljna jednostavnost kako ih je nosio, pretežno nezaiteresiran izraz na njegovu licu, konačno trezvenost i uvjerenost njegovih gesta. Sama činjenica da ima stol u uredu davala je Mariu, u očima delikvenata koje je ispitivao, utisak nekoga neupitne intelektualne nadmoći. Ponekad bi se ustao, ostavljajući stol, bez, činilo se, razmišljanja, na način na koji se netko odvaja od nečega za što zna da je u dobrim rukama. To bijaše uglavnom kad bi išao pogledati neki od svojih brojnih spisa. To je dodavalo dalje njegovu prestižu: pokazivalo ga je kao posjednika tajni nekoliko tisuća ljudi. Kad bi izašao van, njegovo lice bi se trenutačno pretvorilo u masku. Ni pod kojim okolnostima ne smije


nitko posumnjati, u caféu ili drugdje, da oni opskrbljuju policajca povjerenjem. Iza te maske - kako uvijek mora postojati lice iza takove stvari, da ju podupire - Mario je slagao svoje osobine u lice policajca. Mnoge sate, svaki dan, on bijaše taj koji je imao otkrivati slabosti smrtnih ljudi, njihove grijehe, najmanju indiciju pri čemu bi one mogli voditi, maksimalnom ekspeditivnošću, čak i ako bi se činile van svake sumnje, do najužasavajućih ispaštanja. Suptilna profesija, i on bi bio lud degradirati ju na razinu prisluškivanja ili virenja kroz ključanice. Mario nije osjećao znatiželju uopće o tim ljudima, uvijek je htio ostati na pristaloj udaljenosti od njih: ali čim bi mislio da je otkrio i najmanju indiciju krivnje, nastavio bi na način djeteta što puše mjehure sapunice, izabirući iz sapunice, krajem svoje slamke, malu konglomeraciju koje se može izraditi u dražesan mjehur duginih boja. Nastavljajući od jednog otkrića do drugog, Mario je doživljavao izuzetno nježan osjećaj uzbuđenja: on ga udisao, zločin bi bubrio, zatim bi se napuhao još malo, konačno odvajajući se od njega i dižući se u nebo. Nema sumnje Mario je rekao u više nego jednoj prilici, da je njegova profesija korisna i savršeno etična. Preko godinu dana sada njegov mladi prijatelj Dédé je organizirao svoj život oko dva načela: načelo krađe, i onoga otkucavanja lopova policiji. Istinski zamjetno dostignuće, tim više što Mario, da bi podupro u njenu njegov aspekt plaćenog doušnika, često bi mu rekao:" Ti si koristan, znaš. Ti nam pomažeš da mi uhitimo te hulje."Kako je dječak živio u savršenoj harmoniji sa sobom, argument se činio sasvim običan njemu, osim onog mi, koji ga je činio osjećati se da sudjeluje u čudesnoj avanturi. On bi prodavao hulje i išao bi u krađe s njima, tu nije bilo ništa posebno."Gilbert Turko - je si ga znao, Dédé?""Da. Ne mogu reći da smo bili kompići, ali znao sam ga.""Gdje je sada?""Nemam pojma.""Ma daj ...""Ali Mario, kunem se. Ne znam ništa o tome. Da jesam, rek'o bi ti."Činjenično, Dédé je vodio svoju vlastitu istragu čak i prije no ga je detektiv pitao o tome, ali ne bijaše kadar ništa naći. Bez da je stvarno uspio interpretirati Gilova ljubavnička prilaženja Rogeru, on je, u najmanju ruku, imao intuitivno shvaćanje što su njihovi smiješci i njihovi susreti značili; ali Rogerova ingenioznost učinila ga je na mnoge načine neprodornim za ono što zovemo prepredenost.

"Bolje da ideš i potražiš ga."U svom uznemirenu umu Mario je imao mračni osjet da bi morao zaustaviti taj plimni val univerzalne pogrde koji spomenusmo - i mislio je da već osjeća njegov sprej na svom licu - time što bi našao ubojicu, našao i zatim predao tijelo u mauzolej koji bi zadržao veliku pogrdu zauvijek."Pokušati ću još nešto. Ali mislim da je napustio Brest.""Nema indicija da jest. I da je otišao, nije mogao daleko. On je tražen čovjek. Ti idi van i jebeno dobro drži usta zatvorena i tvoje oči otvorene, i izvadi vosak iz ušiju, dečko. Onako kako ti to imaš napraviti."Ponešto osupnut, Dédé je zurio u detektiva, koji je sad crvenio se bjesomučno. Mario se iznenada osjetio bezvrijednim korištenja takovog govora, čija funkcija, prvenstveno, bijaše prijenos praktičnih detalja, čija stvarna ljepota leži u sposobnosti dovesti, od govornika do slušatelja, inače neizrecivi i gotovo trenutačni osjećaj članstva u tajnom i enigmatičnom bratstvu - ne po krvi, ili jeziku, nego nevjerovatnom području tog govora, njegovim konfliktnim pa ipak ispreplićućim nitima monstruozne opscenosti i velike skromnosti. Pokušavajući upotrebljavati slang dok nije u stanju milosti, Mario završi rekavši ništa, u tako puno u osnovi uštogljenih riječi. Sad je opet bio tek pajkanom, ali jer mu je nedostajao pandan (ili protivnik), osjećao se umanjenim. On je mogao samo biti policajcem na svojim vlastitim vanjskim granicama, koje bijahu gdje je on vodio svoj rat protiv


kriminalnog svijeta. Nije bio u stanju stvoriti, unutar sebe, osjećaj dosljednosti i dubokog jedinstva koje jest unutrašnja bitka suprotnih želja. Premda je bio sasvim definitivno policajac, Mario je znao da u sebi nosi delikventa, možda čak i kriminalca - u svakom slučaju, tamni lik kojim bi postao, da nije odabrao biti policajcem - ali njegova izdaja Tonyja ga je odrezala od kriminalnog svijeta, učinila mu nemogućim referirati se na to. Sad je morao stojati izvan i biti sucem. Nije više mogao ući u njega kao da je sklon i kovak element. Tu ljubav koju svaki umjetnik osjeća za svoj materijal, u njegovom slučaju materijal nije uzvraćao. Tako je on mogao samo čekati i brinuti. U jednom bljesku nade spasenja on je nekako spojio osvetu dokera s blještećom Querelleovom krivnjom. Tijekom dana on je pričao i provaljivao šale sa svojim kolegama kojima nikada nije rekao o prijetnjama upućenih njemu. Gotovo svaku večer bi sretao Querellea kod željezničkog nasipa. Nije mu palo na pamet da otkriće upaljača za cigarete koji je ležao pored Vicovog mrtvog tijela bi mogla indicirati suučesništvo između Gila i mornara; tako nije mislio o stavljanju Querellea pod nadzor. Na svom putu iz starog zatvora, Querelle je došao na nasip. Nije osjećao prijateljsku emociju prema detektivu, ali ga je nastavio sretati iz navike koja je bila temeljena na tome da je on bio na Mariovu milost. Vjerovao je također da taj odnos mu priuštava nešto zaštite. Osjećao je korijenje kako raste. U mraku jedne večeri šapnuo je:"Ako bi me ulovio da nešto povučem, bi li me stavio u hladionicu?"Uzevši doslovno, izraz "mogao si ga oboriti dodirom pera" nije egzaktno istinita, ali stanje krhkosti u koje to reducira osobu koja izaziva to obavezuje nas upotrijebiti ga: "mogao si oboriti " Maria "dodirom pera". Njegov odgovor bijaše lisičji dovoljno:"Naravno, zašto ne? Bila bi moja dužnost.""Dakle bila bi tvoja dužnost maknuti me. To nije baš zabavno.""To je tako, pak. I da si ubio nekoga, ja bi te poslao na put na staru rezalicu.""Vidim."Natrag na svojim nogama nakon onog što niti on niti detektive ne bi išli tako daleko da nazovu čin ljubavi, Querelle bi postao muškarcem opet, gledajući drugog muškarca. Imao je mali smiješak na svom licu dok stajaše tamo, zakopčavajući se, zatvarajući kopču širokog remena kojeg je upotrebljavao kao pojas, iza leđa; činilo se da podrazumijeva da njihove aktivnosti bijahu tek dobra čista zabava. Obzirom da je ta scena se desila blizu početku afere Madame Lysiane s Querelleom, i kako Querelle nije mogao shvatiti egzaktno isprepleteni odnos među Nonom, pajkanom Mariom, i njegovim bratom, došao je blizu sumnje u neku vrstu konspircije. To ga je strašilo. Slijedeće večeri rekao je Gilu da ode. Čim je ušao u staru kaznionicu, metodički je ušao u rutinu koju je isplanirao večer prije a koja je bila oblikovanja da osigura njegovu vlastitu sigurnost. Prva stvar bila je dobiti revolver nazad od Gila, počevši lukavim pitanjem:"Imaš još uvijek grijalicu?""Naravno. Sakrio sam ju ovdje.""Mogu vidjeti?""Zašto? U čemu je problem?"Gil se bojao pitati da li je došlo vrijeme upotrijebiti ga, ali je strahovao da bi to mogao biti slučaj. Querelle je govorio vrlo blagim tonom. Znao je da mora produžiti vrlo oprezno, da ne bi pobudio nikakovu sumnju u Gilovu umu. Radio je izvrstan glumački posao. Zadržavajući objašnjenje pri čemu čineći Gilu nemogućim odbiti ili čak oklijevati, on nije rekao "Samo ga daj", nego "Hajmo vidjeti ga, re'ću ti o čemu je ...". Gil je gledao kako ga Querelle gleda, i obojca bijahu izluđeni blagošću njihovih vlastitih glasova - u mraku, oni su zvučali gotovo nježno. Sjene i ta blagost uronila ih je obojcu, gole kože oderane naživo, u istu kacu slatkog balzama. Querelle osjećaše istinsko prijateljstvo, više nego to, ljubav za Gila, i Gil je uzvraćao. Ne želimo podrazumijevati da Gil je već sumnjao kamo to Querelle ga vodi (žrtveni i nužni kraj), mi samo hoćemo istaknuti univerzalnost sadržanu u partikularnoj prilici. To nije bio slučaj nagoviještanja - ne da mi ne vjerujemo u njih, samo to je da oni pripadaju kraljevstvu znanstvenog studija koji više nije umjetnost - jer djelo umjetnosti je slobodno. Čitajući, apropos slikanja koje je pokušaj prikaza Isusa


kao djeteta, "u njegovim očima, u njegovu smiješku, čovjek je mogao predmnijeti tugu i beznađe Raspela", mi kažemo da je to istinski odurna instanca lošeg književnog pisanja. Međutim, da bi uspjeli dati čitaocu istinu o Gilovu i Querelleovu odnosu, on ili ona će nam trebati dopustiti upotrijebiti taj odbojni literarni cliché koji mi sami osuđujemo, dati nam dopuštenje napisati da Gil iznennada je imao predosjećaj Querelleova izdajstva i svog vlastitog žrtvovanja. Nije samo da je ta otrcanost ekspeditivno ubrzava definiciju pripadajućih uloga ta dva heroja: jedan je iskupilac, drugi prilično van iskupljenja: ima tu još toga, kako ćeno, nas oboje, vidjeti. Gil učini pokret koji u nekoj mjeri ga oslobodi sveprodorne nježnosti koja ga je spajala s njegovim ubojicom, (Prikladno je istaknuti, u tom kontekstu, da to sigurno nije mržnja, nego druga vrsta osjećaja koja može uzrokovati oca zapodjeti prijateljski razgovor s ubojicom svog sina, zanemarujućeg začuđenih i zgroženih pogleda publike - upravljajući svoja tiha pitanja svjedocima zadnjih trenutaka ljubljena stvorenja). Gil ode u mračniji dio spilje, i Querelle poskakujući za njim."Imaš ga?"Gil podignu glavu. Bijaše na koljenima, tražeći pištolj pod hrpom smotana užeta."Šta?"Tad se nasmija, malo vrištavo."Mora da sam lud!" dodade."Pogledajmo."Blago je upitao za revolver, i blago ga uze od Gila. Spasenje kimnu. Gil ustade opet."Što ćeš napraviti?"Querelle oklijevaše. Okrenu leđa Gilu, ode do kuta gdje Gil uobičajeno stajaše. Zatim reče:"Vrijeme je da ideš. Stvari se ugrijavaju.""Ne šališ se?"Dužina primjedbe bijaše taman za Gilovu sposobnost tog trenutka. Njegov glas bijaše u opasnosti puknuti. Strah od giljotine, spvajući već dugo vremena, iznenada izazva čudan fenomen: učini svu krv u njegovu tijelu sliti se natrag u srce."Da. Traže te ponovno. Ali ne trzaj se. I nemoj misliti da ću te ostaviti na cjedilu."Gil pokuša shvatiti, ali nejasno i neodlučno, što je to sve s revolverom, i tada vidje Querellea kako ga stavlja u džep kaputića. Osjet da je čin izdaje učinjen bljesnu u njegovu umu, dok u isto doba se osjećaše duboko rasterećen da se riješio objekta koji bi ga silio na djelovanje, možda čak i ubijstvo. Pružajući ruku, reče:"Hoćeš pustiti da ga zadržim?""Gle, ovako je. Da ti objasnim. Nemoj me krivo shvatiti, nije da ja velim da će te uloviti, siguran sam da neće.Ali nikad se ne zna. Ako bi, bolje za tebe da ne nosiš pištolj."Querelleovo privatno rezoniranje išlo je na slijedeći način: ako počne pucati po pajkanima, pajkani će pucati odmah nazad. Ili će ga ubiti, ili će ga uloviti živa. Ako ga uhite, naći će, ili od Gila oslabljena ranama, ili intezivnim ispitivanjem da je taj revolver bijaše pripadao Poručniku Seblonu, i tada što drugo to jadniče može nego uperiti prst na svog stewarda. Pokušavajući slijediti naših protagonista duše, mi pokušavamo baciti nešto svjetla na naše vlastite. Budite slobodni primijetiti da stav koji bi mi voljeli usvojiti - s pogledom na, ili moguće, s predznanjem željenog ishoda priče - nas je doveo do otkrića danog psihološkog svijeta koji podupire ideju slobode izbora; ali čim razvitak priče zahtijeva da jedan ili drugi od njenih glavnih likova proglasi presudu, da razmisli, mi smo istog trena sučeljenji s arbitrarnim: lik izmiče autoru, postajući svoje vlastito, jedinstveno biće. Tako moramo priznati da je autor kadar objaviti neke crte tog lika tek nakon činjenice. Sad u primjeru Querellea. Ako je potrebno objašnjenje, pokušajmo ovo, ništa bolje, ništa gnjusnije nego bilo koje drugo: zahvaljujući njegovu nedostataku imaginacije istog reda kao i njegov nedostatak osjećaja, on je krivo procijenio oficira. Seblonov dnevnik donosi svjedočanstvo činjenice da prije no što bi denuncirao Querellea, on bi preuzeo krivnju na sebe. To je istina da u jednom odlomku Poručnik izražava želju istaknuti Querellea kao ubojicu, ali vidjeti ćemo koju suptilnu upotrebu je on načinio od svoje želje.


Gil je mislio da gubi razum. Za živu glavu nije mogao shvatiti prijateljeve namjere. Čuo je sebe govoriti:"Dakle, to je to. Morati ću izaći tamo van gol, gol do kože."Querelle je upravo pokupio mornarsku odjeću. Nije si mogao priuštiti ostaviti Gilu išta što bi ga moglo inkriminirati."Daj šuti, ti mali crvu, nećeš morati ići gol."Ta posebno ranjavajuća primjedba pokorila je Gila, koji bijaše, postupno potpiren na to Querelleovim blagim pa ipak dalekim ponašanjem, dosegao točku pobune. Querelle je znao zadivljujuće dobro da je on još uvijek mogao pokazati tko je boss, i tako se usudio postupati s osobom koja bi mogla dovesti do njegova pada takovom nadmoćnom osornošću. Čeličnim živcem i lukavošću podigao je ulog u igri do stupnja gdje najmanja greška bi mogla poslati igrača u smrt. Mirišući (riječ, čini se, najtočnija) uspjeh koji ima u njoj, odluči igrati do kraja."Ne'š me raspižđivati sada, ha? Nemoj sad glumiti tough guy. Sad je vrijeme slušati moj savjet."Prihvativši taj stav i ton, došao je blizu tako ozbiljne opasnosti (jedan lucidan trenutak i Gil bi se mogao predati svom rastućem očaju) da je shvatio čak i većom brzinom, jasnoću i prisutnost svih tisuća sitnih detalja koje tek trebaju doprinijeti, Gilovom smrću i njegovom šutnjom, Querelleovom vlastitom spasenju. Oprezan, hitar, već pobjednik, on spusti svoj prezir i osornost, znajući bi to moglo slomiti ili narušiti ravnotežu koja je sada naginjala u njegovu korist i ukazivala da će dobiti i zadržati svoju slobodu. (Primijetimo da Querelle bijaše sposoban raspoznati puteve i načine koje je trebao upotrijebiti da bi uspio jer bijaše, i znao je to da jest, apsolutno slobodan; tako je vidio da si može priuštiti ublažiti svoj prezir i arognaciju s malo kompanjonskog govora.) S malim, iskrivljenim smiješkom - tako, u svom vlastitom umu, pokazujući Gilu ironiju i temeljnu beznačajnost cijele situacije - reče:"K vragu, daj. Nisi tip koji će se slomiti u ovakom trenutku. Samo trebaš slušati što ti kažem. Razumiješ?"On stavi ruku na Gilovo rame, kojem se obraćao kao bolesnu čovjeku, nekom tko je određen umrijeti, dajući svoj konačni savjet koji se više ticao Gilove duše nego tijela."Uđeš u prazan stan. Zatim prvo sakriješ svoju lovu. Samo ju staviš pod neki jastuk na stolici. Drži samo nešto sitniša kod sebe. Kužiš što mislim. Moraš voditi računa da nemaš puno love sa sobom.""A što je s odjećom?"Gil je mislio reći "I ti hoćeš da idem u tim starim krpama", ali kako je to ukazivalo na suviše veliki stupanj intimnosti i emocionalne vezanosti među njima dvojcom (i on već bijaše posramljen time), shvatio je postavljajući to na taj način bi moglo iritirati Querellea. Reče:"Prepoznati će me u ovome.""K vragu, ne. Ne brini o tome. Pajkani ne mogu se sjećati što si nosio tada."Querelle nastavi u istom, istodobno zapovjednom i nježnom načinu. Kako sreća htjede (ta vrsta sreće, obzirom da je vrsta zaljubljenosti ili bolesti, uzrokovana smiješnim kruženjima u vaskularnom sustavu događaja), tu se desi još jedno najprikladnije bježanje s jezika. Držeći Gila za ramena objema rukama, Querelle reče:"Smiri, stari. Napravi'ćemo ih još."On bijaše govorio o njihovim poslovima, i Gil je shvatio na takav način, ali emocije koje su te riječi dozvale u njemu, zahvaljujući tajnom double-entendre koje je učinilo ih referirati se na djecu, načinilo je veliku konfuziju u njegovu srcu, između suučesnika i ljubavnika. Za Gila, to bijaše otkrovenje. Zatim, ipak, greška se uvuče unutra, i mi ju moramo zabilježiti: bijaše to ista ona greška koju preživjeli po običaju počine kad potiču one koji imaju upravo umrijeti da imaju vjere i hrabrosti. Kako razmišljaše, najpažljivije, zapravo moleći Gila da ga ne izda čak i ako ga policija


ulovi, on nastavi:"Ne bi imalo nikakove razlike, znaš. Što god se desi, ti ne rizikuješ." I kao nevinašce na grudima Nevinosti, Gil upita:"Ne rizikujem? Što misliš?""Pa, znaš. Ti imaš već smrtnu kaznu nad glavom."Gil osjeti kako mu se stomak okreće, postajući sasvim prazan, svezujući se u čvor; zatim se razveže opet i težina cijelog globusa uđe u njega. On se nasloni na Querellea koji ga primi u svoje ruke. Spomenimo, u ovoj točki, da Gil nikad nije spomenuo Querellea policiji. Prije no što je Gil poslan u Rennes, Mario se pobrinuo biti prisutan svakom od ispitivanja, lagano pobojavajući se da bi mogao spomenuti Querelleovo ime. Mario bijaše uvjeren da mladi zidar bijaše počinio jedno od ubijstava, ali da je nevin u drugme. Od trenutka svog uhićenja, Gil bijaše zaboravio Querellea, i nikad nije spomenuo njegovo ime zbog jednostavnog razloga da nitko nikada nije pitao. Nema potrebe razrađivati točku: čitalac će jednostavno razumjeti zašto niti Gil niti detektivi (s izuzetkom Maria) bi mogli ikada stvarno shvatiti vezu između ubijstva mornara i uskoro istinski podzemne egzistencije čovjeka koji je ubio zidara. Što se tiče Maria, njegova uloga u sljedu događaja postala je prilično neobična. Da bi mu pridružili njegova definitivna i možda konačna značenja, moramo se osloniti na nekoliko flashback-ova. Dédé bijaše - ili je mislio da je - obaviješten o svim sentimentalnim vezama mladih dječaka u Brestu. Da bi bolje služio Maria, nema sumnje, i iza njega, policijske vlasti, ali, primarno, da bi služio - on je sebe izdvajao (a to opet, čini se izvire u njegovoj fizičkoj i etičkoj agilnosti, u njegovu hitru oku) svojim hitrim moćima opažanja. Prije no što je stekao osjećaj svoje vlastite svijesti (i time, bojazni), Dédé se nikada nije usuđivao podsjećati Roberta na tuču između dva brata kojoj je svjedočio, ali je smatrao to solidnim dijelom informacije da Roger bijaše Gilov ljubavnik. Jedan dan reče Mariu:"To je mali Roger, Turkov kompa."Negdje u isto doba Gil reče Querelleu koji nije obraćao puno pažnje na to:"Ponekad mislim, ako bi bio uhićen, da bi možda mogao napraviti deal s Mariom.""Kako?""Šta? Pa, znaš ...""Kakav deal?""Nikad ne znaš. On je homo. On je kompa s Dédéom."

Gilova razmišljanja odražavaju prilično raširenu ideju: od samog trenutka svog uhićenja, adolescent razmišlja o okretanju činjenice homoseksualnosti u svoju korist. Obzirom da govorimo o općenitoj reakciji, nešto izvan nas samih, pokušati ćemo tek površno i kontroverzno objašnjenje: to je da dijete želi žrtvovati ono što mu je najdragocjenije; ili je to da opasnost ga baca na milost njegovih najtajnijih želja; nada li se umiriti sudbinu takovom žrtvom; spoznaje li iznenada cjelokupno, moćno bratstvo pederasta i stavlja svoju vjeru u to; vjeruje li u moć ljubavi? Da bi znali odgovore, trebali bi tek uroniti u unutrašnje djelovanje Gila, nemamo dovoljno vremena ostavljeno za to. Niti vjere. Ova knjiga proteže se na puno previše stranica, i zamara nas. Ali jednostavno zabilježimo duboku nadu koja ispunjava srca mladih osumnjičenika kad čuju da sudac ili advokat određen da brani ih je homo.

"Tko je Dédé?""Dédé? Oh, siguran sam da si ga vidio s Mariom. On je klinac. Provodi mnoštvo vremena s tim pajkanom. Ali ne mislim da ima neki drugi razlog. Što mislim je, da mislim da Dédé nije doušnik.""Kako izgleda?"Gil ga opisa. Kad ga je Querelle jedne večeri sreo, upravo se opraštao od Maria, Querelle osjeti duboku ranu kako se ponovno otvara u njemu. Prepoznao je dječaka koji svjedočio njegovoj svađi s Robertom, i njegov vlastiti rival za Mariove naklonosti. Usprkos, on pruži ruku. Osjećaše da bijaše nešto kao prepredena poruga u Dédéovom ponašanju, u njegovu smiješku, njegovu glasu. Kad se


dječak udaljio od njih, Querelle upita, sa smiješkom:"Tko je sad to? Tvoj mali ljubavnik?"Odgovarajući jednako, malkoc podrugljiva smiješka u njegovu glasu, Mario reče:"Šta je to tebi? On je slatki mali dječak. Nisi ljubomoran ili nešto?"Querelle se nasmija i imaše smjelosti reći:"Šta ako jesam? Zašto ne?""Oh, daj ..."Ali tada nastavi, uzbuđenim, slomljenim glasom: "Daj, popuši mi!". Querelle, također, bijaše u vrlo uzbuđenu stanju. Bijesno, očajnički, on poljubi Maria u usta. Tada, s većim žarom no uobičajeno i s velikim posvećenjem, on pokuša svoje najprokletije da stvarno osjetiti detektivov kurac penetrirati njegova usta i grlo. Mario osjeti očajničko raspoloženje. Na prolijećući ali ponavljajući strah da bi divlji mornar mogao odgristi njegov ud u jednom divljačkom potezu, detektive je dodao začine uzbuđena ljubavnika štucanje i opasna priznanja, izražavajući potonja u obliku uzdaha ili molitvi. Uvjeren da njegov ljubavnik je ekstatičan povijajući se na svojim koljenima ispred pajkana, Mario izdahnu svu svoju sramotu. Zubiju stisnutih, lica okrenuta gore, u maglu, on mrmljaše:"Jes', ja sam pajkan! Jes', ja sam prljavo kopile! Ševio sam gomile tipova! I svi su oni sada iza brave, rade svoje! Volim to, znaš, to je moj posao ..."Što je više opisivao svoje odurne žudnje, jačim su njegovi mišići rasli i nametali na Querellea zapovjedničku, dominantnu, nepobjedivu i blagotvornu prisutnost. Kad su bili licem u lice opet, stojeći, zakapčajući se, transformirani ponovno u muškarce, niti jedan od njih nije se usuđivao spomenuti njihovo delirično stanje od trenutak prije; da bi raspršili nemir koji ih je razdvajao jednog od drugog, Querelle se nasmiješi i reče:"Pa, još mi nisi rekao da li je taj klinac tvoj komad dupeta?""Hoćeš stvarno znati?"Iznenada Querelle bijaše preplašen, ali zadrža glas mirnim:"Da, Dakle?""On je moj doušnik.""Ne šališ se!"Sad su mogli nastaviti, pričati posao. Spuštenim glasovima, pokušavajući, usprkos, zadržati ih mirnim i jasnim, tako da ne bi pokazali bilo kakovih znakova kako bizarnim i moguće sramotnim oni osjećaše subjekt, nastaviše pričati, i u jednom trenutku Querelle načini izjavu:"Znaš, mogao bih srediti da uhitiš tog Turka."Mario je to ulovio u letu."Je l' tako?" reče."Jest, tako. Ali samo ako imam tvoju riječ da me nećeš spomenuti."Mario dade svoju riječ. Već bijaše napustio svoje mjere opreza, zaboravio plan ostvariti mistično pomirenje s podzemnim svijetom: nije mogao oduprijeti se prilici da djeluje kao policajac. Odlučio je ne ispitivati Querellea o izvoru njegovih informacija ili njihovoj pouzdanosti. Vjerovao je mornaru. Vrlo brzo odlučiše koje mjere treba poduzeti da se Querelleovo ime zadržalo izvan toga zauvijek."Stavi tog tvog klinca na njegov trag. Ali pazi da ne posumnja ništa."Sat vremena kasnije Mario dade Dédéu naređenje da ode na željezničku stanicu i pazi na sve odlazeće vlakove. Imao je obavijestiti Upravu Policije čim ulovi znake Turka. Prodao je Gila. Tim činom Dédé je odvojio sebe od svijeta svojih ravnih mu bića. To bijaše početak njegova uzašašća, o značenju kojeg čitalac već je obaviješten.

Na palubi Le Vengeura Querelle nastavi služiti oficira, ali potonji čini se, preziraše ga, i to je


uzrokovalo Querelleu neku mjeru bola. Kao meta oružane agresije, Poručnik se osjećao dovoljno ponosnim razviti ukus za avanturu. U njegovu dnevniku nalazimo slijedeću izjavu:

Ne osjećam se ni na koji način inferioran tom mladom i čudesnom razbojniku. Oduproh se. Bijah spreman umrijeti.

* * *

Da bi ga nagradio za pomoć u Gilovu uhićenju, Policijski Komesar povjerio mu je specijalne, gotovo službene zadatke. Postao je njegov zadatak nadzirati mlade kradljivce, mornare i vojnike, u Monoprix robnoj kući.Kako je Dédé vozio se dizalom, stavljajući svoje žute kožne rukavice, imao je osjećaj da je istinski "na putu prema gore". Sad bijaše agentom. Sve je bilo tu da ga ponese, da ga transportira. Bijaše siguran u sebe. Silazeći na vrhuncu svoje apoteoze, katu robne kuće na kojem će početi svoju novu karijeru, znao je da je stigao. Imao je svoje rukavice na rukama, kat bijaše horizontalan, Dédé bijaše gospodarem svoje domene, slobodan biti ili veličanstvenim ili svinjom.

Onima koji nisu sposobni slijediti život avanture po svom, Mornarica (kao sve oružane snage) nudi im jedan na pladnju: sve što trebaju učiniti jest potpisati, i on će uzeti svoj metodičan tijek, konačno potcrtan tankom crvenom trakom Legije Časti. Međutim, upravo u sredini svoje ofiicijelne avanture, Poručnik Seblon bijaše odabranim za jednu drugu koja se pokaza daleko ozbiljnijom. Ne da je on išao tako daleko da sebe smatra herojem, ali je izoštreno postao svjestan svog izravnog iskustva najpreziranije, najodbojnije, i najplemenitije među socijalnim aktivnostima: oružane pljačke. Bijaše žrtvom pljačke u punom dnevnom svjetlu. Pljačkaš je imao šarmantno lice. Premda bi bilo čak i još čudesnije biti taj pljačkaš, bijaše dovoljno uzbudljivo biti žrtvom. Nije niti pokušavao iskobeljati se iz mase sanjarenja koja su mu davala tako slatke male trzaje. Osjećao se uvjerenim da niti jedan dio njegove tajne avanture (gdje je bio sam s pljačkašem) neće nikada izaći na svjetlo. "Ništa od toga ne može ikada izbiti" bijaše izraz koji je korisito u svom umu. Bijaše sposoban skriti iza svog ozbiljna izraza lica. "Moj silovatelj! on je moj silovatelj potrčkujući iz magle kao vuk, da ubije me. Jer ja jesam branio novac pred licem smrti." Nakon nekoliko dana u stacionaru, provodio je dane za svojim stolom. Noseći ruku u povezu, prošetao bi palubom, zatim odmarao, ležeći u kabini."Želite li da donesem malo čaja, gospodine?""Da, zašto ne."Žalio je da njegov silovatelj nije bio Querelle.

Kako sretan bih trebao biti boriti se s njim za moju torbicu. On bi, napokon, dao mi priliku dokazati moju hrabrost. Ali tada, bih li ja optužio ga? Čudno pitanje koje vodi me otkriti - što? - u samom sebi. Zapamtimo posjetu detektiva mojoj kabini i moju vrtoglavicu tada.Došao sam blizu dati Querellea njima. Ja još uvijek se pitam da li moje držanje i moji odgovori, nakon svega, ne ukazuju njega policiji. Mrzim policiju, pa ipak sam došao blizu toga da radim njihov prljavi posao. Bila bi ludost vjerovati da je Querelle ubio Vica, osim u tom snu. Volio bih da je to učinio, ali to samo jer tada ja mogu izgraditi sanjariju oko tragedije ljubavi. Ponuditi Querelleu moje potpuno posvećenje. Kad bi došao, na kraju svog konopa, s grižnjom savjesti i mučenjem, njegove sljepoočice lupajući, njegova kose mokre od znoja, proganjan svojim djelom, povjeriti mi se! Tada bih ja mogao ja biti njegovim ispovjednikom i dati mu odrješenje, držati ga u mojim rukama i tješiti ga, i konačno ići u zatvor s njim! Kad bih samo mogao učiniti sebe vjerovati u to da je ubojica, tada bih ga mogao denuncirati, tako odmah dobivajući mogućnost tješiti ga i dijeliti njegovu kaznu! Bez da je to znao, Querelle je stajao na rubu nevjerovatne opasnosti. Došao sam vrlo blizu izručiti ga u ruke pajkana!


* * *

Poručnik nikada nije brinuo o tome da bi ga Querelle ucjenjivao za novac. Istina, mornar bijaše sarkastičan drugar, ali čini se bez te vrste cinizma. Nije više Seblom mogao zamijeniti revolveraševu lažnu mornarsku sliku Querelleovom, koliko god bi to volio. Sreo bi ga i pridružio mu se u bitci, i usred borbe, u vremenu koje treba da se uhvati i zatim pusti opet, oni bi dostigli sporazum koji im je omogućavao biti boljim protivnicima ubuduće. U tenucima osamljenosti, Poručnik bi konstruirao herojski dijalog koji bi mogli zatim govoriti: to bi dovelo svoju najdublju ljepotu Querelleu, učinilo vidljivim mladog čovjeka zaslijepljenim očima. Bijaše to kratka, gruba razmjena, reducirana na suštinsko. Suveren miran u svom glasu, oficir bi rekao:"Bože, ti si poludio. Makni revolver. Neću nikome reći o ovome.""Samo daj mi lovu i bi'ćeš OK.""Ne.""Puca'ću.""Hajde."Noću, Poručnik bi činio duge usamljeničke šetnje po palubi, izbjegavajući kolege oficire, proganjan tim dijalogom i svojom nemogućnosti da nastavi i završi ga. "Prevladan menom, on odbaci pištolj. Ali tada moj heroizam ostaje nepoznat. Ili, još uvijek prevladan, usprkos, opaljuje pištolj, upravo zbog poštovanja prema meni i pokušavajući dorasti mojem stasu. Ali ako me ubije, ja tek umirem glupo smrću ukraj puta. Nakon premišljanja o tome dugo vremena, Poručnik odabra kraj: "Querelle povlači obarač, ali u svom uzbuđenju promašuje, samo ranjavajući me." Zatim bi se vratio na brod, ali ne bi dao opis Querellea (kako je dao Gilov). Tako bi pokazao svoju superiornu snagu Querelleu, i Querelle bi ga volio zbog toga."Mogu li dati zahtjev za četrdestosam-satno odsustvo, Poručniče?"Da bi pitao to pitanje, pauzirajući u akciji nalijevanja čaja, Querelle je digao glavu i upravio smiješak Poručnikovom odrazu u ogledalu, ali Seblon se brzo povuče natrag u sebe. Odgovori, otresito:"Sigurno, potpisati ću ti."Nekoliko dana ranije reagirao bi drugačije. Pitao bi Querellea niz podmuklih pitanja, opisujući sve uže krugove oko onog što bijaše najviše suštinsko, do točke da stvarno dodirne to središte ili čak obznanjuje dijelove ali nikad sve. Querelle mu je išao na živce. Njegovo lice, prisutno, nije uspijevalo raspršiti sliku tog smionog revolveraša koji je nestao u jutarnjoj magli. "On je bio samo dječak ali je imao živac." Ponekad bi mislio, osjećajući se malo posramljen, da nije trebalo baš tako mnogo za napasti tetku. Querelle bijaše dovoljno drzak da mu kaže u lice, s nešto umjetnim tonom prijetnje uperene nepoznatom pljačkašu: "Ti tipovi, znaju li oni s kim se petljaju?" Pa, bilo je jasno da "silovatelj" je znao nedosljednu narav žrtve. Nije se bojao. U svakom pogledu, Querelle osjećaše da oficir stavlja distancu između njih, u samom trenutku kad on sam, premda polagano i s tisućama zadrški, bi bio spreman predati se dubokoj i darežljivoj nježnosti što samo homo je sposoban ponuditi. Glede oficira, njegova avantura je stvorila neka razmišljanja i stavove o kojima ćemo govoriti, i iz toga dobio dovoljnu snagu da njemu učini mogućim osvojiti Querellea.

Voljen Querelleom, bio bih voljen svim mornarima Francuske. Moj ljubavnik je jezgra svih njihovih muških i naivnih vrlina.

* * *

Posada galije običavala je zvati kapetana "Naš Čovjek". Njegova blagost i njegova tvrdoća. Ali ja znam da on nije mogao drugačije, on ja morao biti oboje i okrutan i blag, to će reći, on nije davao mučiti ljude samo sa smiješkom na usnama, nego s unutrašnjim smiješkom, nešto da ublaži njegove


skrivene organe (jetru, pluća, stomak, srce). Ta mirnoća postala je manifestna čak i u njegovu glasu, dajući naredbu za mučenje blago, blagom gestom, blagim pogledom u oku. Nedvojbeno, ja iscrtavam idealiziranu i suviše savršenu sliku tog kapetana, ilustrirajući moju vlastitu želju - pa ipak njen izvor, u meni, ne čini ju arbitrarnom. Ona odgovara stvarnosti kapetana kako ga vide osuđenici. Ta slika blagosti stavljena na krvoločne crte trivijalna čovjeka, je u očima promatrača, galijskog roba - ona dolazi iz daljega još, iz njegova srca. Kad bi odredio ta notorna kažnjavanja, kapetan bijaše okrutan. On je nanosio duboke ozljede njihovim tijelima, razdirući ih, vadeći im oči, čupajući im nokte (ili naređujući te stvari da budu učinjene, da bude točno), tako postupajući po svojim vlastitim uputama i održavajući strah, teror bez kojeg ne bi mogao ostati kapetanom. Autoritetom danim mu njegovim rangom (koji je također moj!), on je određivao da ljudi budu mučeni, ali to je činio bez osjećaja mržnje prema njima - kako je mogao pomoći voljeti, na uvrnut način, element kojem je dugovao svoju samu egzistenciju? Istina bog, on je radio okrutno i teško na tom mesu, dostavljeno njemu Kraljevskim Sudovima, ali on je to činio nekom vrstom ozbiljne, smiješeće, pa ipak tužne radosti. Još jednom: galijski robovi vidjeli su kapetana koji je bio oboje okrutan i blag.

"Ilustrirajući moju vlastitu želju" napisao sam. Ako moja želja posjeduje takov autoritet, tako zadivljujuću formu, da prisjeti se dražesnog straha kojeg je povijesna figura kapetana sposobna privući - i s takovom silovitošću - ja moram ju pobuditi u srcima posade. Kad bi oni samo voljeli tako! Hoću biti njihov otac i povrijediti ih. Hoću ih žigosati: oni će me mrziti. Nezainteresirano promatrati ću one koji su mučeni, ne zadrhtavši niti jedan nerv. Malo po malo, osjećaj ekstremne moći će ući i ispuniti me. Ja ću biti snažan, nadvladavši sažaljenje. Biti ću tužan također, dok gledam moju vlastitu žalosnu komediju: taj mali smiješak, mekani glas, rasvjetljući moje zapovijesti.

Ja, također, sam žrtva regrutnih oglasa. Jednog posebno, prikazujući marinca s puškom u bijelim hlačama stojeći na straži na granici Francuske Imperije. Vjetar se dizao pod njegovim petama, crveni čičak nad njegovom glavom.

Znam da nikada neću napustiti Querellea. Posvetiti ću mu cijeli život. Jednog dana fiksirao sam pogled na njega i rekao mu:"Imaš li malo razroko jedno oko?"Umjesto da je postao ljut ili drzak, taj sjani dječak odgovori, glasom koji bijaše iznenada tužan i otkrivaše malu ali neizlječivu žalost:"Nisam ja kriv."Istog trena shvatio sam da postoji otvor tu, u koji bih mogao uliti moju nježnost. Jednoć njegova arogancija raspuca njegov oklop, Querelle nije više tako čisti mramor, nego ljudsko meso. I to je način kojim je Madame Lysiane iskazivala njenu dobrotu i vodila računa o njenim nesretnim klijentima.

Kad patim, nalazim se nesposobnim vjerovati u Boga. I sam, tada, suviše izoštreno svjestan moje osobne nesposobnosti uputiti moje žalbe o Biću - i Njemu - da je to ne moguće dostići. U bolu, mogu se vratiti samo sebi. Kad sam nesretan, znam da imam nekome zahvaliti za to.

* * *

Querelle se doima tako prekrasan i tako čist - ali taj dojam stvaran i dovoljan - da ja uživam pridavati mu svakojake vrste zlodjela. Zatim opet, ja brinem, ne zanjući da li ga želim degradirati i uprljati, ili je moja želja razoriti što je zlo, učiniti ga umišljenim i neučinkovitim, i čineći to


kompromitirati ljudsku pojavu samim simbolom čistoće?

Lanci galijskih osuđenika zvahu se "grane". Kakvo voće one nosiše!Što je to, u što se upliće kad je na obali? Kakove vrste avantura? Ugađa mi kao i uznemirava misliti da bi mogao pružati užitke bilo kome tko prolazi, bilo kojem lutalici izgubljenom u magli. Nakon nekoliko čudnih gesti oklijevanja jedan od tih pita ga da li bi mogao hodati pored neko vrijeme. Querelle, ne iznenađen, smiješi se i prihvaća njegovo društvo. Čim otkriju prikladan zaklon, neki ugao gradskih zidova, Querelle, još uvijek smiješeći se, još uvijek šutljiv, nastavlja otkopčavati se. Muškarac klizne na koljena. Kad se podigne opet, stavlja stotinu franaka na Querelleov nezainteresirani dlan, i zatim je nestao. Querelle se vraća natrag na brod ili ide u bordel.

Razmišljajući o onome što sam upravo napisao, pogađa me tako servilna funkcija, dozvoljavajući sebi biti upotrijebljen kao smiješeći objekt, ne pristaje stvarno Querelleu. On je suviše snažan, i vidjeti ga tako je dodavati njegovoj snazi, preobratiti ga u nekakov oholi stroj sposoban zdrobiti me bez i da primjeti.

Rekao sam prije da ponekad bih želio da je varalica; u tom trijeznu i dječačku mornarsku odijelu on skriva gipko i nasilničko tijelo, i u tom tijelu dušu bandita: Querelle je jedan, ja sam siguran u to.

Kad sam postao oficir, to nije bilo toliko da postanem ratnik, nego prije da bih bio vrlo dragocjen objekt, čuvan vojnicima. Koji bi me štitili svojim životima dok ne bi umrli za mene, ili ja ponudio moj život na isti način da spasim njihove.

Zahvaljujući Isusu je da mi hvalimo poniznost, jer on je to načinio samom karakteristikom božanstva. Unutrašnja vrsta božanstva (kako čovjek može negirati moći dane mu na zemlji?), suprotstavlja se tim moćima, i mora biti jakom da bi ih prevladala. Poniznost može biti rođena samo iz poniženja. Bilo koja druga vrsta je umišljeni simulacrum.

Posljednji unos referira se na incident kojeg oficir ne donosi. Načinivši prilično smion pristup mladu dokersku radniku, odveo ga je u jedan od onih gustiša u starom gradskom opkopu: kako smo već imali prilike spomenuti prije, oni su trajno zakrčeni izmetom. Poručnik je spustio hlače dolje, pružio se na padinu - i, kako je zla sreća to htjela, stavio trbuh nad solidan komad dreka. Oba muškarca su trenutačno bila obavijenja njegovim svježim mirisom. Bez puno dalje buke, mladi drugar je nestao, i tu bijaše Poručnik, sam sa sobom. Šakom suhe trave - premda je milosrdno bila ovlažena rosom - pokušao je očistiti svoj kaput. Sramota je došla odmah raditi na njemu. Gledao je svoje krasne bijele ruke - premda ponižene, one su još uvijek to bile njemu - energetično, iako nespretno, činiti ono što su imale činiti. U izmaglici, sada obuhvaćajući neutješnu scenu jednom i za uvijek, on još uuvijek je pogledavao zlatne širite na svojim rukavima. Kako ponos je dijete poniženja, oficir se osjećao ponosnijim no ikada. Sticao je ukus za svoju vlastitu izdržljivost. Kad je bio opet na svom putu, izbjegavajući bilo koje napučeno području na način negdašnjeg gubavca, sva otvorena mjesta na koja je vjetar donosio njegov smrad, počeo je shvaćati da bilo koje rođenje u jaslama je čudotvoran znak. Njegove misli o Querelleu (koji je činio posao čišćenja tako bolnim: u njihovoj nejasnoći i zlovolji one su poprimale miris koji je zračio iz njegovih slabina) postajahu jasnim sada. Osjećaju srama koji su uzrokovale postao je kao nepregledan magnet, donoseći njegov život nazad njemu s njegovih najdaljih granica i obala, i jednom kad se to dogodilo, bijaše sposoban misliti o mornaru bez ikakovih inhibicija. Ušao je u lagani udar vjetra. Mislio je, ili radije, duboki glas reče negdje unutar njega: "Ja smrdim! Ja kvarim svijet!". S tog partikularnog mjesta u Brestu, usred magle, na cesti iznad mora i dokova, lagani povjetarac, nježniji i dražesniji nego latice Saadi ruža, širile su poniznost Poručnika Seblona po cijelom svijetu.


Querelle postade ljubavnikom Madame Lysiane. Metež koji je zatekla u sebi kad je kontemplirala identičnost dva brata - koji su počeli činiti se sve više nerazlučivim i unificiranim - dosegao je takovu dimenziju da se ona konačno predala njemu.Ovdje su činjenice. Gil, zabrinut što nije vidio Querellea neko vrijeme, naloži Rožeru da ode i istraži. Dječak je oklijevao dugo vremena, hodajući amo tamo ispred vratiju sa šiljcima, i konačno ušao u La Féria. Querelle bijaše u salonu. Zastrašen svim svjetlima, ženama u stanjima razgolićenosti, Roger mu se približi izgledajuće sve samo ne sigurnim. Još uvijek caricom u svom držanju, ali već korodirana njenom bolešću, Madame Lysiane je nadgledala susret. Nije bila svjesna bilježenja i interpretiranja Rogerova osmijeha puna neugode i Querelleova iznenađenja i zabrinuta pogleda, ali njena duša je bilježila sve znakove. Sekundu kasnije kad je Robert ušao u salon i otišao do brata i dječaka, i to je bilo dovoljno za nju da spozna unutar sebe, što još ne bijaše mišljeno, ali tada postade jedno i steče ovu formulaciju:"Tu je, njihov dječak."Nikada - niti taj trenutak - nije Madame zamišljala da braća u svojoj ljubavi jedan za drugoga postigoše čudo istinskog potomka, ali njihova fizička sličnost koja je stvarala tako enormnu prepreku njenim osjećajima nije mogla biti ništa drugo do ljubav. Pored toga, ta ljubav - ona je vidjela samo njezinu zemaljski manifestaciju - uzemiravala ju je tako dugo vrijeme da i najmanji incident je mogao dati joj supstancu. Nije bila daleko od toga da očekuje da počne zračiti i nje same, njezina tijela, njezine utrobe, gdje bijaše odložena kao radioaktivni materijal. Sada, iznenada, dva koraka, pa ipak vrlo daleko od nje, braća ujedinjena nepoznatim derištem koji prirodno postade personifikacijom te bratske ljubavi, njezina zebnja prevlada. Ali čim je to priznala sama sebi, osjetila je da je ridikulozna. Htjela je posvetiti svoju pažnju drugim klijentima i kurvama, ali bijaše nesposobnom zaboraviti braću, kojima je sad okrenula leđa. Oklijevala je, i zatim odabrala izliku pričati s Robertom o očekivanoj isporuci alkohola, da bi otišla i pogledala klinca. Bijaše za obožavati. Bijaše vrijedan dva ljubavnika. Odmjeri ga. "... i kad Cinzano čovjek dođe, reci mu da me pričeka."Pošla je, kao da će napustti salon, ali okrenu se odmah natrag, smiješeći, pokaza na Rogera:I, smiješeći se još i više:"Znaš, to bi me moglo dovesti u nevolje. I ne šalim se."Robert, pokušavajući izgledati indiferentan, upita Querellea:"'Ko je on?""On je mlađi brat djevojke koju znam. Malog curetka za kojim sam."Sasvim ne znajući za ljubav između muškaraca, Robert je mislio da dječak mora da je još jedan od bratovih pederskih ljubavnika. Nije se usudio pogledati ga. Madame Lysiane bijaše u prostoru za dame, masturbirajući. Kao ona, Roger bijaše vrlo uzbuđen svim tim i kad je napustio La Féria i otišao u stari zatvor, bijaše u tako ranjivom stanju uma da (upotrijebimo užasavajući ali prikladan izraz) Gil nije imao teškoća probiti ga. Ako Querelle, kako mu je to rekla malkoc tužno, nije imao tako veliku moć erekcije, njegov kolac u najmanju ruku nije bio razočaranje, bijaše vrijedan sanjati o tome. To bijaše težak, debeo, prilično masivan kurac, ne elegantan, ali potencijalno silovit. Nakon duga vremena Madame Lysiane je našla malo mira svog duha, u tome da Querelleov ud zaista bijaše drugačiji od Robertova. Tu, barem, moglo se razlikovati jednog od drugog. U početku, Querelle je prihvatio približavanja patronne prilično nonšalantno, ali čim je shvatio da bi to mogao biti način osvete svom bratu za poniženje koje mu je uzrokovao, odlučio je ubrzati posao. Prvi puta, dok je skidao odjeću, njegov bijes - osveta se bliži! - učini ga pokretati se takvom čilošću da je Madame Lysiane zamišljala ga da je u panđama divlje žudnje. U stvarnosti, Querelle je ulazio u tu rundu sa svojim tijelom u defanzivi. Njegovo ljubavno podavanje stvarnom pajkanu ga je oslobodilo. Bijaše u miru. Kadgod bi sreo Nona s kojim više nije želio stupati u tajne zabave, nije bio iznenađen naći da Nono se nije doimao u žurbi podsjećati ga na njih, isto tako. Desilo se da Mario nije rekao Querelleu da se pobrinuo da kaže Nonu o novom razvoju događaja. Tako, sve što Querelle je imao napraviti jest zadovoljiti svoju želju za osvetom. Madame Lysiane se razodijevala


puno sporije. Mornarev prividan žar stvarao joj je trnce. Bijaše naivnom dovoljno vjerovati da ona osobno je njegovim objektom. Nadala se da čak i prije no što je bila sasvim gola, nestrpljivi, već svjetlucavi faun će stuštiti se iz grmlja da bi ju zakotrljao na njena leđa u mećavi razderane čipke. Querelle leže blizu nje. Konačno je imao priliku potvrditi svoju muškost i učiniti brata pokazati se ridikuloznim. I Madame Lysiane je imala bolno iskustvo shvaćanja da zahvaljujući Querelleu da ona, kao Mario i kao Norbert, je izronila iz svoje samoće, u koju njegov odlazak će opet uroniti sve njih. On se pojavio među njima iznenadnošću i elegancijom džokera u špilu. On je izmiješao poredak, pa ipak mu dao smisao. Što se Querellea tiče, on je iskusio čudnu senzaciju kad je napustio sobu Madame Lysisane: bilo mu je žao ostaviti ju. Dok je oblačio svoju odjeću ponovno, polagano, pomalo tužno, njegov pogled se zaustavio na fotografiji Nona koja je visila u okviru na zidu. Jedno za drugim, vidio je lica svojih prijatelja kako prolaze: Nono, Robert, Mario, Gil. Osjetio je neku vrstu melankolije, jedva svjestan strah da neće puno ostariti bez njega, nejasno, i uljuljkan gotovo do točke mučnine uzdasima Madame Lysiane koja stajaše odijevajući se tim prenaglašenim gestama što ih je mogao promatrati u ogledalima na vratima ormara, želio je da ih sve skupa može odvući dolje u ubijstvo, da popravi ih tamo, tako da više nikada ne iskuse ljubav negdje drugdje ili drugačije, samo kroz njega.

Kad je otišao do nje, Madame Lysiane plakala je suho. Lasi njene razbarušene kose bijahu zalijepljeni za njeno lice suzama, ruž njenih usana curio je malo. Querelle ju zagrli, pritisnu ju o svoje tijelo, već tvrdo u mornarički plavom oklopu, poljubi ju u obraze. To može baciti malo svjetla na Querelleov kasniji tretman Poručnika, prvo, Maria, drugo. Vengeurovo zadržavanje u Brestu bližilo se kraju. Posada bijaše svjesna da će biti spremni otići u roku od nekoliko dana. Ideja odlaska uzrokovala je zbunjenu zebnju u Querelleu. Biti će riješen suhe zemlje sa svim njenim upletenim i opasnim avanturama, ali će izgubiti i sve svoje radosti. Svaki tren koji ga je više pretvarao u stranca u gradu vezivao ga je jače za život na brodu. Querelle je imao predskazanje izuzetne važnosti čelične konstrukcije. Ideja da se priprema krstarenje po Baltiku, i moguće čak i dalje, do Ledena Mora, činila ga je osjećati se nemirno. Bez da je računao to sebi na neki precizan način, Querelle je već određivao elemente budućnosti. Bijaše to drugi dan njegove veze s Madame Lysiane da se desio incident koji smo vidjeli spomenut u Poručnikovu dnevniku. Bijaše to Querelleov običaj, kad hoda ulicom, da ima svoj način zabave s bilo kojom djevojkom koju sretne. Pretvarajući da ih grabi, da bi ih poljubio, on bi ih gurnuo ako bi pristale. Ponekad on bi njih poljubio, ali generalna ideja je bila zavarati ih, praveći face ili komentare. Njegova taština čeznula je za tom vrstom iskazivanja poštovanja njegovim moćima kao zavodnika. Rijetko da bi proveo više od sekunde s bilo kojom djevojkom koju bi uspio uhvatiti, nego je nastavljao kotrljati se dalje, svojim polaganim elastičnim korakom. No te večeri stvari bijahu drugačije. Sretan što je pobjegao, zahvaljujući Madame Lysiane, besplodnosti svojih afera s Nonom i zatim Mariom, osjećajući se kao pobjednik, ponosan što je zavarao brata i što je vodio ljubav sa ženom, hodao je duž Rue du Siam. Osjećao se ushićenim, malo pijanim. Alkohol je grijao njegove grudi, zapalio njegov pogled. Smiješio se."Hey, baby!"Ruka mu je bila oko djevojčinih ramena. Ona se napola okrenula, i pustila se biti nošenom moćnim koracima tog velikog grubijana. Querelle čak nije čekao niti da izađu iz dobro osvijetljena dijela ulice. U komadiću sjene između dva izloga, gurnuo ju je uza zid. Uzbuđena, jedva da se brinula da li će biti viđena, djevojka stavi ruke oko njegova vrata i uhvati se za njega. Querelle je disao u njenu kosu, ljubio njeno lice, mrmljao bestidnosti u njeno uho što je nju činilo smijati se, nervozno. Zavio je svoje noge oko njenih. Od vremena do vremena, povukao bi svoje lice na trenutak i pogledao gore i dolje niz ulicu. Kad je vidio kako je puna, postajao je još ponosniji. Njegov trijumf je bio javni. To je bio tren kad je vidio, između druga dva oficira s drugog broda, Poručnika Seblona kako dolazi ulicom. Querelle se nastavi smiješiti djevojci. Kad su oficiri prošli sjenovito područje,


Querelle ju zagrli jače i poljubi ju u usta, gurajući svoj jezik unutra: ali prije svega, zadržavajući unutrašnji smiješak, natopi svoja leđa, svoja ramena, svoje guzove, cjelokupnim značajem trenutka - njegove cjelokupne moći zavođenja usmjerene toj strani njegova tijela i to postade njegovo istinsko lice, njegovo mornarsko lice. Pokušao je načiniti ga smiješiti se, da bi uzbudio. Querelle želješe to toliko žarko da neprimjetan drhtaj prođe duž njegove kralježnice, od vrata do repnih kralježaka. Posvetio je svoje najdragocjenije dijelove oficiru. Bio je siguran da je bio prepoznat. Poručnikov prvi impuls bijaše da izazove Querellea da bi ga kazno zbog čina takovog nedostojnog izlaganje sebe u javnosti. Njegov respekt za disciplinu bijaše tijesno povezan s njegovim osjećajem za pompu i okolnosti - i njegovim uvjerenjima da on duguje svoje postojanje krutostima reda bez kojih niti njegov rang niti njegov autoritet ne bi mogli funkcionirati -: tako, izdati red, pa makar i samo malo, značilo je samo-uništenje. Pa ipak, nije se pomakao. Ne bi djelovao i bez prisutnosti kolega oficira; dočim je on znao unutrašnju potrebu osiguravanja discipline, narušiti ju, ili tolerirati narušavanje, moglo je učiniti ga osjećati užitak slobode i čak i suučesništva s počiniocem. Zapravo, doimalo se sasvim elegantnim i "stvarno bogatim" (te riječi bijahu mu na umu) pokazati smiješeće uživanje prema takovom zadivljujuće lijepom paru mladih ljubavnika. Querelle pusti djevojku, ali kako se nije usudio poći u pravcu luke, kamo su se oficiri uputili, on polagano se vrati stopama nazad. Osjećao se istodobno i sretan i nezadovoljan. Uskoro nakon što se okrenuo, mlada djevojka se odvoji od grupe prijatelja i dođe trčeći prema njemu, široki osmjeh na njenu licu. U trenu stiže do njega. Ona ispruži ruku da dodirne njegom pompon na mornarskoj beretci - za dobru sreću - koji udari ju u lice, jako, nadlanicom ruke. Njeno lice postajući ljubičasto od sramote i bola, mlada djevojka stajaše kao okamenjena Querelleovi pobješnjelim pogledom. Mucajući, ona reče:"Nisam ti ništa napravila."Sad je on bio središtem atrakcije za skupljanje mladih muškaraca, svaki od njih spreman da mu razbije lice. Bez da je pomakao noge, Querelle načini polagani okret. Razumio je opasno raspoloženje u kojem su dječaci očigledno bili. Za trenutak je razmišljao pozvati neke mornare u pomoć, ali nije bilo niti jednoga na vidiku. Muškarci su ga vrijeđali, prijeteći mu. Jedan od njih ga gurnu: "Ti prokleta svinjo! Udariti djevojku tako! Da imaš uopće muda ...""Pazite dečki, ima nož."Querelle ih pogleda. Alkohol u krvi dramatizirao je njegovu samo-sliku, uvećao opasnost kojom je išao. Rulja je oklijevala. Nije bilo niti jedne žene u njoj koja nije željela da prekrasan monstrum padne na zemlju šakama jednog od muškaraca, zatim izderan i izgažen u komadiće, tako izvršiti osvetu u njeno ime, jer ona nije mogla biti njegovom voljenom metresom, zaštićenom njegovim rukama, njegovim tijelom; pa ipak ona je znala da on ima biti pobjednikom, nakon svega, jer je zaštićen svojom ljepotom. Querelle je znao da je njegov pogled pozitivno vatren. Mali djelići pjenaste sline pojaviše se u kutevima usana. Kroz enormno i transparento lice Poručnika Seblona - koji se vratio, oprostivši se od svojih kompanjona, - on vidje svjetlo zore kako se pojavljuje na jednoj točki globusa, zatim ga vidje blijediti, pridruživati se drugim zorama, svaka od njih rođena na mjestu gdje on bijaše skrio dio plodova svojih ubijstava i svojih krađa; no on još uvijek bijaše pazio na bilo koju od prijetećih ili zastrašujućih reakcija rulje."Ne budi idiot. Dolazi."Poručnik se progurao kroz rulju i stavo ruku na Querelleovo rame - blago, kao prijatelj. Usprkos toga razmišljao je da će trebati kazniti mornara jer se toliko napio. Ne da je on vjerovao da je on odgovoran za dobro ponašanje mornarice - u situaciji kao ta, mislio je, ispravno ponašanje se sastojalo suočavanje do tuče - ali je htio načiniti evidentnim duhovnu moć svojih zlatnih širita, ta želja poduprta strahom da taj red (i tako, istina sama) bijaše narušen. Začuđujućim uvidom on je znao da ne smije dodirnuti ruku s nožem, i njegovi bijeli prsti bijahu položeni na Querelleovoj lijevoj. Sada, konačno, bio je slobodan biti hrabar na svaki način. Po prvi puta obratio se Querelleu familijarno, i u okolnostima se činilo jednina normalna stvar za činiti. U svom privatnom dnevniku, Poručnik je rekao da za njega, najvažnija stvar u postajanju oficirom nije toliko postati gospodarem, kojeg se boje ili ne, koliko vrstom gospodara duha, koji animira te mišićne mase, te velike prikaze


žilava mesa. Mi možemo razumjeti njegovu zebnju u tom trenutku. On nije znao još da li to moćno tijelo, svaki živi nerv, nabijen i napuhan bijesom i mržnjom, će dopustiti biti smiren njime, ili - još bolje - dopustti da sva ta vrtložna energija bude usmjerena u skladu s njegovim željama ... Seblon se osjećao sasvim spremnim prihvatiti homage i zavist svih žena u rulji, kad bude odlazio, upravo ispred njihovih noseva, s tim, najnaočitijim od svih grubijana na svojoj ruci, začaranim i učinjenim poslušnim njegovom orfičkom pjesmom."Natrag na brod. Neću da se upetljaš. I daj mi tu stvar."I tada bijaše kad je ispružio ruku, da uzme nož: ali Querelle, dočim prihvaćajući oficirovu intervenciju, odbi da njegovo oružje bude konfiscirano. On ga zatvori pritiskajući hrbat lista o bedro i stavi ga u džep. Bez riječi stupi naprijed i progura se kroz rulju, koja ga propusti s režanjem. Kad ga je Poručnik ponovno sreo, u blizini mola, Querelle bijaše mrtav pijan. Malo nestabilan na nogama, došao je do oficira, položio svoju tešku ruku na njegovo rame i rekao:"Ti si kompa! Oni su prokleti jebeni vlaji. Ali ti, ti si pravi kompa."Prevladan svim što je popio, sjede na vez."Mo'š dobiti šta 'oćeš od mene."Poče padati sa svog sjedišta. Da bi ga zadržao, Poručnik ga uhvati za ramena i reče, blago:"Polako, sada. Ako se oficir zadesi ...""Jebo to! Nema nikog tu osim tebe!""Smiri, kažem ti. Neću da te zaključaju."Seblonu bijaše drago da nije popustio želji da kazni Querellea. Došlo je vrijeme da on kaže zbogom svijetu policajaca, da se okrene od reda kojeg je respektirao suviše. I tada - gesta se doimala spontanom, ali bijaše sasvim namjerna - on stavi ruku na Querelleovu beretku, držeći je tamo lagano u početku, zatim pritisnu dolje i dodirujući mornarevu kosu. Querelle se još uvijek bijaše ljuljao naprijed nazad. Zahvalan za priliku, oficir povuče mornarevu glavu sebi, i Querelle nasloni svoj obraz na Seblonovo bedro."Ne bih te htio vidjeti u zatvoru, znaš."Je l' istina? Daj, ti samo kažeš tako. Ti si oficir, vraga ti mariš!"Bilo je to kad se Seblon usudio pogladiti drugi obraz i reći:"Znaš vrlo dobro da marim."Querelle stavi ruku oko njegova struka, tjerajući ga da se savije dolje i poljubi ga, u usta. Zatim se dignu, baci ruke oko oficireva vrata, i bijaše takav osjećaj inteziteta i opuštanja u njegovim pokretima, da po prvi puta, jašući na vrhu vala ženstvenosti bog zna odakle, njegove geste postadoše vhunsko majstorstvo muške gracilnosti: mišićave ruke tvoriše cvjetnu košaricu, držeći ljudsku glavu dražesnije no ijedan cvijet, i oni se usudiše zaboraviti svoje uobičajene funkcije i uzevši jedan drugoga, izražavahu njihovu najsuštinskiju narav. Querelle se smiješio na misao o dolaženju tako blizu toj sramoti iz koje nema povratka, i u kojoj se može otkriti mir. Osjećao se tako slabim, tako nadvladanim, da ta rečenica stvorena u njegovom umu, rastužujuća u svemu što evocira od jeseni, mrlja, smrtnih rana:"Ovdje je onaj koji će me slijediti u stopu."

Kako smo već ispričali, policija je uhapsila Poručnika slijedeći dan.

Neću znati mira dok ne bude vodio ljubav samnom, ali tek kad uđe u me i zatim me pusti protegnuti se na bok preko njegovih bedara držeći me na način kako je mrtvi Isus držan u Pietà.

Nepomična za njenom blagajnom, okrenuta praznoj i zablješćujućoj prostoriji, ona je promatrala razvoj događaja, u kontroli kojih je htjela ostati, definirati i zadnji detalj. U isto doba bijaše uzbuđena neprekidnim ritmom sve više žurnih misli. Neimajući ideje kako će opravdati njen zločin sucima, odlučila je spaliti bordel. Ali taj požar, također, će trebati objasniti; shvatila je da smrt je jedini izlaz za nju, nakon vatre. Pa, objesiti će se. Disala je tako teško da njene grudi, u širenju,


doimale su se da podižu cijelo njeno tijelo nagore, i ona izgledaše kao netko tko će započeti njeno Uzašašće. Suhih očiju, iza gorućih kapaka, zurila je u zastrašujuću prazninu ogledala i svjetla, dok je slijedila, u svom umu, kružno kretanje tih tema očaja: "Čak i kad su razdvojeni, oni dozivaju jedan drugoga, s jednog kraja svijeta na drugi ..." "Ako njegov brat ode na more, Robertovo lice će biti uvijek okrenuto na zapad. Biti ću udana za suncokret ..." "Smiješci i uvrede lete tamo amo među njima, ovijaju se oko njih, vezuju ih zajedno. Nitko nikada neće znati koji je jači. I njihov dječak tek prolazi kroz sve to, ne praveći nikakove razlike ..." U dragocjenoj palači njena bijela tijela od mesa kao bjelokost i sedef, Madame Lysiane gledala je odmotavati se ogromne trake namočene svile, na kojim te bogate rečenice bijagu izvezene, i ona ih je dešifrirala sa strahom i udivljenjem. Ona je svjedočila tajnoj povijesti nerazdvojivih ljubavnika. Njihove tuče bijahu prožete smiješcima, njihove igre urešene uvedama. Smijeh i uvrede postadoše međusobno zamjenjivim. Oni povređuju jedan drugoga, smijući se. I do tih samih vratiju, do Madame Lysiane praga oni nastaviše tkati se zajedno u njihovim ritualima. Oni imaju svoje gozbe, na koje pozivaju samo sebe. Svake minute, oni slave prvu bračnu noć. Misao o spaljivanju zgrade vrati se nazad, jasnijom no prije. Da bi se sabrala na nju, da bi odlučila gdje staviti benzin, Madame Lysiane pusti njeno tijelo potonuti u stanje samo-zaborava; ali čim je načinila odluku, sabrala se opet. S obadvjema rukama ispitivala je rubove njena korseta, kroz materijal njene haljine."Dobro pogledaj i ispravi se."Čim je misao prošla njenim umom, osjetila se duboko posramljenom. Zatim, tupo, Madame Lysisane vidje njene vlastite riječi ispisane ispred nje, u njenoj vlastitoj neponovljivoj gramatici.Misleći o svojim ljubavnicima:"Oni je pjevajući." Gledajući Querellea, Madame Lysiane nije više osjećaja što majstori mača zovu žeđ rapira. Bijaše sama.

Documents

Jean Genet Querelle de Brest