168718997 Johann Wolfgang Goethe Patnje Mladoga Werthera

8/13/2019 168718997 Johann Wolfgang Goethe Patnje Mladoga Werthera

1/59


2/59

P R V A K N J I G A

4. svibnja 1771.

Tako se radujem to sam otiao! Vidi li to je ljudsko

srce, predobri prijatelju! Ostavio sam tebe, koga toliko

volim, od koga se nisam odvajao, i opet se radujem! Znam

da e mi oprostiti. A ostale moje veze, voljom sudbine, bile

su kao stvorene da se srce kao moje plai za njih. Jadna

Leonora! Pa ipak, nevin sam. Zar sam ja kriv to je u si

rotu njezinu srcu planula strast dok sam uivao u draima

njene jogunaste sestre? Pa ipak, jesam li sasvim neduan?

Zar nisam pothranjivao njena osjeanja? Zar me nisuushiivali potpuno iskreno izrazi njene prirode, koji su nas

tako esto zasmijavali mada nisu bili smijeni? Zar nisam...?

O, tko je ovjek da smije aliti zbog sebe! Dragi prijatelju,

obeajem ti, popraviu se: neu vie prevakavati ono malo

zla to nam priroda mijea u hranu, kao to sam dosad i

nio; uivat u u sadanjosti, a prolost neka bude prolost.

Da, ima pravo, dragi moj, manje bi patnje bilo meu lju

dima kada se ljudi - Bog zna zato su tako stvoreni! - nebi sa toliko upornosti pa i matovitosti patili da vraaju

uspomene na pretrpljena zla umjesto da podnose ravnodunusadanjost.

Bit e dobar, rei e mojoj majci da u se o njenim po

slovima starati kako najbolje znam, a onda je o svemu izvijestiti. Razgovarao sam s tetkom i nisam stekao dojam

ni izdaleka da je zla ena, kao to o njoj u nas priaju. Hra

bra je i energina, ali s predobrim srcem. Objasnio sam joj


3/59

aljenje moje majke zbog uskraenoga dijela nasljedstva;ona mi je onda iznijela svoje razloge i uzroke, i uvjete ko-

jima bi bila spremna vratiti sve, ak i vie nego to mitraimo. Ukratko, ne pie mi se sada o tome; reci mojojmajci da e sve biti u redu. Ali, dragi prijatelju, i na tojmaloj stvari sam opet doao do uvjerenja da vie zabludau svijetu prouzrokuju nesporazumi i nebriga, nego lukavstvoi zloba. Ove dvije posljednje pojave, sasvim pouzdano, rjeese javljaju.

Inae, ovdje se osjeam vrlo dobro. Samoa je dragocjenlijek mome srcu u ovome rajskome krajoliku, a mlado go-dinje doba obilno grije estu zimogrizu toga srca. Svako

drvo, svaka ivica, to su kite cvijea, poeli biti hrut kojislobodno eta kroz to more finih mirisa, i tu nalazi svusvoju hranu.

Sam grad je ruan, ali oko njega je neopisana ljepotaprirode. To je navelo pokojnoga grofa pl. M. da podigne vrtna jednom od breuljaka koji se isprepliu na sve moguenaine i zatvaraju izmeu sebe draesne doline. Vrt je jed-nostavan, i ovjek osjea, im u njega ue, da plan nije cr-tao neki uen vrtlar, nego sjetno srce za vlastiti uitak.Mnogu suzu sam ve isplakao za pokojnikom sjedei u ruevnom paviljonu perivoja, koji je bio njegovo omiljeno mje-sto, a sada je moje. Uskoro u postati gospodar ovoga vrta;

vrtlaru sam simpatian, iako me znade tek nekoliko dana,a nee pri tome ni njemu biti loe.

10. svibnja

udesna vedrina ispunila mi je cijelu duu kao blago pro

ljetnje jutro, i ja sam joj se cijelim srcem predao. Samsam, i radujem se to ivim u ovom kraju, koji je stvorenza due kao moja. Tako sam sretan, predobri prijatelju, ta-ko sam uronio u osjeanje mirne egzistencije, da moja um-

jetnost od toga strada. Ne bih mogao da crtam, ba nijedanpotez da povuem, a nikad nisam bio vei slikar nego uovom asu. Kada se iz ove ljupke doline isparava rosa, a

visoko sunce miruje nad debelom tamom moje ume i sa

14

mo se poneki zrak prokrade unutra u svetinju, a ja leimu visokoj travi kraj skakutava potoka, onda, blii zemlji,zapaam da ima tisuu raznovrsnih travaka koje su zanimljive,a blie srcu svom osjeam gmizanje maloga svijeta izmeustabljiica, nebrojene i raznorazne oblike crvia i muica,i osjeam prisutnost Svemogueg koji nas je stvorio na svo-

ju sliku i priliku, osjeam dah Sveljubeeg, koji lebdi i nosii nas, i dri nas u vjenoj slasti. Prijatelju moj! Kada mise pred oima javi sumrak, i svijet oko mene i nebo poivajucijeli u mojoj dui kao slika ljubljene ene, tada me estoobuzme enja i pomislim: "Ah, kad bi sve to umio da iz-

razi, kad bi papiru umio da udahne sve to tako puno itoplo u tebi ivi da to postane zrcalo tvoje due kao to jetvoja dua zrcalo beskrajnog Boga!" Prijatelju... To menesatire, ja podlijeem sili divote i krasote u tim pojavama.

12. svibnja

|Ore znam da li nad ovim krajem lebde varljivi dusi, iliJ L N J to topla nebeska fantazija u mome srcu sve oko meneu raj pretvara. Ima, na primjer, odmah blizu mjesta studenac,studenac kojim sam opinjen kao Meluzina1 sa svojim ses-trama. Sie niz mali breuljak i nae se pred jednimsvodom, a onda te jedno dvadesetak stepenica odvedu doljegdje iz mramorne stijene izbija kao suza bistra voda. Malizidi koji gore ini ogradu; visoko stabalje koje svud una-okolo sijene to mjesto; hladovitost mjesta sve je to tako

privlano, tako sablasno. Ne proe dan da ne presjedim tupo itav sat. Dolaze djevojke iz grada po vodu: najbezazlenijiposao, ali i najpotrebniji, koji su nekada radile same kra-ljeve keri. Dok sjedim na tome mjestu, oivi oko mene mi-sao o patrijarhalnosti: kako su se nai stari na studencimaupoznavali i djevojke prosili, i kako su oko studenaca i iz-vora oblijetali dobri dusi. Tko to ne moe osjetiti, o, taj se,

Meluzina Vila koja je svojim krikovima najavljivala neiju smrt.


4/59

mora biti, nikada nije posve osvjeavao u hladu studencaposlije tekoga pjeaenja po ljetnjem danu.

13. svibnja

Pita elim li da mi poalje knjige? Za ime Boje, ski-ni mi ih s vrata! Neu vie da me drugi vodi, ohrabruje,

sokoli. Zanos vlastita srca dovoljan mi je! Kad mi ustrebauspavanka, mogu je obilno nai u svome Homeru. Kolikosam puta njime smirio uzavrelu krv. Nita ti nema, prija-

telju, prevrtljivije i nestalnije od mojega srca, ali zar tre-bam to tebi rei? Toliko sam te puta optereivao svojompretvorbom, kada sam prelazio iz tuge u zanos i od slat-kaste melankolije u razornu strast. Mazim to svoje srdacekao bolesno dijete; svaki mu prohtjev doputam. Nemoj otome dalje priati, jer ima ljudi koji bi mi zamjerili.

25.svibnja

Ondanji skromni ljudi ve me poznaju i vole, naroito

djeca. Kada sam im prilazio u poetku i ljubazno ihovo ili ono zapitkivao, neki su mislili da im se hourugati, malo je nedostajalo da me grubo ne odbiju. Ja sena to nisam nimalo uvrijedio, samo sam se sjetio na veo-ma iv nain neega to sam i ranije esto imao prilike

promatrati: ljudi koji su stekli stanovit poloaj uvijek sehladno odnose prema puku, kao da bi ljubaznou netoizgubili. Ima pak lakoumnih pametnjakovia ili zloestihaljivdija koji se prave uljudnima na rugalaki nain, patako izraena drskost jadni puk jo vie boli.

Znam dakako da nismo isti, niti moemo biti isti, alizato mislim da onaj koji smatra potrebnim kloniti se ta-kozvanoga prostog svijeta, radi uvanja svoga ugleda, za-sluuje jednak prezir kao i plaljivac to se krije pred ne-prijateljem jer se boji poraza.

16

Napokon sam doao do zdenca i tu naao neku mladukunu pomonicu. Stavila je punu posudu na najniu stu-

bu i gledala nee li naii koja znanica da joj pomogne po-dii posudu na glavu. Sioh do nje i pogledah je. "Djevojko,hoe li da ti pomognem?", rekoh. Oblilo je crvenilo. "Ne-mojte, gospodine!", ree. "Zato ne, zaboga?" Ona namjestipodmeta na tjeme, ja joj podigoh posudu. Zahvali i odegore.

17. svibnja

Upoznao sam puno ljudi, ali drutvo jo nisam naao.

Ne znam to na meni privlai ljude, ali mnogima samdrag, vole mi prii, pa mi bude ao kad nam se nakonkratke etnje putovi razdvoje i ostanem sam. Ako pitakakvi su ljudi ovdje, moram rei: kao svugdje. ovjeanstvo

je jednolina pojava. Veina troi najvie vremena na rad:rade da bi ivjeli, a od slobodna vremena ne znaju to e,pa na svaki nain gledaju da ga se rijee. Eto to je udesljudski!

Ali dobri su, dobar neki narod! Ponekad se zaboravimi prepustim se radostima koje su ljudima ipak jo dostupne,sjednem s njima oko ukusno postavljena stola, malo senaalimo, ali bez primisli, iskreno; poemo na izlet, pri-redimo ples. Sve to djeluje na mene jako dobro, jedino nevalja kada se sjetim da tako zaputam mnoge druge sposob-nosti to u meni poivaju i neiskoritene trunu, a moram

ih ak i briljivo kriti. Srce mi se stee. Pa ipak: bitikrivo shvaen zla je kob svih nas.

Ah, da je sad ovdje moja prijateljica iz mladosti! Ilida je bar nisam nikad ni upoznao! Tada bih rekao sebi:ne budi lud! ne trai po svijetu to se nai ne moe. Aliprijateljicu sam imao, srce mi je bilo ispunjeno, znao samtu veliku duu, u ijoj sam se nazonosti osjeao veimnego to sam bio, jer sam bio sve to se biti moe. DobriBoe! Tada nijedna sila moje due nije ostala neiskoritena!Zar nisam mogao pred prijateljicom iskazati sy2i_

rsia4u~,

17 fvl i G I M N A Z I J A


5/59

divnu snagu osjeaja, s kojom je moje srce moglo svu pri-rodu obuhvatiti? Nije li nae druenje uvijek bilo protkanonajfinijom osjeajnou, najduhovitijim dosjetkama s ina-icama koje su kadto ile i do neprilinosti, ali su i ta-da bile obiljeene peatom genijalnosti? A sada! Ah, bila

je od mene puno starija, godine su je odvele u grob prijemene. Nikad je neu zaboraviti, ni vrstinu njezina duhani njezinu neizmejrnu strpljivost.

Prije nekoliko dana upoznao sam mladoga V, drutvenamladia lijepa oblija. Upravo dolazi s visoke kole, nesmatra se nekim mudracem, ali misli da zna vie od dru-gih. Na studiju je bio marljiv, to po mnogo emu nasluujem,

ukratko: raspolae sasvim lijepim znanjem. Kad je uo dase puno bavim crtanjem i da znadem grki (dva meteoraza ovaj kraj), priao mi je i nadugo priao sve to zna,poevi od BatteuKa1 do Wooda2, od Rogera de Pilesa3 do

Winckelmanna4. Uvjeravao me da je proitao upravo ob-javljeni prvi dio Sulzerove5 Teorije lijepih umjetnosti i daposjeduje rukopisno djelo profesora Hevnea6 o studiju klasi-ne starine. Pustio sam ga da pria.

Upoznao sam jo jednog vrijedna ovjeka, slubenikau upravi kneevine, koji je otvoren, iskren i srdaan. Pri-a se da je divota gledati ga kako se bavi svojom djecom ima devetero. Na posebnu je glasu njegova najstarijaki. Pozvao me je da ga posjetim, to u ovih dana i ui-niti. Stanuje u jednom kneevu lovakome domu, sat i poudaljenu od grada, kamo je uz dozvolu preselio nakon e-nine smrti, jer ga je boravak u gradu i u slubenome sta-nu na nju previe bolno podsjeao.

Osim toga, naiao sam i na nekoliko nacerenih udaka,koji su po svemu neprivlani, a najtee je izdrati njihoveiskaze prijateljstva.

Ostaj zdravo! Pismo e ti se svidjeti sasvim je povijesno.

1 Batteux francuski estetik XVIII. stoljea; 2 Wood, lord Halifax

engleski dravnik; 3 De Piles francuski arheolog; 4 Winckelmann njemaki

arheolog; 0 Sulzer vicarski filozof i estetik XVIII. stoljea; 6 Heyne

njemaki humanist XVIII. stoljea.

18

22.svibnja

Dl a je ljudski ivot samo san do toga su ve i drugi do

lazili, pa i ja nosim u sebi taj osjeaj. Kad promotrimograde kojima su sve ovjekove djelatne i istraivake si-le zagraene, kad vidim da se sva aktivnost svodi na st-jecanje uvjeta za zadovoljenje ivotnih potreba, to opetnema druge svrhe osim produljenja naeg jadnog ivota,pravog mi zadovoljenja i smirenja iznad stanovite tokenema, sve iznad nje samo je rezignacija ublaena snovima.Zidove u kojima smo zarobljeni oslikavamo arenim likovimai svijetlim zrenicima. Sve me to, Wilhelme, tjera da za

nijemim. Povlaim se u sebe. elim nai unutarnji svijet.Dakako, vie slutnjom i mranom udnjom nego predodbomi ivotvornou. Sve se to kovitla pred mojim umom i jase dalje svijetu smijeim kao u snu.

Da djeca ne znaju zato neto hoe ili nee, u tomesu suglasni svi veleueni kolski i dvorski upravitelji.

Ali da i odrasle osobe, ba kao i djeca, samo lutaju ovomzemljom i, poput djece, ne znaju odakle dolaze ni kamoidu, ne djeluju s nekim pravim ciljem, da i njima trebaupravljati pomou kolaa i slatkia, odnosno pomou ibe,to nitko nee vjerovati, a meni se ini da je to jasno kaosunce.

Rado u ti neto priznati jer znam to e mi odgo-voriti. Najsretniji su ljudi oni koji poput djece ive iz da-na u dan, to okolo vuku svoje lutke, oblae ih i svlae,zatim se s potovanjem motaju oko ladice gdje je mamazakljuala slatki, pa kada ga se domognu, napune njimeusta da im se obrazi nadmu i viu: "Jo!" To su sretnastvorenja. Pa i onima je dobro koji svoje sumnjive posloveili ak poroke umiju predstaviti kao sjajne stvari, to jestkao veliku djelatnost na korist i dobrobit ovjeanstva. Blago onome koji to moe! Ali tko zna kamo to vodi, tko

vidi da svaki sretni graanin pristojno radi na svome vr-tiu i pretvara ga u raj, a da i nesretnik ide dalje svojimputem makar sope pod teretom sudbine, te da je svimastalo da svjetlost sunca gledaju makar malo dulje taj je

19


6/59

miran i gradi u sebi svoj svijet, ak je i sretan, jer je o-vjek. Koliko god bio ogranien u djelovanju, duu mu ipakgrije slatki osjeaj slobode: zna da ovu tamnicu moe na-pustiti kad god zaeli.

26. svibnja

01 davno zna da mi je vano negdje se u osami smjestiti,

_ nai povjerljivo mjesto i u njemu se okuiti, te mirnoivjeti uza sva ogranienja. Evo i ovdje sam naao komadzemlje, koji me je privukao.

Otprilike sat vremena od grada ima zaselak to ga

zovu Wahlheim

1

. Smjeten je na breuljku, doimlje se sli-kovito. Kad se seoskom stazom gore doe, vidi se odjednomcijela dolina. Dobra gostioniarka, usluna i za svoje go-dine vrlo bodra, raznosi vino, pivo, kavu. Najljepe je tosu tu i dvije lipe, koje bujnim granjem zasjenjuju trg is-pred crkve, ograen seljakim kuama, tagljima i dvo-ritima. Nije mi bilo lako nai tako prisno i skrovitomjestance, kamo mi donesoe moj stol i stolac iz gostionice,pa pijem kavu i itam svoga Homera. Kad sam prvi putigrom sluaja ovamo doao jednog lijepog popodneva, podlipama nieg i nikog nije bilo. Svi su bili na poljima. Za-tekao sam samo muko dijete od moda etiri godine ka-ko sjedi na zemlji i pridrava bebu od kojih est mjeseci.Mlae mu je dijete sjedilo meu nogama, a etverogodinjakga je vrsto drao rukama i pritiskivao ga je na grudi,koje su manjemu djetetu sluile kao naslon stolca. Crnesu mu oi ivahno motrile sve oko sebe, inae je mirnosjedio. Uivao sam u tome prizoru. Sjeo sam na neki pl-

ug preko puta i s mnogo volje izradio olovkom portretbrae, a uz njih sam nacrtao na istoj slici oblinji plot,vrata neke sue i nekoliko slomljenih kotaa razasutihokolo. Radio sam sat vremena i napravio dobro komponiran,

vrlo zanimljiv crte, bez potrebe da ga nekim svojim do-datkom uljepavam. To me je uvrstilo u odluci da se u

1 Neka se itatelj ne mui i ne trai mjesta ija se imena ovdje na-

vode, jer smo smatrali potrebnim izmijeniti prave zemljopisne nazive iz

originalnoga VVertherova rukopisa.

20

umjetnikom radu strogo drim prirode. Samo je onabeskrajno bogata, samo je ona kadra stvoriti velika slikara.

Drati se pravila pohvalno je, na njima poiva graanskodrutvo. ovjek koji je na tim pravilima odgojen neenikada proizvesti neto neukusno ili zlo, jer e se dratizakona i bontona. Kao susjed nee biti neugodan. Neepoi putem zla. Pa ipak, to god tko kazao u pohvalupravila, ona razaraju pravi osjeaj za prirodu i onemoguujupravi umjetniki izraaj! Rei e da pretjeravam, jer ipriroda postavlja granice, divlji se trs mora obrezati itd. Dragi prijatelju, dopusti mi jednu usporedbu. To ti jekao s ljubavlju. Zaljubljen je mladi svojoj djevojci posveprivren, cijeli dan provodi uz nju, troi sve svoje snage,svu svoju imovinu na to da je uvjeri kako je sav njezin. Ionda doe nekakav birokrat, javni slubenik, i izreknemu pouku: "Otmjeni mladi gospodine! Ljubiti je ljudski,ali samo ako se ljudski ljubi! Rasporedite svoje vrijeme,

jedan dio odredite za rad, a djevojci posvetite samo sateodmora! Izraunajte svoje prihode, uvajte novac koji vamtreba za ivot; to preostane, slobodno upotrijebite za da-rivanje djevojke, ali darovi neka ne budu previe esti,dosta je obdariti je za roendan, za imendan itd." Akomladi prihvati taj savjet, eto nam urednoga ovjeka kakvadrutvo treba, mogao bih ga preporuiti vladaru da muomogui karijeru. Ali s njegovom je ljubavi kraj! A ako jeumjetnik, bit e kraj s njegovom umjetnou! Oh, prijateljimoji dragi! Zato rijeka genijalnosti tako rijetko tee?Gdje su njezini visoki valovi da vas snano zapljusnu ipotresu vam zapanjenu duu? Prijatelji dragi, s obje stranerijeke stanuju sreena gospoda, kojima bi bujica upropastila

kuice s vrtovima, lijehe tulipana, zelje u povrtnjaku. Ustrahu od te opasnosti, gospoda su na vrijeme izgradilanasipe i kanale.

27.svibnja

Ta sam, kao to vidi, pao u zanos, u poredbe, u deklamibranje, pa sam ti zaboravio rei to je poslije bilo sonom djecom. Na onome sam plugu sjedio dobra dva

21


7/59

sata, zanio sam se u misli o slikarstvu. O tim sam tirazmiljanjima neto rastrgano i nepotpuno napisao u

jueranjem pismu. Naveer doe mlada ena i krene pre-ma djeci, koja se nisu makla s mjesta, nosei im neto ukotarici. Viknula je izdaleka: "Filipe, bio si dobar!" Mene

je pozdravila, na emu sam zahvalio. Ustadoh, prioh bli-e i upitah je jesu li to njezina djeca, to ona potvrdi. Sta-rijemu dade polovicu kruha, a maloga podigne k sebi ipoljubi ga s pravom materinskom ljubavlju. "Dala sam",ree, "maloga Filipu da ga uva, a s najstarijim sam po-la u grad kupiti kruha, eera i glinenu tavicu za kau."Sve sam to vidio u koari, jer joj je pao poklopac.

"Mojemu u Hansu (to je bilo ime najmlaega djeteta)za veeru skuhati kaicu. Veliki mi je djeak nevaljalac:razbio je juer tavicu dok se je s Filipom svaao zbogonoga to je ostalo na dnu." Upitao sam gdje je najstariji.Tek mi je poela govoriti da je na livadi s guskama kadeto njega. Doskakutao je nosei Ijeskovau za Filipa. Josam razgovarao s tom enom. Saznao sam da je uiteljevaki, a mu joj je otputovao u vicarsku da preuzme nekonasljedstvo, to mu ga je ostavio umrli roak. "Oni tamosu ga htjeli u toj stvari zakinuti", rekla je, "nisu mu ht-

jeli odgovarati na pisma, pa je odluio osobno otii k nji-ma. Samo da mu se ne dogodi kakva nesrea! Nisam du-go o njemu ula nita." Bilo mi je nezgodno da se samotako od nje rastanem, pa sam dvojici starije djece dao pokrajcaru, a jednu i njoj za najmlae dijete, da mu kupihljepi za uz juhu kad opet poe u grad. Tako smo serastali.

Velim ti, zlato moje, ovo: kad mi ivci vie ne moguizdrati, svu moju tjeskobu ublai pogled na neko ovakvo

bie, to smireno i veselo prihvaa svoj skueni ivot,ivi iz dana u dan, gleda kako lie pada i pri tome nemisli ni na to drugo nego na skori dolazak zime.

Otada sam esto vani. Djeca su se na mene naviknula.Kad pijem kavu, dobiju eer, kad veeram, dijele sa mnommaslac i kiselo mlijeko. Nedjeljom ne propustim dati imkrajcaru, a ako me naveer nema u crkvi, isplauje ih,po mojemu nalogu, gostioniarka.

22

Djeca su povjerljiva, puno mi priaju o svaemu, naroitovolim kad se okupe sva djeca iz sela, pa uzbueno iznosesvoje jednostavne elje.

Dosta me je muke stajalo dok sam njihove majkeuvjerio da me ona ni najmanje ne smetaju.

30. svibnja

Eto sam ti nedavno govorio o slikarstvu, vrijedi dakako

' i za pjesnitvo: dosta je uoiti bitno i odvaiti se daga tono izrazimo; to krae, to bolje. Ja sam, primjerice,

danas vidio krasan prizor, dosta je da ga samo "prepiem"u rijei i eto najljepe idile na svijetu. Ali emu uopepjesnitvo, emu njegove scene i idile? Je li doista nunonekakvo nae lakiranje i dotjerivanje, ako preuzimamoneto iz prirode.

Ako misli da je ovo to rekoh uvod u nekakvo visokoi otmjeno mudrovanje, opet si se ljuto prevario. Sve potjeeod jednog obinog seljaia ovdje. Ispriat u ti to je bi-lo. Kao obino, sluit u se netonim rijeima, i ti e,kao uvijek, rei da pretjeravam. Kriv je Wahlheim, uvijek

Wahlheim, samo se ovdje zbivaju ovakva uda.Drutvance se okupilo pod lipama, pila se kava. Nisam

se ugodno osjeao, pa sam, pod nekom izlikom, otiao.Iz susjedne kue izie mlad seljak, prie onome plugu

to sam ga nedavno crtao, te pone neto popravljati.Svidio mi se, pa sam poveo razgovor, pitao sam ga kakoivi. Brzo postadosmo znanci. Ja se priprostim ljudimaobino svidim, jer vole moj jednostavni pristup. Razgovor

je postao povjerljiviji. Rekao mi je da radi kod jedne udo-vice, koja s njime postupa vrlo lijepo. Puno je govorio oudovici, hvalio ju je sve u esnaest, pa sam shvatio da jojje odan tijelom i duom. Rekao je da nije vie mlada, po-kojni ju je mu muio, ne eli se opet udavati. Iz njegovaje prianja proizlazilo da je ona za njega prelijepa, punadrai, da on silno eli njezinu ljubav: u braku s njime za-boravila bi tlaenje prvoga mua. Morao bih ti tonoponoviti njegove rijei, ako bih ti htio j>redoiti isto na-gnue, ljubav i vjernost toga ovjeka. tovie, morao bih

25


8/59

posjedovati talent najveega pjesnika da ti opiem njegovugestikulaciju, predivnu toplinu njegova glasa, suzdranplamen njegova pogleda! Ne! Nema rijei koje bi izrazilenjenost to treperi cijelim njegovim biem, sve to bihrekao bilo bi nezgrapno. Posebno me ganulo kada samshvatio koliko se boji da ja ne bih to nezgodno pomislioo njihovu odnosu i da ne bih posumnjao u njezino uzornoponaanje. Oh kako je bio drag kada je priao o njezinustasu, o njezinu tijelu, koje ga je, premda ne vie mlado,snano privlailo i vezalo: te njegove rijei mogu ponovitisamo u dubini svoje due. U svomu ivotu nisam jo vi-dio da tako strastvena udnja, tako vrela, neugasiva elja

postoji istodobno s takvom istoom. Svakako mogu reida ja sam o takvim stvarima nisam nikada mislio ni sa-njao u takvoj istoi. Ne zadirkuj me ako ti kaem da miplamti dua kad se sjetim na tu nevinost i istinitost lju-bavi i da me slika njegove vjernosti i njenosti svudaprogoni kao da sam ja sam vatreno zaljubljen, kao da jemeni udjeti i od udnje umirati.

Nastojat u to prije i nju upoznati. Ne, neu, kaddobro razmislim, bolje je da to izbjegnem. Bolje je da je

vidim oima ovjeka koji se u nju zaljubio, jer ako jeupoznam, moda je moje oi nee gledati onako kako jesada njegovim oima vidim. Zato da si kvarim lijepu sli-ku?

16. lipnja

Zato ti ne piem? Treba li me to pitati, zar ti tvoja

uenost ne moe unaprijed dati odgovor? Zar ne pogaada mi je ovdje dobro, i to, da ne duljim, zato jer samupoznao jednu osobu koju je moje srce prigrlilo. Ja samse... ne, ne znam...

uj sve po redu, ali moe li se govoriti po redu kadupozna jedno od najdivnijih stvorenja! Dobro mi je, sretansam, dakle sam slab izvjestitelj. Ona je pravi aneo! Glu-po reeno: to kae svaki o svojoj, zar ne? Ali, ne umijemti rei kako je savrena, zato je savrena. Mogu samorei (a to je i dosta) da mi je sav um zarobila.

24

Toliko bezazlenosti uz toliko pameti, toliko dobroteuz toliko vrstine! Vodi pravi, djelatan ivot, a sauvala

je potpun duevni mir.Sve je to isto blebetanje to o njoj kazah. Sve je to

apstrakno, ne pogaa ni jednu jedinu crtu njezina bia.Drugi put! ne, ne drugi put, nego sada: elim ti sve re-i. Ako to ne uinim sada, neu nikada. Meu nama go-

vorei, ve sam triput zapoinjao pismo, svaki sam puthtio baciti pero, zapovjediti da mi osedlaju konja, juritipo poljima. Danas sam se zakleo da neu izlaziti, ali ju-rim svaki as na prozor da vidim je li sunce ve krenuloprema zapadu...

Nisam mogao izdrati u stanu, morao sam izai da jevidim. Sad sam se vratio, Wilhelme, pojest u kruh s ma-slacem za veeru i nastaviti pismo. Ah, to mi je duauivala kada sam je gledao meu dragom, veselom djecom ima osmero brae i sestara!

Ako ovako nastavim,vznat e na kraju pisma istoto si znao na poetku. uj, moram se prisiliti da idemredom.

Nedavno sam ti pisao da sam upoznao kneeva i-novnika S., te sam ti priopio da me je pozvao u posjet usvoj osamljeniki dom, tonije, u svoje malo kraljevstvo.Zaboravio sam na taj poziv i ne bih mu vjerojatno nikadotiao da nisam sasvim sluajno otkrio blago koje se skrilo u tome tihome kraju.

Ovdanja je mlade priredila ladanjski ples. Sudjelovaosam i ja. Bio sam s jednom ovdanjom djvojkom, koja jedobra i Ijepukasta, ali inae beznaajna. Dogovoreno jeda unajmim koiju i odvedem na mjesto gdje e biti ples

nju i njezinu roaku, pratilju, a na putu e nam se pri-kljuiti i Charlotta S.

"Upoznat ete pravu ljepoticu", rekla mi je znanicadok smo po putu prosjeenu u gustoj umi ili prema lo-

vakoj kui koju je knez dao gospodinu S. "Pripazite do-bro", dodala je pratilja, "mogli biste se zaljubiti!" "Pato onda?" rekoh ja. "Ve je, naime, zauzeta. Zarunik je

vrlo vrijedan ovjek, ali je otputovao da sredi obiteljskestvari nakon oeve smrti i da si nae ugledan i dobroplaen posao." Tu sam vijest primio prilino ravnoduno.


9/59

Jo je manjkalo etvrt sata da sunce zae za planinekad smo stigli pred kuu. Bilo je vrlo sparno, moje su seznanice bojale nevremena: sivi, tmurni oblaii skupljalisu se na horizontu. Umirio sam ih uz pomo male varke:rekao sam da se razumijem u meteorologiju, pa znam daopasnosti od nevremena nema. Ali zapravo sam i samslutio da s naim plesom nee biti dobro.

Izaao sam iz koije. Dola je pred kuu sluavka izamolila da malo priekamo: gospoica e Lotta brzo do-i. Preoh preko dvorita, popeh se uza stube pred lijepomkuom, dooh do vrata i pogledah unutra. Ugledah najdraesniji prizor u ivotu.

Oko djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnojbijeloj haljini, ukraenoj blijedocrvenim trakama na nad-lakticama i grudima, okupilo se estero djece od dvije do

jedanaest godina da im dade kruha. Svakome je malianuodrezala kriku crnoga kruha, nekom veu nekom manju,

ve prema uzrastu i apetitu. inila je to vrlo ljubazno, aoni su tako prirodno govorili "Hvala". Dizali su ruiceuvis prije nego im je odrezala kruh, a kada su svoju ma-lu veericu dobili, odmah su otili, netko skokom, netkotko je bio tiha temperamenta polaganim korakom. Dolisu pred dvorina vrata da gledaju strane osobe i koiju ukojoj e se njihova Lotta odvesti.

Ispriavam se to ste zbog mene morali doi do ku-e i to su djevojke morale ekati. Zauzeta oblaenjem idrugim poslovima koje sam morala obaviti da bi u kuiza moje odsutnosti bilo sve u redu, zaboravila sam djeicidati jesti, a ne pristaju da im itko drugi naree kruha za

veeru osim mene.Izgovorio sam joj neki obini kompliment, a cijela mi

je dua bila u oima i uima dok sam joj motrio divnilik, sluao glas, upijao kretnje. Tek to sam se malo pribrao, ona odjuri u svoju sobu po rukavice i lepezu. Malianisu me gledali ne prilazei, nekako sa strane, a ja krenuhprema najmlaemu djetetu doista prekrasna lica. Ali dijetese povuklo preda mnom, a u tome asu doe odozgoraLotta i ree: "Louis. daj ruku gospodinu roaku." Dijetemi sasvim slobodno prui ruicu, a ja nisam mogao izdratida ga ne poljubim, premda mu je nosi bio malo zaprljan.

26

"Roak?", rekoh pruajui joj ruku, "mislite li da imamsreu biti s vama u srodstvu?"

"Oh", ree Lotta s nestanim smijekom, "mi imamosvuda jako puno rodbine i bilo bi mi ao kada biste mi

vi bili najgori roak." Odlazei dade Sofiji, prvoj do sebepo godinama, djevojici od kojh jedanaest godina, nalogda pazi na djecu i da pozdravi tatu kada se bude vratiosa svoje jahae etnje. Djeici ree da moraju sluati se-stru Sofiju kao nju samu, a neki joj maliani to naglas iobeae. Samo jedna mala, otresita plavokosa djevojicaod kojih est godina ree: "Ali ona nije ti, Lottice, tebe

volimo vie." Dva se najstarija djeaka popee otraga nakoiju, a ona im, na moju molbu, dopusti da ostanu doizlaska iz ume, ako obeaju da e biti pristojni i da ese vrsto drati.

Lijepo smo se smjestili u koiji, enske su si izrekledobrodolicu, poele priati o haljinama, rekle neto zgodnoo eirima, dosta proreetale drutvo koje nas je ekalo,ali je Lotta brzo zapovjedila koijau da stane, a djeacimada siu. Braa su starijoj sestri na odlasku poljubila ru-ku, stariji njeno kako prilii mladiu od petnaest godina,mlai nestano. Rekla im je da pozdrave djecu, pa koijanastavi vonju.

Roakinja upita Lottu je li proitala knjigu koju jojje nedavno poslala. "Nisam", ree Lotta, "ne svia mi se.Vratit u vam je. Ni prijanja nije bila bolja." Zaudiosam se i pitao o kojim je knjigama rije. Odgovorila mi

je: 1 Shvatio sam da u svemu to govori ima punokarakterne snage, a sa svakom novom reenicom bljesnulebi na njezinu licu nove zrake duha, treptala nova draest,

a vidjelo se kako joj je drago to je razumijem."Kad sam bila mlada", ree, "nita nisam voljela ta-ko kao romane. Sam Bog zna kako mi je bilo lijepo kadabih nedjeljom sjela u neki kutak i svim srcem pratila zg-ode i nezgode miss Jenny (to je glavni lik tadanjeg po-pularnog francuskog romana "Histoire de Miss Jenny

1 Prinueni smo da ovo mjesto iz VVertherova pisma ne objavimo,

kako bi se izbjegao svaki povod na neiju albu. Nijedan autor dodue

ne bi u naelu trebao pridavati vanosti kritici koju je o njegovu djelu

izrekla jedna djevojka ili mladi nestalna naina ivota.

2 7


10/59

Glanville", koji je 1764. izaao u njemakome prijevodu,primjedba prevoditelja). Ne nijeem da mi se ta vrstaknjievnosti donekle svia i danas. Ali budui da slabostignem itati, knjiga mora potpuno biti po mojemu ukusu.Najdrai mi je takav autor u ijoj knjizi mogu nai svoj

vlastiti svijet, ijim likovima ide u ivotu kao i meni, afabula je tako zanimljiva i srdana kao to je moj vlastitikuni ivot, koji dodue nije ba raj, ali je sve u svemuipak izvor neizrecive sree."

Potrudio sam se skriti uzbuenje koje me je obuzelonakon tih njezinih rijei. Nisam mogao. Govorila je usputi o knjizi Wakefieldski sveenik1 ili o 2 i to tako sjaj-

no da sam se sav zanio. Dugo sam i sam govorio o knji-evnosti htijui odjednom rei sve to znam. Kasnije samprimijetio da se Lotta obraa ostalim dvjema djevojkama,koje su cijelo vrijeme utjele razrogaenih oiju kao danisu s nama. Roakinja me je vie puta podrugljivo pogledaladiui svoj nosi, ali na to nisam obraao pozornost.

U nastavku razgovora dola su na red zadovoljstvato ih prua ples. "Makar uitak plesa slovio kao grijeh",ree Lotta, "rado priznajem da mi nita nije drae odnjega. Kad mi dou kakve mune misli u glavu, sjednemza svoj ratimani klavir, odverglam jednu kontradansu iopet sam dobre volje."

Oh, kako sam u tome razgovoru upijao pogled njezinihcrnih oiju! Oh, kako su mi privlaile duu usne pune i-

vota, svjei prponi obrazi! Njezino sam sjajno izlaganjesluao vie duom, sav sam uronio u ono to je govorilapremda nisam ni uo pojedine rijei! Eto, sada si moepredoiti sve, jer me poznaje. Ukratko, izaao sam iz

kola kao mjesear kad su se zaustavila pred plesnomdvoranom, kao mjesear sam se motao okolo u ve nadolomsumraku, nisam tako rei ni uo glazbu koja nas je do-ekala u rasvijetljenome plesalitu.

Dva gospodina, jedan s prezimenom Audran i stanoviti

1 Poznati roman engleskog pisca Goldsmita;2 I ovdje su izostala ime-

na nekih domaih autora. Tko je kadar razumjeti na to se odnosi Lott

ina pohvala, osjetit e svim srcem da je utemeljena kad to mjesto u knji-

zi proita. Tko to ne moe, ne treba znati ni ime pisca.

28

N. N. tko e sva ta imena upamtiti! jedan od njih roakinjin, drugi Lottin unaprijed dogovoreni partner, dooedo vrata koije, uzee sa sobom svoje dame, pa sam i japoveo svoju.

Plesali smo zmijolike menuete, gdje se partnericamaredomice daju ruke. Davao sam ruku jednoj za drugom,ali najnespretnije nisu znale ruku primiti i dokrajitiples. Lotta i njezin partner zapoee englesku kontradansu,mi se pridruismo... koje li sree kad je dola na red fi-gura u kojoj smo se nali ona i ja. Morao bi je, prijatelju,

vidjeti kako plee! Gle, preputa se cijelom duom i cijelimtijelom. Cijelo joj je tijelo pojam jedinstvena sklada. Bezbrina

je, neusiljena, kao da je ples doista sve, kao da ne mislini na to drugo, kao da ni za to drugo nita ne osjea!U tome asu za nju doista nieg nema osim plesa.

Zamolih je za drugu kontradansu1, nije mogla negotreu. Rekla mi je na savreno neusiljen i draestan na-in da jako rado plee i njemake plesove. "Ovdje je ta-kva moda", nastavi, "da partneri koji su doli skupa os-taju takvi i za njemaki ples2, ali moj partner valcer ple-e slabo, pa mi je zahvalan ako ga pustim. Ni vaa plesa-ica nije bogzna to, a vi, prema onome to sam vidjeladok smo izvodili engleske plesove, pleete odlino. Akopristajete biti moj plesa u njemakome plesu, izvolite pi-tati doputenje od mojega gospodina partnera, a ja idemzamoliti vau damu."

Pruih joj ruku u znak da se slaem, te se dogovorismoda njezin partner, dok nas dvoje budemo plesali, zabavljamoju partnericu.

Tako je poelo. Prvo smo uivali u plesnim figurama

koje se svode na raznovrsno prepletanje ruku. S kakvomse je draeu, s kakvom lepravou gibala! Onda smopreli na valcersku vrtnju, parovi su se kotrljali poputkugli, isprva je bilo nereda jer je malo tko znao dobroplesati valcer. Mi smo pametno priekali da se nespretnizasite plesa, a kad su najnespretniji otili s plesnoga po-dija, upadosmo mi i junaki izdrasmo s jo jednim parom(bili su to Audran i njegova partnerica) do kraja. Nikad

1Francuski: contredanse starinska igra sa vie parova; 2 Pod njemakim

plesom misli se, prije svega, na valcer.

29


11/59

nisam tako lako letio. Bilo je kao da nisam ovjek. Draosam u rukama najumiljatije stvorenje i lebdio s njimeokolo kao vjetar dok je sve oko nas iezlo... Bit u is-kren, Wilhelme, zakleo sam se u tome asu da djevojcikoju ljubim, na koju imam pravo, neu nikad dopustitida plee valcer s nekim drugim, nego samo sa mnom,makar propao! Shvatit e me!

Napravili smo nekoliko krugova obinim korakom damalo odahnemo. Onda je Lotta sjela, a ja sam je ponudionaranama koje sam usput bio ponio, a bile su mi posljednje.Bio je to pun pogodak, samo to je Lotta iz uljudnostinudila i neku ne ba skromnu osobu koja je sjedila u bli-zini. Svaka me je krika koju je ta susjeda zagrizla ubolau srce!

Kod treega engleskog plesa bili smo drugi par po re-du. Kad smo proli kroz red plesaa, pri emu sam rukomi okom milovao Lottu sa udnjom iju veliinu znade sa-mo Bog, te sam tako oitovao najiskreniju, najiu radost,doosmo do neke ene koja mi se uinila udnom jer jojlice nije bilo ba mlado, a bila je veoma ljubazna. Pogledasa smijekom Lottu, podigne prst kao u znak prijetnje iizrekne ime Albert. To je i ponovila veoma znaajno kadsmo opet proletjeli uz nju u kontradansi.

"Tko je Albert", rekoh Lotti, "ako niije nezgodno pi-tati?" Htjela mi je odgovoriti, ali tada je u plesu dolana red figura zvana velika osmica, pa smo se razdvojili.elo kao da joj se malo smrklo kad smo se u plesu opetsastali. "Zato da vam ne kaem?" ree Lotta pruajuimi ruku u plesnoj figuri promenade. "Albert je jedan po-tenjak s kojim sam zapravo zaruena." To mi nije bilo

nita novo (rekle su mi za zarunika djevojke dok smo sevozili koijom), tonije: bilo mi je ipak posve novo, jer tuvijest jo nisam stigao dovesti u neku misaonu svezu sovom djevojkom to mi je za tako malo vremena postalasilno vana.

Ukratko: zbunio sam se, zaboravio na ples, spojio seu kontradansi s krivim parom, sve se poremetilo, bila jepotrebna velika Lottina prisutnost duha, spretnost i gibljivost da se red opet vrati.

Ples jo nije bio gotov kad su munje, koje smo ve

30

dugo mogli s vremena na vrijeme vidjeti na obzorju (a jasam neprestano govorio da nisu one prave), postale sve

jae i zaula se grmljavina koja je nadglasala glazbu. Trienske izaoe iz reda, za njima pooe njihovi partneri,nastade opi nered, glazba je utihnula. Naravno: kadanas neka nesrea ili togod strano iznenadi ba ondakad se zabavljamo, neugodni je uinak vei nego inae.Dijelom je to stoga to se dojmovi koji su suprotni onometo upravo proivljavamo ivlje osjete, ali je vaniji razlogu tome to su nam osjetila nadraena prethodnom radou,pa nove dojmove bre primaju. Tako sam si objanjavaoneobine reakcije koje su se pojavile kod mnogih nazonihena. Najpametnija je sjela u kut leima prema prozoru i

zaepila ui. Druga se sklupala pred njom i sklonilaglavu u krilo prve. Trea se ugurala meu njih, zagrlilaih i briznula u pla. Neke su htjele kui, druge nisu zna-le to bi, nisu se snale ni znale pruiti otpor naimmladim i drskim lovcima na poljupce, to su se dali nato da straljive molitve koje su ljepotice upuivale nebusami skinu s njihovih usana. Bilo je gospode koja su sepovukla da u miru popue koju lulu duhana, a ostalodrutvo nije odbilo gazdariin prijedlog (ba se dobrosjetila!) da se ostatak veeri provedev u drugoj sobi, kojaima kapke na prozorima i zastore. im nas je gazdaricadovela u tu sobu, Lotta je stala razmjetati stolce u kr-ug. Kad smo svi sjeli, predloila je drutvenu igru.

Vidio sam neke kako istezanjem ruku i nogu i kubljenjem gubice pokazuju elju za nekim sonim "zalogom"."Igrat emo se brojeva", ree Lotta. "Pazite dobro! Ja uii naokolo zdesna nalijevo i svatko e mi, kada doem

do njega, rei svoj broj prema tome gdje sjedi u ovomekrugu. To mora ii brzo kao puana paljba, a kad se sv-ri krug, broji se opet i tako do tisuu, a tko zamuca ilikrivo kae, dobit e uku!" Bilo je veselo gledati. Ona jekruila s podignutom rukom. Prvi je rekao "jedan", onajdo njega "dva", sljedei "tri" i tako dalje. Brojilo se svebre i bre, jer je ona neprestano pourivala. Jedan sezbunio i pljus! dobio je uku. Prasnuo je opi smijeh pase i sljedei zabunio i pljus! pala je druga uka. I takosve bre i bre! Ja sam dobio dvaput, inilo mi se da me

31


12/59

je udarila jae nego druge, emu sam se u sebi radovao.Sveopi smijeh i halabuka skratili su igru prije nego smodoli do tisuu. Parovi koji su se potpuno zbliili odvojilisu se od drutva, nevrijeme je prolo, Lotta se vratila udvoranu, a ja za njom. Usput mi je rekla: "Zbog zaunicasu zaboravili nevrijeme i sve ostalo." Nisam znao to bihrekao. "Ja sam se i sama puno bojala, ali sam moralanastupiti neustraivo, kako bih drugima ulila hrabrost,pa sam tako hrabrom postala i sama!"

Stadosmo uz prozor. U daljini je grmjelo, cijelim jekrajem rominjala divna kiica, miris prirode prepun svjeinedopirao je do nas kroz gusti topli zrak. Stajala je naslonjena

laktovima na prozor, gledala je krajolik prodornim pogledom,zatim je pogledala u nebo pa u mene, oi joj se skvasie,uhvati me za ruku i ree: "Klopstock!"1. Odmah sam sesjetio divne ode koja je i njoj bila na pameti. Uronio samu bujicu osjeaja, koju je ona na taj nain na mene izlila.Nisam izdrao: sagnuo sam se i poljubio joj ruku plauiod silne radosti. Plemeniti pjesnie! Kamo sree da si

vidio izraz njezinih oiju, jer ona u tebi vidi boanstvo, akamo sree da se tvoje ime preda mnom vie nikad nespomene bez potovanja, to se dosad naalost esto do-gaalo!

19. lipnja

Qdje sam proli put stao u svojoj pripovijesti, viene znam. Znam da su bila dva sata u noi kad sampoao u krevet. Da sam ti ovo mogao izravno priati, a

ne u pismu opisivati, ne bih te valjda pustio prije jutra.to je bilo kad smo se vraali s plesa, nisam ti jo

priao, a ne da mi se priati ni danas.Bila je predivna zora. S drvea u umi padale su ka-

pi, oko nas ravnica puna svjeine. Obje su djevojke tosu bile s nama zaspale u koiji. Lotta me upita elim litakoer spavati, nju to ne bi smetalo. "Dok vidim da su

vama oi otvorene", rekoh pogledavi je odluno, "nema

Njemaki pjesnik klasik.

32

straha da bi me uhvatio san." Oboje smo izdrali budnisve do vanjskih vrata Lottine kue. Sluavka ih je tihootvorila, a kad je Lotta pitala za oca i djeicu, rekla jeda su dobro i da jo spavaju. Tada sam se oprostio i za-molio je za doputenje da je jo istog dana posjetim. Pri-stala je pa sam joj doao. Otada me nije briga to je sasuncem, mjesecom, zvijezdama, neka samo rade svoj posao,

ja ne znam kad je dan kad je no, sav je svijet oko meneieznuo.

ivim tako sretne dane kakve je Bog namijenio svojimsvecima. to god mi se ikad dogodi, ne smijem rei danisam uivao radosti ivota, najistije radosti ivota. Ti

zna moj Wahlheim, tamo sam se potpuno sredio, a odatleimam samo pola sata do Lotte, gdje uivam puninu svojesree i svu sreu koja je ljudima dana.

Kad sam odabrao Wahlheim za cilj svojih etnji, nisamni slutio da u biti nebu tako blizu! Koliko sam puta lo-vaku kuu Lottina oca, u kojoj su sada sve moje eljesaete, promatrao na svojim velikim etnjama nekad sbrda, nekad s ravnice preko rijeke!

Dragi Wilhelme, svata sam razmiljao o ljudskoj eljiza proirenjem vidika, za novim otkriima, za putovanjimapo svijetu, a onda sam razmiljao o unutarnjemu nagonuto ovjeka potie da se dragovoljno preda ogranienjima,da se kree smjerom steenih navika i da se ne brine niza desno ni za lijevo.

Gle uda! Kad sam doao ovamo i s breuljka promatraolijepu dolinu, sve me je to privlailo. Tamo je umica! Ah, bilo bi divno zdruiti se s njezinim sjenama! Tamoje vrh brda! Ah, bilo bi divno motriti odozgo na cijeli

kraj! Gle breuljaka to su se nanizali nad skrovitimdolinicama! Bilo bi divno skitati se medu njima! Trao sam tako ovamo i onamo, vraao se i opet iao,ali nisam naao ono emu sam se nadao. Oh, s daljinomje kao s budunou! Veliko polumrano Neto lei prednaom duom, tu rone nai osjeaji, nae oi, cijelo naebie nudi svoju potpunu predanost, silno udimo da nasposve ispuni jedan jedini veliki i divni ugoaj. I gle,kad dotrimo do cilja, kad se "Tamo" pretvori nJ'Qg^j e^sve je isto kao prije, amimo u svojemu siromatvu)7 ' '

J J il GIMNAZIJA


13/59

svojim ogranienjima, a dua nam udi za utjehom, kojaje ostala iza nas.

Tako i najnemirniji lutalac nakraju opet poeli svojzaviaj i u svojoj kuici, na grudima svoje ene, u krugusvoje djece, u radu za prehranu obitelji nae onu sreukoju je uzalud traio po svijetu.

Kad ujutro, im grane sunce, hodam po svome Wahlheimu i u povrtnjaku gostionice osobno naberem grakaeerca, sjednem i istim ga itajui Homera; kad u malojkuhinji odaberem lonac, izreem si maslac, stavim mahunena vatru, poklopim ih, sjednem uz njih da ih lake prevrem:tada mi se ini da tono znam kako je bilo obijesnim Penelopinim proscima dok su klali volove i svinje, rezali ihi pekli. Nema niega to bi me moglo ispuniti spokojnimi stvarnim ugoajem kao to su oblici patrijarhalnogaivota, koje ja, hvala Bogu, mogu bez prenemaganja utkatiu vlastiti nain ivota.1

Kako mi je lijepo to moje srce moe osjetiti priprostu,bezazlenu radost ovjeka to na svoj stol nosi glavu kupusakoju je sam uzgojio, jer tu nije rije samo o kupusu negoi o svim dobrim danima i lijepim jutrima kada ga je sa-dio, o ljupkim veerima kada ga je zalijevao i radosti kad

je vidio da dobro napreduje sve te radosti ponovno os-jea u istom trenutku kada osjea radost to ga donosina svoj stol.

29. lipnja

F^rekjuer je ovamo kneevu inovniku, Lottinu ocu, do-

li lazio lijenik iz grada, pa me je naao na podu meudjeicom: jedni su se penjali po meni, drugi su me tipkali,

ja sam ih kakljao da ih navedem na smijeh i tako je na-stala prilina halabuka. Doktor, koji je jako ogranien po-put lutke na ici i koji za vrijeme razgovora bez prestankanavlai manete svoje koulje i cupka svoj nabrani ovratnik,smatrao je to to radim neim ispod dostojanstva pametnaovjeka; to sam mu vidio na nosu. Ja se nisam dao srne

Detalj iz Homerove Odiseje. XX. pjevanje, stihovi 251/252.

54

tati, pustio sam ga da raspreda neke vrlo pametne teme igradio sam djeci iznova kue od karata, jer su prethodnesruene. Poslije je hodao po gradu i tuio se kako su dje-ca kneeva inovnika i inae neodgojena, a sad ih je Wer-ther posve pokvario.

Da, dragi Wilhelme, na ovoj su zemlji mojemu srcunajblia bia djeca. Kad ih promatram, vidim u sitnimpostupcima klice svih onih vrlina i sila koje e im jednomtrebati. Kad u svojeglavosti nasluujem buduu postojanosti vrstinu karaktera, a u obijesti veselost i bezbrinost,koje e im pomoi da umaknu opasnostima svijeta (sveto u punoj nevinosti, nepokvarenosti), uvijek ponovim u

sebi zlatne rijei Uitelja ljudskog roda: "Ako ne budetekao jedan od ovih malenih..." Pa ipak, predragi prijatelju,mi toj djeci, koja su nam ravnopravna, koju bismo moralipromatrati kao svoje uzore, ne priznajemo nikakvih prava.Nemaju pravo imati vlastitu volju! A zar je mi nemamo?Odakle nama pravo na nju? Iz injenice to smo starijii lukaviji! A ti, dobri Boe, smatra gledajui s neba dana zemlji ima samo djece, male i stare djece. Kojoj se odnjih vie raduje, to je davno objavio tvoj sin. A odraslikau da vjeruju u njega i pritom nee da uju to je ka-zao i to je svojstvo starih! Odgajaju djecu tako da ihoblikuju prema sebi i... Prekidam! Wilhelme, zbogom! Ne

bih vie naklapao.

1. srpnja

&to Lotta znai nekome bolesniku, to sluti moje vla

stito jadno srce, kojemu je gore nego mnogima kojivenu u bolesnikome krevetu. Ona e provesti nekolikodana kod jedne potene ene, koja se, po izjavi lijenika,pribliava svome kraju, a eli da u svojim posljednjim a-sovima ima Lottu uza se. Prolog sam tjedna bio s Lottomkod upnika u St., malom mjestu na obronku planine, ukoje se doe za sat vremena. Lotta je povela i sestru, pogodinama drugu do sebe.

Stupili smo u upnikovo dvorite u sjeni dvaju visokihoraha. Dobri je starac sjedio na klupi ispred kunih vrata,

55


14/59

a kad je spazio Lottu, ivnuo je, zaboravio svoj grubitap i odvano joj krenuo u susret. Ona mu pritri, pri-sili ga da opet sjedne, sama se smjesti do njega, reknemu da ga je njezin otac dao puno pozdraviti, pomilujenjegova runog i prljavog najmlaeg sinia1, mezime zanjegove stare dane. Trebao si je vidjeti, Wilhelme, kakostarca zabavlja, kako podie glas da dopre do njegovihnapola gluhih uiju, kako mu pria o mladim jakim ljudimakoji su iznenada umrli, kako mu hvali eko ljeiliteKarlove Vary i pozdravlja njegovu odluku da tamo otiesljedeega ljeta, kako ga uvjerava da mnogo bolje izgleda,da je mnogo ivahniji nego kad je proli put bila kod nje-ga. Za to sam vrijeme ja uljudno razgovarao s njegovomsuprugom. Starac je posve ivnuo, a kako ja nisam mogaou razgovoru preskoiti lijepe orahe koji su nam davaliugodnu hladovinu, poeo nam je, dodue sa stanovitimtegobama, priati njihovu povijest. "O starome orahu neznamo kad je zasaen ni tko ga je zasadio, neki spominjuovog neki onog upnika. Ali mladi je orah star tono kaomoja ena, u listopadu e biti njoj i njemu pedeset godina.Njezin ga je otac zasadio ujutro onoga dana kada se ona naveer rodila. Vodio je upu prije mene, taj mu jeorah bio neizrecivo drag, a nije manje ni meni. Moja jesadanja ena sjedila pod orahom na balvanu i plela kadsam ja prije dvadeset i sedam godina kao siromani studentprvi put doao u ovo dvorite."

Lotta ga upita za kerku. Gospodin Schmidt ju je od-veo na livadu da pripaze na radnike. Stari je nastaviopriati kako ga je prethodnik zavolio, a i njegova ki, tekako je prvo postao njegov zamjenik, a onda i nasljednik.

Prii se nije vidio kraj ni kad se pojavila upnikova ki stakozvanim gospodinom Schmidtom. Pozdravila se s Lottomsrdano i toplo, a moram rei da se i meni svidjela. Bila

je hitra smeokosa djevojka lijepa stasa, koja bi svakometko nakratko naie u ovaj kraj mogla biti ugodno drutvo.Njezin deko (takvim nam se gospodin Schmidt odmahpredstavio) bio je fin, ali utljiv ovjek, koji se nije htiopridruiti razgovoru, premda ga je Lotta neprestano uvlaila.

Radi se o evangelikome upniku, koji smije imati obitelj.

36

to me je najvie zbunjivalo, razlog njegove nedrueljubivosti nije bila slaba pamet (crte njegova lica govorilesu suprotno) nego svojeglavost i zlovolja. Kasnije je tonaalost bilo i previe jasno, jer kada bi Friederika, euis Lottom, od zgode do zgode prihvatila i moje drutvo,Schmidtovo bi se lice, a bio je i inae tamne puti, takosmrklo da bi me Lotta povlaila za rukav, elei me upo-zoriti da sam s Friederikom preve ljubazan... Nita metoliko ne srdi nego kada vidim kako ljudi jedan drugogmue, pogotovo kada mladi ljudi u cvatu ivota, u dobakada im je srce otvoreno za sve radosti, jedan drugomekvare nevanim glupostima sretne dane, a kada uvide dase tako upropateno vrijeme ne moe nadoknaditi, bude

ve prekasno. To me je grizlo i nisam izdrao: kad smose naveer vratili u upu i bili za stolom ponueni mlijekom,pa kad je razgovor doao na temu radosti i patnji ovogasvijeta, uhvatio sam se za tu misaonu nit i odrao estokgovor protiv zlovolje.

"Mi, ljudi, esto se tuimo", poeh, "da je dobrih da-na malo, a da je loih dana puno, a te su tualjke ponajviebez temelja. Kada bismo uvijek imali otvoreno srce zaradosno prihvaanje dobra to nam ga Bog svakog danasprema, mi bismo onda stekli snage da podnesemo i zlo,ako naie." "Ali mi nemamo vlasti nad naom udi",upadne upnikova gospoa, "mnogo ovisi i o tijelu! Kad

je netko bolestan, nita mu nije pravo." Priznao sam daje tako i nastavio: "Hajdemo onda sa zlovoljom postupatikao s boleu i traiti za nju lijeka." "To mi je dragouti", ree Lotta, "ja bar mislim da puno od nas zavisi.Znam po sebi. Kad me neto smeta i osjeam da u se

naljutiti, ja skoim u vrt, proetam goredolje i otpjevamsi nekoliko kontradansa. Zaas je sve u redu."

"Upravo sam to htio rei", nastavih ja, "sa zlovoljomje isto kao i s lijenou, ona je neka vrsta lijenosti. Naaje narav sklona lijenosti, ali ako smognemo snage da setrgnemo, ii e nam rad sjajno od ruke i mi emo u dje-latnome ivotu nai pravu sreu." Friederika me je slualavrlo paljivo, a njezin mi se deko suprotstavio rijeimada nitko nije gospodar nad samim sobom, a najmanje semoe vladati osjeajima. "Ovdje se radi o neugodnom os

37


15/59

jecaju", odvratih ja, "kojega bi se svatko elio rijeiti, anitko ne zna dokle dopiru njegove snage dok ih nije isku-ao. Tko je primjerice bolestan, svakako e ii lijenicima,nee odbiti ni najmunije postupke u lijeenju, pristat ei na najgore lijekove, samo da mu se povrati eljenozdravlje."

Opazio sam da i asni stari upnik napinje svoj sluh,kako bi mogao pratiti nau raspravu, pa sam podigaoglas, jer sam imao neto rei i na njegov raun. "U crkvise uju propovijedi protiv puno poroka", rekoh, "ali nisamnikad uo da bi neki upnik s propovjedaonice uzeo nanian zlovolju1". To bi bio posao samo za gradske up-

nike", ree starac, "seljaci ne znaju to je zlovolja." Ipakje priznao da bi osuivanje zlovolje kadto dobro dolo,barem to se tie njegove ene ili gospodina kneevainovnika. Drutvo se nasmijalo, on se smijehu pridruio,pri emu ga je spopao dug kaalj, to je razgovor prekinulo.Zatim se onaj mladi opet javi: "Vi ubrajate zlovolju me-u poroke, ja mislim daje to pretjerano." "Nije pretjerano",

bio je moj odgovor, "jer sve to inimo na svoju vlastitutetu i na tetu svojih blinjih zasluuje da bude nazvanoporokom. Zar nije dosta loe ve to to nam ne polazi zarukom uiniti drugoga sretnim, zar moramo jo i otimatiradost koju si neije srce ponekad samo zna priutiti?Jeste li ikad sreli zlovoljna ovjeka koji bi bio toliko pri-stojan da tu zlovolju skrije, da mui samo njega, da ra-dost ljudi oko njega ne bude unitena? Prije e biti da jezlovolja odraz naega unutarnjeg nezadovoljstva to kaoljudi slabo vrijedimo, naega nezadovoljstva samim sobom,emu se onda pridruuje zavist, koju huka naa glupa

oholost. Vidimo oko sebe sretne ljude, u ijoj srei nikakvaudjela nemamo, pa nam je to nepodnoljivo." Lotta mi senasmijeila vidjevi da sam pao u zanos, a suza koju pri-mijetili u Friederikinim oima potaknula me je da nastavim."Prokleti bili", rekoh, "oni koji se slue vlau to je ima-

ju nad nekim srcem da tome srcu otmu priproste radostikoje su same u tome srcu nikle. Svi kasniji darovi, sveusluge na svijetu ne mogu nadomjestiti onaj izgubljeni

1 Lavater u djelu Propovijedi o Joni ima sjajnu propovijed o zlovolji.

38

trenutak unutarnje sree to nam ga je razorila zlobnazlovolja naega tiranina."

Srce mi je nabreklo u tom asu, uspomene na mnogenevolje iz prolosti kidale su mi duu, oi mi se napuniesuzama.

"Tko li je taj", kliknuh, "koji svakoga dana ima napameti da ne moe biti vie od koristi svojim prijateljimanego tako da im doputa njihove radosti i da im se u nji-ma pridrui i tako ih povea? I da se upita moe li imdati barem kap utjehe, ako im duu zahvati tjeskobna st-rast i lomi ih jad?

A ako ta osoba koju si gazio dok je bila u cvijetumladosti padne u pogibeljnu, smrtnu bolest, zahvati jepotpuno klonue, upravi zamrle oi prema nebu, blijedo

joj elo pliva u smrtnome znoju, a ti ispred kreveta stojikao prokletnik, duboko svjestan da si uza svu svoju moposve nemoan i duu ti gri strah: sve bi dao da stvorenjukoje tone poda kap snage, iskru ohrabrenja..."

Uspomena na jedan takav dogaaj, kojemu sam bionazoan, posve zagospodari nada mnom dok sam ovogovorio. Pritisnuh rupi na oi i napustih drutvo. Tekme je Lottin glas, njezin poziv da idemo kui, dozvao upamet. Putem mi je prigovarala to si doputam da mesve tako silno ponese, jer u tako propasti. Moram se u-

vati. Oh, anele! Zbog tebe moram ivjeti!

6. srpnja

Jo uvijek ide svojoj umiruoj prijateljici, uvijek je ista,

_' uvijek je nesebino, blago stvorenje, koje, gdje god

doe, ublauje bolove i donosi radost. Juer naveer jeila etati s Marijanom i malom Malikom, znao sam to,doao sam gdje su bile, pa smo etali skupa. Nakon sat ipol poeli smo se vraati prema gradu, pa smo doli doonoga zdenca koji mi je puno znaio, a sad mi znai ti-suu puta vie. Lotta je sjela na zidi, mi smo pred njomstajali. Ogledao sam se i gle: preda mnom je oivjelo vri-

jeme kad mi je srce bilo tako osamljeno! Rekao samzdencu: "Dragi zdence, otkako sam se prestao odmaratiu tvojoj svjeini, puno puta te prolazei u urbi nisam ni

39


16/59

pogledao." Pogledao sam dolje i vidio Maliku kako nosiau vode i pritom se dri kao da je uradila velik posao.Pogledao sam Lottu i postao svjestan to mi sve znai.Dotle je djevojica dola odozdo s aom. Marijana joj jehtjela au uzeti. "Ne!", klikne dijete gledajui Lottu vrloslatkim izrazom lica, "Lottice, ti treba prva piti!" Rekla

je to s toliko iskrenosti i dobrote da sam bio oaran. Ni-sam umio drugaije izraziti svoja osjeanja: podigao samdijete uvis i poljubio ga tako estoko da je odmah poelokriati i plakati. "Loe ste uradili", ree Lotta. To mepogodilo. "Doi, Malika", nastavi Lotta, uzme je za rukui povede niza stube do izvora, "brzo, brzo se operi naovome svjeem izvoru i sve e biti u redu!" Stajao sam ipromatrao malu kako s velikom ustrinom mokrim rui-cama trlja obraz, jer je vrsto vjerovala kako e joj odpoljupca izrasti runa brada, ako ga ne opere u ovoj u-dotvornoj vodi i tako sprijei sramotu. Premda je Lottarekla: "Dosta je!" mala se dalje revno trljala: bolje previenego premalo. Kaem ti, Wilhelme, gledao sam taj prizors vie potovanja nego to bih gledao neije krtenje vo-dom. Kada se Lotta vratila gore, dola mi je elja dapred nju kleknem kao pred proroka koji je isprao grijehesvoga naroda.

Naveer nisam izdrao da ne ispriam taj za meneradosni dogaaj jednome ovjeku o kojemu sam mislio dae me razumjeti, jer je pametan. I to? Rekao je da je Lo-tta vrlo loe postupila: djecu ne smijemo ni u emu ob-manjivati, inae e nastati puno zabluda i praznovjerica,a od njih treba djecu od ranih nogu uvati. Pade mi naum da je taj ovjek prije osam dana imao u kui krtenje,

pa mu se nisam opirao, ali sam u svome srcu i dalje vje-rovao da s djecom treba postupati kao to Bog postupa snama, jer nas najvie usreuje kad nas puta da ostanemou svojim dragim tlapnjama, makar nam je tako nesiguranhod.

8. srpnja

B a sam dijete! Inatim se zbog jednog jedinog pogleda./Ba sam dijete! Bili smo u Wahlheimu. Naila je ko-mo -

cija s djevojkama, koje su nam se pridruile i kasnije sesame vratile. Za vrijeme etnje inilo mi se da u Lottinim crnim oima... budala sam, oprosti... ah, da samo

vidi te oi. Da skratim (oi mi se sklapaju od snenosti):djevojke se popee u koiju, oko koje smo stajali mladi W,Selstadt, Audran i ja. One su s vrata koije askale stim momcima, povrnim vjetrogonjama. Traio sam Lottine oi. Ona je svraala pogled s jednog na drugog... Alina mene? Na mene? Stajao sam tako sam, a njoj takoprivren i nije me pogledala! Srce moje joj je reklo ti-suu puta "Zbogom!", nije me pogledala! Koija je krenula,osjetih suzu u svome oku. Gledao sam za koijom, vidiosam na prozoriu Lottinu krasno ureenu kosu, vidio

sam kako se Lotta ogleda... Za kim? Za mnom? Ah, dra-gi moj! Lebdim u toj neizvjesnosti. Tjeim se: moda seipak za mnom ogledala! Moda! Laku no! Zaista: pravosam dijete!

10. srpnja

Tspadnem uvijek glup kad se u drutvu povede raz-li govor o njoj, trebao bi to vidjeti. Pa jo kad me upitajukako mi se Lotta svia! Svia! Smrtno mrzim tu rije.Kakav bi to bio ovjek kojemu se Lotta samo svia,kojemu ne ispunja sav razum, sva osjeanja! Svia? Nedavnome jedan pitao kako mi se svia Osijan!1

11. srpnja

^/ ospoi M. je jako loe. Molim se za njezin ivot, jerV3Lpatim zbog nje kao i Lotta. Nju viam (rijetko) kodjedne prijateljice, a danas mi je ispriala neobian dogaaj. Stari M. je krtac i prostak, te je svoju enu tijekom i-

vota puno muio i ostavljao tako rei bez sredstava, aliena se je ipak dobro snalazila. Nedavno joj je lijenik

L Prema kotskom predanju, pjesnik koji je ivio u III. stoljeu, bioslijep kao i Homer. Tek stoljeima kasnije naen je u kotskim planinama

junaki spjev Fingal (Osijan je bio sin uvenoga Fingala) i to se, sa jodrugim pjesmama uzima za djelo Osijanovo.

41


17/59

rekao da se nee izvui. Ona je onda pozvala mua(Lotta je bila u sobi) i rekla mu ovo: "Moram ti priznati

jednu stvar, zbog koje bi nakon moje smrti moglo doi dozabune i nevolje. Uredno sam vodila kuanstvo i tedjelato sam mogla vie, ali sam te trideset godina moralazbog toga potkradati, to mi mora oprostiti. Ti si upoetku braka bio odredio jednu skromnu svotu zapodmirivanje prehrambenih i drugih kunih potreba. Kadse nae kuanstvo povealo i obrt proirio, nisam te mo-gla natjerati da tjedni proraun za kune trokove povisiu skladu s promijenjenim okolnostima. Dobro zna da simi u vrijeme kad su potrebe bile najvee davao na tjedani dalje sedam guldena i zahtijevao da s njima izaem na-

kraj. Nisam nita prigovarala, ali sam razliku potrebnognovca uzimala od naega utrka, i to bez problema, jertko bi pomislio da e gazdarica krasti iz vlastite blagajne!Nita nisam potroila uludo, ne bih ti ovu stvar ni priznalai bez grinje savjesti bih otila u vjenost da me nijestrah za onu koja e tvoje kuanstvo voditi poslije mene.Ta si nee znati pomoi, a ti e je uvjeravati da je tvojaprva ena sjajno izlazila sa sedam guldena na tjedan."

udio sam se zajedno s Lottom kako netko moe bititoliko glup i ne primijetiti da neto nije u redu ako se sasedam guldena podmiruju trokovi koji su nuno moda idvaput vei. I sam sam poznavao ljude koji se u svojojkui ne bi udili ni prorokovu ulju.1

13. srpnja

fjfe, ne varam se! itam u njezinim crnim oima iskSjjreno zanimanje za mene i za moju sudbinu. Da, osjeam

srcem, a srcu svome smijem vjerovati, da me ona oh,smijem li, mogu li izgovoriti rije koja znai isto to inebo? da me ona voli!

Ona me voli! Oh, kako sam postao vrijedan predsamim sobom, kako sam tebi mogu rei, ti te stvari sh

Udovici koja je hranila proroka Iliju Bog je dao vr s uljem iz ko-

jega ulje nije moglo nestati, makar koliko se troilo.

42

vaa kako sam poeo samoga sebe oboavati, otkakome ona voli!

Je li to samozavaravanje ili osjeaj za pravu stvarnost?Ne znam nikoga tko bi mi bio takmac u Lottinu srcu.Ipak: kad ona onako toplo i s ljubavlju pria o svojemuzaruniku, meni je u dui kao plemiu kojega su liili a-sti i dostojanstva i u to mu ime oduzeli ma.

16. srpnja

Ervotok mi se ubrza kad moj prst sluajno dirne njezin,kad nam se noge ispod stola sretnu. Bjeim kao od

vatre, ali me tajna sila ponovno tjera k njoj hvata mevrtoglavica. U svojoj nevinosti, u svojoj prostodunostiona ne zna kako me ti mali dodiri mue. Kad u razgovorustavi svoju ruku na moju ili mi radi vee uvjerljivostisvojih rijei doe blie, pa mi usne osjete nebeski dahnjezinih usta, ini mi se da tonem, da me je poplavilaoluja. Oh, Wilhelme, hou li se ikad usuditi da ovu ne-besku pojavu, ovo povjerenje...! Zna to hou rei. Ne,moje srce nije tako pokvareno! Ali slab jesam! Dovoljnosam slab! A to je, zar ne, ipak pokvarenost?

Ona mi je sveta. Svaka pouda zamire u njezinoj na-zonosti. Ne znam kako mi je kad sam s njom. To je kaoda mi se dua izokree u ivce. Ima jedna melodija kojusvira na klaviru poput anela, jednostavno, a produhovljeno.To joj je najdraa pjesma, a i mene lijei od svih patnji,dvojbi i ludorija, im Lotta udari prvu notu. Vijesti iz an-tike o udotvornoj snazi glazbe nipoto mi se ne ine ne-vjerojatnima. Eto, na mene djeluje najjednostavniji napjev!

A ona mi ga znade ponuditi ba kad treba, esto ba on-da kada bih si najradije ispalio metak u glavu. Zbunjenosti mrak moje due raspruju se, opet slobodno diem.

18. srpnja

unese u nju malu lu, pojave ti se na bijelome zidu slike

45


18/59


19/59

"Sutra dolazite, zar ne?", pa kako bih onda mogao izostati?Ili mi poalje poruku, a ja smatram uljudnim osobno jojpredati odgovor. Ili je lijep dan, pa ja odetam u Wahlheim,a kad sam ve tamo, do nje je samo pola sata! Blizu samozraju u kojemu je ona i hop! eto me tamo. Baka mi jepriala priu o magnetnome brdu: iz brodova koji bi do-li preblizu, odjednom bi izletjela sva eljeznarija, avli biletjeli k brdu, a jadni bi mornari stradali ispod greda ko-

je bi se bez avala ruile.1

30. srpnja

Albert je doao, ja u ii. Da je on najbolji, najplemeni-tiji ovjek, kojemu bih ja u svakome pogledu bio sp-reman dati prednost, bilo bi mi neizdrljivo gledati gakako u mojoj nazonosti uzima u posjed toliko savren-stvo. U posjed! Dosta, Wilhelme, zarunik je tu. Dobar,drag ovjek, kojemu treba ugoditi. Sreom, nisam bio nanjegovu doeku, puklo bi mi srce. Poten je: u mojoj na-zonosti nije Lottu niti jednom poljubio. Bog neka muplati! A zbog potovanja koje iskazuje svojoj djevojci, moramga i ja voljeti. On je sa mnom dobar, ali slutim da je to

vie Lottino djelo nego to bi bilo njegovo vlastito nagnue:tu su ene otroumne i tono vide da im je od koristiako svoja dva oboavatelja uspiju sprijateljiti, premda seto rijetko dogodi.

Ali ja ne bih ni mogao uskratiti potovanje Albertu.Njegov smireni vanjski nastup silno se razlikuje od uz-nemirenosti mojega karaktera, koja sev ne da skriti. Vrlo

je osjeajan i zna to ima u Lotti. ini mi se da nijesklon zlovolji, a ti zna da je to porok koji najvie mrzimna ljudima.

Smatra me ovjekom od ukusa. Moja privrenost Lotti,moje arko oduevljenje svakim njezinim postupkom, uveavanjegovo pobjedniko slavlje, pa tako Lottu voli vie. Mui

Ta se pria nalazi u arapskoj zbirci Tisuu i jedna no, ali i u nje-

makoj, u srednjem vijeku popularnoj knjizi o zgodama i nezgodama

vojvode Ernsta (Herzog Ernst).

46

li je kadto sitnim ispadima ljubomore, pitanje je u kojene ulazim, ali ja na njegovu mjestu ne bih bio dorastaotoj avolskoj kunji.

Bilo kako bilo, moje radosti to sam s Lottom nemavie! Je li to ludost ili zaslijepljenost? Nije vano kakoemo tu stvar nazvati, ona govori sama za sebe! Svesam znao to sada znam i prije Albertova dolaska, znaosam da na nju nemam nikakvog prava, pa nisam nita nitraio ukoliko je mogue suzdrati se od svake udnjepokraj takve milote... A sad se budala udi to je onajdrugi doista doao i uzeo mu djevojku. Stiem zube i podrugujem se svojoj muci, a dvaput ili triput vie prezirem

one koji bi mi mogli rei da se smirim, jer drugaije nemoe biti. Skinite mi ta straila s vrata! Hodam okolopo umama., a onda idem Lotti, pa kad naem s njom

Alberta kako sjedi u vrtu pod sjenicom, ne mogu dalje:budem razuzdan i lud, zbijam lakrdije, priam gluposti."Za Boga miloga", rekla mi je Lotta danas, "prekinite slakrdijama poput one sino, strani ste kad ste na onakavnain veseli." Medu nama reeno, ja ekam da on budesprijeen nekim poslom, onda skoim iz kue i letim Lo-tti kad je sama, uvijek mi je lijepo.

8. kolovoza

Molim te, dragi Wilhelme, nemoj misliti da sam na te> be ciljao kada sam napisao da su ljudi koji od nas

trae da se pokorimo neumitnoj sudbini nesnosni. Nisam

ni pomislio da bi to moglo biti tvoje stajalite. U naeluima pravo. Samo, dragi moj, u svijetu se problemi vrlorijetko rjeavaju na nain "iliili": osjeanja i naini pos-tupanja javljaju se u mnotvu prijelaznih oblika, kao toizmeu kljunastoga i tupog nosa ima puno inaica.

Nee mi dakle uzeti za zlo, ako se pokuam provuiizmeu "iliili", premda tvoje dokaze priznajem.

Ti kae da ja kod Lotte mogu imati ili nemati izgleda.U prvome sluaju trebalo bi da stvar tjeram dalje i da seborim za ispunjenje svojih elja. U drugome pak sluaju

47


20/59

moram doi k sebi i osloboditi se ove jadne ljubavi kojarazdire sve moje snage. Dragi moj, to je lijepo reeno, alito je lako rei.

Moe li traiti od nekog nesretnika iji ivot postupnoali nezadrivo ide svome kraju, jer ga ubija podmukla bo-lest, da uzme bode i u jednome trenu prekine svoje mu-ke? Zar mu zlo koje razdire njegove snage ne otima ihrabrost koja je nuna da se zla oslobodi?

Mogao bi mi dodue odgovoriti jednom slinom po-redbom: tko ne bi dopustio da mu odreu ruku, da ne bistrahom i oklijevanjem stavio na kocku i sam ivot? Neznam. Nemojmo se vie gristi poredbama, dosta je. Wilhelme,meni kadto dolazi trenutak neke nagle, otresite hrabrosti:

krenuo bih smjesta nekamo kada bih samo znao kamo.

Naveer

jnevnik koji sam od nekog vremena zanemario dopao

_ mi je danas ruku: zauuje me kako sam posve sustavnoulazio u sve, korak po korak. Premda sam svoje stanje

vrlo jasno uviao, ipak sam se ponaao kao dijete. I sadsve jasno vidim, ali nema ni najmanjeg nagovjetaja dau se popraviti.

10.kolovoza

Mogao bih voditi izvrstan, presretan ivot da nisam bu

, dala. Malokad se zdrui toliko dobrih okolnosti, ka-drih usreiti ljudsku duu, kao to su ove u kojima se

sada nalazim. Dakle je jasno da srea ovisi samo o srcu.Ljubazna me je obitelj priznala za svojega lana, stari megospodin voli kao sina, djeica kao oca, Lotta me isto vo-li... to se tie estitoga Alberta, nema u njega nimalozlovolje kojom bi kvario moju sreu, prigrlio me je od sr-ca, najdrae sam mu bie na svijetu poslije Lotte! Wil-helme, prava je radost sluati nas dok etamo i zabavljamo

jedan drugoga prianjem o Lotti. Nema na svijetu niegzabavnijeg od toga naeg odnosa, pa ipak mi zbog njegaesto dolaze suze na oi.

48

Pripovijedao mi je o asnoj Lottinoj majci kako je nasamrtnoj postelji povjerila Lotti cijelo kuno gospodarstvoi djecu, a samu Lottu preporuila njemu; kako je od to-ga vremena u Lotti oivio jedan drugi duh, kako su jojskrb oko kuanstva i upoznavanje ozbiljnosti ivota pomoglida postane druga mati, kako joj nijedan trenutak ne pro-lazi bez djelatne ljubavi, bez rada, pri emu nikad nije iz-gubila svoju veselu narav i lepravost. Hodam tako pokrajnjega, berem cvijee pokraj puta, polako i pozorno pravimbuket i bacam ga u oblinji gorski potok, pa gledamkako pliva sa strujom. Ne znam jesam li ti pisao da Al

bert trajno ostaje ovdje i da e na kneevu dvoru, gdje gajako cijene, dobiti slubu s lijepim primanjima. to setie urednosti i marljivosti u poslu, malo koga sam vidioda mu je slian.

12. kolovoza

W|ema dvojbe, Albert je najbolji ovjek pod kapom neJLNI beskom. Juer sam s njim doivio neto neobino.Doao sam ga pozdraviti, jer me je bila uhvatila elja daodjaem u gorje, odakle ti sada i piem.

Dok smo razgovarali, hodao sam po njegovoj sobigoredolje i tako zapazio pitolje. "Posudi mi pitolje zaput", rekoh.1 "Rado", odgovori Albert, "ali se mora po-truditi da ih napuni, kod mene vise na zidu samo tako."Uzeh jedan sa zida, a on nastavi: "Otkako se moj oprezna vrlo neugodan nain pokazao nedostatnim, neu vieimati nikakva posla s tim stvarima." Osjetio sam znatielju

i zamolio ga da mi ispria cijelu zgodu. "Bio sam etvrtgodine na selu u gostima kod prijatelja, imao sam uza sedva mala depna revolvera, koja nisam napunio. Spavaosam mirno. Jednog sam se kiovitog popodneva dosaivao

besposlen. Ne znam ni sam kako, sjetio sam se revolvera,pomislio da bi nas tko mogao napasti, pa bi nam revolverimogli ustrebati, zna to mislim. Dao sam ih sluzi da ihoisti i napuni. On se je glupo alio sa sluavkom, htio

U ono doba su na osamljene jahae u gorju vrebali razbojnici.


21/59

ju je prestraiti, najednom Bog zna kako revolver pra-sne dok je ipka za nabijanje jo bila u cijevi, ipka sezabije djevojci u dlan desne ruke i jako oteti palac. Tre-

bao sam sluati jadikovku i jo platiti lijeenje, odonda jemoje oruje uvijek prazno. Sad vidi, zlato moje, to jeoprez. Nita, jer se opasnost ne da nauiti. DodueZnaj, Wilhelme, da Alberta puno volim, ali mrzim to nje-govo "dodue". Zar se ne podrazumijeva da svaka openitatvrdnja znade za iznimke. Ali on je tako sitniavo toan.

Ako pomisli da je rekao neto nedomiljeno, preopenito,poluistinito, ne puta te dok ne iznese ogranienja, pri-lagodbe, dok glavnoj tvrdnji neto ne oduzme ili ne doda dok se na koncu sve ne razvodni! I ovom se je prigodom

duboko unio u stvar, pa sam ga prestao sluati. Dadohse na ludorije, naglom kretnjom otvor cijevi pitolja uperihiznad desnoga oka prema elu. "Fuj", ree Albert odu-zimajui mi pitolj, "to ti to znai?" "Pitolj nije nabijen",odgovorih. "Pa to onda", usprotivi se on nestrpljivo."Ne mogu zamisliti koliko je lud netko tko bi u sebe pu-cao. im pomislim na to, hvata me odvratnost."

"Vi pametni ljudi", poviknuh, "im o neemu ponetegovoriti, odmah morate rei: to je glupo, to je pametno,to je dobro, to je zlo! A to to uope znai? Jeste li timeustanovili unutranje odnose u nekome inu? Umijete litono odrediti uzroke zato se je neto dogodilo, zato semoralo dogoditi? Kad biste to mogli, ne biste tako urilis izricanjem sudova."

"Priznat e mi", ree Albert, "da su neki postupcinuno zli bez obzira na to ime su bili potaknuti."

Slegnuo sam ramenima i rekao da je tako. "Ipak, dr-

agi moj", nastavih, "ima i tu nekoliko iznimaka. Istinaje da je kraa grijeh, ali to je s ovjekom koji eli spa-siti svoje smrti od gladi, pa se zato odluuje na otimainu,zasluuje li suut ili kaznu? Tko e podii prvi kamenna mua koji je u pravednome gnjevu kaznio nevjernu e-nu i njezina nedostojnog zavodnika? Ili na djevojku kojase u opojnome asu, u nezadrivom blaenstvu ljubaviudoredno izgubi? Sto se tie zakona, ak se i nai suci,premda hladni i sitniavi, kadto ganu i odustanu od ka-zne."

50

"To je neto sasvim drugo", prigovori Albert, "jerovjek kojega obore strasti, koji izgubi mo prosuivanja,dobiva isti postupak kao onaj kojega je oborio alkohol ilikao duevni bolesnik."

"Oh, vi pametni ljudi!", viknuh kao da se zgraam,ali se smijeih. "Strast! Pijanstvo! Ludilo! Vi tu stojitetako mirni, tako izvan svega, ah, vi moralni ljudi! grditepijance, gade vam se luaci, hodate mimo poput sveenikai zahvaljujete Bogu kao farizej to vas nije uinio jednimod njih.1 Ja sam bio pijan vie nego jednom, moje strastinisu daleko od ludila ne kajem se ni za jedno ni za dru-go, jer sam, u okviru svojih mogunosti, shvatio da svijetsve izvanredne ljude koji poduzimaju velike stvari i ineono to izgleda nemoguim proglaava pijancima i luacima.

A i u obinome je ivotu nepodnoljivo kad nakon sva-koga ina koji ima obiljeje neeg slobodnog, plemenitog,neoekivanog ujemo povike: Taj ovjek je pijan, taj jelud: Stid vas bilo, trijezni! Stid vas bilo, mudri!"

"To su opet tvoje muice", ree Albert, "ti si u svemuprenapet, ali barem sad ima krivo, jer je bio govor o sa-moubojstvu, a ti takav in, koji nije nita drugo negoslabost, usporeuje s velikim djelima. Lake je umrijetinego mukotrpan ivot postojano podnositi."

Htio sam prekinuti raspravu, jer nita me toliko neljuti nego kad netko iznese neku beznaajnu obinu uzreicuprotiv mene koji govorim iz punine srca. Ali sam se suz-drao, jer sam je esto uo i esto zbog nje bjesnio, pasam mu prigovorio dosta estoko: "Ti samoubojstvo nazivaslabou? Molim te, ne daj se zavesti prividom. Pomislina narod koji stenje pod nepodnoljivim jarmom nekog

tiranina. Smije li taj narod nazvati slabim, ako u njemusve prokulja i pone kidati svoje lance? Pomisli na ovjeka

' U Novome se zavjetu opisuje sveenik koji je proao kraj stradalnika

I H ' pruivi mu pomo. Prikazuje se i farizej koji prezire ljude koji

grijee zbog slabosti i zahvaljuje Bogu to nije jedan od njih. (Evanelje

po I.uki 10, 31 i 18, 11.) Rije farizej u hebrejskome znai odijeljen,

odvojen. Farizeji su bili pripadnici vjerske sekte u staroj Judeji koja se

isticala pobonou, ali je prezirala obian puk. Danas, u prenesenome

znaenju, farizej znai licemjer, farizejtina licemjerje.

51


22/59


23/59

jeranom u tjesnac, tjeskoba njezina srca preve je grozna,baca se u rijeku da je uzme smrt i lii je muka. Eto,Alberte takva je povijest mnogih ljudi, pa reci sad: zar setu ne radi o bolesti? Narav ne moe nai izlaz iz labirintaporemeenih i u meusoban sukob dovedenih ovjekovihsila, pa ovjek mora umrijeti. Jao onome koji bi, saznaviza sluaj ove djevojke, mogao rei: 'Luakinja! Trebala jeekati, trebala je pustiti da vrijeme uini svoje, oaj bi seslegnuo, nala bi drugoga, koji bi je utjeio.' To je istokao kada bi tko rekao: 'Budala! Umro je od bolesti! Tre-bao je ekati da se njegove snage oporave, da mu se i-votni sokovi poprave, da se nered njegove krvi smiri, pa

bi sve dobro svrilo i on bi i danas bio iv!'"Albert, kojemu pouka primjera koji sam iznio jo nije

bila oevidna, iznese opet nekoliko prigovora, izmeu ostalihi to da sam govorio o priprostoj djevojci, a da je nezamislivoda bi tako mogao postupiti mudar ovjek, koji ne trpi odogranienosti, koji poznaje ljudske: odnose. "Prijatelju moj",odgovorih, "ovjek je samo ovjek, a ono malo pameti tonetko moda ima nee doi do izraaja kad strast buknei prodre preko granica ljudske moi. tovie, ona e... alio tome drugi put..."

Posegnuh za eirom. Bio sam doista silno uzbuen.Rastasmo se, a nismo se razumjeli. Zato je to tako naovome svijetu da ljudi jedan drugoga ne mogu samo takoshvatiti?!

15. kolovoza

Sigurno je da na ovome svijetu nisi nikome potreban_' ako nisi ljubljen. Vidim to po Lotti koja ne voli kadotiem, a i po djeci koja moj odlazak podnose samo zatoto znaju da u drugog dana opet doi. Danas sam biokrenuo tamo da dovedem u red zvuk Lottina klavira, alinisam napravio nita: djeca su me tjerala da im priampriu, a Lotta je rekla da im elju trebam ispuniti. Podijeliosam im kruh za veeru, rado ga uzimaju od mene, skorokao kad im ga dijeli Lotta, a onda sam im ispriao glav

54

ninu prie o princezi koju posluuju ruke.1 I sam takonauim puno, vjeruj mi. Zauuje me raznovrsnost djejihdojmova. Koji put mi se dogodi da moram izmisliti nekupojedinost radi vezivanja tkiva prie, pa da tu pojedinostpri sljedeem prianju iste prie zaboravim. Djeca odmahreknu da je proli put pria ila drugaije. Stoga sadauim svoje prie napamet, kako bih mogao svaki put po-sve jednako "otpjevati" svoju priu, ak i ritmiki jednako,kao da vrtim vrpcu. Tako sam nauio da pisac radei dru-go, promijenjeno izdanje svoje pripovijesti, nuno pravitetu svojoj knjizi, pa i onda kada je druga verzija pjesnikibolja. ovjek je najotvoreniji za prvi dojam, tada je spremanprihvatiti i najpustolovniji sadraj prie, i to u njemu tr-ajno ostaje. Jao piscu koji u drugome izdanju pokua tajodve pustolovni sloj prie izgrepsti ili zatrti!

18. kolovoza

Mora li ba biti da ono to je za nekog ovjeka uzrok, sree kasnije postane izvor njegova jada?Pun, topao osjeaj mojega srca za svu ivu prirodu,

koji me je proeo silnom strau, te mi se svijet oko me-ne inio rajem, sad mi je nesnosan muitelj, zloest duhkoji me progoni kuda god se kreem.

Nekada sam sa stijene iao pogledom preko rijeke imotrio plodnu dolinu to se stere do breuljaka, gledaosam kako sve oko mene puta klice i kljua ivotom. Vi-dio sam brda pokrivena od podnoja do vrha visokim, gu-stim drveem, okrajke dolina raznovrsnih oblika u sjeni

ljupkih lugova, pitomu rijeku kako klizi meu trskamato tiho ute, a u njoj se zrcale mili oblaci, to ih ne-bom kree veernji povjetarac. Sluao sam ptice iji pjevoivljuje umu, dok milijuni muica pleu u posljednjimcrvenim zrakama sunca, iji posljednji odsjev zove iz travebrundava kornjaa. Lepranje i titranje oko mene navelo

Stara njemaka pria o princezi koju su neprijatelji zarobili i vezali

bez hrane. Kad ostane sama, na stropu niu udesne ruke nosei joj jelo

i pie.


24/59

bi me da bacim pogled na tlo, gdje bih vidio kako mahovinaotima hranu iz kamene stijene na kojoj sam stajao i ka-ko iprag raste niz suh pjeani humak, to mi je otvorilooi za unutarnji, bujni, sveti ivot prirode. Sve sam to jaobuhvatio svojim toplim srcem, a u obilju to me je pre-plavilo osjeao sam se poput boanstva: divni likovi bes-krajnoga svijeta oivjeli su u mojoj dui.

Oko mene su bila golema brda, ruili su se ponoripreda mnom, bujice su jurile dolje, pljutale su rijeke is-pod mene, odjekivale ume i planine. Vidio sam kako ne-dokuive sile djeluju u dubini zemlje u uzajamnome stva-ralatvu, dok nad zemljom i pod nebom vrve naratajisvakojakih stvorenja. Sve, sve je napueno tisuostrukimlikovima, a ljudi se skupljaju i trae sigurnost u svojimkuicama kao u gnijezdima i na svoj nain postaju gospodarisvijeta. Jadni e luak sve to smatrati sitnim, jer je samtako sitan.

Od nedostupna gorja do pustinja u koje ljudska noganije stupila i do kraja neznanoga oceana lebdi duh vjenogastvoritelja i raduje se svakome zrncu praine koje ga os-

jea i po njemu ivi. Ah, koliko sam puta slao svoju e-nju obalama neizmjerljiva mora uz pomo krila nekog drala koji bi letio iznad mene: htio sam se napiti raskoneivotne milote iz zapjenjena pehara beskonanosti. Snaga

je mojih grudi ograniena, ali bih tako, makar za trenutak,osjetio kaplju blaenstva onoga bia koje sve u sebi ikroz sebe stvara.

Brate, samo mi je onda lijepo kada se svega toga sje-tim. Sam pokuaj dozivanja u pamet onih neizrecivih uv-stava, odnosno, napor da ih ponovno iskaem, podie mo-

ju duu iznad nje same i udvostruuje tjeskobu koju izazivastanje u kojemu sam se sada zatekao.

Pred mojom se duom razmaknuo zastor, popritebeskrajnoga ivota preobrazilo mi se u ponor vjeno ot-vorena groba. Moe li rei da neto jest, kad to netostalno nestaje? Sve huji s vihorom, malo ija snaga dostajedo kraja bitka! Ah! Bujica trga sve, sve tone, razmrskavase o hridine! Nema nijednoga trenutka u kojem se ne ot-kida dio tebe i dragih ljudi oko tebe, niti postoji trenutaku kojemu ti sam nisi unitavatelj, u kojemu ne mora

56

biti unitavatelj, najbezazlenija etnja stoji ivota tisuujadnih crvia, jedan jedini korak rui tekom mukom iz-graeni mravinjak i gura itav jedan mali svijet u ogavnigrob. Oh! Ne mui mene pomisao na velike nesree to s

vremena na vrijeme zahvate svijet, ne tiu me se poplavekoje otplavljuju vaa sela, ni potresi to vam unitavajugradove. Moje srce upropatava razorna sila koja je skrivenau svekolikoj prirodi, po kojoj nita ne moe nastati a daistodobno ne nosi propast svojemu susjedu i sebi samom.I zato posrem u strahu. Oko mene su nebo i zemlja utkivu svojih sila. Ne vidim nita osim neke grdosije koja

vjeno dere i vjeno preiva.

21. kolovoza

Uzalud pruam ruke prema njoj kad se jutrom budim od

tekih snova. Uzalud je nou traim po krevetu kadme prevari sretan, nevin san, u kojemu sjedim uz nju nalivadi, drim joj ruku do usana i ljubim je tisuu puta.Kad pipam tako u polusnu po krevetu i usput se razbudim,oblije me potok suza u tjeskobi srca, pa neutjeno plaemslutei mranu budunost.

22. kolovoza

lOesrea mi se dogodila, Wilhelme, moja se radna spoJLMJ sobnost izvitoperila u neku nemirnu lijenost, niti mogumirovati, niti to raditi. Nestala mi je i snaga matanja,

nemam osjeaja za prirodu, knjige mi se gade. Kad samimasebi nedostajemo, nama nedostaje sve. Kunem ti se, ponekadpoelim biti nadniar, koji se barem ujutro pri buenjuneemu nada od zapoetoga dana, ima neki poticaj, netooekuje. esto zavidim Albertu, koji se zakopao u spisedo uiju. Zamiljam da bi mi na njegovu mjestu bilodobro! Ve sam vie puta pomiljao pisati tebi i ministruglede onoga namjetenja pri poslanstvu, koje mi, kakome uvjerava, ne bi bilo uskraeno. To i sam mislim. Mi-nistar me odavno voli, a ima dosta vremena otkako mi je

57


25/59

predloio da se posvetim nekom poslu. Neko sam vrijemei sam na to pomiljao. Ali onda sam opet razmiljao, pami je pala na um basna o konju1 kojemu je dosadila slo-boda, pa je pristao da ga osedlaju i zauzdaju, a onda suga upropastili jahanjem dakle, ne znam to bih... A nijeli, dragi moj, ta moja unutarnja tenja za promjenom na-ina ivota samo muna nestrpljivost koja e me svudaprogoniti?

28. kolovoza

FYoista, kada bi moja bolest bila izljeiva, ovi bi je ljudi izlijeili. Danas mi je roendan, dobio sam hitanpaketi rano ujutro od Alberta. Kad sam ga otvarao, od-mah sam zapazio jednu od ruiastih vrpca to ih je Lo-tta imala na sebi onoga dana kada smo se upoznali, aposlije sam je vie puta molio da mi je daruje. Bile sudvije knjiice depnoga formata: Wetsteinovo izdanje Ho-merovih djela2, za kojim sam esto iskazivao elju, da nebih na svoje etnje morao vui teko Ernestijevo izdanje3.Eto kako oni izlaze ususret mojim eljama inei maleprijateljske usluge koje su tisuu puta vrjednije od onihbljetavih darova, gdje nas darodaveva oholost poniava.Poljubio sam vrpcu tisuu puta i svakim sam udisajemsrknuo neto od onih blaenstava kojih je bilo u izobiljudok su tekli oni malobrojni, sretni i neponovljivi dani.

Wilhelme, to je tako, ja ne gunam, cvjetovi ivota samosu privienja! Koliko ih propadne ne ostavivi iza sebe

traga, malo ih biva oploeno, a jo ih je manje iji eplodovi dozreti! Pa ipak ih jo dosta ostaje, a smijemo li

l Ta je basna dola iz antike. Imamo je kod Fedra i Horacija. Jelen

nagovori konja koji je u nevolji da se za pomo obrati ovjeku. Konj to

uini i padne u ropstvo. 2i Wetstein je bio poznati knjigotiskar u Amster-

damu. Ovo je malo, lako prenosivo izdanje Ilijade i Odiseje na grkome i

latinskom jeziku, izalo 1707. Bila su dva sveska. 3 Prireiva toga ve-

likog izdanja Homerovih djela (pet svezaka velikoga formata) bio je teo-

log i filolog Ernesti, koji mu je sastavio omaan komentar. Posljednji je

svezak iziao u Leipzigu 1764.

mi, brate dragi, zrele plodove zanemariti, prezreti, neupotrijebiti, pustiti da trunu?

Zbogom! Ljeto je divno, sjedim esto na drveu u Lottinu vonjaku sa spravom za branje u ruci jednom du-gakom motkom i berem kruke s vrha kronje. Onastoji dolje i prima ih kad ih spustim.

30. kolovoza

Mesretnie! Zar nisi lud? Zar ne vara samoga sebe?

to znai ta mahnita, beskonana strast? Ne znam

vie ni za kakvu molitvu osim za molitvu njoj. Nemamsnage predoiti sebi niiji lik osim njezina, nita me sena svijetu ne tie ako nije s njom u svezi. To mi pruapokoji sretan sat a onda se opet moram od nje otrgnuti.

Ah, Wilhelme, kamo me to goni moje srce?Kad budem kod nje dvatri sata pasui oi na njenome

liku, na njenome ponaanju, na nebeskoj draesti njezinihrijei, pa mi se osjetila sve vie napinju, bude mi crnopred oima, jedva se jo ujem, neto me hvata za grkljankao ruka ubojice iz busije, srce mi divlje kuca da dadeoduka stlaenim osjetilima, pri emu samo uveava nji-hovu pometnju... Wilhelme, ja tada ne znam jesam li nasvijetu. Ako sjeta ne pretegne i kod Lotte, pa izostane

jadna utjeha koju mi ona kadto podari tako to mi do-pusti isplakati se na njezinu dlanu ja moram iz kue,moram napolje, lutam livadama, penjem se uz kakvo strmobrdo strmina mi godi krim put kroz kakvu neprohodnu

umu, idem kroz ivicu koja me ranjava, kroz trnje kojeme kida! Tada se osjeam neto bolje! Bar neto! Ponekadlegnem na zemlju od umora i ei, zna to biti i u dubokojnoi, gledam utap visoko nada mnom, onda sjednem upustoj umi na neko krivo izraslo drvo, da mi se maloodmore ranjeni tabani, a zatim se smirim u potpunojiznemoglosti i u praskozorje zaspim! Oh, Wilhelme! Dami je bar biti u samostanskoj eliji, odjeven u kostrijet ipokorniki pojas to bi bila okrepa za kojom mi duagine. Zbogom! Ne vidim kraja ovome jadu osim u grobu.

59


26/59

3.rujna

jj ytora m otii! Hvala ti, Wilhelme, to si uvrstio tulJLmoju kolebljivu odluku. Ve mi etrnaest dana ne ideiz glave pomisao da je ostavim. Moram otii. Ona je opetu gradu kod prijateljice. A Albert i... Moram otii!

10. rujna

Ojh, kakve li noi! Wilhelme, sad mogu sve. Neu je vivie vidjeti. Oh, kad bih ti mogao potrati u zagrljaj

i opisati tebi, uz tisuu suza i zanosnih usklika, osjeajeto mi, najbolji moj prijatelju, na srce juriaju. Evo me,sjedim ovdje, manjka mi zraka, nastojim se smiriti, ekam

jutro, konji su narueni, bit e tu im svane zora.Ona sada spava mirno i nema pojma da me vie ni-

kad nee vidjeti. Naglo sam otiao, bio sam dovoljno jak,u dvosatnom razgovoru nisam odao svoju namjeru. Boe,kakva li razgovora!

Albert mi je obeao da e odmah nakon veere biti sLottom u vrtu. Stajao sam na oblinjem zaravanku, ispod

visokih kestenova, i promatrao sunce koje pred mojimoima posljednji put zalazi nad ovom ljupkom dolinom,nad ovom pitomom rijekom. Koliko sam puta tako ovdjestajao s njom i gledao isti ovaj divni prizor. A sada?

Nakon toga sam hodao po malome etalitu koje mije bilo drago, a u sebi je nosilo neku tajnu privlanu sna-gu, koja bi me tu puno puta dugo drala, ak i prije negosam upoznao Lottu. Radovali smo se kad smo, u poetku

svoga poznanstva, otkrili uzajamnu simpatiju prema tomemalom krajoliku, koji je doista romantiniji nego mnogikoje sam vidio na umjetnikim slikama. Prvo ima, izmeukestenova, prilinu irinu ah, sjeam se, mislim da samti o tome ve puno pisao zatim se prolaz suava jer do-laze visoke bukve, onda e naii na umarak, pa etalitepostaje mranije, na kraju je mala, sa svih strana zatvorenaistina, gdje te prolaze srsi samoe. Jo pamtim dojamtajanstvenosti kad sam prvi put ba u podne tamo kroio:istiha sam slutio da e tu biti i sree i patnje.

60

Tu sam se zadrao kojih pola sata u eznutljivim islatkim mislima o rastanku i novome susretu, a ondasam uo kako se ona i on uspinju prema zaravanku.Krenuh im ususret, uzeh njezinu ruku u svoju, zadrhtahpoljubivi je. Ba kad smo doli gore, javio se mjesec izagrmlja na breuljku. Hodali smo priajui o kojeemu inismo primijetili da smo doli do onog najmranijeg mjestana kraju drvoreda, gdje se moglo sjesti. Lotta sjedne, donje sjedne i Albert, onda i ja. Zahvati me nemir, nisammogao dugo sjediti. Ustao sam, proao ispred njih, hodaomalo goredolje i opet sjeo. Bilo je tjeskobno. Lotta nasupozori na ljepotu mjeseine, to je iza bukava osvijetlilapred nama cijeli zaravanak. Taj je divni prizor bio utolikodojmljiviji to je tamo gdje smo mi sjedili bio dubok mrak.utjeli smo neko vrijeme, onda ona ree: "Nijedna mojaetnja po mjeseini nije prola a da se nisam sjetila svo-

jih dragih pokojnika, da nisam imala predosjeaj smrti,koja je naa budunost. Mi emo i tada biti." Izrekla jeto s divnom osjeajnou, a onda je nastavila: "Ali, Werthere,hoemo li se vopet nai? Hoemo li se prepoznati? to

vam se ini? to imate rei?""Lotta", rekoh pruajui joj ruku, dok

Documents

168718997 Johann Wolfgang Goethe Patnje Mladoga Werthera