LITERATURA

1. Biđin, Z. (1998): Bolesti peradi (odabrana poglavlja). Interna skripta,

Veterinarski fakultet, Zagreb.

2. Collins, C. H., J. M. Grange (1985): Isolation and identification of

microorganisms of medical and veterinary importance. Academic Press,

London.

3. Heider, G., G. Monreal, J. Meszaros (1992): Krankheiten des

Wirtschaftsgeflügels. Gustav Fischer Verlag Jena, Stuttgart.

4. König, H. E., H. G. Liebich (2001): Anatomie und Propädeutik des

Geflügels. Schattauer, Stuttgart.

5. Mazija, H. (1983): Njukaslska bolest peradi (atipična kuga peradi).

Spectrum. Volumen II, Pliva, Zagreb 1983.

6. Petersen, J. (1999): Jahrbuch für die Gelfügelwirtschaft. Verlag Eugen

Ulmer, Bonn.

7. Rapić, D. (1985): Imunoenzimska proba – ELISA. Praxis Veterinaria 5-6,

375-380.

8. Ritchie, B. W., G. J. Harrison, Linda Harrison (1997): Avian medicine:

principles and application. Wingers Publishing, Inc., Lake Worth, Florida.

9. Rupley, A. E. (1997): Manual of Avian Practice. W. B. Saunders Company,

Philadelphia, Pennsylvania.

10. Saif, Y. M. (2003): Disease of Poultry. Iowa State Press, Ames, Iowa. 11. Sambrook, J., E. F. Fritsch, T. Maniatis (1989): Molecular Cloning – A

Laboratory Manual. CSH Press, New York.

12. Scholtyssek, S. (1987): Geflügel. Eugen Ulmer GmbH, Stuttgart.

13. Siegmann, O. (1992): Kompendium der Geflügelkrankheiten. Verlag Paul

Parey, Berlin.

Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Zavod za bolesti peradi s klinikom

Hrvoje Mazija Estella Prukner-Radovčić

PRIRUČNIK BOLESTI PERADI

SADRŽAJ Str.

A. PROPEDEUTIKA 1

1. UVOD 2

1.1. DEFINICIJA PERADI 3 2. UZGOJ I REPRODUKCIJA 4

2.1. UZGOJ 4

2.1.1. Načini držanje peradi

5

2.1.1.1. Ekstenzivno držanje 5

2.1.1.2. Intenzivno držanje

6

2.1.1.3. Nastamba 6

2.1.1.4. Farma 7

2.1.1.5. Podno držanje

8

2.1.1.6. Kavezno držanje

9

2.1.1.7. Osvjetljenje 10

2.1.1.8. Mikroklima

10

2.1.1.9. Pojilice i pojidbeni prostor 11

2.1.1.10. Hranilice i hranidbeni prostor 12

2.1.1.11. “Management” jata 13

2.2. MITARENJE 14

2.2.1. Postupci mitarenja

16

2.3. REPRODUKCIJA

19

2.3.1. Valionica – inkubatorska stanica

19

2.3.1.1. Inkubacija kokošjih jaja 22

2.3.1.2. Rukovanje jajima u valionici

22

2.3.1.3. Inkubiranje jaja

24

2.3.1.4. Razvoj kokošjeg embrijona 26

2.3.1.5. Najčešće pogreške pri inkubaciji jaja

27

B. PROFILAKSA 28 1. DEZINFEKCIJA I DEZINFICIJENSI 29

1.1. Vrste dezinficijensa 33

1.2. Bakterije i gljivice u nastambama 39

2. CIJEPLJENJE 40

2.1. Primjena cjepiva 41

2.2. Vrste cjepiva

41 C. DIJAGNOZA BOLESTI 43 1. BOLEST 44 2. UZIMANJE I SLANJE MATERIJALA NA PRETRAGU 45 2.1. Izbor materijala za pretragu 46

2.2. Pakiranje 46

2.3. Uputnica uz materijal

47

3. DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI 48

3.1. ANAMNEZA 48 3.2. KLINIČKA PRETRAGA 49

3.3. HEMATOLOGIJA 50

3.3.1. Vađenje krvi

50 3.3.2. Načini vađenja krvi

50

3.3.3. Krvna slika peradi

51

3.4. ETIOLOŠKA DIJAGNOZA BOLESTI 52 3.4.1. BAKTERIOLOŠKI I MIKOLOŠKI LABORATORIJ 53

3.4.1.1. Mikroskopski preparati i postupci bojenja

53

3.4.1.2. Bakteriološka pretraga 55

3.4.1.3. Mikološka pretraga 57

3.4.1.4. Higijenska pretraga hrane

57

3.4.1.5. Kontrola učinka dezinficijensa u nastambi za perad (obrisak)

58

3.4.1.6. Identifikacija bakterija i gljivica 58

3.4.2. SEROLOŠKE PRETRAGE

59

3.4.2.1. Imunološka reakcija 59

3.4.2.2. Dijagnostika 59

3.4.2.3. Brza krvna aglutinacija (BKA) – salmoneloze 60

3.4.2.4. Dijagnosticiranje infekcije s bakterijom E.coli 61

3.4.3. PROBE IZ PODRUČJA MOLEKULARNE GENETIKE

62

3.4.4. VIRUSOLOŠKI LABORATORIJ 63

3.4.4.1. Proba inhibicije hemaglutinacije 63

3.4.4.2. Proba imunodifuzije u gelu (IDG)

64

3.4.4.3. Imunofluorescencija 64

3.4.4.4. Imunoenzimna proba (ELISA) 66

3.4.5. PREGLED VALIONIČKOG OSTATKA 67

3.4.5.1. Izgled ljuske jajeta 67

3.4.5.2. Promijenjen izgled sadržaja jajeta

67

3.4.5.3. Razlozi uginuća pilića u valionici

68

2.4.5.4. Očekivano uginuće kokošjih embrija tijekom inkubiranja 69

2.4.5.5. Računanje postotka uginuća embrija (valionički ostatak)

69

4. UBIJANJE PERADI U DIJAGNOSTIČKE SVRHE 74 5. RAZUDBA PERADI 75 D. LIJEČENJE 77 1. POSTUPCI LIJEČENJA U PERADARSTVU 78

1.1. Izbor lijeka 79

1.2. Poznate kontraindikacije 82

1.3. Antibiogram 83

LITERATURA 85

A. PROPEDEUTIKA

UVOD

Peradarska proizvodnja u Hrvatskoj temeljena je na primjeni

znanstvenih spoznaja te se po uspjehu ne razlikuje od one u razvijenim

zemljama Zapada. Zbog sustavnog razvoja i znanosti i struke u peradarstvu,

ostvaren je njezin prosječni godišnji porast od 3,12 % što je značajno više od

svih ostalih animalnih proizvodnji u našoj zemlji (odnosi se na razdoblje 1960-

1990). Prema najnovijim predviđanjima proizvodnja peradi u svijetu će do

godine 2010. porasti za 21 %.

Peradarstvo obuhvaća svu gospodarski iskoristivu perad, no bavi se

pretežito proizvodnjom kokoši, purana, pataka i gusaka, a tek u manjoj mjeri

lovnom pernatom divljači te egzotama poput nojeva.

Uspješnost peradarske proizvodnje temeljena je na pravilnom odabiru,

po proizvodnim svojstvima i zdravlju najboljih hibrida, te primjeni bilo

nespecifičnih ili specifičnih mjera suzbijanja bolesti. Proizvodna svojstva

hibrida značajno su povoljnija negoli roditeljskih jata (heterozis), pa se

peradarska proizvodnja svugdje u svijetu temelji upravo na takvom

genetskom materijalu. Da bi se proizvodna svojstva očitovala, potrebno je

peradi ponuditi optimalni prostor, hranidbu ujednačenom hranom, a specifičnu

imunoprofilaksu temeljiti na aktualnim epizootiološkim činjenicama. U slučaju

pojave, potrebno je bolest moći vrlo brzo prepoznati temeljem kliničke,

patomorfološke i laboratorijske pretrage, dakako uz obilje anamnestičkih

podataka kojih bilježenje čini sastavni dio propisanih poslova u svakoj

organiziranoj proizvodnji. Valja pripomenuti da je peradarska proizvodnja

najindustrijaliziranija u odnosu na sve ostale, te da jedan radnik može

opslužiti primjerice jato 50 000 tovnih pilića što u 7 proizvodnih turnusa čini

godišnju proizvodnju približno 640 tona mesa. Jedan radnik također može

opsluživati jato 40 000 konzumnih nesilica što je osnova proizvodnje

12000000 konzumnih jaja. Postaje jasno zbog čega je na bolest potrebno

brzo reagirati, jer se one u jatu, napose virusne etiologije, šire eksplozivno, te

moguće štete zbog njih obično bivaju enormne.

1.1. PERADI: DEFINICIJA Perad pripada razredu ptica - Aves kojih je danas poznato oko 8700 vrsta, s približno 27000 podvrsta. Zajednička im je značajka - pernati pokrov. Pod pojmom perad podrazumijevamo i kućnu i divlju perad. Kućna perad: kokoš, guska, patka, puran, golub i paun

Divlja perad (ako postoje farme ili neki drugi oblik kontroliranog uzgoja):

fazani, prepelice, jarebice, divlji puran, divlji golub, divlja patka, divlja guska,

labud itd.

U zoologiji: Razred: Aves - ptice Red: Anatiformes - patke

Porodica: Anatidae

Vrsta: Cairina moschata -mošusna patka

Vrsta: Anas platyrhynchos - kućna patka (npr. pekinška, Khaki)

(križanjem ove dvije vrste pataka dobit ćemo - mulard, patku koja je vrlo

dobro gospodarski iskoristiva)

Vrsta: Anser anser - kućna guska

Red: Phasianiformes - kokoši

Porodica: Phasianidae

Vrsta: Numida meleagris – perlinka, biserka

Vrsta: Gallus gallus - bankiva kokoš

Vrsta: Gallus sonnerati (podvrsta)- domaća kokoš

Vrsta: Meleagris gallopavo - puran

Vrsta: Conturnix japonica - japanska prepelica

Vrsta: Pavo cristatus - paun

Red: Columbiformes - golubovi

Porodica: Columbidae

Vrsta: Columba livia - kućni golub, uključujući podivljale gradske vrste

2. UZGOJ I REPRODUKCIJA 2.1. UZGOJ Postupci kojima se može očuvati zdravlje peradi u proizvodnji, a različito je od

specifičnih, opisuje se kao temeljni UZGOJNI principi (u praksi je uobičajen

naziv TEHNOLOŠKI PRINCIPI).

Nastali su tijekom 60 godišnjeg razvoja peradarske znanosti i struke, te

činjenice da se peradarstvo postupno od ekstenzivnog seoskog razvijalo u

industrijsku proizvodnju. Odlika te proizvodnje je stroga selekcija s obzirom na

proizvodnu namjenu, bilo radi mesa (tzv. teški hibridi) ili konzumnih jaja (tzv.

laki hibridi).

Strogo pridržavanje tehnoloških principa služi prije svega očuvanju zdravlja

peradi, a zatim i postizanju optimalnog proizvodnog uspjeha.

Temeljni uzgojni principi su:

• uzgoj i držanje s jednom proizvodnom namjenom • uzgoj iste dobi na jednoj farmi • isto podrijetlo (ista genetska osnova) peradi • smještaj u prostoru, koji odgovara proizvodnoj namjeni Specijalizacija u peradarskoj proizvodnji Kokoš, ali i druga perad (patka) strogo su podijeljene po proizvodnoj kategoriji na : “LAKE” (proizvođači jaja) i “TEŠKE” (proizvođači mesa) Da bi se proizvodna (genetska) svojstva mogla optimalno očitovati, potrebno je: 1. dobro zdravlje

2. kvalitetan prostor

3. kvalitetna hrana

2.1.1. Načini držanja peradi

RAZLIKE IZMEĐU EKSTENZIVNOG I INTENZIVNOG NAČINA DRŽANJA

PERADI

Procesom domestikacije mijenjao se i način držanja peradi. Što je način

držanja intenzivniji i nastambe su bolje opremljenije, tj. prilagođene držanju

većeg broja životinja na istom prostoru. U Hrvatskoj još je uvijek oko 50%

peradi u ekstenzivnom načinu držanja, ali i u seoskom domaćinstvu način

držanja počinje se poboljšavati. Genetska svojstva životinja u znatnoj mjeri

određuju njenu prilagođenost za određeni tip uzgoja ili tova.

2.1.1.1. Ekstenzivno držanje • moguće je uzgajati VIŠE VRSTA PERADI • odabrati perad poželjnih GENETSKIH SVOJSTAVA • ne bi se smjelo PROIZVODITI ZA TRŽIŠTE • potrebno je peradi OSIGURATI DOVOLJAN PROSTOR U DVORIŠTU (ne

previše zbog umora i bolesti) • SAGRADITI SOLIDNU NASTAMBU • u nastambi OSIGURATI KVALITETNU STELJU (debljine15-25 cm)

Za kokoši optimalan prostor u dvorištu je po piletu 1 m2, za mlađe kokoši 5

m2, a za odrasle nesilice 15 m2. Za tzv. vodenu perad potrebno je; za svaku

gusku prostor u dvorištu površine 100-200 m2, a za patku znatno manji 12-15

m2. Osim toga neophodna je nadstrešnica ili nastamba s gnijezdima, te ispust

s vodom (20-30 cm dubine),

PRI NABAVLJANJU PERADI POTREBNO JE OSNOVATI TZV. OBITELJ. OBITELJ JE: 1 pijetao:10 kokoši (purani 1:20, guske 1:6, patke 1:6) Nastamba za obitelj (kokoši) je površine oko 8,5 m2, prečke za sjedenje u

dužini 3 m, 2 gnijezda (svako gnijezdo 30x30 cm je za 4-5 kokoši),

temperatura prostora oko 18oC uz 70% vlage, hranilica u dužini 1 cm, a

pojilica 2,5 cm po odrasloj životinji.

Netom izleženim plićima potrebno je 1,0-1,5 m2 prostora i to uz grijalicu da bi

se održala optimalna temperatura prostora, u početku 32-35oC, a zatim se

postupno temperatura smanjuje do 21oC.

PREDNOSTI EKSTENZIVNOG NAČINA DRŽANJE PERADI - UZGOJ MALIH JATA, ČISTIH LINIJA I RAZLIČITIH VRSTA

- DOBROBIT PREMA ŽIVOTINJAMA

NEDOSTACI -MOGUĆNOST ZARAŽAVANJA PERADI I ŠIRENJE BOLESTI - NAJČEŠĆE KRONIČNE

BAKTERIJSKE I VIRUSNE BOLESTI TE ZOONOZE (KOLERA, TUBERKULOZA,

NEWCASTLESKA BOLEST I DRUGE)

2.1.1.2. Intenzivno držanje Pri intenzivnom držanju peradi najveću pozornost treba obratiti na:

• odabir peradi određenih proizvodnih svojstava

• odabir peradi otporne na pojedine bolesti

• očuvanje zdravlja

• očuvanje higijene

• uspješan marketing

Nastamba za intenzivno držanje peradi mora biti sagrađena na način da se

može zanemariti:

• godišnje doba i doba dana (prema našim željama podešavaju se intervali i

intenzitet svjetla)

• mikroklima (potrebno je osigurati grijanje u nastambi i te pri gradnji

osigurati dobru toplinsku izolaciju)

2.1.1.3. NASTAMBA Osim spomenutog zadovoljenja osnovnih uvjeta za intenzivno držanje,

nastamba mora:

uz proizvodni dio (80% prostora) imati i pomoćni prostor (usipni koš, sitni

pribor, hrana)

izvor energije, vode, silos

Postoje različiti tipovi nastambi

- različiti krovovi

- načini postavljanja prozora i ventilacijskih otvora

- mogu biti sagrađene od različitih materijala

- mogu biti jednoslojne ili na kat

NASTAMBA MORA BITI POGODNA ZA:

• REMONT (POPRAVCI), ČIŠĆENJE I DEZINFEKCIJU, DERATIZACIJU,

TE PRISTUP MEHANIZACIJI

• TREBA BITI IZGRAĐENA NA NAČIN I NA MJESTU GDJE NE

ZAGAĐUJE OKOLIŠ

• SMJEŠTENA DALEKO OD IZVORA ZARAŽAVANJA PERADI

(prometnice, naselja, druge farme, industrija)

Nastamba treba biti izgrađena tako da ima glatki strop i pod s nagibom sa

sustavom za drenažu, te glatke zidove (radi olakšanog čišćenja i

dezinfekcije). Široka vrata na krajevima peradnjaka omogućit će mehanički

odvoz gnoja. Visina zidova- izoliranih ili onih s otvorenim stranama- kreće se

između 2,20 i 3,00 m. Otvori na zidu ILI prozori mogu biti pokriveni

zavjesama, plastičnim pločama, izolacijskim materijalom itd.

Uobičajene dimenzije peradnjaka su 12-16 m širine i 60-120 m duljine.

U predprostoru nalaze se električne instalacije , tu se vrši distribucija hrane i

na tom mjestu se prave osnovne zabilješke o jatu.

NASTAMBA MOŽE BITI SAGRAĐENA BILO ZA PODNO ILI KAVEZNO

DRŽANJE PERADI.

Farma FARMA predstavlja proizvodnu jedinicu koja je svojim sadržajem prilagođena

proizvodnoj namjeni.

Osnovni principi koji se na farmi moraju poštivati su: • pravilno odabrana lokacija (geografska, klimatska-vjetrovi, šuma, vode-

insekti)

• uređen neposredni okoliš nastambe (udaljenost, raslinje, dezinfekcijske

barijere)

• pristupni putovi

• ograda

• pravilan raspored nastambi zbog lakše preventive bolesti

• strogo zaštićena (od posjetitelja, uglavnom zbog sprečavanja prijenosa

bolesti)

• jedna dob i jedna proizvodna kategorija iste vrste peradi

Zbog toga u osnovi razlikujemo nekoliko vrsti farmi:

1. farme za uzgoj “čistih” linija i njihovo razmnožavanje – ekskluzivne

farme: nalaze se kod proizvođača genetskog materijala. Sastoje se od

skupine roditelja koje se unutrašnjim križanjem održavaju genetski čistima,

a križanjem jedinki pojedinih skupina nastoji postići poboljšanje

proizvodnih svojstava. Posebna se pozornost posvećuje otkrivanju

mogućih nepovoljnih (genetskih) svojstava, napose onih koja određuju

razvoj imunosnog sustava i njegovu otpornost prema bolestima (bolesti

limfoidnih tkiva poput leukoza peradi, Marekove i drugih bolesti).

2. “djedovske” farme - razlikuju se dva tipa farmi s obzirom na temeljnu

podijelu tipova kokoši na lake i teške. Radi se o malim farmama u kojih su

mjere predostrožnosti (nespecifične i specifične) od bolesti primijenjene u

najvišem stupnju. Razlog tome je što jedna djedovska kokoš proizvede u

prosjeku 40 resplodnih ženki, a svaka rasplodna ženka proizvede

konačnih 160 tovnih pilića (teške nesilice) ili 40 nesilica (lake nesilice)

konzumnih jaja. Djedovska farma obično se sastoji od dvije manje

nastambe, za svaki spol roditelja za smještaj 4.500 ženki + 500 mužjaka.

Hibridi, bilo roditelja muških ili ženskih potomaka, uzgajaju se zasebno na

djedovskim farmama, te se za pojedini spol obično koriste dvije, no koji

puta i tri različite osobine. Za proizvodnju roditeljskih jata uvijek se koristi

konačni proizvod djedovske farme tj. mužjaka kao rezultat jednog, te

ženka kao rezultat drugog križanja. Uvijek se koristi podni način držanja,

da bi se oplodnja mogla odvijati prirodnim načinom.

3. “roditeljske” farme - u osnovi se ne razlikuju od djedovskih. Mjere

suzbijanja bolesti tek su nešto manje intenzivne u usporedbi s prethodnom

generacijom.

2.1.1.5. Podno držanje Podni način držanja namijenjen je za: pilenke, rasplodna perad (radi lakšeg

parenja), tovne piliće i ostalu perad

Pri podnom držanju:

- više je parazitarnih invazija

- koncentracije amonijaka i prašine je veća

- veća je dobrobit za perad u odnosu na kavezni način

Podovi mogu biti:

• čvrsti - sa steljom 15-25 cm visine - radi tzv. “grijanja” zbog organske

razgradnje, važno je da stelja bude dovoljno suha, vlažnu stelju valja

nadomjestiti novom (učestala kokcidioza). Pri prijamu jednodnevnih pilića

stelja se pokriva, tijekom 5 - 7 dana, papirom (u protivnom često se javlja

aspergiloza!)

• -rešetkasti (drvo ili u novije vrijeme čvrsta plastika) 40-60 cm od poda

(iznad njih su smještene pojilice i hranilice). Drveni rešetkasti podovi

različitog rasporeda u peradnjaku visine su oko 40 cm iznad stelje i

pokrivaju najviše 50 % podne površine.

Gnijezda u nastambi koristi po 4-5 nesilica. Uobičajena je konstrukcija niše,

8-10 gnijezda smješta se bilo u središnji dio ili uz zid nastambe.

VELIČINE NASTAMBI

U nastambu je po kvadratnom metru podnog prostora moguće smjestiti:

Broj peradi/m2 Vrsta peradi 1.-2. tj. 3.-5. tj. 6.-8. tj. 9.- tj. Roditelji Kokoš Teške nesilice Lake nesilice

20-30 (max.30kg) 18

10

4-5

Puran 20 10 6-8 2-8 ovisno o kat.

Guska 10 4 3 2 1 Patka 20 8-10 4-5 1,5 Preporuka je u jednom nastambu smjestiti najviše 20.000 tovnih pilića.

2.1.1.6. Kavezno držanje KAVEZNI NAČIN DRŽANJA = 20 kokoši /m2 ili 4-5 po kavezu U kavezima se uzgajaju pilenke, nesilice konzumnih jaja, a ponekad u

posebno konstruiranim kavezima rasplodne nesilice, te rjeđe tovni pilići.

Prednosti su: lakše cijepljenje, primjena lijekova, lakši klinički nadzora,

sakupljanja jaja, manje parazitarnih invazija ali nedostatak je nemogućnost

kretanja (dobrobit ) i učestale tzv. kavezne bolesti (paraliza).

U proteklih 35 godina korištene su mnoge izvedbe kaveza, bilo prema visini,

broju katova, načinu hranjenja ili izđubrivanja.

Osnovni razlog za držanje peradi u kavezu je visoki higijenski nivo i

dostupnost promatranju i iskorištavanju (drži se najčešće 3-5 odraslih nesilica

po kavezu).

Za rasplodna jata(umjetnim načinom) tada je bolja oplođenost leživost, te

iskorištavanje jata i prostora.

2.1.1.7. Osvjetljenje Pri gradnji nastambe valja predvidjeti na svakih 40 m2 podne površine

peradnjak po jednu fluorescentnu cijev od 40 watta ili žarulju od 75 watta na

svakih 20 m2. Ove upute su valjane do visine svjetlosnog izvora 2 metra.

Jednodnevnim tovnim pilićima svjetlo je potrebno 24 sata.

Trajanje osvjetljenja u uzgoju pilenki, do dobi 18. tj. iznosi 8 sati dnevno, a

zatim, radi poticanja nesivosti, postupno se povećava na 16-18 sati. Intenzitet

je oko 15 luxa/m2.

2.1.1.8. Mikroklima Iako je provjetravanje različito, ovisno o starosti jata, te vanjskim i unutarnjim

klimatskim uvjetima, perad zahtjeva svjež i čisti zrak. Propuh se mora

spriječiti. Preporuka je da regulacija ulaznih otvora za zrak i ventilatora bude

automatski upravljana i integrirana sa sistemom za zagrijavanje i eventualnim

hlađenje.

Prašinu i amonijačne plinove mora se izbjeći što je više moguće.

PROVJETRAVANJE: 3-4 m3 zraka/sat/kg pri 60-70 % vlage

OPTIMALNO TOKSIČNO CO2 - 0,35 vol% 0,6 vol% CO - 0,005 “ 0,12 “ NH3 - 0,005 “ 0,02 “ H2S - 0,001 “ 0,05 “ PRAŠINA:

podni sistem 5-8000 bakterijskih kolonija/l zraka

kavezni “ 200-300 “

TEMPERATURA PROSTORA:

Za jednodnevne piliće (PRIJAM) potrebna temperatura je 32-35oC, uz tjedno

smanjivanje za 3oC: 2. tj. 29oC, 3. tj 25oC, 4. tj. 21oC, 5. tj 18-21oC .

Za odraslu perad optimalna temperatura okoliša je 18- 21oC.

TEMPERATURA VODE :

Za jednodnevnu perad je 25oC, a zatim se postupno smanjuje na 21oC (u

peradnjaku temperatura vode = temperatura prostora). Potrebno je spriječiti

zagrijavanje (zakloniti vanjski spremnik od sunca), odnosno leđenje (zaštititi

dovodne cijevi od mraza) vode.

2.1.1.9. Pojilice i pojidbeni prostor Važno je da pilići mogu početi piti odmah po prijamu. Pojilice je potrebno

ravnomjerno rasporediti po prostoru predviđenom za prijam pilića.

Ukoliko su pojilice sa žljebovima V oblika, u dobi 1-12 tj. potrebna je dužina

od 12 mm po ptici, u dobi 12-25 tj. 25 mm po ptici. Ako je pojilica okrugla

(promjera 35 cm) iz nje se može napajati od 60-80 pilića, ovisno o klimatskim

uvjetima.

Visine pojilica moraju biti prilagođene starosti životinja, tj. doseže joj do hrpta

(leđa). Ako se radi o siskastim pojilicama ("nippl") podižu se neposredno

iznad glave tako da ih perad dohvati ispruženim vratom. U sustavu za dovod

vode dobro je postaviti vodomjeri tako da se može izračunati omjer vode i

hrane te imati uvida u slučaju bilo kakvih odstupanja. Voda se često koristi za

davanje lijekova, zbog toga potrebno je sistemu ugrađen spremnik za vodu.

Tlak vode mora biti podešen tako da voda dospije do svih, i najudaljenijih,

pojilica.

2.1.1.10. Hranilice i hranidbeni prostor Vrsta

peradi

1. tj. 2.-4. tj. 5.-8. tj. 9.-15. tj. nakon 16.

tj.

Kokoš 2 cm 3 cm 6 cm 12 cm 15 cm

Puran 5 cm 7,5 cm 10 cm 15 cm 20 cm

NAČINI HRANJENJA:

Sastav hrane za perad mijenja se tijekom njihova života ovisno o proizvodnoj

namjeni peradi. Hranu treba davati brzo, ravnomjerno i stalno. Najbolje je da

sve životinje počnu jesti u roku 6-7 minuta nakon što se započelo s

hranjenjem.

Obrok hrane najbolje je vagati a ne procjenjivati volumenom.

Osnovni postupci hranjenja su:

• Ad libitum - tovni pilići

• restrikcija hrane (bilo kvalitativna ili kvantitativna) - uzgoj peradi do spolne

zrelosti

Vrste hrane: brašnasta

pelete (veličine 1,5-4,5 mm)

granulati (smrvljene pelete)

HRANILICE

Hranilice za tovne piliće najčešće su okrugle viseće.

Za odraslu rasplodnu perad mogu se upotrijebiti viseće okrugle hranilice,

dodaju im se žičani graničnici širine dovoljne da prođe glava kokoši ali ne i

pijetla. Ukoliko se pijetlovi hrane posebno dodaju se i posebne hranilice koje

imaju nešto šire žičane razmake i podignute su više pa ih kokoši ne dosižu.

To ujedno služi pijetlovima za jačanje nožnih mišića. Promjer hranilice za 10-

12 mužjaka je 40 cm.

Ukoliko se u nastambu postavljaju žljebaste hranilice one mogu biti ili viseće

ili stojeće. U takvoj hranilici postavljen je transporni lanac. Za odraslu kokoš

nesilicu ako su postavljene takve hranilice dužina hranidbenog prostora po

nesilici je oko 15 cm. Visina hranilica, bez obzira na dob, odgovara visini hrpta

peradi.

SILOS

Za svaki peradnjak nužno je osigurati dobar spremnik za hranu. Silos je

potrebno veličinom prilagoditi za 10 dana hranjenja. Mora biti postavljen tako

da je vozilu za istovar hrane lako dostupan te se može lako i redovito čistiti.

2.1.1.11. "Managament " jata - bilježenje podataka o jatu Za dobar "management" jata potrebno je pribaviti i zabilježiti osnovne podatke

o jatu. Za svaki peradnjak bilježi se i izračunava:

dnevno - uginuće mužjaka i ženki

- utrošena hrane

- proizvodnja jaja (nesivost)

- temperatura

- omjer vode i hrane

- zapažanja/primjedbe

tjedno

- % uginuća mužjaka i ženki

- trenutna tjelesna masa obaju spolova

- % proizvodnje po prosječnoj nesilici

- % oplodnje i valivosti

- cijepljenje i liječenje

mjesečno - tjelesna masa obaju spolova (nakon 25 tj starosti)

Potrebno je u odgovarajuće formulare ucrtati krivulju težine i ispuniti program

managementa. Svaki proizvođač genetike unaprijed zadaje vrijednosti

grafičkog prikaza (težine, nesivost, uginuće) čega bi se tijekom proizvodnje

trebalo i pridržavati.

Potrebno je pridržavati se programa - npr. svjetlo, cijepljenje

Svakodnevno je potrebno pratiti zdravlje jata i redovito (prema programu

"monitoringa") slati materijale na pretragu u dijagnostičku instituciju.

Nužno je nadzirati mikroklimu i kakvioću stelje u peradnjaku.

Kod proizvodnje jaja, vrlo je važna briga o načinu i uvjetima skladištenja.

2.2. MITARENJE

U fiziološkom procesu što ga nazivamo mitarenje, jednom godišnje

ptice gube staro perje, a narasta im novo. U nekim slučajevima ptice se mogu

mitariti dva puta godišnje, a rijetko jednom svake druge godine.

Mitarenje je kontrolirano gonadama i tireoidnom žlijezdom, a vezano uz

pad nivoa estrogena i istodobni pad nesivosti. Nesivost nije značajno

smanjena tijekom mitarenja, ali se mitarenje produžuje ukoliko perad

održavamo u nesivosti. Dobre nesilice sklone su kasnijem mitarenju, a pri

padu nesivosti, mitarenje se odvija brzo.

Gubitak peraja započinje od glave, a nastavlja se na perje vrata, tijela,

krila i konačno repa.

Nekoliko čimbenika utječe na početak i tijek mitarenja, a među njima

su:

1. tjelesna masa i fizička kondicija ptice

2. dužina izloženosti svjetlu

3. hranidba ptica

4. okoliš, temperatura i vlažnosti

Ako se drastično skrati trajanje svjetla ili ptice gladuju, ubrzo prestanu

nesti, čime se mitarenje izaziva ili ubrzava.

Mitarenje je u kokoši i drugih ptica, pojavljuje se u oba spola. U divljih

ptica dolazi do opadanja perja i rasta novog, prije početka razdoblja hladnog

vremena ili dugih letova zbog seobe. Kako nedomesticirane ptice legu samo

nekoliko jaja, mitarenje i reprodukcija obično nisu međusobno povezani.

Kokoš (nesilica konzumnih jaja) ima drugačija svojstva mitarenja.

Selekcionirane su za visoku nesivost a njihov okoliš, s obzirom na

temperaturu i svjetlo, obično je izmijenjen tako da se otkloni utjecaj godišnjih

doba. Prirodno mitarenje započinje nakon razdoblja nesivosti, za osam do 12

mjeseci. Ukoliko se ne utječe na prirodo mitarenje, potrebno je oko četiri

mjeseca da kokoš izgubi perje, te joj izraste novo.

Ovaj proces moguće ubrzati čime se nesilica priprema za naredni

proizvodni ciklus u kojem je smanjena nesivost a poboljšana kakvoća jaja.

Skraćenje dužine dana potiče mitarenje.

Zbog toga svjetlosni program za nesilice mora osigurati produženo trajanje

dana. Manji stresovi poput privremenog uskraćivanja hrane ili vode, bolest,

niska temperatura ili nagle promjene u dužini dana mogu također potaknuti

djelomično ili prijevremeno mitarenje što se zapaža po značajnoj količini perja

po podu nastambe za perad. U tim slučajevima kokoši otpadne nešto perja s

glave i vrata. Ako se mitarenje nastavi, može se očekivati značajniji pad

nesivosti.

IZAZVANO (FORSIRANO) MITARENJE - RECIKLIRANJE JATA

Pri izazvanom mitarenju ptica se potiče opadanje i nadomještanje perja

u razdoblju što ga odabire tehnolog jata. To može uslijediti pri kraju

normalnog ciklusa nešenja ili jato može biti potaknuto na mitarenje ranije, u

okviru višestrukog programa mitarenja.

Izazvano mitarenje dovodi do potpunog prestanka nesivosti. U

razdoblju nešenja dolazi do regresije i ponovnog pomlađivanja rasplodnog

sustava što je popraćeno opadanjem i nadomještanjem perja. Nakon

mitarenja nesivost postiže maksimalne vrijednosti, približno 80-90 % prvotnog

ciklusa, ali je kakvoća jaja, s obzirom na veličinu i sadržaj, poboljšana.

Isplativost recikliranja jata, ovisi prvenstveno o odnosu proizvodnih svojstava

useljenog jata i recikliranog (mitarenog) jata, te tržišnoj cijeni jaja i pilenki.

TIPOVI RECIKLIRANJA

Kokoši nesilice moguće je mitariti jednom ili više puta pri čemu se ističu

slijedeći tipovi programa recikliranja:

1. Dvociklični program

Program uključuje jedno mitarenje i dva ciklusa proizvodnje jaja. Nesilice

se forsirano mitare nakon 10 - 12 mjeseci nešenja, vračaju u ponovnu

proizvodnju tijekom narednih 6-8 mj., a zatim izlučuju.

Nesilice konzumnih jaja u prvom proizvodnom ciklusu postižu najvišu nesivost

od 85-95%. U drugom ciklusu najveća nesivost je između 75% i 85%,

prosječno 10% manje negoli u prvom ciklusu. Danas značajni broj mitarenih

jata postiže maksimalnu nesivost i preko 85%. Ako je mitarenje izvršeno

korektno, kakvoća jaja će biti po značajkama istovjetna prvom ciklusu

nesivosti u trajanju 10-12 mj., čime se poboljšava proizvodnost tijekom

značajno dužeg razdoblja nesivosti. Mnoge proizvodnje neće stavljati na

tržište jaja nesilica nakon 70-tog tj. nesivosti u prvom ciklusu ili nakon 30 tj. u

drugom ciklusu nešenja, jer su prevelika. Program dvocikličnog mitarenja

obično produžuje razdoblje nešenja za dodatnih 6-8 mjeseci. Svaka nesilica

tako proizvede dodatnih 100 ili više jaja što smanjuje općenito cijenu

nadomještanja jata i cijenu koštanja jaja.

2. Trociklični program mitarenja

On uključuje dva mitarenja i tri ciklusa nešenja. Nesilice su prvi put

mitarene nakon približno 9 mjeseci nešenja. Zatim se održavaju kratko u

drugom proizvodnom ciklusu, ponovno mitare, održavaju u još kraćem trećem

razdoblju nešenja, pa izlučuju. Ovim načinom jato se iskorištava ukupno 24

mjeseca. Duži programi su rijetko gospodarski opravdani. Konzumne nesilice

obično postižu maksimalnih 75% nesivosti u tri ciklusa što je 10-20% manje

negoli u prvom proizvodnom ciklusu i 7% manje od dvociklično mitarenog

jata.

2.2.1. Postupci mitarenja

Mnogo je zadovoljavajućih programa mitarenja u primjeni, ali većina ih

je jednostavno inačica dva temeljna pristupa - postupno uskraćivanja hrane

nakon čega slijedi razdoblje primjene hrane male hranjive vrijednosti. Inačice

se odnose na broj dana gladovanja, kakvoću hrane i trajanje hranjenja s

hranom male hranjive vrijednosti.

Druge manje značajne promjene uključuju izbor programa osvjetljenja

tijekom mitarenja i načina uskraćivanja vode. Od brojnih zadovoljavajućih

programa mitarenja prikazujemo onaj koji se uspješno koristi u nas (Slika 1.).

Slika 1. PROGRAM MITARENJA

DAN SVJETLO RADOVI trajanje:

0. dan 8 sati "PREDPERIOD"( razdoblje pripreme)

(od 7 do15 sati) - voda-normalno napajanje

intenzitet: - hrana-normalno hranjenje

30 luxa - uređenje svih sustava

(pojenje, hranjenje, reostat, ventilacija)

-osposobiti ventile za vodu

-popravak opreme kaveza

-izjednačiti boju nesilica u kavezu (kanibalizam!)

-izgnojavanje što je moguće bolje

- izlučiti "škartove"

- uskladištenu hranu razgrtati i prebacivati

(u predprostoru peradnjaka ili u silosima)

- provjeriti imunološko stanje peradi

- moguća dodatna cijepljenja

(NB., ZB., rasplod. nesil. +GB.)

- urediti predprostor

- izvršiti deratizaciju

- vitaminizirati 3-5 dana prije "krit.razdoblje" 12. i 13. dan trajanje: "KRITIČNO RAZDOBLJE" (50 sati)

8 sati - bez vode i hrane

(od 7 do15 sati)

intenzitet: - pranje vodovodnih instalacija

30 luxa (protjerati vodu kroz sustav pojenja)

14. dan trajanje: -bez hrane (svjetlo 3-5 luxa, tek toliko

8 sati da se pokupe jaja)

(od 7do15 sati) -puštanje vode u sustav

smanjiti lux -izvršiti vitaminizaciju (5-8 sati)

3-5 luxa

(nastavak) PROGRAM MITARENJA

DAN SVJETLO RADOVI 18. dan trajanje: -sušenje silosa 8 sati (od 7 do15 sati) -dopremiti hranu s antibiotikom (smjesa za mitarenje), ali ne hraniti intenzitet: 3-5 luxa 19. dan trajanje: -hranjenje počinje smjesom za mitarenje kada dnevna nesivost postigne 0,1-0,3% 8 sati (od 7 do 15 sati) - usporedno s davanjem hrane pojačati svjetlost na 10 luxa 20. trajanje: -"ODBACIVANJE PERJA" do 8 sati te postupno "OPERNAČENJE" 32. dan intenzitet: 10 luxa -hranjenje normalno- smjesa za mitarenje (smanjene energ.vrijednosti) + vitamini - tri tj. nakon prestanka hrane - kemoterapeutik ili antibiotik širokog spektra , 33. dan trajanje: - "POČETAK PROIZVODNJE" 12 sati -"prevođenje" počinje kada proizvodnja postigne 10% intenzitet: 10-15 luxa - postupno povećanje intenziteta osvjetljenja tjedno po pola sata do trajanja 15 sati dnevno

OSTALI POSTUPCI MITARENJA 1. KALIFORNIJSKI PROGRAM (restrikcija hrane i svjetla - gladovanje do 10.

dana). Postupci mitarenja pri kojima se peradi uskraćuje hrana i voda grubi su stres za organizam te u novije vrijeme nailaze na sve veću oporbu u primjeni.

2. DRUGI POSTUPCI - zbog dobrobiti prema životinjama općenito nastoji se mitarenje postići davanjem različitih tvari:

a) dodavanje cinka (20.000 ppm cink-oksida tijekom 5 dana) nesivost se vrača oko 7 dana nakon prestanka davanja cinka b) hrana s nedovoljno natrija (0,04%) uz ograničavanje svjetla; postupak traje oko 6 tjedana

2.3. REPRODUKCIJA 2.3.1. Valionica – inkubatorska stanica

Inkubatorska stanica predstavlja prostor u kojem se od rasplodnih jaja

umjetnim načinom, što podrazumijeva osigurane potrebne mikroklimatske

uvjete, postigne optimalni embrionalni razvoj i proizvedu zdravi pilići.

Valionica je u mnogim proizvodnjama središnji organizacijski dio.

Njena veličina određuje broj rasplodnih jata u nekoj organizaciji, s

integriranom proizvodnjom ili u nekom većem području, ukoliko se radi o

valionici otvorenog tipa.

Jaja se, s farme gdje su sanitarno obrađena, dopremaju u valionicu radi

inkubiranja. Postupak na farmi podrazumijeva višekratno dnevno prikupljanje

jaja (3-6 puta) zato da bi se moglo primijeniti dezinfekcijsko sredstvo,

najčešće formaldehid, ali mogu biti i druga. Formaldehid je izrazito toksička (i

karcinogena) supstanca. Unatoč tome, pokazao se najkvalitetnijim

dezinficijensom zbog širokog spektra djelovanja na mikroorganizme.

Formaldehidom dezinficira se površina a ne sadržaj jajeta. Kao što je znano,

tek sneseno jaje obavijeno je bjelančevinastim slojem sluzi što se vrlo brzo

osuši i sačuva antimikrobna svojstva nešto više od dva sata. Zbog toga je jaje

potrebno dezinficirati u vremenu najkasnije nakon dva sata nakon nešenja.

Jaja se već na farmi mogu staviti u pogodne okvire u kojima se transportiraju

do valionice. Najčešće ih prvih nekoliko tjedana nešenja (u početku spolne

zrelosti) ne ulažemo jer su presitna i u manjem postotku oplođena (pronesci).

Zatim ih razvrstamo (sortiramo) prema veličini, otklanjamo ona lakša, a ona

mase od 55 do 65 g ulažemo u predvalionike. Uklanjamo i prljava jaja što su

snesena na podu (nešenje na podu je vezano uz lošu tehnologiju), te

mehanički oštećena.

Moderne inkubatorske stanice moraju biti sagrađene tako da se

osigura jednosmjerni protok svih materijala, prema tome jaja ulaze s jedne

strane gdje se dezinficiraju najčešće u tzv. “komorama za plinjenje”. Nakon

toga se premještaju u skladište, zatim u predvalionike, pa u valionike koji su u

zasebno odijeljenoj prostoriji. Izleženi pilići odlaze u sortirnicu gdje je mjesto

njihove “sanitarne obrade” (škartiranje, seksiranje – odvajanje po spolu,

cijepljenje).

Predvalionici su komore različite veličine za smještaj desetak ili više tisuća

jaja položenih u ladice. Jaja su okrenuta tupim krajem prema gore i naginju se

za 45o na svaku stranu. Dinamika ulaganja jaja u predvalionike mora biti

usklađena s kapacitetom valionika, pa će tako u predvalioniku biti uneseno,

stalno svaki 3. dan, novih 1/3 broja jaja ukupnog kapaciteta, a isto tako

odlaziti u valionik iz kojeg će se leći pilići iz 1/3 broja uloženih jaja.

Ovakav intenzivan tijek ulaganja i inkubiranja jaja iziskuje striktnu

primjenu sanitacije i dezinfekcije koja počinje s već spomenutim plinjenjem

jaja, a zatim se odnosi na sve prostore i površine, te radnike što rukuju bilo

kojom opremom u valionici. Značajno je zato na vrijeme uočiti uzroke

smanjenja leživosti pilića (manje od 85%) što mora imati osnovu bilo u

narušenom zdravlju nesilica, tehnologiji inkubiranja ili sekundarnoj

kontaminaciji jaja. Svi prostori valionice dnevno se dezinficiraju višekratno,

nakon svakog obavljenog posla, a jednom tjedno potrebno je dezinficirati i sve

dovodne otvore za zrak što su mjesta nakupljanja napose štetnih

mikroorganizama, poput plijesni. Ako se primjerice spore aspergila nađu na

ljusci jajeta mogu prodrijeti u njegov sadržaj, izazvati uginuće embrija, a zatim

zaraziti i druge piliće, te izazvati akutnu aspergilozu. Već i jedno aspergilima

zaraženo jaje može u tijeku inkubiranja zagaditi sva ostala.

Uputno je tijek inkubiranja što manje prekidati, jer svako prekidanje

izaziva smanjenje postotka izleženih pilića. U prosjeku je 10% neoplođenih

jaja i ona ne predstavljaju pravu osnovu za lampiranje. Jedno lampiranje

smanjuje postotak leživosti za 1-2% ako se obavi nakon prvog tjedna. Uputno

je međutim lampirati jaja prilikom preseljenja u ležionike, 18. dan, jer se tako

mogu izdvojiti sva neoplođena ili ona u kojih je zametak uginuo, što smanjuje

prijenos infekcije u valionik tijekom posljednja tri dana.

Valionički ostatak čine sva ona jaja iz kojih se nisu izlegli pilići. Njih se može

iskoristiti u kafileriji. Posebno je značajno izbjeći moguć dodir valioničkog

ostatka s izleženim pilićima.

Netom izleženo pile sadrži ostatak žutanjčane vrećice s hranjivim

tvarima dostatnim da preživi 72h, bez jela i pijenja vode, te ga je u tom

razdoblju moguće transportirati na bilo koju udaljenost u svijetu, što čini

značajnu prednost u odnosu na sve ostale životinje. Važno je znati da se u

žutanjčanoj vrećici nalaze još i protutijela koja u 14. danu inkubiranja počnu

postupno ulaziti u krvotok, a njihova se najviša količina postiže 3. dana nakon

leženja pileta kada je vrećica u cijelosti resorbirana. Pregled zdravlja tek

izleženih pilića vrše priučeni radnici, obraćajući pozornost na pupak koji mora

biti zatvoren i suh.

Pile se “škartira” ukoliko ima otvoreni ili vlažni pupak što je mjesto ulaska

infekta (bakterija ili gljivica) i osnova ugibanja pilića u nekoliko prvih dana

života. Ovakvi pilići, ukoliko se smjeste u prostor peradnjaka, niti jedu niti piju

ali će izlučenim mekonijem inficirati inače zdrave piliće.

Kao opći naputak ističe se da valionica mora biti dovoljno udaljena od izvora

zaražavanja pa prema tome ne može biti na farmi ili blizu nje. Preporuča se

filtrirati zrak što ulazi u prostor valionice.

Slika 1. INKUBATORSKA STANICA (VALIONICA) - JEDNODNEVNO PILE

(FARMA) jaja –oplođena - sanitarno obrađena - sortirana (u okvirima ili

kolicima)

VALIONICA (JEDNOSMJERNI PROTOK MATERIJALA)

• SKLADIŠTE - Komora za plinjenje (14,40C, 75% vlage, ne dulje od 7

dana)

• PREDVALIONIK - 18.d., ladice (37,50C. 65% vlage)

LAMPIRANJE

• VALIONIK - 18.-21. d. (37,2oC, 80% vlage)

PILE

• SORTIRNICA (pregled, škartiranje pilića)

• PROSTORIJA ZA CIJEPLJENJE, “sanitarna obrada”, I PAKIRANJE

PILIĆA

• PRANJE I DEZINFEKCIJA SVE KORIŠTENE OPREME

• TRANSPORT (najviše 72h)

2.3.1.1. Inkubacija kokošjih jaja Nesilice hibridnih linija izgubile su nagon čućenja na jajima pa je

prirodno leženje pilića, silom prilika, ustupilo mjesto umjetnom leženju.

Razvojni put uređaja za leženje, inkubatora, bio je dug. Prvi inkubatori

konstruirani su tek u prošlom stoljeću, a njihova je svrha oponašanje uvjeta

prirodnog nasada .

Prednosti umjetnog leženja velike su:

- proizvodnja pilića u svako doba godine

- neograničen broj dnevno ili tjedno proizvedenih pilića

- troškovi proizvodnje manji.

Uspjeh ili neuspjeh leženja pilića ovisi o:

- genetskoj osnovi rasplodne kokoši

- tehnologiji držanja i zdravlju nesilica

- kakvoći, veličini i rukovanju jajima

- kakvoći inkubatora i tehnološkom procesu inkubiranja.

2.3.1.2. Rukovanje jajima u valionici

1. Sortiranje: Jaja za rasplod odabiru se prema slijedećim vanjskim

obilježjima:

- normalni oblik

- prosječna masa (kokoš-60g, patka-70g, puran-86, guska-160g)

- neoštećena, te ne pretanka niti porozna mineralna ljuska

- čista površina ljuske jaja.

2. Dezinfekcija: Nakon sortiranja, jaja prikladna za rasplod unose se u plinsku

komoru zbog dezinfekcije površine ljuske pomoću formaldehida - plina (35

ml HCHO + 25 g KMnO4 + 17,5 ml H2O / m3), pomoću tekućih sredstava za

dezinfekciju postupkom uranjanja ili prskanja ili pomoću kratkotrajnog

zagrijavanja u struji vrućeg zraka pri 80oC. Jaja se mogu i oprati (u pravilu

pureća jaja). Jaja možemo ponovo dezinficirati prije ulaganja u inkubator ili

tijekom inkubacije ali ne između 2.-5. dana (embrionalni razvoj dišnog

sustava) i 18.-20. dana inkubacije (iskorištavanje bjelančevina i masti -

transponiranje). Do sada se najboljim načinom dezinfekcije pokazalo

plinjenje jaja formaldehidom.

3. Skladištenje: Najduže vrijeme skladištenja pri 15oC i 75% relativne vlage

zraka, te dovoljne količine kisika iznosi za kokošija jaja 14 dana, za pureća

10, jaja vodene peradi do 20 dana. Leživost se zbog skladištenja smanjuje

nakon 1. tjedna za 0,5% a u drugom za 1,0%. Kratkotrajno skladištenje pri

temperaturi od 20-25oC moguće je do 4 dana. Jaja se uvijek skladište

okrenuta tupom stranom prema gore čime se izbjegne prianjanje žumanjka uz

ljusku. Prirodno se glava pileta razvije u tupom kraju jajeta, blizu zračne

komorice.

5. Umjetno leženje:

Za uspješnu inkubaciju i leženje pilića treba ostvariti optimalnu:

1. temperaturu

2. vlažnost zraka

3. prozračivanje

4. okretanje jaja.

Predvalionici i valionici se nalaze u odvojenim prostorijama u kojima je

nužna klimatizacija sa stalnom temperaturom, vlagom zraka i prozračivanjem

(ventilacijom).

(Tablica Inkubiranje jaja)

a) Predinkubacija (predvalionici): Ovdje jaja ostaju 18-19 dana, a

nakon toga se prelažu u ležionike gdje ostaju 2-3 dana. Temperatura mora biti

37,6oC uz relativnu vlažnost zraka 52-55%. Prva tri dana inkubirana jaja se ne

moraju naginjati, a zatim se naginju na svaku stranu za 45o. Svrha je izbjeći

sljepljivanje zametne ploče i embrija (u protivnom ugiba od hipoksije).

b) U valionicima temperatura je niža (37,2oC), a relativna vlažnost

zraka viša (80%). Visoka vlažnost održava se dok svi pilići ne izađu iz ljuske,

a zatim se smanji kako bi se pilići osušili (tijekom 5-7) sati. Za to vrijeme

dolazi do resorpcije žutanjčane vrećice i zaraštavanja pupka. Visoka vlažnost

je potrebna zato:

- da bi pile moglo probiti kožicu i ljusku jajeta

- da se pile ne slijepi za ljusku

- da se spriječi isušivanje pileta.

U valionicima jaja se ne okreću. Polažu se u bočni položaj (vodoravni). Pile

probije ljusku 21. dan i to pretežno u dnu ruba zračne komore.

2.3.1.3. Inkubiranje jaja TRAJANJE INKUBACIJE JAJA RAZLIČITIH VRSTA PERADI VRSTA

UKUPNO RAZDOBLJE

(DANI)

PRIJENOS iz predvalionika

U VALIONIK (DANA)Kokoš

Puran

Patka

Mošusna patka

Guska (mala)

Guska (velika)

Japanska prepelica

Jarebica

Fazan

Perlinka

21

28

28

35-37

30

33-35

16-17

23-25

23-24

28

18-19

24

24

31

26

28

14

21

21

24

Skladištenje jaja prije inkubacije Skladištenje

(dani) Temperatura

(0C) Relativna

vlažnost (%) 1-3 4-7 8-14

20 13-16 11-12

75 75 75

Trajanje inkubacije za pojedinu vrstu peradi:

Vrsta peradi KOKOŠ PATKA (domaća)

PATKA (divlja)

GUSKA PURAN

TRAJANJE INKUBACIJE

21 28 33-35 30 28

PREDINKUBACIJA 17 22 30 1.-16.

17.-27.

24

SORTIRANJE JAJA (lampiranje)

6. + 17. 7.,14.,22. 7.,14.,30. 10. + 25. 9.+22.

DNEVNO OKRETANJE 8x 2.-22.

2x 180o

2.-30.

2x 180o

2.-25.

1x 120o

3x

HLAĐENJE - od 10.

dana 2x

od 10.

dana 2x

od 10.

dana 2x,

25.-pranje

od 10.

dana

Masa rasplodnih jaja i jednodnevnih pilića.

MASA JAJA U GRAMIMA MASA JEDNODNEVNIH PILIĆA

50 55 60 65 70

30,8 33,9 37,5 43,9 47,5

Odnos sastavnih dijelova jajeta:

ljuska s membranama 11%

bjelanjak s halazama 57%

žutanjak 32%

2.3.1.4. Razvoj kokošjeg embrijona U tijelu nesilice žumanjak se stvara više tjedana, dok ostali dijelovi (bjelanjak,

halaze, jajna opna, kutikula i ljuska) za oko 25 sati. Razvoj zametka započinje

već u spolnim organima nesilica, no kokošji embrion, za razliku od sisavaca,

razvija se izvan tijela majke. Zbog toga je važno da zametne stanice imaju na

raspolaganju sve potrebne tvari za izgradnju i zaštitu embrija.

Jednoslojna skupina stanica - blastodisk prelazi u dvoslojni blastoderm.

Razvoj zametka u jajetu:

1. faza - razvoj zametnih listića (iz blastoderma u ektoderm, endoderm i mezoderm)

ektoderm - koža, kljun, kloaka, oko, i živčani sustav

endoderm - probavni i dišni organi

mezoderm - kosti, mišići, krv, mokraćni i spolni organi

2. faza - razvoj unutrašnjih organa 3. faza - razdoblje rasta (tijelo zauzima pravilan položaj, unutrašnji organi se

uvlače u tjelesnu šupljinu, amnionska tekućina i bjelanjak potpuno se

utroše)

Srce kuca 2. dan, 4. dan nazire se glava, kljun, oči, noge, 15. dan struktura

zametka je dovršena, 19. dan uvuče se žutanjak

20. dan pile pijuče i kljuca ljusku

- Pile čini 60-67% mase uloženog jajeta

2.3.1.5. Najčešće pogreške pri inkubaciji jaja

NALAZ UZROK

- neoplođena jaja nedovoljno parenje; stari pijetlovi; parazitarne invazije, bolesti roditelja

- uginuće između 3. i 5. dana

inkubiranja

genetski čimbenici (mekana ljuska); nedovoljno okretanje jaja; previsoka ili preniska temperatura inkubiranja; nestručno rukovanje

- uginuće prije ili poslije

probijanja ljuske

loše zdravlje i hranidba roditelja; genetski čimbenici; pogreške u tehnologiji inkubiranja (niska vlažnost, preniska ili previsoka temperatura, nedovoljno okretanje - zračna komora u pogrešnom položaju), bakterijske infekcije

- uranjeno leženje previsoka temperatura

- zakašnjelo leženje preniska temperatura; stara jaja

- grub ili otečen pupak previsoka temperatura; preniska vlažnost;

pogrešna dezinfekcija za vrijeme leženja

- pilići prekriveni ostacima jajeta preniska temperatura; preniska vlažnost

zraka, loša hranidba roditelja

- nerazvijeni i nakazni pilići nedostatna hranidba roditelja; pogrešna

tehnika inkubiranja; nasljedne pogreške

B. PROFILAKSA

DEZINFEKCIJA I DEZINFICIJENSI

U suvremenom industrijskom peradarstvu proizvodnja se može postići samo

sa zdravom peradi. Jedna od važnih preventivnih mjera je pravilno provedena sanitarna obrada nastambe prija početka proizvodnje. Ispravno provesti postupak raskužbe može se tek ako se stručno provede

“priprema” objekta mehaničkim čišćenjem i pranjem kako bi se odabranom

raskužilu omogućilo neposredno djelovanje na mikroorganizme. U

peradarskoj proizvodnji raskužila moraju uništiti patogene ali i fakultativno

patogene parazite, viruse, bakterije i gljivice (kvasce i plijesni).

Dezinfekcija je uništavanje (štetnih) mikroorganizama kemijskim ili

fizikalnim sredstvima.

Sterilizacija je potpuno uništavanje svih vrsta mikroorganizama.

Sanitacija je bilo koji postupak kojim se smanjuje mikrobne

kontaminacije na dopuštenu količinu.

Izraz baktericid se koristi za kemijsku tvar ili fizikalni postupak koji

brzo uništava bakterije, u pravilu nesporulirajuće. Germicid je tvar koja

uništava sve vrste patogenih mikroorganizama. Antiseptici nisu germicidi,

već tvari koje usporavaju rast ili razmnožavanje mikroorganizama. Antiseptici,

dakle, sprečavaju ili odgađaju truljenje. Ponekad se susrećemo s izrazom

fungicid, to je tvar (u obliku plina) koja uništava pretežito gljivice.

Dezinficijensi mogu biti fizikalne ili kemijske tvari, te toplina i

ozračivanje. Kemijske tvari su najčešće fenoli, teški metali, alkoholi, oksidanti i

deterdženti.

Prije svake dezinfekcije, sredstva i opremu treba temeljito mehanički

očistiti - što je najvažnija pretpostavka uspjeha dezinfekcije. Djelatnim

čišćenjem otklonit će se 95% mikroorganizama, a također i organske tvari,

poput mlijeka, jaja, seruma ili gnoja, koje onemogućuju dezinficijensima

neposredno djelovanje na mikroorganizme. Prvi korak je odabrati sredstvo za

čišćenje, npr. natrijevu lužinu, natrijev karbonat ili katijonske deterdžente.

Postupci čišćenja hranilica, posuda za otpad i sl. razlikuje se od

čišćenja nastambe. Poseban problem predstavlja čišćenje dvorišta, nastambi i

prostora gdje se već nalazi stelja ili slično. Idealno bi bilo stelju prskati

otopinom kvarternog amonijaka u omjeru 1:10000 što istodobno sprečava

dizanje prašine. Zatim svu trulu stelju treba ukloniti i spaliti. Ako se stelja

teško spaljuje, može je se duboko zakopati i prekriti klornim vapnom. Svu

opremu koja se koristila pri uklanjanju stelje, poput grablji, vila, lopata i sl.

treba pažljivo očistiti i dezinficirati. Nastambe se najbolje čiste pomoću vruće

pare, kipuće vode ili istodobno jednim i drugim. No prilike su često takve da

se čišćenje može provesti jedino kemijskim sredstvima i vodom. Različite

otopine za čišćenje zahtijevaju različiti postupak i primjenu. Željezo se može

prati bilo kojim lužnatim deterdžentima. Nehrđajuće željezo podnosi i vrlo

korozivna sredstva, čak i dušičnu kiselinu (HNO3). Aluminij se ne smije prati

kiselinama ili kaustičnom sodom (NaOH). Predmeti od stakla se mogu čistiti

bilo čime, osim jakim lužinama.

Kada su oprema i prostorije očišćene, mogu se dezinficirati. Vruća

voda i para su u mnogim slučajevima djelotvorniji od kemikalija jer se njima

pere, a ujedno, uslijed visoke temperature i dezinficira. Međutim, ovim

načinom dezinfekcije ne uništavaju se brojni patogeni mikroorganizmi koji

tvore spore. Para pod pritiskom osigurava najbolju fizikalnu dezinfekciju. Ona

najbolje djeluje kada je zagrijana površina sasvim mokra. No ponekad se

uređaji za paru ne koriste, već se primjenjuju kemijske otopine. Idealni

dezinficijens mora imati veliku germicidnu moć, biti stabilan, a djelovanje mu

ne smije slabiti u prisustvu organskih tvari, zatim treba biti dobro topiv, a u

obliku emulzije, stabilan. Mora dobro penetrirati u površine, ali ne smije

korodirati metal niti ga bijeliti ili mu mijenjati strukturu. Od izuzetne je važnosti

da je neškodljiv za ljude i životinje. Ne postoje tvari koje uništavaju istodobno

sve mikroorganizme što mogu prouzročiti zarazu i to u svim mogućim

uvjetima.

Postoji više vrsta dezinficijensa i sredstava za sanitaciju. Svako od

njih tek u određenim uvjetima optimalno djeluje. U obzir treba uzeti pH,

kompatibilnost s drugim kemijskim tvarima što se koriste u valionici, količinu

prisutne organske tvari, temperaturu i vlažnost. Ponekad se kemikalije (bilo

dezinficijensa, bilo sredstava za sanitaciju) iako djelotvorne, ipak ne mogu

primijeniti, jer su toksične za ljude odnosno perad. Može se dogoditi i da

djeluje korodirajuće na neke dijelove valioničke opreme. Primjerice u

komercijalnim valionicama, čest je slučaj korištenja nedovoljno djelotvornih

proizvoda ili krive upotrebe kemikalija, što može biti vrlo skupo. Bez obzira

koji se dezinficijens koristi u valionici, neophodno je točno slijediti upute o

koncentraciji otopine, te je primijeniti u ovisnosti o trenutnom stupnju čistoće.

Rukovodilac valionice koji ne slijedi upute, ne samo što troši novac, već može

i značajno narušiti zdravlje životinja. Koristi li se, umjesto preporučene,

dvostruka količina nekog sredstva, učinak se ne poboljšava, a trošak za

dezinfekciju nastambe udvostručuje. Ako proizvod, upotrijebljen prema

uputstvu, ne daje zadovoljavajuće rezultate, treba ga dati na analizu.

-U k r a t k o - Uspjeh dezinfekcije ovisi o:

1. temeljitom čišćenju prije dezinfekcije

2. testiranju dezinficijensa (npr. na uzročniku salmoneloze)

3. primijenjenom razrijeđenju

4. temperaturi prostora

5. načinu primjene i vremenu izlaganja

Dobar dezinficijens mora:

1. imati sposobnost ubijanja uzročnika bolesti (peradi)

2. biti stabilan u prisutnosti organskih tvari

3. biti netoksičan za ljude i životinje

4. penetrirati brzo u organsku tvar

5. uklanjati prljavštinu i masnoće

6. biti ekonomičan u primjeni

Idealan dezinficijens ne postoji, ali ih zato na tržištu ima mnogo vrsta.

1.1. VRSTE DEZINFICIJENSA

Alkoholi

Za dezinfekciju instrumenata, igala za cijepljenje i drugih sitnih predmeta u

valionici koristi se izopropanol i etilni alkohol. Alkoholi nisu prikladni za velike

predmete ili nastambe, jer djeluju samo kratko vrijeme, zbog isparavanja, a i

lako su zapaljivi.

Krezoli

Krezoli su derivati ugljenog katrana, jakog vonja i nadražuje kožu. Mogu se

koristiti s deterdžentom, otrovni su za tek izležene piliće. Najbolje ih je koristiti

u peradnjacima, desbarijerama i za dezinfekciju podova.

Klor

Dezinficijensi i otopine za sanitaciju koje sadrže klor najdjelotvornije su kad se

koristi slobodni klor. U obliku pare su otrovni za ljude i piliće. Klor može iritirati

kožu i korodirati metal ako se nepravilno primjenjuje. Kada se koristi u

kombinaciji s deterdžentom, pospješuje dezinfekciju.

Jodofori

Jodofori ili dezinficijensi koji oslobađaju jod, najbolje djeluju u kiseloj sredini

(pH 2-4). Ne mogu se koristiti tamo gdje ima organske tvari. Djelotvorni su

protiv gram pozitivnih i gram negativnih bakterija i gljivica. Jodni dezinficijensi

se preporučuju za sanitaciju pitke vode, ali su preskupi za rutinsku

dezinfekciju valionica te nemaju produženo djelovanje.

Sintetski fenoli

Sintetski fenoli su najdjelotvorniji germicidi, naročito ako se pravilno koriste.

Djeluju brzo i protiv bakterijskih spora. Fenole treba koristiti za desbarjere

(bazene za noge), podove u valionicama, opremu za nasad jaja, valionike i

sanitaciju opreme. Vrlo su dobri i za dezinfekciju nastambi za uzgoj. Treba

obratiti pozornost na preporuku proizvođača zbog mogućeg korozivnog

djelovanja. Fenoli imaju dulje djelovanje od ostalih dezinficijensa.

Kvarterni amonijevi spojevi

Kvaterni amonijaci su prozirni i bez mirisa. Dezodoriraju i djeluju kao

deterdženti, te vrlo dobro dezinficiraju površine mehanički očišćene.

Neutraliziraju ih različita onečišćenja (rezidue), neki anionski deterdženti i

organske tvari. Općenito su djelotvorni protiv gram pozitivnih i gram

negativnih bakterija. Imaju ograničeno sporocidno i tuberkulocidno djelovanje.

Najdjelotvorniji su za dezinfekciju podova valionice, te raspršeni po plohama

zidova i inkubatora. Neškodljivi su, ako se koriste u preporučenim

koncentracijama.

Formaldehid

Formaldehid za fumigaciju (plinjenje) je djelotvoran, protiv mikroorganizama

koji se nalaze na površinama, pri povišenim temperaturama (preko 200 C) i

vlazi okoliša (75%). Slabo prodire kroz površine. Zbog toksičnosti,

formaldehid je izgubio ponešto na popularnosti. Plin formaldehida se

oslobađa bilo iz vodene otopina (formalin) ili paraformaldehidnog praška. Vrlo

je otrovan za ljude i perad, te se moraju poduzeti sve mjere zaštite.

Ostali dezinficijensi

Natrijev hidroksid koji se često naziva i soda za pranje (kaustična soda),

znatno je manje kaustična i iritirajuća od lužine i može se koristiti kao 4%-tna

otopina. Spoj je znatno djelotvorniji ukoliko je otopina vruća ili barem topla.

Najvrednija je kao sredstvo za čišćenje, znatno više nego kao dezinficijens.

Natrijev hidroksid ili lužina u obliku kaustične sode, koja sadrži najmanje 90%

natrijevog hidroksida, dobar je opći dezinficijens. Otopina za dezinfekciju

treba biti pripremljena tako da se otopi 2 kg lužine u 35 litara vode. Može se

koristiti za dezinfekciju prostora kontaminiranih sporama bakterija.

Gdje se ne može primijeniti vapno (kalcijev hidrat - CaO), moguće je

upotrijebiti gašeno vapno (Ca(OH)2). Da bi se dobila vodena suspenzija,

koristi se 1 kg vapna za 20 litara lužnate otopine. Dodavanje vapna natrijevom

hidroksidu sprečava konverziju aktivnog principa, natrijevog hidroksida u

natrijev karbonat koji je znatno manje djelotvoran.

UPOZORENJE: Koncentrirana natrijeva lužina je otrov. Treba paziti da ne

dođe u dodir s očima i da se ne udiše prašina koja se diže pri rukovanju tim

otrovom u suhom obliku. Postotak lužine potreban za dezinfekciju nije

škodljiv, ako se njome pažljivo rukuje. Uvijek treba nositi gumene čizme i

rukavice za vrijeme dezinfekcije natrijevim hidroksidom. Da bi se s ruku

očistila otopina, obično ih je dovoljno oprati vodom. Po potrebi može se

neutralizirati i octom. Ako lužina uđe u oči, treba ih isprati čistom tekućom

vodom (odmah otići liječniku), a nakon toga zasićenom vodenom otopinom

borne kiseline (acidum boricum). Razrijeđena lužina ima slabo ili nikakvo

štetno djelovanje na drvo, gumu ili pamuk. Škodljiva je za obojene ili lakirane

površine i materijale od vune odnosno svile. Dobro nauljena koža može se

izlagati njezinom utjecaju samo kratko vrijeme. Otopina lužine može se držati

u spremnicima napravljenim od sirovog drva, gline, emajla ili metala, osim

aluminija. Spremnici moraju biti dobro zatvoreni da bi se onemogućilo

prelaženje u karbonat. Lužine se mogu koristiti za čišćenje peradnjaka i

drugih jako zagađenih prostorija. Vodena otopina 2 %-tni natrij hidroksida

može se upotrijebiti protiv vegetativnih oblika mikroorganizama i parazita. Za

sporulirajuće mikroorganizme lužina mora ostati na podovima i zidovima

tijekom najmanje 8 sati, a zatim je treba dobro isprati.

Gašeno vapno ponekad se koristi kao dezinficijens, ali posjeduje mnoga

neželjena svojstva. Vapno je iritans, kaustičan je, iako manje od natrijevog i

kalijevog hidroksida. Kreč je “živo” vapno, obično pomiješano sa solju - 24 kg

živog vapna na 10 kg soli u vodi, koji se koristi za bojenje drvenih zidova.

Korisno je za dezinfekciju nastambi za perad za suzbijanje uzročnika različitih

bolesti koje mogu preostati u raspuklinama zida, podovima i drvenim

ogradama. Dodatak 4% sapunastog krezola ili 0,5 kg vapna poboljšava

učinak dezinficijensa. Na tržištu se mogu nabaviti i komercijalni preparati od

gašenog vapna koji sadrže i insekticide. Sve ove preparate treba koristiti

neposredno nakon što se pomiješaju s vodom. Negašeno vapno može se

primijeniti u dvorištima za perad, a često se njime prekrivaju mrtve životinje

prije no što ih se spali, da bi se spriječilo širenje bolesti preko životinja koje se

hrane lešinama. Ako se neprekidno izlaže zraku, uništit će se njegova

svojstva dezinficijensa.

Sapuni - ponekad su korisni kao baktericidna sredstva. Imaju vrlo slabo

baktericidno i bakteriostatsko djelovanje i njihova korist je uglavnom u

fizikalnom čišćenju.

Anionski deterdženti imaju slabo antibakterijsko djelovanje i djelotvorni su

samo protiv gram pozitivnih organizama.

DEZINFICIJENSI VRSTE PRIMJENA KONCENTRACIJA NAPOMENE

Alkohol (etanol, izopropanol,

metanol)

za dezinf. kože i hitnu dezinf. instrumenata

70%

skup, nije djelotvoran za baktske spore

Borna kiselina za ispiranje očiju i osjetljivih dijelova tijela

6%

blagi antiseptik, ako se absorbira u većoj kol. oštećuje živčani sustav te ga zamjenjujemo antibioticima

Kloridi (natrijev

hipoklorit, kloramin)

1. potapanje i pranje jaja, 2. u klaonicama, 3. sanitacija pitke vode za perad, 4. dezodorans Ako je konc. dovoljna uništava sve vrste bakterija, gljivica i virusa

200 ppm dezinf.

50 ppm sanitacija

korozivni za metale, a organske tvari ih neutraliziraju, ne djeluje na TBC i na spore bakt.

Krezol pogodan za dezinf. nastambi, opreme i desbarijere, ako je u nafti dobar je za dezinf. podova, djeluje protiv TBC i tekuti

2-4% otopina

može se ugraditi u vodu, benzin i

gorivo ulje

djelotvoran je na organskim tvarima, ne može se primijeniti tamo gdje se miris može absorbirati

Formaldehid (kao plin ili tekućina- formalin)

djeluje protiv virusa, bakterija i gljivica, pogodan kao dezinf. u nastambi nakon pojava bolesti, u valionicama prije i tijekom inkubacije - plinjenje jaja

tekućina: 2-4% plin:35ml 40% formalina+ 25g kalijevog permanganata + 17,5ml vode- zagrijavanjem oslobađa se plin formaldehid

neugodan vonj, razara živo tkivo, otrovan je, baktericidno svojstvo ovisi o vlažnosti (oko 75%) i temperaturi (oko 15oC)

Jod (tinktura)

za dezinfekciju kože, kod manjih povreda i

oštećenja

kao tinktura 2% ili 7%

ne prekrivati zavojem, očistiti kožu prije, korozivan za metale

Jodofori (jodni preparati)

uništavaju sve bakterije, gljivice i

većinu virusa 1. uranjanje jaja 2. dezinf. valionica i peradnjaka 3. sanitacija klaonica, desbarijera i pitke vode

dezinf. 50-75% titracijskog joda, sanitacija 12-25ppm, 12,5 ppm titracijskog joda- kao antiseptik u pitkoj vodi

inhibiran je na organskoj tvari, ne upotrebljavati blizu izvora topline

za perad Gašeno vapno kao dezodorans

raspršen po gnoju i živ. odpatcima, kao dezinf. ako se rasprši po podu ili primijeni kao vapneno mlijeko po površinama

kao prašina, mlijeko ili boja ali

uvijek svježe pripremljeno

nije djelotvoran protiv spora bakterija,

potrebno je zaštititi oči kad se dolijeva

voda

Kaustična soda Natrijev

hidroksid

na betonskim

podovima

2% ili 5% otopina najdjelotvorniji je

vruć, za neutralizaciju koristi se ocat

oštećuje tkanine, aluminij, obojene površine, oprez jer spaljuje ruke i lice, ne djeluje na TBC

Lizol (krezol sa sapunom)

dezinf. kirurških instrumenata, za dezinf. ruku prije

operacije

0,5%-2% neugodan vonj

ne miješa se s tvrdom

vodom

Fenol (karbolna kiselina) 1.derivati katrana 2.sintetički fenoli

uranjanje jaja, dezinf. valionice, peradnjaka i opreme, desbarijere

općenito 100ppm kao dezinficijens

55ppm za sanitaciju

razlikuju se proizvodi te treba čitati uputu proizvođača

organske tvari ih razrjeđuju, ali ne i

inhibiraju, ne djeluje na viruse

Kvarterni amonijaci

djelotvorni protiv bakterija i gljivica

1.pranje jaja i uranjanje 2.dezinf. valionica, peradnjaka i opreme, 3. sanitacija pitke vode

sanitacija 200 ppm

dezinfekcija 400-800ppm

metal korodira, narušen učinak

organskim tvarima,loše djeluje na viruse, ne djeluje

na TBC i na bakt. spore, inhibira ih

sapun, kalcij, magnezij, željezo i

aluminijeve soli Sapuni limitiran učinak

prema mikroorganizmima, dobar za pranje i čišćenje prije dez.

komercijalni preparati

ne upotrebljavati kao

zamjenu za dezinficijens

Toplina (para, vruća

voda, kuhanje ili spaljivanje)

spaljivanje otpada, para-oprema u peradnjaku, napose ako se koristi s fenolnim germicidima

10 min. za vrelu

vodu

vrela voda uništava sve uzročnike bolesti, ne i spore vlažna toplina je bolja od suhe, najdjelotvornija je para pod pritiskom

SVOJSTVA I UPOTREBA DEZINFICIJENASA U PERADARSTVU

Formal-dehid

Klorid

Organski jod

Fenool

Kvaterniamonij

Krezol

Svojstvo:

Baktericidno

Fungicidno

Virucidno

Toksično

+

+

+

+

+

+

+/-

+

+

+

+/-

+

+

+/-

+/-

+

+

+/-

+/-

+

+

+

+

+

Upotreba

Pranje jaja

Potapanje jaja

Dezinfekcija vodom

Bazeni za noge

(desbarijera)

Klaonica

Dezinfekcija valionice

Dezinfekcija nastambe

za perad

-

-

-

-

-

+

+

+

+

+

-

+

-

-

-

+

+

-

+

+

+

-

-

-

+

-

+

+

+

+

-

+

+

+

+

-

-

-

+

-

-

+

Ostale značajke:

Otpornost na organske

tvari

Kompatibilnost sa

sapunima

Kompatibilnost s

lužinama*

Djelotvoran pH

Utjecaj tvrde vode

Slaba

Slaba

+

-

kiselin

a

-

Umjeren

a

+

-

kiselina

-

Visoka

+

+

kiselin

a

+/-

Slaba

-

+

lužina

+/-

Umjer

+

+

+ = pozitivno svojstvo - negativno svojstvo +/- = ograničeno djelovanje određenog svojstva * izuzeci: natrijev heksametofosfat natrijev tetrafosfat natrijev tripolifosfat natrijev heptafosfat

1.3. BAKTERIJE I GLJIVICE U NASTAMBAMA PREMA UČESTALOSTI POJAVLJIVANJA

BAKTERIJE GLJIVICE

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

Bacillus spp.

Micrococcus spp.

Actinomyces spp.

Escherichia coli Streptococcus faecalis

Proteus spp.

Koliformne bakterije

Salmonella spp.

Staphylococcus spp.

Pseudomonas spp.

Kvasci

Penicillium spp.

Rhizopus nigracans

Aspergillus spp.

Cladosporium sp.

Mucor spp.

Trichoderma sp.

Fusarium spp.

Alternaria sp.

52

CIJEPLJENJE

Primjena specifičnih cjepiva (vakcina) učestali je postupak sprečavanja

pojave zaraznih bolesti. U peradi se primjenjuje relativno veliki broj virusnih, a

tek poneko bakterijsko cjepivo, što ovisi o aktualnoj epizootiološkoj situaciji. U

peradarskoj proizvodnji obvezno je cijepljenje protiv newcastleske bolesti, dok

se ostala cijepljenja provode prema potrebi i ovisno o proizvodnoj namjeni

uzgajanog jata peradi.

Razlikujemo aktivna ili “živa” cjepiva, koja sadrže živog uzročnika neke

bolesti, uglavnom blagih patogenih svojstava ili su ta svojstva oslabljena

"atenuirana", te inaktivirana cjepiva, u kojima se "imunogena tvar" ne može

replicirati.

Rezultat cijepljenja je stvaranje imunosti prema određenoj bolesti. O

imunokompetenciji ovisi sposobnost stvaranja protutijela.

Živa virusna cjepiva proizvode se uglavnom zaražavanjem ebrioniranih

kokošjih jaja ili staničnih kultura. Ona mogu sadržavati sasvim blage sojeve

virusa (lentogene), zatim sojeve srednje patogenih svojstava (mezogene), a

koji puta se koriste i cjepiva s puno patogenim sojem (velogena). U potonjem

slučaju cjepiva se primjenjuju u prethodno imunizirane peradi, koja je proizvela

veliku količinu specifičnih antitijela (primjer “vrućih” sojeva virusa zarazne

bolesti burze), a koji puta se ta cjepiva primjenjuju u vrijeme kad nastupi dobna

rezistencija ali prije spolne zrelosti (patogeni virus ptičjeg encefalomijelitisa u

kokoši dobi 28 ili više dana, neće uzrokovati bolest). Inaktivirana cjepiva koriste

se isključivo nakon živih i njima se ostvaruje dugotrajna specifična zaštita.

Bakterijska cjepiva nalaze se na tržištu najčešće kao inaktivirani

pripravci. Proizvode se i živa bakterijska cijepiva od atenuiranih sojeva (npr.

Salmonella typhimurium). Često se cjepivo spravlja od nekoliko serovarova iste

bakterije, ali postoje i cjepiva s npr. dvije različite vrste bakterija (npr. E. coli +

Pasteurella multocida). Za sada u Hrvatskoj nema veće potrebe za korištenje

bakterijskih cjepiva. Upitno je da li bakterijsku infekciju spriječiti kvalitetnim

zoohigijenskim mjerama, te je ako se pojavi liječiti, ili pristupiti cijepljenju.

2.1. Postupci primjene cjepiva

53

• pitkom vodom

• raspršivanje/nebulizacija

• okulonazalno

• skarifikacija

• injekcija – intramuskularno ili supkutano

• in ovo primjena

Primjena s pitkom vodom

To je primjereni način davanja većine živih cjepiva, posebice protiv bolesti

poput zarazne bolesti burze (gumborska bolest) i ptičji encefalomijelitis, gdje je

ciljni organ probavni sustav. Nazočnost nepčane pukotine u peradi također

omogućuje korištenje ovog načina i za većinu cjepiva protiv bolesti dišnog

sustava, jer cjepivo iz usta dospijeva u nosnu šupljinu.

Postupak raspršivanja

Primjena cjepiva protiv dišnih bolesti raspršivanjem vrlo je učinkovit postupak.

Raspršivanje se koristi u dva različita slučaja:

raspršivanje netom izleženih pilića u transportnim kutijama

raspršivanje pticama u nastambama za perad.

Raspršivanje netom izleženim pilićima

Klasični način. Netom izleženi pilići smješteni u transportne kutije su

najpovoljnija prilika za kontrolirano davanje cjepiva. Za 100 pilića koliko ih se

nalazi u transportnoj kutiji koristi se 7-40 ml suspenzije, ovisno o vrsti cjepiva i

uređaju za raspršivanje. Veličina raspršene čestice iznosi 100-300 mikrona što

je dovoljno veliko za sprečavanje cjepne reakcije. Čestice ove veličine ne ulaze

duboko u dišni sustav već samo u njegov prednji dio te površinu očnih

spojnica.

Primjena cjepiva duboko u dišni sustav. Novi postupak omogućen je

primjenom ultrazvučnog raspršivača koji tvori monodisperzni sustav (95%)

čestica veličine 2-5 mikrona. Postupak je neusporedivo bolji u odnosu na

54

ostale načine davanja cjepiva netom izleženim pilićima. Do sada korišten je za

davanje cjepiva protiv NB, ZB, MB (HVT FC-126) te ZBB.

Raspršivanje cjepiva u prostoru peradnjaka

Epizootiološke prilike nastale modernizacijom i industrijalizacijom peradarstva

iziskuju primjenu cjepiva protiv najznačajnijih bolesti dišnog sustava,

newcastleske bolesti i zaraznog bronhitisa. Cjepiva je, u obliku vodenih

suspenzija moguće jednostavno primijeniti u prostoru peradnjaka. Razlikujemo

dva načina:

Uređaji s tlačenim zrakom. Veličina čestice ovisi o veličini promjera mlaznice

(“dizne”). Ovi uređaji proizvode čestice s vrlo velikim rasponom njihovih

dimenzija, od 50 do 1000 mikrona. Nepovoljna strana ovog postupka je vrlo

brza degradacija veličine čestice, te se one u opisanoj veličini nalaze do

najviše 50 cm od mlaznice. Zbog toga se i mlaznica mora približiti do zone

disanja ptica (najmanje 50 cm). Cjepivo tek u manjoj mjeri ulazi u dišni sustav,

a dodiruje očne spojnice. Zbog navedenog koriste se veće količine vode, 15-30

litara po peradnjaku (1000 m2)

Uređaji s kontroiliranom veličinom čestice.

Koriste se uglavnom uređaji izrađeni za potrebe hortikulture ili posebni uređaji

za raspršivanje cjepiva. Sprej nastaje centrifugalnom silom kojom brzo

rotirajuća ploča raspršuje vodenu suspenziju cjepiva. Nastali sprej zatim se

raspršuje odgovarajućim propelerom do zone boravka peradi. Veličina čestice

spreja iznosi 80-100 mikrona što je dovoljno za ulazak u prednji dio dišnog

sustava. Ovim se uređajem cjepivo raspršuje do udaljenosti 3 metara i u širinu

1 metar. Za cijepljenje približno 30000 ptica (bez obzira na dob), potrebno je

oko 900 ml vodene suspenzije cjepiva.

U svim postupcima raspršivanja cjepiva koristi se destilirana i sterilna voda.

Prostor peradnjaka potrebno je zamračiti kako bi se perad potpuno umirila

(prašina) a također istodobno se gasi i ventilacija. Nakon cijepljenja, najprije se

postupno pojača osvjetljenje a zatim, nakon 10 minuta, uključe ventilatori.

55

Okularna (okulonazalna) primjena cjepiva

Moguće najučinkovitiji (ali i mukotrpni) način primjene živih cjepiva pticama.

Svaku se pticu hvata no prima punu dozu cjepiva. Pri davanju cjepiva, prstom

se zatvori jedna nosnica te po kap cjepiva (0,2 ml) ukapava u slobodnu

nosnicu i oko. Valja pričekati da ptica trepne kapkom odnosno udahne i tako

unese cjepivo u šupljinu kljuna. Postupak potiče jednako lokalnu i humoralnu

imunost, zbog Harderove žlijezde koja se nalazi u blizini trećeg kapka. Ovim se

postupkom najčešće primjenjuju lentogena cjepiva protiv newcastleske bolesti.

Transfiksacija i skarifikacija (kožni način)

To je postupak unašanja cjepiva u kožu, a koristi se isključivo za davanje

cjepiva protiv boginja peradi, iako se uz to cjepivo može dati i ono protiv ptičjeg

encefalomijelitisa. Za davanje cjepiva koristi se krilni nabor (“wing web”) i

posebna dvokraka igla. Moguće je cjepivo primijeniti i na skarificiranu kožu

bedra. Valja posebno paziti da cjepivo ne dođe u dodir s očima ili ustima ptice

što može izazvati lezije u ovim organima a može se proširiti i na kožu glave.

Injekcija

Intramuskularna ili subkutana injekcija najučestaliji je način primjene

inaktiviranih i nekih aktivnih cjepiva. Cjepivo se na tržište isporučuje u bocama

s 500-1000 doza. Automatske brizgalice omogućuju lakše cijepljenje velikog

broja životinja. Mjesto primjene cjepiva najčešće je grudni mišić ili potkoljenica

iako se koji puta koristi i potkožje vrata. Potreban je oprez pri davanju injekcija

jer, zbog počinjene pogreške u davanju, postoji opasnost od nastajanja

granuloma, šepavosti, otečenje glave ili rupture jetre, ovisno o mjestu primjene

injekcije. Igla se mora zamijeniti nakon injekcije svakih 200 ptica kako bi se

spriječila bakterijska kontaminacija. Dodatak automatskoj brizgalici danas

omogućuje dekontaminaciju igle nakon svake injekcije, čime se sprečava

unakrižna kontaminacija. Izrađeni su i uređaji kojima se cjepivo primjenjuje

parenteralno bez igle (visokim pritiskom “pištoljem” cjepivo se unosi u potkožje

ili dublje). Ovim se postupkom značajno smanjuje opasnost od kontaminacijete

se poboljšava uniformnost u davanju cjepiva.

“In ovo” primjena cjepiva

56

Postupak, razvijen pred desetak godina, omogućuje primjenu cjepiva u

oplođena kokošja jaja kroz zračnu komoricu, između 17,5 i 19. dana

inkubiranja. Za tu svrhu koriste se posebni uređaji. Postupak se je pokazao

učinkovitim za davanje cjepiva protiv Marekove bolesti te nekih cjepnih sojeva

virusa zarazne bolesti burze. Pored neosporne prednosti zbog brzine u odnosu

na ostale načine primjene, postupak se nije pokazao učinkovitijim u zaštitnom

smislu.

U Hrvatskoj se koriste ova virusna cjepiva:

Cjepivo protiv Vrsta cjepiva

(cjepni soj) Doza (u log10)

Način primjene

Marekove bolesti

Herpes virus purana FC126, Herpes virus Marekove b. CBI 988

3,0 3,0

s/c, i/m, in ovo, nebulizacija s/c, i/m, in ovo,

Zarazne bolesti burze Različiti sojevi atenuiranog virusa

2,0-5,3 o/n, sprej, pitka voda

Zaraznog bronhitisa peradi

Massachusetts-tip H 120; H 52

3,0 o/n, sprej

Newcastleske bolesti LaSota ili Hitchner B1 6,0 o/n, sprej. nebulizacija

Reovirusnog artritisa Atenuirani reovirus S 1133

4,0 i/m

Boginje peradi Atenuirani kokošji soj 2,0-3,7 i/c Ptičjeg encefalomijelitisa

Calnek 1143 3,0 pitka voda ili u voljku

57

Shema imunoprofilakse u kokoši

- cijepljenje (pasivna imunost)

- docjepljivanje (aktivna imunost)

Roditelji

Embrion

1/d pilići

Tovni pilići

Pilenke

Nesilice

58

2. D I J A G N O S T I Č K I P O S T U P C I 1. anamneza 2. klinička pretraga

3. patološkoanatomska pretraga (makroskopska, histološka)

4. izdvajanje uzročnika (mikrobiološka)

a) za života (vađenje krvi, obrisak, izmet - mekonij)

b) poslije smrti (organi, izlučevine, pretraga valioničkog ostatka)

c) iz okoliša (hrana, voda, stelja, obrisci površine nastambe, kakvoća i

količina zraka)

5. imunološki postupci - serološka i alergijska reakcija

6. biološki pokus (homologne ili heterologne životinje)

7. terapijski postupak - etiološka terapija

2.1. A N A M N E Z A 1. STALNI PODACI veličina objekta – tehnološka opremljenost

proizvodna namjena i izgled objekta

način držanja, hranjena i pojenja te broj i izgled (vrsta) hranilica i pojilica

vrsta stelje, broj gnijezda itd.

2. PROMJENLJIVI PODACI ŽIVOTINJE – vrsta, podrijetlo, dob, broj, datum prijama

sastav hrane (receptura) i dodaci hrani

svjetlosni režim i temperatura u nastambi

primijenjena - zaštitna sredstva (lijekovi) i cjepiva; PROFILAKSA-monitoring

prijašnje bolesti - epizootiološki podaci

3. OD NEPOSREDNOG ZNAČAJA ZA DIJAGNOSTIKU SU:

potrošnja hrane i vode, zadnja isporuka hrane

POREMEĆAJI - nešenja, težine, masa i kavoća jaja, leženje pilića

vladanje: glasanje, uginuće (dinamika i proširenost)

izgled stelje

opažanja tehnologa na farmi

prijenos horizontalni ili vertikalni (infekcija jajeta u tijeku oblikovanja u tijelu

kokoši – forenzičko prosuđivanje)

59

2.2. KLINIČKA PRETRAGA

Moramo ustanoviti da li je:

a) ZRAZNA BOLEST = nagla pojava uz opći infekciozni sindrom

akutna kronična

- septikemijska s općim infekcioznim sindromom

(iscjedak iz nosa i konjuktiva, dehidracija, - opća slabost

proljev, respiratorni znakovi) - inapetenca

- kaheksija

- egzantematična - anemija

(promjene po koži i perju, po kljunu i -grtanulomi i tumori

konjuktivama, sljepilo)

- centralni živčani sustav

(npr. botulizam, tetanus - inkoordinacija,

tremor, pareza, paraliza, neuobičajen položaj

krila i nogu, tortikolis)

Moramo ustvrditi i sve ono što pripada tzv. Vogralikovom lancu:

1. virulencija i količina (broj) mikroorganizma

2. izvor zaraze

3. putovi širenja

4. ulazna vrata

5. dispozicija organizma

b) BOLEST UVJETOVANA HRANIDBOM (najčešće se očituje: depresija rasta, promjena oblika i kakvoćeljuske

jajeta, promjene po nogama, promjene perja).

c) BOLEST UVJETOVANA NAČINOM DRŽANJA (npr. dišne bolesti)

d) STRES

Bolesti peradi najčešće su ipak višeznačna (multikauzalne) etiologije izazvane pretežito:

djelovanjem mikroorganizama, pogreškama u primijenjenoj tehnologiji ili

pogreškama u hranidbi

60

KLINIČKA PRETRAGA (BOLESNE) PERADI

Uz kliničku pretragu peradi, potrebno je pregledati nastambu u kojoj ona

živi (izgled i konstrukcija), svjetla, pojilice, hranilice, temperaturu, zrak, prašinu,

plinove, stelju, funkcioniranje pojedinih uređaja). Mora se provjeriti koje i kako

su sprovedene zoosanitarne mjere.

Pri pojedinačnom pregledu peradi, dobro je iznijeti je na danje svjetlo.

A) PREGLED POPULACIJE U MIROVANJU 1. OPĆE STANJE (UJEDNAČENOST UZRASTA, VLADANJE: ŽIVAHNOST,

POTIŠTENOST)

2. GOJNO STANJE (PALPACIJA GRUDNOG MIŠIĆJA I VAGANJE)

3. PERNI POKRIVAČ (VRSTA OPERNAĆENOSTI s obzirom NA DOB,

ČUPAVOST, NAKOSTRIJEŠENOST, ISPADANJE PERJA, PREGLED NA

EKTOPARAZITE, ONEČIŠĆENJE U OKOLICI PRIRODNIH OTVORA

ITD.)

4. POVRŠINA KOŽE (BOJA, RANE, KRVARENJA, EDEMI, KRASTE,

EKTOPARAZITI ITD.)

5. PRIVJESCI NA GLAVI (BOJA, NABORANOST, SMEŽURANOST,

OTEČENJE, OSIP, NEKROZE I OŽILJCI - kod dobrih nesilica dobro su

prokrvljeni i crveni)

6. TJELESNA TOPLINA (NEMA NAROČITO ZNAČENJE-normalno je za

kokoš 41,20C, purana 40,7oC, patku 41,1oC, gusku 40,50C)

7. OČI (KONJUKTIVITIS, KERATITIS, ZAMUĆENJE LEĆE, OBLIK

ZJENICE, BOJA ŠARENICE, PUPILARNI REFLEKS)

8. NOSNI OTVORI i SINUSI (ISCJEDAK, PROHODNOST, OTEČENOST

ITD.)

9. DOŠUPLINE KLJUNA (SINUSI- otečenje)

10. KLJUN I ŠUPLJINA KLJUNA (BOJA, NASLAGE, KRVARENJA)

11. DIŠNI SUSTAV (TIP DISANJA I ŠUMOVI, KIHANJE, KAŠLJANJE,

IZBACIVANJE SEKRETA, TRESENJE GLAVOM)

12. VOLJKA (POVEĆANA, VISEĆA)

13. ABDOMEN - PALPACIJA (TEKUĆINA, TUMORI, JAJA)

61

14. KLOAKA (SLIJEPLJENA - LAŽNA OPSTIPACIJA, CRVENILO,

SUHOĆA, NATEČENJE, PROLAPSUS, PROLJEV- kod dobrih nesilica je

vlažna i svijetla)

15. EKSKREMENTI (KONZISTENCIJA, BOJA, VONJ)

16. PROMJENE NA EKSTREMITETIMA I NENORMALAN POLOŽAJ

TIJELA (ODEBLJANJA, DEFORMACIJE ITD.)

17. ŽIVČANE POREMETNJE (PARALIZE, PAREZE, GRČEVI)

18. NESIVOST (OBLIK I VELIČINA JAJA, KAKVOČA I IZGLED LJUSKE,

INTENZITET NESENJA - KRIVULJA NESIVOSTI)

B) PREGLED POPULACIJE U KRETANJU Pregledavamo:

opće stanje, znatiželju, živahnost, interes za hranu, glasanje i eventualno

poremećeno disanje, ekstremitete i način kretanja, te živčane znakove.

62

2.3. HEMATOLOGIJA

2.3.1. VAĐENJE KRVI

Krv peradi vadimo radi:

1. serološke dijagnostike

2. pregleda i brojanja krvnih stanica

3. hemoglobina

4. kemijske analize

5. mikroskopske pretrage (paraziti, bakterije itd.)

6. bakteriološke pretrage

7. virusološke pretrage

Uzima se: a) potpuna krv ili plazma

heparinom se oplahne brizgalica ili

Na citrat uvučemo u brizgalicu (npr. 1,5 ml 2% otopine/10 ml krvi)

bez dodatka heparina ili Na citrata - neposredno kapljica krvi na filter papir

kapljica na čisto predmetno stakalce (za krvni razmaz)

b) serum

Potrebno je krv lagano izvući oko 2 ml krvi, polako ju ispustiti niz stijenku

epruvete, epruvetu ukositi, ostaviti oko 2 sata pri sobnoj temperaturi (nikako ne

u hladnjak), a zatim odvojiti od stjenke ugrušak potresanjem, ezom ili ukoliko je

to potrebno, centrifugirati. Ako serum ne pretražujemo neposredno (za

aglutinaciju) možemo ga čuvati pri –20 o C.

63

2.3.2. NAČINI VAĐENJA KRVI

KRV VADIMO: 1. IZ SRCA – JEDNODNEVNOJ PERADI I ONOJ DOBI DO 10. DANA

(ako se poštuje pravilo o dobrobiti životinja potrebno je perad prije ovog

postupka anestezirati)

kroz prednji torakalni otvor (Apertura toracis cranialis) -pticu okrenemo u

dlanu leđno, ulazimo iglom tako da se držimo dorzalne strane grudnice,

lagano aspiriramo i kada osjetimo smanjenje otpora to je znak da je igla u

srcu

lateralni način - lijevim dijelom tijela okrenemo životinju prema operatoru,

zamislimo “kut” sternum-metasternum-grudnica, a između prva dva rebra

osjetimo otkucaj srca, iglu ubodemo pod kutom 45o i usmjerimo je prema

prednjoj strani grudnice

2. IZ NADLAKTIČNE VENE (V. cutanea ulnaris)

- uobičajeni postupak za perad stariju od 2 tj.

Za probu BKA (salmoneloza, TBC) dovoljno je oštrim šiljkom (igla, pero i sl.)

ubosti venu na mjestu gdje prelazi preko lakatnog zgloba (0,2 ml krvi dovoljno

je za ove pretrage).

Za vađenje veće količine krvi, injekcionom iglom ulazi se na već opisani način

te igla usmjeruje proksimalno. Kompresija vene uglavnom nije potrebna, no

može se izvesti u visini ramenog zgloba. Veličina igle ovisi o veličini ptice no u

kokoši koristi se najčešće igla br. 12 jer se tako vrlo brzo izvadi dovoljna

količina i sprečava grušanje krvi.

3. IZ VRATNE VENE (V. jugularis) – najčešće se koristi kod malih ptica.

4. Jednodnevnim pilićima namijenjenim i drugim pretragama (bakteriološkoj,

patomprfološkoj) dozvoljeno je uzeti krv nakon presijecanja vrata.

64

2.3.3. KRVNA SLIKA U PERADI

Pokazatelji Kokoš Puran Guska Patka

Broj stanica/mm3

Eritrociti (mil.) 3 3 3,5 3

Leukociti (x1000) 20 15 20 20

Trombociti (x1000) 25 20 ? 30

Diferencijalna krvna sl., %

Limfociti 60 51 35 60

Monociti 10 2 8 11

Granulociti - heterofili 27 43 52 25

Granulociti - eozinofili 2 1 3 2

Granulociti - bazofili 1 3 2 2

Hemoglobin, mg % 10 10 10 15

Hematokrit, % 45 50 45 40

Ukupni proteini, mg % 5,5 4 5 5

od toga:

Albumini, % 30 65 50 55

Globulini, % 70 35 50 45

prema: Heider i Monreal, 1992.

65

2.4. ETIOLOŠKA DIJAGNOZA BOLESTI

(laboratorijski rad)

Namjena ovih vježbi je naučiti uputiti potrebni (pravilni) zahtjev

specijalisti mikrobiologu u laboratoriju, te upoznavanje dostupnih

dijagnostičkih proba i pravilno tumačenje dobivenog nalaza.

Osnovna svrha rada u mikrobiološkom dijagnostičkom laboratoriju

je dijagnosticiranje infekcijskih bolesti, tj. dokaz mikroorganizama i

postavljanje točne etiološke dijagnoze.

Ponekad se u određenom materijalu dokazuje prisutnost mikrobnih

otrova ili u krvnom serumu prisutnost specifičnih protutijela, a to se

može obaviti serološkim ili drugim imunološkim probama.

Nakon kliničke i po potrebi patomorfološke dijagnoze, materijale od

živih, žrtvovanih ili uginulih životinja, te iz njihova okoliša, šaljemo u

dijagnostički laboratorij gdje se najčešće obavlja serološka i

mikrobiološka pretraga.

Iznimku čini brza krvna aglutinacija, serološka proba koju veterinar

najčešće samostalno obavlja na terenu.

66

2.4.1. BAKTERIOLOŠKI I MIKOLOŠKI LABORATORIJ POSTUPAK S MATERIJALOM PORDRIJETLOM OD PERADI

2.4.1.1. MIKROSKOPSKI PREPARATI I POSTUPCI BOJENJA

NATIVNI RAZMAZ

Nativni razmaz uzimamo pri kliničkoj pretrazi peradi i drugih ptica, a najčešće

je to obrisaka ždrijela, voljke, kloake (ili izmet), itd. U nativnom razmazu

možemo najbrže ustanoviti nazočnost nekih mikroorganizama (primjerice

megabakterija), parazita ili neke druge tvari (povećana količina urata ili slično).

OBOJENI RAZMAZI

Obojeni razmaz načinimo kad želimo dijagnostički razjasniti kliničku sliku (u

slučajevima kad nativni razmaz nije dovoljan) ili u laboratoriju pri identifikaciji

mikroorganizama. Postupak se koristi za dokazivanje bakterija, mikoplazmi,

intracelularnih mikroorganizama (klamidija, neke vrste gljivica i protozoa), za

bojenje virusnih staničnih uklopina, te u hematologiji za bojenje krvnih

razmaza. Boje koje se koriste u laboratoriju su najčešće u obliku kristala soli obojenih kiselina (kisele

boje) ili lužina (lužnate boje). Od njih se otapanjem u etilnom alkoholu (10-15 dijelova boje u

85-90 dijelova 96%-tnog etilnog alkohola) najprije pripreme zasićene ili temeljne otopine, a te

se prema potrebi razrjeđuju destiliranom ili karbolnom vodom do koncentracije oko 1%. To su

tako zvane radne otopine kojima se boje preparati.

Postoji nekoliko uobičajenih postupaka bojenja a nabrojat ćemo one koji se

najčešće upotrebljavaju:

Bojenje metilenskim modrilom po LÖEFFLERU

Općenito služi za otkrivanje bakterija i proučavanje njihove morfologije.

Osobito je pogodno za prikazivanje tzv. bipolarnih bakterija (npr. pasterela)

koje se oboje samo na polovima, a središnji dio stanice ostaje neobojen. Kao

boja upotrebljava se otopina metilenskog modrila u metilnom alkoholu

pomiješana s destiliranom vodom uz dodatak KOH.

Bojenje po GIEMSI Upotrebljava se za bojenje spiralnih bakterija (npr. za dokaz vrste Borellia

anserina u krvnim razmazima), bipolarnih bakterija i bakterijskih kapsula, a

67

može se upotrijebiti i za bojenje mikoplazmi, intracelularnih mikroorganizama,

virusnih staničnih uklopina i u hematologiji za bojenje krvnih razmaza.

Otopina je mješavina metilenskog modrila, metilen azura i eozina u

glicerolu i apsolutnom metilnom alkoholu.

Bojenje po GRAMU

To je diferencijalno bojenje, te se u postupku upotrebljavaju dvije boje: karbol

gencijana violet (ljubičasta) i karbol fuksin (crvena). Nakon bojenja prvom

bojom, sve se bakterije oboje ljubičastoplavo. Nakon ispiranja alkoholom Gram

negativne bakterije otpuste primljenu boju i nakon bojenja karbol fuksinom,

oboji se crveno, a Gram pozitivne bakterije nakon ispiranja alkoholom ne

otpuštaju boju, te i dalje ostaju obojena ljubičastoplave.

Bojenje po ZIEHL-NEELSENU (Cil-Nilzen)

Ovaj postupak upotrebljava se za bojenje bakterija koje zbog voštane ovojnice

teško primaju boju. Kada se ovojnica grijanjem otopi, bakterije zadrže primljenu

boju i nakon naknadnog ispiranja kiselim alkoholom (alkohol s dodatkom

kloridne kiseline). Predstavnici te skupine su mikobakterije i neki aktinomiceti.

Bojenje po STAMPU (za klamidije)

Preparat (obrisak jetre postmortem ili izmet) potrebno je pravilno fiksirati

metilnim alkoholom (do 30 minuta). Bojenje je diferencijalno, te se kao prva

boja koristi karbolfuksin (razrijeđen u omjeru 1:4), a zatim 0,8 % vodena

otopina malahitnog zelenila. Mikroskopom (najveće povećanje s imerzijom)

vide se crvene okruglaste nakupine u području objenom plavo-zeleno (od boja

upotrebljava se malahitno zelenilo). Preparati se najčešće rade iz izmeta,

izlučevina nosa i kljuna te s organa uginule ptice (jetra).

Bojenje gljivica laktofenolom

Iako postoji nekolimo postupaka bojenja gljivica, ova izravna mikroskopska

pretraga pogodna je u brzoj dijagnostici. Ljepljivom prozirnom trakom

(selotejpom) uzme se s ploče kultura gljivice ili strugotine kože i takav

materijal zalijepi se na predmetno stakalce na koje je prethodno naslojena boja

(acidi lactici, 20,0; phenol 20,0; glycerin 40,0; aqua destilata 20,0). Struktura

gljivice oboji se plavkasto.

68

2.4.1.2. BAKTERIOLOŠKA PRETRAGA (standardna)

U specijaliziranom bakteriološkom laboratoriju za potrebe peradarstva

nacjepljujemo različite organe peradi, obriske, izmet, hranu, stelju, različite

tekućine ali i sve drugo što bi moglo doći u dodir s peradi. Iz nacjepljenog

materijala nastoji se izdvojiti bakterije i tako postaviti dijagnoza neke bolesti,

odnosno dokazati sterilnost nacjepljenog materijala. Bakterije se uzgajaju i radi

pripremanja antigena koji se upotrebljava za imunološke reakcije ili za

imunizaciju peradi. Najčešće se nabrojani materijali nacjepljuju pojedinačno,

međutim kada želimo dokazati prisutnost bolesti u nekom jatu nacjepljuje se i

skupni uzorak ("pool"). Jaja se najčešće nacjepljuju kao "pool" i to 10-30

komada zajedno u istu posudu (najčešće izmiješani žumanjak i bjelanjak, no

prema potrebi odvajamo ih i kao posebne uzorke).

Aerobne bakterije Na prisutnost aerobnih bakterija od peradi se najčešće pretražuju parenhimski

organi, obrisci, feces-mekonij-valovita ljepenka, paperje, ugušci, jaja

(rasplodna i konzumna).

Materijal za pretragu (organ) po površini "opalimo" otvorenim plamenom, zatim

predhodno spaljenu i ohlađenu mikrobiološku ušicu (ezu) ubodemo u

pretraživani materijal što dublje kroz sterilizirano mjesto na površini organa.

Sadržaj koji je ostao na ezi prenesemo ravnomjernim potezima na odabrane

krute hranjive podloge.

Ponekad je materijal potrebno nacjepiti u tekuće hranjive podloge (tekući

materijal, mala količina, itd. ili bakterija koju je potrebno namnožiti). Nakon

porasta bakterija na tekućoj podlozi, precjepljuje se na odabrano kruto

hranilište.

Ukoliko nacjepljujemo jaja uzima se pool, a ako nacjepljujemo mekonij,

potrebna nam je količina dobivena od 100 pilića da bi nalaz pretrage bio

vjerodostojan.

Uzorci se u našem laboratoriju nacjepljuju najčešće na:

-tekuće hranjive podloge: neutralnog bujona ili selenit bujona

-krute hranjive podloge: krvni agar (s 5% konjske ili ovčje krvi) ili neutralni agar

(omogućuju rast većini Gram pozitivnih i Gram negativnih bakterija), briljant

zeleni agar (selektivan za Gram negativne bakterije, npr. E. coli, Salmonella

spp.)

69

Inkubacija je u termostatu 24h pri 37 °C te još 24h pri sobnoj temperaturi, no

poneku bakterijsku vrstu treba uzgajati i nekoliko dana, pa čak i tjedana.

Anaerobne bakterije Jedan od načina postizanja anaerobnih uvjeta neophodnih za rast ovih

bakterija je zagrijati te naglo ohladiti bujon. Na tako pripremljeni, u našem

laboratoriju najčešće mesni ili jetreni bujon, nacijepimo ezom, prethodno

plamenom opaljeni, materijal. Zatim u epruvetu polagano, naslojimo rastopljeni

kruti parafin, pričekamo da se skrutne te epruvetu začepimo. Inkubiramo u

termostatu pri 37 °C od 1 do 5 dana.

Izrasle kolonije obojimo postupkom po Gramu i prema potrebi dalje

presađujemo na krutu podlogu (krvni agar, anaerobni agar ili drugo) u

McIntoshev lonac s “Gas-pak” vrećicom u koju se doda pipetom 10 ml

destilirane vode. Lonac se što je moguće prije zatvori i stavi u termostat pri

37°C tijekom 1-5 dana. Llonac se prije korištenja očistiti; unutrašnjost s

metilnim alkoholom, a gumena brtva namaže vazelinom. Tim postupkom

razvija se vodik i ugljični dioksid.

Ukoliko smo uvjereni da materijal sadrži veliki broj bakterija, možemo ga

nacijepiti i neposredno na krutu hranjivu podlogu.

Mikobakterije (TBC) Pri sumnji na tuberkulozu (nalaz granulomi po organima – najčešće jetri i

crijevima), odaberemo granulom i od njega napravimo tzv. “klač” preparat

(zdrobimo ga između dva stakalca), te ga obojimo po ZIEHL-NEELSENU. Ukoliko

uočimo tanke štapićaste crveno obojene bakterije, nastavljamo postupak:

Materijal se usitni u tarioniku s 5 % H2SO4 (10ml) ili s 5 % oksalnom kiselinom,

centrifugira se pri 3000 okretaja 5 minuta, supernatant se odlije i dolijeva

fiziološke otopina s 40 ij penicilina ili vankomicina u ml. Promućka se i

nacjepljuje u vodoravnom položaju (pola sata) u epruvetu koja sadrži

odgovarajući agar: po Stonebrinku, Lowensstein-Jensenu, s glicerinom i bez

glicerina, ili Middlebraok 7H10 (sintetska podloga).

70

Materijal od kojeg je načinjena pretraga za izdvajanje mikobakterija prije

obrade mora biti usporedno nacijepljen na neku od uobičajenih hranjivih

podloga.

2.4.1.3. Mikološka pretraga

Materijal nije potrebno površinski spaliti. Tkivo za pretragu (najčešće pluća

ptice) uhvatimo kirurškom pincetom i neposredno ga “razmažemo” po ploči

Sabouraudovog dekstroznog agara ili prema potrebi uronimo u epruvetu s

tekućim saburo agarom, a zatim precijepimo na krutu hranjivu podlogu.

Osim odgovarajuće podloge, za uzgoj gljivica potrebno je nešto duže vrijeme

za rast vegetativnih i rasplodnih tvorevina, te inkubacija pri 24°C traje najčešće

oko 5 dana.

2.4.1.4. Higijenska pretraga hrane (bakteriološka + mikološka) Najmanji propisani UZORAK za vjerodostojnu pretragu je10 grama hrane.

Postupak:

• 10g hrane + 90 ml peptonske vode

- uliti u tikvicu i mućkati na tresilici 20 minuta

• pripremiti 2 epruvete s po 9 ml peptona:

-u prvu epruvetu u 9 ml peptona uliti 1 ml promućkanog uzorka, promiješati i

nasaditi po 0,1 ml na ploče neutralnog agara i sabouraud agara (inokulum

rasporediti po ploči staklenim štapićem, na ploči napisati oznaku S1)

- iz prve epruvete uzeti 1ml uzorka, uliti ga u drugu epruvetu (u 9 ml peptona),

promućkati, te istim postupkom nasaditi 0,1ml na drugu ploču sabouraud agara

(S2), također od toga uzeti 1ml i staviti u praznu epruvetu, te je u vodenoj

kupelji grijati pri 80o C 10 minuta, ohladiti i na to naliti polužitki sulfitni agar

• inkubacija

Neutralni agar inkubirati pri 37°C 24 sata i još 24 pri sobnoj temperaturi.

Sabouraud agar inkubirati pri 24°C pet dana.

Sulfitni agar inkubirati pet dana pri 37°C (svaki dan promatrati da li su narasle

crno obojene kolonije bakterija).

71

2.4.1.5. Provjera učinka dezinfekcije u nastambi (nasađivanje OBRISKA)

Priprema objekta za uselenje peradi:

Prvo obaviti sanitaciju okoliša:

deratizacija - ne dozvoliti da se glodavci usele

dezinsekcija - uz to ukloniti nepotrebnu vegetaciju

uklanjanje lešina - kafilerija, paljenje ili zakapanje u jamu

- kompostiranje (slama, lešine, feces, voda - omjer 1:1:1,5:0,5)

izbacivanje stelje - nakon iseljenja (kompostirati, prodati, sušiti)

Mehaničko čišćenje i pranje - organske tvari onemogućavaju dezinfekciju

zato nakon izbacivanja stelje iznosi se i oprema, peru se zidovi, strop, podovi,

ulaz i po mogućnosti okoliš toplom vodom pod pritiskom

Dezinfekcija - odgovarajućim dezinficijensom prema epizootiološkoj situaciji

Plinjenje nastambe – formaldehidom (35 ml HCHO + 25 g KMnO4 + 17 ml

H2O / m3)

Provjera učinjenog: OBRISAK

9 ml fiziološke u epruvetu s obriskom (obrisak se uzima

unutar metalne sterilne šablone – 50 cm2)

od toga 0,1 ml se nacijepi na po jednu ploču neutralnog agara i saburo

agara (pipetom se nalije uzorak na ploču i razmaže staklenim štapićem)

2.4.1.6. IDENTIFIKACIJA BAKTERIJA I GLJIVICA

Morfološka, tinktorijelna i svojstva rasta pojedinih mikroorganizama najčešće

nisu dostatna za identifikaciju, te je potrebno istražiti i neke fiziološke osobine

izdvojenog soja. Aerobne kao i anaerobne bakterije, ali i gljivice identificiraju se

utvrđujući prisutnost različitih enzima, te nekih drugih svojstava. Najčešće u tu

svrhu koristimo minijaturne bakteriološke komercijalne testove (primjerice API

niz). Pri tome se od čiste kulture priredi suspenzija te nakapa u niz

mikroepruveta s dehidriranim hranjivim podlogama. Takav biokemijski niz

inkubira se u termostatu, očitavaju se pozitivne i negativne reakcije, te tako

identificira soj.

2.4.2. Serološke pretrage

2.4.2.1. IMUNOLOŠKA REAKCIJA Pri izvođenju serološke pretrage treba imati na umu da se imunološka reakcija odvija

između antigena i protutijela, ili antigena i senzibiliziranih T-limfocita.

Antigen (imunogen) je tvar koja može izazvati specifičan imuni odziv organizma i

može reagirati s onim protutijelima i senzibiliziranim limfocitima kojih je tvorbu

potaknula. Antigeni su tvari razmjerno velike molekulske mase i kompleksne građe.

Najbolje antigene osobine imaju bjelančevine. Bakterijski se antigeni prema mjestu

nalaza dijele na cilijarne ili H antigene, kapsularne K i somatske O antigene. Antigene

osobine imaju i bakterijski toksini te nitaste tvorbe na površini bakterijske stanice (F

antigeni). Ako se sojevi bakterije unutar neke serološke skupine razlikuju u antigenom

sastavu, nazivamo ih serovarovi ili serotipovi.

Protutijela su bjelančevine koje imunološki sustav počinje tvoriti u dodiru s antigenom.

Prema djelovanju na antigen i nekim drugim imunobiološkim osobinama protutijela se

mogu razvrstati na:

• aglutinine - sljepljuju antigen u hrpice vidljive okom (da bi se to postiglo treba

upotrijebiti cijelu stanicu npr. bakteriju ili eritrocit)

• precipitine, lizine, opsonine, neutralizirajuća protutijela, antiglobuline i

monoklonska protutijela.

Brzina tvorbe protutijela

Brzina njihove tvorbe ovisi o osobinama antigena, o dobi i zdravlju životinje i drugim

čimbenicima, a ne mogu se ustanoviti neposredno nakon dodira s antigenom (parni

serumi). U ponovnom dodiru s istim antigenom organizam reagira brže.

2.4.2.2. DIJAGNOSTIKA

U etiološka dijagnoza bolesti, koristeći protutijela, služimo se slijedećim testovima:

ELISA, test hemaglutinacije, aglutinacija bakterija, lateks aglutinacija.

• Aglutinacija bakterije -izdvajanjem uzročnika i njegovom identifikacijom s

dijagnostičkim serumima koji sadržavaju protutijela samo za jednog uzročnika

(pripremaju se cijepljenjem životinja s antigenim pripravcima načinjenim od

kulture identificiranog uzročnika).

• Identifikacijom uzročnika u krvnom serumu odgovarajućim protutijelima (npr.

nepoznati virus i poznati serum).

II

Reakcija može biti bilo kvalitativna, ili istodobno kvantitativna, kada se određuje i titar

antitijela.

2.4.2.3. BRZA KRVNA AGLUTINACIJA (BKA)

Brzu krvnu aglutinaciju izvodimo na terenu ili u laboratoriju. Koristimo je najčešće radi

dokaza: SALMONELEOZE, MIKOPLAZMOZE ili TUBERKULOZE.

Postupak je za sve bakterijske bolesti istovjetan, te ga opisujemo na primjeru

salmoneloze.

SALMONELOZA

Proba se koristi za dokaz infekcije salmonelama.

Izvodi se na zagrijanom staklu iznad žarulja (22-37o C), ili na predmetnici, odnosno s

pomoću aglutinoskopa.

Krv za pretragu, 0,2 ml, uzima se ubodom u krilnu venu običnim perom za pisanje ili slično. Krv se na staklenoj ploči izmiješa s istovjetnom količinom (ili dvostruko veću)

antigena. Staklenim štapićem proba se miješa ne duže od 2 minute. Antigen je pripremljen od cijelih stanica bakterija S. gallinarum, ili S. pullorum,

inaktiviranih s 10% formalina, i obojen kristalvioletom. Reagira s protutijelima za

serovarove S. gallinarum-pullorum, ali i sa S. enteritidis, jer dijele zajedničke antigene.

U probi BKA, specifična protutijela već nakon 1 minute tvore aglutinat koji izgleda

poput plavih krpica (nespecifična reakcija je ako su krpice crvene - vezanje eritrocita,

ili bijele - izdvojeni fibrin).

Valja biti oprezan pri tumačenju rezultata jer u slučaju pozitivnog nalaza, serume

treba pretražiti monovalentnim antigenom i to imunoenzimnom probom ELISA da bi

se točno ustanovilo o kojem se od tri antigena radi.

Atipične i nespecifične reakcije su učestale pogotovo pri septičnom stanju organizma

ili izostaju nakon duže upotrebe nekih lijekova.

Kod pozitivnog nalaza (do 5%) potrebno je reaktore ukloniti iz jata, a postupak

ponoviti 2-3 puta u razmaku od 14 do 21 dan.

Proba se izvodi početkom spolne zrelosti, jer se zbog fiziološke punokrvnosti organa

za rasplod aktiviraju bakterije iz kripta (skrivena mjesta poput jajnika, koštane srži). U

ovisnosti o epizootiološkoj situaciji, jata će se pretraživati na salmonelozu (puloroza,

S. enteritidis) u vrijeme kad je nesivost između 20-30% ili 50% ako su na ugroženom

području. Po jatu se pretražuje 200 uzoraka. Ako je i jedan uzorak krvi pozitivan

pretražuje se čitavo jato. Serološki pozitivna dijagnoza mora se potvrditi

III

bakteriološkom pretragom. Razlog tomu su spomenute nespecifične reakcije. Ako je

nalaz pozitivan - više od 5% - jato se neškodljivo uklanja. Nakon dva uzastopna

negativna nalaza, jato se smatra slobodnim od zaraze, te može koristiti u proizvodnji

(rasplodna jaja).

2.4.2.4. DIJAGNOSTICIRANJE INFEKCIJE S BAKTERIJOM E. COLI

Enteroinvazivna – biološki pokus na korneji kunića

Enterotoksična – biološki pokus na miševima (sisanće), tankom crijevu kunića

i staničnoj kulturi

Da bi ustanovili koje su kolonije E. coli enteropatogene, potrebno ih je potvrditi biokemijskim nizom. Nalaz je slijedeći: • glukoza + • H2S - • indol + (- za 0127) • citrat - • pokretljivost +(-) • trostruki šećer žuto Ukoliko izdvojena bakterije očituje ova svojstva, pet kolonija se s agara nacijepi na

“mekani agar” (ukošeni nešto rjeđi hranjivi agar).

Serum što sadrži O i K protutijela nazivamo OB serumom. Proizvode se i polivalentni

OB serumi: A, B, C i D (Imunološki zavod, Zagreb). S mekanog agara izdvojenu

bakteriju aglutiniramo na predmetnom stakalcu i ako reagira s nekim od polivalentnih

seruma, pretražuje se monovalentnim.

Postojanje O protutijela i OB dokazuje se kvalitativno titracijom.

Za dokazivanje OB upotrebljavamo svježi nekuhani soj, a za dokazivanje O antigena

kuhamo kulturu E. coli 2 sata (uništi se termolabilni kapsularni antigen a ostane samo

termostabilni somatski).

2.4.3. PROBE iz područja MOLEKULARNE BIOLOGIJE Elektroforeza Elektroforeza je kretanje električki nabijenih molekula u električnom polju.

Upotrebljavamo je za točnije određivanje svojstava izdvojenog mikroorganizma tj.

najčešće u epizootiološkim odnosno epidemiološkim istraživanjima.

IV

Dvolančana molekula DNA sastavljena je od lanca šećera (deoksiriboza) i fosforne

kiseline s parovima baza nukleotida međusobno povezanih vodikovim vezama. DNA

smatramo glavnim nosiocem nasljednih osobina stanice. Stanica bakterije sadrži i niz

ekstrakromosomskih genskih infomacija poput plazmida. Takva izvankromosomska

DNA može se također elektroforezom razdvojiti u agaroznom gelu. Najčešće

izdvojamo plazmidnu DNA koja može sadržavati R-faktor odgovoran za rezistenciju

na određeni antibiotik ili Col-faktor koji proizvodi kolicine..

U našem laboratoriju uobičajeno je iz bakterije izdvojiti ukupnu DNA i elektroforezom

u agaroznom gelu dokazati moguću prisutnost određenih plazmida. Bakterije se

obrađuju postupkom: MINI PREP - Izdvajanje PLAZMIDNE DNK (E.coli, Salmonella)

(Alkalna liza, Maniatis ‘90.)

Osim ustanovljavanja prisutnosti plazmida u bakteriji, možemo i cijepati kromosomsku

DNA restrikcijskim endonukleazama. Tako nastaju “otisci prstiju” određene vrste

mikroorganizma. Broj dobivenih odsječaka povećava se primjenom više restricijskih

endonukleaza. Koristi se i postupak stvaranja polimorfizma restrikcijskih odsječaka

(RFLP) pri čemu cijepanjem s pomoću restrikcijske endonukleaze nastaju dijelovi

kromosomske DNA. Možemo RFLP prebaciti i na membranu (Souther-blot) i vezati je

s mitohondrijalnom DNA ili rDNA, no relativno je skupa i nezgodna tehnika zbog

uporabe radioizotopa. U novije vrijeme sve se više koristi i postupak gel-elektroforeze

u pulsirajućem polju (PFGE) u kojoj restrikcijska endonuleaza stvara velike fragmente

DNA a odvaja ih posebnom tehnikom.

Postupak amplifikacije (uvišestručavanja) – PCR

Osnovni cilj ovog postupka je uvišestručiti nukleinske kiseline nekog mikroorganizma.

Lančana reakcija polimeraze (PCR) brzi je enzimski postupak kojim se male količine

DNA mogu in vitro selektivno amplificirati. Temelji se na opetovanim ciklusima tri

reakcije: denaturacija nukleinske kiseline (grijanje), spajanje (hibridizacija) “primera” ili

početnica (hlađenje), te ekstenzija početnice s DNA polimerazom koja dodaje

nukleotide svakoj početnici. Na kraju dolazi do sinteze dviju kopija ciljne sekvence.

Danas postoje već brojne modifikacije sa svrhom povećanja osjetljivosti postupka i

širenja mogućnosti korištenja u dijagnostičke svrhe.

V

2.4.4. VIRUSOLOŠKI LABORATORIJ

Probe što se koriste pri pretrazi krvnih seruma u virusološkom laboratoriju najčešće

su:

2.4.4.1. Proba inhibicije hemaglutinacije (IH)

Krv za izdvajanje seruma može se vaditi već netom izleženoj peradi, te temeljem

određenja količine antitijela odrediti vrijeme prvog cijepljenja protiv primjerice

newcastleske bolesti. Virus, izazivač ove bolesti je hemaglutinabilni te se primjenom

probe inhibicije hemaglutinacije (IH) može točno ustanoviti količina odgovarajućih

protutitijela. Probu je osmislio Burnett, 1942. godine temeljem nalaza Hirst, 1940. koji

je sasvim slučajno ustanovio da alantoisna tekućina kokošjih embriona zaražena

virusom influence, aglutinira eritrocite kokoši. U probi IH standardno se koristi tzv.

beta postupak dvostrukog serijskog razrjeđivanja seruma te 4 hemaglutinacijske

jedinice (HA) virusa. Serum je prije korištenja potrebno “inaktivirati” izlaganjem

temperaturi 56o C tijekom 30 minuta u vodenoj kupelji kako bi se uklonili nespecifični

inhibitori hemaglutinacije. Može se koristiti i kalijev per-jodat ili neka druga sredstva s

istom namjenom. U probi IH uobičajeno je koristiti 0,1 ml razrijeđena seruma, na to se

doda 0,1 ml suspenzije virusa i nakon njihove uzajamne reakcije tijekom 20-25

minuta, dodaje suspenzija eritrocita pijetla (0,5-1%). Nakon inkubacije 20-25 minuta

pri sobnoj temperaturi, očitava se rezultat, tj. određuje titar protutijela. Titar predstavlja

krajnje razrijeđene seruma pri kojem je još uvijek spriječeno svojstvo aglutinacije

eritrocita.

U usporedbi s imunoenzimskom (ELISA) probom, IH je značajno jeftinija i gotovo

jednako vjerodostojna te se i danas učestalo koriti u praksi. Podsjećamo da je titar IH

antitijela 1:16 ili viši onaj zaštitni u smislu sprečavanja pojave kliničkih znakova bolesti

u slučaju zaražavanja patogenim virusom. Ako se radi o nesilicama, tek će titrevi

1:210-12 biti zaštitni, tj. spriječit će pad nesivosti. Dodavanjem aktivnih cjepiva ne

postiže se ovako visoki titar ukoliko ona nisu mezogena, no uljnim ciiepivima postiže

se dugotrajna specifična zaštita. Probu IH koristimo i za dokaz specifičnih IH

protutijela D sojeva virusa zaraznog bronhitisa, jer su ti spontano aglutinirajući, a

također i za dokazivanje titra protutijela virusa sindroma pada nesivosti (EDS’76).

VI

2.4.4.2. Proba imunodifuzije u gelu (IDG)

Vrlo je jednostavna i izvodi se primjenom 0,8-1% agara odnosno saharoze. Otopljeni

agar izlije se na staklenu pločicu, nakon što se skruti, u njemu se buše bazenčići

(poput rozeta smještenih oko centralnog bazenčića). Suština pretrage je omogućiti

difundiranje protutijela kroz agar s jedne te antigena s druge strane. U slučaju da se

radi o uzajamno specifičnim tvarima, na mjestu njihova dodira stvorit će se uočljiva

linija precipitacije. Iako je proba kvalitativna, primjenom razrjeđivanja seruma ona se

može učiniti i kvantitativnom. Vrlo je pogodna za podređivanje protutijela virusa

zarazne bolesti burze, nadalje CELO adenovirusa, zaraznog laringotraheitisa, boginja

peradi, Marekove bolesti i dr. Može imati i specifičnu dijagnostičku vrijednost u slučaju

infekcije od patogenog soja virusa zaraznog bronhitisa, ako joj nije prethodilo

cijepljenjem lentogenim sojem virusa. Ti će virusi vrlo brzo nakon zaražavanja izazvati

tvorbu precipitina počevši od 6-7 dana, a u cirkulaciji se zadržati približno tjedan dana

i zatim izgubiti. Budemo li umiješani ili nam se posreći dokazati precipitine za virus

zaraznog bronhitisa, moći ćemo tvrditi da je njihov nalaz posljedica zaražavanja, a ne

cijepljenja.

2.4.4.3. Imunofluorescencija

Osjetljiva i jednostavna proba za otkrivanje i lokaliziranje antigena u tkivu ili u

suspenziji živih stanica. Temelji se na vezanju obilježenih specifičnih protutijela za

antigen. Protutijela su obilježena fluorescentnom tvari koja ne smije mijenjati njegovu

specifičnost niti sposobnost reagiranja s antigenom. Najčešće se upotrebljavaju

fluorescein (zelenkasta fluorescencija) i rodamin (narančasta fluorescencija) u obliku

izotiocijanata. Reakciju očitavamo s pomoću fluorescentnog mikroskopa u kojem se

preparat obasjava ultraljubičastim svjetlom. Zrake određene valne duljine pobudit će

fluorescenciju obilježenih protutijela koja su vezana za antigen. Ukoliko fluorescencija

izostane znači da specifična protutijela i antigen nisu reagirali.

Najvažnija su dva načina izvođenja imunofluorescencije (Slika 2.)

1. IZRAVNA - izravno djelujemo obilježenim protutijelima na tkivo (ili stanice) koje

posjeduje odgovarajuće antigene.

VII

2. NEIZRAVNA - izvodi se u dva dijela. Najprije s antigenima reagiraju neobilježena

protutijela, a poslije ispiranja u drugom djelu dodajemo obilježene antiimunoglobuline

koji će se vezati za neobilježena protutijela vezana za antigene u prvom dijelu. Nastali

kompleks antigen - neobilježeno protutijelo - obilježeni antiimunoglobulin, fluorescira u

mikroskopu.

2.4.4.4. IMUNOENZIMNA PROBA (ELISA)

Vrlo je slična prethodnoj probi, a jedina je razlika u načinu obilježavanja protutijela ili

antigena koje se izvodi enzimom.

Antigen (ili protutijelo) je vezan na čvrstu podlogu. Na poznati antigen dodaju se

protutijela, a nakon određene inkubacije i uklanjanja ispiranjem protutijela koja nisu

vezana uz antigen, dodaje se konjugat (enzimom obilježeni specifični

antiimunoglobulini) koji se veže na neobilježeno protutijelo. Nakon ispiranja, dodaje se

tzv. supstrat čijom se razgradnjom pojavljuje obojenje različite jačine ovisno o količini

protutijela u uzorku. Reakcija se očita mjerenjem absorbcije u spektrofotometru, a

temeljem rezultata odredi količina protutijela u uzorku. Opisan je neizravni postupak

(Slika 3.).

VIII

D. LIJEČENJE

IX

LIJEČENJE PERADI

ANTIMIKROBNA SREDSTVA UPOTREBLJAVAJU SE ZA SPREČAVANJE I

LIJEČENJE BOLESTI PERADI UZROKOVANIH RAZLIČITIM MIKROORGANIZMIMA

ILI KAO DODACI U STOČNOJ HRANI (UZ STROGO PROPISANA OGRANIČENJA)

1. PRIMJENA LIJEKA U PITKOJ VODI TO JE PRIHVATLJIV NAČIN UKOLIKO ŽELIMO LIJEČITI PER OS PRIJE SVEGA

ZATO ŠTO SE LIJEK TAKO MOŽE BRZO PRIMIJENITI, A MOGUĆE GA, UKOLIKO

ANTIBIOGRAM U MEĐUVREMENU POKAŽE DA NE DJELUJE, BRZO ZAMIJENITI.

BOLESNA PTICA ČEŠĆE PIJE NEGO ŠTO JEDE Pri tome treba:

a) istražiti kakvoću vode - čistoća, temperatura (prilagođena dobi), tvrdoća i prihvatljiv

pH (od 6,4 do 8); ako je primijenjen dezinficijens treba ga neutralizirati (npr. na 40 l

vode 100 g obranog mlijeka u prahu)

b) ustanoviti kolika je potreba za pitkom vodom - obratit pozornost na temperaturu

prostora, dob i masu ptice, te na individualne razlike (npr. kod purana do 30%),

paziti da je za sve ptice uvijek u istoj koncentraciji dodan lijek, te da sve imaju

omogućen pristup vodi (i one slabe i bolesne),

c) pregledati sustav za napajanje

d) odabrati lijeka - podnošljivost, topivost, okus, farmakokinetska svojstva, stabilnost u

vodi, rezidue u mesu i jajima, cijena

e) otkloniti pogreške u primjeni lijeka pitkom vodom- doziranje, problem topivosti,

palatibilitet (okus)

2. PRIMJENA LIJEKA U HRANI a) duga priprema

b) način skladištenja (npr. silos), struktura smjese, homogenost, stabilnost c) termostabilnost

Ovim se načinom dugotrajno daju antikokcidijska sredstva i nutritivni antibiotici.

3. PRIMJENA LIJEKA NEPOSREDNO U VOLJKU

To je dobar i siguran način ali primjenjiv samo za mali broj ptica.

4. PARENTERALNA PRIMJENA (intramuskularna, subkutana, intravenska). Rijetko se koristi (spirohetoza) ili u malobrojnim jatima.

X

5. RASPRŠIVANJE LIJEKOVA - INHALACIJA VRLO UČINKOVIT NAČIN LIJEČENJA INFEKCIJA DIŠNOG SUSTAVA, ALI ZBOG KOMPLICIRANOG POSTUPKA PRIMJENA JE OGRANIČENA.

- POTREBNO JE OBRATITI POZORNOST NA KOMPATIBILNOST UKOLIKO SE ISTODOBNO PRIMJENJUJE KOMBINACIJA VIŠE LIJEKOVA. - Prije ili istodobno s početkom terapije potrebno je učiniti ANTIBIOGRAM

- Važno je OTKLONITI NEGATIVNE UTJECAJE - izdvojiti moribundne životinje,

korektno sprovesti dezinfekciju, spriječiti mehničke ozljede, održavati dobre

zoohigijenske uvjete.

Primjena lijekova vodom, hranom i pojedinačno - prednosti i nedostaci

POKAZATELJI

PITKA VODA

HRANA

PARENTERALNANO (POJEDINAČNO)

Trošak organizacije

zanemariva

primjetan

znatan

Cijena rada neznatna neznatna visoka

Početak terapije brz s odgodom nakon pripreme

Mogućnost promjene lijeka ili doze

lako nije kratkoročno

moguće

Mogućnost doziranja ovisi o upotrebi konstantna individualna

Podnošljivost lijeka različita mogućnost

prilagodbe

konstantna

Stres ne postoji ne postoji znatan

Cijena visoka niska najviša

XI

1.1. Lijekovi za uporabu u peradarstvu – izbor lijeka (Tablica 1/1) NAZIV LIJEKA

Doza aktivne

tvari mg/kg

tj.masa./dan

Doza (u mg) L vode kg hrane

Dani primje

ne

NAPOMENA

Antibiotici Ampicilin Bacitracin

140-280 35-40

1000-2000 500

5 5-7

poticaj nesenja (100 ppm)

Chloramphenicol 50-150 70

330-1000 1000

3-5 7

ne za pilenke i konzumne nesilice

Chlortetracylin 70-280 70-280

500-2000 1000-4000

5 7

ne prekoračiti dozu - poremećaj ravnoteže

Dihydrostreptomycin- sulfat

70-140 70-140

500-1000 1000-2000

3-5 7

Erythromycin 28-32 16-25

200-220 220-340

5 7

korigirati okus za pitku vodu

Gentamicin

4-6/ purići i pilići i.m.

Neomycinsulfat 50 50

375 750

3-5 7

ne resorbira se

Oxytetracylin 70-280 70-280

500-2000 1000-4000

Spectinomycin

70-140 500-1000 3-5

Spiramycin

115-200 800-1400 3-7

Tetracylinhydrochlorid

70-280 1000-4000

7

Tiamulinhydrogen- fumarat

18 14

125 200

3-4 1-7

ne za konzumne nesilice

Tylosintartrat

70-140 500-1000 3-5

Sulfonamidi Sulfachlorpyrazin 43

300

5-7 ili 3-2-3

XII

43 600

5-7

Sulfadimethoxin

70-140 i.v. 50-70

500-100 5-10 1x

nakon inj. produžiti terapiju oralno

Sulfadimidin (Sulfamethazin-Na)

70-140 70-140

500-1000 1000-2000

6 (kok- cidioza 3-2-3) 6

ne za nesilice

Sulfaquinoxalin 40-70 40-60

300-500 600-800

5-6 (kokci- dioza 3-2-3)

ne za nesilice

nastavak (Tablica 1/2) NAZIV LIJEKA

Doza aktivne

tvari mg/kg

tjel.tež./dan

Doza (u mg) L vode kg hrane

Dani primje

ne

NAPOMENA

Derivati nitrofurana

Furazolidon

14-28 20-28

100-200 300-400

7-14 7-14

ne za vodenu perad, loše topljiv

Nifurprazin

7-10 50-66 4-5

Uobičajeni kemoterapeutici Bromhexinhydrochlorid

1,5 10 3 kao sekretoliti

Enrofloxacin

7-14 50-100 3-5

Natriumarsanilat

6-15 6-18

90-180 42-125

5 5

roborans

Antikokcidijska sredstva Amproliumhydrochlorid

17-34 120-240 5-7 125 ppm u hranu

Amprolium (A) +Ethopabat (E)

A 17-52 +E 1,1-

A 120-240 +E 7,6-15,2

5-7

XIII

(16:1) 2,2

Nicarbazin 9 125

7 ne za nesilice

Sulfaquinoxalin (S) +Pyrimethamin (P)

S 6,5 +P 2

S 45 +P 15,6

6 ili 3-2-3

Sulfaquinoxalin (S) +Diaveridin (D)

S 7,5-11 +D 1,9-2,7

S 51-77 +D 13-19

3-2-3

Toltrazuril

3,6 25 2

ne za nesilice

Sredstva protiv histomonijaze Dimetridazol 33-70

30-45 300-500 400-600

10-14 10-14

100-200 ppm u hranu za purane

Ipronidazol 9-21 10-18

60-150 125-250

10-14 10-14

60-85 ppm u hranu za purane

Ronidazol 6-10 6-10

40-60 80-120

10-14 10-14

60-90 ppm u hranu za purane

nastavak (Tablica 1/3) NAZIV LIJEKA

Doza aktivne

tvari mg/kg

tjel.tež./dan

Doza (u mg) L vode kg hrane

Dani primje

ne

NAPOMENA

Antihelminitici Cambendazol Fenbendazol

3-4 3-4

40-50 40-50

7 7

ne za nesilice ne za nesilice

Flubendazol

2-5 30-60

7 smetnje u mitarenju

Levamisol

20-30 150-220 1

XIV

Mebendazol

4-5 60

7 ne za nesilice

Piperazin

170-215 170-215

1200-1500 2400-2880

1 1

nakon ponovljene terapije odlaže se u žutanjku

T(h)iabendazol

50-100 700-1400

Ektoparazitici Carbamat

0,1% otop.

peradnjak i oprema

1x ponoviti nakon pet tjedana

Cypermethrin

0,1% otop.

peradnjak sa životinjama

1x

Heptenophos

0,1% otop. 0,01% oto.

peradnjak i oprema po životinjama

1 x ponoviti 2-3 x nakon svakih 5 dana 1 x ponoviti 2-3 x nakon svakih 5 dana

Metriofonat

0,15% oto.

peradnjak i oprema

1 x ponoviti nakon 5 dana

XV

1.2. Poznate kontraindikacije PRIMJENE LIJEKA NAZIV LIJEKA NE SMIJE SE KORISTITI ZA:

Arpinocid

Halofuginon

patke

patke, guske, perlinke

Monensin

Narasin

Nicarbacin

perlinke

purani

nesilice

Nitrofurane

Sulfaquinoxalin

patke, guske

nesilice

Sulfadimidin

Monensin + Tiamulin –tvori toksične spojeve

Narasin + Tiamulin - “

Salinomycin + Tiamulin - “

nesilice

XVI

ANTIBIOGRAM

Izostali uspjeh u liječenju neke bakterijske bolesti, lijekom što najčešće djeluje

na poznatog uzročnika, osnova je sumnje da se radi o rezistentnom soju.

Radi razjašnjavanja pojave rezistencije neke bakterije, trebamo razlikovati:

-nenasljednu reverzibilnu rezistenciju

-nasljednu rezistenciju koja može biti:

a) spontana kromosomalna mutacija

b) episomalna ili uvjetno plazmidska (R-faktor)

Učestala rezistencija, tj. neosjetljivost ili otpornost bakterija prema antibioticima i

kemoterapeuticima osnova je iznalaženja laboratorijskih postupaka kojima se može

točno odrediti odnos bakterija prema antimikrobnim tvarima. Iznađeno je više

postupaka, a od njih se u svagdanjem laboratorijskom radu najčešće upotrebljava

antibiogram difuzijskim postupkom.

Indikacije za antibiogram su:

-ciljana i zato racionalna terapija

-razrješenje upitnih terapija kod kroničnih i recidivirajućih bolesti

-kontrola razvoja rezistencije

Postupak: Upotrebljavamo Müller-Hinton agar u Petrijevoj zdjelici u sloju debljine 4mm

(±0,1mm). Agaru se može dodati krv, određuje li se osjetljivost bakterija kojima je ova

potrebna za optimalan rast. Hranjivoj podlozi može se dodati i krvni serum, no

prevelike količine serumskih bjelančevina vežu neke antibiotike i na tako smanjuju

njihovu difuziju. Na površinu hranjive podloge nacijepi se bakterija čiju osjetljivost

istražujemo, a zatim se postave dijagnostički diskovi (kolutići). Diskovi su od

posebnog papira (sličnog filter papiru), promjera 5 - 7mm, a prožeti su određenom

količinom pojedine antimikrobne tvari. Postoje još i dijagnostičke tablete koje su

obično većeg promjera od kolutića. Nakon uzgoja bakterije u termostatu, oko

pojedinih dijagnostičkih kolutića zapažaju se kružna područja u kojima nisu porasle

bakterijske kolonije. Ta se područja nazivaju zone inhibicije rasta bakterija. Izmjeri

se promjer zone inhibicije što odgovara učinku istraživanog lijeka, a učinak se opisuje

kao: 0 - neučinkovit, te +, ++ ili +++ - učinkovit u različitim stupnjevima. Tako se

XVII

dobiva antibiogram, a za primjenu odabire najdjelatniji antimikrobni lijek. Antibiogram

je osnova propisivanja dnevne doze za liječenje bakterijske infekcije.

Klasični disk-difuzijski postupak ne može se koristiti i za anaerobne bakterije. No,

upotrebljavamo najčešće mikrodilucijski postupak gdje priređenu suspenziju bakterija

nakapamo u mikroepruvete s osušenim antibiotikom. Inkubacija traje nešto duže, oko

48 sati, a zatim prostim okom očitavamo porast bakterija (rezistencija) ili izostanak

porasta (osjetljivost).

XVIII

UBIJANJE (žrtvovanje) PERADI U DIJAGNOSTIČKE SVRHE

Humani odnos prema životinji, a jednako tako i humani način ubijanja peradi,

bez boli, trebao bi znati primijeniti svaki veterinar. U proizvodnji pilića to je na žalost

svakodnevna potreba, te se odnosi na one koji se bilo zbog kojeg razloga nisu na

vrijeme izlegli iz ljuske, pa sve do odrasle peradi u proizvodnji.

Za male životinje, najčešće za tek izlegle piliće, primjenjuje se nekoliko postupaka:

1. dekapitacija - ako je broj životinja mali

2. pritisak vrata o rub stola

3. iskrvarenje (vađenjem dovoljne količine krvi iz srca)

4. kloroformom - kada moramo veliki broj životinja ubiti

Za odrasle životinje najhumaniji način je:

-cervikalna dislokacija (smrt je trenutačna, a ovim postupkom sprečavamo

regurgitaciju i aspiraciju u dišni sustav)

Možemo to još učiniti burdizo kliještama ili presijecanjem vena (bilo V. jugularis ili

vena na nogama)

Ukoliko se na farmi pojavi neka zarazna bolest (npr. newcastleska) te je potrebno

ubijanje jata (zbog neškodljivog uklanjanja), moguće je u dobro zatvorenu nastambu

pustiti CO2 plin u koncentraciji 80%.

U klaonicama perad omamljujemo elektrošokom.

XIX

RAZUDBA PERADI

Sustavna razudba peradi vrlo je značajni dio dijagnostičkog postupka.

Razudbeni nalaz veterinaru uglavnom daje osnovu za tumačenje kliničkih simptoma.

Napose je u intenzivnom peradarstvu svakodnevna razudba nužan dio aktivnosti

veterinara. Vrlo često nakon razudbe potrebno je različite materijale poslati i na

daljnje laboratorijske pretrage.

Razudbena tehnika (uobičajena na našem Zavodu):

Iz anamnestičkih podataka ali i vanjskim pregledom lešine odredimo pripadnost

pasmini (hibridu), dob i proizvodnu kategoriju, a zatim građu tijela i gojno stanje.

Pregledava se perje, koža i prirodni otvori. Lešina se polaže na leđa.

Rezanje lešine počinje od kože na grudima, njenim odvajanjem, te pregledom

potkožja i sternalne burze. Nakon toga pristupa se pregledu tjelesne šupljine, zračnih

vrećica, a potom i pojedinih organa, prvo in situ a zatim i pojedinačno. Prvo otvaramo

trbušni prostor tako da zarežemo mišičje ispod sternuma. Da bi otvorili grudni dio

torakoabdominalne šupljine nožem zarežemo sternalno mišičje, a škarama

prerežemo grudnicu i ključnu kost. Eksenteracija organa počinje sa srcem, zatim

slijede pluća (tupim krajem skalpela odvojimo ih od rebara i izljuštimo iz toraksa), a

tek onda jetra sa slezenom, žljezdani i mišićni želudac sa crijevima koja je potrebno

razdvojiti. Bubrege tupo otprepariramo iz udubina zdjelice, gledamo jajnik s

jajovodom, odnosno testise, a na kraju živce sakralnog pleksusa. Nakon toga

pretražimo organe endokrinog i imunološkog sustava (pankreas, timus, Fabricijeva

burza). Zatim škarama odrežemo kljun, te kroz desnu stranu glave rez produžimo

kroz ždrijelo i jednjak do voljke. Larinks i traheju otvaramo također podužnim rezom.

Lubanja se otvara tako da se prvo odvoji donji kljun, zatim se skine koža s lubanje, te

je se nožem presiječe po sredini. Potrebno je pogledati u kakvom je stanju

lokomotorni sustav, te otvoriti eventualno poneke zglobove.

Nakon pojedinačnog pregleda svakog organa, ako razudbeni nalaz nije

specifičan (patognomoničan), potrebno je materijal poslati u dijagnostički laboratorij

što uključuje i histološku pretragu.