View
295
Download
1
Category
Preview:
Citation preview
LITERATURA
1. Biđin, Z. (1998): Bolesti peradi (odabrana poglavlja). Interna skripta,
Veterinarski fakultet, Zagreb.
2. Collins, C. H., J. M. Grange (1985): Isolation and identification of
microorganisms of medical and veterinary importance. Academic Press,
London.
3. Heider, G., G. Monreal, J. Meszaros (1992): Krankheiten des
Wirtschaftsgeflügels. Gustav Fischer Verlag Jena, Stuttgart.
4. König, H. E., H. G. Liebich (2001): Anatomie und Propädeutik des
Geflügels. Schattauer, Stuttgart.
5. Mazija, H. (1983): Njukaslska bolest peradi (atipična kuga peradi).
Spectrum. Volumen II, Pliva, Zagreb 1983.
6. Petersen, J. (1999): Jahrbuch für die Gelfügelwirtschaft. Verlag Eugen
Ulmer, Bonn.
7. Rapić, D. (1985): Imunoenzimska proba – ELISA. Praxis Veterinaria 5-6,
375-380.
8. Ritchie, B. W., G. J. Harrison, Linda Harrison (1997): Avian medicine:
principles and application. Wingers Publishing, Inc., Lake Worth, Florida.
9. Rupley, A. E. (1997): Manual of Avian Practice. W. B. Saunders Company,
Philadelphia, Pennsylvania.
10. Saif, Y. M. (2003): Disease of Poultry. Iowa State Press, Ames, Iowa. 11. Sambrook, J., E. F. Fritsch, T. Maniatis (1989): Molecular Cloning – A
Laboratory Manual. CSH Press, New York.
12. Scholtyssek, S. (1987): Geflügel. Eugen Ulmer GmbH, Stuttgart.
13. Siegmann, O. (1992): Kompendium der Geflügelkrankheiten. Verlag Paul
Parey, Berlin.
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Zavod za bolesti peradi s klinikom
Hrvoje Mazija Estella Prukner-Radovčić
PRIRUČNIK BOLESTI PERADI
SADRŽAJ Str.
A. PROPEDEUTIKA 1
1. UVOD 2
1.1. DEFINICIJA PERADI 3 2. UZGOJ I REPRODUKCIJA 4
2.1. UZGOJ 4
2.1.1. Načini držanje peradi
5
2.1.1.1. Ekstenzivno držanje 5
2.1.1.2. Intenzivno držanje
6
2.1.1.3. Nastamba 6
2.1.1.4. Farma 7
2.1.1.5. Podno držanje
8
2.1.1.6. Kavezno držanje
9
2.1.1.7. Osvjetljenje 10
2.1.1.8. Mikroklima
10
2.1.1.9. Pojilice i pojidbeni prostor 11
2.1.1.10. Hranilice i hranidbeni prostor 12
2.1.1.11. “Management” jata 13
2.2. MITARENJE 14
2.2.1. Postupci mitarenja
16
2.3. REPRODUKCIJA
19
2.3.1. Valionica – inkubatorska stanica
19
2.3.1.1. Inkubacija kokošjih jaja 22
2.3.1.2. Rukovanje jajima u valionici
22
2.3.1.3. Inkubiranje jaja
24
2.3.1.4. Razvoj kokošjeg embrijona 26
2.3.1.5. Najčešće pogreške pri inkubaciji jaja
27
B. PROFILAKSA 28 1. DEZINFEKCIJA I DEZINFICIJENSI 29
1.1. Vrste dezinficijensa 33
1.2. Bakterije i gljivice u nastambama 39
2. CIJEPLJENJE 40
2.1. Primjena cjepiva 41
2.2. Vrste cjepiva
41 C. DIJAGNOZA BOLESTI 43 1. BOLEST 44 2. UZIMANJE I SLANJE MATERIJALA NA PRETRAGU 45 2.1. Izbor materijala za pretragu 46
2.2. Pakiranje 46
2.3. Uputnica uz materijal
47
3. DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI 48
3.1. ANAMNEZA 48 3.2. KLINIČKA PRETRAGA 49
3.3. HEMATOLOGIJA 50
3.3.1. Vađenje krvi
50 3.3.2. Načini vađenja krvi
50
3.3.3. Krvna slika peradi
51
3.4. ETIOLOŠKA DIJAGNOZA BOLESTI 52 3.4.1. BAKTERIOLOŠKI I MIKOLOŠKI LABORATORIJ 53
3.4.1.1. Mikroskopski preparati i postupci bojenja
53
3.4.1.2. Bakteriološka pretraga 55
3.4.1.3. Mikološka pretraga 57
3.4.1.4. Higijenska pretraga hrane
57
3.4.1.5. Kontrola učinka dezinficijensa u nastambi za perad (obrisak)
58
3.4.1.6. Identifikacija bakterija i gljivica 58
3.4.2. SEROLOŠKE PRETRAGE
59
3.4.2.1. Imunološka reakcija 59
3.4.2.2. Dijagnostika 59
3.4.2.3. Brza krvna aglutinacija (BKA) – salmoneloze 60
3.4.2.4. Dijagnosticiranje infekcije s bakterijom E.coli 61
3.4.3. PROBE IZ PODRUČJA MOLEKULARNE GENETIKE
62
3.4.4. VIRUSOLOŠKI LABORATORIJ 63
3.4.4.1. Proba inhibicije hemaglutinacije 63
3.4.4.2. Proba imunodifuzije u gelu (IDG)
64
3.4.4.3. Imunofluorescencija 64
3.4.4.4. Imunoenzimna proba (ELISA) 66
3.4.5. PREGLED VALIONIČKOG OSTATKA 67
3.4.5.1. Izgled ljuske jajeta 67
3.4.5.2. Promijenjen izgled sadržaja jajeta
67
3.4.5.3. Razlozi uginuća pilića u valionici
68
2.4.5.4. Očekivano uginuće kokošjih embrija tijekom inkubiranja 69
2.4.5.5. Računanje postotka uginuća embrija (valionički ostatak)
69
4. UBIJANJE PERADI U DIJAGNOSTIČKE SVRHE 74 5. RAZUDBA PERADI 75 D. LIJEČENJE 77 1. POSTUPCI LIJEČENJA U PERADARSTVU 78
1.1. Izbor lijeka 79
1.2. Poznate kontraindikacije 82
1.3. Antibiogram 83
LITERATURA 85
A. PROPEDEUTIKA
UVOD
Peradarska proizvodnja u Hrvatskoj temeljena je na primjeni
znanstvenih spoznaja te se po uspjehu ne razlikuje od one u razvijenim
zemljama Zapada. Zbog sustavnog razvoja i znanosti i struke u peradarstvu,
ostvaren je njezin prosječni godišnji porast od 3,12 % što je značajno više od
svih ostalih animalnih proizvodnji u našoj zemlji (odnosi se na razdoblje 1960-
1990). Prema najnovijim predviđanjima proizvodnja peradi u svijetu će do
godine 2010. porasti za 21 %.
Peradarstvo obuhvaća svu gospodarski iskoristivu perad, no bavi se
pretežito proizvodnjom kokoši, purana, pataka i gusaka, a tek u manjoj mjeri
lovnom pernatom divljači te egzotama poput nojeva.
Uspješnost peradarske proizvodnje temeljena je na pravilnom odabiru,
po proizvodnim svojstvima i zdravlju najboljih hibrida, te primjeni bilo
nespecifičnih ili specifičnih mjera suzbijanja bolesti. Proizvodna svojstva
hibrida značajno su povoljnija negoli roditeljskih jata (heterozis), pa se
peradarska proizvodnja svugdje u svijetu temelji upravo na takvom
genetskom materijalu. Da bi se proizvodna svojstva očitovala, potrebno je
peradi ponuditi optimalni prostor, hranidbu ujednačenom hranom, a specifičnu
imunoprofilaksu temeljiti na aktualnim epizootiološkim činjenicama. U slučaju
pojave, potrebno je bolest moći vrlo brzo prepoznati temeljem kliničke,
patomorfološke i laboratorijske pretrage, dakako uz obilje anamnestičkih
podataka kojih bilježenje čini sastavni dio propisanih poslova u svakoj
organiziranoj proizvodnji. Valja pripomenuti da je peradarska proizvodnja
najindustrijaliziranija u odnosu na sve ostale, te da jedan radnik može
opslužiti primjerice jato 50 000 tovnih pilića što u 7 proizvodnih turnusa čini
godišnju proizvodnju približno 640 tona mesa. Jedan radnik također može
opsluživati jato 40 000 konzumnih nesilica što je osnova proizvodnje
12000000 konzumnih jaja. Postaje jasno zbog čega je na bolest potrebno
brzo reagirati, jer se one u jatu, napose virusne etiologije, šire eksplozivno, te
moguće štete zbog njih obično bivaju enormne.
1.1. PERADI: DEFINICIJA Perad pripada razredu ptica - Aves kojih je danas poznato oko 8700 vrsta, s približno 27000 podvrsta. Zajednička im je značajka - pernati pokrov. Pod pojmom perad podrazumijevamo i kućnu i divlju perad. Kućna perad: kokoš, guska, patka, puran, golub i paun
Divlja perad (ako postoje farme ili neki drugi oblik kontroliranog uzgoja):
fazani, prepelice, jarebice, divlji puran, divlji golub, divlja patka, divlja guska,
labud itd.
U zoologiji: Razred: Aves - ptice Red: Anatiformes - patke
Porodica: Anatidae
Vrsta: Cairina moschata -mošusna patka
Vrsta: Anas platyrhynchos - kućna patka (npr. pekinška, Khaki)
(križanjem ove dvije vrste pataka dobit ćemo - mulard, patku koja je vrlo
dobro gospodarski iskoristiva)
Vrsta: Anser anser - kućna guska
Red: Phasianiformes - kokoši
Porodica: Phasianidae
Vrsta: Numida meleagris – perlinka, biserka
Vrsta: Gallus gallus - bankiva kokoš
Vrsta: Gallus sonnerati (podvrsta)- domaća kokoš
Vrsta: Meleagris gallopavo - puran
Vrsta: Conturnix japonica - japanska prepelica
Vrsta: Pavo cristatus - paun
Red: Columbiformes - golubovi
Porodica: Columbidae
Vrsta: Columba livia - kućni golub, uključujući podivljale gradske vrste
2. UZGOJ I REPRODUKCIJA 2.1. UZGOJ Postupci kojima se može očuvati zdravlje peradi u proizvodnji, a različito je od
specifičnih, opisuje se kao temeljni UZGOJNI principi (u praksi je uobičajen
naziv TEHNOLOŠKI PRINCIPI).
Nastali su tijekom 60 godišnjeg razvoja peradarske znanosti i struke, te
činjenice da se peradarstvo postupno od ekstenzivnog seoskog razvijalo u
industrijsku proizvodnju. Odlika te proizvodnje je stroga selekcija s obzirom na
proizvodnu namjenu, bilo radi mesa (tzv. teški hibridi) ili konzumnih jaja (tzv.
laki hibridi).
Strogo pridržavanje tehnoloških principa služi prije svega očuvanju zdravlja
peradi, a zatim i postizanju optimalnog proizvodnog uspjeha.
Temeljni uzgojni principi su:
• uzgoj i držanje s jednom proizvodnom namjenom • uzgoj iste dobi na jednoj farmi • isto podrijetlo (ista genetska osnova) peradi • smještaj u prostoru, koji odgovara proizvodnoj namjeni Specijalizacija u peradarskoj proizvodnji Kokoš, ali i druga perad (patka) strogo su podijeljene po proizvodnoj kategoriji na : “LAKE” (proizvođači jaja) i “TEŠKE” (proizvođači mesa) Da bi se proizvodna (genetska) svojstva mogla optimalno očitovati, potrebno je: 1. dobro zdravlje
2. kvalitetan prostor
3. kvalitetna hrana
2.1.1. Načini držanja peradi
RAZLIKE IZMEĐU EKSTENZIVNOG I INTENZIVNOG NAČINA DRŽANJA
PERADI
Procesom domestikacije mijenjao se i način držanja peradi. Što je način
držanja intenzivniji i nastambe su bolje opremljenije, tj. prilagođene držanju
većeg broja životinja na istom prostoru. U Hrvatskoj još je uvijek oko 50%
peradi u ekstenzivnom načinu držanja, ali i u seoskom domaćinstvu način
držanja počinje se poboljšavati. Genetska svojstva životinja u znatnoj mjeri
određuju njenu prilagođenost za određeni tip uzgoja ili tova.
2.1.1.1. Ekstenzivno držanje • moguće je uzgajati VIŠE VRSTA PERADI • odabrati perad poželjnih GENETSKIH SVOJSTAVA • ne bi se smjelo PROIZVODITI ZA TRŽIŠTE • potrebno je peradi OSIGURATI DOVOLJAN PROSTOR U DVORIŠTU (ne
previše zbog umora i bolesti) • SAGRADITI SOLIDNU NASTAMBU • u nastambi OSIGURATI KVALITETNU STELJU (debljine15-25 cm)
Za kokoši optimalan prostor u dvorištu je po piletu 1 m2, za mlađe kokoši 5
m2, a za odrasle nesilice 15 m2. Za tzv. vodenu perad potrebno je; za svaku
gusku prostor u dvorištu površine 100-200 m2, a za patku znatno manji 12-15
m2. Osim toga neophodna je nadstrešnica ili nastamba s gnijezdima, te ispust
s vodom (20-30 cm dubine),
PRI NABAVLJANJU PERADI POTREBNO JE OSNOVATI TZV. OBITELJ. OBITELJ JE: 1 pijetao:10 kokoši (purani 1:20, guske 1:6, patke 1:6) Nastamba za obitelj (kokoši) je površine oko 8,5 m2, prečke za sjedenje u
dužini 3 m, 2 gnijezda (svako gnijezdo 30x30 cm je za 4-5 kokoši),
temperatura prostora oko 18oC uz 70% vlage, hranilica u dužini 1 cm, a
pojilica 2,5 cm po odrasloj životinji.
Netom izleženim plićima potrebno je 1,0-1,5 m2 prostora i to uz grijalicu da bi
se održala optimalna temperatura prostora, u početku 32-35oC, a zatim se
postupno temperatura smanjuje do 21oC.
PREDNOSTI EKSTENZIVNOG NAČINA DRŽANJE PERADI - UZGOJ MALIH JATA, ČISTIH LINIJA I RAZLIČITIH VRSTA
- DOBROBIT PREMA ŽIVOTINJAMA
NEDOSTACI -MOGUĆNOST ZARAŽAVANJA PERADI I ŠIRENJE BOLESTI - NAJČEŠĆE KRONIČNE
BAKTERIJSKE I VIRUSNE BOLESTI TE ZOONOZE (KOLERA, TUBERKULOZA,
NEWCASTLESKA BOLEST I DRUGE)
2.1.1.2. Intenzivno držanje Pri intenzivnom držanju peradi najveću pozornost treba obratiti na:
• odabir peradi određenih proizvodnih svojstava
• odabir peradi otporne na pojedine bolesti
• očuvanje zdravlja
• očuvanje higijene
• uspješan marketing
Nastamba za intenzivno držanje peradi mora biti sagrađena na način da se
može zanemariti:
• godišnje doba i doba dana (prema našim željama podešavaju se intervali i
intenzitet svjetla)
• mikroklima (potrebno je osigurati grijanje u nastambi i te pri gradnji
osigurati dobru toplinsku izolaciju)
2.1.1.3. NASTAMBA Osim spomenutog zadovoljenja osnovnih uvjeta za intenzivno držanje,
nastamba mora:
uz proizvodni dio (80% prostora) imati i pomoćni prostor (usipni koš, sitni
pribor, hrana)
izvor energije, vode, silos
Postoje različiti tipovi nastambi
- različiti krovovi
- načini postavljanja prozora i ventilacijskih otvora
- mogu biti sagrađene od različitih materijala
- mogu biti jednoslojne ili na kat
NASTAMBA MORA BITI POGODNA ZA:
• REMONT (POPRAVCI), ČIŠĆENJE I DEZINFEKCIJU, DERATIZACIJU,
TE PRISTUP MEHANIZACIJI
• TREBA BITI IZGRAĐENA NA NAČIN I NA MJESTU GDJE NE
ZAGAĐUJE OKOLIŠ
• SMJEŠTENA DALEKO OD IZVORA ZARAŽAVANJA PERADI
(prometnice, naselja, druge farme, industrija)
Nastamba treba biti izgrađena tako da ima glatki strop i pod s nagibom sa
sustavom za drenažu, te glatke zidove (radi olakšanog čišćenja i
dezinfekcije). Široka vrata na krajevima peradnjaka omogućit će mehanički
odvoz gnoja. Visina zidova- izoliranih ili onih s otvorenim stranama- kreće se
između 2,20 i 3,00 m. Otvori na zidu ILI prozori mogu biti pokriveni
zavjesama, plastičnim pločama, izolacijskim materijalom itd.
Uobičajene dimenzije peradnjaka su 12-16 m širine i 60-120 m duljine.
U predprostoru nalaze se električne instalacije , tu se vrši distribucija hrane i
na tom mjestu se prave osnovne zabilješke o jatu.
NASTAMBA MOŽE BITI SAGRAĐENA BILO ZA PODNO ILI KAVEZNO
DRŽANJE PERADI.
Farma FARMA predstavlja proizvodnu jedinicu koja je svojim sadržajem prilagođena
proizvodnoj namjeni.
Osnovni principi koji se na farmi moraju poštivati su: • pravilno odabrana lokacija (geografska, klimatska-vjetrovi, šuma, vode-
insekti)
• uređen neposredni okoliš nastambe (udaljenost, raslinje, dezinfekcijske
barijere)
• pristupni putovi
• ograda
• pravilan raspored nastambi zbog lakše preventive bolesti
• strogo zaštićena (od posjetitelja, uglavnom zbog sprečavanja prijenosa
bolesti)
• jedna dob i jedna proizvodna kategorija iste vrste peradi
Zbog toga u osnovi razlikujemo nekoliko vrsti farmi:
1. farme za uzgoj “čistih” linija i njihovo razmnožavanje – ekskluzivne
farme: nalaze se kod proizvođača genetskog materijala. Sastoje se od
skupine roditelja koje se unutrašnjim križanjem održavaju genetski čistima,
a križanjem jedinki pojedinih skupina nastoji postići poboljšanje
proizvodnih svojstava. Posebna se pozornost posvećuje otkrivanju
mogućih nepovoljnih (genetskih) svojstava, napose onih koja određuju
razvoj imunosnog sustava i njegovu otpornost prema bolestima (bolesti
limfoidnih tkiva poput leukoza peradi, Marekove i drugih bolesti).
2. “djedovske” farme - razlikuju se dva tipa farmi s obzirom na temeljnu
podijelu tipova kokoši na lake i teške. Radi se o malim farmama u kojih su
mjere predostrožnosti (nespecifične i specifične) od bolesti primijenjene u
najvišem stupnju. Razlog tome je što jedna djedovska kokoš proizvede u
prosjeku 40 resplodnih ženki, a svaka rasplodna ženka proizvede
konačnih 160 tovnih pilića (teške nesilice) ili 40 nesilica (lake nesilice)
konzumnih jaja. Djedovska farma obično se sastoji od dvije manje
nastambe, za svaki spol roditelja za smještaj 4.500 ženki + 500 mužjaka.
Hibridi, bilo roditelja muških ili ženskih potomaka, uzgajaju se zasebno na
djedovskim farmama, te se za pojedini spol obično koriste dvije, no koji
puta i tri različite osobine. Za proizvodnju roditeljskih jata uvijek se koristi
konačni proizvod djedovske farme tj. mužjaka kao rezultat jednog, te
ženka kao rezultat drugog križanja. Uvijek se koristi podni način držanja,
da bi se oplodnja mogla odvijati prirodnim načinom.
3. “roditeljske” farme - u osnovi se ne razlikuju od djedovskih. Mjere
suzbijanja bolesti tek su nešto manje intenzivne u usporedbi s prethodnom
generacijom.
2.1.1.5. Podno držanje Podni način držanja namijenjen je za: pilenke, rasplodna perad (radi lakšeg
parenja), tovne piliće i ostalu perad
Pri podnom držanju:
- više je parazitarnih invazija
- koncentracije amonijaka i prašine je veća
- veća je dobrobit za perad u odnosu na kavezni način
Podovi mogu biti:
• čvrsti - sa steljom 15-25 cm visine - radi tzv. “grijanja” zbog organske
razgradnje, važno je da stelja bude dovoljno suha, vlažnu stelju valja
nadomjestiti novom (učestala kokcidioza). Pri prijamu jednodnevnih pilića
stelja se pokriva, tijekom 5 - 7 dana, papirom (u protivnom često se javlja
aspergiloza!)
• -rešetkasti (drvo ili u novije vrijeme čvrsta plastika) 40-60 cm od poda
(iznad njih su smještene pojilice i hranilice). Drveni rešetkasti podovi
različitog rasporeda u peradnjaku visine su oko 40 cm iznad stelje i
pokrivaju najviše 50 % podne površine.
Gnijezda u nastambi koristi po 4-5 nesilica. Uobičajena je konstrukcija niše,
8-10 gnijezda smješta se bilo u središnji dio ili uz zid nastambe.
VELIČINE NASTAMBI
U nastambu je po kvadratnom metru podnog prostora moguće smjestiti:
Broj peradi/m2 Vrsta peradi 1.-2. tj. 3.-5. tj. 6.-8. tj. 9.- tj. Roditelji Kokoš Teške nesilice Lake nesilice
20-30 (max.30kg) 18
10
4-5
Puran 20 10 6-8 2-8 ovisno o kat.
Guska 10 4 3 2 1 Patka 20 8-10 4-5 1,5 Preporuka je u jednom nastambu smjestiti najviše 20.000 tovnih pilića.
2.1.1.6. Kavezno držanje KAVEZNI NAČIN DRŽANJA = 20 kokoši /m2 ili 4-5 po kavezu U kavezima se uzgajaju pilenke, nesilice konzumnih jaja, a ponekad u
posebno konstruiranim kavezima rasplodne nesilice, te rjeđe tovni pilići.
Prednosti su: lakše cijepljenje, primjena lijekova, lakši klinički nadzora,
sakupljanja jaja, manje parazitarnih invazija ali nedostatak je nemogućnost
kretanja (dobrobit ) i učestale tzv. kavezne bolesti (paraliza).
U proteklih 35 godina korištene su mnoge izvedbe kaveza, bilo prema visini,
broju katova, načinu hranjenja ili izđubrivanja.
Osnovni razlog za držanje peradi u kavezu je visoki higijenski nivo i
dostupnost promatranju i iskorištavanju (drži se najčešće 3-5 odraslih nesilica
po kavezu).
Za rasplodna jata(umjetnim načinom) tada je bolja oplođenost leživost, te
iskorištavanje jata i prostora.
2.1.1.7. Osvjetljenje Pri gradnji nastambe valja predvidjeti na svakih 40 m2 podne površine
peradnjak po jednu fluorescentnu cijev od 40 watta ili žarulju od 75 watta na
svakih 20 m2. Ove upute su valjane do visine svjetlosnog izvora 2 metra.
Jednodnevnim tovnim pilićima svjetlo je potrebno 24 sata.
Trajanje osvjetljenja u uzgoju pilenki, do dobi 18. tj. iznosi 8 sati dnevno, a
zatim, radi poticanja nesivosti, postupno se povećava na 16-18 sati. Intenzitet
je oko 15 luxa/m2.
2.1.1.8. Mikroklima Iako je provjetravanje različito, ovisno o starosti jata, te vanjskim i unutarnjim
klimatskim uvjetima, perad zahtjeva svjež i čisti zrak. Propuh se mora
spriječiti. Preporuka je da regulacija ulaznih otvora za zrak i ventilatora bude
automatski upravljana i integrirana sa sistemom za zagrijavanje i eventualnim
hlađenje.
Prašinu i amonijačne plinove mora se izbjeći što je više moguće.
PROVJETRAVANJE: 3-4 m3 zraka/sat/kg pri 60-70 % vlage
OPTIMALNO TOKSIČNO CO2 - 0,35 vol% 0,6 vol% CO - 0,005 “ 0,12 “ NH3 - 0,005 “ 0,02 “ H2S - 0,001 “ 0,05 “ PRAŠINA:
podni sistem 5-8000 bakterijskih kolonija/l zraka
kavezni “ 200-300 “
TEMPERATURA PROSTORA:
Za jednodnevne piliće (PRIJAM) potrebna temperatura je 32-35oC, uz tjedno
smanjivanje za 3oC: 2. tj. 29oC, 3. tj 25oC, 4. tj. 21oC, 5. tj 18-21oC .
Za odraslu perad optimalna temperatura okoliša je 18- 21oC.
TEMPERATURA VODE :
Za jednodnevnu perad je 25oC, a zatim se postupno smanjuje na 21oC (u
peradnjaku temperatura vode = temperatura prostora). Potrebno je spriječiti
zagrijavanje (zakloniti vanjski spremnik od sunca), odnosno leđenje (zaštititi
dovodne cijevi od mraza) vode.
2.1.1.9. Pojilice i pojidbeni prostor Važno je da pilići mogu početi piti odmah po prijamu. Pojilice je potrebno
ravnomjerno rasporediti po prostoru predviđenom za prijam pilića.
Ukoliko su pojilice sa žljebovima V oblika, u dobi 1-12 tj. potrebna je dužina
od 12 mm po ptici, u dobi 12-25 tj. 25 mm po ptici. Ako je pojilica okrugla
(promjera 35 cm) iz nje se može napajati od 60-80 pilića, ovisno o klimatskim
uvjetima.
Visine pojilica moraju biti prilagođene starosti životinja, tj. doseže joj do hrpta
(leđa). Ako se radi o siskastim pojilicama ("nippl") podižu se neposredno
iznad glave tako da ih perad dohvati ispruženim vratom. U sustavu za dovod
vode dobro je postaviti vodomjeri tako da se može izračunati omjer vode i
hrane te imati uvida u slučaju bilo kakvih odstupanja. Voda se često koristi za
davanje lijekova, zbog toga potrebno je sistemu ugrađen spremnik za vodu.
Tlak vode mora biti podešen tako da voda dospije do svih, i najudaljenijih,
pojilica.
2.1.1.10. Hranilice i hranidbeni prostor Vrsta
peradi
1. tj. 2.-4. tj. 5.-8. tj. 9.-15. tj. nakon 16.
tj.
Kokoš 2 cm 3 cm 6 cm 12 cm 15 cm
Puran 5 cm 7,5 cm 10 cm 15 cm 20 cm
NAČINI HRANJENJA:
Sastav hrane za perad mijenja se tijekom njihova života ovisno o proizvodnoj
namjeni peradi. Hranu treba davati brzo, ravnomjerno i stalno. Najbolje je da
sve životinje počnu jesti u roku 6-7 minuta nakon što se započelo s
hranjenjem.
Obrok hrane najbolje je vagati a ne procjenjivati volumenom.
Osnovni postupci hranjenja su:
• Ad libitum - tovni pilići
• restrikcija hrane (bilo kvalitativna ili kvantitativna) - uzgoj peradi do spolne
zrelosti
Vrste hrane: brašnasta
pelete (veličine 1,5-4,5 mm)
granulati (smrvljene pelete)
HRANILICE
Hranilice za tovne piliće najčešće su okrugle viseće.
Za odraslu rasplodnu perad mogu se upotrijebiti viseće okrugle hranilice,
dodaju im se žičani graničnici širine dovoljne da prođe glava kokoši ali ne i
pijetla. Ukoliko se pijetlovi hrane posebno dodaju se i posebne hranilice koje
imaju nešto šire žičane razmake i podignute su više pa ih kokoši ne dosižu.
To ujedno služi pijetlovima za jačanje nožnih mišića. Promjer hranilice za 10-
12 mužjaka je 40 cm.
Ukoliko se u nastambu postavljaju žljebaste hranilice one mogu biti ili viseće
ili stojeće. U takvoj hranilici postavljen je transporni lanac. Za odraslu kokoš
nesilicu ako su postavljene takve hranilice dužina hranidbenog prostora po
nesilici je oko 15 cm. Visina hranilica, bez obzira na dob, odgovara visini hrpta
peradi.
SILOS
Za svaki peradnjak nužno je osigurati dobar spremnik za hranu. Silos je
potrebno veličinom prilagoditi za 10 dana hranjenja. Mora biti postavljen tako
da je vozilu za istovar hrane lako dostupan te se može lako i redovito čistiti.
2.1.1.11. "Managament " jata - bilježenje podataka o jatu Za dobar "management" jata potrebno je pribaviti i zabilježiti osnovne podatke
o jatu. Za svaki peradnjak bilježi se i izračunava:
dnevno - uginuće mužjaka i ženki
- utrošena hrane
- proizvodnja jaja (nesivost)
- temperatura
- omjer vode i hrane
- zapažanja/primjedbe
tjedno
- % uginuća mužjaka i ženki
- trenutna tjelesna masa obaju spolova
- % proizvodnje po prosječnoj nesilici
- % oplodnje i valivosti
- cijepljenje i liječenje
mjesečno - tjelesna masa obaju spolova (nakon 25 tj starosti)
Potrebno je u odgovarajuće formulare ucrtati krivulju težine i ispuniti program
managementa. Svaki proizvođač genetike unaprijed zadaje vrijednosti
grafičkog prikaza (težine, nesivost, uginuće) čega bi se tijekom proizvodnje
trebalo i pridržavati.
Potrebno je pridržavati se programa - npr. svjetlo, cijepljenje
Svakodnevno je potrebno pratiti zdravlje jata i redovito (prema programu
"monitoringa") slati materijale na pretragu u dijagnostičku instituciju.
Nužno je nadzirati mikroklimu i kakvioću stelje u peradnjaku.
Kod proizvodnje jaja, vrlo je važna briga o načinu i uvjetima skladištenja.
2.2. MITARENJE
U fiziološkom procesu što ga nazivamo mitarenje, jednom godišnje
ptice gube staro perje, a narasta im novo. U nekim slučajevima ptice se mogu
mitariti dva puta godišnje, a rijetko jednom svake druge godine.
Mitarenje je kontrolirano gonadama i tireoidnom žlijezdom, a vezano uz
pad nivoa estrogena i istodobni pad nesivosti. Nesivost nije značajno
smanjena tijekom mitarenja, ali se mitarenje produžuje ukoliko perad
održavamo u nesivosti. Dobre nesilice sklone su kasnijem mitarenju, a pri
padu nesivosti, mitarenje se odvija brzo.
Gubitak peraja započinje od glave, a nastavlja se na perje vrata, tijela,
krila i konačno repa.
Nekoliko čimbenika utječe na početak i tijek mitarenja, a među njima
su:
1. tjelesna masa i fizička kondicija ptice
2. dužina izloženosti svjetlu
3. hranidba ptica
4. okoliš, temperatura i vlažnosti
Ako se drastično skrati trajanje svjetla ili ptice gladuju, ubrzo prestanu
nesti, čime se mitarenje izaziva ili ubrzava.
Mitarenje je u kokoši i drugih ptica, pojavljuje se u oba spola. U divljih
ptica dolazi do opadanja perja i rasta novog, prije početka razdoblja hladnog
vremena ili dugih letova zbog seobe. Kako nedomesticirane ptice legu samo
nekoliko jaja, mitarenje i reprodukcija obično nisu međusobno povezani.
Kokoš (nesilica konzumnih jaja) ima drugačija svojstva mitarenja.
Selekcionirane su za visoku nesivost a njihov okoliš, s obzirom na
temperaturu i svjetlo, obično je izmijenjen tako da se otkloni utjecaj godišnjih
doba. Prirodno mitarenje započinje nakon razdoblja nesivosti, za osam do 12
mjeseci. Ukoliko se ne utječe na prirodo mitarenje, potrebno je oko četiri
mjeseca da kokoš izgubi perje, te joj izraste novo.
Ovaj proces moguće ubrzati čime se nesilica priprema za naredni
proizvodni ciklus u kojem je smanjena nesivost a poboljšana kakvoća jaja.
Skraćenje dužine dana potiče mitarenje.
Zbog toga svjetlosni program za nesilice mora osigurati produženo trajanje
dana. Manji stresovi poput privremenog uskraćivanja hrane ili vode, bolest,
niska temperatura ili nagle promjene u dužini dana mogu također potaknuti
djelomično ili prijevremeno mitarenje što se zapaža po značajnoj količini perja
po podu nastambe za perad. U tim slučajevima kokoši otpadne nešto perja s
glave i vrata. Ako se mitarenje nastavi, može se očekivati značajniji pad
nesivosti.
IZAZVANO (FORSIRANO) MITARENJE - RECIKLIRANJE JATA
Pri izazvanom mitarenju ptica se potiče opadanje i nadomještanje perja
u razdoblju što ga odabire tehnolog jata. To može uslijediti pri kraju
normalnog ciklusa nešenja ili jato može biti potaknuto na mitarenje ranije, u
okviru višestrukog programa mitarenja.
Izazvano mitarenje dovodi do potpunog prestanka nesivosti. U
razdoblju nešenja dolazi do regresije i ponovnog pomlađivanja rasplodnog
sustava što je popraćeno opadanjem i nadomještanjem perja. Nakon
mitarenja nesivost postiže maksimalne vrijednosti, približno 80-90 % prvotnog
ciklusa, ali je kakvoća jaja, s obzirom na veličinu i sadržaj, poboljšana.
Isplativost recikliranja jata, ovisi prvenstveno o odnosu proizvodnih svojstava
useljenog jata i recikliranog (mitarenog) jata, te tržišnoj cijeni jaja i pilenki.
TIPOVI RECIKLIRANJA
Kokoši nesilice moguće je mitariti jednom ili više puta pri čemu se ističu
slijedeći tipovi programa recikliranja:
1. Dvociklični program
Program uključuje jedno mitarenje i dva ciklusa proizvodnje jaja. Nesilice
se forsirano mitare nakon 10 - 12 mjeseci nešenja, vračaju u ponovnu
proizvodnju tijekom narednih 6-8 mj., a zatim izlučuju.
Nesilice konzumnih jaja u prvom proizvodnom ciklusu postižu najvišu nesivost
od 85-95%. U drugom ciklusu najveća nesivost je između 75% i 85%,
prosječno 10% manje negoli u prvom ciklusu. Danas značajni broj mitarenih
jata postiže maksimalnu nesivost i preko 85%. Ako je mitarenje izvršeno
korektno, kakvoća jaja će biti po značajkama istovjetna prvom ciklusu
nesivosti u trajanju 10-12 mj., čime se poboljšava proizvodnost tijekom
značajno dužeg razdoblja nesivosti. Mnoge proizvodnje neće stavljati na
tržište jaja nesilica nakon 70-tog tj. nesivosti u prvom ciklusu ili nakon 30 tj. u
drugom ciklusu nešenja, jer su prevelika. Program dvocikličnog mitarenja
obično produžuje razdoblje nešenja za dodatnih 6-8 mjeseci. Svaka nesilica
tako proizvede dodatnih 100 ili više jaja što smanjuje općenito cijenu
nadomještanja jata i cijenu koštanja jaja.
2. Trociklični program mitarenja
On uključuje dva mitarenja i tri ciklusa nešenja. Nesilice su prvi put
mitarene nakon približno 9 mjeseci nešenja. Zatim se održavaju kratko u
drugom proizvodnom ciklusu, ponovno mitare, održavaju u još kraćem trećem
razdoblju nešenja, pa izlučuju. Ovim načinom jato se iskorištava ukupno 24
mjeseca. Duži programi su rijetko gospodarski opravdani. Konzumne nesilice
obično postižu maksimalnih 75% nesivosti u tri ciklusa što je 10-20% manje
negoli u prvom proizvodnom ciklusu i 7% manje od dvociklično mitarenog
jata.
2.2.1. Postupci mitarenja
Mnogo je zadovoljavajućih programa mitarenja u primjeni, ali većina ih
je jednostavno inačica dva temeljna pristupa - postupno uskraćivanja hrane
nakon čega slijedi razdoblje primjene hrane male hranjive vrijednosti. Inačice
se odnose na broj dana gladovanja, kakvoću hrane i trajanje hranjenja s
hranom male hranjive vrijednosti.
Druge manje značajne promjene uključuju izbor programa osvjetljenja
tijekom mitarenja i načina uskraćivanja vode. Od brojnih zadovoljavajućih
programa mitarenja prikazujemo onaj koji se uspješno koristi u nas (Slika 1.).
Slika 1. PROGRAM MITARENJA
DAN SVJETLO RADOVI trajanje:
0. dan 8 sati "PREDPERIOD"( razdoblje pripreme)
(od 7 do15 sati) - voda-normalno napajanje
intenzitet: - hrana-normalno hranjenje
30 luxa - uređenje svih sustava
(pojenje, hranjenje, reostat, ventilacija)
-osposobiti ventile za vodu
-popravak opreme kaveza
-izjednačiti boju nesilica u kavezu (kanibalizam!)
-izgnojavanje što je moguće bolje
- izlučiti "škartove"
- uskladištenu hranu razgrtati i prebacivati
(u predprostoru peradnjaka ili u silosima)
- provjeriti imunološko stanje peradi
- moguća dodatna cijepljenja
(NB., ZB., rasplod. nesil. +GB.)
- urediti predprostor
- izvršiti deratizaciju
- vitaminizirati 3-5 dana prije "krit.razdoblje" 12. i 13. dan trajanje: "KRITIČNO RAZDOBLJE" (50 sati)
8 sati - bez vode i hrane
(od 7 do15 sati)
intenzitet: - pranje vodovodnih instalacija
30 luxa (protjerati vodu kroz sustav pojenja)
14. dan trajanje: -bez hrane (svjetlo 3-5 luxa, tek toliko
8 sati da se pokupe jaja)
(od 7do15 sati) -puštanje vode u sustav
smanjiti lux -izvršiti vitaminizaciju (5-8 sati)
3-5 luxa
(nastavak) PROGRAM MITARENJA
DAN SVJETLO RADOVI 18. dan trajanje: -sušenje silosa 8 sati (od 7 do15 sati) -dopremiti hranu s antibiotikom (smjesa za mitarenje), ali ne hraniti intenzitet: 3-5 luxa 19. dan trajanje: -hranjenje počinje smjesom za mitarenje kada dnevna nesivost postigne 0,1-0,3% 8 sati (od 7 do 15 sati) - usporedno s davanjem hrane pojačati svjetlost na 10 luxa 20. trajanje: -"ODBACIVANJE PERJA" do 8 sati te postupno "OPERNAČENJE" 32. dan intenzitet: 10 luxa -hranjenje normalno- smjesa za mitarenje (smanjene energ.vrijednosti) + vitamini - tri tj. nakon prestanka hrane - kemoterapeutik ili antibiotik širokog spektra , 33. dan trajanje: - "POČETAK PROIZVODNJE" 12 sati -"prevođenje" počinje kada proizvodnja postigne 10% intenzitet: 10-15 luxa - postupno povećanje intenziteta osvjetljenja tjedno po pola sata do trajanja 15 sati dnevno
OSTALI POSTUPCI MITARENJA 1. KALIFORNIJSKI PROGRAM (restrikcija hrane i svjetla - gladovanje do 10.
dana). Postupci mitarenja pri kojima se peradi uskraćuje hrana i voda grubi su stres za organizam te u novije vrijeme nailaze na sve veću oporbu u primjeni.
2. DRUGI POSTUPCI - zbog dobrobiti prema životinjama općenito nastoji se mitarenje postići davanjem različitih tvari:
a) dodavanje cinka (20.000 ppm cink-oksida tijekom 5 dana) nesivost se vrača oko 7 dana nakon prestanka davanja cinka b) hrana s nedovoljno natrija (0,04%) uz ograničavanje svjetla; postupak traje oko 6 tjedana
2.3. REPRODUKCIJA 2.3.1. Valionica – inkubatorska stanica
Inkubatorska stanica predstavlja prostor u kojem se od rasplodnih jaja
umjetnim načinom, što podrazumijeva osigurane potrebne mikroklimatske
uvjete, postigne optimalni embrionalni razvoj i proizvedu zdravi pilići.
Valionica je u mnogim proizvodnjama središnji organizacijski dio.
Njena veličina određuje broj rasplodnih jata u nekoj organizaciji, s
integriranom proizvodnjom ili u nekom većem području, ukoliko se radi o
valionici otvorenog tipa.
Jaja se, s farme gdje su sanitarno obrađena, dopremaju u valionicu radi
inkubiranja. Postupak na farmi podrazumijeva višekratno dnevno prikupljanje
jaja (3-6 puta) zato da bi se moglo primijeniti dezinfekcijsko sredstvo,
najčešće formaldehid, ali mogu biti i druga. Formaldehid je izrazito toksička (i
karcinogena) supstanca. Unatoč tome, pokazao se najkvalitetnijim
dezinficijensom zbog širokog spektra djelovanja na mikroorganizme.
Formaldehidom dezinficira se površina a ne sadržaj jajeta. Kao što je znano,
tek sneseno jaje obavijeno je bjelančevinastim slojem sluzi što se vrlo brzo
osuši i sačuva antimikrobna svojstva nešto više od dva sata. Zbog toga je jaje
potrebno dezinficirati u vremenu najkasnije nakon dva sata nakon nešenja.
Jaja se već na farmi mogu staviti u pogodne okvire u kojima se transportiraju
do valionice. Najčešće ih prvih nekoliko tjedana nešenja (u početku spolne
zrelosti) ne ulažemo jer su presitna i u manjem postotku oplođena (pronesci).
Zatim ih razvrstamo (sortiramo) prema veličini, otklanjamo ona lakša, a ona
mase od 55 do 65 g ulažemo u predvalionike. Uklanjamo i prljava jaja što su
snesena na podu (nešenje na podu je vezano uz lošu tehnologiju), te
mehanički oštećena.
Moderne inkubatorske stanice moraju biti sagrađene tako da se
osigura jednosmjerni protok svih materijala, prema tome jaja ulaze s jedne
strane gdje se dezinficiraju najčešće u tzv. “komorama za plinjenje”. Nakon
toga se premještaju u skladište, zatim u predvalionike, pa u valionike koji su u
zasebno odijeljenoj prostoriji. Izleženi pilići odlaze u sortirnicu gdje je mjesto
njihove “sanitarne obrade” (škartiranje, seksiranje – odvajanje po spolu,
cijepljenje).
Predvalionici su komore različite veličine za smještaj desetak ili više tisuća
jaja položenih u ladice. Jaja su okrenuta tupim krajem prema gore i naginju se
za 45o na svaku stranu. Dinamika ulaganja jaja u predvalionike mora biti
usklađena s kapacitetom valionika, pa će tako u predvalioniku biti uneseno,
stalno svaki 3. dan, novih 1/3 broja jaja ukupnog kapaciteta, a isto tako
odlaziti u valionik iz kojeg će se leći pilići iz 1/3 broja uloženih jaja.
Ovakav intenzivan tijek ulaganja i inkubiranja jaja iziskuje striktnu
primjenu sanitacije i dezinfekcije koja počinje s već spomenutim plinjenjem
jaja, a zatim se odnosi na sve prostore i površine, te radnike što rukuju bilo
kojom opremom u valionici. Značajno je zato na vrijeme uočiti uzroke
smanjenja leživosti pilića (manje od 85%) što mora imati osnovu bilo u
narušenom zdravlju nesilica, tehnologiji inkubiranja ili sekundarnoj
kontaminaciji jaja. Svi prostori valionice dnevno se dezinficiraju višekratno,
nakon svakog obavljenog posla, a jednom tjedno potrebno je dezinficirati i sve
dovodne otvore za zrak što su mjesta nakupljanja napose štetnih
mikroorganizama, poput plijesni. Ako se primjerice spore aspergila nađu na
ljusci jajeta mogu prodrijeti u njegov sadržaj, izazvati uginuće embrija, a zatim
zaraziti i druge piliće, te izazvati akutnu aspergilozu. Već i jedno aspergilima
zaraženo jaje može u tijeku inkubiranja zagaditi sva ostala.
Uputno je tijek inkubiranja što manje prekidati, jer svako prekidanje
izaziva smanjenje postotka izleženih pilića. U prosjeku je 10% neoplođenih
jaja i ona ne predstavljaju pravu osnovu za lampiranje. Jedno lampiranje
smanjuje postotak leživosti za 1-2% ako se obavi nakon prvog tjedna. Uputno
je međutim lampirati jaja prilikom preseljenja u ležionike, 18. dan, jer se tako
mogu izdvojiti sva neoplođena ili ona u kojih je zametak uginuo, što smanjuje
prijenos infekcije u valionik tijekom posljednja tri dana.
Valionički ostatak čine sva ona jaja iz kojih se nisu izlegli pilići. Njih se može
iskoristiti u kafileriji. Posebno je značajno izbjeći moguć dodir valioničkog
ostatka s izleženim pilićima.
Netom izleženo pile sadrži ostatak žutanjčane vrećice s hranjivim
tvarima dostatnim da preživi 72h, bez jela i pijenja vode, te ga je u tom
razdoblju moguće transportirati na bilo koju udaljenost u svijetu, što čini
značajnu prednost u odnosu na sve ostale životinje. Važno je znati da se u
žutanjčanoj vrećici nalaze još i protutijela koja u 14. danu inkubiranja počnu
postupno ulaziti u krvotok, a njihova se najviša količina postiže 3. dana nakon
leženja pileta kada je vrećica u cijelosti resorbirana. Pregled zdravlja tek
izleženih pilića vrše priučeni radnici, obraćajući pozornost na pupak koji mora
biti zatvoren i suh.
Pile se “škartira” ukoliko ima otvoreni ili vlažni pupak što je mjesto ulaska
infekta (bakterija ili gljivica) i osnova ugibanja pilića u nekoliko prvih dana
života. Ovakvi pilići, ukoliko se smjeste u prostor peradnjaka, niti jedu niti piju
ali će izlučenim mekonijem inficirati inače zdrave piliće.
Kao opći naputak ističe se da valionica mora biti dovoljno udaljena od izvora
zaražavanja pa prema tome ne može biti na farmi ili blizu nje. Preporuča se
filtrirati zrak što ulazi u prostor valionice.
Slika 1. INKUBATORSKA STANICA (VALIONICA) - JEDNODNEVNO PILE
(FARMA) jaja –oplođena - sanitarno obrađena - sortirana (u okvirima ili
kolicima)
VALIONICA (JEDNOSMJERNI PROTOK MATERIJALA)
• SKLADIŠTE - Komora za plinjenje (14,40C, 75% vlage, ne dulje od 7
dana)
• PREDVALIONIK - 18.d., ladice (37,50C. 65% vlage)
LAMPIRANJE
• VALIONIK - 18.-21. d. (37,2oC, 80% vlage)
PILE
• SORTIRNICA (pregled, škartiranje pilića)
• PROSTORIJA ZA CIJEPLJENJE, “sanitarna obrada”, I PAKIRANJE
PILIĆA
• PRANJE I DEZINFEKCIJA SVE KORIŠTENE OPREME
• TRANSPORT (najviše 72h)
2.3.1.1. Inkubacija kokošjih jaja Nesilice hibridnih linija izgubile su nagon čućenja na jajima pa je
prirodno leženje pilića, silom prilika, ustupilo mjesto umjetnom leženju.
Razvojni put uređaja za leženje, inkubatora, bio je dug. Prvi inkubatori
konstruirani su tek u prošlom stoljeću, a njihova je svrha oponašanje uvjeta
prirodnog nasada .
Prednosti umjetnog leženja velike su:
- proizvodnja pilića u svako doba godine
- neograničen broj dnevno ili tjedno proizvedenih pilića
- troškovi proizvodnje manji.
Uspjeh ili neuspjeh leženja pilića ovisi o:
- genetskoj osnovi rasplodne kokoši
- tehnologiji držanja i zdravlju nesilica
- kakvoći, veličini i rukovanju jajima
- kakvoći inkubatora i tehnološkom procesu inkubiranja.
2.3.1.2. Rukovanje jajima u valionici
1. Sortiranje: Jaja za rasplod odabiru se prema slijedećim vanjskim
obilježjima:
- normalni oblik
- prosječna masa (kokoš-60g, patka-70g, puran-86, guska-160g)
- neoštećena, te ne pretanka niti porozna mineralna ljuska
- čista površina ljuske jaja.
2. Dezinfekcija: Nakon sortiranja, jaja prikladna za rasplod unose se u plinsku
komoru zbog dezinfekcije površine ljuske pomoću formaldehida - plina (35
ml HCHO + 25 g KMnO4 + 17,5 ml H2O / m3), pomoću tekućih sredstava za
dezinfekciju postupkom uranjanja ili prskanja ili pomoću kratkotrajnog
zagrijavanja u struji vrućeg zraka pri 80oC. Jaja se mogu i oprati (u pravilu
pureća jaja). Jaja možemo ponovo dezinficirati prije ulaganja u inkubator ili
tijekom inkubacije ali ne između 2.-5. dana (embrionalni razvoj dišnog
sustava) i 18.-20. dana inkubacije (iskorištavanje bjelančevina i masti -
transponiranje). Do sada se najboljim načinom dezinfekcije pokazalo
plinjenje jaja formaldehidom.
3. Skladištenje: Najduže vrijeme skladištenja pri 15oC i 75% relativne vlage
zraka, te dovoljne količine kisika iznosi za kokošija jaja 14 dana, za pureća
10, jaja vodene peradi do 20 dana. Leživost se zbog skladištenja smanjuje
nakon 1. tjedna za 0,5% a u drugom za 1,0%. Kratkotrajno skladištenje pri
temperaturi od 20-25oC moguće je do 4 dana. Jaja se uvijek skladište
okrenuta tupom stranom prema gore čime se izbjegne prianjanje žumanjka uz
ljusku. Prirodno se glava pileta razvije u tupom kraju jajeta, blizu zračne
komorice.
5. Umjetno leženje:
Za uspješnu inkubaciju i leženje pilića treba ostvariti optimalnu:
1. temperaturu
2. vlažnost zraka
3. prozračivanje
4. okretanje jaja.
Predvalionici i valionici se nalaze u odvojenim prostorijama u kojima je
nužna klimatizacija sa stalnom temperaturom, vlagom zraka i prozračivanjem
(ventilacijom).
(Tablica Inkubiranje jaja)
a) Predinkubacija (predvalionici): Ovdje jaja ostaju 18-19 dana, a
nakon toga se prelažu u ležionike gdje ostaju 2-3 dana. Temperatura mora biti
37,6oC uz relativnu vlažnost zraka 52-55%. Prva tri dana inkubirana jaja se ne
moraju naginjati, a zatim se naginju na svaku stranu za 45o. Svrha je izbjeći
sljepljivanje zametne ploče i embrija (u protivnom ugiba od hipoksije).
b) U valionicima temperatura je niža (37,2oC), a relativna vlažnost
zraka viša (80%). Visoka vlažnost održava se dok svi pilići ne izađu iz ljuske,
a zatim se smanji kako bi se pilići osušili (tijekom 5-7) sati. Za to vrijeme
dolazi do resorpcije žutanjčane vrećice i zaraštavanja pupka. Visoka vlažnost
je potrebna zato:
- da bi pile moglo probiti kožicu i ljusku jajeta
- da se pile ne slijepi za ljusku
- da se spriječi isušivanje pileta.
U valionicima jaja se ne okreću. Polažu se u bočni položaj (vodoravni). Pile
probije ljusku 21. dan i to pretežno u dnu ruba zračne komore.
2.3.1.3. Inkubiranje jaja TRAJANJE INKUBACIJE JAJA RAZLIČITIH VRSTA PERADI VRSTA
UKUPNO RAZDOBLJE
(DANI)
PRIJENOS iz predvalionika
U VALIONIK (DANA)Kokoš
Puran
Patka
Mošusna patka
Guska (mala)
Guska (velika)
Japanska prepelica
Jarebica
Fazan
Perlinka
21
28
28
35-37
30
33-35
16-17
23-25
23-24
28
18-19
24
24
31
26
28
14
21
21
24
Skladištenje jaja prije inkubacije Skladištenje
(dani) Temperatura
(0C) Relativna
vlažnost (%) 1-3 4-7 8-14
20 13-16 11-12
75 75 75
Trajanje inkubacije za pojedinu vrstu peradi:
Vrsta peradi KOKOŠ PATKA (domaća)
PATKA (divlja)
GUSKA PURAN
TRAJANJE INKUBACIJE
21 28 33-35 30 28
PREDINKUBACIJA 17 22 30 1.-16.
17.-27.
24
SORTIRANJE JAJA (lampiranje)
6. + 17. 7.,14.,22. 7.,14.,30. 10. + 25. 9.+22.
DNEVNO OKRETANJE 8x 2.-22.
2x 180o
2.-30.
2x 180o
2.-25.
1x 120o
3x
HLAĐENJE - od 10.
dana 2x
od 10.
dana 2x
od 10.
dana 2x,
25.-pranje
od 10.
dana
Masa rasplodnih jaja i jednodnevnih pilića.
MASA JAJA U GRAMIMA MASA JEDNODNEVNIH PILIĆA
50 55 60 65 70
30,8 33,9 37,5 43,9 47,5
Odnos sastavnih dijelova jajeta:
ljuska s membranama 11%
bjelanjak s halazama 57%
žutanjak 32%
2.3.1.4. Razvoj kokošjeg embrijona U tijelu nesilice žumanjak se stvara više tjedana, dok ostali dijelovi (bjelanjak,
halaze, jajna opna, kutikula i ljuska) za oko 25 sati. Razvoj zametka započinje
već u spolnim organima nesilica, no kokošji embrion, za razliku od sisavaca,
razvija se izvan tijela majke. Zbog toga je važno da zametne stanice imaju na
raspolaganju sve potrebne tvari za izgradnju i zaštitu embrija.
Jednoslojna skupina stanica - blastodisk prelazi u dvoslojni blastoderm.
Razvoj zametka u jajetu:
1. faza - razvoj zametnih listića (iz blastoderma u ektoderm, endoderm i mezoderm)
ektoderm - koža, kljun, kloaka, oko, i živčani sustav
endoderm - probavni i dišni organi
mezoderm - kosti, mišići, krv, mokraćni i spolni organi
2. faza - razvoj unutrašnjih organa 3. faza - razdoblje rasta (tijelo zauzima pravilan položaj, unutrašnji organi se
uvlače u tjelesnu šupljinu, amnionska tekućina i bjelanjak potpuno se
utroše)
Srce kuca 2. dan, 4. dan nazire se glava, kljun, oči, noge, 15. dan struktura
zametka je dovršena, 19. dan uvuče se žutanjak
20. dan pile pijuče i kljuca ljusku
- Pile čini 60-67% mase uloženog jajeta
2.3.1.5. Najčešće pogreške pri inkubaciji jaja
NALAZ UZROK
- neoplođena jaja nedovoljno parenje; stari pijetlovi; parazitarne invazije, bolesti roditelja
- uginuće između 3. i 5. dana
inkubiranja
genetski čimbenici (mekana ljuska); nedovoljno okretanje jaja; previsoka ili preniska temperatura inkubiranja; nestručno rukovanje
- uginuće prije ili poslije
probijanja ljuske
loše zdravlje i hranidba roditelja; genetski čimbenici; pogreške u tehnologiji inkubiranja (niska vlažnost, preniska ili previsoka temperatura, nedovoljno okretanje - zračna komora u pogrešnom položaju), bakterijske infekcije
- uranjeno leženje previsoka temperatura
- zakašnjelo leženje preniska temperatura; stara jaja
- grub ili otečen pupak previsoka temperatura; preniska vlažnost;
pogrešna dezinfekcija za vrijeme leženja
- pilići prekriveni ostacima jajeta preniska temperatura; preniska vlažnost
zraka, loša hranidba roditelja
- nerazvijeni i nakazni pilići nedostatna hranidba roditelja; pogrešna
tehnika inkubiranja; nasljedne pogreške
B. PROFILAKSA
DEZINFEKCIJA I DEZINFICIJENSI
U suvremenom industrijskom peradarstvu proizvodnja se može postići samo
sa zdravom peradi. Jedna od važnih preventivnih mjera je pravilno provedena sanitarna obrada nastambe prija početka proizvodnje. Ispravno provesti postupak raskužbe može se tek ako se stručno provede
“priprema” objekta mehaničkim čišćenjem i pranjem kako bi se odabranom
raskužilu omogućilo neposredno djelovanje na mikroorganizme. U
peradarskoj proizvodnji raskužila moraju uništiti patogene ali i fakultativno
patogene parazite, viruse, bakterije i gljivice (kvasce i plijesni).
Dezinfekcija je uništavanje (štetnih) mikroorganizama kemijskim ili
fizikalnim sredstvima.
Sterilizacija je potpuno uništavanje svih vrsta mikroorganizama.
Sanitacija je bilo koji postupak kojim se smanjuje mikrobne
kontaminacije na dopuštenu količinu.
Izraz baktericid se koristi za kemijsku tvar ili fizikalni postupak koji
brzo uništava bakterije, u pravilu nesporulirajuće. Germicid je tvar koja
uništava sve vrste patogenih mikroorganizama. Antiseptici nisu germicidi,
već tvari koje usporavaju rast ili razmnožavanje mikroorganizama. Antiseptici,
dakle, sprečavaju ili odgađaju truljenje. Ponekad se susrećemo s izrazom
fungicid, to je tvar (u obliku plina) koja uništava pretežito gljivice.
Dezinficijensi mogu biti fizikalne ili kemijske tvari, te toplina i
ozračivanje. Kemijske tvari su najčešće fenoli, teški metali, alkoholi, oksidanti i
deterdženti.
Prije svake dezinfekcije, sredstva i opremu treba temeljito mehanički
očistiti - što je najvažnija pretpostavka uspjeha dezinfekcije. Djelatnim
čišćenjem otklonit će se 95% mikroorganizama, a također i organske tvari,
poput mlijeka, jaja, seruma ili gnoja, koje onemogućuju dezinficijensima
neposredno djelovanje na mikroorganizme. Prvi korak je odabrati sredstvo za
čišćenje, npr. natrijevu lužinu, natrijev karbonat ili katijonske deterdžente.
Postupci čišćenja hranilica, posuda za otpad i sl. razlikuje se od
čišćenja nastambe. Poseban problem predstavlja čišćenje dvorišta, nastambi i
prostora gdje se već nalazi stelja ili slično. Idealno bi bilo stelju prskati
otopinom kvarternog amonijaka u omjeru 1:10000 što istodobno sprečava
dizanje prašine. Zatim svu trulu stelju treba ukloniti i spaliti. Ako se stelja
teško spaljuje, može je se duboko zakopati i prekriti klornim vapnom. Svu
opremu koja se koristila pri uklanjanju stelje, poput grablji, vila, lopata i sl.
treba pažljivo očistiti i dezinficirati. Nastambe se najbolje čiste pomoću vruće
pare, kipuće vode ili istodobno jednim i drugim. No prilike su često takve da
se čišćenje može provesti jedino kemijskim sredstvima i vodom. Različite
otopine za čišćenje zahtijevaju različiti postupak i primjenu. Željezo se može
prati bilo kojim lužnatim deterdžentima. Nehrđajuće željezo podnosi i vrlo
korozivna sredstva, čak i dušičnu kiselinu (HNO3). Aluminij se ne smije prati
kiselinama ili kaustičnom sodom (NaOH). Predmeti od stakla se mogu čistiti
bilo čime, osim jakim lužinama.
Kada su oprema i prostorije očišćene, mogu se dezinficirati. Vruća
voda i para su u mnogim slučajevima djelotvorniji od kemikalija jer se njima
pere, a ujedno, uslijed visoke temperature i dezinficira. Međutim, ovim
načinom dezinfekcije ne uništavaju se brojni patogeni mikroorganizmi koji
tvore spore. Para pod pritiskom osigurava najbolju fizikalnu dezinfekciju. Ona
najbolje djeluje kada je zagrijana površina sasvim mokra. No ponekad se
uređaji za paru ne koriste, već se primjenjuju kemijske otopine. Idealni
dezinficijens mora imati veliku germicidnu moć, biti stabilan, a djelovanje mu
ne smije slabiti u prisustvu organskih tvari, zatim treba biti dobro topiv, a u
obliku emulzije, stabilan. Mora dobro penetrirati u površine, ali ne smije
korodirati metal niti ga bijeliti ili mu mijenjati strukturu. Od izuzetne je važnosti
da je neškodljiv za ljude i životinje. Ne postoje tvari koje uništavaju istodobno
sve mikroorganizme što mogu prouzročiti zarazu i to u svim mogućim
uvjetima.
Postoji više vrsta dezinficijensa i sredstava za sanitaciju. Svako od
njih tek u određenim uvjetima optimalno djeluje. U obzir treba uzeti pH,
kompatibilnost s drugim kemijskim tvarima što se koriste u valionici, količinu
prisutne organske tvari, temperaturu i vlažnost. Ponekad se kemikalije (bilo
dezinficijensa, bilo sredstava za sanitaciju) iako djelotvorne, ipak ne mogu
primijeniti, jer su toksične za ljude odnosno perad. Može se dogoditi i da
djeluje korodirajuće na neke dijelove valioničke opreme. Primjerice u
komercijalnim valionicama, čest je slučaj korištenja nedovoljno djelotvornih
proizvoda ili krive upotrebe kemikalija, što može biti vrlo skupo. Bez obzira
koji se dezinficijens koristi u valionici, neophodno je točno slijediti upute o
koncentraciji otopine, te je primijeniti u ovisnosti o trenutnom stupnju čistoće.
Rukovodilac valionice koji ne slijedi upute, ne samo što troši novac, već može
i značajno narušiti zdravlje životinja. Koristi li se, umjesto preporučene,
dvostruka količina nekog sredstva, učinak se ne poboljšava, a trošak za
dezinfekciju nastambe udvostručuje. Ako proizvod, upotrijebljen prema
uputstvu, ne daje zadovoljavajuće rezultate, treba ga dati na analizu.
-U k r a t k o - Uspjeh dezinfekcije ovisi o:
1. temeljitom čišćenju prije dezinfekcije
2. testiranju dezinficijensa (npr. na uzročniku salmoneloze)
3. primijenjenom razrijeđenju
4. temperaturi prostora
5. načinu primjene i vremenu izlaganja
Dobar dezinficijens mora:
1. imati sposobnost ubijanja uzročnika bolesti (peradi)
2. biti stabilan u prisutnosti organskih tvari
3. biti netoksičan za ljude i životinje
4. penetrirati brzo u organsku tvar
5. uklanjati prljavštinu i masnoće
6. biti ekonomičan u primjeni
Idealan dezinficijens ne postoji, ali ih zato na tržištu ima mnogo vrsta.
1.1. VRSTE DEZINFICIJENSA
Alkoholi
Za dezinfekciju instrumenata, igala za cijepljenje i drugih sitnih predmeta u
valionici koristi se izopropanol i etilni alkohol. Alkoholi nisu prikladni za velike
predmete ili nastambe, jer djeluju samo kratko vrijeme, zbog isparavanja, a i
lako su zapaljivi.
Krezoli
Krezoli su derivati ugljenog katrana, jakog vonja i nadražuje kožu. Mogu se
koristiti s deterdžentom, otrovni su za tek izležene piliće. Najbolje ih je koristiti
u peradnjacima, desbarijerama i za dezinfekciju podova.
Klor
Dezinficijensi i otopine za sanitaciju koje sadrže klor najdjelotvornije su kad se
koristi slobodni klor. U obliku pare su otrovni za ljude i piliće. Klor može iritirati
kožu i korodirati metal ako se nepravilno primjenjuje. Kada se koristi u
kombinaciji s deterdžentom, pospješuje dezinfekciju.
Jodofori
Jodofori ili dezinficijensi koji oslobađaju jod, najbolje djeluju u kiseloj sredini
(pH 2-4). Ne mogu se koristiti tamo gdje ima organske tvari. Djelotvorni su
protiv gram pozitivnih i gram negativnih bakterija i gljivica. Jodni dezinficijensi
se preporučuju za sanitaciju pitke vode, ali su preskupi za rutinsku
dezinfekciju valionica te nemaju produženo djelovanje.
Sintetski fenoli
Sintetski fenoli su najdjelotvorniji germicidi, naročito ako se pravilno koriste.
Djeluju brzo i protiv bakterijskih spora. Fenole treba koristiti za desbarjere
(bazene za noge), podove u valionicama, opremu za nasad jaja, valionike i
sanitaciju opreme. Vrlo su dobri i za dezinfekciju nastambi za uzgoj. Treba
obratiti pozornost na preporuku proizvođača zbog mogućeg korozivnog
djelovanja. Fenoli imaju dulje djelovanje od ostalih dezinficijensa.
Kvarterni amonijevi spojevi
Kvaterni amonijaci su prozirni i bez mirisa. Dezodoriraju i djeluju kao
deterdženti, te vrlo dobro dezinficiraju površine mehanički očišćene.
Neutraliziraju ih različita onečišćenja (rezidue), neki anionski deterdženti i
organske tvari. Općenito su djelotvorni protiv gram pozitivnih i gram
negativnih bakterija. Imaju ograničeno sporocidno i tuberkulocidno djelovanje.
Najdjelotvorniji su za dezinfekciju podova valionice, te raspršeni po plohama
zidova i inkubatora. Neškodljivi su, ako se koriste u preporučenim
koncentracijama.
Formaldehid
Formaldehid za fumigaciju (plinjenje) je djelotvoran, protiv mikroorganizama
koji se nalaze na površinama, pri povišenim temperaturama (preko 200 C) i
vlazi okoliša (75%). Slabo prodire kroz površine. Zbog toksičnosti,
formaldehid je izgubio ponešto na popularnosti. Plin formaldehida se
oslobađa bilo iz vodene otopina (formalin) ili paraformaldehidnog praška. Vrlo
je otrovan za ljude i perad, te se moraju poduzeti sve mjere zaštite.
Ostali dezinficijensi
Natrijev hidroksid koji se često naziva i soda za pranje (kaustična soda),
znatno je manje kaustična i iritirajuća od lužine i može se koristiti kao 4%-tna
otopina. Spoj je znatno djelotvorniji ukoliko je otopina vruća ili barem topla.
Najvrednija je kao sredstvo za čišćenje, znatno više nego kao dezinficijens.
Natrijev hidroksid ili lužina u obliku kaustične sode, koja sadrži najmanje 90%
natrijevog hidroksida, dobar je opći dezinficijens. Otopina za dezinfekciju
treba biti pripremljena tako da se otopi 2 kg lužine u 35 litara vode. Može se
koristiti za dezinfekciju prostora kontaminiranih sporama bakterija.
Gdje se ne može primijeniti vapno (kalcijev hidrat - CaO), moguće je
upotrijebiti gašeno vapno (Ca(OH)2). Da bi se dobila vodena suspenzija,
koristi se 1 kg vapna za 20 litara lužnate otopine. Dodavanje vapna natrijevom
hidroksidu sprečava konverziju aktivnog principa, natrijevog hidroksida u
natrijev karbonat koji je znatno manje djelotvoran.
UPOZORENJE: Koncentrirana natrijeva lužina je otrov. Treba paziti da ne
dođe u dodir s očima i da se ne udiše prašina koja se diže pri rukovanju tim
otrovom u suhom obliku. Postotak lužine potreban za dezinfekciju nije
škodljiv, ako se njome pažljivo rukuje. Uvijek treba nositi gumene čizme i
rukavice za vrijeme dezinfekcije natrijevim hidroksidom. Da bi se s ruku
očistila otopina, obično ih je dovoljno oprati vodom. Po potrebi može se
neutralizirati i octom. Ako lužina uđe u oči, treba ih isprati čistom tekućom
vodom (odmah otići liječniku), a nakon toga zasićenom vodenom otopinom
borne kiseline (acidum boricum). Razrijeđena lužina ima slabo ili nikakvo
štetno djelovanje na drvo, gumu ili pamuk. Škodljiva je za obojene ili lakirane
površine i materijale od vune odnosno svile. Dobro nauljena koža može se
izlagati njezinom utjecaju samo kratko vrijeme. Otopina lužine može se držati
u spremnicima napravljenim od sirovog drva, gline, emajla ili metala, osim
aluminija. Spremnici moraju biti dobro zatvoreni da bi se onemogućilo
prelaženje u karbonat. Lužine se mogu koristiti za čišćenje peradnjaka i
drugih jako zagađenih prostorija. Vodena otopina 2 %-tni natrij hidroksida
može se upotrijebiti protiv vegetativnih oblika mikroorganizama i parazita. Za
sporulirajuće mikroorganizme lužina mora ostati na podovima i zidovima
tijekom najmanje 8 sati, a zatim je treba dobro isprati.
Gašeno vapno ponekad se koristi kao dezinficijens, ali posjeduje mnoga
neželjena svojstva. Vapno je iritans, kaustičan je, iako manje od natrijevog i
kalijevog hidroksida. Kreč je “živo” vapno, obično pomiješano sa solju - 24 kg
živog vapna na 10 kg soli u vodi, koji se koristi za bojenje drvenih zidova.
Korisno je za dezinfekciju nastambi za perad za suzbijanje uzročnika različitih
bolesti koje mogu preostati u raspuklinama zida, podovima i drvenim
ogradama. Dodatak 4% sapunastog krezola ili 0,5 kg vapna poboljšava
učinak dezinficijensa. Na tržištu se mogu nabaviti i komercijalni preparati od
gašenog vapna koji sadrže i insekticide. Sve ove preparate treba koristiti
neposredno nakon što se pomiješaju s vodom. Negašeno vapno može se
primijeniti u dvorištima za perad, a često se njime prekrivaju mrtve životinje
prije no što ih se spali, da bi se spriječilo širenje bolesti preko životinja koje se
hrane lešinama. Ako se neprekidno izlaže zraku, uništit će se njegova
svojstva dezinficijensa.
Sapuni - ponekad su korisni kao baktericidna sredstva. Imaju vrlo slabo
baktericidno i bakteriostatsko djelovanje i njihova korist je uglavnom u
fizikalnom čišćenju.
Anionski deterdženti imaju slabo antibakterijsko djelovanje i djelotvorni su
samo protiv gram pozitivnih organizama.
DEZINFICIJENSI VRSTE PRIMJENA KONCENTRACIJA NAPOMENE
Alkohol (etanol, izopropanol,
metanol)
za dezinf. kože i hitnu dezinf. instrumenata
70%
skup, nije djelotvoran za baktske spore
Borna kiselina za ispiranje očiju i osjetljivih dijelova tijela
6%
blagi antiseptik, ako se absorbira u većoj kol. oštećuje živčani sustav te ga zamjenjujemo antibioticima
Kloridi (natrijev
hipoklorit, kloramin)
1. potapanje i pranje jaja, 2. u klaonicama, 3. sanitacija pitke vode za perad, 4. dezodorans Ako je konc. dovoljna uništava sve vrste bakterija, gljivica i virusa
200 ppm dezinf.
50 ppm sanitacija
korozivni za metale, a organske tvari ih neutraliziraju, ne djeluje na TBC i na spore bakt.
Krezol pogodan za dezinf. nastambi, opreme i desbarijere, ako je u nafti dobar je za dezinf. podova, djeluje protiv TBC i tekuti
2-4% otopina
može se ugraditi u vodu, benzin i
gorivo ulje
djelotvoran je na organskim tvarima, ne može se primijeniti tamo gdje se miris može absorbirati
Formaldehid (kao plin ili tekućina- formalin)
djeluje protiv virusa, bakterija i gljivica, pogodan kao dezinf. u nastambi nakon pojava bolesti, u valionicama prije i tijekom inkubacije - plinjenje jaja
tekućina: 2-4% plin:35ml 40% formalina+ 25g kalijevog permanganata + 17,5ml vode- zagrijavanjem oslobađa se plin formaldehid
neugodan vonj, razara živo tkivo, otrovan je, baktericidno svojstvo ovisi o vlažnosti (oko 75%) i temperaturi (oko 15oC)
Jod (tinktura)
za dezinfekciju kože, kod manjih povreda i
oštećenja
kao tinktura 2% ili 7%
ne prekrivati zavojem, očistiti kožu prije, korozivan za metale
Jodofori (jodni preparati)
uništavaju sve bakterije, gljivice i
većinu virusa 1. uranjanje jaja 2. dezinf. valionica i peradnjaka 3. sanitacija klaonica, desbarijera i pitke vode
dezinf. 50-75% titracijskog joda, sanitacija 12-25ppm, 12,5 ppm titracijskog joda- kao antiseptik u pitkoj vodi
inhibiran je na organskoj tvari, ne upotrebljavati blizu izvora topline
za perad Gašeno vapno kao dezodorans
raspršen po gnoju i živ. odpatcima, kao dezinf. ako se rasprši po podu ili primijeni kao vapneno mlijeko po površinama
kao prašina, mlijeko ili boja ali
uvijek svježe pripremljeno
nije djelotvoran protiv spora bakterija,
potrebno je zaštititi oči kad se dolijeva
voda
Kaustična soda Natrijev
hidroksid
na betonskim
podovima
2% ili 5% otopina najdjelotvorniji je
vruć, za neutralizaciju koristi se ocat
oštećuje tkanine, aluminij, obojene površine, oprez jer spaljuje ruke i lice, ne djeluje na TBC
Lizol (krezol sa sapunom)
dezinf. kirurških instrumenata, za dezinf. ruku prije
operacije
0,5%-2% neugodan vonj
ne miješa se s tvrdom
vodom
Fenol (karbolna kiselina) 1.derivati katrana 2.sintetički fenoli
uranjanje jaja, dezinf. valionice, peradnjaka i opreme, desbarijere
općenito 100ppm kao dezinficijens
55ppm za sanitaciju
razlikuju se proizvodi te treba čitati uputu proizvođača
organske tvari ih razrjeđuju, ali ne i
inhibiraju, ne djeluje na viruse
Kvarterni amonijaci
djelotvorni protiv bakterija i gljivica
1.pranje jaja i uranjanje 2.dezinf. valionica, peradnjaka i opreme, 3. sanitacija pitke vode
sanitacija 200 ppm
dezinfekcija 400-800ppm
metal korodira, narušen učinak
organskim tvarima,loše djeluje na viruse, ne djeluje
na TBC i na bakt. spore, inhibira ih
sapun, kalcij, magnezij, željezo i
aluminijeve soli Sapuni limitiran učinak
prema mikroorganizmima, dobar za pranje i čišćenje prije dez.
komercijalni preparati
ne upotrebljavati kao
zamjenu za dezinficijens
Toplina (para, vruća
voda, kuhanje ili spaljivanje)
spaljivanje otpada, para-oprema u peradnjaku, napose ako se koristi s fenolnim germicidima
10 min. za vrelu
vodu
vrela voda uništava sve uzročnike bolesti, ne i spore vlažna toplina je bolja od suhe, najdjelotvornija je para pod pritiskom
SVOJSTVA I UPOTREBA DEZINFICIJENASA U PERADARSTVU
Formal-dehid
Klorid
Organski jod
Fenool
Kvaterniamonij
Krezol
Svojstvo:
Baktericidno
Fungicidno
Virucidno
Toksično
+
+
+
+
+
+
+/-
+
+
+
+/-
+
+
+/-
+/-
+
+
+/-
+/-
+
+
+
+
+
Upotreba
Pranje jaja
Potapanje jaja
Dezinfekcija vodom
Bazeni za noge
(desbarijera)
Klaonica
Dezinfekcija valionice
Dezinfekcija nastambe
za perad
-
-
-
-
-
+
+
+
+
+
-
+
-
-
-
+
+
-
+
+
+
-
-
-
+
-
+
+
+
+
-
+
+
+
+
-
-
-
+
-
-
+
Ostale značajke:
Otpornost na organske
tvari
Kompatibilnost sa
sapunima
Kompatibilnost s
lužinama*
Djelotvoran pH
Utjecaj tvrde vode
Slaba
Slaba
+
-
kiselin
a
-
Umjeren
a
+
-
kiselina
-
Visoka
+
+
kiselin
a
+/-
Slaba
-
+
lužina
+/-
Umjer
+
+
+ = pozitivno svojstvo - negativno svojstvo +/- = ograničeno djelovanje određenog svojstva * izuzeci: natrijev heksametofosfat natrijev tetrafosfat natrijev tripolifosfat natrijev heptafosfat
1.3. BAKTERIJE I GLJIVICE U NASTAMBAMA PREMA UČESTALOSTI POJAVLJIVANJA
BAKTERIJE GLJIVICE
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
Bacillus spp.
Micrococcus spp.
Actinomyces spp.
Escherichia coli Streptococcus faecalis
Proteus spp.
Koliformne bakterije
Salmonella spp.
Staphylococcus spp.
Pseudomonas spp.
Kvasci
Penicillium spp.
Rhizopus nigracans
Aspergillus spp.
Cladosporium sp.
Mucor spp.
Trichoderma sp.
Fusarium spp.
Alternaria sp.
52
CIJEPLJENJE
Primjena specifičnih cjepiva (vakcina) učestali je postupak sprečavanja
pojave zaraznih bolesti. U peradi se primjenjuje relativno veliki broj virusnih, a
tek poneko bakterijsko cjepivo, što ovisi o aktualnoj epizootiološkoj situaciji. U
peradarskoj proizvodnji obvezno je cijepljenje protiv newcastleske bolesti, dok
se ostala cijepljenja provode prema potrebi i ovisno o proizvodnoj namjeni
uzgajanog jata peradi.
Razlikujemo aktivna ili “živa” cjepiva, koja sadrže živog uzročnika neke
bolesti, uglavnom blagih patogenih svojstava ili su ta svojstva oslabljena
"atenuirana", te inaktivirana cjepiva, u kojima se "imunogena tvar" ne može
replicirati.
Rezultat cijepljenja je stvaranje imunosti prema određenoj bolesti. O
imunokompetenciji ovisi sposobnost stvaranja protutijela.
Živa virusna cjepiva proizvode se uglavnom zaražavanjem ebrioniranih
kokošjih jaja ili staničnih kultura. Ona mogu sadržavati sasvim blage sojeve
virusa (lentogene), zatim sojeve srednje patogenih svojstava (mezogene), a
koji puta se koriste i cjepiva s puno patogenim sojem (velogena). U potonjem
slučaju cjepiva se primjenjuju u prethodno imunizirane peradi, koja je proizvela
veliku količinu specifičnih antitijela (primjer “vrućih” sojeva virusa zarazne
bolesti burze), a koji puta se ta cjepiva primjenjuju u vrijeme kad nastupi dobna
rezistencija ali prije spolne zrelosti (patogeni virus ptičjeg encefalomijelitisa u
kokoši dobi 28 ili više dana, neće uzrokovati bolest). Inaktivirana cjepiva koriste
se isključivo nakon živih i njima se ostvaruje dugotrajna specifična zaštita.
Bakterijska cjepiva nalaze se na tržištu najčešće kao inaktivirani
pripravci. Proizvode se i živa bakterijska cijepiva od atenuiranih sojeva (npr.
Salmonella typhimurium). Često se cjepivo spravlja od nekoliko serovarova iste
bakterije, ali postoje i cjepiva s npr. dvije različite vrste bakterija (npr. E. coli +
Pasteurella multocida). Za sada u Hrvatskoj nema veće potrebe za korištenje
bakterijskih cjepiva. Upitno je da li bakterijsku infekciju spriječiti kvalitetnim
zoohigijenskim mjerama, te je ako se pojavi liječiti, ili pristupiti cijepljenju.
2.1. Postupci primjene cjepiva
53
• pitkom vodom
• raspršivanje/nebulizacija
• okulonazalno
• skarifikacija
• injekcija – intramuskularno ili supkutano
• in ovo primjena
Primjena s pitkom vodom
To je primjereni način davanja većine živih cjepiva, posebice protiv bolesti
poput zarazne bolesti burze (gumborska bolest) i ptičji encefalomijelitis, gdje je
ciljni organ probavni sustav. Nazočnost nepčane pukotine u peradi također
omogućuje korištenje ovog načina i za većinu cjepiva protiv bolesti dišnog
sustava, jer cjepivo iz usta dospijeva u nosnu šupljinu.
Postupak raspršivanja
Primjena cjepiva protiv dišnih bolesti raspršivanjem vrlo je učinkovit postupak.
Raspršivanje se koristi u dva različita slučaja:
raspršivanje netom izleženih pilića u transportnim kutijama
raspršivanje pticama u nastambama za perad.
Raspršivanje netom izleženim pilićima
Klasični način. Netom izleženi pilići smješteni u transportne kutije su
najpovoljnija prilika za kontrolirano davanje cjepiva. Za 100 pilića koliko ih se
nalazi u transportnoj kutiji koristi se 7-40 ml suspenzije, ovisno o vrsti cjepiva i
uređaju za raspršivanje. Veličina raspršene čestice iznosi 100-300 mikrona što
je dovoljno veliko za sprečavanje cjepne reakcije. Čestice ove veličine ne ulaze
duboko u dišni sustav već samo u njegov prednji dio te površinu očnih
spojnica.
Primjena cjepiva duboko u dišni sustav. Novi postupak omogućen je
primjenom ultrazvučnog raspršivača koji tvori monodisperzni sustav (95%)
čestica veličine 2-5 mikrona. Postupak je neusporedivo bolji u odnosu na
54
ostale načine davanja cjepiva netom izleženim pilićima. Do sada korišten je za
davanje cjepiva protiv NB, ZB, MB (HVT FC-126) te ZBB.
Raspršivanje cjepiva u prostoru peradnjaka
Epizootiološke prilike nastale modernizacijom i industrijalizacijom peradarstva
iziskuju primjenu cjepiva protiv najznačajnijih bolesti dišnog sustava,
newcastleske bolesti i zaraznog bronhitisa. Cjepiva je, u obliku vodenih
suspenzija moguće jednostavno primijeniti u prostoru peradnjaka. Razlikujemo
dva načina:
Uređaji s tlačenim zrakom. Veličina čestice ovisi o veličini promjera mlaznice
(“dizne”). Ovi uređaji proizvode čestice s vrlo velikim rasponom njihovih
dimenzija, od 50 do 1000 mikrona. Nepovoljna strana ovog postupka je vrlo
brza degradacija veličine čestice, te se one u opisanoj veličini nalaze do
najviše 50 cm od mlaznice. Zbog toga se i mlaznica mora približiti do zone
disanja ptica (najmanje 50 cm). Cjepivo tek u manjoj mjeri ulazi u dišni sustav,
a dodiruje očne spojnice. Zbog navedenog koriste se veće količine vode, 15-30
litara po peradnjaku (1000 m2)
Uređaji s kontroiliranom veličinom čestice.
Koriste se uglavnom uređaji izrađeni za potrebe hortikulture ili posebni uređaji
za raspršivanje cjepiva. Sprej nastaje centrifugalnom silom kojom brzo
rotirajuća ploča raspršuje vodenu suspenziju cjepiva. Nastali sprej zatim se
raspršuje odgovarajućim propelerom do zone boravka peradi. Veličina čestice
spreja iznosi 80-100 mikrona što je dovoljno za ulazak u prednji dio dišnog
sustava. Ovim se uređajem cjepivo raspršuje do udaljenosti 3 metara i u širinu
1 metar. Za cijepljenje približno 30000 ptica (bez obzira na dob), potrebno je
oko 900 ml vodene suspenzije cjepiva.
U svim postupcima raspršivanja cjepiva koristi se destilirana i sterilna voda.
Prostor peradnjaka potrebno je zamračiti kako bi se perad potpuno umirila
(prašina) a također istodobno se gasi i ventilacija. Nakon cijepljenja, najprije se
postupno pojača osvjetljenje a zatim, nakon 10 minuta, uključe ventilatori.
55
Okularna (okulonazalna) primjena cjepiva
Moguće najučinkovitiji (ali i mukotrpni) način primjene živih cjepiva pticama.
Svaku se pticu hvata no prima punu dozu cjepiva. Pri davanju cjepiva, prstom
se zatvori jedna nosnica te po kap cjepiva (0,2 ml) ukapava u slobodnu
nosnicu i oko. Valja pričekati da ptica trepne kapkom odnosno udahne i tako
unese cjepivo u šupljinu kljuna. Postupak potiče jednako lokalnu i humoralnu
imunost, zbog Harderove žlijezde koja se nalazi u blizini trećeg kapka. Ovim se
postupkom najčešće primjenjuju lentogena cjepiva protiv newcastleske bolesti.
Transfiksacija i skarifikacija (kožni način)
To je postupak unašanja cjepiva u kožu, a koristi se isključivo za davanje
cjepiva protiv boginja peradi, iako se uz to cjepivo može dati i ono protiv ptičjeg
encefalomijelitisa. Za davanje cjepiva koristi se krilni nabor (“wing web”) i
posebna dvokraka igla. Moguće je cjepivo primijeniti i na skarificiranu kožu
bedra. Valja posebno paziti da cjepivo ne dođe u dodir s očima ili ustima ptice
što može izazvati lezije u ovim organima a može se proširiti i na kožu glave.
Injekcija
Intramuskularna ili subkutana injekcija najučestaliji je način primjene
inaktiviranih i nekih aktivnih cjepiva. Cjepivo se na tržište isporučuje u bocama
s 500-1000 doza. Automatske brizgalice omogućuju lakše cijepljenje velikog
broja životinja. Mjesto primjene cjepiva najčešće je grudni mišić ili potkoljenica
iako se koji puta koristi i potkožje vrata. Potreban je oprez pri davanju injekcija
jer, zbog počinjene pogreške u davanju, postoji opasnost od nastajanja
granuloma, šepavosti, otečenje glave ili rupture jetre, ovisno o mjestu primjene
injekcije. Igla se mora zamijeniti nakon injekcije svakih 200 ptica kako bi se
spriječila bakterijska kontaminacija. Dodatak automatskoj brizgalici danas
omogućuje dekontaminaciju igle nakon svake injekcije, čime se sprečava
unakrižna kontaminacija. Izrađeni su i uređaji kojima se cjepivo primjenjuje
parenteralno bez igle (visokim pritiskom “pištoljem” cjepivo se unosi u potkožje
ili dublje). Ovim se postupkom značajno smanjuje opasnost od kontaminacijete
se poboljšava uniformnost u davanju cjepiva.
“In ovo” primjena cjepiva
56
Postupak, razvijen pred desetak godina, omogućuje primjenu cjepiva u
oplođena kokošja jaja kroz zračnu komoricu, između 17,5 i 19. dana
inkubiranja. Za tu svrhu koriste se posebni uređaji. Postupak se je pokazao
učinkovitim za davanje cjepiva protiv Marekove bolesti te nekih cjepnih sojeva
virusa zarazne bolesti burze. Pored neosporne prednosti zbog brzine u odnosu
na ostale načine primjene, postupak se nije pokazao učinkovitijim u zaštitnom
smislu.
U Hrvatskoj se koriste ova virusna cjepiva:
Cjepivo protiv Vrsta cjepiva
(cjepni soj) Doza (u log10)
Način primjene
Marekove bolesti
Herpes virus purana FC126, Herpes virus Marekove b. CBI 988
3,0 3,0
s/c, i/m, in ovo, nebulizacija s/c, i/m, in ovo,
Zarazne bolesti burze Različiti sojevi atenuiranog virusa
2,0-5,3 o/n, sprej, pitka voda
Zaraznog bronhitisa peradi
Massachusetts-tip H 120; H 52
3,0 o/n, sprej
Newcastleske bolesti LaSota ili Hitchner B1 6,0 o/n, sprej. nebulizacija
Reovirusnog artritisa Atenuirani reovirus S 1133
4,0 i/m
Boginje peradi Atenuirani kokošji soj 2,0-3,7 i/c Ptičjeg encefalomijelitisa
Calnek 1143 3,0 pitka voda ili u voljku
57
Shema imunoprofilakse u kokoši
- cijepljenje (pasivna imunost)
- docjepljivanje (aktivna imunost)
Roditelji
Embrion
1/d pilići
Tovni pilići
Pilenke
Nesilice
58
2. D I J A G N O S T I Č K I P O S T U P C I 1. anamneza 2. klinička pretraga
3. patološkoanatomska pretraga (makroskopska, histološka)
4. izdvajanje uzročnika (mikrobiološka)
a) za života (vađenje krvi, obrisak, izmet - mekonij)
b) poslije smrti (organi, izlučevine, pretraga valioničkog ostatka)
c) iz okoliša (hrana, voda, stelja, obrisci površine nastambe, kakvoća i
količina zraka)
5. imunološki postupci - serološka i alergijska reakcija
6. biološki pokus (homologne ili heterologne životinje)
7. terapijski postupak - etiološka terapija
2.1. A N A M N E Z A 1. STALNI PODACI veličina objekta – tehnološka opremljenost
proizvodna namjena i izgled objekta
način držanja, hranjena i pojenja te broj i izgled (vrsta) hranilica i pojilica
vrsta stelje, broj gnijezda itd.
2. PROMJENLJIVI PODACI ŽIVOTINJE – vrsta, podrijetlo, dob, broj, datum prijama
sastav hrane (receptura) i dodaci hrani
svjetlosni režim i temperatura u nastambi
primijenjena - zaštitna sredstva (lijekovi) i cjepiva; PROFILAKSA-monitoring
prijašnje bolesti - epizootiološki podaci
3. OD NEPOSREDNOG ZNAČAJA ZA DIJAGNOSTIKU SU:
potrošnja hrane i vode, zadnja isporuka hrane
POREMEĆAJI - nešenja, težine, masa i kavoća jaja, leženje pilića
vladanje: glasanje, uginuće (dinamika i proširenost)
izgled stelje
opažanja tehnologa na farmi
prijenos horizontalni ili vertikalni (infekcija jajeta u tijeku oblikovanja u tijelu
kokoši – forenzičko prosuđivanje)
59
2.2. KLINIČKA PRETRAGA
Moramo ustanoviti da li je:
a) ZRAZNA BOLEST = nagla pojava uz opći infekciozni sindrom
akutna kronična
- septikemijska s općim infekcioznim sindromom
(iscjedak iz nosa i konjuktiva, dehidracija, - opća slabost
proljev, respiratorni znakovi) - inapetenca
- kaheksija
- egzantematična - anemija
(promjene po koži i perju, po kljunu i -grtanulomi i tumori
konjuktivama, sljepilo)
- centralni živčani sustav
(npr. botulizam, tetanus - inkoordinacija,
tremor, pareza, paraliza, neuobičajen položaj
krila i nogu, tortikolis)
Moramo ustvrditi i sve ono što pripada tzv. Vogralikovom lancu:
1. virulencija i količina (broj) mikroorganizma
2. izvor zaraze
3. putovi širenja
4. ulazna vrata
5. dispozicija organizma
b) BOLEST UVJETOVANA HRANIDBOM (najčešće se očituje: depresija rasta, promjena oblika i kakvoćeljuske
jajeta, promjene po nogama, promjene perja).
c) BOLEST UVJETOVANA NAČINOM DRŽANJA (npr. dišne bolesti)
d) STRES
Bolesti peradi najčešće su ipak višeznačna (multikauzalne) etiologije izazvane pretežito:
djelovanjem mikroorganizama, pogreškama u primijenjenoj tehnologiji ili
pogreškama u hranidbi
60
KLINIČKA PRETRAGA (BOLESNE) PERADI
Uz kliničku pretragu peradi, potrebno je pregledati nastambu u kojoj ona
živi (izgled i konstrukcija), svjetla, pojilice, hranilice, temperaturu, zrak, prašinu,
plinove, stelju, funkcioniranje pojedinih uređaja). Mora se provjeriti koje i kako
su sprovedene zoosanitarne mjere.
Pri pojedinačnom pregledu peradi, dobro je iznijeti je na danje svjetlo.
A) PREGLED POPULACIJE U MIROVANJU 1. OPĆE STANJE (UJEDNAČENOST UZRASTA, VLADANJE: ŽIVAHNOST,
POTIŠTENOST)
2. GOJNO STANJE (PALPACIJA GRUDNOG MIŠIĆJA I VAGANJE)
3. PERNI POKRIVAČ (VRSTA OPERNAĆENOSTI s obzirom NA DOB,
ČUPAVOST, NAKOSTRIJEŠENOST, ISPADANJE PERJA, PREGLED NA
EKTOPARAZITE, ONEČIŠĆENJE U OKOLICI PRIRODNIH OTVORA
ITD.)
4. POVRŠINA KOŽE (BOJA, RANE, KRVARENJA, EDEMI, KRASTE,
EKTOPARAZITI ITD.)
5. PRIVJESCI NA GLAVI (BOJA, NABORANOST, SMEŽURANOST,
OTEČENJE, OSIP, NEKROZE I OŽILJCI - kod dobrih nesilica dobro su
prokrvljeni i crveni)
6. TJELESNA TOPLINA (NEMA NAROČITO ZNAČENJE-normalno je za
kokoš 41,20C, purana 40,7oC, patku 41,1oC, gusku 40,50C)
7. OČI (KONJUKTIVITIS, KERATITIS, ZAMUĆENJE LEĆE, OBLIK
ZJENICE, BOJA ŠARENICE, PUPILARNI REFLEKS)
8. NOSNI OTVORI i SINUSI (ISCJEDAK, PROHODNOST, OTEČENOST
ITD.)
9. DOŠUPLINE KLJUNA (SINUSI- otečenje)
10. KLJUN I ŠUPLJINA KLJUNA (BOJA, NASLAGE, KRVARENJA)
11. DIŠNI SUSTAV (TIP DISANJA I ŠUMOVI, KIHANJE, KAŠLJANJE,
IZBACIVANJE SEKRETA, TRESENJE GLAVOM)
12. VOLJKA (POVEĆANA, VISEĆA)
13. ABDOMEN - PALPACIJA (TEKUĆINA, TUMORI, JAJA)
61
14. KLOAKA (SLIJEPLJENA - LAŽNA OPSTIPACIJA, CRVENILO,
SUHOĆA, NATEČENJE, PROLAPSUS, PROLJEV- kod dobrih nesilica je
vlažna i svijetla)
15. EKSKREMENTI (KONZISTENCIJA, BOJA, VONJ)
16. PROMJENE NA EKSTREMITETIMA I NENORMALAN POLOŽAJ
TIJELA (ODEBLJANJA, DEFORMACIJE ITD.)
17. ŽIVČANE POREMETNJE (PARALIZE, PAREZE, GRČEVI)
18. NESIVOST (OBLIK I VELIČINA JAJA, KAKVOČA I IZGLED LJUSKE,
INTENZITET NESENJA - KRIVULJA NESIVOSTI)
B) PREGLED POPULACIJE U KRETANJU Pregledavamo:
opće stanje, znatiželju, živahnost, interes za hranu, glasanje i eventualno
poremećeno disanje, ekstremitete i način kretanja, te živčane znakove.
62
2.3. HEMATOLOGIJA
2.3.1. VAĐENJE KRVI
Krv peradi vadimo radi:
1. serološke dijagnostike
2. pregleda i brojanja krvnih stanica
3. hemoglobina
4. kemijske analize
5. mikroskopske pretrage (paraziti, bakterije itd.)
6. bakteriološke pretrage
7. virusološke pretrage
Uzima se: a) potpuna krv ili plazma
heparinom se oplahne brizgalica ili
Na citrat uvučemo u brizgalicu (npr. 1,5 ml 2% otopine/10 ml krvi)
bez dodatka heparina ili Na citrata - neposredno kapljica krvi na filter papir
kapljica na čisto predmetno stakalce (za krvni razmaz)
b) serum
Potrebno je krv lagano izvući oko 2 ml krvi, polako ju ispustiti niz stijenku
epruvete, epruvetu ukositi, ostaviti oko 2 sata pri sobnoj temperaturi (nikako ne
u hladnjak), a zatim odvojiti od stjenke ugrušak potresanjem, ezom ili ukoliko je
to potrebno, centrifugirati. Ako serum ne pretražujemo neposredno (za
aglutinaciju) možemo ga čuvati pri –20 o C.
63
2.3.2. NAČINI VAĐENJA KRVI
KRV VADIMO: 1. IZ SRCA – JEDNODNEVNOJ PERADI I ONOJ DOBI DO 10. DANA
(ako se poštuje pravilo o dobrobiti životinja potrebno je perad prije ovog
postupka anestezirati)
kroz prednji torakalni otvor (Apertura toracis cranialis) -pticu okrenemo u
dlanu leđno, ulazimo iglom tako da se držimo dorzalne strane grudnice,
lagano aspiriramo i kada osjetimo smanjenje otpora to je znak da je igla u
srcu
lateralni način - lijevim dijelom tijela okrenemo životinju prema operatoru,
zamislimo “kut” sternum-metasternum-grudnica, a između prva dva rebra
osjetimo otkucaj srca, iglu ubodemo pod kutom 45o i usmjerimo je prema
prednjoj strani grudnice
2. IZ NADLAKTIČNE VENE (V. cutanea ulnaris)
- uobičajeni postupak za perad stariju od 2 tj.
Za probu BKA (salmoneloza, TBC) dovoljno je oštrim šiljkom (igla, pero i sl.)
ubosti venu na mjestu gdje prelazi preko lakatnog zgloba (0,2 ml krvi dovoljno
je za ove pretrage).
Za vađenje veće količine krvi, injekcionom iglom ulazi se na već opisani način
te igla usmjeruje proksimalno. Kompresija vene uglavnom nije potrebna, no
može se izvesti u visini ramenog zgloba. Veličina igle ovisi o veličini ptice no u
kokoši koristi se najčešće igla br. 12 jer se tako vrlo brzo izvadi dovoljna
količina i sprečava grušanje krvi.
3. IZ VRATNE VENE (V. jugularis) – najčešće se koristi kod malih ptica.
4. Jednodnevnim pilićima namijenjenim i drugim pretragama (bakteriološkoj,
patomprfološkoj) dozvoljeno je uzeti krv nakon presijecanja vrata.
64
2.3.3. KRVNA SLIKA U PERADI
Pokazatelji Kokoš Puran Guska Patka
Broj stanica/mm3
Eritrociti (mil.) 3 3 3,5 3
Leukociti (x1000) 20 15 20 20
Trombociti (x1000) 25 20 ? 30
Diferencijalna krvna sl., %
Limfociti 60 51 35 60
Monociti 10 2 8 11
Granulociti - heterofili 27 43 52 25
Granulociti - eozinofili 2 1 3 2
Granulociti - bazofili 1 3 2 2
Hemoglobin, mg % 10 10 10 15
Hematokrit, % 45 50 45 40
Ukupni proteini, mg % 5,5 4 5 5
od toga:
Albumini, % 30 65 50 55
Globulini, % 70 35 50 45
prema: Heider i Monreal, 1992.
65
2.4. ETIOLOŠKA DIJAGNOZA BOLESTI
(laboratorijski rad)
Namjena ovih vježbi je naučiti uputiti potrebni (pravilni) zahtjev
specijalisti mikrobiologu u laboratoriju, te upoznavanje dostupnih
dijagnostičkih proba i pravilno tumačenje dobivenog nalaza.
Osnovna svrha rada u mikrobiološkom dijagnostičkom laboratoriju
je dijagnosticiranje infekcijskih bolesti, tj. dokaz mikroorganizama i
postavljanje točne etiološke dijagnoze.
Ponekad se u određenom materijalu dokazuje prisutnost mikrobnih
otrova ili u krvnom serumu prisutnost specifičnih protutijela, a to se
može obaviti serološkim ili drugim imunološkim probama.
Nakon kliničke i po potrebi patomorfološke dijagnoze, materijale od
živih, žrtvovanih ili uginulih životinja, te iz njihova okoliša, šaljemo u
dijagnostički laboratorij gdje se najčešće obavlja serološka i
mikrobiološka pretraga.
Iznimku čini brza krvna aglutinacija, serološka proba koju veterinar
najčešće samostalno obavlja na terenu.
66
2.4.1. BAKTERIOLOŠKI I MIKOLOŠKI LABORATORIJ POSTUPAK S MATERIJALOM PORDRIJETLOM OD PERADI
2.4.1.1. MIKROSKOPSKI PREPARATI I POSTUPCI BOJENJA
NATIVNI RAZMAZ
Nativni razmaz uzimamo pri kliničkoj pretrazi peradi i drugih ptica, a najčešće
je to obrisaka ždrijela, voljke, kloake (ili izmet), itd. U nativnom razmazu
možemo najbrže ustanoviti nazočnost nekih mikroorganizama (primjerice
megabakterija), parazita ili neke druge tvari (povećana količina urata ili slično).
OBOJENI RAZMAZI
Obojeni razmaz načinimo kad želimo dijagnostički razjasniti kliničku sliku (u
slučajevima kad nativni razmaz nije dovoljan) ili u laboratoriju pri identifikaciji
mikroorganizama. Postupak se koristi za dokazivanje bakterija, mikoplazmi,
intracelularnih mikroorganizama (klamidija, neke vrste gljivica i protozoa), za
bojenje virusnih staničnih uklopina, te u hematologiji za bojenje krvnih
razmaza. Boje koje se koriste u laboratoriju su najčešće u obliku kristala soli obojenih kiselina (kisele
boje) ili lužina (lužnate boje). Od njih se otapanjem u etilnom alkoholu (10-15 dijelova boje u
85-90 dijelova 96%-tnog etilnog alkohola) najprije pripreme zasićene ili temeljne otopine, a te
se prema potrebi razrjeđuju destiliranom ili karbolnom vodom do koncentracije oko 1%. To su
tako zvane radne otopine kojima se boje preparati.
Postoji nekoliko uobičajenih postupaka bojenja a nabrojat ćemo one koji se
najčešće upotrebljavaju:
Bojenje metilenskim modrilom po LÖEFFLERU
Općenito služi za otkrivanje bakterija i proučavanje njihove morfologije.
Osobito je pogodno za prikazivanje tzv. bipolarnih bakterija (npr. pasterela)
koje se oboje samo na polovima, a središnji dio stanice ostaje neobojen. Kao
boja upotrebljava se otopina metilenskog modrila u metilnom alkoholu
pomiješana s destiliranom vodom uz dodatak KOH.
Bojenje po GIEMSI Upotrebljava se za bojenje spiralnih bakterija (npr. za dokaz vrste Borellia
anserina u krvnim razmazima), bipolarnih bakterija i bakterijskih kapsula, a
67
može se upotrijebiti i za bojenje mikoplazmi, intracelularnih mikroorganizama,
virusnih staničnih uklopina i u hematologiji za bojenje krvnih razmaza.
Otopina je mješavina metilenskog modrila, metilen azura i eozina u
glicerolu i apsolutnom metilnom alkoholu.
Bojenje po GRAMU
To je diferencijalno bojenje, te se u postupku upotrebljavaju dvije boje: karbol
gencijana violet (ljubičasta) i karbol fuksin (crvena). Nakon bojenja prvom
bojom, sve se bakterije oboje ljubičastoplavo. Nakon ispiranja alkoholom Gram
negativne bakterije otpuste primljenu boju i nakon bojenja karbol fuksinom,
oboji se crveno, a Gram pozitivne bakterije nakon ispiranja alkoholom ne
otpuštaju boju, te i dalje ostaju obojena ljubičastoplave.
Bojenje po ZIEHL-NEELSENU (Cil-Nilzen)
Ovaj postupak upotrebljava se za bojenje bakterija koje zbog voštane ovojnice
teško primaju boju. Kada se ovojnica grijanjem otopi, bakterije zadrže primljenu
boju i nakon naknadnog ispiranja kiselim alkoholom (alkohol s dodatkom
kloridne kiseline). Predstavnici te skupine su mikobakterije i neki aktinomiceti.
Bojenje po STAMPU (za klamidije)
Preparat (obrisak jetre postmortem ili izmet) potrebno je pravilno fiksirati
metilnim alkoholom (do 30 minuta). Bojenje je diferencijalno, te se kao prva
boja koristi karbolfuksin (razrijeđen u omjeru 1:4), a zatim 0,8 % vodena
otopina malahitnog zelenila. Mikroskopom (najveće povećanje s imerzijom)
vide se crvene okruglaste nakupine u području objenom plavo-zeleno (od boja
upotrebljava se malahitno zelenilo). Preparati se najčešće rade iz izmeta,
izlučevina nosa i kljuna te s organa uginule ptice (jetra).
Bojenje gljivica laktofenolom
Iako postoji nekolimo postupaka bojenja gljivica, ova izravna mikroskopska
pretraga pogodna je u brzoj dijagnostici. Ljepljivom prozirnom trakom
(selotejpom) uzme se s ploče kultura gljivice ili strugotine kože i takav
materijal zalijepi se na predmetno stakalce na koje je prethodno naslojena boja
(acidi lactici, 20,0; phenol 20,0; glycerin 40,0; aqua destilata 20,0). Struktura
gljivice oboji se plavkasto.
68
2.4.1.2. BAKTERIOLOŠKA PRETRAGA (standardna)
U specijaliziranom bakteriološkom laboratoriju za potrebe peradarstva
nacjepljujemo različite organe peradi, obriske, izmet, hranu, stelju, različite
tekućine ali i sve drugo što bi moglo doći u dodir s peradi. Iz nacjepljenog
materijala nastoji se izdvojiti bakterije i tako postaviti dijagnoza neke bolesti,
odnosno dokazati sterilnost nacjepljenog materijala. Bakterije se uzgajaju i radi
pripremanja antigena koji se upotrebljava za imunološke reakcije ili za
imunizaciju peradi. Najčešće se nabrojani materijali nacjepljuju pojedinačno,
međutim kada želimo dokazati prisutnost bolesti u nekom jatu nacjepljuje se i
skupni uzorak ("pool"). Jaja se najčešće nacjepljuju kao "pool" i to 10-30
komada zajedno u istu posudu (najčešće izmiješani žumanjak i bjelanjak, no
prema potrebi odvajamo ih i kao posebne uzorke).
Aerobne bakterije Na prisutnost aerobnih bakterija od peradi se najčešće pretražuju parenhimski
organi, obrisci, feces-mekonij-valovita ljepenka, paperje, ugušci, jaja
(rasplodna i konzumna).
Materijal za pretragu (organ) po površini "opalimo" otvorenim plamenom, zatim
predhodno spaljenu i ohlađenu mikrobiološku ušicu (ezu) ubodemo u
pretraživani materijal što dublje kroz sterilizirano mjesto na površini organa.
Sadržaj koji je ostao na ezi prenesemo ravnomjernim potezima na odabrane
krute hranjive podloge.
Ponekad je materijal potrebno nacjepiti u tekuće hranjive podloge (tekući
materijal, mala količina, itd. ili bakterija koju je potrebno namnožiti). Nakon
porasta bakterija na tekućoj podlozi, precjepljuje se na odabrano kruto
hranilište.
Ukoliko nacjepljujemo jaja uzima se pool, a ako nacjepljujemo mekonij,
potrebna nam je količina dobivena od 100 pilića da bi nalaz pretrage bio
vjerodostojan.
Uzorci se u našem laboratoriju nacjepljuju najčešće na:
-tekuće hranjive podloge: neutralnog bujona ili selenit bujona
-krute hranjive podloge: krvni agar (s 5% konjske ili ovčje krvi) ili neutralni agar
(omogućuju rast većini Gram pozitivnih i Gram negativnih bakterija), briljant
zeleni agar (selektivan za Gram negativne bakterije, npr. E. coli, Salmonella
spp.)
69
Inkubacija je u termostatu 24h pri 37 °C te još 24h pri sobnoj temperaturi, no
poneku bakterijsku vrstu treba uzgajati i nekoliko dana, pa čak i tjedana.
Anaerobne bakterije Jedan od načina postizanja anaerobnih uvjeta neophodnih za rast ovih
bakterija je zagrijati te naglo ohladiti bujon. Na tako pripremljeni, u našem
laboratoriju najčešće mesni ili jetreni bujon, nacijepimo ezom, prethodno
plamenom opaljeni, materijal. Zatim u epruvetu polagano, naslojimo rastopljeni
kruti parafin, pričekamo da se skrutne te epruvetu začepimo. Inkubiramo u
termostatu pri 37 °C od 1 do 5 dana.
Izrasle kolonije obojimo postupkom po Gramu i prema potrebi dalje
presađujemo na krutu podlogu (krvni agar, anaerobni agar ili drugo) u
McIntoshev lonac s “Gas-pak” vrećicom u koju se doda pipetom 10 ml
destilirane vode. Lonac se što je moguće prije zatvori i stavi u termostat pri
37°C tijekom 1-5 dana. Llonac se prije korištenja očistiti; unutrašnjost s
metilnim alkoholom, a gumena brtva namaže vazelinom. Tim postupkom
razvija se vodik i ugljični dioksid.
Ukoliko smo uvjereni da materijal sadrži veliki broj bakterija, možemo ga
nacijepiti i neposredno na krutu hranjivu podlogu.
Mikobakterije (TBC) Pri sumnji na tuberkulozu (nalaz granulomi po organima – najčešće jetri i
crijevima), odaberemo granulom i od njega napravimo tzv. “klač” preparat
(zdrobimo ga između dva stakalca), te ga obojimo po ZIEHL-NEELSENU. Ukoliko
uočimo tanke štapićaste crveno obojene bakterije, nastavljamo postupak:
Materijal se usitni u tarioniku s 5 % H2SO4 (10ml) ili s 5 % oksalnom kiselinom,
centrifugira se pri 3000 okretaja 5 minuta, supernatant se odlije i dolijeva
fiziološke otopina s 40 ij penicilina ili vankomicina u ml. Promućka se i
nacjepljuje u vodoravnom položaju (pola sata) u epruvetu koja sadrži
odgovarajući agar: po Stonebrinku, Lowensstein-Jensenu, s glicerinom i bez
glicerina, ili Middlebraok 7H10 (sintetska podloga).
70
Materijal od kojeg je načinjena pretraga za izdvajanje mikobakterija prije
obrade mora biti usporedno nacijepljen na neku od uobičajenih hranjivih
podloga.
2.4.1.3. Mikološka pretraga
Materijal nije potrebno površinski spaliti. Tkivo za pretragu (najčešće pluća
ptice) uhvatimo kirurškom pincetom i neposredno ga “razmažemo” po ploči
Sabouraudovog dekstroznog agara ili prema potrebi uronimo u epruvetu s
tekućim saburo agarom, a zatim precijepimo na krutu hranjivu podlogu.
Osim odgovarajuće podloge, za uzgoj gljivica potrebno je nešto duže vrijeme
za rast vegetativnih i rasplodnih tvorevina, te inkubacija pri 24°C traje najčešće
oko 5 dana.
2.4.1.4. Higijenska pretraga hrane (bakteriološka + mikološka) Najmanji propisani UZORAK za vjerodostojnu pretragu je10 grama hrane.
Postupak:
• 10g hrane + 90 ml peptonske vode
- uliti u tikvicu i mućkati na tresilici 20 minuta
• pripremiti 2 epruvete s po 9 ml peptona:
-u prvu epruvetu u 9 ml peptona uliti 1 ml promućkanog uzorka, promiješati i
nasaditi po 0,1 ml na ploče neutralnog agara i sabouraud agara (inokulum
rasporediti po ploči staklenim štapićem, na ploči napisati oznaku S1)
- iz prve epruvete uzeti 1ml uzorka, uliti ga u drugu epruvetu (u 9 ml peptona),
promućkati, te istim postupkom nasaditi 0,1ml na drugu ploču sabouraud agara
(S2), također od toga uzeti 1ml i staviti u praznu epruvetu, te je u vodenoj
kupelji grijati pri 80o C 10 minuta, ohladiti i na to naliti polužitki sulfitni agar
• inkubacija
Neutralni agar inkubirati pri 37°C 24 sata i još 24 pri sobnoj temperaturi.
Sabouraud agar inkubirati pri 24°C pet dana.
Sulfitni agar inkubirati pet dana pri 37°C (svaki dan promatrati da li su narasle
crno obojene kolonije bakterija).
71
2.4.1.5. Provjera učinka dezinfekcije u nastambi (nasađivanje OBRISKA)
Priprema objekta za uselenje peradi:
Prvo obaviti sanitaciju okoliša:
deratizacija - ne dozvoliti da se glodavci usele
dezinsekcija - uz to ukloniti nepotrebnu vegetaciju
uklanjanje lešina - kafilerija, paljenje ili zakapanje u jamu
- kompostiranje (slama, lešine, feces, voda - omjer 1:1:1,5:0,5)
izbacivanje stelje - nakon iseljenja (kompostirati, prodati, sušiti)
Mehaničko čišćenje i pranje - organske tvari onemogućavaju dezinfekciju
zato nakon izbacivanja stelje iznosi se i oprema, peru se zidovi, strop, podovi,
ulaz i po mogućnosti okoliš toplom vodom pod pritiskom
Dezinfekcija - odgovarajućim dezinficijensom prema epizootiološkoj situaciji
Plinjenje nastambe – formaldehidom (35 ml HCHO + 25 g KMnO4 + 17 ml
H2O / m3)
Provjera učinjenog: OBRISAK
9 ml fiziološke u epruvetu s obriskom (obrisak se uzima
unutar metalne sterilne šablone – 50 cm2)
od toga 0,1 ml se nacijepi na po jednu ploču neutralnog agara i saburo
agara (pipetom se nalije uzorak na ploču i razmaže staklenim štapićem)
2.4.1.6. IDENTIFIKACIJA BAKTERIJA I GLJIVICA
Morfološka, tinktorijelna i svojstva rasta pojedinih mikroorganizama najčešće
nisu dostatna za identifikaciju, te je potrebno istražiti i neke fiziološke osobine
izdvojenog soja. Aerobne kao i anaerobne bakterije, ali i gljivice identificiraju se
utvrđujući prisutnost različitih enzima, te nekih drugih svojstava. Najčešće u tu
svrhu koristimo minijaturne bakteriološke komercijalne testove (primjerice API
niz). Pri tome se od čiste kulture priredi suspenzija te nakapa u niz
mikroepruveta s dehidriranim hranjivim podlogama. Takav biokemijski niz
inkubira se u termostatu, očitavaju se pozitivne i negativne reakcije, te tako
identificira soj.
2.4.2. Serološke pretrage
2.4.2.1. IMUNOLOŠKA REAKCIJA Pri izvođenju serološke pretrage treba imati na umu da se imunološka reakcija odvija
između antigena i protutijela, ili antigena i senzibiliziranih T-limfocita.
Antigen (imunogen) je tvar koja može izazvati specifičan imuni odziv organizma i
može reagirati s onim protutijelima i senzibiliziranim limfocitima kojih je tvorbu
potaknula. Antigeni su tvari razmjerno velike molekulske mase i kompleksne građe.
Najbolje antigene osobine imaju bjelančevine. Bakterijski se antigeni prema mjestu
nalaza dijele na cilijarne ili H antigene, kapsularne K i somatske O antigene. Antigene
osobine imaju i bakterijski toksini te nitaste tvorbe na površini bakterijske stanice (F
antigeni). Ako se sojevi bakterije unutar neke serološke skupine razlikuju u antigenom
sastavu, nazivamo ih serovarovi ili serotipovi.
Protutijela su bjelančevine koje imunološki sustav počinje tvoriti u dodiru s antigenom.
Prema djelovanju na antigen i nekim drugim imunobiološkim osobinama protutijela se
mogu razvrstati na:
• aglutinine - sljepljuju antigen u hrpice vidljive okom (da bi se to postiglo treba
upotrijebiti cijelu stanicu npr. bakteriju ili eritrocit)
• precipitine, lizine, opsonine, neutralizirajuća protutijela, antiglobuline i
monoklonska protutijela.
Brzina tvorbe protutijela
Brzina njihove tvorbe ovisi o osobinama antigena, o dobi i zdravlju životinje i drugim
čimbenicima, a ne mogu se ustanoviti neposredno nakon dodira s antigenom (parni
serumi). U ponovnom dodiru s istim antigenom organizam reagira brže.
2.4.2.2. DIJAGNOSTIKA
U etiološka dijagnoza bolesti, koristeći protutijela, služimo se slijedećim testovima:
ELISA, test hemaglutinacije, aglutinacija bakterija, lateks aglutinacija.
• Aglutinacija bakterije -izdvajanjem uzročnika i njegovom identifikacijom s
dijagnostičkim serumima koji sadržavaju protutijela samo za jednog uzročnika
(pripremaju se cijepljenjem životinja s antigenim pripravcima načinjenim od
kulture identificiranog uzročnika).
• Identifikacijom uzročnika u krvnom serumu odgovarajućim protutijelima (npr.
nepoznati virus i poznati serum).
II
Reakcija može biti bilo kvalitativna, ili istodobno kvantitativna, kada se određuje i titar
antitijela.
2.4.2.3. BRZA KRVNA AGLUTINACIJA (BKA)
Brzu krvnu aglutinaciju izvodimo na terenu ili u laboratoriju. Koristimo je najčešće radi
dokaza: SALMONELEOZE, MIKOPLAZMOZE ili TUBERKULOZE.
Postupak je za sve bakterijske bolesti istovjetan, te ga opisujemo na primjeru
salmoneloze.
SALMONELOZA
Proba se koristi za dokaz infekcije salmonelama.
Izvodi se na zagrijanom staklu iznad žarulja (22-37o C), ili na predmetnici, odnosno s
pomoću aglutinoskopa.
Krv za pretragu, 0,2 ml, uzima se ubodom u krilnu venu običnim perom za pisanje ili slično. Krv se na staklenoj ploči izmiješa s istovjetnom količinom (ili dvostruko veću)
antigena. Staklenim štapićem proba se miješa ne duže od 2 minute. Antigen je pripremljen od cijelih stanica bakterija S. gallinarum, ili S. pullorum,
inaktiviranih s 10% formalina, i obojen kristalvioletom. Reagira s protutijelima za
serovarove S. gallinarum-pullorum, ali i sa S. enteritidis, jer dijele zajedničke antigene.
U probi BKA, specifična protutijela već nakon 1 minute tvore aglutinat koji izgleda
poput plavih krpica (nespecifična reakcija je ako su krpice crvene - vezanje eritrocita,
ili bijele - izdvojeni fibrin).
Valja biti oprezan pri tumačenju rezultata jer u slučaju pozitivnog nalaza, serume
treba pretražiti monovalentnim antigenom i to imunoenzimnom probom ELISA da bi
se točno ustanovilo o kojem se od tri antigena radi.
Atipične i nespecifične reakcije su učestale pogotovo pri septičnom stanju organizma
ili izostaju nakon duže upotrebe nekih lijekova.
Kod pozitivnog nalaza (do 5%) potrebno je reaktore ukloniti iz jata, a postupak
ponoviti 2-3 puta u razmaku od 14 do 21 dan.
Proba se izvodi početkom spolne zrelosti, jer se zbog fiziološke punokrvnosti organa
za rasplod aktiviraju bakterije iz kripta (skrivena mjesta poput jajnika, koštane srži). U
ovisnosti o epizootiološkoj situaciji, jata će se pretraživati na salmonelozu (puloroza,
S. enteritidis) u vrijeme kad je nesivost između 20-30% ili 50% ako su na ugroženom
području. Po jatu se pretražuje 200 uzoraka. Ako je i jedan uzorak krvi pozitivan
pretražuje se čitavo jato. Serološki pozitivna dijagnoza mora se potvrditi
III
bakteriološkom pretragom. Razlog tomu su spomenute nespecifične reakcije. Ako je
nalaz pozitivan - više od 5% - jato se neškodljivo uklanja. Nakon dva uzastopna
negativna nalaza, jato se smatra slobodnim od zaraze, te može koristiti u proizvodnji
(rasplodna jaja).
2.4.2.4. DIJAGNOSTICIRANJE INFEKCIJE S BAKTERIJOM E. COLI
Enteroinvazivna – biološki pokus na korneji kunića
Enterotoksična – biološki pokus na miševima (sisanće), tankom crijevu kunića
i staničnoj kulturi
Da bi ustanovili koje su kolonije E. coli enteropatogene, potrebno ih je potvrditi biokemijskim nizom. Nalaz je slijedeći: • glukoza + • H2S - • indol + (- za 0127) • citrat - • pokretljivost +(-) • trostruki šećer žuto Ukoliko izdvojena bakterije očituje ova svojstva, pet kolonija se s agara nacijepi na
“mekani agar” (ukošeni nešto rjeđi hranjivi agar).
Serum što sadrži O i K protutijela nazivamo OB serumom. Proizvode se i polivalentni
OB serumi: A, B, C i D (Imunološki zavod, Zagreb). S mekanog agara izdvojenu
bakteriju aglutiniramo na predmetnom stakalcu i ako reagira s nekim od polivalentnih
seruma, pretražuje se monovalentnim.
Postojanje O protutijela i OB dokazuje se kvalitativno titracijom.
Za dokazivanje OB upotrebljavamo svježi nekuhani soj, a za dokazivanje O antigena
kuhamo kulturu E. coli 2 sata (uništi se termolabilni kapsularni antigen a ostane samo
termostabilni somatski).
2.4.3. PROBE iz područja MOLEKULARNE BIOLOGIJE Elektroforeza Elektroforeza je kretanje električki nabijenih molekula u električnom polju.
Upotrebljavamo je za točnije određivanje svojstava izdvojenog mikroorganizma tj.
najčešće u epizootiološkim odnosno epidemiološkim istraživanjima.
IV
Dvolančana molekula DNA sastavljena je od lanca šećera (deoksiriboza) i fosforne
kiseline s parovima baza nukleotida međusobno povezanih vodikovim vezama. DNA
smatramo glavnim nosiocem nasljednih osobina stanice. Stanica bakterije sadrži i niz
ekstrakromosomskih genskih infomacija poput plazmida. Takva izvankromosomska
DNA može se također elektroforezom razdvojiti u agaroznom gelu. Najčešće
izdvojamo plazmidnu DNA koja može sadržavati R-faktor odgovoran za rezistenciju
na određeni antibiotik ili Col-faktor koji proizvodi kolicine..
U našem laboratoriju uobičajeno je iz bakterije izdvojiti ukupnu DNA i elektroforezom
u agaroznom gelu dokazati moguću prisutnost određenih plazmida. Bakterije se
obrađuju postupkom: MINI PREP - Izdvajanje PLAZMIDNE DNK (E.coli, Salmonella)
(Alkalna liza, Maniatis ‘90.)
Osim ustanovljavanja prisutnosti plazmida u bakteriji, možemo i cijepati kromosomsku
DNA restrikcijskim endonukleazama. Tako nastaju “otisci prstiju” određene vrste
mikroorganizma. Broj dobivenih odsječaka povećava se primjenom više restricijskih
endonukleaza. Koristi se i postupak stvaranja polimorfizma restrikcijskih odsječaka
(RFLP) pri čemu cijepanjem s pomoću restrikcijske endonukleaze nastaju dijelovi
kromosomske DNA. Možemo RFLP prebaciti i na membranu (Souther-blot) i vezati je
s mitohondrijalnom DNA ili rDNA, no relativno je skupa i nezgodna tehnika zbog
uporabe radioizotopa. U novije vrijeme sve se više koristi i postupak gel-elektroforeze
u pulsirajućem polju (PFGE) u kojoj restrikcijska endonuleaza stvara velike fragmente
DNA a odvaja ih posebnom tehnikom.
Postupak amplifikacije (uvišestručavanja) – PCR
Osnovni cilj ovog postupka je uvišestručiti nukleinske kiseline nekog mikroorganizma.
Lančana reakcija polimeraze (PCR) brzi je enzimski postupak kojim se male količine
DNA mogu in vitro selektivno amplificirati. Temelji se na opetovanim ciklusima tri
reakcije: denaturacija nukleinske kiseline (grijanje), spajanje (hibridizacija) “primera” ili
početnica (hlađenje), te ekstenzija početnice s DNA polimerazom koja dodaje
nukleotide svakoj početnici. Na kraju dolazi do sinteze dviju kopija ciljne sekvence.
Danas postoje već brojne modifikacije sa svrhom povećanja osjetljivosti postupka i
širenja mogućnosti korištenja u dijagnostičke svrhe.
V
2.4.4. VIRUSOLOŠKI LABORATORIJ
Probe što se koriste pri pretrazi krvnih seruma u virusološkom laboratoriju najčešće
su:
2.4.4.1. Proba inhibicije hemaglutinacije (IH)
Krv za izdvajanje seruma može se vaditi već netom izleženoj peradi, te temeljem
određenja količine antitijela odrediti vrijeme prvog cijepljenja protiv primjerice
newcastleske bolesti. Virus, izazivač ove bolesti je hemaglutinabilni te se primjenom
probe inhibicije hemaglutinacije (IH) može točno ustanoviti količina odgovarajućih
protutitijela. Probu je osmislio Burnett, 1942. godine temeljem nalaza Hirst, 1940. koji
je sasvim slučajno ustanovio da alantoisna tekućina kokošjih embriona zaražena
virusom influence, aglutinira eritrocite kokoši. U probi IH standardno se koristi tzv.
beta postupak dvostrukog serijskog razrjeđivanja seruma te 4 hemaglutinacijske
jedinice (HA) virusa. Serum je prije korištenja potrebno “inaktivirati” izlaganjem
temperaturi 56o C tijekom 30 minuta u vodenoj kupelji kako bi se uklonili nespecifični
inhibitori hemaglutinacije. Može se koristiti i kalijev per-jodat ili neka druga sredstva s
istom namjenom. U probi IH uobičajeno je koristiti 0,1 ml razrijeđena seruma, na to se
doda 0,1 ml suspenzije virusa i nakon njihove uzajamne reakcije tijekom 20-25
minuta, dodaje suspenzija eritrocita pijetla (0,5-1%). Nakon inkubacije 20-25 minuta
pri sobnoj temperaturi, očitava se rezultat, tj. određuje titar protutijela. Titar predstavlja
krajnje razrijeđene seruma pri kojem je još uvijek spriječeno svojstvo aglutinacije
eritrocita.
U usporedbi s imunoenzimskom (ELISA) probom, IH je značajno jeftinija i gotovo
jednako vjerodostojna te se i danas učestalo koriti u praksi. Podsjećamo da je titar IH
antitijela 1:16 ili viši onaj zaštitni u smislu sprečavanja pojave kliničkih znakova bolesti
u slučaju zaražavanja patogenim virusom. Ako se radi o nesilicama, tek će titrevi
1:210-12 biti zaštitni, tj. spriječit će pad nesivosti. Dodavanjem aktivnih cjepiva ne
postiže se ovako visoki titar ukoliko ona nisu mezogena, no uljnim ciiepivima postiže
se dugotrajna specifična zaštita. Probu IH koristimo i za dokaz specifičnih IH
protutijela D sojeva virusa zaraznog bronhitisa, jer su ti spontano aglutinirajući, a
također i za dokazivanje titra protutijela virusa sindroma pada nesivosti (EDS’76).
VI
2.4.4.2. Proba imunodifuzije u gelu (IDG)
Vrlo je jednostavna i izvodi se primjenom 0,8-1% agara odnosno saharoze. Otopljeni
agar izlije se na staklenu pločicu, nakon što se skruti, u njemu se buše bazenčići
(poput rozeta smještenih oko centralnog bazenčića). Suština pretrage je omogućiti
difundiranje protutijela kroz agar s jedne te antigena s druge strane. U slučaju da se
radi o uzajamno specifičnim tvarima, na mjestu njihova dodira stvorit će se uočljiva
linija precipitacije. Iako je proba kvalitativna, primjenom razrjeđivanja seruma ona se
može učiniti i kvantitativnom. Vrlo je pogodna za podređivanje protutijela virusa
zarazne bolesti burze, nadalje CELO adenovirusa, zaraznog laringotraheitisa, boginja
peradi, Marekove bolesti i dr. Može imati i specifičnu dijagnostičku vrijednost u slučaju
infekcije od patogenog soja virusa zaraznog bronhitisa, ako joj nije prethodilo
cijepljenjem lentogenim sojem virusa. Ti će virusi vrlo brzo nakon zaražavanja izazvati
tvorbu precipitina počevši od 6-7 dana, a u cirkulaciji se zadržati približno tjedan dana
i zatim izgubiti. Budemo li umiješani ili nam se posreći dokazati precipitine za virus
zaraznog bronhitisa, moći ćemo tvrditi da je njihov nalaz posljedica zaražavanja, a ne
cijepljenja.
2.4.4.3. Imunofluorescencija
Osjetljiva i jednostavna proba za otkrivanje i lokaliziranje antigena u tkivu ili u
suspenziji živih stanica. Temelji se na vezanju obilježenih specifičnih protutijela za
antigen. Protutijela su obilježena fluorescentnom tvari koja ne smije mijenjati njegovu
specifičnost niti sposobnost reagiranja s antigenom. Najčešće se upotrebljavaju
fluorescein (zelenkasta fluorescencija) i rodamin (narančasta fluorescencija) u obliku
izotiocijanata. Reakciju očitavamo s pomoću fluorescentnog mikroskopa u kojem se
preparat obasjava ultraljubičastim svjetlom. Zrake određene valne duljine pobudit će
fluorescenciju obilježenih protutijela koja su vezana za antigen. Ukoliko fluorescencija
izostane znači da specifična protutijela i antigen nisu reagirali.
Najvažnija su dva načina izvođenja imunofluorescencije (Slika 2.)
1. IZRAVNA - izravno djelujemo obilježenim protutijelima na tkivo (ili stanice) koje
posjeduje odgovarajuće antigene.
VII
2. NEIZRAVNA - izvodi se u dva dijela. Najprije s antigenima reagiraju neobilježena
protutijela, a poslije ispiranja u drugom djelu dodajemo obilježene antiimunoglobuline
koji će se vezati za neobilježena protutijela vezana za antigene u prvom dijelu. Nastali
kompleks antigen - neobilježeno protutijelo - obilježeni antiimunoglobulin, fluorescira u
mikroskopu.
2.4.4.4. IMUNOENZIMNA PROBA (ELISA)
Vrlo je slična prethodnoj probi, a jedina je razlika u načinu obilježavanja protutijela ili
antigena koje se izvodi enzimom.
Antigen (ili protutijelo) je vezan na čvrstu podlogu. Na poznati antigen dodaju se
protutijela, a nakon određene inkubacije i uklanjanja ispiranjem protutijela koja nisu
vezana uz antigen, dodaje se konjugat (enzimom obilježeni specifični
antiimunoglobulini) koji se veže na neobilježeno protutijelo. Nakon ispiranja, dodaje se
tzv. supstrat čijom se razgradnjom pojavljuje obojenje različite jačine ovisno o količini
protutijela u uzorku. Reakcija se očita mjerenjem absorbcije u spektrofotometru, a
temeljem rezultata odredi količina protutijela u uzorku. Opisan je neizravni postupak
(Slika 3.).
VIII
D. LIJEČENJE
IX
LIJEČENJE PERADI
ANTIMIKROBNA SREDSTVA UPOTREBLJAVAJU SE ZA SPREČAVANJE I
LIJEČENJE BOLESTI PERADI UZROKOVANIH RAZLIČITIM MIKROORGANIZMIMA
ILI KAO DODACI U STOČNOJ HRANI (UZ STROGO PROPISANA OGRANIČENJA)
1. PRIMJENA LIJEKA U PITKOJ VODI TO JE PRIHVATLJIV NAČIN UKOLIKO ŽELIMO LIJEČITI PER OS PRIJE SVEGA
ZATO ŠTO SE LIJEK TAKO MOŽE BRZO PRIMIJENITI, A MOGUĆE GA, UKOLIKO
ANTIBIOGRAM U MEĐUVREMENU POKAŽE DA NE DJELUJE, BRZO ZAMIJENITI.
BOLESNA PTICA ČEŠĆE PIJE NEGO ŠTO JEDE Pri tome treba:
a) istražiti kakvoću vode - čistoća, temperatura (prilagođena dobi), tvrdoća i prihvatljiv
pH (od 6,4 do 8); ako je primijenjen dezinficijens treba ga neutralizirati (npr. na 40 l
vode 100 g obranog mlijeka u prahu)
b) ustanoviti kolika je potreba za pitkom vodom - obratit pozornost na temperaturu
prostora, dob i masu ptice, te na individualne razlike (npr. kod purana do 30%),
paziti da je za sve ptice uvijek u istoj koncentraciji dodan lijek, te da sve imaju
omogućen pristup vodi (i one slabe i bolesne),
c) pregledati sustav za napajanje
d) odabrati lijeka - podnošljivost, topivost, okus, farmakokinetska svojstva, stabilnost u
vodi, rezidue u mesu i jajima, cijena
e) otkloniti pogreške u primjeni lijeka pitkom vodom- doziranje, problem topivosti,
palatibilitet (okus)
2. PRIMJENA LIJEKA U HRANI a) duga priprema
b) način skladištenja (npr. silos), struktura smjese, homogenost, stabilnost c) termostabilnost
Ovim se načinom dugotrajno daju antikokcidijska sredstva i nutritivni antibiotici.
3. PRIMJENA LIJEKA NEPOSREDNO U VOLJKU
To je dobar i siguran način ali primjenjiv samo za mali broj ptica.
4. PARENTERALNA PRIMJENA (intramuskularna, subkutana, intravenska). Rijetko se koristi (spirohetoza) ili u malobrojnim jatima.
X
5. RASPRŠIVANJE LIJEKOVA - INHALACIJA VRLO UČINKOVIT NAČIN LIJEČENJA INFEKCIJA DIŠNOG SUSTAVA, ALI ZBOG KOMPLICIRANOG POSTUPKA PRIMJENA JE OGRANIČENA.
- POTREBNO JE OBRATITI POZORNOST NA KOMPATIBILNOST UKOLIKO SE ISTODOBNO PRIMJENJUJE KOMBINACIJA VIŠE LIJEKOVA. - Prije ili istodobno s početkom terapije potrebno je učiniti ANTIBIOGRAM
- Važno je OTKLONITI NEGATIVNE UTJECAJE - izdvojiti moribundne životinje,
korektno sprovesti dezinfekciju, spriječiti mehničke ozljede, održavati dobre
zoohigijenske uvjete.
Primjena lijekova vodom, hranom i pojedinačno - prednosti i nedostaci
POKAZATELJI
PITKA VODA
HRANA
PARENTERALNANO (POJEDINAČNO)
Trošak organizacije
zanemariva
primjetan
znatan
Cijena rada neznatna neznatna visoka
Početak terapije brz s odgodom nakon pripreme
Mogućnost promjene lijeka ili doze
lako nije kratkoročno
moguće
Mogućnost doziranja ovisi o upotrebi konstantna individualna
Podnošljivost lijeka različita mogućnost
prilagodbe
konstantna
Stres ne postoji ne postoji znatan
Cijena visoka niska najviša
XI
1.1. Lijekovi za uporabu u peradarstvu – izbor lijeka (Tablica 1/1) NAZIV LIJEKA
Doza aktivne
tvari mg/kg
tj.masa./dan
Doza (u mg) L vode kg hrane
Dani primje
ne
NAPOMENA
Antibiotici Ampicilin Bacitracin
140-280 35-40
1000-2000 500
5 5-7
poticaj nesenja (100 ppm)
Chloramphenicol 50-150 70
330-1000 1000
3-5 7
ne za pilenke i konzumne nesilice
Chlortetracylin 70-280 70-280
500-2000 1000-4000
5 7
ne prekoračiti dozu - poremećaj ravnoteže
Dihydrostreptomycin- sulfat
70-140 70-140
500-1000 1000-2000
3-5 7
Erythromycin 28-32 16-25
200-220 220-340
5 7
korigirati okus za pitku vodu
Gentamicin
4-6/ purići i pilići i.m.
Neomycinsulfat 50 50
375 750
3-5 7
ne resorbira se
Oxytetracylin 70-280 70-280
500-2000 1000-4000
Spectinomycin
70-140 500-1000 3-5
Spiramycin
115-200 800-1400 3-7
Tetracylinhydrochlorid
70-280 1000-4000
7
Tiamulinhydrogen- fumarat
18 14
125 200
3-4 1-7
ne za konzumne nesilice
Tylosintartrat
70-140 500-1000 3-5
Sulfonamidi Sulfachlorpyrazin 43
300
5-7 ili 3-2-3
XII
43 600
5-7
Sulfadimethoxin
70-140 i.v. 50-70
500-100 5-10 1x
nakon inj. produžiti terapiju oralno
Sulfadimidin (Sulfamethazin-Na)
70-140 70-140
500-1000 1000-2000
6 (kok- cidioza 3-2-3) 6
ne za nesilice
Sulfaquinoxalin 40-70 40-60
300-500 600-800
5-6 (kokci- dioza 3-2-3)
ne za nesilice
nastavak (Tablica 1/2) NAZIV LIJEKA
Doza aktivne
tvari mg/kg
tjel.tež./dan
Doza (u mg) L vode kg hrane
Dani primje
ne
NAPOMENA
Derivati nitrofurana
Furazolidon
14-28 20-28
100-200 300-400
7-14 7-14
ne za vodenu perad, loše topljiv
Nifurprazin
7-10 50-66 4-5
Uobičajeni kemoterapeutici Bromhexinhydrochlorid
1,5 10 3 kao sekretoliti
Enrofloxacin
7-14 50-100 3-5
Natriumarsanilat
6-15 6-18
90-180 42-125
5 5
roborans
Antikokcidijska sredstva Amproliumhydrochlorid
17-34 120-240 5-7 125 ppm u hranu
Amprolium (A) +Ethopabat (E)
A 17-52 +E 1,1-
A 120-240 +E 7,6-15,2
5-7
XIII
(16:1) 2,2
Nicarbazin 9 125
7 ne za nesilice
Sulfaquinoxalin (S) +Pyrimethamin (P)
S 6,5 +P 2
S 45 +P 15,6
6 ili 3-2-3
Sulfaquinoxalin (S) +Diaveridin (D)
S 7,5-11 +D 1,9-2,7
S 51-77 +D 13-19
3-2-3
Toltrazuril
3,6 25 2
ne za nesilice
Sredstva protiv histomonijaze Dimetridazol 33-70
30-45 300-500 400-600
10-14 10-14
100-200 ppm u hranu za purane
Ipronidazol 9-21 10-18
60-150 125-250
10-14 10-14
60-85 ppm u hranu za purane
Ronidazol 6-10 6-10
40-60 80-120
10-14 10-14
60-90 ppm u hranu za purane
nastavak (Tablica 1/3) NAZIV LIJEKA
Doza aktivne
tvari mg/kg
tjel.tež./dan
Doza (u mg) L vode kg hrane
Dani primje
ne
NAPOMENA
Antihelminitici Cambendazol Fenbendazol
3-4 3-4
40-50 40-50
7 7
ne za nesilice ne za nesilice
Flubendazol
2-5 30-60
7 smetnje u mitarenju
Levamisol
20-30 150-220 1
XIV
Mebendazol
4-5 60
7 ne za nesilice
Piperazin
170-215 170-215
1200-1500 2400-2880
1 1
nakon ponovljene terapije odlaže se u žutanjku
T(h)iabendazol
50-100 700-1400
Ektoparazitici Carbamat
0,1% otop.
peradnjak i oprema
1x ponoviti nakon pet tjedana
Cypermethrin
0,1% otop.
peradnjak sa životinjama
1x
Heptenophos
0,1% otop. 0,01% oto.
peradnjak i oprema po životinjama
1 x ponoviti 2-3 x nakon svakih 5 dana 1 x ponoviti 2-3 x nakon svakih 5 dana
Metriofonat
0,15% oto.
peradnjak i oprema
1 x ponoviti nakon 5 dana
XV
1.2. Poznate kontraindikacije PRIMJENE LIJEKA NAZIV LIJEKA NE SMIJE SE KORISTITI ZA:
Arpinocid
Halofuginon
patke
patke, guske, perlinke
Monensin
Narasin
Nicarbacin
perlinke
purani
nesilice
Nitrofurane
Sulfaquinoxalin
patke, guske
nesilice
Sulfadimidin
Monensin + Tiamulin –tvori toksične spojeve
Narasin + Tiamulin - “
Salinomycin + Tiamulin - “
nesilice
XVI
ANTIBIOGRAM
Izostali uspjeh u liječenju neke bakterijske bolesti, lijekom što najčešće djeluje
na poznatog uzročnika, osnova je sumnje da se radi o rezistentnom soju.
Radi razjašnjavanja pojave rezistencije neke bakterije, trebamo razlikovati:
-nenasljednu reverzibilnu rezistenciju
-nasljednu rezistenciju koja može biti:
a) spontana kromosomalna mutacija
b) episomalna ili uvjetno plazmidska (R-faktor)
Učestala rezistencija, tj. neosjetljivost ili otpornost bakterija prema antibioticima i
kemoterapeuticima osnova je iznalaženja laboratorijskih postupaka kojima se može
točno odrediti odnos bakterija prema antimikrobnim tvarima. Iznađeno je više
postupaka, a od njih se u svagdanjem laboratorijskom radu najčešće upotrebljava
antibiogram difuzijskim postupkom.
Indikacije za antibiogram su:
-ciljana i zato racionalna terapija
-razrješenje upitnih terapija kod kroničnih i recidivirajućih bolesti
-kontrola razvoja rezistencije
Postupak: Upotrebljavamo Müller-Hinton agar u Petrijevoj zdjelici u sloju debljine 4mm
(±0,1mm). Agaru se može dodati krv, određuje li se osjetljivost bakterija kojima je ova
potrebna za optimalan rast. Hranjivoj podlozi može se dodati i krvni serum, no
prevelike količine serumskih bjelančevina vežu neke antibiotike i na tako smanjuju
njihovu difuziju. Na površinu hranjive podloge nacijepi se bakterija čiju osjetljivost
istražujemo, a zatim se postave dijagnostički diskovi (kolutići). Diskovi su od
posebnog papira (sličnog filter papiru), promjera 5 - 7mm, a prožeti su određenom
količinom pojedine antimikrobne tvari. Postoje još i dijagnostičke tablete koje su
obično većeg promjera od kolutića. Nakon uzgoja bakterije u termostatu, oko
pojedinih dijagnostičkih kolutića zapažaju se kružna područja u kojima nisu porasle
bakterijske kolonije. Ta se područja nazivaju zone inhibicije rasta bakterija. Izmjeri
se promjer zone inhibicije što odgovara učinku istraživanog lijeka, a učinak se opisuje
kao: 0 - neučinkovit, te +, ++ ili +++ - učinkovit u različitim stupnjevima. Tako se
XVII
dobiva antibiogram, a za primjenu odabire najdjelatniji antimikrobni lijek. Antibiogram
je osnova propisivanja dnevne doze za liječenje bakterijske infekcije.
Klasični disk-difuzijski postupak ne može se koristiti i za anaerobne bakterije. No,
upotrebljavamo najčešće mikrodilucijski postupak gdje priređenu suspenziju bakterija
nakapamo u mikroepruvete s osušenim antibiotikom. Inkubacija traje nešto duže, oko
48 sati, a zatim prostim okom očitavamo porast bakterija (rezistencija) ili izostanak
porasta (osjetljivost).
XVIII
UBIJANJE (žrtvovanje) PERADI U DIJAGNOSTIČKE SVRHE
Humani odnos prema životinji, a jednako tako i humani način ubijanja peradi,
bez boli, trebao bi znati primijeniti svaki veterinar. U proizvodnji pilića to je na žalost
svakodnevna potreba, te se odnosi na one koji se bilo zbog kojeg razloga nisu na
vrijeme izlegli iz ljuske, pa sve do odrasle peradi u proizvodnji.
Za male životinje, najčešće za tek izlegle piliće, primjenjuje se nekoliko postupaka:
1. dekapitacija - ako je broj životinja mali
2. pritisak vrata o rub stola
3. iskrvarenje (vađenjem dovoljne količine krvi iz srca)
4. kloroformom - kada moramo veliki broj životinja ubiti
Za odrasle životinje najhumaniji način je:
-cervikalna dislokacija (smrt je trenutačna, a ovim postupkom sprečavamo
regurgitaciju i aspiraciju u dišni sustav)
Možemo to još učiniti burdizo kliještama ili presijecanjem vena (bilo V. jugularis ili
vena na nogama)
Ukoliko se na farmi pojavi neka zarazna bolest (npr. newcastleska) te je potrebno
ubijanje jata (zbog neškodljivog uklanjanja), moguće je u dobro zatvorenu nastambu
pustiti CO2 plin u koncentraciji 80%.
U klaonicama perad omamljujemo elektrošokom.
XIX
RAZUDBA PERADI
Sustavna razudba peradi vrlo je značajni dio dijagnostičkog postupka.
Razudbeni nalaz veterinaru uglavnom daje osnovu za tumačenje kliničkih simptoma.
Napose je u intenzivnom peradarstvu svakodnevna razudba nužan dio aktivnosti
veterinara. Vrlo često nakon razudbe potrebno je različite materijale poslati i na
daljnje laboratorijske pretrage.
Razudbena tehnika (uobičajena na našem Zavodu):
Iz anamnestičkih podataka ali i vanjskim pregledom lešine odredimo pripadnost
pasmini (hibridu), dob i proizvodnu kategoriju, a zatim građu tijela i gojno stanje.
Pregledava se perje, koža i prirodni otvori. Lešina se polaže na leđa.
Rezanje lešine počinje od kože na grudima, njenim odvajanjem, te pregledom
potkožja i sternalne burze. Nakon toga pristupa se pregledu tjelesne šupljine, zračnih
vrećica, a potom i pojedinih organa, prvo in situ a zatim i pojedinačno. Prvo otvaramo
trbušni prostor tako da zarežemo mišičje ispod sternuma. Da bi otvorili grudni dio
torakoabdominalne šupljine nožem zarežemo sternalno mišičje, a škarama
prerežemo grudnicu i ključnu kost. Eksenteracija organa počinje sa srcem, zatim
slijede pluća (tupim krajem skalpela odvojimo ih od rebara i izljuštimo iz toraksa), a
tek onda jetra sa slezenom, žljezdani i mišićni želudac sa crijevima koja je potrebno
razdvojiti. Bubrege tupo otprepariramo iz udubina zdjelice, gledamo jajnik s
jajovodom, odnosno testise, a na kraju živce sakralnog pleksusa. Nakon toga
pretražimo organe endokrinog i imunološkog sustava (pankreas, timus, Fabricijeva
burza). Zatim škarama odrežemo kljun, te kroz desnu stranu glave rez produžimo
kroz ždrijelo i jednjak do voljke. Larinks i traheju otvaramo također podužnim rezom.
Lubanja se otvara tako da se prvo odvoji donji kljun, zatim se skine koža s lubanje, te
je se nožem presiječe po sredini. Potrebno je pogledati u kakvom je stanju
lokomotorni sustav, te otvoriti eventualno poneke zglobove.
Nakon pojedinačnog pregleda svakog organa, ako razudbeni nalaz nije
specifičan (patognomoničan), potrebno je materijal poslati u dijagnostički laboratorij
što uključuje i histološku pretragu.
Recommended