Louis Hielmsfev: Prolegomena teoriji iez!ka Naslov njemačkQg izvornika: Prolegomena zu einer Sprachtheorie, I1bersetzt von Rudi Keller, Ursula Scharf und Georg Stotzel, Linguisti­sche Reihe Bd. 9, Max Huebe'r Verlag, MOnchen 1974.

8 Stručna redakcija: Mirko Peti Definitorij uredio: Mirko Peti

Izdavač: Grafički zavod Hrvatske, OOUR Izdavačka djelatnost, Zag,reb. Fnmkopa.ns,ka 26 Za izdavača: Vladimir štokalo

Desi'gn: Zoran Pavlović Graf,j'oka oprema: Stjepan Kolarić

le!k,tor: Ante Stamać Koreiktor: Ante Stamać

Slog: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb

Tisak: .. Varteks- - RO Tiskara, Varaždin

, i , I

I

-t

Louis Hjelmslev Prolegomena teoriji jezika

, Prijevod: Ante Stamać Predgovor: Mirko Peti

"Bibli6t8kaTeka GZH, 1980.

Predgovor

Kada je prije nekoliko godina u Zagrebačkom lingvističkom krugu Hrvatskoga filološkog društva zbog naraslih znanstveno-stručnih i nastavnih potreba pokrenuta inicijativa o nužnosti sustavnog prevo­đenja važnijih izvornih znanstvenih radova s područja suvremene lingvistike# u užem se izboru - po općoj ocjeni jezikoslovnih struč­njaka - na popisu djela koja bi, kao temeljna, među prvima va­ljalo prevesti i objaviti našla i knjiga Prolegomena teoriji jezikal danskog lingvista Louisa Hjelmsleva (1899-1965), jednog od ute­meljitelja i glavnog predstavnika danske ili kopenhaške struktural­ne lingvistike, poznate pod nazivom glo sematika (od grč. y1...w(J(J"Ct. ::::: jezik).

Tada pokrenuta inicijativa nije, nažalost, ostvarena sve do danas . No sada se ipak, zahvaljujući, evo, drugoj jednoj inicijativi, Hjelm­slevova Prolego mena tl cjelini pojavljuju konačno i u hrvatskom priJevodu! To je, koliko znamo, sedmi prijevod toga djela. No taj prijevod, valja odmah reći, nije i prvo naše upoznavanje s Hjelm­slevom i njegovim Prolegomen ima, pa ni s glosematičkom teorijom općenito. Već koncem 1961. i početkom 1962. na javnim stručnim sastancima Zagrebačkoga lingvističkog kruga Bulcsu Laszl6z u tri navrata govori o poimanju jezične strukture u radovima danske škole i posebno o načelima Hjelmslevove glosematike . Nedugo na­kon toga i Hjelmslevova Prolegomena i Nacrt glosematike H. J. Uldalla3, drugog najvažnijeg predstavnika glosematičkog smjera u lingvistici# iscrpno i temeljito prikazuje Radoslav Katičie, a u pre­gledu nas o glosematici dosta opširno obavještava ' i Milka Ivie.

l U danskom izvorniku: L. Hjelmslev, Omkring sprogteorien$ grundlae gelse, Kopenhagen, 1943; u 'prijevodu na američki engleski: Prolegarrremr l; a Theory ot Language, Baltlmore, 1953. 2 Izlaganja su tekla ovi!!l redom: 19. XII 1961. J:lačelfl Hjelmslevljeve 10-sematike; 26. XII 1961. JeZIena struktura prema pOImanJu danske škole ti § I 1962. Jezična struktura u radovima danske škole. . 3 H. J. UIdall, Outline ot glossematies, Kopenhagen; 1957.

4 R. Katičić, Danska struktur�listička škola (Glosematika), Suvremena lingvistika, 2, Za�reb, 1963, 64-82, II Nacrt glosematičke algebre H. J. Uldalla Suv!I"emena lingvIstika, 3, Zagreb, 1964, 48-71. '

5 M. Ivić, Pravci u lingvistici,! LjUbljana, 1970, 158-168.

5

Nakon tih prvih dragocjenih i prijeko potrebnih informacija jav­ljaju se sada u nas, s marksistički utemeljenih materijalističko­-dijalektičkih pozicija, već i prvi pokušaji teoretskog raspravljanja s glosematikom i kritičkog preispitivanja nekih temeljnih njezinih postavki'. Pogodan je dakle čas da se u tako povoljnim uvjetima živa zanimanja za pitanja što ih otvara glosematička teorija našem čitaocu u prijevodu omogući pristup integralnom tekstu najrepre­zentativnijeg djela te teorije� Hjelmslevovim Prolegomen ima.

Temelje teoriji jezika u Prolegomenima Hjelmslev sustavno izlaže u dvadeset i tri po opsegu što duža što kraća poglavlja. U prvih se devet poglavlja uz kritički obračun s dosadašnjom lingvistikom polažu teoretske osnove novom, imanentnom pristupu proučavanj u jezika, postavljaju opća načela, određuje cilj i naznačuju perspek-

" tive jezične teorije. U sljedećih se jedanaest poglavlja, uz postupno uvođenje - na funkcijskoj podlozi - posebnoga pojmovnog i de­finicijskog aparata, uglavnom na jezičnim i modelskim primjeri:na određuju temeljni specifični odnosi unutar jezične strukture i utvr­đuju mogućnosti njihova egzaktnog opisa. U zadnja se tri poglav­lja perspektiva teorije jezika proširuje, prvo povlačenjem granice između jezika i nejezika, a zatim i pomicanjem teoretskogf\ motrišta s tzv. prirodnog jezika na sve prirodnom jeziku analogne znakovne strukture te se od strogo definiranoga i u konstituiranju teorije neophodnoga imanentnog pristupa jezičnoj pojavi zasnivanjem me­tasemiologije težište jezičnog opisa nuždom svog zahtjeva za iscrp­nošću prenosi na različite moguće vidove izvanjskog jezikoslovlja.

U svom se teoretskom ishodištu Hjelmslev djelomice oslanja na neka od osnovnih načela što ih je u svojim pogledima na jezik prije njega postavio Ferdinand de Saussure, začetnik strukturalnog na­ziranja u lingvistici. No ta su načela, dakako, u daljnjem njihovu preciznom promišljanju i dosljednoj razradi, Hjelmslevu polazište samo za pojedine aspekte njegove teorije, dok je u svemu ostalom pri konstruiranju teoretske zgrade svog nauka Hjelmslev o de Saus­,>ureu neovisan i samostalan.

Sam je svoju knjigu Hjelmslev držao tek početnom temeljitom pripravom konstituiranju teorije jezika kojoj bi osnovna zadaća bila da - nasuprot pretjeranim spekulacijama, subjektivizmu j pojmovnom partikularizmu tradicionalnoga jezikoslovlja - lingvi­stiku u punom smislu riječi učini pravom egzaktnom znanošću. Tim izričitim zahtjevom za egzaktnošću Hjelmslev se bitno metodološki odvaja ne samo od ostalih strukturalističkih učenja svoga vremena nego i od sveukupne dotadašnje lingvistike. Tu novu metodološku perspektivu teorije jezika Hjelmslev dosljedno gradi sustavnim uvo­đenjem niza temeljnih načela.

6

Transcendentnom gledištu u jezikoslovIju, kojemu je jezik tek sred­stvo s��je međusobno raznorodnih fenomena kao što su npr. mišljenje, osjećaji, nacija, drevna prošlost itd., Hjelmslev suprot· stavlja imanentnu lingvistiku, kojoj jezik neće biti tek sredstvo nego sam objekt proučavanja i spoznaje. Da bi to postao, lingvistika mot· .

....

pokušati jezik promatrati kao strukturu su

.

i generis . . Mora, nadalj , moći, za razliku od dosadašnje tradicije u humanističkim znanos '­ma, pronalaz�ti stalnost u naoko promjeriljivhn ,i sustavnu opisu tobože neuhvatljIvrm jeziČnim pojavama, mora se, dru�im riječima, temeljiti na apriorno postavljenom načelu da svakom procesu odgo­vara kakav sustav te da je pomoću sustava taj pr6ćeSIt1oguće ana­lizirati i opisivati. Zadaća je teorije jezika da provjeri tu pretpostav­ku o sustavu koji je u temelju svakom procesu, pa ako se pretpo­stavka pokaže opravdanom i načelo provedivim, u novoj će se perspektivi ukazati i sama mogućnost konstituiranja humanističkih znanosti.

Vrhovno je imanentno načelo Hjelmslevove teorije jezika načelo .empirizma, kojim se zahtijeva da opis bude nep�otuslovan, iscrpan r-šio--jedDostavniji (hijerarhijski upravo tim redom). To se načelo postavlja kako bi teorija u svojoj primjeru - da bi udovoljila svrsi - nužno vodila onim rezultatima koji su u skladu s tzv. iskustve­nim činjenicama. Metodska se perspektiva teorije jezika dosljedno dalje širi i dopunjuje uvođenjem deduktivnog postupka u opis, pos­tupka koji polazi od cjeline (razreda) prema dijelovima (sastavni­cama) i tako tu cjelinu analizira i specificira, za razliku od postupka induktivnog, koji ide obratnim putem, zaklju�v.vanjem od dijelova prema cjelini te takvom ad hoc generalizacijo ne može voditi us­postavi valjanih općih pojmova nego nužno ra 'a pojmovnim parti­kularizmom kakav prevladava u većem dijelu t adicionaInog jeziko­slovlja. U toj je točki svog naziranja na pri odu jezičnog opisa Hjelmslevova teorija doživjela brojne prigovore jer da zanemaruje mnoge realne vidove konkretnoga lingvističkog listraživanja i objekt tog istraživanja, jezik, aprioristički postavlja kao konstrukt. No valja odmah reći da uspostavom deduktivnog postupka Hjelmslev ne zatvara mogućnost kretanja u obratnom smjeru, stalnog vraćanja objektu kao ishodištu istraživanja-.:-Riječ je tu dakle samo o načelno metodološki određenoj hijerarhiji tih dvaju metodskih postupaka: deduktivnog i induktivnog, a u svakom su egzaktnom znanstvenom istraživanju oba ta postupka nUŽDa.

6 D. Skriljan, Dinamika l jezičnih struktura, Zagreb, 1976, 43-48.

I 1

I : Gradeći - II epistemološkom smislu ri�eči - svoju teo�iju je�ka kao posve formalan deduktivni sustav ptet!?ostavaka, Hjelmslev je nastoji što je moguće više osloboditi suvišnih aksioma i postulata te u skladu s t im i pitanje odnosa jezične teorije prema realnosti rješava tako što uvodi poj�_�qrb.j!rq.t�9.�_t.ij_pqj�_p.timjere!?-ostJ kao nužn(Lk9.nsti1;tJ.k�j:u._�ya}(e teorije. Svojom je arbitrarnošću teorija neovisna o realnosti te se njome ne može ni potvrditi ni opo­

vrgnuti. NUžri6 je pak da bude arbitrarna kako bi se uopće mogla učiniti primjerenom realnosti (iskustvenim podacima). Pa će s tog gledišta odgovor na pitanje o odnosu teorije prema realnosti, tj. određuje li realnost teoriju te utječe na nju, ili je pak obratno, gla­siti: »Ne samo ... nego i«. Svojom arbitrar.nošću teorija je arealis·

tična, stupnjem svoje primjerenosti pak realistična. (Hjelmslev se u Prolegomenima izrijekom opredjeljuje za istraživanje, na iSkusttve­noj podlozi, realistifnog aspekta teorije, kako bi se ona optim .0 približila zahtjevu z primj enlj ivoŠću.)

ArDitrarnos� teOrlji jezika omogućuje ne samo da sebe učini pri· mjerenom tf odnos� na realno postojeće iskustvene podatke nego da u zadan�m okvirima općim proračunom logičkih mogućnosti svojih primjena predvidi i omogući spoznaju svih mogućih zamisli­vih j ezičnih ! podataka tste naravi. Postavljajući takav cilj jezičnoj teoriji Hjelrb.slev se sv1jim teoretski dosljedno provedenim koncep­tualizmom oštro suprotstavlja praškom sociološki raglašenom funk· d�alizmu i empirijski utemeljenom korpusnoml pristupu američ-ko deskriptivizma.

'

IT rija se j ezika u svom konstituiranju morala nužno ograničiti !na imanentan pristup jezičnom fenomenu kako bi se nakon opisa Inj�ove strukture po principu empirizma njezina perspektiva mogla pr jiciranjem te strukture na ostale fenomene proširiti i obuhvatiti cje inu što se organizira oko jezika kao kakva vrhovnog načela. Po�azište je teoriji jezika pri tome tzv. prirodni jezik, a perspektive ,.-se Iteorije šire najprije na svijet jezika analognih prirodnqmu, a zatim i na izvanjezični svijet.

Da bi se teorija jezika deduktivno mogla uopće konstruirati, pret­postavke joj moraju bit� izričite a definicije formalne, nasuprot skrovitim pretPostaVka�

.

i i realnim definicijama kakvima obiluje tradicionalno jezikoslovI e. Svrha formalnim definicijama nije to da iscrpe tzv. realnu nar v predmeta istraživanja nego im je svrha da taj predmet odrede u j ' dnosu prema drugim predmetima i da us­postave među njima rel� , ijsk:u hijerarhiju. Postupa li tako, istraži· vač se ne zapliće u spekulacije bilo koje vrsti i argumentirano može položiti račun o svakom koraku svog istraživanja.

Polazeći od deduktivnog postupka pri opisu, postupka koji ide od cjeline prema dijelovima, odnosno od razreda prema sastavnicama� predmet analize teoriji jezika biva tekst u svojoj neraščlanjenoj cjelini. Samom se

'pak analizom cjelina rastvara na dijelove koji se

iz nje izlučuju, ti se dijelovi dalje kao cjeline rastvaraju na svoje dijelove, i tako redom sve dok se analiza ne iscrpi. No da bi analiza bila adekvatna i iscrpna, mora se dosljedno provoditi po strogo određenom načelu koje joj je u samom temelju. Tim se načelom zahtijeva ne samo da se cjelina (predmet) naprosto razdijeli na dije­love nego da se to obavi s obzirom na veze i zavisnosti među dijelo­vima i cjelinom, s jedne, i dijelovima međusobno, s druge strane, da, drugim riječima, kriterij za analizu bude utvrđivanje relevantnih odnosa unutar cjeline koja se podvrgava analizi. Tek sjecišta sno­pova tako utvrđenih odnosa bivaju onda egzistentnim i znanstveno spoznatljivim predmetima koje je po potrebi uz p�imjenu istog načela moguće dalje analizirati. Time se iz temelja ruši predodžba naivnog realizma o predmetnosti predmeta izvan odnosa, a u ling­vističko se istraživanje uvodi metodski postupak koji mu u punom smislu riječi osigurava znanstvenu egzaktnost.

Zacrtavši na općim načelima temelje teoriji jezika koja lingvistici izriče pretpostavke, određuje metode i propisuje postupke, Hjelm­slev se u skladu sa zahtjevom za imanentnim pristupom proučava­nju jezika postupnim uvođenjem hijerarhijski uređenog definicij­skog sustava nadalje potanko bavi utvrđivanjem općih tipova od­nosa specifičnih za samu jezičnu strukturu. Uvodeći u teoriju pojam

f�tl�cij�L __ �ojim se određuju različiti tipovi zavisnosti, u reinter­pretiranu ili redefiniranu obliku Hjelmslev tu vrlo iscrpno i studio­zno raspravlja o temeljnim odnosima unutar jezične strukture for­malizacija kojih u velikoj mjeri olakšava svako konkretno lingvisti­čko istraživanje, a tumačenje i razjašnjavanje funkcijski određenih jezičnih veličina: razina i njihovih jedinica, bitno pridonosi poima­nju naravi jezične pojave i njezina položaja među ostalim pojavama II univerzumu. Funkcijski formalno definirani pojmovi, kao što su npr. sustav - proces, odno s - predmet, forma - sup s tancija, re­lacija - korela cija, sintagmatika - paradigmatika, izraz -=- sadr­žaj, forma izraza - supstancija izraza, forma sadržaja - sup stan ci­ja sadržaja, gradba jezika i jezična poraba, proširuju i do krajnjih logičkih konzekvencija bitno teoretski produbljuju strukturalistič­ko učenje kakvo je svojim sada već klasičnim i u lingvistici općepri· hvaćenim lučenjem jezične djelatnosti na jezik i govor utemeljio još Ferdinand de Saussure.

Cesto se Hjelmslevova teorija jezika sa svojim deduktivno izvede­nim poJmovnim aparatom s različitih gledišta ocjenjuje kao suviše

9

.apstraktna i stoga neprimjenljiva u konkretnom lingvističkom radu. Takav se prigovor ne može međutim prihvatiti kao apsolutno oprav­dan nego samo s obzirom na gledište s kojega se izriče te stoga nu­žno ima tek :relativnu vrijednost. Jednako kao što, dakako, relativnu vrijednost ima i sama Hjelmsle'y.9.Y�Lteorija. Jer svi su pojmovi u

\toj teoriji određeni kao relativne veličine, a bitna je i neovisna o promjeni gledišta samo njihova formalna logička hijerarhija. Baš po tome ta teorija, pokuša li joj se i umanjiti tzv. praktična vrijed­nost, ima dalekosežnu načelnu vrijednost ne samo za svako teoretsko promišljanje jezika i analognih znakovnih struktura nego i za svako pojedinačno lingvističko istraživanje.

I nakraju, u vezi s prigovorom da se u toj teoriji uz potpuno isklju­čivanje supstancije jezik promatra samo kao forma, pri čemu se u prigovorima ne vodi dovoljno računa o relativnosti tih pojmova, o tome da se oni mogu promatrati kao dva različita vida iste stvari, čujmo što u ProZegomenima veli sam Hje1mslev: »Sto s jednog mo. trišta biva 'supstancija' s drugog će motrišta biti 'forma', a to je u vezi s činjenicom da funktivi znače samo krajnje točke i sjecišta za funkcije te da spoznatljiva i znanstveno egzistentna biva samo funk­cijska mreža zavisnosti, dok 'supstancija' u ontološkom smislu ostaje metafizičkim pojmom.«

Cilj ovom sumarnom pregledu Hjelmslevovih Prolegomena nije, da­kako, bio niti je mogao biti u tome da problemski iscrpi sve aspekte njegove teorije nego samo da naznači neke od bitnijih njezinih ele­menata. Najvažnije je čini mi se sada ipak to da se pred nama u prijevodu nalazi Hjelmslevova knjiga: kao poticaj i izazov.

Mirko Peti

10

I I J Loui�� Hjelmsle . Prolegomena teoriji jezika

.-'

I l!

1. Proučavanje jezika i jezična teorija

Jezik -ljudski govor - neicrpiva je riznica raznolikih vrijednosti. Nerazlučivo je vezan uz čovjeka te ga prati u svakom njegovu činu. Jezik je instrument kojim čovjek oblikuje misao i osjećaje, raspo­loženje, težnju, volju i čin, instrument s pomoću kojega on utječe na druge i drugi utječu na nj, krajnja i najdublja pretpostavka ljudskom društvu; ali i zadnji, nezaobilazni oslonac čovjeku poj�­dincu, njegovo utočište u satima osame, kada se duh bori sa zbi­ljom a sukob se razrješuje u monologu pjesnika, mislioca, sanjara. Jer i prije no što se probudila naša svijest oko nas je odzvanjao jezik, spreman zaodjenuti prvu nježnu klicu naše misli te nas vjer­no pratiti kroz život, od jednostavnih svakodnevnih nam poslova pa do najuzvišenijih i najprisnijih časova, onih koji, jezikom zadr­žani u sjećanju, svagdanjem našem življenju daju topline i snage. -.l��U<:._ I.1ije nikakva izvanjska popratna pojava, nego nit duboko ut­kana u ljifdsktidu:šu,bogatsfvo uspomena namrijeto u baštinu po­jedincu i naraštajima, budna savjest koja podsjeća i opominje. ·Govor je - i u dobrom i u lošem smislu - biljeg osobnosti, domo­vine, nacije, znak plemenštine čovjekove. U osobnosti, domovini; naciji, čovječanstvu i samom životu jezik se razrastao toliko sjedinjen s njima, da je moguće zapasti u kušnju pa se pitati, nije li on svemu tome tek zrcalna slika, ili pak izravno sve to jest: sa­ma klica njegova rasta.

Stoga je jezik, kao predmet čuđenja i opisa, neobično privlačio čovjeka u pjesništvu i znanosti. Znanost je došla dotle da u jeziku vidi nizove glasova i izražajnih pokreta koji su dostupni egzaktnom fizikalnoml i fiziološkom opisu i koji se raspoređuju u znakove za fenomene svijesti u životu, znakove u kojima se s pomoću psiho­loških i logičkih interpretacija iskalo treperenje čovjekove psihe i stalnost ljudskog mišljenja, prvo u hirovitu životu. i razvoju jezika; drugo pak u samim znakovima, među kojima je bilo dvije vrsti: riječ i rečenica, zamjetljivi simboli pojma odnosno suda. Jezik kao sustav znakova i kao stanje imao bi otvarati vrata prema sustavu ljudskog mišljenja, biti čovjekove psihe; kao nadindividualna dru­štvena ustanova imao bi otvarati vrata prema značajkama nacije. A

[1 Danski fysisk; tako Je i dalje.]

13

jezik kao. fluktuiranje i mijenjanje imao. bi otvarati vrata pre�a spoznavanju bilo stila kakve osobnosti bilo udaljenog živo.ta davmh naraštaja. Jezik je po.stao. ključnim mjestDm s ko.jega bi se imali otvarati vidici )1a mnoge strane.

Promatra li se tako, jezik, čak i kad je predmet znanosti, ne biva joj cilj nego ostaje sredstvo: sredstvo spoznaje kojoj je - sve ako možda i jest posvema dostupna samo posredstvom jezika - glavni predmet izvan jezika samog, a potkrepljuje se drugim pretpostav­kama od onih što ih u sebi uključuje sam jezik. Jezik tu biva sred­stvom jedne - u doslovnom i etimologijskom smislu riječi - trans­cendentne spoznaje, ne i ciljem spoznaje imanentne. Pa se tako fizikalni i fiziološki opis jezičnih glasova Iako izrodi u čistu fiziku i čistu fiziologiju, a psihološki i logički opis znakova - riječi i rečenica - u čistu psihologiju, logiku i ontologiju, tako da se jezič­no polazište gubi iz vida. Potkrepljuje to i historijsko iskustvo. Ali ni ondje gdje se to ne događa izravno, ni ondje fizikalni, fiziološki, psihološki i logički fenomeni o sebi ipak nisu sam jezik nego. njegovi tek oslobođeni, izvanjski vidovi, izabrani kao predmet proučavanja, ne zbog jezika već zbog stanovitih fenomena prema kojima da se je­zik usmjeruje. Zbiva se to i onda kad se jezik na temelju takvih opi­sa promatra kao ključ za razumijevanje društvenih stanja te kao ključ za rekonstruiranje pretpovijesnih sveza među narodima i na-cijama.

-_ . . .

Ne umanjuje se time valjanost svih tih motrišta i težnji, već se upozoruje na jednu opasnost: na opasnost koja se sastoji u odveć gorljivoj žurbi prema cilju spoznaje a previđanju sredstva te spoznaje, samoga jezika. Ta je opasnost realna, jer jezik hoće da ga se previdi: jeziku je II naravi da bude sredstvom a ne ciljem. Pozornost na to sredstvo spoznaje moguće je usmjeriti tek kakvim umjetnim zahvatom. Odnosi se to na svakodnevni život, u kojemu jezik obično ne dopire do svijesti; ali se u istoj mjeri odnosi i na istraživanje. DaVino je već postalo jasno da bi pored filologije -pored bavljenja jezikom i njegovim tekstovima kao sredstvo.m knji­ževnog i povijesnog uvida - valjalo sazdati i lingvistiku, tj. bavlje­nje jezikom i njegovim tekstovima radi jezika samog. Ali je od zamisli do njezine izvedbe bio dug put. Još je jednom jezik preva­rio svoje učene udvarače. Što bijaše glavnim sadržajem klas�čne lingvistike - povijest jezika li genetsko uspoređivanje jezika - ni kao-cilj ni kao rezultat nije imalo spoznaju biti jezika već samo spo­znaju povijesnih i pretpovijesnih društvenih stanja i odnosa među narodima, do koje se stizalo posredstvom jezika kao sredstva. I to je dakle bila filologija. Cesto se dapače mni da bavljenje takovr­snom unutrašnjom tehnikom uspoređivanja jezika biva istodobno i bavljenje jezikom samim; iluzija: posrijedi nije sam jezik nego njegova disiecta membra, koja ne dopuštaju da se jezik poima kao cjelina, što on jest; posrijedi je naprotiv fizikalno i fiziologijsko, psihologijsko i logičko, sociologijsko i historijsko taloženje jezika, ne sam jezik.

14

l'

Da bi se izgradila lingvistika� valja učiniti nešt1

drugo. Ona ne mo­že biti puka pomoćna ili tek izvedena znano s . Mora pokušati za­hvatiti jezik kao II sebi spokojnu sliku cjelin , kao strukturu sui generis, a ne kao konglomerat nejezičnih (npr. fizikalnih, fiziologij­skih� psihologijskih, logičkih, sociologijskih) .1 fenomena. Samo je na taj način sam jezik InOgUĆeučiniti predmetbm znanstvene obra­de, a da on i nadalje ne zaluđuje svoje istraživače, da im se i na­dalje ne gubi iz vida.

Značenje tog postupka moralo bi se moći dugotrajno mjeriti po povratnom učinku što bi ga takva lingvistika morala imati na raz­ličita transcendentna motrišta - uostalom na filologiju i na do­sadašnju takozvanu lingvistiku. Takva bi lingvistika, ne na kraju, zgradom svog nauka morala stvoriti jedinstvenu poredbenu podlo­gu za proučavanje jezika, budući da se oslobodila partikularizma u stvaranju pojmova - te osobite opasnosti u filologa - i tek ta­ko doista omogućila racionalnu genetsku lingvistiku. Nadalje, zna­čenje se te lingvistike mora moći zakratko mjeriti po njezinu pn­:hosu općoj epistemolqgiji - pa izjednačavalo se strukturu jezika sa strukturom zbilje i�i se pak prvu prihvaćalo kao više ili manje iskrivljeno zrcaljenje druge. ! I Pretpostavka takvoj lingvistici mora biti kopstrukcija i teorije jezika koja će lingvistici iznaći i formulirati pretpostavke, odrediti metode, i propisati postupke. I Upravo ovaj naš rad izlaže temelje takvoj jednoj tlriji jejika. Proučavanjem jezika, zajedno s njegovim mnogo rsnim, I u biti transcen�ent:qim ciljevima, bave se mnogi; teorijo jezika i nje­zinim is ljučivo imanentnim ciljem tek malo njih. U tom smislu teoriju j zika ne valja brkati s filozofij()ll1 j�zika. eđutim poput povijesti svake druge discipline i poViJest 'jezičnog studija upozna­la je već pokušaje da se vladajućoj praksi istraživanja pridaju i filozofski temelji, a u svezi sa sve većim zanimanjem za temelje, tijekom posljednjih godina, i stanovite su transce:Q.qeIltne vrsti jezikos}()vljćt.. održavale svoje"t()božnje sustay'�" ,.ak�ioma�2pa" 'ipak 'se"kriijiIje rijetko zbiva da takva jezičnofilozofska raz:matranja po-o prime očit i egzaktan oblik, ili pak da ih se u većem sustavnom opsegu laćaju istraživači s jasnim lingvističkim i jasnim episte­mološkim pretpostavkama. Ob.ično ih je moguće pripisati kate­goriji subjektivnog umovanja, i stoga nijedno od njih nije naišlo naKakvo veće priznanje - osim, možda, tek kratkotrajno, ,kao nedovoljno razmotrena pomodna s��j�.,_Stoga i nije moguće napi-

2 Leonatd Bloomfield, »Language� II, 1926, str. isti,' Die Axiomatik der 1933, str. 1��99.

1,1 15 ' l!

A set of �ostulates for the science 01 language. IS�l64; �arl BUhler, Sprachtheorie, Jena 1934; Sprachwis�enschalten, .»Kantstudien« XXX V llI.

I I I

I sati p_o.rijest. .. J�orije jeZika a niti slijediti njezin razvoj :.....- za to je ona odveć nepovezana. Na temelju taKve sItuacIje ·�jezičnoteorijski su pokušaji II mnogih izišli na zao glas kao ispJ!'azno filozofiranje ob lježeno apriorizmom te kau-diletantizam-;"'s'praV6m"UtblikO'što -su mlOvOm"podiUčfti'ia:'-švojstva doista prevladavala u tolikoj mje­ri a je izvana bilo teškoJučiti istinito od lažnoga. Naš bi spis imao

I p donijeti razumijevanju činjenice da jezičnoteorijska nastojanja ne J1?oraju neophodno sadržavati i rečena svojstva. Najbolje ćemo !'�t- Cilj postići zaboravimo

... l.

i

.

do.

stan.

o .. v.

ito.

g ...

stupnja p ....

r

..

ošlost pa iz­"no a započnemo baš, ondje. gdje, ta,prošlos .Lnije ponudila ničega

po itivno korisnog. Gradit ćemo na iskustvima dosadašnjiIi . istra­živ'anja, iskustvima što u reinterpretiranu obliku čine gradivo teo­rije jezika. Ondje gdje su nam poznati rezultati do kojih su prije nas doprli drugi, u tim ćemo se pojedinim točkama izričito nadove­zivati na prošlost. Kao preteču valja ovdje jasno istaknuti jednog teoretičara j�zika: to je: Svicarac Ferdinand de Saussure.3

Bitne predradnje za teoijU jezika što je ovdje izlažemo obavijene su u suradnji s nekoli inom članova Kopenhaškog lingvističkog kiuga (prvenstveno s . J. Uldallom, u godinama 1934-39). Pri produbljivanju teorije bitak su piscu bile rasprave u Kopenhaš­kom društvu za filozof� u i psihologijU, a isto tako i opsežna raz­mjena mišljenja s Jl2lrgenom J0rgensenom i Edgarom Tranekjrerom Rasmussenom. Odgovornost pak za samu teoriju,4 kao i za ovaj spis, snosi autor sam.

3 Ferdi:nanđ de Saussure, Cours de linguistique generate, publ. par cl. Bally & Alb. Sechehaye, Paris 1916, 2. izd. 1922, 3. izd. 1931.

4 Bit će objavljena u: Humanistik samfunds skri/ter, Aarhus� [Ova opaska nedostaje u engleskom prijevodu. Najavljena se teorija nije pojavila. - op. njem. prev.]

.

16

2. Teorija jezika i humanističke znanosti5

Teorija jezika koja posredstvom isključivo formalnog sustava pret­postavaka ispituje specifičnu strukturu jezika nužno će - uz stalno obaziranje na protočnost govora i njegove promjene, ali im ipak ne priznavajući svu samovlast - morati tražiti stanovitu sJalnost što se ne usidruje u kakvoj »zbilji« izvan jezika -stalnost koja jezik čini jezikom pa koji god to jezik bio, i koja pojedini jezik u svim njegovim različitim manifestacijama čini identičnim samome sebi. 'Stanovitu stalnost koju je, jednom pronađenu i opisanu, mo­guće projicirati na »zhilju« što okružuje jezik, pa koje god vrsti ta »zbi1ja« bila (fizička, fiziologijska, psihologijska, Jogička, ontolo­gijska), i to tako da i pri razmatranju »zbilje« jezik kao centrira­juće središte ostane glavnim predmetom - ne kakav konglomerat već organizirana cjelina, s jezičnom strukturom kao vladajućim načelom.

Takvo traženje stalnosti, usredotočeno oko nekog središta i oblikujući cjelinu, posve će sigurno naići na otpor stanovite huma­nističke tradicije koja je, premda u različitu ruhu, u jezikoslovIju prevladavala sve do danas. T�Lhun;t�!!�stička, predaja u svom izrazi· tom obliku a priori odbija opstojnos('s1aJnosti r opravdanost po­trage za-njom: Posve SUprotni feiiomenima prirodnih znanosti, veo' le, fenomeni humanističkih znanosti fenomeni su jednokratni, fe· nomeni individualni, pa ih baš zato, za razliku od prirodnih znano­sti, nije moguće učiniti predmetom kakva egzaktnog i poopćujućeg postupka. Odatle bi, vele, metoda humanističkih znanosti morala biti posve druga -iJ:tlala bi nailllcsaf.rio opisivati te bi bila bliža pjesništvu negoli egzaktn:6fmano'st1 .:.- ili' bi -se 'vazda ograničavala tek na stanovit diskurzivni oblik prikazivanja, koji bi fenomene navodio jedan za drugim -ne objašnjavajući ih kakvim sustavom. Unutar povijesne znanosti tu su tezu uzdigli do d.oktrine, i čini se da je to zapravo i pretpostavka povijesne znanosti u njezinu kla­sičnom obliku. Pa su sukladno tomu i discipline što bi ih možda bilo moguće označiti kao izrazito humanističke -znanost o knji­ževnosti, znanost o umjetnosti - bile discipline više opisne negoli sustavne. Na određenim se područjima osjeća stanovita tendencija

rs Danski: humanisme.]

17

prema osustavljivanju, ali se ipak čini da su povijesne znanosti, a s njima i humanističke znanosti u cjelini,. još daleko. od toga, da bi bile, volj ne priznati opravdanost i mogućnost takva osustavljivanja.

Unaprijed bi općevaljanim načelom imalo biti to da _ svakom pro---�--cesu odgovara kakav sustav kojim je, uz pomoć ograničena broja

premisa, moguće analizirati i opisivati taj proces. Mora se prihvati­ti da je svaki proces moguće Jll()triti_.kao sklop ograničena broja elemeI1ata . kOjfse-pojavIjlijii ii vazda različiliin kombinacijama. Na tem'dju --analize procesa trebalo bi tada biti moguće poredati elemente u razrede s istovrsnim mogućnostima kombiniranja. Pa bi nadalje s tog istog temelja trebalo biti moguće izraditi općenit i iscrpan proračun mogućih kombinacija. Tako utemeljena povijes­na znanost morala bi se iz primitivnog, puko opisnog stadija izdi­ći do sustavne, egzaktne i poopćujuće znanosti, u teoriji koje se predviđajU svi događaji (moguće sveze elemenata) te se utvrđuju uvjeti za njihovo ostvarivanje�-

pokle god humanističke znanosti ne ispitaju to temeljno načelo kao svoju radnu hipotezu, neospornim se čini da zapuštaju najpreču od svojih zadaćap zadaću naime da se humanističke znanosti poku­šaju konstituirati kao znanost. Mora nam biti jasno da prikazbi humanističkih fenome.na stoji na raspolaganju izbor između pjes­Irištva i znanosti; s jedne strane kao jedina mogućnost ostaje pjes.. nički postupak, s druge pak pjesnički i znanstveni postupak kao dva koordinirana oblika opisa; izbor na ovako ocrtanoj točki ovisi o tome kojemu rezultatu vodi ispitivanje teze da svakom procesu II temelju leži sustav. Jezik se otprve čini područjem na kojemu bi se ta teza mogla is­kušati s izgledom na pozitivan rezultat. Na tom području naime puki diskurzivni opis procesa nema mogućnosti da pobudi dovolj­no zanimanja; stoga se vazda valjanim pokazalo kakvo dopunsko. sustavno motrište: u jeziku se, iza teksta, tražio sustav glasova, sustav značenja, gramatički sustav. Samo što dosadašnje jezikoslov­lje - kojim su se filolozi bavili s transcendentnim ciljem i pod ja· kim utjecajem humanističke znanosti neprijateljski raspoložene prema sustavu - analizu nije provodilo dovoljno daleko, nije si razjašnjavalo premise, nije se trsilo oko jedinstvenog analitičkog načela pa je stoga ostajalo neodređeno i subjektivno, estetizantsko i metafizičn� a da i ne govorimo o nerijetkim slučajevima kad se to jezikoslovlje zakrivalo iza oblika izlaganja posvema anegdotskog. Nakana je teorije jezika provjeriti tu tezU o �����YU što je u te­melju svakog Prc>cesa, o stalnosti što je u temelju nestalnosti, i to na području koje se za tu svrhu čini osobito pogodnim. Puko su aprioristički te stoga znanost ne mogu odvratiti glasovi koji se u­naprijed protive takvu pokušaju na području humanističkih zna­nosti, pozivajući se na to da duhovni život čovjekov i pripadna mu podn.tčja nije nipošto moguće učiniti predmetom znanstvene

18

raščlambe a da se time istodobno ne poništi i sam život. čime da i predmet izmiče svakom motrenju. Ne uspije li naš pokušaj - ne mislimo na pojedinačne izvode već načelno - ti su glasovi u pravu, pa je dakle predmete humanističkih znanosti moguće podvrgnuti samo subjektivnom i estetskom postupku. Ako taj pokušaj, napro­tiv, uspije - i načelo mu se pokaže i provedivim - ti će glasovi umuknuti sami od sebe, a s odgovarajućim bi se pokušajima mo­glo tada započeti i na ostalim područjima humanističkih znanosti.

19

3. Teorija Jezika i empJtlzam . I

Svoj će najjednostavniji oblik teorija poprimiti arko se ne gradi ni na kojim drugim pretpostavkama do li na onima što ih nužno za­htijeva njezin predmet. Nadalje, da bi odgovarala svom cilju, teo­rija II svojim primjenama mora vazda dovoditi do onih rezultata koji su u skladu s takozvanim (stvarnim ili pretpostavljenim) iskus-tvenim činjenicama.

.

Svaka će se teorija tu suočiti s metodološkim6 zahtjevom kojega značenje ima zapravo istraživati epistemologija. Vjerujemo da takvo istraživanje možemo ovdje zanemariti. Vjerujemo da spome­nutt>m široko formuliranom zahtjevu takozvanog empirizma udo­voljavamo tako da se vodimo sljedećim načelom, što ga postavlja­mo nad sva druga i kojim se teorija jezika već jasno odvaja od svih dosadašnj!h jezičnofilozofskih nastojanja:

Opis ima biti neprotuslovan, iscrpan i što jednostavniji_ Zahtjev za neprotuslovnošću nadređen je zahtjevu za is­crpnim opisom. Zahtjev za iscrpnim opisom nadređen je zahtjevu za jednostavnošću.

To načelo tisuđuj�mo se nazvati načelom empirizma. Ali smo sprem­ni odtlstati od tog naziva ako ga epistemologija na temelju istra­žiVanj� drži neadekvatnim. Za nas je to samo terminološko pitanje, koje I e održivosti toga načela uopće ne tiče.

[6 Danski: metodisk.]

20 jj, I ',1 I

4. Teorija jezika i indukcija

Ono što se tvrdi n�im takozvanim načelom empirizma nije isto­značno s onim što se tvrdi u induktivizmu, razumijeva li se pod ovim drugim zahtjev za postupnim usponom od posebnoga prema općem ili od nečega što je ograničenije prema nečemu manje ogra­ničenu. I opet su posrijedi termini koji zahtije�aju epistemološku analizu i preciziranje, no ovaj put tennini što ćemo ih sami u kas­nijoj nekoj prigodi moći rabiti preciznije no što je to moguće ov­dje. Ali i ovdje, bilo sada bilo kasnije, ostaje otvoren-.terminoloŠki obračun s epistemologijom. Nama je sada ponajprij e do toga da točno raščistimo naš položaj prema dosadašnjoj lingvistici . U svom tipičnom obliku ta se lingvistika u tvorbi svojih pojmova uspinje od pojedinačnih glasova k fonemu (razredu glasova) , od pojedi­nih fonema k njihovoj kategoriji, od pojedinih i posebnih značenja prema značenjima općim ili osnovnim, od njih pak prema katego­riji značenja. Takvu vrst postupka u lingvistici obično označujemo kao induktivnu. Ukratko ju je moguće odrediti kao pomak od sastavnice prema razredu a ne obratno, od razreda prema sastav­nici. Pomak je to koji sintetizira a ne analizira, metoda koja uopća­va a ne specificira.

Već je samo iskustvo dovoljno da se pokažu očiti nedostaci te me­tode. Ona neizbježivo dovodi do apstrahiranja pojmova koji se za­tim hipostaziraju kao realni. Taj realizam ( u srednjovjekovnom smislu riječi) ne nudi nikakvu uporabljivu podlogu uspoređiva­nju, jer tako dobiveni pojmovi nisu opći pa ih dakle nije moguće primijeniti osim na kakvo p'ojedinačno jezično stanje. Sveukupna naslijeđena terminologija trpi od toga neuspjelog realizma. Bjelo­dani su nam tu primjeri induktivno dobiveni pojmovi razreda u gramatici, na primjer »genitiv«, »perfekt« , »konjunktiv« , »pasiv « itd. Nijedan od njih, bar kako ih se dosad rabilo, nije moguće de­finirati općenito: genitiv, perfekt, konjunktiv, pasiv u jednom su jeziku, npr. u latinskom, nešto posve drugo negoli u nekom dru­gom, npr. u grčkom. Slično bez iznimke vrijedi i za sve ostale poj­move klasičnog jezikoslovlja. Stoga na tom području indukcija od nestalnosti ne vodi prema stalnosti, već pukom slučaju. Indukcija je, konačno, u sukobu s načelom empirizma što smo ga postavili : ona ne može jamčiti neprotuslovan i jednostavan opis .

Pođe li se od onoga što se drži iskustvenim podacima, tada se tu hoće baš obratna procedura. Ako je jezikoslovcu išta dano ( taj

21

" .

uvjet postavljamo u epistemološkom smislu) , onda j e to još n� analizirani tekst u svojoj nepodijeljenoj L apsolutnoj cjelovitosti. Jedina moguća vrst postupka u traženju kakva sustava koji bi bio pridnlžen tijeku toga teksta bit će analiza u kojoj se tekst poima kao razred razdijeljen na sastavnice, zatim su te sastavnice ponovo razredi razdijeljeni na sastavnice, i tako dalje, sve dok analiza nije iscrpno provedena. Pa je tu vrst postupka ukratko moguće odrediti kao pomak od razreda prema sastavnici a ne obratno, od sastavni­ce prema razredu - kao kretanje dakle analitičko, koje specificira, a ne sintetičko, koje uopćuj e, kao protivnost indukciji u smislu uobičajenu u jezikoslovIju. U jezikoslovnoj znanosti najnovijeg do­ba, gdje se aktualizirao taj kontrast, tu su vrst postupka, i njemu bliske postupke, označili riječju ,(1edukcija. Tom se nazivu, koliko znamo, opiru privrženici epistemofogi}e;" ali mi ostajemo pri njemu, pogotovu jer vjerujemo da ćemo kasnije moći pokazati kako termi­nološka protivština u toj točki nije neprevladiva.

22 - -

: i

5. Teorija jezika i realnost

Izabranom smo terminologijom metodu teorije jezika mogli ozna­čiti kao nužno �mpiričku i nUŽDo deduktivnu, pa smo tako s jed-' ne strane osvijetlili jednostavno i neposredno pitanje o odnosu teorije jezika prema takozvanim iskustvenim podacima. Preostaje . nam međutim t o pitanje osvijetliti i s druge strane, ispitati ga nai­me s obzirom na to jesu li mogući utjecaji između teorije i njezina (njezinih) predmeta obostrani ili j ednostrani. Biva li tako - for­mulirajmo problem na pojednostavnjen, tendenciozan i svjesno nai­van način - da predmet utječe na teoriju pa je i određuje, ili pak -tako da teorija određuje svoj predmet i utječe na nj ?

Taj , čisto epistemološki problem i ovdje moramo otkloniti u nje­govu punom opsegu te se ograničiti na to da ga omeđimo samo u onom obliku u kojemu j e on aktualan za nas. Posve nam je jasno da se često zlorabljena i heretična riječ teori j�' može razumjeti na razl, ičite

,

naČ

,

ineo

,

Te

,

" ()rija. m,eđU

,

inim može

,

znaČi�. sustav pretpostava­ka. Rabi li se riječ u tom smislu, a on se da s često j avlja, biva jasno da je djelatni odnos između teorije i n ezina predmeta jed­nostran: - predmet određuje teoriju i utječe na nju, ne obratno. Ta se pretpostavka ovjerom može pokazati istini om ili lažnom. Me­đutim se već dosad moglo jasno uočiti da mi riječ teo rija rabimo u drugom smislu. S tim u vezi dva su momenta jednako važna:

l . Teorija o sebi ne ovisi ni o kojem iskustvu. Ona o sebi ni trunka ne veli u kojoj mjeri tijekom primjene može stupati u odnošaj s iskustvenim podacima. Sama o sebi ne sadrži postulat o egzisten- I

ciji. Ona je to što su nazvali čistim deduktivnim sustavom, u smis­lu po kojem jedino ona o sebi omogućuje procjenu mogućnosti što slijede iz uvedenih pretpostavaka.

2. Teorija uvodi stanovite pretpostavke o kojima teoretičar na te­melju prethodnog iskustva zna da ispunjaju uvjete za primjenu na određene iskustvene podatke. Te su pretpostavke krajnje opće­nite pa stoga i imaju izgleda da ispunjaju uvjete za primjenu na golem broj iskustveni� podataka.

; '�� od t� momenat� :n:at . ćemo , arbitr'!:nost Sp!oizvolj��st) tea:­nje; drugI ćemo zvatI _prt.mler eno st teonJe. NUZ1jllm se čInI da pn postavljanju kakve teorije valja računati s obe:l momenta� ali iz dosadašnjeg izlaganja slijedi da iskustveni poda�i ne mogul ni po­tvrditi n; obor:iti samu teoriju nego tek njezinu Primjenljivrt.

23 - -- ,

!

Teorija dopušta izvođenje teo,remA, a svi oni moraju iinati oblik implikacije u logičkom smislu ili se mogu preoblikovati u takav uvjetovani oblik. Takav teorem kazuje samo to, da ako se ispuni kakva premisa, onda slijedi i istinitost dane rečenice. A tijekom primj�ne teorije pokazat će se je li u postojećem slučaju premisa ispunjena. Na podlozi teorije i njezinih teorema moguće je postaviti pretpo­stavke (među njima i takozvane zakone), kojih sudbina, za razliku od same teorije, ovisi isključivo o ovjeri.

Ovdje nije bilo riječi o aksiomima ili o postulatima. :E:pistemologiji prepiišfamorieKa' razmotrfkoliko je' našoj teoriji nužllo uspostaviti premise onim premisama što ih eksplicite uvodi teorija jezika. Te premise teorije jezika sežu međutim daleko unazad, te su pret­postavljenl aksiomi toliko općeniti da se nijedan od njih ne može pojaviti kao sPe<Jifičan za teoriju jezika nasuprot drugim teorijama. To činimo zato Jer nam je cilj upravo to da se pri razjašnjavanju prem�a VFOOamo koliko je god moguće unazad, ali da pritom ne idem . dal

.

je no što se to za teoriju jezika čini neposredno podob­nim. o stanovitog smo stupnja međutim svejedno prisiljeni pro­dirat u područje epistemologije, kako nam se to već i u prethod­nim odlomcima znalo dogoditi; a dogodilo se iz uvjerenja da se bez djelatne suradnje s epistemologijom ne da sazdati teoIjja ni-jedne posebne znanosti. i I Svoj predmet dakle teorija jezi� suy�reno određuje arbitraIn�m i primjerenom.,_, ��.!:�!�gUgiji�_".PX�tPQ���y,��a. Ta se teorija sastoji iz poduze-fog" proračuna krajnje malog broja krajnje općenitih premi­sa; ni za koju se od tih specifičnih premisa ne čini da je aksiomat­ske naravi; a takav proračun dopušta da se pretkazuju mogućnosti, ali ne tvrdi ništa o ostvarivanju tih mogućnosti. Postavi li se teo­rija jezika s tog motrišta u odnos prema pojmu realnosti, odgovor na naše pitanje [određuje li predmet teoriju te utječe na nju, ili je pak obratno]7 glasit će: »Ne samo . . . nego i« : snagom svoje arbi­trarnosti teorija je arealistična, snagom svoje primjerenosti pak realistična (a ovdje se riječ realizam rabi u modernom, ne� kao prije, u srednjovjekovnom smislu) .

[7 Tekst u uglastim zagradama unijeli smo, po uzoru na engleski pri jevod, rađi boljeg razumijevanja. - op. njem. prev.]

24

6. enJ teorije jezika

Teoriji bi - shvaćenoj ovako kako mi rabimo tu riječ - prema tomu imao biti cilj oblikovati postupak kojim se neprotuslovno i iscrpno mogu opisati dani ' predmeti pretpostavljenog ustrojstva. Takav neprotuslovan i iscrpan opis vodi onome što se obično na­ziva znanjem ili poimanjem dotičnog predmeta, pa utoliko bez bo­jazni s nerazumijevanja iH nejasnoće možemo reći kako se cilj teorije sastoji u tome da naznači postupak kojim se spoznaje ili poima dani predmet. Ta nam teorija ima međutim ne samo dati II ruke oruđe ' za spoznavanje određenog predmeta, ona mora biti sazdana tako da uz njezinu pomoć možemo učiti spoznavati i sve zamislive predmete kojima je pretpostavljeno ustrojstvo j ednako kao i promatranom predmetu.

Teorija treba biti općenita u tom smislu što nam u ruke ima dati --ro"'l'"u-de kojim se možemo poslužiti kako bismo pojmili ne samo pro­

matrani predmet ili predmete što smo ih dosad doživjeli, nego i sve zamislive predmete pretpostavljenog ustrojstva. Opskrbljeni tom teorijom prosuđujemo ne samo dosad pozna te eventualnosti već i svaku drugu eventualnost.

Predmeti za koje se zanima teorija j ezika jesu tekstovi. Cilj teo­rije jezika jest oblikovati postupak putem kojega se neprotuslov­nim i iscrpnim opisom može pojmiti dani tekst. Ali teorija jezika istodobno mora pokazati i kako se na isti način može pojmiti svaki drugi tekst jednakog pretpostavljenog ustrojstva, a to se zbiva kad nam u ruke dadne oruđe kojim se možemo poslužiti glede svakog drugog teksta te vrsti.

Od jezične teorije zahtijevamo npr. da njome neprotuslovno i is­crpno možemo opisivati ne $amo ovaj ili onaj danski tekst nego i sve ostale postojeće danske tekstove, i ne samo sve postojeće ne­go i sve zamislive ili uopće moguće danske tekstove, pa i one koji će nastati tek sutra ili jednom kasnije, dokle god su t o tek;;tovijste vrsti, tj. tekstovi još uvijek jednakog pretpostavlj enog ustrojstva kao i oni dosad razmatrani. Tom zahtjevu teorija jezika udovoljuje ako se gradi na dosad postojećim danskim tekstovinla; a kako su oni strahovito brojni i opsežni, teorija će se morati zadovoljiti time da se. gradi na stanovitom izboru iz njih. Ali ćemo polazeći od tog izbora tekstova a s pomoću oruđa što nam ga je dala teorija jezika stvoriti fundus znanja kojim ćemo se opet moći poslužiti i za druge tekstove. To se znanje ne odnosi isključivo ili bitno na pro cese ili

25

te ks to ve na temelju kojih smo došli do samog znanja, nego i na .sustav ili jezik prema kojemu su konstruirani svi tekstovi istog pretpostavljenog ustrojstva i s pomoću kojega možemo konstruirati nove. Znanjima o jeziku što smo ih tako stekli moći ćemo u istom jeziku konstruirati koje god od takvih tekstova ako su uopće za­mislivi ili teorijski mogući.

,Ali teorija jezika treba biti podobna ne samo za opisivanje i pret­ik,azivanje svakog t�;k.sta ,sačinjenog II . nekom jeziku, nego i svakog moguće'g- te"kšta:- ikada sačinjenog u nekom j eziku, i to na podlozi znanja o jeziku uopće. Teoretičar jezika: mora naravno udovoljiti i tom zahtjevu" pri čemu će poći od stanovitog izbora tekstova u različitim jezicima; proraditi sve postojeće tekstove, to, naravno, nadilazi ljudske mogućnosti, a osim toga bilo bi i nekorisno, jer teorija dapače mora vrijediti za tekstove koji j oš ni ne postoje u realiziranu obliku. Poput svakog drugog teoretičara i teoretičar

Jezi�a mora preclvigati , da su pn:�tkazjv�_ ,sve zamislive, . I;I).()IDIćrlo-�-s-ti-- pa i takve koje još nisu doprle do njega ili kojih ostvariva­

nje on još nije vidio - pa ih uključiti u teoriju tako da budu pri­mjenljive i na tekstove i jezike koji u njegovoj praksi j oš nisu do­prli do njega, ili kojih realizaciju još nije vidio, a realizaciju nekih od njih možda nikada i neće vidjeti. Samo na taj način može na­stati teorija jezika s osiguranom mogućnošću primjene.8 Po svojoj primjerenosti teorija obavlja empirički posao, po svojoj arbitrarnosti ona je proračun. Polazeći od stanovitih iskustava što nužno moraju biti ograničena, pa i onda kad je korisno brinuti se o njihovoj krajnjoj mnogovrsnosti, teoretičar jezika iznosi prora­čun svih zamislivih mogućnosti unutar određenih okvira. Te okvire on po�tavlja samovoljno, i to tako da isprva ispituje stanovita svojstva nazočna u svim onim predmetima o kojima postoji sugla­sje da se zovu jezici, da bi potom ta svojstva uopćio i utvrdio defi­nicijama. Od tog trenutka pa nadalje teoretičar jezika - samovolj­no, ali primjereno - sam donosi dekret o tome na koje je pred­mete moguće primijeniti njegovu teoriju a na koje ne. Tada teo;re­tičar jezika za sve predmete kojima se ustrojstvo pretpostavlja de­finicijom donosi opći proračun, kojim se predviđaju svi zamislivi slučajevi. Taj proračun što se mimo svako iskustvo deducira iz uspostavljenih definicija nudi oruđe prikladno za opisivanje ili po­imanje kakva poznatog teksta i jezika II kojem J� ... taj tekst sači­njen. Teoriju jezika nije moguće verificirati, potvrđivati ili obarati čini li je se odslikom postojećih tekstova i jezika. Moguće ju je samo nadzirati, i to tako da se preispituje je li proračun neprotu· slovan i iscrpan. U slučaju da jezična teorija pomoću tog općeg proračuna dospije dotle da može navoditi različite moguće postupke, od kojih svaki može voditi neprotuslovnu i iscrpnu opisu svakog postojećeg tek­sta a time i svakog jezika, valja među tim mogućim postupcima iza­brati onaJ koji j amči najjednostavniji mogući opis. A u slučaju da

26

više postupaka vodi kakvu jednako jednostavnom rezultatu opisa, moramo izabrati onaj koji rezultatu vodi najjednostavnijom prO. cedurom. To načelo, izvedeno iz našeg takozvanog načela empiriz­ma, zovemo načelom jednostavnosti.

Samo po tom načelu, i tek tada, može uopće biti od značenja tvrd­nja da j e kakvo neprotuslovno i iscrpno rješenje ispravno, drugo pogrešno. Ispravnim će se rješenjem držati ono koje se najvećma približuje načelu jednostavnosti.

Tada će teoriju jezika i njezine primjene biti moguće kontrolirati naknadno:$1 provjerom, da li je željeno rješenje uz pridržavanje zahtjeva za neprotuslovnošću i iscrpnim opisom najjednostavnije

;:,:�:. se jezika dakle mora obistinjavati na vlastitom .načelI -empirizma«, i jedino na njemu. U skladu s tim, a u smislu pribI ­žavanja tom idealu postavljenom u »načelu empirizma« , moguće j -zamisliti više različitih teorija jezika. Jedna od njih ;nužno mora b'iti odlučna, a svaka se konkretno izrađena teorija jeziika nada da .Le to baš ona. U svojoj konkretnoj izradbi dakle teorija jezika nije definirana, i moguće je, koliko i poželjno, da ona ustrajno napre­duje putem novih konkretnih izvedaba, koje će posljedovati - još strožim približavanjem tom svom temeljnom načelu. U ovim prolegomenima teoriji9 pretežito se bavimo iskustvenim radom, koji II teoriju ulazi kao njezina pretpostavka. Sto nas ima

. zanimati jest realistična strana teorije - i to uz pomoć prikaza: na koji se način najbolje moguće približiti zahtjevu za primjere­nošću. Do toga će doći istraživanjem onih obilježja što ih je mogu­-će označiti kao konstitutivna za strukturu svakog jezika, a zatim istraživanjem logičkih konzekvencija šolo m sobom donosi defini­tormo postuliranje tih obilježja.

t8 U engleskom tekstu stoji !Sljedeći ulomak, rkoj�a u danskom nema: .Stoga je nUŽDo da teoriji bude osigurana mogućnps.t primjene, a svaka primjena nužno pretpostavlja teoriju. Ali od najveće je važnosti da se teo­rija ne brka s njezinim primjenama ili s praktičnom metodom (procedu­rom) primjene. Teorija će voditi proceduri, ali se u ovoj knjizi uopće neće izlagati (praktična) 'procedura otkrivanja'; ova knjiga strogo uzevši ne -nudi teoriju u sustavnu obliku već samo njezina prolegomena]

{9 U engleskom prijevodu nedostaje dio: ,.,preteži.to . . . pre1lpOstav.kac .]

7. Perspektive teorije jezika

·1

Time što teorija jezika izbjegava dosadašnje pretežito trans�nden­tno stajalište a teži imanentnom razumijevanju jezika kao samosvoj­ne, specifične strukture (pogl. 1 ) i time što traži konstante unutar samog jezika a ' ne izvan njega (pogl. 2), ona u prvoj instanciji ome­đuje svoje predmetno područje, što se doduše nameće kao nužnost pa ipak je tek privremena mjera. Sadržaj tom omeđenju nije ogra­ničavanj� vidnog polja u smislu odvajanja bitnih momenata od globalnog totaliteta, koji j est svijet jezika. Omeđenje sadrži tek podjelu teškoća te napredovanje mišljenja od jednostavnog prema složenom, u skladu s Descartesovim dru�m i trećim pravilom. To omeđenje jednostavno je posljedica neophodnosti lučenja, e da bi se uopće moglo uspoređivati; i posljedica j e bitnog načela analize.

Moguće je ustvrditi kako je omeđenje opravdano ako kas�tje do­pušta p

.

otpuno i n

.

eprotuslovno šire�n e perspektive .proji

.Cit.:anjem

otkrivene strukture na susjedne feno ene tako da se oni � �v]etIu te strukture objašnjuju na zadovolja ajući način - u sI;t.lčJ..ju da je globalni totalitet i jezik u životu � zbilji nakon analize iznova moguće obuhvatom motriti kao cjeli�u, ovaj put ne kao slu�ajan ili puko »faktički« konglomerat već kao nešto organizirano oko kakva vodećeg načela. Upravo u mjeri u kojoj joj to uspije za too, riju će se jezika moći reći da je uspješna. A ispitat će se istraživao njem opsega u kojemu teorija jezika ispunja načelo empirizma svo­jim zahtjevom za iscrpnim opisom. Istraživanje valja obaviti tako da se iz izabranog strukturnog načela izvuku krajnje općenite kon­zekvencije.

Time teorija omogućuje širenje perspektive. Kako se ona oblikuje in concreto ovisit će o tome na koju se vrst predmeta usmjeruje naša pozomo�J. Mi za ishodište biramo premise dosadašnjeg istra­živanja jezika p·a polazištem teoriji jezika smatramo takozvani »prirodni« jezik, j samo njega. Polazeći od te početne pret­postavke kruzi se sve više šire, sve dok se ne bude činilo da su povučene krajnje �onzekvencije. Tada će se morati govoriti j O;' o nekim .daljnjim pr širenjima perspektive; putem njih će se i ge

: strane glOib lnOg t taliteta ljudskog govora, a u prvoj su inst ciji bile isklju ene, op t uzeti II razmatranje te će opet zauzeti svoje mjesto u akvoj ovoj cjelini. .

I ' .

28 I I

8 . Sustav definicija

Glavna j e. zadaća teorije jezika maksimalnom povratnom svodlji­vošću učiniti izričitima specifične pretpostavke lingvistike. U tu svrhu ona uspostavlja sustav -defiiiicija. Od teorije jezika valjalo bi zahtijevati da bude u ekstremnoj mjeri nemetafizična, a time se misli da sadrži najmanji mogući broj skrovitih pretpostavaka. Stoga njezini pojmovi moraju biti definirani, a odredbe se što je moguće više moraju oslanjati na već definirane pojmove. Cilj se dakle II praksi sastoji II tome da se odredbe maksimalno definira­ju te da se pretpostavljene definicije uvode prije pretpostavljaju­ćih.

Q�finicij�a koje na taj način pretpostavljaju druge te od drugih bivaju · -pretpostavljene valjalo bi u tu svrhu pridati strogo formalan i istodobno izrič�t značaj. One se razlikuju od realnih definicija, kojima j e načelno težilo dosadašnje j ezikoslovlje, ako je uopće te­žilo definiranju. Pri formalnim definicijama teorije posrijedi nije to da se iscrpi intenzijska bit predmeta, pa ni njihovo ekstenzij­sko omeđivanje sa svih strana, već je posrijedi samo potreba da ih se relacij ski odredi u odnosu prema drugim predmetima koji se definiraju slično ili su pak pretpostavljeni temeljni p ojmovi.

U stanovitim je slučajevima opisa j ezika tijekom opisne procedure osim formalnih definicija neophodno uvesti i operativne definicije koje tek privremeno igraju neku ulogu, među njima djelomice tak­ve koje se u nekom kasnijem stadiju procedure dadu preoblikovati u formalne definicije, a djelomice i čiste operativne definicije kojih defini enda ne ulaze u sustav formalnih definicija.

Čini se da je to ekstenzivno definiranje jedan od temelja slobodi teorij� jezika- od specifičnih aksioma ( pogl. 5 ) . Uopće nam se čini da će prikladna strategija definicija u svekolikoj znanosti biti po­godno sredstvo da se smanji broj aksioma ili da ih se u stanovitim slučajevima svede na nulu. Svjestan i svrhovit napor da se izbje­gavaju skrovite pretpostavke vodi zamjenjivanju postulata djelo­mice definicijama a djelomice teorijski uvedenim uvjetovanim tvrd­njama, tako da se postulati kao takvi udaljuju od aparata. Pa se :u većini slučajeva čini mogućim da se čisti postulati o egzistenciji za­mijene uvjetovano formuliranim teoremima.

29

9. Načelo analize

Budući da teorija jezika polazi od teksta kao nečega što j e dano te analizom ili neprestanim lučenjem pokušava pokazati put njegovu neprotuslovnom i iscrpnom opisu - deduktivni pomak od razreda k sastavnici pa k sastavnici te sastavnice (pogl. 4, 6) - najdublji se sloj evi njezina sustava definicija ( pogl. 8) moraju pozabaviti tim načelom analize te utvrditi narav raščlambe i pojmove koj i ulaze u definiciju. Ti najdublj i slojevi sustava definicij a bit će istodobno i prvi s koj ima ćemo doći u doticaj staneino li razmišljati koj i to postupak teorij a j ezika mora izabrati radi obavljanja svoj e zadaće.

Izbor te osnovice za raščlambu s obzirom na primjerenost ( tj . uz obaziranje na tri zahtjeva što ulaze u načelo empirizma) za razli­čite će tekstove moći ispasti različito, pa ga stoga nije moguće obaviti univerzalno nego samo općim proračunom što se obazire na sve zamislive mogućnosti. Univerzalno je naprotiv samo načelo analize, koje nas trenutno jedino i zanima. I ono se mora uskladiti s načelom empirizma, a ovdje je od osobi­to praktične važnosti zahtjev tog načela za iscrpnim opisom. Mo­ramo razmišljati tako da se osigura da ishod analize u širokom, privremenom smislu riječi bude iscrpan te da već od samog počet­ka ne uvodimo metodu koja bi nas priječila da registriramo one čimbenike za koje bi se stanovitom drugačijom analizom pokazalo da pripadaju području što i tvori predmet lingvistike. Možemo to

_ izraziti i tako da velimo kako načelo analize treba biti adekvatno.

Naivni će realizam vjeroj atno držati kako se analiza sastoj i jed­nostavno u tome da se postojeći predmet razdijeli na dijelove, dak­le na druge predmete, oni opet na dijelove, dakle opet na druge predmete, i tako dalje. Ali bi čak i tada naivni realizam morao zastati p red izborom između više mogućih vrsti diobe. Ubrzo do­lazimo do spoznaje da stvar nije u tome da se predmet razdijeli na dijelove nego da se analiza obavi tako da se podvrgne vezama, za­visnostima među tim dijelovima ne bi li nam omogućila da na ' zadovoljavajući način vodimo računa o njima; samo će na taj na­čin dioba biti adekvatna, a s motrišta metafizičke teorije s poznaje moći će se tada reći kako zrcali »narav« predmeta i njegovih dije­lova.

Izvučemo li sve zaključke iz te spoznaje doći ćemo do ishoda koji je za razumijevanje načela analize krajnje važan: i predmet istra­živanja i njegovi dijelovi opstoje samo po tim povezanostima ili

30 ----.-

zavisnostima; tek j e iz njihove sveukupnosti moguće definirati cje­linu predmeta istraživanja, i svaki se njegov dio može definirati samo povezanošću i zavisnosti�a što ga vežu s drugim dijelovima istoga rfda te s cjelinom i s di�'elOVima idućeg stupnja, zatim mno­štvom svih10 veza i zavisnosti što

,

uzajamno ponliruj u te dijelove idućeg stupnja. Ako smo to s oznali, predmeti naivnog realizma pri ov�kyom naziranju nisu d go do sjecišta snopova takvih za­visnosti ,; veza - u smislu da I j e predmete moguće opisivati samo uz njihovu pomoć, i da ih je definirati i znanstveno spoznavati mo­guće samo na taj način. Veze ili zavisnosti što ih naivni realizam, pretpostavljajući im objekte, drži sekundarnima, bit će pri ovak­vom naziranju primarne i pretpostavljene svoj im sjecištima. SP9Z;D.Jlj�_ dCl: se cjelina ne . . s.astoji 9d stvari no od_�'y�za te da ono što znanstveno opstoj i nije supstancija već samo njezini unutrašnji i vanjski odnosi, ta spoznaja u znanosti zacijelo nije nova, ali bi to u jezikosloviju mogla biti. Postuliranje predmeta kao nečega dru-

.. ' gog no što su članovi odnosa suvišan je aksiom i shodno tomu metafizička hipoteza, i osloboditi j e se, bit će jezikosloviju od znat­ne koristi. U novijem se jezikosloviju doduše u mnogom pogledu slažu da smo do�li do spoznaja koj e bi, ako ih se dokraj a promisli , morale zapravo I dosljedno voditi takvu shvaćanj u. Cesto se nakon Ferdi­nanda de Saussurea znalo ustvrditi kako unutar nekog jezika po-stoji međuzavisnost stanovitih predmeta

,

t

,

e

"

kako J

,

. ezik ne POSj�,

je jedan od njih ne posjedujući istodobno i drugi. Misao je bez dv j be točna, ako se često i jest s njom pretjerivalo i netoOno ju se ' ri­mjenjivalo. Sve smjera na to da j e 9� . ��ussure u j eziku u čio prvenstvo povezanosti. On posvuda traži »rapports«1 te tvrdi da je

\J:�!�. forma, ne . supstancija.

Na ovoni" štup�ju našeg razmatranja moramo se kloniti kretanja II krugu. Ustvrdimo li npr. kako imenica i pridjev ili samoglasnik i suglasnik pretpostavljaju jedno drugo, jer da u jeziku ne može� !?iti imenica a da u njemu ne bude i pridjeva, i obratno, te da ne može b1-ti samoglasnika a da istodobno ne bude i suglasnika, i obratno � sve same tvrdnje za koje s naše strane vjerujemo da ih možemo progla­siti teoremima - tada će istinitost ili lažnost tih tvrdnj i ovisiti o definicijama što smo ih uveli za'- pojmove »imenica« . »pridjev« , »samoglasnik« , »suglasnik« . U ovom se stadiju nalazimo dakle na tešku tlu. Ali se teškoće mno­že još i činjenicom da su primjeri što ih se pogotovu za ovu vrst za­visnosti ili međuzavisn.osti dosad tražilo uzinlani iz sustava jezika a ne iz procesa ( pogl. 2) te da se osim toga tražilo samo !e..zavls:: . .

nosti i nikoje druge. Ali osim međuzavisnosti mora se moći pred-

[10 Danski indbe�reb, enaIeski su", total.]

3 1 I I

vidjeti i jednostrane zavisnosti, pri čemu j edan član odnosa pret­postavlja drugi ali ne i obratno, nadalje slobodnije zavisnosti, ko­je se sastoje u tome da dva člana ne ulaze u odnos pretpostavljivo­sti a ipak posjeduju osobine po kojima ih je (bilo u procesu bilo u sustavu) moguće vezivati, bivajući po tome suprotnost onim člano­vima koji takvih osobina nemaju nego se uzajamno isključuju.

Ćim se uoči opstojnost tih različitih mogućnosti nameće se p rak­tička potreba za primjerenom terminologijom. Termine za moguć­nosti s kojima smo netom računali uvest ćemo zasad opera�ivno.l1 Obostrane zavisnosti pri kojima jed� Član pretpostavlja drugi i obratno zvat ćemo uhodanim termina · int�rdep-enclencija1?14 1(J:11.e_ đuzavisnostima) . Jednostrane zavisnost ,

.

g

.

d

.

j e jed.a.

n.

čla . .

n.

pretpostav­lja drugi ali ne i obratno, nazvat ćem _���grwinac.iia.rna. A slQbod­nije zavisnosti, gdje dva člana stoje U j uzaJamnoj svezi · no prVi ne pretpostavlja drugi ni drugi prvi, zovemo konstelacij!!.!:!.!.a.

Istodobno navodimo i tri analogne posebne oznake za tri vrsti za­visnosti, već' prema tome ulaze li u proces ili u sustav. Međuza­visnost članova II :e.rocesu . zov�mo soli4arnost; međuzavisnost čla­nova u su�t�vu zovemo .�()mplementarnost.12 D�ten:njpa�Uu .. _ �eju članovima u procesu zovemo " selekcija a determinaciju među čla­novima u s.Y_$ta.Vl1 .§..pCJ;.i1ikacija. Konstelacije unutar procesa zove· mo kp!!!:.pinacijama a konstelacije unutar sustava autonomijama.

Na taj način praktički raspolažemo s tri skupine termina: jedna se skupina primjenjuje kad se govori o procesu, druga kad .je posrije­di sustav, treća se pak može rabiti bez obzira na to je li riječ o pro­cesima ili sustavima. Postoji naime čitav niz slučaja u kojima se jedni te isti članovi mogu motriti sad kao proces sad kao sust]v, u kojima dakle raZh�a između procesa i sustava nije drugo do zli­ka motrišta. I sam je ova teorija primjer za to: hijerarhiju efi· rucija moglće j e otriti kao proces u kojemu se najprije im nu­je, piše, čit j edna odredh�-p-ot(jrrcdruga, itd., ili pak kao sustav što ga se p tencijalno motri . kao temelj mogućem procesu. Među definicijami postoje determinacije, budući da se definicije koj ima je namijenjeno da u procesu definiranja prethode pretpostavljaju ,onima koje i imaju slij�diti, ali ne i obratno. Motri li se hijerarhija tih definicija kao pro'":rs , medu njima postoji selekcija; motri li je e kao sustav, medu definicijama postoj i specififacija.

Ov I m našem istraživanju, a posrijedi je raščlaJnba tekstova, za­ni ljiv je proces a ne sustav. Potražimo l� l!l tekstovima pojedinog jez ka solidarnosti, lako ćemo ih naći. Upozorinlo na primjer da u akvu jeziku poznate s1iukture -vrlo često unutar jednog »gra­Ima ičkog oblika« postoji solidarnost među morfemima različitih Ika egorija, i to tako da morfem jedne kategor.ije unutar tog gra­mariČkOg oblik

.a neo�hod�o pra�� morfe� �ruge ��teg?rije, i .obrat­

no; tako u latInsku ImenICU uVIJek UlazI l padezru . morfem 1 mor-

32 I •

I

fern broja, nikada samo jedan od njih. Selekcije su međutim uoč­ljivije. Neke su od nj ih već davno bile poznate pod imenom re k­cije, premda je taj pojam nedefiniran te će se ubrzo pokazati kao mnogoznačan. Između prijedloga i jedinice kojom on regira (regi­men) može postojati selekcija, na primjer u latinskom među sine i ablativom, utoliko što sine u tekstu pretpostavlja p ostojanje ab­lativa, ali ne i obratno. U drugim slučajima dolazi do kombinacije, na primjer u latinskom među ah i ablativom, gdje je supostojanje moguće ali ne i nužno. Svojim mogućim supostojanjem oni se raz­likuju na primjer od ad i ablativa, koji se uzajamno isključuju, nemaj u dakle nikakvih uzajamnih veza; to da ah i ablativ ne mo· raju nužno supostojati može se zaključiti iz činjenice da ab istodobno može služiti i kao glagolski prefiks. S jednog drugačijeg motrišta, koje se za razliku od dosadašnjih primjera ne vezuje uz tekstove pojedinog jezika nego je univerzalno, kadšto pos toj i solidarnost među prij edlogom i njegovim regimenom u tom smislu što regi­men kakva prijedloga ne može doći bez prijedloga a p rij edlog ( po­put sine) ne može doći bez regimena.

Klasično se jezikoslovlje sustavno zanimalo za zavisnosti unutar teksta samo onda kad bi se one pojavile među dvjema ili više raz­ličitih riječi, ne i unutar jedne jedine riječi. U svezi je to s razdio­bom ( gramatike, op. A. S.) na morfologij u i sintaksu; na neophod­nosti te razdiobe klasično je jezikoslovlje inzistiralo j oš od antike, ali ćemo je mi uskoro odbaciti kao neprimjerenu - nadovezujući se uostalom na nove smjerove. Izvučemo li iz toga zaključak -kao i do sada - morfologija bi bila dostupna samo opisu sustava a sintaksa samo opisu procesa. Pametno je donijeti takav zaklj učak, jer nam pomoću njega upada u oči paradoks. Po toj bi se logici zavisnosti u procesu mogle registrirati samo u sintaksi, tj . vazda među riječima u istoj rečenici, ali ne i unutar poj edine riječi ili među njezinim dijelovima. Odatle i jednostrano zanimanje za rek­ciju.

Ne moramo međutim odbaciti uhodane predodžbe da bismo mogli vidjeti kako unutar riječi postoje zavisnosti posve analogne zavis­nostima unutar rečenice te kako su... one dostupne istoj analizi i odgovarajućem opisu. Neki jezik može biti sazdan tako da se 'osno­va riječi može pojaviti i sa sufiks alnim elementom i bez njega. Uz tu pretpostavku postoj i selekcija među sufiksom i osnovom . Motri li se još univerzalnije i općenitije, do selekcije dolazi uvijek zato što sufiks nužno pretpostavlja osnovu, ali ne i obratno . Jasno da

[ 1 1 U engleskom tekstu dansko operatione1t nije prevedeno.]

[ 12 Prema tomu bi komplementarnost bila odnos između imenice pri-djeva odnosno između samoglasnika i suglasnika.]

33

. _ .....

će se u Ittajnjoj cni, radi analize, na podlozi selekcije morati defi­nirati čak i pojmovi klasičnog jezikoslovlja, na primjer pojmovi »glavna rečenica- i »zavisna rečenica« . Već smo naveli primjer morfema kOJi · pokazuje da· čak i unutar nastavka riječi te među njezinim sastavnicama postoje međuzavisnosti opisane vrsti. Od­mah se naime vidi da se II danim strukturnim uvjetima solidar­nost među imeničkim motfemima može nadomjestiti kakvom se­lekcijom ili kombinacijom. Imenica može npr. imati ili ne imati komparaciju, što znači da komparacijski morfemi nisu solidarni primjerice s padežnim morfemima kao što su s njima solidarni morfemi . broja, nego svoje supostojanje pr«tpostavljaj u j ednostra­no; na djelu je dakle selekcija. Kombinacija se npr. j avlja čim svaki padež i svaki broj promatramo sam za sebe umjesto da kao u navedenom primjeru čitavu morfemsku paradigmu ( paradigmu padeža, paradigmu broja) promatramo kao cjelinu: između poje­dinog padeža, npr. akuzativa, i pojedinog broja, npr. množine, po­stoji kombinacija; solidarnost postoj i samo među paradigmama promatranim en bloc. Po istom se načelu može analizirati i slog; u određenim ( običnim) strukturnim uvjetima može se praviti raz­lika među središnjim dijelom sloga (samoglasnik ili sonant) i nje­govim rubnim dijelom (suglasnik ili nesonant) , i to na temelj u činjenice da rubni dio sloga pretpostavlja tekstovno supostojanje središnjeg dijela, ali ne i obratno; i tu dakle imamo selekciju. To načelo stoji zapravo iza definicije samoglasnika i suglasnika što smo je jamačno baštinili od davnina te se sačuvala u osnovnoj školi, premda j u je visoka znanost već davno malo pomalo zabora­vila. Moglo bi se dakle kao bjelodano prihvatiti da je tekst i njegov kojli mu drago dio moguće raščlanjivati na dijelove što ih definiraju za­visnosti -unutar rečene vrsti. Stoga načelo analize računa mora po­lagati upravo tim zavisnostima. Dijelovi kojima treba vodiiti anali-za moraju se shvatiti isključivo kao sjecišta snopova zavisnosti. Stoga se analize ne valja laćati prije no što se po svojim gl�y'�J.m -tipovima opišu te zavisnosti; analiza se naime u svakom pojeainom slučaju mora temeljiti na izboru relevantnih zavisnosti, tj . SVIh onih što ih valja opisati da bi opis mogao biti iscrpan.

34

10. L Oblik

I alize

Zapravo se dakle analiza sastoji II tome da se registriraju odn::đene zavisnosti ili vezeu među određenim odsječcima što ih tradicio­nalnim jezikom možemo zvati .i dijelovima teksta i koji postoje baš po tim zavisnosti.ma ili vezama,ua i samo po njima. Sto te od­sječke možemo zvati dijelovima a čitav postupak diobom ili anali­zom temelji se na činjenici da među rečenim odsječcima j cjelinom (tekstom) u koju oni ulazel" ima i zavisnosti i veza13b osobite vrsti , zavisnos�i koje valja registriratil pa tako i to biva zadaćom analize. ''Osobiti JPoment koji odlikuje Z�'Visnost nleđu cjelinom i dijelovima i po kojeTu I se ona razlikuje od zavisnosti među cjelinom i drugim cjelinama� t� uzrokuje da se is raživani predmeti ( dijelovi) mogu prepozna�hti samo kao unutra njd toj cjelini (tekstu) a ne njoj izvanjski, �ini se da je jednoliko ; t zavisnosti: naporedni dijelovi što proishode iz pojedinačne analize kakve cjeline ovise o toj cje� lini na jednolik način. To obilježje jednolikosti opet nalazimo u uzajamnoj zavisnosti među dijelovima. Razdijelimo li npr. cje­linu kakva teksta na rečenice pa ustanovimo da ih j e dvije vrsti (definirane specifičnom uzajamnom zavisnoŠĆu) - glavne rečeni­ce, zavisne rečenice - zateći ćemo ( dokle se god ne provede dalj­nja analiza) vazda istu zavisnost među glavnom i zavisnom rečeni­com pa koja god to glavna ili zavisna rečenica bila - baš kao i među osnovom i sufiksom ili središnjim i rubnim dijelom sloga, i shodno tomu u svim ostalim slučajevima.

Tog ćemo se kriterija pridržavati pri definiranju analize, koje smjera na l to da je metodički jednoznačno odredi i učvrsti. Ana­lizu1S tad Iformalnom definicijom možemo odrediti kao opis pred­meta na temelju jednolikih zavisnosti drugih predmeta o njemu i jednih o drugima. Predmet podvrgnut analizi zvat · ćemo razredom a druge predmete, što se pojedinačno� __ analizom registriraju k10 jednoliko ovisni o tom razredu .j uzajamno, zvat ćemo sastavnica a razreda.

[ 13, 13a i 13b za dansko aj1uiengigheder eller forbindelseslinier u engles­kom tekstu stoji samo dependences. J

[ 14 DčUlSki: hvon de siges at indgd.]

[lS I dansko inddeling i analyse prevodimo s analil.a (Analyse).]

[ 16 Danski enkelt, engleski particular.]

35

".",.,..��� ovom prvom pokušaju definicij IkOg sustava teorijd JZika de­finicija sastavnice pretpostavlja def�icijU razreda a definicija raz­reda definiciju analize. Definicija analize pretpostavlja isItljučivo takve termine ili pojmove koji se ne definiraju u specifičnom defi­nicijskom sustavu jezične teorije, već se njima služimo kao nedc­finiranim temeljnim pojmovima: 17 opis, predmet, zavisnost, jedno­Ukost.

Razred razreda zvat ćemo hijerarhija, i pritom znamo da moramo \ lučiti dvije vrsti hijerarhija: procese i sustave. Uobičajenoj i tradi­cionalnoj porabi više ćemo se približiti uvedemo li unutar procesa ili unutar sustava posebne oznake za razred i sastavnicu. Razrede unutar jezičnog procesa zvat ćemo lanci a sastavnice lanca nje­govim dijelovima. Razrede unutar j ezičnog sustava zvat ćemo pa­radigmama a sastavnice članovima paradigme. U skladu s razlukom na dijelove i članove, ukoliko je takvo razvrstavanje primjereno, moći ćemo analizu procesa zvati diobom a analizu sustava raščla:n. bom. . � � Prva se zadaća analize sastoji tl tome da se latimo diob kakva teksta. ]ekst j e lanac, i svi s u njegovi dijelovi (npr. rečenic , riječi, slogovi, i što s god j oš takvim hoće nazvati ) isto tako lanci, osim možda rajnji Clijelovi, koje nije moguće uČiniti predmetom ana-l · I lze. I . Zahtjev / za iSCrpru�' opisom nosi u sebi i zahtjev da nije moguće os­tati pri Ijednokra of' diobi teksta već da se dijelovi nastali njome moraju l i nadalje ijeliti, i sve tako u neprestance nastavljanoj dio­bi, sve dok se ne iscrpi. Analizu smo odred�1i tako da se tu i ne uključuje pitanje mora li ona biti jednokratn!a ili nastavljena; ana­liza (-pa dakle i dioba) može glede definiCije sadržavati j ednu, dvije ili više analiza. Analiza odn. dioba rastezlj iv je poj am. Nada­lje, blizu s mo pomisli da opis danoga predmeta (teksta) takvom nastavljenom ( i u sebi iscrpljenom ) diobom na temelj u j e d II o g diobnog kriterija nije iscrpljen, nego se opis može i nastaviti (tj . r mogu se registrirati nove zavisnosti) dru�im diobama po drugači­jim diobnim kriterijima. U takvim ćemo slučajevima govoriti o analitičkom kompleksu odn. diobnom kompleksu, tj . o razredu ana-

I liza odn. dioba jednog te istog razreda (lanca) . Čitava analiza teksta poprima dakle oblik procedure što se sas­toj i od nastavljene diobe ili diobnog kompleksa i u kojoj se svaka operacija sastoj i od ikakve pojedinačne minimalne19 diobe. U takvoj proceduri svaka operacija pretpostavlj a prethodne operacije te biva pretpostavljen tl idućima. Isto će tako, ukoliko se procedura sastoji od diobnog · ompleksa, svaka od potpunih dioba što ulaze u nju pretpostavljati ruge potpune diobe što ulaze U proceduru i/ili biti pretpostavljen� od nj ih. Među sastavnicama procedure postoj i determinacija, i toli takva da sve sljedeće pretpostavljaju prethod­ne, ali ne i obratna; baš kao i detenninaciju među definicijama, i

36

determinaciju među operacijama moguće je motriti bilo kao selek­ciju bilo kao specifikaciju. Takvu ćemo ukupnost procedura zvati dedukcija, pri čemu dedukciju formalno definiramo kao nastav­ljenu analizu ili analitički kompleks s determinacijom među ana­lizama koje ulaze u nj .

Dedukcija j e dakle posebna vrst procedure, a indukcija je druga posebna vrst procedure. Definirajmo dakle operaciju kao opis koj i je u skladu s načelom empirizrna, a proceduru kao razred operaci­ja s uzajamnom determinacijom. ( Prema tim su definicijama i operacija i procedura rastezljivi pojmovi, baš kao i ranije analiza. ) Prema tomu se procedura među ostalim može sastojati i l i od ana­liza te biti dedukcijom ili, s druge strane, od sinteztJ. te biti indukci­;om. Pod sintezom razumijevamo opis predmeta kao sastavnica nekog razreda (a sinteza je i opet rastezljiv pojam, baš leao i njezi· na suprotnost, analiza) , pod indukcijom pak razumijevamo nastav­ljenu s intezu s determinacijom među sintezama koje ulaze u nju. U slučaju da se procedura sastoji i od analize i od sinteze, odnos pretpostavljivosti među analizom i sintezom moći će se pokazati vazda kao determinacij a, pri čemu sinteza pretpostavlj a analizu ali ne i obratno; j ednostavna je to posljedica činjenice da je ono ne­posredno dano ( npr. tekst, usp. pogl. 4) neanalizirana cjelina. o­datle slijedi da puka induktivna procedura (s nužnom implici tnom dedukcijom) ne može odgovoriti zahtjevu za iscrpnim opisom što ulazi u načelo empirizma. Time se daje formalno obrazloženje de­duktivnoj metodi što smo je uveli u 4. pogl., ona uostalom ne priječi da hijerarhija kasnije vodi u obratnom smjeru, pri čemu se neće nadati nove rezultante već samo novo vidno polje, koje za iste te rezultante može biti mnogostruko podobno.

Mišljenja smo da tu nema realnog razloga za mijenjanje terminolo­gije, koj a u j ezikoslovIju pokazuje težnju da postane tradicional­na. Formain Ltemelji za terminologiju i poj�ovlje · što smo ih ovdj e dali imali bi dapače predstavljati most prema naslij eđenom jeziku epistemologije. U ponuđenim definicijama nema ničega što bi protuslovilo ili onemogućivalo porabu riječi dedukcija u smislu �aključivanja u logici ; tvrdnje što slijede iz drugih tvrdnja mogu se u našem smislu označiti kao da jedne iz drugih proishode po­sredstvom analize:20 zaključci su na svakom stupnj u predmeti koj i jednoliko ovise j edni o drugima i o pretpostavljenim tvrdnj ama.

[17 Danski indefinable, engleski indefinables.]

[18 Danski enkelt.]

[19 Danski mindstedeling.]

20 Na tu ćemo se temu vratiti u 18. poglavlju.

37

TOčno je da to protuslovi uobičajenim predodžbama o poj mu ana­lize, ali smo se mi baš uporabom formalnih definicija htjeli zašti· titi od svakog postulata o " biti predmeta, pa zato o biti ili naravi analize nismo htjeli postulirati ništa što bi nadilazilo definiciju. -

U slučaj u da se indukcija rabi za osobitu vrst logičkog zaključiva­nja od određenih iskaza :prema drugima, pri čemu indukcija u lo­gičkoj terminologiji znači vrst dedukcije, tada se višeznačna riječ indukcija rabi u posve drugom značenju no što se misli rabiti II

nas; naše bi dos lj ecfu021 definiranje imalo spriječiti pojavu upravo te zbunj uj uće višeznačnosti.

Do sada smo termine sastavnica, dio i član rabili vazda kao suprot­nosti za razred, lanac i paradigma. No sastavnica, dio i član rabit ćemo sad samo kao oznake za re7JultaIite kakve pojedinačne analize ( usp. ranije s odredbom sastavnice) ; pri nastavljenoj analizi go­vorit ćemo o derivatima. Hijerarhija je prema tomu razred sa svo­jim derivatima. Zamislimo li da se tekst dijeli na rečenične nizove, oni na rečenice, one na dječi a ove pak na slogove, tada će nizovi biti derivati teksta, rečenice derivati teksta i nizova, riječi derivati teksta, nizova i rečenica, a slogovi derivati teksta, nizova, rečenica i riječi; slogovi su sastavnice ( dijelovi) riječi, ali ne i rečenica, nizova ili teksta; riječi su sastavnice (dijelovi) rečenica, ali ne i ni· zova ili teksta; rečenice su sastavnice (dijelovi) rečeničnih nizo­va, ali ne i teksta; nizovi su sastavnice ( dijelovi ) teksta. Pretvore· no u definicije: p�d derivi:itima nekog razreda razumijevamo nje­gove sastavnice i sastavnice sastavnica unutar jedne te iste deduk­cije; pridometnimo kako se o razredu veli da on sadrži derivate, a o derivatima da oni u razred ulaze. Pod stupnjem derivata razu­mijevamo broj razreda po kojemu su oni zavisni o njihovu najni­žem zajedničkom razredu. Ako je taj broj 'O, govorimo o derivati­ma prvog s tupnja; ako je broj 1 , o derivatima drugog s tupnj a; itd. U spomenutom primjeru, u kojemu se tekst zamišlj� razdijeljen na rečenične ni�ove, <?!?-i na rečnice, one na riječi a ove pak na s logove, nizovi su prema tome derivati prvog stupnja teksta, rečenice deri­vati prvog stupnja nizova i derivati drugog stupnja teksta, riječi de­rivati prvog stupnj a rečenice, derivati drugog stupnja nizova, deri­vati trećeg stupnja teksta, i tako dalje. Prema tomu su derivat pr� vog stupnja i sastavnica istoznačni termini .

[21 Danski: gennem f(/Jrte.]

38

l l . Funkcije

I I

• I Zavisnost koja ispunja uvjete za analizu zovemo�UnkCij�' m. Veli se dakle' da funkcij,a postoji među razredom i nj govim astavni­cama (rnCem i njegovim dijelovima odn. paradig om i jezinim članovi a) te uzaj amno među sastavnicama (dijelpvima odn. čla­novima . Clanove funkcije zovemo nj ezinim funkttvima , pri čemu pod funktivom razumijevamo predmet u funkcij i prema drugim predmetima. Veli se da funktiv ulazi u svoju funkciju. Iz tih defi­nicija slijedi da funkcije mogu biti funktivi , jer i među funkci-

-' jama može postojati funkcija; ' tako postoj i funkcij a među funkci­jom u koju uzajamno ulaze dijelovi kojeg lanca i funkcijom u koju ulazi taj lanac zajedno s dijelovima. funktiv koj i nije funkcij a zo­vemo veličinom. U onom zamišlj enom'

'priiiij eru veličine su tekst, nizovi, rečenice, riječi i slogovi.

Izraz funkcija odredili smo II značenj u što posreduj e između zna­čenja logičko-matematičkog i etimologij skog ( ovo . drugo igralo je u znanosti pa i jezikosloviju važnu ulogu) , u formalnom pogledu bliže prvom ne . bivajući ipak identično s nj im . I baš takav posred­nički i vezni pojam trebamo u lingvistici. Možemo reći da pojedina veličina I u tekstu ( ili unutar sU?tava) posjeduje određene funkcije te prito� mislimo, prvo , PribliI"'Uj uĆi se logičko-matematičkom zna­čenju, da j<:r dotična �eličin� .z visna ili po,,:e�ana s drugi� veliči­nama ta�o �a stanOVIte vehČIn pretpostavljaju o stale - l drugo , približuj�ći ' se etiri1010gijskom[ značenju, da dot

, i,č"na veličina na

stanovit način fungira, ispunja . određenu ulogu, za�J:ima određeno »m,iesto« u lancu. U stanovito j e pogledu moguće reći da je eti­mologi isko značenje riieči funkci;a n iezina realna odredba, a mi se klonimo toga da je učinimo eksplicitnom te je uvedemo u sustav definicija, i to zato j er se osniva "pa više pretpo s tavaka no dana formalna definicij a, na koju je, pokazuje se, prvu moguće svesti .

Istodobno bismo uvođenjem tog tehničkog termina, funkcija, htjeli izbjeći dvoznačnosti pri njezinoj tradicionalnoj ·porabi II znanosti ; rabi je se naime i za vezu dvaju članova i za jedan ili oba od tih čla­nova - u ovom drugom smislu kad se jedan od članova naziva »funkcijom od« drugoga. Da bismo doskočili toj dvoznačnosti uvo­dimo tehnički termin funktiv s jedinstvenom porabom; njome se izbjegava (da se veli kako je taj i taj funktiv »funkcij a od« drugoga, pa se U$Jesto toga veli: .. . taj i tat funktjv ,� funkciji j� .prema dru.� gome. Dvoznačnost što'

-je ovdj e nala�imo II tradicionalnoj por-ahi

39

riječi funkcija češće ćemo naći i II terminima koji u dosadašnjoj terminologiji označuju posebne vrsti funkcija, npr. kad dansko styrelse označuje i rectio i regimen. Ta se dvoznačnost tiče i riječi pretpostavka, koja se rabi za oznaku i j edne funkcije i jednog funktiva; taj se dvoznačni pojam, kao što smo vidj eli, skriva iza realne definicije vrsta funkcija (pogl. 9 ) , ali baš poradi te d�voznač. nosti nije Priklaf da ga se uključi i u njegovu formalnu d finki­ju. Daljnji je p jer dvoznačnosti riječ značenje, koja oz ačuje i designa<riju i d ignat ( a nejasan je uostalom i u drugo I pog-ledu) . I Sad mOž9mo dati sustavan pregled različitih vrsti funkcija kojih primjenu lIDoramo predvidjeti u teoriji jezika, pa istodobno dajemo i formalnee definicije pojmova funkcije što smo ih ranije uvodili tek operativnb. l Pod kons�antom razt!Imijevamo fun�tiv kojega je nazočnost nuždan uvjet za nazočnost funktiva s kojim on stoji l U funkciji ; pod va­rijablom naprotiv razumijevamo funktiv kojega nazočnost ni je quždan uvjet za nazočnost funktiva s kojim on stoj i u funkcij i. Te fredbe pretpostavljaju stanovite nespecifične i nedefinirane te­

eljne pojmove22 - nazočnost, nužnost, uvjet - te odredbe funk­ije i funktiva. a toj podlozi možemo definirati interdependenciju kao funkcij u eđu dvjema konstantama, determinaciju kao funkciju među kon­

�tantom i varijablom, i konstelaciju kao funkciju među dvjema va-lji1ablama. ,

.

lIJ stanovitim slučajevima od koristi može biti i zajednički naziv za interdependenciju i determinaciju (među funktivima obiju fun­kcija pojavljuje se jedna ili više konstanta) : obje ih zovemo ko­neksije. Isto tako u stanovitim slučajevima od koristi može biti i zajednička oznaka za interdependenciju i konstelaciju ( dvije funk-cije sa zajedničkom �! ačajkom da svaka od njih posjeduje isto­rodne fun.. ktive: inter ependencija s�

. .

m

.

.

.

__ o

. .

konstante, konstelacija samo varijable) : obje i nazivamo reciP!-pčnostima, i to se ime nudi samo od-sebe budući a te dvije funkc!.t�L za razliku od determi­nacije, nisu određen ,.smjerom« .

Na temelju te »usmjerenosti« determinacije ( tj . na temelju razno­vrsnosti njezinih funktiva) svaki joj od dvaju funktiva valja naz­vati drugačije; konstantu u determinacij i ( selekcij i odn. specifika­ciji ) nazivamo determinirani (selektirani, specificirani) funktiv a varijablu determinirajući (selektirajućil specificirajući) funktiv. Funktiv kojega je nazočnost nuždan uvjet za nazočnost drugog funktiva u determinaciji biva determiniran (selektiran, specificiran) tim drugim, a funktiv kojega nazočnost nije nuždan uvjet za nazoč­nost drugog funk tiva determinira (selektira, specificira) taj drugi. Funktiv:i naprotiv koji ulaze u recipročno st nazivaju se Jednako: funktivi što ulaze u interdependenciju ( solidarnost, komplementar­nost) zovu se, naravno, međuzavisni (solidarni, komplementarni) I

40

a što ulaze u konstelaciju (kombinaciju, autonomiju ) pak ko nste­lacijski (kombinirani, autonomni) funktivi. Funktivi koji ulaze u recipročnost zovu se recipročni a funktivi koji ulaze u koneksiju ko­nek tirani funktivi.

Odredbe triju vrsti funkcija formulirali smo tako da smo uzimali u obzir slučaj gdje ulaze dva i samo dva funktiva. Ali se za sve tri vrsti funkcija može predvidjeti da u njih ulazi i više no dva funk tiva; no te se višestrane funkcije mogu shvatiti kao funkcije među dvo­stranim funkcijama.

Daljnja razlika, važna u teorij i jezika, jest razl�ka među funkcijom i-i ili logičkom konjunkcijom i funkcijom ili-ili, dakle logičkom disjunkcijom. Baš je to u pozadini razlike među procesom i susta­vom: II procesu, u tekstu, fungira i-i, tj . konjunkcija ili supostoja­nje funktiva koj i ulaze u nj ; u sustavu fungira ili-ili , disjunkcija i l i alternaCija funktiva koj i ulaze u nj . Razmotrimo primjer:23 p e t m a n

Zamijenimo li uzajamno redom glasovne jedinice p i nz, e i a, t i l l, dobivamo različite riječi, naime riječi koje se prema pravopisu pišu pet, pen, pat, pan, me t, men, mat, man.Z3a Te veličine (pet, pen, pat, pan, met, men, mat, man) jesu lanci što ulaz� II jezični proces ( tekst) ; s druge strane p i m zajedno, e i a zajedno, t i 11 zajedno oblikuju paradigme što ulaze u jezični sustav. U pet postoji kon­junkcija, supostojanje među p i e i t: i »zbiljski« su nam pred očima ili ušima i p i e i t; jednako tako postoji konjunkcija ili supostojanje među m i a i n u man. Među p i m međutim postoj i disjunkcija ili alternacija: što nam je »zbiljski« pred očima jest ili p ili m; na jednak način postoji disjunkcija ili alternacija izme­đu e i a te između t i n.

- ----- u stanovitom je smislu moguće reći da su veličine što ulaze II je­zični proces (tekst) i j ezični sustav iste: shvaćen kao sastavna čest (derivat) riječi pet, p ulazi u nekakav proces dakle u koo.junkciju, a shvaćen kao sastavna čest (derivat) paradigme

p m

[22 Danski indefinable, engleski indefinabies.]

[23 Radi sveobuhvatnijeg razumijevanja primjera, a i zato jer prevodi-telji (njemački, · op. hrv. prev.) nisu našli kakav njemački primjer (čini' nam se da to nije ni potrebno, A. S.), preuzimamo engleski primjer. - Osnovne denotacije engl. riječi pet i man jesu »maziti« i lliČovjek«. - op. A. S.J

[23a Osnovne denotacije tih engleskih riječi: »maziti« , »pero« , _tapšati« , .tavac, ",sretohc, .»ijudic, �«, »čovjeke. - op. A. S.]

41

p ulazi u nekakav sustav, dakle II disjunkcij u. Glcda..'TIO li iz aspc:: ta procesa, p je dio; ,gledamo li iz aspekta sustava, P je član; ta dva motrišta yode spoznavanju dvaju različitih predmeta, jer se mij e­nja funkcijska odredba; ali sjedinimo li ili pak pomnožimo te dvije funkcijske definicije, možemo zauzeti stajališ te koje nam daj e za pravo da velimo kako imamo posla s »jednirn te istim« p. U toliko mQžemo reći da svi funktivi jezika ulaze i u proces i u sustav, da ulaze i u konjunkciju ili supostojanje i u disjunkciju ili alternaci­ju, te da glede pojedinog slučaja ovisi o motrištu s kojega se gleda hoće li ga se odrediti kao konjugirani ili disjungirani, kao suposto-jeći ili alternirajući funktiv.

U teoriji j ezika - za razliku od dosadašnjeg jezikoslovlja i u svjes­noj reakcij i protiv njega - nastojimo oko jednoznačne termino­logije. Ali se na nekolikim mjestima, na p rimjer ovdje, teoretičar j�zika zatječe u terminološkoj nevolji. Za pokus smo funkciju i-i nazvali konjunkcijom ( nadovezujući se na logičku terminologiju ) ili supostoj anjem, a funkciju ili-ili disjunkcijom ( opet s e nado­vezujući na logičku terminologiju) iliti alternacijom. Ali ostati pri mm oznakama bilo bi bez ikakve svrhe. Istraživači jezika pod kon­junkcijom razumijevaju nešto posve drugo, pa smo i mli u smjeru te tradicije konjunkciju prisiljeni rabiti na odgovarajući način ( kao naziv za veznik, »vrstu riječi« , pa i ne vjerovali da je takvom mo­žemo definirati ) . Disjunkcija se u novijem j ezikosloviju poprilično raširila kao oznaka za specifičnu vrst . 'funkcija ili-ili, pa ·kad bi se isti taj termin uveo za svekolike funkcije ili-ili izazvalo bi to po­mutnju i nesporazume. Alternacija je na.pokon duboko ukorijenjena i jamačno neiskorjenjiva ( a uz to i zgodna) jezikoslovna oznaka za jednu posve specifičnu vrst funkcije (uglavnom naime za tako­·zvaI�i �rijevoj i takozvani p�ijeglas) , funkcije koja se time uvelike dodIruje s funkcijom ili-ili, te zapravo i je�t osobito zamršena funk­cija ili-ili ; ne bi dakle išlo kad bi se alternaciju uvelo kao općenitu oznaku za sve funkcije ili-ili. Oznakom supostQjanje ne služimo se doduše kao terminom, ali j e i ne preporučujemo, među inim i zato Šito se ona na temelju široke porabe u jeziku u određenom smislu ,�ovodi u svezu sa supostojanjem članova kakve paradigme. I� � Moramo dakle potražiti druge putove, a ovdje bismo se htjeli, kao uostalom i inače, koliko je god moguće nadovezati na već postoje­ću jezikoslovnu terminologiju. U novijem se jezikosloviju danas uvelike uobičaj ilo f4!lkciju među �lanovima paradigme nazivati ko­relacija. Čini se da je sfoga taj termin osobito prikladan za funkciju ili-ili. A glede uporablj ive oznake za funkciju i-i odlučili smo ostati pri riječi relacija. Time tu riječ u užem smislu određujemo čvršće no što to biva u logici, gdje se relacija u biti rabi u istom znače­nju u kojem se mi služimo riječju funkcija. Čini se da to donosi samo početnih teškoća, koje je lako prevladati. Funkciju ili-ili ra:­zumijevat ćemo dakle kao korelaciju a funkciju i-i kao relaciju.

42

Funktive koji ulaze u te funkcije zvat ćemo Ikorelati odn. reiati. A na toj podlozi neki susta.� mož<:�o ·odrediti k�o korelacijsku a neki proces kao relacijsku .hiJerarhiJu.

. _ .

Kao što smo već vidjeli (pO?l. .2 ) , proces i sustav poj movi su od velike općenitosti, i svoju pnmJe�u ne nalaze samo u stvarima je- : zika . . Zgodne i tradicijom bremerute posebne oznake za jezični ti- I jek i jezični sustav nal�imo . ��d�to i u imenima sintagmatikal ':.1 i paradigmatika. A ako Je . posnJ�1 svakodnevni ili ophodni jezik, __

koji nas zasad jedino i za�llma, mo�emo Se služiti i jednostavnijim oznakama: proces tu mozemo zvah tekst a sustav jezik.

Proces i sustav koji mu pripada ( »stoj i iza njega« ) uzajamno ula­ze II funkciju, koja se već prema ovom ili onom stajalištu može promatrati kao relacija ili kao korelacij a. Pobliže ispitivanje te l funkcije lako će pok;azati da t<.> � čemu je sustav konstanta biva! determinacijom : pro�es determtntra SUStav. Odlučna tu naime nije izvanjska okolnost da je proces ono što je prpmatranj u : najnepo-

.' srednije dostupno a sustav se tek mora »pridrtjtžiti« proce�u, mora ga se tijekom kakve procedure tek » otkl'iti« · iza procesa . _ spoz­

nati ga je dakle moguće te� tako, posredno, u toliko što bam, pri­kazan na podlozi kakve ranl�e provedene: procedur�, nije p!rezentan. Ta bi izvanjska o kolnost htJel� da �ve Izgleda tak6 kao 4a proces može p.ostojati bez sustava, aJi ne I Obratno; ne�b je oqlučno to da oP�ojnost sust�va biva nuznom pretPOsta�kom .op

.stoj�osti .pro­

cesa: roces nastaje tek snago� sustava kOJi eg IstIra Iza njega, snago sustava koj i njime .i nJegov?� lllogućo oblikovanošću vlada i određuje ga. Proces Je nezamIslIv bez sustava što stoj i iza njega, jer bi tad u apsolutnom .i ne.�pozivom smislu bio neobjaš� njiv. Sustav bez pr?cesa n�protlv nIJe nezamisliv; opstojnost sus­tava ne pretpostavlja opstojnost procesa. Sustav ne nastaje zahva­ljujući egzistenciji procesa.

Nije dakle moguće pred . . s�b�m imati ,tekst a da to istodobno ne --znači da iza njega opstOji JeZIk. Moguce je naprotiv da postoj i je­

zik a da nad tim jezikom nema konstrUirana teksta. To znači da se u jezičnoj teoriji dotični jezik dapače predviđa kao moguć sustav, ali da tu nema pripadna ostvarl�nog teksta. Odvijanje teksta je pomišljivo. Ta nas opaska obvezuJ� da definiramo ostvarenost.

Operaciju što posljeduj e kakvin:. rezult�tom označujemo· kao -uni­verzalnu ustvrdi li se da . p.ostoJI m.ogucnost njezine primjene na sve pr�dmete; rezultante �oJ označuJe�o kao univerzalne. S druge strane !operaciju što POSIJed�e ka�vlt;n rezultatom nazivamo po. jedinač'1�'" � nJ�zil!� re�lta te POJedlna.č��ma ustvrdi li �e da ju je moftlce i pnmIJenlt� n� Jed �n <:>d p�stoJeclh predmeta, ah ne po. stoji mb'gućnost za njezinu pnmJenu. l na bilo koj i drugi predmet. Na toj podlozi o nekom razrddu ve.l�o da je ostvaren kad ga se može učiniti predmetom kakv:. pOJedznačne analize, te da j e po. mišljiv kada se to ne zbude. DrZlmo da Slllo tako došli do formalne

43

r ' I

I definicije ioja nas čuva od metafizičkih obveza - do nužne i do-voljne odrMbe onoga l što mislimo riječju ostvarenost. Postoji li �amo jezik ( sustav) (u teoretičara jezika predviđen kao mogućnost) a nipošto i pripadni mu tekstovi ( procesi ) ( nazočni v� svojom naravi ili u teoretičara jezika konstfuirani iz sustava) . t da teoretičar jezika može doduše utvrditi opstojnost takvih tek­s va kao mogućnost, ali ih ne može učiniti predmetom pojedina­č e analize. S obzirom na to velimo dakle da je tekst pomišljiv, vir-

alan. Ali i takav, tek virtualan, tekst pretpostavlja realiziran je· �i ni sustav u smislu definicija. Gledamo li s »realnog« motrištaJ4 t je okolnost u vezi s činjenicom da proces ima »konkretniji« zna-

j negoli sustav, te da sustav ima »zatvoreniji« značaj negoli proces .

P glavije bismo htjeli zaključiti time da pozivajući se na našu podrobnu analizu funkcija u 9. poglavlju dadnemo shematski preg­led vrsti funkcija što smo ih predvidjeli:

fUnkcija I I relacija { determin�cija selekcija

koneksija { interdepc: ndencija solidarnost

recipročnost konstela< ija kombinacija

- -

[24 Engleski: From a »real« point of view.]

44

I korelacija

I specifikacija

komplementarnost

I autonomija

i I I

12 . Znakovi i figure

Vraćamo se našem modelnom primjeru u kojemu se tekst dijeli na rečenične nizove, oni na rečenice, one na riječi a ove pak na slogove. Kod veličina, a one - poput zamišljenih naših - proisho­de iz dedukcije, moguće je uočiti jednu osobitost, koju zasad mo­žemo formulirati tako da velimo kako se niz može sastojati od j edne jedine rečenice, rečenica od jedne jedine riječi, a riječ od jed­nog jedinog sloga. Na taj fenomen neprestance nailazimo u najrazli­čitijim tekstovima. U latinskom imperativu l ».idi ! « ili u danskom uz­viku ih imamo veličinu o kojoj se mora reći da j e istodobno re­čenični niz, rečenica, riječ, slog, pa i - analizu možemo provesti i stupanj dalje - dio sloga (središnj i, usp. pogl. 9 ) . Da bismo se pri provedbi analize mogli dolično obazirati na tu mogućnost moramo je predvidjeti. Stoga moramo uvesti posebno »pravilo prijenosa�( , koje će spriječiti da se dana veličina analizira na odviše ranom stupnju procedure te osiguravati da se određene veličine u danim uvjetima neanalizirane prenose od stupnja do stupnja a veličine istog ranga podvrgavaju diobi.

Pri svakoj pojedinoj diobi možemo sastaviti inventar veličina što posjeduju iste relacije, tj . mogu zauzimati jedno te isto »mjesto« u lancu. Možemo na primjer sastaviti inventar svih rečenica koje bi mogle doći na određeno rečenično mjesto te preuzeti iste funk­cije; u danim bi uvjetima to moglo dovesti do inventara svih glav­nih i inventara svih zavisnih rečenica. Isto je tako moguće sas ta­vdti inventar svih riječi,. svih slogova i dijelova sloga s o<:b:��enim funkcijama; u stanovitim -bi uvj.etima sastavljanje invenl:ara slo­govnih dijelova s istom funkcijom moglo dovesti do inventara svih središnjih dijelova slogova i inventara svih rubnih dijelova slogova. Da bi se udovoljilo zahtjevu za iscrpnim opisom takve će inventare biti neophodno donijeti. To će omogućiti da se registrira posebna vrst funkcije među svim onim veličinama koje u kakvu lancu mogu zauzimati jedno te isto mjesto.25

Usporede li se inventari što se nadaju na različitim stupnjevima de­dukcije, upast će u oči da se njihov opseg26 obično smanjuje raz-

[25 Danski plads, engleski position. ] [26 Danski antal, engleski - size. ]

45

mjerno napredovanju procedure. Ako je tekst neograničen, tj . ako ga se neprestanim dodavanjem daljnjih dijelova može produljivati, kao što će to biti slučaj s kakvim živim jezikom shvaćenim kao tekst, tada će moći opstojati neograničen broj rečeničnih nizo­va, neograničen broj rečenica i neograničen broj riječi. Ali prije ili kasnije tijekom dedukcije dolazi do točke na kojoj broj inventarizi­ranih veličina postaje ograničen i od koje nadalje on stalno opada. Pa se čini sigurnim da jezik ima ograničen broj slogova, čak i kad im je broj relativno visok. Ako slogove možemo dijeliti na njihove središnje i rubne dijelove, ti će razredi obuhvaćati broj članova koj i je manji no broj slogova u tom jeziku. Stanemo li dijelove slogova dijeliti j oš dalje, dospjet ćemo do veličina koje se u tradicionalnoj terminologiji zovu fonerni; njihov je broj u svakom jeziku toliko malen da ga se može zapisati s dvije znamenke, a u mnogim jezici­ma je baš vrlo malen, otprilike 20. Na tom se broj čanom odnosu, što ga se na temelju induktivnog is­kustva ustanovil o u svim dosad proučavanim jezicima, zasniva izum alfabeta; on je uopće bitna pretpostavka da teorij a jezika po­stigne svoj cilj : omogućiti jednostavan i iscrpan opis sustava što je u pozadini tekstovnoga tijeka. Kad bi opseg pojedinih inventara bio skroz naskroz neograničen, iscrpan bi opis bio posve nemoguć koliko se god analiza nastavljala. I što je pri zaključnoj analizi ma­nji opseg pojedinih inventara, to je u većoj mjeri moguće ispuniti zahtjev načela empirizma za iscrpnim opisom. S toga je vrlo važno da teorij a j ezika omogući profinjenu provedbu namisli što je od prapovijesnog doba u temelju izumu pisma, namisli naime da se obavi analiza što vodi veličinama najmanje moguće protežnosti i najmanjeg mogućeg broja.

Razmotrili smo ovdje dvoje: da neka veličina kadšto može imati jednaku protežnost kao .i kakva veličina drugoga stupnja (slučaj i) te da se opseg inventara tijekom procedure smanjuje, od neogra­ničenog, preko ograničenije�.Ye do vrlo ograničenog. To će nam biti posebno važno stanemo li jezik nazirati kao sustav znakova. To da je jezik sustav znakova čini se otprve očitom i fundamen­talnom tvrdnjom, o kojoj će teorija jezika morati povesti računa u kakvu prethodnom stadiju. Koji je smisao moguće dati toj tvrdnj i, pogotovu pak riječi znak, to nam mora reći teorija jezika. Zasad moramo ostati pri širokoj realnoj odredbi što naIll--Ju je namrijela predaja. Prema njoj se znak određuj e prvenstveno kao znak za nešto drugo - obilježj e koje u nas otprve mora pobuditi pozornost, jer ispada da znak određuje nekakva funkcija. Znak fungira, oz­načuje, znači; za razliku od kakva neznaka, znak je nosilac zna-čenja.

. .

Zastat ćemo i na toj širokOj podlozi pokušati ustanoviti u kojem opsegu tvrdnja da je jezik sustav znakova može biti točna.

U prvim stadijima analiza teksta u cijelosti potkrepljuje tu .tvrdnju. Veličine kao što su rečenični nizovi; rečenice i riječi čini se da

46

ispunjajU postavljene uvjete: one su nositeljice značenja, dakle znakovi, a inventari �to ih sastavljamo pri analizi vode nas zna­kovnom sustavu što je U pozadini znakovnom procesu. I tu će, kao i svagdje drugdje; biti od koristi da se analiza provede što je mo-­guće dalje, ne bi li se osigurao i iscrpan i najjednostavnij i mogućiH opis. Riječi nisu zadnji, nesvodlj ivi znakovi, kako je to moglo dati naslutiti klasično jezikoslovlje svojom snažnom usredotočenošću upravo na riječ. Riječi se dadu analizirati n�1

1 dijelove, koji su baš kao i riječi nositelji značenja: kOrijeni" tvorb hi nastavci, fleksijski nastavci. U tom pogledu neki j ezici idu da je no drugi; latinski nastavak -ibus ne može se lučiti na znakove anje protežnosti, ali je zato u sebi jedinstven znak što nosi istodo no značenje i padeža i broja; mađarski nastavak za dativ množine u riječi npr. magyar­-ok-nak (od magyar »Mađar« ) složen je znak koj i se sastoj i od zna­ka -ok, š to nosi značenje množine, te od drugog znaka, onak, š to nosi značenje dativa. Takvu analizu ne mijenj a činj enica da ima i

, jezika bez tvorbenih i fleksijskih nastavaka pa ni činjenica da i I U jezicima gdje ih nalazimo ima riječi koje se sastoj e samo od kO- I rij ena. Pošto smo općenito razmotrili kako neka veličina kadšto I može imati istu protežnost kao i neka veličina višeg stupnja pa se I u tom slučaju mora ne analizirana prenijeti iz operacije u operaciju, to nas se dalje više ne mora ticati. Baš zato analiza u tom i svim os­talim slučajevima ima ilSti značaj te se mora nastaviti sve dok se ne bude mogla smatrati iscrpljenom. Kad j e se provede, vidi se kako je u nekoj njemačkoj riječi, npr. haft-pflicht-ver-sicher-t, moguće razlikovati 5 veličina, od koj ih svaka za se nosi vlastito značenje,. pa je tu posrijedi l S znakova. .

I ,

Kad već nagovješćujemo tako dalekosežnu aealizu znakova na tradicionalnoj podlozi možda neće biti naodmet upozoriti da to »značenje« , a za njegove se nositeljice proglašuju upravo I te mini­malne veličine, valja poimati kao čisto kontekstualno �načenje. Nijedna od tih minimalnih veličina, pa ni kOrijt' n ; ne�a toli� » samostalnu« egzistenciju da bi j oj se moglo pripis ti lek�tčko zna­čenje. Il o iz temeljnog motrišta što ga zastupamo - motrišta na­stavije e analize na osnovici funkcija u tekstu - �opće i ne egzi­stiraju druga raspoznatlj iva znače{lja no značenja! kontekstualna; svaka j veličina, dakle i svaki znak, definirana relativno, ne apso­lutno, i samo svoj im smještajem u kontekst. S tog je motrišta onda besmisleno praviti razliku među značenjima što se poj avljuj u II kontekstu i značenjima što se mogu poimati kao samoopstojna iH - prema starim kineskim gramatičarima - praviti razliku rnedu »punim« i »praznim« riječima. Takozvana leksička značenja stano-·

[27 Danski simplest mulige, engleski ovdje maximally possibl�l tnače • simplest possible.]

47 ---::" - -

vitih znakova nisu drugo do umjetno izolirana kontekstualna zna­č�nja ili umjetni njihovi opisi. U apsolutnoj izoliranosti znak nema nikakva značenja; svako znakovno značenje nastaje u kontekstu, kontekstu s tvarnom ili eksplicitnom, što ne predstavlja nikakvu razliku budući da u neograničenu ili produktivnu tekstu ( živa je­zika) stvarni kontekst vazda možemo preoblikovati u kakav ekspli­citni. Nije dakle mogu I vjerovati da je npr. imenica značljivija no prijedlog ili da je rij značljivija no derivacijski ili fleksijski na­stavak. Od slučaja do lučaja može biti govora ne samo o različitu značenju nego i o razli, itoj vrsti značenj a, ali se u svim tim slučaje­vima može govoriti o ačenju s točno jednakom relativnošću. I ništa tu ne mijenja n stvari činjenica da je značenje u tradicio­nalnom smislu širok pbjam, pri kojemu bez pobliže analize nećemo moći ostati zadugo.

Provede li se sad analiza znakova do kraja, sve dok je se ne može smatrati iscrpljenom, induktivno će iskustvo pokazati da u svim dosad proučavanim jezicima tijekom dedukcije dolazi do stupnja na kojemu se o dobivenim veličinama više ne može govoriti da su nositeljice značenja pa dakle nisu ni znakovi. Slogovi i fonemi ni­su znakovi, nego tek dijelovi znakova i znakovni derivati. To što se znak, npr. riječ ili nastavak, može sastojati od jednog j edinog slo­ga, od j ednog jedinog fonerna, to ne znači da je slog znak ili da je fonem znak. To samo znači da se određene veličine nepodijeljene moraju prenijeti od j edne operacije k drugoj , dapače i kad je te veličine u stanovitom smislu moguće smatrati identičnima one su s motrišta analize teksta različiti predmeti, već prema dotičnoj ope­racij i kojoj pripadaju, budući da im se prelaskom s j edne operacije na drugu mijenja funkcionalna definioija. S jednog je motrišta (tije­kom j edne analitičke operacije) ono t u haft-pflicht-ver-sicher-t znak, a s kakva drugog ( tijekom kakve druge analitičke operacije ) naprotiv fonem; t a dva motrišta vode k spoznaji dvaju različitih prefet�; moguće je dapače ostati pri formulaciji da

.

. zna

.

k t sadrži j ed n i samo jedan fonem, ali to nije isto što i nači!!- iUt-�ojtte taj

,'_

zna moguće izjednačfn s fonemom; fonem ulazi i -udruge sveze, u k , jima nije znak ( npr. u riječi rot »crveno« ) .28

- -- --

Budemo li dakle nastavljali i provodili analizu prekoračiVfit ćemo dvije granice koje zaslužuju našu pozornost: prvu graniqtl preko­račujemo gdje · od neograničenih inventara prelazimo ograničeni­ma, a drugu gdje od znakova prelazimo znakovnim dijelovima, koji sami nisu znakovi.

Osobito je zanimljivo te dvije granice preslikavati jednu na--drugu, pri čemu glede svih dosad proučavanih j ezika gradimo na induk­tivnoj spoznaji. Pokazat će se da tu vrij edi zakon po kojemu se prijelaz od znakova neznakovima ne zbiva kasnije no prijelaz ad n.eograničenih inventara ograničenima.

48

Te se granice mogu poklopiti, ali j e među njima obično veći ili manji razmak. Najvažnije je to da analiza znakova na neznakove nastupa najkasnije u onoj operacij i u kojoj se inventar u svim razredima ograničuje po prvi put. Broj je riječi u svim poznatim jezicima neograničen, proizvodan. Ali će se glede dijela znakova koj i ' ulazi u !-iječi obično pokazati da vodi ograničenim_.p_opisima inventara: jezik će obično im�H . . . y.rJ�_��E'.l:!l-.���!1. ?1"0 i JY<?I.""Q�nih i fle!<.sijskih...nastm>aka. No obi��9 _ .f.y_ j�?;ik" .i.m��i .. Jl(!gg������1!.� . pro-

}zv?daJ? broj k2rij�na _ _ UL��n§_Y��_."!-! tom ć�. slučaj u prijelaz od zna­kova neznakovima nastupIti ranIje no prIjelaz od neograničena k og�čenu inventaru u svim razredima. Dva će se granična prije­laza poklopiti samo onda kad su riječi u jeziku ustrojene tako da su sve sklopljene od manjih znakova ( među njima i takozvani ko­rijeni) , kojima je opseg inventara ograničen; takva j e struktura jezika krajnje rijetka, ali se u najnovije doba pokazalo da ipak postoj i : razvidna je u australskom j eziku aranta na podlozi rev idi­rane analize koje se u vezi s tim j ezikom 1938. latio Alf Sommer­felt.29 Ali, čini se, za sve jezike vrijedi da čim se spustimo ispod razine znaka u svim razredima imamo posla s ograničenim inven­tarom: slogovima, j oš više fonemima, broj je ograničen.

Moglo bi se prihvatiti da takvo poklapanje među svim poznatiu1 nam jezicima nije slučajno.3o Relativna ekonomičnost među popisi­ma znakova i neznakova posve odgovara onome što j e po svoj pri­lici svrha jeziku. S obzirom na svoj u svrhu jezik je prvenstveno sustav znakova; pa da bi posve odgovarao toj svrsi on mora vazd� biti spreman za tvorbu novih znakova, novih riječi i l i novih korije­na. Ali unatoč tom njegovu neograničenom bogatstvu j ezikom se isto tako, da bi dokraja odgovarao svrsi, mora radi usvajanja i porabe moći lako rukovati, što je uz zahtjev za neograničenom množinom znakova moguće postići tek ako su svi znakovi oblikova­ni od neznakova, koj ih je broj ograničen a u naj boljem slučaj u i vrlo ograničen. Takve neznakove, koji kao dijelovi znakova ulaze II znakovni sustav, zvat ćemo ovdje figurama; naziv je operativan,

"-

[28 Sljedećih .triju odlomaka zajedno s prvom rečenicom četvrtoga u en. gleskom tekstu nema. U engleskom-Ila.. tom mjestu stoj i : »Takva na m nz­mišljanja nalažu zadaću da pokušamo analizirati na 'znakove', što će nas dovesti do spoznaje da opis u skladu s našim načelima mora odvojeno ana· lizirati izraz i sadržaj, pri čemu i jedna i druga analiza dospijeva eventualno do ograničena broja veličina a one ne dopuštaju da odnos prema vellćinama druge rnzine nužno bude jedan .prema jedan.c]

29 A1f Sommerfelt, La langue et la societe, u: Instituttet for sammenlig­nende kulturforskning, se rie A, bde XVII I , Oslo 1938. Interpretaciju Sommer­feltovih rezultata glede stajališta koje se ovdje spominje predvidio je pisac ove rasprave za Lingvistički krug 1 14 1 943; nadamo se da ćemo referat o tome moći objaviti u Bulletin de Cercle linguistique de Copenhague IX. [30 Odavde dalje danski se i engleski tekst opet poklapaju.]

49

i uvodimo ga samo zato J�r je prikladan. Jezik je dakle ustrojen tako da se S pomoću. pregršti figura i njihovim vazda novim sklopo­vima može oblikovati nepregledno mnoštvoJI znakova. Kad ne bi bio ustrojen tako, bio bi s obzirom na svrhu neuporabivo oruđe. Imamo dakle potpun razlog za pretpostavku da smo tom značaj­kom - znak je izgrađen od vrlo ograničena broja figura - struk­turi jezika našli bitno i temeljno obilježje.

Jezike dakle nije moguće opisivati kao puke znakovne sustave. Gle­de svrhe koja im se pripisuje oni jesu prvenstveno sustavi znako­va; ali glede unutrašnje strukture prvenstveno su nešto drugo, na­ime ,sustavi figura kojima je moguće služiti se radi tvorbe znakova. Definicija dakle jezika kao sustava znakova pri pobližoj se analizi pokazuje nedostatnom. Ona smjera samo na · izvanjske funkcije jezika, na odnošenje jezika prema izvanjezičnim . čimbenicima koji ga okružuju, ali ne smjera i na samosvojne unutrašnje funkcije je­zika. No od iskaza što nam ga je namrijelo j ednostrano transcen­dentno motrenje na jezik drugo se ne može ni očekivati.u

[31 Danski - legio.] [32 Ta rečenica u engleskom nema svog ekvivalenta.]

50

13. Izraz i sadržaj

Dosad smo se hotimice držali stare tradicije, prema kojoj je znak prvenstveno znak za nešto. Jamačno je to u skladu s popularnim shvaćanjem, pa i sa shvaćanjem vrlo rasprostranjenim među epi­stemolozima i 10gičarima.33 Ostaje nam međutim pokazati kako je to shvaćanje lingvistički neodrživo, pa smo time u skladu s novi­jim lingvističkim mišljenjem.

Dok je za prvo motrište znak izraz koji upućuje na kakav sadržaj ··što se nalazi izvan samoga znaka, za drugo motrište (zastupao ga je osobito F. de Saussurtr, poslije njega i L. 'YeisgerbeJ:"'4) znak je cjelina što nastaje spajanjem kakva izraza i ,akva sadržaja. Koje­mu od tih motrišta valja dati za pravo, stva je primjerenosti. Da bismo prema tom pitanju zauzeli stav, izbje avat ćemo zasad raz­govor o znakovima, o kojima ne znamo što u i koje upravo i po­kušavamo odrediti, pa ćemo umjesto toga pro ovoriti o nečemu če­mu smo opstojnost, držimo, već utvrdili, nai e o znakovnoj funk­ciji što se uspostavlja među dvjema veličinama: izrazom i sadrža­jem. S tog ćemo temeljnog motrišta moći odlučiti je li primjereno znakovnu funkciju držati eksternom ili internom funkcijom veličine što je hoćemo zvati znakom.

Kao oznake za funktive što ulaze u dotičnu funkciju, funkciju zna­ka, uveli smo ovdje izraz i sadržaj. To je čisto operativna i formal­na odredba, p� s tim u vezi u oznake izraz i sadr-iaJ-ne treba unositi ništa�go i ništa više.

.

Među funkcijom i njezinim funktivima (razredom njezinih funkti­va) vazda postoji solidarnost: funkcija je nezamisliva bez svojih članova, a članovi su krajnje točke.xa funkcijU, pa su bez nje dakle nezamislivi. Ulazi li ijedna te ista veličina naizmjence u različite funkcije pa dakle prilvidno po njima biva i selektirana, tada od slu-

I : [33 -----tr-mdadu-s engleskim tekstom, a i s općom terininOlOškOr: tenden­cijom, ovdje se terminima logika, logičar, logički osim c4mskog Z gik, Zogi­ker, logis k prevode i danski tennini logistik, logis tiker,logist ik, što se II Hjelm-sleva također pojavljuje s v.remena na vrijeme.]

34 L� Weisgerber, Germanisch-romanische Monatssc ift XV, 1927, str. 161 i d id., Indogermanische Forschungen XLVI, 1928, str. 310 i d; id., Mutters rache und Geistesbildung, GOttingen 1929.

51

čaja do slučaja POSri�Lli nije jedan te isti funktiv nego su to razli­čiti funktivi, već preIha uzetom motrištu tj. prema funkciji iz koje ih se promatra; to nas međutim ne priječi da o »istoj« veličini go­vorimo iz različitih motrišta, npr. iz načina gledanja na funkcije koje tu ulaze (uvele su ih njihove komponente) te uspostavljaju rečenu veličinu. Ulazi li više skupina funktiva u jednu te istu funk� ciju, tada to znači da među tom funkcijom i čitavim razredom tih funktiva postoji solidarnost pa shodno tomu svaki pojedini funktiv izabire' tu funkciju. Postoji isto tako solidarnost među znakovnom funkcijom i dvama njezinim funktivima, izrazom i sadržajem. Nikada neće biti znakov� ne funkcije a da istodobno nisu nazočna oba ta funktiva, i nikada se neće zajedno naći izraz i njegov sadržaj ili sadržaj i njegov izraz a da među njima nije nazočna znakovna funkcija .

. Znakovna je funkcija već sama sobom solidarnost; izraz i sadržaj solidarni su - oni se nužno uzajamno pretpostavljaju. Izraz biv;:}

: izrazom samo po tome što je izraz za kakav sadržaj, a sadržaj je : sadržajem samo po tome što je sadržaj za kakav izraz. Zato ­

osim u slučaj\! umjetnog izoliranja - niti može biti sadržaja bez izraza ili beziirazna sadržaja, a niti izraza bez sadržaja ili bezsa� d�aJ

,

.na izraza. M

,

i

,

sli li tko a da ne govori. ta misao nije jezični sa� d aj niti funktiv za kakvu znakovnu funkcijU. Govori li tko a da ne misli, i to u obliku glasovnih nizova s kojima nijedan slušatelj ne može povezati kakav sadržaj, taj je govor abrakadabra. on nije jezični izraz i nije funktiv ni za kakvu znakovnu funkciju. Besa� držajnost ne valja dakako brkati s besmislenošću: izr� dapače može imati sadržaj što ga je s kakva motrišta (npr. nqrmativne logike ili fizikalizma) moguće proglasiti besmislenim. ali je to ipak sadržaj.

Kad bi se pri diobi teksta zanemarila znakovna funkcija, znakove se ne bi moglo razgraničavati jedne od drugih i pojedini se znakovi nebi-mGgli dijeliti na figure od kojih se sastoje (pogl. 12). ne bi se uostalom mogao obaviti ni iscrpan opis, shodno tomu ni u na­šem smislu empiričan opis teksta s obzirom na funkcije koje ga etabliraju (pogl. 9). Uopće bio bi nam uskraćen objektivni krite­rij koji bi mogao ponuditi uporabljivu podlogu ikakvoj analizi. Da bi razjasnio znakovnu funkciju de Saussure je pokušao stvoriti umjetninu te izraz i sadržaj-promatrati svaki za sebe. ne obazirući se na znakovnu funkciju, pa je dOŠ� do ovog rezultata: il , '

»Mišljenje je, pojmimo li ga sa a za sebe, poput izma�lite gdje ništa nije nužno omeđeno. Nem tu unaprijed ugla�ljenih pre­dodžaba, .i ništa tu nije određen prije no što se pojavi jezik ... ( ... ) Jednako je malo čvrsta i međena glasovna sup�tancija; nije ona nikakav kalup obliku štb bi ga mišljenje moralb nužno poprimiti, već plastična tvar što se vazda luči na različite česti­ce da mišljenju pruži neophodne oznake. Jezik dakle možemo

52

prikazati kao niz podrazdjela što graniče jedan s drugim, što se istodobno ucrtavaju na neodređenu polju pustih predodžaba i na ništa manje neodređenu područjU glasova. ( ... ) Jezik gradi svoje jedinice tako da se konstituira između dvije bezoblične mase . . . ·Ta povezanost tvori formul ne supstanciju.·c

Ali taj pedagoški eksperiment s mišljenjem, koliko god uzorito bio izveden, zapravo je bez ikakva značenja, pa ga je i sam de Saussure jamačno tako shvatao. U znanosti koja se kloni nepotrebnih postu­lata nema nikakva temelja shvaćanju po kojemu bi »supstanc;ija sadržaja«, misao, ili »supstancija izraza«, niz glasova, vremenski ili hijerarhijski nekako prethodila jeziku, ili obratno. Ostanemo li pri de Saussureovoj terminologiji, morat će nam - polazeći baš od njegovih pretpostavaka - biti jasno da supstancija zavisi o formi u tolikoj mjeri da živi isključivo zahvaljujući njoj, te da ni U kojem slučaju nije moguće reći kako posjeduje samostalnu egzistenciju.

Cini se naprotiv da je opravdano uspoređivati različite jezike pa iz njih izvući, suptrahirati onaj faktor koji im je zajednički te i osta­je zajednički svim jezicima, koliko ih se god podvrglo uspoređiva­nju. Zanemarimo li zasad upravo to strukturno načelo što u sebi uključuje znakovnu funkciju te sve funkcije što se deduciraju iz nje, načelo što je qua Račelo zajedničko svim jezicima ali ga se iz­vodi posebno II svakom jeziku, tada će taj faktor biti veličina koju definira upravo to da je u funkciji sa strukturnim načelom svih je­zika te sa svim faktorima što te jezike uzajamno razlikuju. Taj zajed­nički faktor možemo nazvati smisao [m<;ping].

'-' ......

Nalazimo tako da lanci: danski jeg ved det ikke engleski l do not know francuski je ne sais pas finski en tieda eskimski naluvara

unatoč svim različitostima posjeduju jedan- zajednički faktor, nai­me smisao [mening], samu misao, faktor koji ovako gledan biva isprva bezobličnom masom, neanaliziranom veličinom što je defini­raju tek njezine eksterne funkcije, naime njezina funkcija prema svim navedeIliP1 rečenicama iz različitih jezika. O smislu [menmg] moglo bi se sad misliti da ga je moguće analizirati s mnogih sta­jališta, da ga je mOgt!će učiniti predmetom različitih analiza, pri čemu bi se smisao [me'ir'ing] mogao pojaviti kao isto takvo mnoštvo različitih predmeta. Moglo bi ga se analizirati primjerice s ovog ili onog logičkog ili s ovog ili onog psihološkog stajališta, ili bi ga se moglo analizirati sa stajališta ovog ili onog prirodnog jezika [ta-

35 F. de Saussare, Cours2, str. 155-157.

53

lesprogJ. Pokazuje se da ga u svakom od prirodnih jezika valja analizirati na poseban način, što možemo razumjeti jedino tako da se smisao [md"riing] u različitim jezicima sređuje, artikulira, obli­kuje na različite načine: u danskom najprije jeg »ja«; zatim· ved »znam«, pa onda objekt der »to«,·i na kraju· negacija .ikke »ne«; u engleskom najprije »ja«, zatim glagolski pojam kojega u dan­skom iskazu nema, onda niječna riječ, i tek zatim pojam »znati« (ali nigdje pojma »znam«, i nigdje objekta); u francuskom najpri­je »ja«, zatim vrst negacije (koja je međutim posve drugačija no danska i engleska, budući da .·u svim svojim svezama nema niječan smisao), zatim »znam«, pa konačno samosvojan i osobit znak koji mnogi zovu niječnom česticom, ali može značiti i »korak«; baš kao što u engleskom nema objekta; u finskom najprije glagol koji znači »ja ne« (ili, točnije, »ne ja«, budući da znak za »ja« stoji straga; ne­gacija je u finskom glagol što se spreže prema osobi i broju: en »ja ne«, et »ti ne«, ei »on ne«, emme »mi ne« itd.), i zatim pojam »znati« u obliku koji u drugim svezama ima značenje hnperativa; objekta nema; u eskimskom je to pak »ne-znajući-sam-ja-to« ,gla­gol izveden od nalo »neznalost« s naveskom za subjekt u prvom licu i objekt ·u trećem.36 Vidimo .dakle da se neoblikovatIlli smisao [m€fi.ing] što ga je moguće izlučiti iz svih tih jezičnih lanaca u svakom jeziku oblikuje na svoj na�in; svaki jezik stavlja svoje granice u amorfnu »masu od misli« te u različitim riječima iz nje izdiže različite faktore, stavlja te­žište na različita mjesta i tim težiš tima podaruje različit reljef. Na­lik je to jednoj te istoj pregršti pijeska što se oblikuje prema razli­čitim uzorcima ili je pak nalik oblacima na nebu kojima od časka do časka Hamletov pogled mijenja lik. Baš kao što je ista zrnca pijeska moguće staviti u različite kalupe) baš kao što oblaci popri­maju vazda nov lik, i isti se smisao [merung] u različitim jezicima različito oblikuje ili strukturira. Sto mu određuje oblik isključivo su jez�_ čQ.e funkcije, funkcija znaka i funkcije što ih je moguće de­-4ucirati iz funkcije znakovne. Smisao [m�ing] je svaki put sup-stancija za kakav nov oblik te nema moguće egzistencije osim te

__ da bude supstancija za ovaj ili onaj oblik. U jezičnom sadržaju dakle, u njegovu procesu, konstatiramo jedan specifičan oblik, oblik sadržaja, koji je neovisan o smislu [mening] , stoji prema njemu u arbitrarnu odnosu te ga oblikuje u kakvu S�TP� stanciju sadržaja.

Ne treba dugo razmišljati pa uvidjeti kako isto vrijedi i za sustav sadržaja. O paradigmi u jednom jeziku i odgovarajućoj paradigmi -u-urugom jeziku može se reći da pokrivaju istu zonu smisla, koja oslobođena tih jezika biva neanaliziran kontinuum,i tek oblikova­njem jezika u taj se kontinuum stavljaju granice. Takav jedan kontinuum, takvu neprekidnost, spektar boja, a u nj svaki jezik po svojoj volji stavlja vlastite granice .. možemo. pronaći

54

iza paradigama što se u različitim jezicima oblikuju za oznake boja. I dok je oblikovanje te smislene zone u modernim jezicima ponaj­glavnijih .europskih kultura donekle listo, ne treba .ići daleko pa zateći posve nesročne tvorbe. Na kimričkom se »zeleno«veli djelo­mice gwyrdd djelomice glas, »plavo« se kaže glas, »sivo« pak glas ili llwyd) a »smeđe« llwyd; to znači da područje spektra što ga p� kriva naša riječ za zeleno na kimričkom reže crta koja dio podru­čja prepušta polju što ga pokriva naša riječ plavo, a granice koju njemački stavlja među zeleno i plavo37 u k

.

imričkome nema. O�im toga u kimričkome nema granice koju njemački stavlja među la· vo i sivo, isto tako ni granice koju njemački stavlja među si o i smeđe; zato je područje što ga pokriva njemačko sivo u kimri ko­me prerezano tako da polovica pripada području kojle je i područje našega plavog a druga polovica području koje je i područje našega smeđeg. Uzajamno nepokrivanje granica bit će razvidno s pomoću shematskog sučeljenja:

zeleno gwyrdd

plavo glas

sivo

smeđe llwyd

Latinski i grčki pokazuju na tom području sličnu nesročnost s glav­nim modernim europskim jezicima. - Raspon od »svijetlo« do »tamno«, što se u njemačkome i u više drugih jezika dijeli na tri područja: bijelo, sivo, crno, u nekim se drugim jezicima luči na po­dručja kojima broj odstupa od njemačkoga, bilo brisanjem granica bilo naprotiv podrobnom razdiobom međupodručja sivo.

Slično se vladaju i morfemske paradigme. Zona broja različito je porazdijeljena u jezicima koji razlikuju saIl10 jedninu i množinu, pa u jezicima koji imaju još i dual (J2rimj�p.ce starqgr�ki i litav-

\ ski), zat�?I ';l je�ic�m

. a koji ima.!u i pauk�l: . ��o �amo;t7ijal (većin�

. melanezlJskih Jemka, zapadnoIndonežanski JeZIk Sal}lr na otoCI­ma između Mindanaoa i Celebesa, te u nek ma od svojih narječja jugoistočnoaustralski jezik kulin). Zona vr mena različito je ras­poređena u jezicima koji (zanemaJ"imo li p ,rifrastičke tvorbe) po­sjeduju samo preterit i prezent (primjeric� danskl), pa tu dakle prezent dodatno pokriva i područje što ga u drugim jezicima po-

36 Zanemarujemo činjenicu da se isti smisao · u ponekim od tih jezikk može oblikovati posve drugim jezičnim lancima: u francuskom je l'ignore, � eskimskom asuk ili asukiak (izvedeno od aso, što otprilike znači »basta" I)sad je dosta«).

j

[37 Doslovni prijevod: » • • • koju danski stavlja između gnlJn i blaa ... . Prevodioci s.u. koliko se god moglo danske primjere zamjen Hvali njema . kima. (Hrvatski su primjeri istovjetni s njemačkima. - op. A. S.)]

55 ' . -----�- - I

kriva futur, te u jezicima. koji među prezent i futur stavljaju gra­nicu; drugačije se opet postavlja granica u jeziku koji (primjerice latinski, starogrčki, francuski) razlikuju više vrsti preterita.

Tu nesročnost unutar jedne te iste smislene zone moguće je naći posvuda. Usp. npr. još i ovu sučeljenost danskoga, njemačkoga i francuskog:

tfa Baum arbre

Holz bois

�ald foret rov .

Iz t kva se odnošaja dade zaključiti da znakovna funkcija u jednoj od dviju veličina što bivaju njezinim funktivima, naime u sadržaju, utemeljuje stanoviti oblik, oblik sadržaja, koji je iz aspek1A sInisla arbitraran te ga je moguće razjasniti samo pomoću znakovIne funk­cije, s kojom je očito solidaran. Gledamo li tako, jasno je da de Saussu.re ima pravo ka.d. formu luči ()d supstancije.

Posve je istu stvar moguće promatrati na drugoj od rečenih veliči-na što bivaju funktivima znakovne funkcije, naime na izrazu. Pa kao što se u različitim jezicima različito raspodjeljuju npr. zone boja ili morfemske zone, pa svaki jezik posjeduje vlastit broj rije-či za boje, vlastit broj kategorija broja, vlastit broj vremena, itd., tako uspoređivanjem jezika možemo putem suptrakcije ustanoviti zajedničke zone na fonetskom području, a one se u različitim jezici-ma raspodjeljuju različito. Pomislimo npr. na kretanje područjem fiziologije glasova, područjem što ga je naravno moguće predočiti oprostorena u više dimenzija a možel ga se prikazati kao l1eanalizi-ran kontinuum, no podložan analizi�' npr_ na podlozi Jesp,r�enova antialfabetskog sustava formula; u t kvu se bezobličnu to�h u raz-ličitim jezicima po volji unosi različi broj figura (fonedt.a�, pri če-mu se na raznim mjestima unutar k ntinuurna postavljaju granice.- -­

Primjerice neprekidnost što se stvari-između srednjeg nepch, ždri--- -:"�7-·­jela i usnica; u poznatim nam jezicima38 ta se zona obično dijeli na - - -­

tri područja: stražnje područje k. srednje područje t, i prednje p; zadržimo li se samo na tim pregradnim glasovima, tada među ini-ma eskimski i letski razlikuju dva područja k, ali se razdjelnice II oba ta jezika ne poklapaju. Eskimski stavlja granicu među jedno resično (uvularno ) i jedno mekonepčano (velarno ) područje, let-ski među jedno mekonepčano i jedno mekotvrdonepčano (velopa-latalno) područje; mnogi indijski jezici razlikuju dva područja t, jed-no je retrofleksno a drugo zubno; itd. Drugu, tako bjelodano jasnu neprekidnost tvori samoglasnička39 zona; broj ·samoglasnika varir.r---­od jezika do jezika, pa se i granice postavljaju različito; eskimski pravi razliku samo među jednim područjem i, jednim područjem u i jednim područjem a; u većini znanih nam jezika prvo se područ-je dijeli na uže područje i i jedno područje e, drugo na uže nodruč�

56

je u i jedno područje o; u nekim jezicima svako ili poneko od tih područja može rezati crta što razlikuje zaobljene samoglasnike (u, o; U, o) od .nezaobljenih (i, e; ID,8,' ovih drugih, rijetkih II Europi, a po svojstvima su »potmuli« samoglasnici, ili bar jednog od njih ima npr. II tamilu, II mnogim istočnouralskim jezicima te u rumunj­skom); otvaranjem područja i i u moguće je osim toga oblikovati srednjojezične samoglasnike, bilo zaobljene ( u ) kao II norveškom i švedskom, bilo nezaobljene (i) kao II ruskom; itd. Mogućnosti kojima se jezik može služiti neograničeno su velike osobito poradi neobično velike pokretljivosti jezičnog organa; ali je značajno da svaki jezik u tu beskonačnost mogućnosti stavlja vlastite granice.

Budući da je položaj glede izraza i glede sadržaja očito posvema isti, primjereno bi bilo kad bi se taj paralelizam uzmoglo naglaša­vati porabom iste terminologije i za izraz i za sadržaj. Tu bismo onda mogli govoriti o smislu izraza [utdryksmening], pa premda je to neuobičajeno čini se da osim te neuobičajenosti ne postoji ništa što bi nas priječilo. Navedeni su primjeri, središnji dio nepca i neprekidnost samoglasnika, prema tomu fonetske zone smisla [merungszone], koje se u različitim jezicima različito i oblikuju, svaka prema svojim specifičnim funkcijama, pa se time kao SllP­stancija izraza pridodaju obliku izraza.

To smo konstatirali glede sustava izraza; ali baš kao i kod sadr.t:aja isto možemo dokazati i za proces. Na temelju puke koneksije među sustavom i procesom specifična oblikovanost sustava u danu jeziku djeluje automatski i na proces. Sto same granice postavljene u sus­tav te inkongruentne od jezika do jezika, što pak relacijske moguć­nosti fonema u lancu (neki jezici, npr. australski i afrikanski, uop­će ne poznaju suglasničkih skupova, neki drugi poznaju samo odre­đene suglasničke skupove, različite od jezika do jezika; smještaj naglasaka u riječi određuju II različitim jezicima različiti zakoni, itd.), svemu je tomu -poslJedica da se jedan te isti smisao iv'aza [utdryksmening] u različitim jezicima drugačije i oblikuje. Engles­ko [ba:'lin], njemačko [ber'li:n], dansko [bre � li'n], japansko [berulinu] predočuje drugačiju oblikovanost jednog te istog sluis­la izraza (toponima Berlin). Naravno da je svejedno što je i smisao sadržaja u tom primjeru slučajno isti; ali bismo isto tako mogli reći da primjerice izgovor engleskog got, njemačkog Gott i danskog

[38 Danski tilvante, engleski familiar.] [39 U kasnijim djelima Hjelmslev luči irlmeđu »samoglasnika« (danski selvlyd ali i vokoid), tj. oznake za fonetsku veličinu, i »vokala« (danski vo­kal), omake za veličinu strukturnu. (Ovaj naputak dugujemo gosp. Eriku Hari.senu.) Premda se čini da se u ovoj raspravi ne teži takvu razHkova.'J.ju, selvlyd se prevodi kao »Selbstlaut« (samoglasnik), p remda je ta riječ u nje-mačkom pomalo izišla iz uporabe.]

-

57

. .

--

J

godt predočuje različitu oblikovanost jednog te istog smisla izra­za. U tom je primjeru smisao izraza isti ali smisao sadržaja različit, baš kao što je u jeg wid det ikke i l do not know smisao sadržaja isti ali je smisao izraza različit.

Komu je poznat sustav funkcija u danu jeziku (npr. u jeziku Inate­rinskom), taj će smisao sadržaja ili smisao izraza, pošto ih je shva­tio, oblikovati u tom jeziku. Bitan dio onoga što se u ophodnom jeziku zove »govorenje S akcentom« sastoji se u oblikovanju shva­ćena smisla izraza prema funkcijskim pretpostavkama što su u materinskom jeziku dane dotičnoj osobi. To nam istraživanje dakle pokazuje da se dvije veličine što ulaze u znakovnu funkciju - izraz i sadržaj - prema njoj odnose na isti način: snagom znakovne funkcije, i· samo nje, egzistiraju oba njezina funktiva, a njih je sad točno moguće označiti kao oblik sadržaja i oblik izraza; a snagom oblika sadržaja i oblika izraza, i samo njih, egzistira supstancija sadržaja odn. supstancija izraza, koje nastaju tako da se oblik projicira na smisao, baš kao što raza­peta mreža baca sjenu na kakvu nerazdijeljenu površinu. Vratimo li se sada ishodišnom pitanju o najprimjerenijem znače­nju riječi znak, bi t ćemo u stanju jasnije prozrijeti kontroverzu između tradicionalnog i novijeg lingvističkog poimanja. Čini se toč­nim da znak biva znakom za nešto te da je to nešto u stanovitom smislu izvan samoga znaka. Pa je riječ klupa znak za određenu stvar u mom vrtu, i ta stvar u stanovitom (tradicionalnom) smislu ne ulazi u sam znak. Ali je ta stvar u mom vrtu veličina supstancije sadržaja, koja se sređuje posredstvom stanovitog oblika sadržaja te se pod njom svrstava u red s raznim drugim veličinama supstancije .sadržaja (npr. s novčarskim zavodom40). To da je znak znakom za nešto, to dakle znači da oblik sadržaja tog znaka može uključiti to nešto kao supstanciju sadržaja. Baš kao što smo prije osjećali neo­phodnim da riječ smisao [mening] ne rabimo samo za sadržaj nego i za izraz, i ovdje se u interesu jasnoće i unatoč naslijeđenim predo­džbama, kojih jednostranost biva sve očitija, osjeća nužnost da se znakovna usmjerenost dapače preokrene: zapravo bi se s istim pra­vom moglo reći da znak biva znakom za supstanciju izraza: niz glasova [klupa], kao jedinstven fenomen, izgovoren hic et nunc, ve­ličina je supstancije izraza, koja se posredstvom te oznake a sna­gom znaka, i samo njega, pridodaje obliku izraza te se svrstava među iste i različite druge veličine supstancije . izraza (među druge moguće izgovore toga. znaka. što su ga izgovorile druge osobe i u drugim prigodama). Prema tomu je znak - pa činilo se to i paradoksalnim - znak za supstanciju sadržaja i znak za supstanciju izraza. U tom se smislu o znaku može reći da je znak za nešto. Ne vidimo naprotiv nikakva opravdanja znak nazivati znakom samo za supstanciju sadržaja ili (na što u svakom slučaju još nije došao nitko) samo za supstanciju

58

l ! I I

izraza. Zpaf je dvostrana veličilna s janusovskom perspektivom,. dje­lujući u li d�a smjera: »prema Jan« supstanciji izraza i »prema unu­tra« sUf,stanciji sadržaja. - I Svaka j� terminologija arbitrJrna, pa shodno tomu ništa ne može spriječiti porabu riječi znak kao posebnog imena za oblik izraza (ili, ako se hoće, za supstanciju izraza,' pri čemu bi ovo drugo ipak bilo prije apsurdno negoli nužno). No primjerenijim mi se čini riječ znak rabiti kao naziv za jedinicu koja se sastoji od oblika sadržaja i oblika izraza, jedinicu što je ustanovljuje solidarnost koju smo nazvali znakovnom funkcijom. Rabi li se riječ znak samo kao naziv za izraz ili za kakav njegov dio, terminologija se, čak i kad se štiti formalnom definicijom, izvrgava opasnosti da svjesno ili nesvjesno izaziva ili pogoduje nadaleko rasprostranjenom nespora­Z1.U11U po kojemu je jezik puka nomenklatura ili pohrana etiketa, kojoj je cilj biti tijesno svezanom uz preegzistentne stvari. Riječ znak v�da će nuždom svoje naravi biti tijesno svezana uz predodž-

.. ' bu kakva designata; stoga riječ znak valja primjereno rabiti tako da iz nješto jasnije proiziđe odnos među znakom i designatom, a ne da bude predmetom nagrdnih pojednostavljenja. Za strukturu svakog jezika razlikovnost i međudjelovanje izr�a i sadržaja u funkciji znaka od temeljnog je značenja. Svaki z ak, svaki sustav znakova, svaki sustav figura uređen da služi kao sus­tav znakova, dakle svaki jezik sadrži u sebi kakav oblik izra?:a i kakav oblik sadržaja. Stoga analiza teksta već na �rvom stupnju mora voditi diobi na obje te veličine. Da bi bila iscrpna, analizu valja urediti tako da na svakom stupnju dolazi do diobe na dijelo­ve najveće moguće protežnosti, tj. najmanjeg mogućeg broja, bilo unutar podijeljenog lanca u cjelini bilo unutar svakog njegova ko­jeg mu drago odsječka; sadrži li tekst npr. i rečenične nizove i re­čenice, može se pokazati da je broj rečenica veći no broj nizova; ne valja dakle uskakati izravno u diobu rečenica, valja najprije dije­liti na rečenične nizeve a_tele njih na rečenice. Provede li se to na­čelo, vazda će se,mK.-azati kako se svaki tekst na prvom stupnju može dijeliti na dva, i-samo na dva dijela, kojih krajnje malen broj jamči maksimalnu protežnost: naime na crtu izraza i crtu sadr­žaja, koje preko znakovne funkcije stoje u uzajamnoj solidarnosti. Crta izraza i crta sadržaja dijele se zatim svaka za se, naravno uz zajamčeno obaziranje na uzajamnu im igru u znakovima. Na isti će način početna raščlamba jezičnog sustava voditi uspostavljanju dviju njegovih obuhvatnih paradigama: izrazne i sadržajne strane. Kao skupna imena s jedne strane za crtu izraza i izraznu stranu a s druge za crtu sadržaja i sadržajnu stranI-f. poslužili smo se ozna-

---�-

'I

(40 Posrijedi je postupa1k obavljen na horn . .

Illjemačkim riječima Bank »klupa« i Bank »banka«. U hrvatskom bi se moglo uz klupa uvesti ho­monim klupa »stativica na tkalačkom stanu«. - op A. SJ.

59

kama "razina izraza odn. razina sadržaja",1 (izabrane se oznake na­dovezuju na navedenu de Saussureovu fonnu1aciju »le plar ' " des idees. .. et ... celui... des sons« ).

Tijekom čitave analize pokazat će se da ovakav postupak sobom nosi znatnu jasnoću i jednostavnost, bacajući osim toga svjetlo na čitav mehanizam jezika na dosad nepoznat način. S tog će se motrišta lako organizirati poddiscipline lingvistike prema dobro obrazlože­noj shemi, pa će biti moguće i odlučno nadići dosadašnju razdiobu jezikoslovlja na fonetiku, morfologiju, sintaksu, leksikografiju i semantik�, razdiobu koja u mnogom pogledu ne zadovoljava, šepa, a djelomice je i odveć otrcana. No ta analiza, provede li je se, po­kazuje uz to kako je razinu izraza i razinu sadržaja moguće opisati sazdane na vazda posve analogan način, pa se na obje razine pred­viđaju savršeno jednako definirane kategorije. To znači i daljnju bitnu potvrdu da je izraz i sadržaj u svakom pogledu ispravno poi-mati kao izjednačene i ravnoprav� veličine. ji : Upravo su te oznake, razina izraza i razina sadržaja, uOF� izraz i sadržaj, izabrane u oslonu na dosada nje predodžbe, pa su �osvema proizvoljne. Na temelju funkcijske dredbe tih veličina nine mo­guće opravdati nazivanje jedne izrazi m a druge sadržajem, I a ne i obratno. Određuje ih samo njihova uzajamna solidarnost, i izvan toga [drugačije] nijednu od njih nije moguće definirati. Obje su svaka za se određene opozitno i relativno, kao uzajamno sučeljeni funktiyi jedne te iste funkcije.

[1 Danski utdryksplan, inholdsplaH.]

14. Invarijante i varijante

Uvid u strukturu znaka nezaobilaziva je pretpostavka točnijoj iz· vedbiu analize, pogotovu prepoznavanju figura od kojih je složen je­zični znak (pogl. 12). Na svakom stupnju analize valja se latiti po­pisivanja veličma s istovrsnim relacijama (pogl. 12). Da bismo udo­voljili našem načelu empirizma (pogl. 3), popisivanje mora biti ko­liko iscrpno toliko i najjednostavnije moguće; načelo valja slijediti na svakom stupnju, među inim i zato jer se od samog početka ne može vidjeti je li dani stupanj ujedno i posljednji; no zahtjev je konačnom stupnju analize od dvostruke valjanosti, jer se na tom stupnju dolazi do prepoznavanja konačnih veličina, a one su zapra­vo stupovi sustava pa se mora pokazati kako su sve ostale jezične veličine izgrađene od njih. A tO.�� ... !?r.9j. kona�I1�h. .. veličina ima biti što m�i, od značenja je ne samo za jednostavnost rješenja u da­noj operaciji nego i za jednostavnost rješenja uopće.

Taj zahtjev formuliramo u dva načela: načelo ekonomije i načelo redukcije, a oba se izvode iz načela jednostavnosti (pogl. 6).

Načelo ek.onomije: Opis se odvija tijekom procedure. Proceduru valja urediti tako da rezultat bude što je moguće jednostavniji, a obustaviti je valja kad više ne vodi daljnjem pojednostavnjenju.

Načelo redukcije: Svaku pojedinu operaciju u proceduri valja na­stavljati ili ponavljati sve dok se opis ne iscrpi, a na svakom stupnju mora voditi registriranju najmanjeg mogućeg broja predmeta.

Popisane ćemo veličine na svakom stupnju zvati elementima. S ob­zirom na analizu dajemo sljedeću preciziranu formulaciju načela redukcije:

Svaku analizu (odn. svaki analitički kompleks43) II kojoj (u kojem) se registriraju funktivi s kakvom danom funkcijom kao osnovicom :>. analize valja obaviti tako da vodi registriranju najmanjeg mogu-ćeg broja elemenata.

(42 Danski for ana1ysens nrermere tilrettel�gning, engleski for conducting the analysis precisely.]

[43 Danski inddeling, engleski analysis.]

61

Da bismo ispunili taj zahtjev moramo raspolagati metodom koja nam dopušta da uz pobliže ustanovljene uvjete svedem o, reducira­

mo dvije veličine na jednu ili, kako se češće formulira, da dvije ve­ličine pois/ovjetimo, identificiramo." Predočimo li si tekst razdije­ljen na rečenične nizove, njih na rečenice, ove na riječi, riječi pak na slogove, te popis sačinjen za svaku pojedinu analizu, svaki put ćemo moći konstatirati da na više mjesta u tekstu imamo »jedan te isti« niz, »jednu te istu« rečenicu, »jednu te istu« riječ, »jedan te isti« slog: možemo reći da svaki niz, svaka rečenica, svaka riječ, svaki slog dolazi u više primjeraka. Te ćemo primjerke zvati vari­jante a veličine kojih su one primjerci pak invarijante. Otprve je uostalom jasno da na ovaj način varijante nemaju samo veličine nego i funkcije, pa razlikovanje među varijantama i invarijantarna vrijedi za funktive uopće. Dok se varijante registriraju neposredno, mehaničkom diobom kakva postojećeg lanca, na svakom se stupnju analize mora moći zaključivati od varijanata na invarijante, i to uz pomoć posebno izrađene metode, koja utvrđuje kriterije neophod­ne za takvu redukciju.

Ondje gdje su posrijedi invarijante najvišeg stupnja razine izraza - glede govorenog jezika, u dosadašnjoj teoriji takozvani. fonemi - tom se pitanju u novijem jezikosloviju podarila stanovita pozor-nost pa su načinjeni i prvi pokušaji da se izradi takva metoda re· dukcije. U brojnim se slučajevima ipak ostalo pri manje ili više širokoj realnoj definiciji fonema, koja u dvojbenim slučajima ne nudi uporabljivih objektivnih kriterija. U dvije se moderne jeziko­slovne škole ipak svjesno pokušalo izraditi objektivnu metodu re­dukcije, naime u Londonskoj školi, kojoj je vođa Daniel Jones, te u fonologiJi što nam dolazi iz Praškoga kruga. a njoj je utemeljitelj sada već pokojni N. S. Trubeckoj. Metode redukcije izrađene II oba tabora pokazuju koliko stanovitu karakterističnu sličnost toliko zanimljivu različnost.

Sličnost se sasloli-u tome što nijedna strana nije spoznala kako je pretpostavka popiSu funkcijska analiza teksta. Metoda je in­duktivna (pogl. 4), a polazi od činjenice da je unaprijed dana sta­novita masa pojedinačnih glasova, pa se zadaća sastoji II tome da ih se svrsta u razrede glasova, takozvane foneme; to svrstava­nje glasova u foneme mora se onda načelno odvijati bez obzi­ra na to u koje paradigme stupaju glasovi. Bez ikakva obaziranja na sve to i sa svojstvenom nedosljednošću polazi se tu od stanovite

-'� grube razdiobe sveukupnoga glasovnog inventara jezika na kategori­je, pri čemu se samoglasnici i suglasnici kadšto tretiraju različito; ali samoglasnik isuglasrllK-tu nisu jezične kategorije određene funkci· jom, već ih se definira polazeći od nejezičnih (fiziologijskih ili fizič­kih) pretpostavaka .. S druge se strane kategorija samoglasnika i ka­tegorija suglasnika prije operacije ne dijeli na potkategorije na pod­lozi njihovih relacija (prema njihovu »mjestu« u slogu).

62

U toj sličnosti nema nikakva iznenađenja, budući 'da se dosad l.l' jezikosloviju nije rabila deduktivna metoda što smo je mi skicirali (pogl. 4). '

MetodološkifS međutim ništa manje nije zanimljiva razlika u metod­skim postupcima obiju škola. Obje vide nešto značajno u tome što­f�nemi nasuprot varijantama imaju stanovitur@!j.J<:5!y!!:,u.:,Jl:!:!!:��!j1:i:-· zamjenom jednog fonema drugim može se prouzrokovati sadržajna razlika (npr. Himmel-·Hammel46), ali ne i zamijeni li se varijanta drugom varijantom istoga fon�ma (npr. dva različita izgovora, jed. no otvorenije a drugo zatvorenU e a u Hammel). Tom kriteriju praš-ki fonolo

..

zi ,daju.

definitomu sn;gu, pa fonemsk� opr�

.

ku definiraju kao opr�ku� razhkovnu.47 Londo ska škola polazI drugIm putem. Da­niel Jon<j;� Cloduše upućuje na o da su fonerni razlikovni, ali tu nji­hovu zn�čajku neće preuzeti ul definiciju fonerna, budući da ima i fonemskih opreka koje nisu u !položaju da izazivaju sadržajn u raz­liku; dotični fonemi naime uopće nisu zamjenijivi unutar jedne te·� iste riječi, dakle na jednom te istom »mjestu« u lancu; u engleskom npr. h i YJ.4a Ta teškoća nastaje zato što se u Jonesovoj teoriji ne' priznaje da se, fonemi mogu razlikovati jednostavno tako što svaki uvijek spada u kakvu vlastitu kategoriju (ne obaziremo li se na razli­ku između samoglasnika i suglasnika). Ne drži se dakle da je dovoljan; razlikovni kriterij to što h, koje može stajati samo na početku slo­ga, i YJ, koje može stajati samo na kraju, stupaju u razlikovnu opre­ku prema drugim fonemima koji mogu stajati na istom »mjestu« (usp. hat - cat, sing - sit). Stoga se Londonska škola pokušava ne obazirati na razlikovnu funkciju kao na nešto relevantno pa umje-

Ii I '

44 Na toj točki teorija u navedenoj formulaciji pretpostavlja POb�iŽU analizu pojma lingvistička identičnost. U novijoj se literaturi o tom

,

e govo ito na više mjesta (primjerice F. de Saussure, Coursz, str. 150 i d., a na os ovi Russellove hijerarhije tipova i A. PenttiHi, Actes du IVe Congres i ntern tia­nal des linguistes, K0benhavn 1938, str. 160 oi d., nadovezujući se na U. Sa· arruoa, Untersuchungen zur symbolischen Logik, u Acta philosophica , en· nica I, HelsingfoI1s 1935; usp. PenttiUi i Saarnio u »Erutennnps« IV, 1934, str_ 28 i d.). Rezultati do kojih se zasad došlo čini se. da su ipak dovoljni da nam jaSlIlo pokažu kako je tim putem teško otvoriti prolaz metodi formal. nim odredbama, i da je to lakše pomoću pojma redukcija. Stoga se II ovom: kontekstu problem identičnosti može zanemariti kao nepotrebno kOmpllOl­ranje.

[45 Danski metodisk, engleski methodological.]

[46 Hrv. »nebo« - »ovan«. - A. S.]

47 Actes du ler Congres international des linguistes, Leiden o. J., str. 33;-Travaux du Cercle linguistique de Prague IV, 1931, str. 311; N. S. Trubeckoj, Grundzuge der Phonologie (Trav aux du Cercle !ing. de Prague VII, 1939), str� 30. 48 . D. Jones, Tnvaux du Cercle �. de P,rague IV (1931), str. 77 i d.; D:.. Jones, An Outline oj English Phonetl.Cs, Cambridge 1936, str. 49 i d.

63

sto toga - bar u teoriji - pokušava graditi na »mjestu« fonema u lancu bez obzira na razlikovnu funkciju, tako da je dva glasa što mcr gu stupiti na isto mjesto uvijek m�guće držati dvama različitim fonemima.41l Ipak je očito da pritom hastaju nove teškoće, pogotovu zato što se .na istom »mjestu« mogu Jpojaviti i varijante (u,Sp<. Ham­meI s otvorenijim ili zatvorenijim a� ; da bi se �klonila! t,1 teškoća valja pored fonema uvesti još jedani pojam, .varifon, ali i njegov od­nos prema fonemu nije posve jasan. Budući da .je svaki npvi pri­mjerak fonema nuždom i nova varijianta, svaki će fonem imati va­rijante na jednom te istom »mjestu« , odakle mora slijediti da svaki fonem mora biti vari/on. Ali i kad se to izričito ne veli, čini se da je za različite vari/one moguće držati da su različiti vazda samo po njihovoj razlikovnoj opreci.so

.

Poučan je taj pokušaj Londonske škole da zanemari razlikovnu op­reku. Po svoj je prilici nastao u vjeri da se unutar čisto fonetič­kog mišljenja nalazi na čvrstu tlu pa da ne mora iskati utočište u analizi sadržaja, gdje bi lučenje među razlikama i sličnostima moglo biti nejasnije budući da je tu metoda analize manje izrađe­na p". se čini kako je teže doći do objektivnih kriterija. Očito se to osjeća i u Praškom krugu, čim se htjelo graditi isključivo na ono,. me što se naziva »diferenciranje pomišljivog značenja« . Ali je Praš­ki krug nedvojbeno u pravu kada razlikovni kriterij drži relevan­tnim; pokušaj Londonske škole nailazi na nepremostive teško�e, koje se javljaju i dru�dje. Jak naglasak na razlikovnom načelu gl vna je zasluga Praškog kruga; ali glede njegove teorije u ostali pita­njima i 1jegove rakse unutar takozvane fonologije moramo u svim drugim točkam biti vrlo oprezni.

Čini se �a isku tva s dosadašnjim pokušajima metode redukcije već pokCf.uju kako za registriranje invarijanata te lučenje među invarij�tama i � v ijantarna relevantnim valja držati razlikovni moment. I Razlika eđu varijantama na razini izraza postoj i onda kaci među njima po toji kakva korelacija (npr. korelacija između a i i u Hammel - Himmel) kojoj odgovara korelacija. na razini sadr- . �aja (korelacija među jedinicama sadržaja »H�mmel«- i »Himmel«),

.

IItako da među izraznom i sadržajnom korelacijom postoji relacija. Ta ·e relacija neposredna posljedica znakovne funkcije, solidarnosti me­đu oblikom izraza i oblikom sadržaja.

U novije se dakle doba u klasičnom jezikoslovIju, u nekim njegovim metodama, približilo toj spoznaji, ali ozbiljno tek glede figura na razini izraza. Međutim za razumijevanje strukture jezika te za pro­'Ivedbu analize od najveće je važnosti biti načistu da to načelo ,valja proširiti toliko da može vrijediti i za sve ostale invarijante ijezika, bez obzira na njihov stupanj ili na nj ihovo mjesto u susta­vu. Vrijedi to dakle za svekolike izrazne veličine bez obzira na nj i­hovu protežnost, nikako samo za minimalne; vrijedi za razinu sa­držaja baš kao i za rEinu izraza. U zbilj i . je to samo logična po­sljedica priznavanja i tog načela glede figura izraza.

64

Motre li se umjesto figura znakovi, i to ne samo kakav pojedina­čan znak već dva ili više znakova u uzajamnoj korelaciji, uvijek će se iznova zapaziti da među korelacijom izraza i korelacijom sadržaja postoji relacija; ne postoji li takva relacija, tada je upravo to kriterij da nemamo dva različita znaka nego dvije nje­gove različite varijante. Uzrokujemo li time što smo rečenični iz­raz zamijenili nekim drugim odgovarajuću zamjenu među dvama različitim rečeničnim sadržajima, tada u izrazu imamo dvije razli­čite rečenice; a ako ne, u izrazu imamo dvije rečenične varijante, dva različita primjerka jednog te istog rečeničnog izr.aza - baš kao i kod izraza riječi i bilo kojeg drugog znaka, i baš kao kod figura , bez obzira na njihovu proteŽllost; isto će npr. vrijediti i za slogove. U toJU će se pogledu razlika između znakova i figura sastojati samo u tome što će, dokle god je riječ o znakovima, to biti uvijek is ta sadržajna razlika a uzrokuje je jedna te ista razlika izrazna, ali ako je riječ o figurama jedna će te ista izrazna razlika od slučaja do slučaja moći prouzrokovati različite zamjene među sadržaj nim veličinama (usp . Hammel - Himmel, Tante - Tinte, Bande - Bin· de) .

Utvrđena je relacija nadalje reverzibilna u tom smislu što se lu­čenje među invarijantama i varijantama unutar razine sadržaja mora odvijati prema točno istom kriteriju: dvije različite invarijante sadržaja postoje samo onda ako im je korelacija u relaciji prema korelaciji u izrazu, inače ne; II praksi dakle dvije različite invarijan­te sadržaja postoje onda kad zamjena jedne drugom uzrokuje od­govarajuću zamjenu na razini izraza. U osobitoj mjeri to bjelodano jasno biva glede znakova: ako npr. međusobna zamjena dvaju re­čeničnih izraza uzrokuje i odgovarajuću zamjenu dvaju rečeničnih sadržaja, zamjena će tih dvaju rečeničnih sadržaja prouzrokovati i odgovarajuću zamjenu rečeničnih izraza; ista je to stvar, gledana tek s protivne strane. Nezaobilaziva je logična posljedica, konačno, da se na razini sadrža­

�� j� baš-kao i na razini izraza s pomoću tog zamjenskog pokusa mora -- moći registrirati figure, pa se analizom najmanjih znakovnih sadr­

ža1a dolazi do funktiva (veličina i njihovih uzajamnih relacija) koji ih sklapaju. Egzistencija će figura baš kao i na razini sadržaja biti samo logična posljedica egzistencije znakova. Odatle se sa sigur­nošću može pretkazati da je takvu analizu moguće provesti. A mo­že se odmah pridometnuti kako je neobično važno da je se provede,

49 D. Jones, »Le maltre phon6tiquec 1929, str. 43 i d.; T:ravaux du Cercle ting. de Prague IV, Si.r. 74 i d. SO D. Jones, Proceedings of the International Congress of Phonetic :iClen­ces (Archives neerlandaises de phonetique experimentale VIII-IX, 1�33 ) . str. 23 i d.

65

� jer j e ta p rovedba nUŽDa pretpostavka iscrpnu opisu sadržaja: ona � pretpostavlja da je znakove, kojih je broj neograničen, čak i glede

njihova sadržaja moguće obj asniti i opisati s pomoću ograničenog

� broja figura; pa i zahtjev za redukcijom ovdje mora ostati isti kao

i na razini izraza: što je manji broj figura sadržaja moguće stvoriti,

u toliko j e većem stupnju moguće udovolj iti zahtjevu načela empi­

rizma za naj jednostavnij im mogućim opisom . . . f.\

U dosadašnjem se jezikosloviju još nitko nije latio ili bar pokušao latiti takve analize sadržaja na figure sadržaj a, premda je odgo­varajuća analiza znakova izraza na figure izraza stara baš kao i izum slovnoga pisma (da ne kažemo i starija: izum slovnoga pisma pretpostavlja dapače već obavljen pokušaj neke takve analize iz­raza) . Ta j e nedosljednost .imala naj katastrofalnije posljedice: sto­jeći pred neograničenim brojem znakova, držalo se analizu sadrža­ja nerješivom zadaćom, Sizifovim poslom, neprijelaznim brdom.

Postupak međutim za razinu sadržaja bit će isti kao i za razinu izraza. Baš kao što se minimalan znakovni izraz posredstvom daljnje funkcijske analize može rastvoriti na manj e sastavnice s uzajamnim relacijama (kako se to u pokušajima i zhivalo, djelomice, u davna doba, pri izumu slovnoga pisma, djelomice, u novija vremena, u teorijama o fonemu) , i minimalan se znakovni sadržaj posredstvom takve analize mora rastvoriti na manje sastavnice s uzajamnim re­lacijama.

Zamislimo da su se pri analizi kakva teksta, a na s tupnju analize na kojemu se stanoviti veći lanci (mOŽelTIO pomisliti npr. na leksič­ke izraze u kakvu jeziku uobičajene strukture) dijele na slogove , mogli registrirati među inima i sljedeći slogovi: sla, sli, slai, sa, si, sai, la, li, Iai. Na sljedećem stupnj u, na kojemu se slogovi dijele na središnje (selektirane) i rubne (selektirajuće) slogovne dijelove ( pogl . 9 ) mehaničko bi popisivanje unutar kategorije središnjih i kategorije rubnih vodilo registriranju dijelova a, i, ai odn. sl, s, z. Ali budući da je ai moguće objasniti kao jedinicu uspostavljenu re­lacijom između a i i a sl kao jedinicu uspostavljenu relacijom između s i l, to se ai i sl isključuj u iz popisa elemenata; u popisu preostaju samo a i i, s i l, pa se osim toga definiraju i svojom sposobnošću da ulaze u već spomenute »skupove« (suglasnički skup sl, dvoglasnik ai) . I, što je neobično v�no : tu je redukciju moguće obaviti u istoj opera­cij i u kojoj se registriraj u središnji i rubni dijelovi sloga, nj u se ne smije premještati u iduću operaciju, u kojoj se ti slogovni dijelovi opet dijele na manje; takvo što protuslovilo bi koliko zahtjevu za najjednostavnij om mogućom procedurom toliko i zahtjevu za naj ­jednostavnij im mogućim rezult�tom u svakoj pojedinoj operacij i (usp . pogl. 6 i načelo redukcije). Da smo međutim imali drugu situ­acij u - da smo naime pri rastvorbi većih lanaca na slogove bili na­šli samo slai, a ne i sla, sli, sa, si, sai, la, li, Iai -:- više se ne bi mogla obavljati redukcija pri rastvorbi slogova na slogovne dijelove već bi

66

se daljnja redukcija morala premj estiti u SljedJU Operacij�. u kojoj slogovni dijelovi bivaju predmetom daljnje diobe. Da �' o imali npr. slai, sla i sli ali ne sai, sa, si, Iai, la, li, mogli .bismo a sljede­ćem stupnju procedure rastvoriti ai, ali ne i sl. �A da s o imali slai i sla, ali ne i s1i, rastvorbe se ne bismo mogli i latiti, već bi se ai i a ]Orali registrirati kao dvije različite invarij nte; o 'ješiti se o to p avilo vodilo bi među inim i do apsurda p kojemu bi se u jeziku koji posjeduje slogove a i sa, ali ne i slo s, kao posebnu varijantu u popisu s logova registriralo ne samo a nego i s. )

Načelno u tom postupku ima j edan moment uopćavanja. Redukcij u je moguće provesti s amo onda kad je zgodimice moguće uopćavati bez rizika od protuslovlja. U našem je modelnom primjeru moguće zamisliti i da se uvede daljnje modificiranje, prema kojemu se re­dukcija od sl na određen skup dade provesti samo u određeninl slučajevima, ali ne i u svim, j er je sa slogom sla uz nerazriješeno sl povezan drugi s adržaj negoli sa slogom sla uz razriješeno sl, iz

_.J čega mora slijediti da je sl element na istoj crti sa s i l. U nizu po­znatih jezika (npr. u engleskom) moguće je veličinu t f rastvoriti na t i f , pa j e tu rastvorbu moguće neprotuslovno poopćiti za sve­kolike slučajeve. U poljskom naprotiv t f egzistira kao samostalna veličina na istoj crti s t i f , ali oni mogu ulaziti i u skup t f (koji je funkcionalno raz},ičit od t f ) : dvije riječi, trzy »tri« i czy »ili, da li« u izgov<j>ru se razlikuju samo pq torne što prva ima t J a druga t f . 51 Zato j� ovdje od praktičkog I značenja služiti se posebnim nače­lom uopćayanja; njegovo se traktiČkO značenje uostalom očituje i na vištjl dt;ugih točaka jezične teorije, pa ga valja izložiti kao jedno od općih; načela teorije j ezikar Vjerujemo uostalom da ćemo moći pokazati II kako j e to načelo u �nanstvenom istraživanju uvijek im­plicite igralo stanovitu ulogu, premda dosad, koliko nam je pozna­to, nij e bilo formulirano. A glasi:

Dopušta li predmet kakvo rješenje na jednoznačan način, a kakav dr�gi predmet isto rješenje na vi$��načan-način, rješenje se pri­vremeno poopćuje tako da vrijeđt- lza višeznačan predmet. Prema tomu j e pravilo što vrijedi za spominjane redukcije mogu­će formulirati ovako :

Veličine koje se uz primjenu načela uopćavanja dadu jednoznač­no registrirati kao složene jedinice što u istoj operaciji sadrže isključivo registrirane elemente, ne mogu se registrirati kao ele­menti.

51 L. Bloomfield, Language, New York 1933, str. 119; George L. TrJger. Acta lingui:stica I, 1939, IStr. 179. Opširna analiza poljskog izraznog sus�ava s našeg Ć� ��ajališta vjeroj.atno voditi uvidu II .�aljnje . razlike rn<:đu. Um dvama SlUCajIma; to međutim II određenom stadiJu · analIze ne slabI nl na­čelo . . ni njegovu primjenu. Analogno vrijedi i za Jonesov engleski mo , elni primj er h i 1]. I

.

i 67

Na razini sadržaja to će se pravilo primjenjivati točno na isti na­čin kao' ti. n a razini izraza. Vodi li npr. kakav mehanički popis na danom stupnju procedure registriranju veličina: »bik«, »krava« »muž«, »žena«, »dječak«, »djevojčica«, »pastuh«, »kobila«, »gove­do«, »čovjek«, »dijete«, »konj«, »on« i »ona«, tada »bik«, »krava«, »muž«, »žena«, »dječak«, »djevojčica«, »pastuh« i »kobila« valj!l isključiti iz popisa elemenata ako ih je već jednoznačno moguće oglasiti relacijski uspostavljenim jedinicama što na jednoj strani sadrže isključivo »on« ili »ona« a na drugoj, već prema tomu, »go­vedo« , »čovjek«, »dijete«, »konj«_ Baš kao na razini izraza i ovdje je kriterij zamjenski pokus, kojim se na obje razine konstatira relacija među kO�lacijom: kao što međusobna zamjena sa�- I sa j si može donijeti i zamjenu triju različitih sadržaja, tako i za jena veličina sadržaja »hik«, »on�

.( i »govedo« može donijeti za jenu

triju razi j' itih izr za. »Bik« = »on - govedo« bit će različi o od »krava« - »ona govedo« na sličan način na koj i će sl biti razli­čito npr. , d fl, a . »bik« = »on - govedo« bit će različito od »pa­stuh« = on - konj« na sličan način na koji će sl biti različito npr. od s : zamjena jednog i samo jednog elementa kakvim dru­gim u oba! je SlUČaja

,

dovoljna da uzmogne uzrokovati zamjenu na (ovoj ili o,?oj) drugoj razini jezika.

Dok smo u onom malom modelnom primjeru -t- već smo više puta p ibjegli tom poslu: tekst smo dijelili na rečenične nizove, nj ih na r čenice, rečenice na riječi, ove pak na slogove, njih opet na slogovne d'jelove a te dijelove na manje figure - dok smo dakle nadovezu­j ći se na tradicionalne predodžbe privremeno računali s činjeni­e m da se tekst sastoji samo od stanovite crte izraza, sada smo ( ogI. 13) uvidjeli da se nakon diobe teksta na crtu izraza i crtu s držaja obje te crte, svaka posebno, moraju dijeliti prema j ed­npm zajedničkom načelu. Nakon takva uvida mora se to dosljedno Qalje provoditi na obje crte (tj. privesti kraju). Baš kao što se pri nastavljenoj diobi crte izraza prije ili kasnije dospijeva do gra­nice na kojoj ograničeni popisi sm]eIiftiJu neograničene, a nakon te granice ograničeni se popisi tijekom daljnjih operacija sve već-

- ma smanjuju (pogl. 12), tako će ista stvar nastupiti bude li se pro­vodila analiza crte sa�aja. Možemo reći da se analiza do f.igura na razini izraza u praksi StstOji II tome da se veličine što ulaze u neo­graničene �opise (npr. eksički izrazi) rastv�raju na v�ličine što ula­ze u agraručene, te da se takvo rastvaranje nastavlja sve--dok ne ostanu tek najogranič� iji mogući popisi; isto će vrijediti i za ana­lizu do figura na razini I, adržaja. Dok je popis sadržaja riječi neogra­ničen, u jezicima uobi&jene strukture vec se minimalni znakovi (na

__ P9cllolli relacijskih razlika) dijele na neke (sele-ktirane) popise koj.i su neograničeni (npr. popisi sadržaja korijena) i na druge, (selektira­juće) popise koji su ograničeni (npr. popisi što obuhvaćaju sadr­žaje tvorbenih d fleksijskih elemenata52 dakle izvedenica i morfe­ma). Postupak se tada u praksi sastoji u iskanju veličina što ulaze

68

,-

u neograničene popise a analizirane su na veličine što ulaze samo u ograničene popise. U uzetom primjeru već se pokazuje da je to načelo provedeno: dok »govooo« , »dijete« , »čovjek« i »konj« za­sad ulaze II neograničene popise, »on« i »ona« svojim se za­mjeničkim svojstvima nalaze u relacijski definiranoj posebnoj ka· tegoriji s ograničenim brojem članova. Pa se zadaća sastoji u tome da se analiza provodi dokle god svi popisi ne budu ograničeni , i to ograničeni što je moguće više.

Tom redukcijom veličine sadržaja na »skup« j edan se j edini sadr­žaj znaka izjednačuje s čitavim lancem znakovnih sadržaja s od­ređenim uzajamnim relacijama. Definicije koj ima se prevode ri­j eči u kakvu jednojezičnom rječniku u načelu su te vrsti, sve ako dosadašnj i rječnici i nisu težili redukciji; zato i ne daju defi­nicija koje bi se bez daljnjega mogle preuzeti nakon kakve do­sljedno provedene analize. Ali ono što se unosi kao j ednakovrijed­nica dane veličine, reducira li j e se tako, zapravo j e definicija te veličine fonnulirana u istom j eziku i na istoj razini kojoj pripada i sama ta veličina. U toj točki nadalje ne vidimo ništa što bi nas od­vraćalo da se istom terminologijom služimo za obje razine te da de­finicijom nazovemo i to da se npr. izraz danske riječi tyr [ »bik« ] analizira sastavljen od suglasnika t, samoglasnika y i suglasnika r (zajedno s tonom i akcentom, »si1inom«). Tim ćemo putem doći do odredbe definicije : kao definiciju poimamo diobu kakva zna­kovnog sadržaja ili znakovnog izraza .

Učinkovitost redukcije veličine na skup elemenata, o kojoj se ovdje govori, u različitim će se slučajevima povećavati registriranjem samih konektiva. Kao k:onektiv razumijevamo funktiv koji je u određenim uvjetima solidaran s relacijom što uspostavlja slože­ne j edinice određenog stupnja. Na razini izraza konektivi su u prak­si često (ali nikako uvijek) identični s onim što se u starijem jezi­koslovIju zove spojnik, ali od njega odstupaju po tome što su posve definirani. Kao konektiv možemo registrirati samoglasnik što se u engleskom pojavljuje ispred fleksijskog nastavka u fishes. Na razini sadržaja konektivi će među inima često biti veznici, što u j e­zicima određene strukture može biti od presudnog značenja za analizu i popis rečeničnih nizova i rečenica. S tog će se temelja naime u načelu ne samo doći do razlaganja složenih nizova na pojedinačne rečenice, već, prolaskom kroz čitav inventar, i do redukcije kakve glavne i kakve sporedne rečenice na j e d n US3 re­čenicu s mogućnostima obiju funkcija. Tada glavna (selektirana) i sporedna (selektirajuća) rečenica neće biti dvije vrsti rečenica nego dvije vrsti »rečeničnih funkcija« ili dvije vrsti rečeničnih va-

[52 Danski endelsen, engleski elements.]

[53 Istakli njem. prevoditelji, danski e�n.]

- 69 - ----== __ _

If-.....

\

rijanata; dodajmo radi potpunosti da je specifičan smještaj riječi u određenim vrstima sporednih rečenica moguće registrirati kao­signal za te rečenične varijante, pa se tako ne ometa provedba redukcije. - Sudbina koja tu sustiže dva nosiva stupa klasične sintakse, glavnu i sporednu rečenicu, a nj ih se reducira na puke varijante, stići će uostalom na odgovarajući način i neke nje· zine druge stupove. U strukturama jezika koje se obično pojavljuju bit će subjekt i imenski predikat varij antama jedne te iste imenice Uednog te . istog spoja ili sL) ; objekt će u jezicima bez padeža za objekt biti varijanta posvema na crti s onima koji ga imaju, a u jezicima s objektnim padežom, gdje on ima i druge funkcije, objekt će biti varij antom imenice u tom padežu. Drugim riječima, klao sičnoj dvodiobi jezikoslovlja na morfologiju i sintaksu razdioba funktiva na invarijante i varijante, čega smo se ovdje latili, izmiče tlo pod nogama.

Registriranje dakle relacije među korelacijom izraza i korelacijom sadržaja mora se provesti za sve veličine teksta na obje razine. Razlikovni je moment p resudan za svaki popis. Korelaciju na jednoj razini, koj a se na taj način nalazi u relaciji prema korelaciji na dru­goj razini jezika, zvat ćemo komutacija. Ta je definicija praktdčka. U teoriji međutim težfino "apstraktnijem i općenitijem formulira· lIlju. Kao što možemo zamisliti korelaciju i zamjenu unutar kakve paradigme, a svaka se od njih nalazi u relaciji prema odgovaraju­ćoj korelaciji i odgovaraj ućoj zamjeni unutar kakve paradigme na drugoj razini jezika, tako možemo zamisliti .i kakvu relaciju i ka­kav premještaj unutar lanca, koj i se nalaze u relaciji prema odgo­varajućoj relaciji i odgovarajućem premještaju unutar lanca na drugoj razini jezika; u tom slučaju govorit ćemo o permutaciji. Per­mutacij u često nalazimo među znakovima relativno veće p rotežno­sti ; upravo riječi možemo definirati kao najmanje znakove kojih se izraz uzajamno permutira s nj ihovim sadržajem.s4 Kao rodnu oz· naku5s za komutaciju i permutaciju biramo termin mutacija. Veli­mo li da derivati istog stupnje §to _pripadaju jednom te istom pro­cesu ili Jednom te istom sustaVii-tvore rang,SS tada mutaciju defini­ramo kao funkciju koj a opstoji --"među derivatima prvog stupnja jednog te istog razreda, a ona je u relacij i prema funkcij i među dru­gim derivatima prvog stupnja jednog te istog razreda što spadaju u isti rang. Komutacija je onda mutacija među članovima paradig­me a permutacija mutacija među dijelovima lanca.

Kaq supstituciju razumijevamo odsutnost mutacije među članovi­ma paradigme; pa nam je dakle supstitucija suprotnost komutaciji . Iz tih odredaba slijedi da stanovite veličine nemaju ni uzajamne komutacije ni uzajamne supstitttcije-;--a- to su one veličine što ne ulaze u jednu te istu paradigmu; u navedenome Jonesovu model­nom primjeru to su kakav samoglasnik i kakav suglasnik, ili h i 'rl.

Invarijante su dakle korelaH s uzajamnom komutacijom, a varijante korelati s uzajamnom supstitucijom. "

70

Specifična struktura pojedinog j ezika, značaj ke koje dani jezik obi­lježuju nasuprot drugima, za razliku od drugih, u sličnosti s dru­gima, koje određuju tipološko mjesto pojedinog j ezika, te značaj­ke određuje očitovanj e : koje to relacij ski definirane kategorije po­sjeduje taj jezik i koliki broj invarijanata ulazi u svaku od njih. Broj invarijanata unutar pojedine kategorije određuje se komuta­cijskim pokusom. Isklj učivo se na tome temelji ono što smo nadove­zujući na de Saussurea nazvali j ezičnom formom, koj a na različite načine od jezika do j ezika stavlj a svoj e arbitrarne granice u jedan te isti amorfni kontinu4m supstancij e. Svi primjeri što smo ih naveli (pogl. 13) -istodobno �u i primjeri za održivost komutacijskog poku­sa: tim se putem određuje broj oznaka za boje, bljOj kategorija broja, vremena, pregradnih suglasnika, samoglasnika it�l. itd. Sadržajna ve­ličina »stablo« [trre] i sadržaj na velična »drvoJ [trre] u danskom su varijante ali u nj emačkom i francuskom invarijante; s�držaj na veličina »drvo« i sadržajna veličina »šuma« invarij ante su l u dans· kom, ali varij ante u francuskom; sadržaj na veličinr »velik1 šuma«

.' i sadržaj na veličina »nevelika šuma« ili »šuma be4 obziral na veli­činu« � francuskom su invarijante, ali zato varijante u njeknačkom i �ans om. Kriterij za takvo određivanje iSkljUČiVIO j e komutacij­sIn po us .

Ako su se u starijoj gramatici kategorije i članovi kategorija iz . latinskog j ezika počesto slijepo prenosile na moderne europske je­

zike, npr. danski,57 bilo je to zato što još nije bila j asna važnost komutacij skog pokusa za jezični sadržaj . Bavimo li se j ezičnim sadržajem bez obzira na komutaciju, tada to u p raksi znači isto što i motrenje na j ezični sadržaj bez obaziranja na njegov o dnos prema jezičnom izrazu, odnos što se nadaje putem znakovne funkci­je. Kao reakcija na to u novije se doba stalo zahtijevati gramatič­ku metodu kojoj je ishodište u izrazu, da bi se tek odatle tražio put k sadržaju.58 Ali nakon otkrića kqmutacije u njezinu punom op­segu vidi se da j e taj zahtjev formuliran netočno. S istim bi se pravom moglo zahtijevati da se u nauku o izrazu za ishodište uzme sadržaj pa da se od njega ište put izrazu. Presudno j e međutim da

I ; I I I ",

[54 ii�l�kki je tekst formulira� jasnije: fine WOrt�� as minimal permutabif signs«.]

[SS Danski fcellesbetegnelse.]

[56 Danski rcekke, engleski rank.]

»and it is even possible to de-

57 Vidi o tome među inima H. G. Wiwel Synspunkter for dansk sproglcere, K0benhavn 190 1 , str. 4. , 58 Ne na kraju, čini to i pisac ove rasprave (L. Hje1mslev, Principes de grammaire generale, Det. kg!. Danske VidenSikabemes Selskab, Hist. - filol. Medd. XVI. 1, K0benhavn 1928, osobito str. 89).

71

.. i· bez ObZ�. na� t nutno zanimanje posebno za izraz a posejno za sadržaj o strukt . jezika ne razumijemo ništa ne obaziremo li se vazda prv nstven na međuigru obiju razina. I nauk o izrazu i nauk o sadržaj jest nauk o relaciji među sadržajem i izrazom; te se dvije discipline uzajamno pretpostavljaju, međuzavisne su, pa ih stoga nije mogu e izolira1i jednu od druge bez ozbiljne štete. Kao što je već rečenq (pogl. 9 1 1), analize se valja laća ti tako da joj II teme-Iju budu funkcije.

. I

_ . � I ... �-- -

I S . Gradba jezika i jezična uporaba

/' / Jezikoslovac se u jednakoj mjeri mora zanimati za sličnost među \1ezicima i za nj ihovu različitost, za dvije sukladne strane iste stvari . Sličnost među jezicima jest samo načelo njihove strukture; raz­ličitost jezika j est izvedba tQg.,na.č.ela in concreto. I sličnost među je-7Jicima i njihova različitost počiva dakle na samom jeziku i na jezici­ma, na njihovoj unutrašnjoj strukturi, pa se ni sličnost među jezi­cima ni njihova različitost ne osniva ni na kojem drugom čimbeni­ku izvan jezika. I sličnost među jezicima i njihova različitost 1)0-čiva na onome što smo prema de Saussureu nazvali oblikom, ne na oblikovanoj supstanciji. Sto se tiče smisla [mening] koji se obli­kuje, moglo bi se a priori uzeti da pripada onome što je svim jezici­ma zajedničko, dakle pripada sličnostima među jezicima; ali to je iluzija, budući da se smisao [ mening] u svakom jeziku oblikuje n a specifičan način, pa ne postoji dakle univerzalno oblikovanje VeĆ samo univerzalno načelo oblikovanja. Smisao [ mening] je II sebi neoblikovan, u sebi nije podvrgnut oblikovanju već je oblikovanju tek dostupan, i to kojem god oblikovanju; postoje li kakve međe� one su u oblikovanju, ne u smislu [mening] . Stoga je smisao [ n1e· ning] u sebi nedostupan spoznaj i , jer je pretpostavka spoznaj i ne­koja vrst analize; smisao [mening] je moguće spoznati tek uz po­moć oblikovanja, bez njega dakle znanstveno ne egzistira.

Odatle proizlazi da opj�� ,,1�,�!�c.,.!:t�� y�lj,�,. ,.!�_�eljiti na smislu [ me­n1ngT"'::':' smislu �z.r� .ili. smishLsa.đ.d,aja. Kad bi se htjelo, moralo bi to biti rii.:POdlozlkakva prethodnog, jednom zavazCIaSfVorenog oblika smisla __ I!!}eningsformning] koji bi, pa i strukturiran, bio ne­izbježivo nesročan s mnogim jezicima. Baš zato građenje gramatike na spekulativnim, ontologijskim sustavima ili pak građenje grama­tike na gramatici kakva drugog je�ika nužno biva osuđeno na neus­pjeh.

Zato kao pretpostavku opisu j ezika nije moguće uvesti opis sup­stancije; prije će hiti da opis supstancije pretpostavlja opis jezičnog oblika. Stari san o univerzalnom glasovnom sustavu i univerzalnom sadržajnom sustavu ( sustavu pojmova ) , taj san zato i nije moguće ostvariti, -1J:l"će-onu-''Svakom slučaju ostati bez ikakva dodira s je­zičnom zbiljom. Jamačno upravo poradi takvih ogranaka srednjo­vjekovne filozofije, što se javljaju i u najnovije doba, neće biti suvišno precizirati da empirijskim putem neće biti moguće stvoriti tipove glasova ili kakvu vječnu shemu ideja. koja bi bila valjana i

73

� l ,, >

---·t

za j ezik. Različitosti ne poc1Vaju na različitim ostvaraj ima istog tipa supstancije nego na različitim ostvarajima oblikovnog načela ili, drugačije rečeno, na različitu obliku što se odnosi na identičnu ali amorfnu supstancij u.

Tijekom dosadašnjeg izlaganja iznosili smo misli na koje nas j e izravno potakla desaussureovska distinkcija između forme i sup­

- stancij e; ta su nas razmišljanja dovela do shvaćanja da je j ezik for­ma te da se izvan te forme, a u funkcij i prema njoj , nalazi stanoviti n�jezični predmet, tzv. supstancija. I dok je na lingvistici da analizi­ra jezični oblik, na drugim će znanostima shodno tomu biti da ana­liziraju supstanciju; zrcaljenjem rezultata lingvistike na rezultatima tih drugih znanosti nadat će se onda u danu jeziku proj ekcija je­zičnog oblika na supstanciju. Budući da je j ezično oblikovanje smisla [mening] arbitrarno, tj . ne temelj i se na supstancij i nego na vlasti­tom oblikovnom načelu te na mogućnostima ostvarivanja š to slijede iz njega, ta dva opisa, j ezični i nejezični, valja obavljati neovisno j e­dan o drugomu.

Da bismo to precizirali u plastičnoj i shvatljivoj j asnoći, bilo bi poželjno navesti na koj im je to znanostima da opisuju supstanciju ili, točnije, smisao ; to više što je u tom pogledu u dosadašnjOj ling­vistici postojala stanovita sklonost nejasnoći, koja ima duboke tra­dicionalne korijene. Možemo tu uputiti na dvije stvari. Prvo ( a na­vodeći to hotimice se agnostički odnosimo baš prema nekim spor­nim pitanj ima naj novije filozofije) , opis smisla - i glede jezičnog izraza i glede jezičnog sadržaja - valja u svemu bitnome shvaćati pripadnim djelomice fizici djelomice psihologiji. Supstanciju obiju razina moguće je držati djelomice fizičkim predmetima (glasovima na razini izraza, stvarima na razini sadržaja) , djelomice pak pre­dodžbama onoga tko se u vezi s tim p redmetima j ezikom služi; shodno tomu, glede obiju razina hoće se fizikalnP9 odnosno fenome­nologijski opis smisla_ Drugo na što moramo obratiti pozornost j est da se iscrpan opis smisla jezičnog sadržaja mora zapravo obaviti zajedničkim radom svekolikih nelingvističkih znanosti;60 gledamo li s našeg motrišta, sve one beziznimno rade na j ez;ičnom sadržaju.

S relativnim pravom što nam ga daje gledanje s jednog jedinog motrišta dolazimo dotle da nam se svekolika znanost usredotočuje oko-lingvistike kao svoga središta. Dolazimo do simplifikacije Pc? kojoj predmete znanosti svodirno na dvije fundamentalne vrsti: jezici i nejezici, a među njima vidimo neku povezanost, neku funk-

'7. ciju.

Koje j e vrsti ta funkcija među j ezikom i nejezikom te kakav je među nj ima uzročnoposljedični odnos i odnos pretpostavljivosti, o tome ćemo još imati prilike iznijeti neke misli, što će nam istodob­no biti povod za širenje i mijenj anje slike kakva nam se zasad ocr­tava ovdje. Što se ovdje veli o tom predmetu, osobito o desaussure­ovskoj formi i supstancij i, tek j e privremeno.

74

S motrišta što smo ga ovdje zastupali moralo bi se dakle zaključi­ti da baš kao što se razne nelingvističke znanosti mogu i trebaju laćati analize jezičnog smisla [ mening] ne Ob�iruĆi se na jezični oblik, tako se i lingvistika može i treba laćati . isa j ezičnog oblika ne obazirući se na smisao [ mening] što se un si na obje razine. I dok valja držati da nelingvističke znanosti do olj no i jedino ade­kvatno mogu opisivati smisao sadržaj a i smisa izraza, lingvističku znanost mora zapasti posebna zadaća da opi�uje j ezični oblik te da mu tako omogućuje projekciju na nejezične p redmete, ko j i s motrišta jezika čine njegovu supstanoiju. Lingvistika dakle svoju glavi1u zadaću mora vidjeti u tome da nauk o izrazu i nauk o sa­držaj u svodi na s tanovitu osnovicu unutrašnjih funkcija, i to nauk o izrazu bez glasovnih ili fenomenologij skih pretpostavaka a nauk o sadržaju bez pretpostavaka antologijskih ili fenomenologij skih (što nikako ne znači i bez epistemologijskih pretpostavaka, na koj i­ma počivaju sve znanosti). Tako bi se za razliku od klasičnog jezi­koslovlja došlo do jedne lingvistike u kojoj nauk o izrazu ne bi bio fonetika ni nauk o sadržaju semantika. Takva bi znanost bila sta­novi ta,, �lge�!._�j��.!

�� koj a �i ()p�rirala neimenoyanim veličfnama, t j _ \reličinama imenovaiifma -arcHtrarno, mimo prirodno imenovanje, a motivirano bi nazivlje , dobivale tek u odnosu prema supstancij i.

�UdUĆi da se lingvisti L nalazi pred tom glaVn!. zadaćom, a nje­zino se rješavanje u čitavome dosadašnjem jezi osloviju sk!oro do­kraja zanemarivalo, pred lingvistikom stoj i zap avo kraj n�.le ops

.

e­žan misaoni i istraživalački posao. Što se tiče jezičnog izraz , u po­sljednje je vrijeme na stanovitim područj ima došlo do n kakvih [>očetaka.61 Teorija j ezika koju izlažemo od svoj ih se i prvih �redrad

.­

nj i nadahnj ivala tim spoznajama, a namjera joj j e�izgradi�i takvu imanent u algebru j ezika. Da bismo još većma n glasili njezinu razlikosj�rema dosadaŠnjim vrstima proučavanj a j zika te njezinu načelnu

��eovisnost o nejezično definiranoj supstanci ' i, dali smo joj

[59 Danski fysisk.]

[60 Danski samtlige videnskaber uden for lingvistikken, engleski all non-.linguistic sciences.]

61 Analize Isustawa jezično� izraza uz načelno odustaj aJIlje od glasovnosti latili su se. osobito L. Bloomfield glede engleskog a djelomice i glede drugih jezika (Language, New York 1933, str. 130 i d.) , pa George L. Trager glede poljskog (Acta lingttistica I, 1939, str. 179) , Hans Vogt glede norveškog (Nors k: tiddskrift for sprogvidenskap XII, 1942, str. 5 i d.) , H. J. -utaa1rgieQe-dansikog (Proceedings of the Second International Congress of Phonetlc Sciences, Cambridge 1936, str. 54 i d.) i glede hotentotskog (Africa XII, 1939, str. 36'1 i d.), [A. Bjerrium glede danskog dij alekta u Fjoldeu (Fjoldemalets lydsystem, 1 944), J. Kurylowicz glede starog,rčkog (Ta-avaux du Cercle linguistique de Copenbagqe V, 1949, str. 56 i d), Kfud Togeby glede fancuskog (:itructure

75 l l' i ,j

I �

I

' . ,

""�'T·.' '"' ' 1'' ' . osebno ime, a nj ime smo se poslužili još 1 936, pri predradnjama

teoriju; nazvali smo je ,g!9S.�m:t?:t.#.ka (od y)..w(J'oa. »jezik«) , pri emu gloseme poimamo kao najmanje oblike kojih uspostavi, kao odIQzro1::>la$,rtj avanja , vodi teorija; oni su nesvodljive invarijante.

Takva"' posebna oznaka ne bi bila neophodna da naziv lingvistika tl tolikoj mjeri nije bio zlorabljen za stanovitu vrst promašenog proučavanja jezika što polazi od transcendentnih i irelevantnih motrišta.

Desaussureovsko luč I 'e između »forme« i »supstancije« ipak je tek relativno opravdano, i to sa stajališta jezika. »Fonna« ovdje znači jezični oblik a »supst cija« - kao što smo vidjeli - jezična sup­stancija ili smisao [ m ning] . Uzeti sami za sebe, pojmovi »form.a« i »supstancija« u kakV4 apsolutnom smislu još' su općenitijeg dosega, ali ih se ne može po op ivati bez opasnosti od terminološke nejasno­će. Valja naravno izr4 ito ustvrditi da »supstancija« nije suprotna pojmu funkcije .već može biti oznaka samo za stanovitu cjelinu što je funkcionalna u samoj sebi a u određenu je odnosu prema pro­matranoj »fonni« , baš kao što je smisao [mening] u nekom odno­su prema jezičnom obliku. Ali i nejezična analiza smisla [mening] ,

koje se laćaju nelingvističke znanosti, po naravi stvari vodi spozna­ji nekakve »forme« , a ona je načelno iste vrsti kao i j ezični »oblik�< , pa i ne bila jezične naravi. Mislimo da je moguće složiti se da niz različitih općih načela, do kojih smo došli još u početku proučava­nja62 teorije jezika, biva valjan ne samo za jezikoslovlje nego i za svaku znanost, ne na kraju i načelo o funkcijama što su pri analizi jedine relevantne (pogl. 9). Sto s jednog motrišta biva »'supstancija« s drugog će motrišta biti »forma«, a to je u vezi s činjenicom da funktivi znače samo krajnje točke i sjecišta za funkcije te da spo­znatIjiva i znanstveno egzistentna biva samo funkcijska mreža za­visnosti, dok »supstancija« u ontološkom smislu ostaje metafizičkim poj mom.

Nejezična ... analiza smisla [meningsanalyse] mora dakle redukcijom kako je mi poiimamo voditi do spoznaje o nejezičnoj hijerarhiji š·to je

I immanente de la langue fratlfaise, 1951) �] L. Hje1mslev glede litavskog (Studi baltici VI, 1936-37, str. l i d. [te glede danskog (SelsKab-f�r nordiSK filologi, Arsberetni.ng for 1948-49-50, str. 12-23)]. To se stajatljte u svoj jasnoći i svjesno -javlja već ou Memoire sur le systeme primitif des voyelles F. de Saussurea, Leipzig 1879; metodu je jasno formuJ,irao njegov učenik Alb. Sechehaye (Programme et methodes de la linguistique thiorique, Paris 1908., str. lli , 133, 151).

[Bibliografski podaci II uglastdm zagradama pridometnuti su ovoj bilješci prema engleskom tekstu.]

11

. .. �

u funkcij i prema hij erarhij i jezičnoj , a do nje se dolazi lingvističkom dedukcijom.

Tu ćemo j ezičnu hijerarhij u zvati gradbom jezika, a rezultante ne­jezične hijerarhije što j e stavljamo II odnos prema gradbi j ezika zvat ćemo jezičnom porabom. Time hoćemo reći i kako j ezična poraba manifestira gradbu j ezika, a funkcija među gradbom j ezi­ka i j ezičnom porabom zove se manifestacija. Ti 'Su termini zasad operativni.

{62 Danski udgangssti1ling, engle�ki initial stages. ]

77

1 6 . Varijante u gradbi jezika

Određene j e veličine i u gradbi jezika i u jezičnoj porabi moguće svesti na primjerke nekih drugih veličina (usp. pogl. 1 4) . Bilo koji funktiv u gradbi j ezika moguće je unutar gradbe - i bez obzira na manifestaciju - podvrgnuti raščlanj ivanju na varij ante. To pro­izlazi iz same definicije varijante ( pogl. 1 4 ) . Raščlamba na varijan­te uostalom univerzalna je, nikako partikularna (pogl. 1 1 ) , budući da je svaki funktiv uvijek moguće neograničeno raščlanj ivati, često i na proizvolj no utvrđen broj varijanata. Stoga su prema daninl odredbama (pogl. 1 1) varijante kao nesvodljive invarijante u pra­vilu tek pomišlj ive, a realiziraju se samo svodljive invarijante.

U novijem, glasovno usmjerenom nauku o izrazu obično se pravi razlika između dviju vrsti varijanata: takozvanih »slobodnih« va­rijanata, koje se javlj aj u neovisno o okolini, i takozvanih »vezanih« ili »uvjetovanih« ( o dnosno, izrazom koj i ne bismo preporučili , »kombinatoričkih« ) , koje se javljaju samo u određenim uvjetima unutar lanca. Provede li se analiza do kraja može se reći da svaka pojedina veličina izraza posjeduje točno toliko vezanih varijanata koliko sama ima mogućih relacija u lancu. I provede li se analiza do kraja može se reći da svaka pojedina vel,ičina izraza posjeduje točno toliko slobodnih varijanata koliko sama ima mogućih primjeraka, budući da dovoljno osjetlj ivom eksperimentalno fonetičkom regi­striranju dva primjerka istoga glasa nikada nisu posvema jednaka. »Slobodne« ćemo varijante zvati , yarijacije, . a »vezane« varijete ti. Varijacije se definiraju kao kombinirane varij�te; riTIi nj ih naime određene veličIne pretpostavljaju kao koegziste�tne u lancu, a niti one pretpostavljaju te veličine; varij acije ulaze u kombinacije. Vari­jeteti se definiraju kao solidarne varijante; dani varijetet naime vaz­da biva istodobno pretpostavljen u lancu o d kojeg drugog varijeteta d ruge invarijante ( ili od kakva drugog p rimjerka varij ante) i sam pretpostavlja njega: u s log ta ulaze dva varijeteta po jedne invari­jante, naime j edan varijetet od t, koj i se može pojaviti samo zajed­no s a, te jedan varijetet od a, koji se može pojaviti samo zajedno s t; među njima postoji solidarnost.

Razdioba varijanata na dvije kategorije, razdioba što j u je najavio noviji nauk o izrazu, posjeduje, kao š to se vidi, funkcijs ku važ­nost, pa j e valja obaviti posvuda. Pritom s obzirom na suvremeno stanje jezikoslovlja valj a izričito naglasiti kako je raščlanjivanje na varijante u nauku o sadtžaju isto tako moguće i neophodno kao

78

i u nauku o izrazu. Sva takozvana kontekstualna značenja manife­stiraju varijetete, a posebna značenja uz to manifestiraju i varijacije. S obzirom na zahtjev za što je moguće j ednostavnijim opisom važ­no j e još za obje razine nekog j ezika držati na urnu, da raščlamba na varijacije pretpostavlj a raščlambu na varijetete, j er se najp rije invarijanta raščlanjuje na varijetete a tek onda varijeteti na vari­jacije : varijacije specificiraju varijetete. Ipak, čini se mogućim da se na iscrpnu raščlambu na varijacije opet nadoveže raščlanj ivanje na varijetete, itd.; dokle je god to moguće, posrijedi j e prijelazna specifikacij a. Provede li se raščlanj:ivanje invarijante na varijetete sve do poje­dinačne »pozicije« [ danski »plads « ] , dolazi se do nesvodljiva vari­jeteta pa je varijetetska raščlamba iscrpljena; varijetet koj i se tako više ne može raščlanjivati na varijetete zvat ćemo lokalizirani vari­jetet [danski en lokaliseret] . Provede li se vf\rijacij ska raščlamba kakva lokaliziranog varijeteta sve do POjed�. ' ' og primjerka, dospi­jeva se do nesvodljive varijacije pa je varijac 'ska raščlamba iscrp-

.. ljena; varijaciju koju tako više nije moguće dalje raščlanjivati na va.rijacije zvat ćemo individuum. Ali se indivi uum eventualno opet može raščlanjivati na varijetete , i to prema r,znim »pozicijama« u koj ima se može poj aviti jedan te isti indivifluum; u tom slučaju i mamo prijelaznu specifikaciju. '

To što se varijantna raščlamba na određenu stupnj u može iscrpiti ne protuslovi pomišlj ivosti varijanata. Uz pretpostavku d a j e spe- ; cifikacija prijelazna, raščlanj ivanj e na varijante načelno j e neogra­ničeno. Ali je unatoč iscrplj ivosti raščlanjivanje na varijante čak i unutar pojedinačnih nj egovih s tupnjeva neograničeno, j er Ć� broj varijanata u neograničenu tekstu uvijek biti ograničen , pa će zato i broj mogućih poj edinačnih raščlambi tijekom koj ih se čak i na pojedinom stupnju može iscrpiti varij antna raščlamba biti isto tako' neograničen. Ukoliko posrijedi nije vazda nastavljana prijelazna specifikacij a već se hijerarhij a kao iscrpljena dovršuj e u raščlambi varijeteta na varij acije, koje se n el mogu opet raščlanj ivati na varij etete, moći će se u epistemološkom smislu reći kako predmet pred nama više nije dostupan daljnjem :mlanstvenom opisu. Znanosti i je naime uvijek cilj registriranje veza, pa ako predmet 'pruža tek mj0gućnost rrgistrira­nja konstelacija ili nepestojanj a funkcij a, prestaje m�gućnost egzaktnog postupka. Da je znanostima cilj registrira

,

nje veza, ta primjedba znači - razodjenemo li j e od terminol<;>gije št smo je sami uveli - da je svaka znanost uvijek težila shvadti pred ete kao POSlje�.ce kakva uzorka ili kao učinke kakva po�l oda. A�i ako je predm t moguće rastaviti na predmete što ih je, ve bez iznimke" moguć nazvati poslj edicama ili učincima svih ili nikoj ih drugih, tada aljnja znanstvena analiza biva besplodna '

Od samog se početka ne čini nezamislivim kako svaka znanost š to pokušava izraditi motrišta za koja se glede teorije zalažemo na kra-

79

1 7 . Funkcija i zbroj

Razred što je u funkciji prema j ednom ili više drugih razreda unu­tar astog ranga zvat ćemo zbroj. Sintagma tički zbroj zovemo jedi­nicom, paradigmatički zbroj kategorijom. ledinica je dakle lanac što je u relaciji prema j ednom ili više drugih lanaca unutar istoga ranga, a kategorija paradigma što j e u korelacij i prema j ednoj ili više drugih paradigama unutar istoga ranga. Relacij u među zbro­jem i funkcijom što ulazi u nj te ulazi u funkcij u kao konstanta64 poimamo kao zasnutak; velimo da funkcija zasniva zbroj te da zbroj biva zasnovan funkcijom. Tako npr. unutar paradigma­tike Uezičnog sustava) možemo utvrditi postoj anje raznih ka­tegorija što ,su u uzajamnoj korelacij i a svaka je od nj ih zasnova­na korelacijom među svoj im članovima; ako su posrijedi katego­rije invarijanata, ta je korelacija komutacija, ako 1i pak kategorije varijanata, supstitucija. Isto tako u sintagmatici ( u j ezičnom pro­cesu, tekstu) možemo utvrditi postojanje različitih j edinica što su u uzajamnoj relaciji, a svaka je od njih zasnovana relacijom među svojim dijelovima.

Iz tih odredaba proishodi da uvijek postoje funkcije bilo među zbrojevima bilo među funkcij ama ili, drugim riječima, da je svaka veličina zbroj . Razlog što pridonosi mogućnosti takva naziranja jest naravno taj da j e broj varij anata bezgraničan pa je i raščla­njivanje varijanata moguće nastavlj ati u beskonačnost, tako da se svaka veličina može držati zbroj em, naime u svakom pojedinom slu­caJu kao zbroj varijanata. Ta.:!�y je -način motrenja nužna poslj e­dica zahtjeva za iscrpnim opisom.

U teoriji to znači isto što i činjenica da neka veličina nije drugo do li dvije ili više veličina s uzajamnom funkcijom, što smjera na to, naglasimo j oš j ednom, da znanstvenu egzistenciju posjeduj u sa­mo funkcije ( pogl. 9 ) .

U praksi j e tijekom analize osobito važno biti nači:stu s tim d a re­lacije postoje sam065 među kategorij ama.

[64

[65

81

U engleskom tekstu nedostaje dio »te ulazi . . . konstanta«.]

To »samoc, analogno engleskom tekstu, umetnuto je radi jasnoće.]

Analiza se mora odvijati tako da se, uz obaziranje na načelo empi­dzma i na ostala izvedena iz njega, najprije izabere osnovica analize koja j e primjerena. Zamislimo da smo za osnovicu analize uzeli selekciju. Tada će nam u prvoj operacij i biti do toga da postojeći lanac razdijelimo na selekcijske jedinice 1 . stupnja; kategoriju što se nadaje iz svih tih j edinica možemo nazvati kategorijom funkcije; tu dakle mislimo na kategoriju funktiva koji se registri­raju pri kakvoj pojedinačnoj analizi s danom funkcij om kao osno­vicom analize. Unutar takve kategorije moći će se zamisliti četiri vrsti funktiva:

1 . funktivi što se mogu pojaviti samo selektirani;

2. funktivi što se mogu pojaviti samo kao selektirajući;

3. funktivi što se mogu pojaviti i selektirani i selektirajući ; 4. funktivi što se ne mogu pojaviti ni selektirani ni selektirajući

(tj . funktivi što mogu ulaziti samo u solidarnosti i/ili kombinaci­je, ili uopće ne ulaze u relaciju).

Svaku od tih četiriju kategorija zvat ćemo kategorijom funktiva; kao .kategorije funktiva poimamo dakle one kategorije š to se regi­striraju raščlanjivanjem kategorije funkcije prema mogućnostima funktiva. Analitička se operacija sastoji u tome da istražimo koje su od četiriju unaprijed66 mogućih kategorija funk tiva realizirane a koje pomišljive, pri čemu se svaka od tih kategorija analizira u čla­nove na podlozi komutacij skog pokusa; te smo članove nazvali ele­mentima. Ako je analiza dioba na selekcijske jedinice 1. stupnja, onda su i elementi pojedinačne selekcij ske j edinice 1. stupnja; dioba vodi njihovu registriranju.

Kao zoran primjer zamislimo opet diobu lanca na glavne i zavisne rečenice. Glavne rečenice neka pripadaju kategoriji funktiva 1, za­visne kategorij i funktiva 2; radi jednostavnosti zamislimo da su po­mišljive i obje druge, kategorija funktiva 3 i kategorija funktiva 4.

- ---siva j asno da takvo registriranje ne može značiti da svaka pojedi­na zavisna rečenica selektira svaku pojedinu glavnu; ova ili ona za­visna rečenica ne pretpostavlja nazočnost kakve određene, nego sa­mo bilo koje glavne rečenice. Kategorija glavne rečenice biva dakle selektirana kategorijom zavisne; uzajamna je to selekcija među kategorijama funktiva, dok će kao poslj edica tomu relacija među članom u kategoriJr-funktiva i članom u kakvoj drugoj kategorij i funktiva moći biti jamačno neka druga, npr. komhinacija. Jedna je od zadaća teorije jezika da dadne opći proračun o tome koje to re­lacije elemenata odgovaraju danim relacijama kategorije funktiva.

Ako li je osnovica analize solidarnost ili kombinacij�, dakle s in­tagrnatička recipročnost, kategorije će funk tiva biti:

1 . funktivi što se mogu pojaviti samo solidarni; 2. funktivi što se mogu pojaviti samo kombinirani;

3. funktivi š to se mogu pojaviti i solidarni i kombinirani;

82

4. funkt�"fi što se n e mogu pojaviti n i solidarni ni kombinirani (tj . fuhktivi što ulaze samo u selekcije, ili uopće ne ulaze u rela­ciju) .

Tu će isto tako među kategorij ama funk tiva postoj ati uzaj a�a solidarnost odn. kombinacija, dok elementi mogu biti i u dru hn relacijama. Već smo ranije (pogl. 9) vidjeli primjer za to, dok s o naime ispitivali latinske imeničke morfeme: kategor,ja broja i ka­tegorija padeža uzajamno su solidarne, ali među pojedinim brojem i pojedinim padežom postoji kombinacija.

[66 Danski pd forhdnd, engleski a priori.]

83

1 8 . Sinkretizam

Sada se možemo pozabaviti fenomenom što ga klasična gramatika poznaje kao sinkretizam, a u novijoj ga fonologiji nazivaju neutra­lizacija; stvar j e u tome da se u određenim67 uvjetima može ukinuti komftaCija među dvjema invarijantama. Dobro su poznati primje­ri, p i kojima možemo i ostati , sinkretizma u latinskom među no­min tivom i akuzativom srednjeg roda ( i nekim drugim padežima ) te n utralizacije u danskom između p i b na kraju sloga (utoliko što se pri izgovoru npr. :Diječi top po volji može uzeti p ili b).

I U takvu ćemo slučaju reći da j e komutacija u postojećim �trjetima suspendirana, obustavljena, pri čemu navodimo sljedeću opću od­redbu: Imamo li funktiv koji je uz stanovite pretpostavke nazočan a uz stanovite druge nije, tada će se uz pretpostavke uz koje je funk­tiv nazočan reći da je posrijedi stupanje na snagu dotičnog funkti­va, pa će se o njem uz dotične pretpostavke kazati da je na snazi ili da . stupa na snagu - a uz pretpostavke uz koje taj funktiv nije nazočan posrijedi je suspenzija ili izostajanje dotičnog funktiva, pa će se uz dotične pretpostavke reći da taj funktiv jest ili biva s us­pendiran ili da izostaje.

Suspendiranu mutaciju među dvama funktivima zovemo poklapa-nje, a kategoriju što se zasniva kakvi� poklapanjem ( na obje razi-ne jezika ) zvat ćemo sinkretizam. V�' limo dakle da među rqmina­tivom i akuzativom u latinskom te eđu p i b u dansko�I I :R0�t=o:...l-j=-i __

u zajamno poklapanj�J[.

-

.

-da onI ulaz u poklapanje, te 4a �ajedno r"

tvore sinkretizam ili da .�y�ki poseb o ulazi u sinkretizam.

Iz tih definicij a proizlazi: ukoliko dJije veličine - što se u I stano­vitim uvjetima68 a na podlozi komutacijskog pokusa registriraju kao invarijante - II promijenjenim uvjetima69 uđu u poklapanje, one će u tim promijenjenim uvjetima biti varijante, utoliko70 što je u tim uvjetima invarijanta samo njihov sinkretizam. U oba slučaja uvj eti su relacije u koje ulaze dotične veličine u lancu: komutacija se među nominativom i akuzativom u latinskom ( a na snazi je npr. u prvoj deklinacij i) suspenwa među inim kad nominativ i/ili akuzativ uđu u relaciju sa srednjim rodom; a komutacija . se u danskom medu p i b (koja je medu inim na snazi u početnom položaju: prere [ »kruška« ] - brere [ »nositi« ] ) suspendira kada medu inim p ilili b uđu II relaciju s kakvim prethodnim središnjim dijelom sloga.

84

Valja biti načistu da relacija relevantna u tim slučajima j est rela�ija prema varijantama. Veličina koje j e nazočnost nužna pretpostavka poklapanju među nominativom i akuzativom j est varijetet srednje­ga roda, koji je solidaran s nominativom-akuzativom; a veličina ko­je je nazočnost nužna pretpostavka poklapanju među p i b jest va­rijetet središnjih slogovnih dijelova, koji je solidaran sa sljedbenim p/b.

Takvu solidarnost među kakvom varijantom s jedne strane i kak­vim poklapanjem s druge strane zovemo dominacijom, ovlašću: ve­limo da dotična varijanta ovladava poklapanjem te da poklapanje biva ovladano danom varij antom.71

Prednost, u vezi osobito s činjenicom da se na taj naeIn daj e for­malna definicij a, jest u tome što se dalj e može lučiti između obve­zatne i fakultativne dominacije a da se ne mora pribjegavati socio­logijskim pretpostavkama, što bi nužno uključivalo i realnu defini­ciju tih termina, a značilo bi u najboljem slučaju kompliciranje pretpostavaka teorijskog aparata pa bi dakle protuslovilo načelu jednostavnosti ; u najgorem bi pak slučaju značilo možda i uklju­čivanje metafizičkih pretpostavaka pa bi dakle u daljnj ern smislu protuslovilo načelu empirizma, osobito pak zahtjevu za provedbom eksplicitnog definiranja. U skladu s nj ihovom dosadašnjom ekspli­citnom i implicitnom realnom odredbom, pojmovi kao što su obve­zatno i fakultativno nužno bi pretpostavljali pojam sociologijske norme, a taj j e poj am, pokazuje se, u teoriji jezika moguće posve zaobići. Sada međutim obvezatnu dominaciju možemo definirati kao ovlast u kojoj j e dominanta72 u odnosu prema sinkretizmu varijetet, a fakultativnu, izbornu dominaciju kao ovlast u kojoj je dominan­ta II odnosu prema sinkretizmu varijacija: dolazi li u danim uvje­tima do poklapanja obvezatno, tada među dominantom s j edne strane i sinkretizmom, kategorijom veličina što ulaze u poklapanje s druge, postoj i solidarnost; dolazi li u danim uvjetima do pokla­panja fakultativno, tada među dominantom i sinkretizmom pos toj i kombinacija.

[67 Danski givne, engleski given_]

" -

[68 Danski andre betingeIser, engleski certain conditions. J [69 Danski amdrede betingeIser, engleski other conditions.]

[70 Danski idat »dok«, »pri čemu« .]

71 Umjesto dominacija ili ovlast možemo se u vezi s odabranim primje-rima poslužiti i specifičnij im terminom sinkretiziranje, budući da se domina· cija može generalizirati tako da vrijedi i za defektiviranje.

[72 Danski den dominerende.]

85

Sinkretizmi se mogu manifestirati na dva različita naClna: kao stapanje ili kao implikacije. Kao stapanje poimamo manifestaciju sinkretizma koj a je sa s tajališta hijerarhij e supstancije identična s manifestacijom svih ili nijednog od funktiva što ulaze u sinkreti­zam. Navedeni primjeri sinkretizma manifestiraju se kao stapanje u kojemu je manifestacija s inkretizma i dentična s manifestacijama svih ( obaju) funktiva što ulaze u sinkretizam. Tako sinkretizam no­minativa i akuzativa posjeduje značenje »nominativ-akuzativ« ( to značenje u razli6itim svezama nosi u sebi i varijetetske manife­stacije što ih nomigativ i akuzativ posjeduju i inače) ; pa će se sin­kretizam p/b izgovarati na isti način kako se p i b inače izgovaraj u (u različitim svezama, s istim varijetetskim manifestacij ama ) . Pri­mjer sinkretizma gdje manifestacija nije identična s manifestaci­jom kojeg od funktiva što ulaze u sinkretizam zatječemo u pokla­panj u različitih vokala uz određene naglasne uvjete u ruskom i engleskom, gdje se taj sinkretizam izgovara kao [ d ] . Kao implika­ciju poimamo manifestaciju sinkretizma koja sa stajališta hijerar­hije supstancije biva identična s manifestacijom j ednog ili više funktiva što ulaze u sinkretizam, ali ne svih. S toje li u nekom jezi-ku zvučni i bezvučni suglasnici u uzajamnoj komutacij i ali tu ko­mutacij u suspendira koj i drugi suglasnik pa se bezvučni suglasnik pred zvučnim izgovara zvučno, imamo inlplikaciju. Od funk tiva što ulaze u implikaciju velimo da je taj ili da su ti funktivi , koj ih je manifestacij a identična s manifestacij om sinkretizma, implicirani u drugom ili drugim funktivima, a taj ili ti funktivi irnpliciraju onaj ili one koj ih je manifestacija identična s manifestacijom sinkretiz­ma. Izabranim smo primjerom htjeli dakle reći kako bezvučan su­glasnik u o dređenim uvjetima implicira kakav zvučni suglasnik ili da kakav zvučni suglasnik u tim uvjetima biva impliciran u bezvuč­nom. Dolazi li među zvučnim i bezvučnim suglasnikom ( kako je to često među inima u slavenskim jezicima) do sinkretizma tako da ne sp'mo što se bezvučni suglasnik pred zvučnim izgovara zvučno nego se i zvučni suglasnik pred bezvučnim izgovara bezvučnor-tada_ .. _._

implikacija nije jednostrantr�nego višestrana (dvostrana) :·�,.zvučni implicira bezvučni a bezvučni zvuOni, u uvjetima što se uzaj amno-is­ključuj u.

Upozorujemo na to da se naša poraba izraza implikacija poklapa s porabom II logistici, pa j e ona tek poseban slučaj . I mplikacij a j e funkcij a »ako-onda« , stanoviti entailment, samo što s e u navede­nim primjerima ne zbiva među rečenicama nego među veličinama manje p rotežnosti : ako nam je glosematička veličina izraza p II određenoj relaciji p rema kakvoj drugoj , onda dobivamo q. Logički entailment među tvrdnj ama čini se kao da tvori samo druii pose­ban slučaj jezične implikacije.73 Sinkretizam može biti razrješiv i nerazrješiv� Razriješiti sinkretizam znači uvesti varijetet sinkre­tizma koji ne ulazJi u p.oklapanje što zasniva taj sinkretizam. Ako je unatoč sinkretizmu templum u jednoj svezi moguće p roglasiti

86

i' I ! i ,1 I I

nominativom a u kakvoj drugpj akuzativom, to j e [ onda] zato što je latinski sinkretizam nominativa i akuzativa u tim padežima raz­rješiv; do razrj ešenja dolazi čim unutar kategorije nominativa i akuzativa, dakle unutar sinkretizma, izaberemo varijetet što ne ulazi u poklapanje (npr. nominativni varijetet domus i akuzativni varijetet domum) pa tu veličinu s adržaja uvedemo u templum namjesto padežne veličine što u nj ulazi; zbiva se to zahvaljujući ana­loškom izvodu što se temelji na primjeni načela uopćavanja. Sin­kretizam je razrješiv samo ukoliko su mogući takvi analoški izvodi na osnovi rezultata što ih pruža analiza gradbe jezika. Takvi po­općujući analoški izvodi nisu mogući u slučaj u top, pa shodno tomu sinkretizam plb moramo proglasiti nerazrješivim.

Lanac s I nerazdješenim a razrješivim sinkretizmima možemo naz­vati aTqt;ualiziranim, a lanac s razriješenim i razrj ešivim sinkre­tizmima idealnim. Takvo je razlikovanje značajno za lučenje među sažetijom i opširnijom zabilježbom izraza, pa su dakle obje te vr-sti zabilježbe moguće na podlozji analize gradbe j ezika. I

.J Razriješimo li kakav sinkretizam te se latimo idealnog biljež�nj a, tada će sama zabilježba (zapis ili izgovor) tog sinkretizma š�f ga reprezentira koj i od njegovih članova biti implikacij a u kojoj sin­kretizam implicira dotični član. Cini nam se da će ta okolnost biti relevantna za analizu logičkog zaključka, koji je dapače prema shva­ćanju modernih logičara čisto j ezična operacij a pa bi se dakle njegovo objašnjenje imalo očekivati i na temelju lingvističkih pret­postavaka. Već smo ranije ( pogl. 10) iznijeli nlišlj enje da logički zaključak možemo odrediti kao analizu pretpostavljene tvrdnje. Sada to možemo i precizirati pa reći da je pretpostavljenu tvrdnju očito moguće shvatiti kao razrješiv sinkretizam njezinih zaklju­čaka; logički je zaključak prema tomu raščlanj ivanje pretpo­stavljene tvrdnje a sastoji se II raščlanjivanju danog sinkretiz­ma, koje nastupa kao implikacija.

Uopće, čini nam se da je pojam sinkretizma što smo ga. dobili na temelju unutrašnjih lingvističkih pretpostavaka moguće dobro is­koristiti i za sveopće osvjetljavanje čak i raznih nej ezičnih pojava. Vjerojatno će se tim putem moći donekle osvijetliti i opći pro­blem odnošaja razreda i sastavnice. Ne motri li se na paradigmu kao na puki zbroj njezinih članova (u Russellovoj terminologij i class as many) nego kao na nešto ·-različito od njezinih članova (class as one ) , tada će ona biti razrješiv Isinkretizam svoj ih čla­nova; razrješenjem se sinkretizma kakav cts as one transformira u class as many. S obzirom na to trebalo

I i biti j asno da - uko-

I 73 Sličnost biva to veća držimo li, poput J. J0,rgensena, rečenice složenim imenicama (The Journal of Unified Science VIII, 1939, s tr. 233 i d. te IX, 1940, str. 1 85 i d.).

87

liko bam je uopće do toga da riječi pojam pridajemo znanstveni smisro - pojam moramo razumijevati kao razrješiv sinkretizam

međi predmetima (dakako onima što ih supsumira taj pojam).

Osim eksplicitnih veličina u sinkretizam može ući i veličina »nula« , koja za jezičnu analizu uopće ima osobito značenje. Cesto se već znalo upozoravati na nužnost da se prizna opstojnost 14�entnih i fakultativnih jezičnih velična, osobito fonema.'l4 Tako će se na temelju određenih pretpostavaka analize u danskom moći ustanoviti opstojnost latentnog d u mand, vand, jer se u tim izrazima d po­javljuje kad se izmijene uvjeti: mandig, vandig. Isto je tako u dan­skom moguće ustanoviti fakultativnost onog r u položaju nakon i i u (yndig, kugle) . Potrebno je samo malo razmisliti pa će se poka­zati da latentnost i fakultativnost nije moguće definirati kao75 obu­stavljenu manifestaciju; spomenute su funkcije utemeljene u grad­bi jezika, budući da su uvjeti uz koje se pojavljuju latentnost i fakultativnost ustanovljeni relacijama u lancu a počivaju na domi­naoiji. Latentnost i fakultativno st valja dakle poimati kao poklapa­nje s nulom. Latentnost j e poklapanje s nulom u kojemu je domi­nacija obvezatna (jer dominanta u o osu prema sinkretizmu biva varijetetom), pa se za funktiv koji ul i u latentnost veli � je la­tentan. Fakultativnost je poklapanje s nulom u kojemq j [lo mi­nacija fakultat·ivna (jer dominanta odnosu prema sihk etizmu biva varijacijom), pa se za funktiv št ulazi u fakultativn6st yeli da je fakultativan. I

I 74 Baudbuin de Courtenay, Faku1tative Sprachlaute (Donum nataJicium Schrijnen, �929, str . 38 i d.) Pri analizi francuskog A. Martinet je operirao latentnim 1). (Bulletin de la Societe de linguistique de Paris XXXIV, 1933, str. 201 i �.). I . [75 Dan� ved �c, engleski as.]

I

r

1 9 . Kataliza

Kao što smo vidjeli (pogl. 9-1 1) , analiza se sastoj i u registriranju funkcija. Prihvati li se to motrište, valja predvidjeti mogućnost da nas, zahvaljujući solidarnosti među funkcijom i funktivom, re­gistriranje stanovitih funkcij a prisili na interpoliranje stanovitih funktiva koji spoznaj i ne bi bili dostupni ni na koji drugi način. To interpoliranje zovemo katalizom.

U praksi je kataliza nuždan uvj et za provedbu analize. Analiza latin­skog mora nas npr. moći dovesti do takva rezultata da prijedlog sine ( pogl. 9) selektira (regira) ablativ, pri čemu se shodno defini­cijama misli kako je nazočnost ablativa u tekstu nuždan uvjet za nazočnost sine ( ali ne obratno ) . Jasno je da do takve tvrdnj e nije moguće doći tek mehaničkim motrenjem veličina što ulaze u stvar­no postojeći tekst. Moguće je dapače zamisliti stvarno postojeći tekst u kojemu sine dolazi i bez pratnje ablativa, tekst naime koj i je iz ovog ili onog razloga prekinut i nedovršen ( kakav oštećen nat­pis, kakav ulomak, kakav ne dokraja napisan ili izgovoren iskaz ) . Registriranje svake pojedine koneksije mora u načelu pre tpostaviti da su pri porabi jezika već na samom početku eliminirane takve neuračunljive slučajnosti ( accidents de la parole) . A fenomeni u stvarnim tekstovima koj i bi mogli ometati mehaničko registriranje koneksija ne ograničuju se samo na takovrsne nehotične smetnje . Poznato je dapače da u ekonomiju jezičnog izražavanja kao njegov stalan i hitan dio ulaze i aposiopeze i pokrate (prisjetimo se samo izraza: I te kako! Da sam bar! Zato! itd� Hd.) . Kad bismo pri ana­lizi bili up.1:!ćeni tek registriranju relacU.�-=--na t6j -podlozi, po svoj bismo prilici (protivno svrsi znanosti, usp._P9�l . 16) dospjeli dotle da registriramo same kombinacije.

Posljedica je međutim zahtjeva za !scrpnim opisom da se te aposio­peze i slično j oš tijekom registriranja prepoznaju kao takve, budući da analiza mora registrirati i izvanj ske relacije stvarno promatranih veličina, koneksije što upućuju onkraj postojećih veličina te na ono izvan njih. Sučeljeni s latinskim tekstom koj i se prekida [ riječju] sine moći ćemo registrirati i koneksiju (selekciju) s ablativom, tj . bit će moguće interpolirati i pretpostavku za to sine; vrijedi to i za sve druge slučajeve. Do takva interputiranja- uzroka što stoji iza posljedice dolazi se pozivom na načelo uopćavanja.

S druge strane pri katalizi valja paziti da se tekst ne nadopunj uj e ničim do onim za što ima j asnih dokaza. U slučaju sine pouzdano

89

If" " . I

znamo da se tu pretpostavlja ablativ; o latinskom ablativu nadalje znamo da i on posjeduje vlastite pretpostavke: on pretpostavlja su­postojanje određenih drugih morfema u lancu; a o lancu morfema .što se tako nadaje znamo da pretpostavlja supostojanje kakve teme. Ali budući da ablativ nije solidaran s određenim morfemom svake kategorije već samo s određenim kategorijama morfema ( pogl. 17) , budući da nadalje lanac morfema što sadrži morfem padeža, broja, roda i eventualno poredbe nema koneksije s kakvom određenom imeničkom temom već s kategorij om svih imeničkih tema, nemamo nikakva prava uz spomenuto sine ukatalizirati ikoju određenu ime­nicu u abla:tivu. Sto se tu dakle ukatalizira najčešće nije poj edi­načna veličina nego nerazrješiv sinkretizam među svim veličinama koje je moguće zamisliti na dotičnom »mjestu«76 U lancu. Glede sine u sretnu smo položaju što znamo da ono o čemu kao o pret­postavci može biti govora jest ablativ, i samo ablativ; ali s obzirom na veličine što ih ablativ nadalje pretpostavlja znamo tek da je to ovaj ili onaj broj , ovaj ili onaj rod, ovaj ili onaj poredbeni mor­fern (naravno unutar mogućnosti kojima latinski raspolaže u svom inventaru ) te ova ili ona tema. U zbilj i on bez razlike pret­postavlja koj u od tih veličina, pa zato kataliza ne smije ići dalje no konstatirati baš to.

Katalizu definiramo kao registriranje koneksija zamjenom koje veličine drugom što s njom stoj i u supstitucij i. U našem je pri­mjeru sine zamijenjena,' a sine + ablativ ( + dalj nj i konektirani sinkretizmi) zamjenjuj uća veličina. Zamjenjujuća je dakle veličina uvijek jednaka zamijenjenoj (kataliziranoj ) + interpoliranoj ili do­punskoj ( ukataliziranoj) veličini. Kao što vidimo, za ukataliziranu veličinu vrijedi da je često ali ne nužno sinkretizam, nadalje da je često ali ne nužno latentna ( uopće se latentne veličine mogu re­gistrirati samo katalizom a uz pI1imjenu načela uopćavanja) , te konačno da ako b iva veličinom sadržaja uvijek i nužno posjeduje izraz »nula« , a ako biva veličinom izraza uvijek i nužno posjeduje sadržaj »llula«, -ovo na kraju posljedica je zahtjeva što proizlazi iz definicije o supstitucij i među zamijenjenom i zamjenjujućom veličinom.

p6 Engleski "place«. ]

90

20. Veličine analize

! tl . Dok su ' naljU u preth<?dnim p glavijima ovoga rada podlogom u biti bila !�aimatranja i pojrnov a određenja, a njih se preciziralo i nadopJn�lavalo najnužnijim brrojem pravila više tehničke naravi, odsad će teorija jezika propisivati analizu teksta koja bi imala doves1i do toga da se iza osjetilne zamjedbe dostupne »supstancije« stane spoznavati jezični oblik a iza teksta kakav jezik (sustav ) što se sastoji od kategorija; iz definicija tih kategorija dadu se dedu-

.' cirati moguće jedinice jezika . .tezgra je u toj proceduri kataliza kojom s.e '. ().9lik . ukatalizira u supstanciju a jezik u · tekst. Proced�ra je olsto formalna u tom smislu što se na jedinice j ezika motri kao da su sastavljene od stanovitog broja figura za koje vrijede odre­đena pravila preoblikovanja. Ta se pravila pronalaze bez obzira na supstanciju u kojoj se manifestiraju figure i j edinice; jezična je hijerarhija, shodno tomu, i j ezična dedukcija, neovisna o fizič­kim i psihologijskim,77 uopće nejezičnim hijerarhijama i dedukci­jama štq ;bi mogle voditi opisu »supstancije« . Zato od te dedukDivne procedure ne valja očekivati nikakvu semantiku ili fonetiku, već i glede jezičnog izraza i glede jezičnog sadržaja tek stanovitu »alge­bru jezika« što predstavlja fonnalnu podlogu poretku deduk�. ja nejezične »supstancije« . Te »algebarske veličine« kojima operira ro­cedura nemaju svojih prirodnih imena, ali ih se naravno na vaj ili onaj način mora nazvati; davanje naziva svojevoljno je i ri­mjereno, u skladu sa svekolikim značajem teQrije ! jezika. Sa�o­voljnost imenovanja temelji se na činjenici da nazivi ne uključuju nikakvo manifestiranje, a njihova j e primjerenost u tome :ho ih se izabire tako da bude što jednostavnije moguće redati zaključke o manifestiranju. Ide li se od jed�og jezika drugome, jedna će se te ista veličina jezičnog oblika na temelju arbitrarne relacije među oblikom i supstancijom moći manifestirati posve različitim oblicima supstancije; projekcija hijerarhije oblika na hijerarhiju supstancije može od jezika do jezika biti bitno drugačija. Procedurom vladaju načela koja su j oj u temelju ( pogL 3, 6, 14 ) , a iz njih uostalom, prvenstveno radi pri;mjene u analizi teksta,

[77 Engleski physiological.]

9 1

možemo deducirati sljedeće načelo što ga nazivamo načelom18 is­crpnog opisa:

Svaku analizu (odn. svaki analitički kompleks) u kojoj (u kojemu) se kao osnovica analize registriraju funktivi s danom funkcijom valja obavljati tako da ona (on) neprotuslovno vodi registriranju što je moguće većeg broja realiziranih kategorija funktiva unutar što je moguće većeg broja kategoriji funkcija. i

J ji , I U praksi je posljedica toga načela di pri diobi teksta ne vc;llja pre-skakati nijedan stupanj analize za ;Oj i bi s e moglo p<hmisliti da nudi funkcionalan rezultat (usp. 'po 1. 13), te da se analiza mora kretati od invarijanata najveće zam e s live protežnosti do hlvarija. nata najmanje zamislive protežnosti, tako da među tim dvjema krajnjim točkama bude što više derivacijskih stupnjeva.

Već tu analiza bitno odstupa od tradicije. Ona se naime nije oba­zirala na tekstovne dijelove ni vrlo velike ni vrlo male protežnos ti. I glasna i prešutna tradicija hoće da lingvistov posao započne dio­bom rečeničnih nizova na rečenice79 dočim, misli se, veće dijelove teksta, veze među nizovima itsl. valja prepustiti drugim znanosti­ma - poglavito logici i psihologiji. Lingvist bi dakle ili gramatičar, stavljen pred kakav neanaliziran tekst što ga čini sve što je napi­sano ili izgovoreno na danskom, trebao moći naglavce skočiti za jedan stupanj naprijed, onamo gdje se taj tekst rastvara na reče­nice; teorijski bi on morao pretpostaviti da je već obavljena lo­gičko-psihološka analiza većih tekstovnih dijelova, ali postoji i shvaćanje da ga ]l praksi uopće ne mora zanimati je li tak� ana­liza doista ObaVl1ena ili nije, pa ni to da li je obavljena na naćin za koji bi se s ingvističkog stajališta moglo reći da je z dovo-lj avaj UĆi .j Pitanje š o ga ovdje nabacujemo nije.. nipošto pitanje praktičke podjele.:=-clda već definitornog srnj eš taja]H"eame ta. S tog motrišta r" lingvistu patri anali�a teksta kao nezaobilaziva zadaća, pa i glede dijelova v.eće p ro težIjlo s ti. Pokušat će se dijeliti tekst s osnovicom analize u Iselekciji i i recipročnosti, a pri svako� pojedinačnoj ana-lizi valja tražiti dijelove veće protežnosti. Pa I će Se lako uvidjeti �ako jezični tekst vrlo velike ili beskrajne protežnosti nudi mo-

ćnosti diobe na dijelove velike protežnosti, a definirane uzajam­om selekcijom, solidarnošću ili kombinacijom. Prva od tih dioba

j st dioba na crtu sadržaja i crtu izraza, koje su uzajamno solidame. tane Ji ih se dalje dijeliti svaku posebno, tada će unutar crte sadr­

ž ja biti moguća i potrebna među inim analiza "na književne vrste, potom i analiza znanosti ' na pretpostavlj ajuće (selektirajuće) i

,retpostavljene (selektirane). Tako knj iževnoznanstvena i opća epi­s�emologijska sistematika nalaze svoje prirodno mjesto u okviru t�orije jezika, a teorija jezika pri takvoj razdiobi znanostilIO mora

92

dospjeti do toga da u sebi sadrži vlastitu definiciju. Na kakvu naprednijem stupnju procedure ve6i će se tekstovni dijelovi morati dalje dijeliti po piscima81, pa na djela, poglavlj a, odlomke itsl., sve na osnovici uzajamnih odnosa pretpostavlj ivosti, zatim isto tako rečenični nizovi i rečenice, pJ.ii čemu se među inim zaključci dijele na premise i konkluzije - očito stupanj jezične analize na kojemu formalna logika mora lokalizirati znatan dio svojih pro­blema. U svemu tomu vidimo značaj no širenje perspektive, okvira i učinkovitosti teorije jezika, istodobno i podlogu za poticaj nu i organiziranu suradnj u među lingvistikom u užem smislu i nizom drugih disciplina, na koje se dosad, očito s većim il i manj im ne­pravom, u pravilu gledalo kao na nešto što je izvan područja jezikoslovlj a.

U zaključnim će operacijama analize teorija jezika dovesti do dio­be koja ide prema veličinama manje protežnosti no što su veličine koje smo dosad držali nesvodljivim invarijantama. I ne vrijedi to samo za razinu sadržaja, gdj e smo već vidjeli kako je klasično jezikoslovlje vrlo daleko od toga da dokraja obavi analizu, već i za razinu izraza. Na obim će razinama dioba s relacij om kao osno­vicom analize završiti u popisivanju taksema, tj . pomišljivih ele­menata;82 što se tiče razine izraza taksemi će, grosso modo, biti jezični oblici što se manifest>iraj u putem fonema, s tom ogradom da analiza provedena po načelu jednostavnosti često dovodi do bitno drugačijih rezultata negoli dosadašnji pokušaj i fonemske a­nalize. Poznato je međutim da je te takseme u pravilu moguće dalje dijeliti na podlozi stanovite univerzalne analize, koja postaj e vidljiva čim s e takseme n a temelju posebnih pravila stane nizati u dvodimenzionalne, trodimenzionalne i višedimenzionalne sustave.g3 Ovdje se ne možemo upuštati u ta posebna pravila, koj a počivaju na

------4činjenici da .se j ezični elementi j edne te iste kategorije ne razlikuj u

[78 Danski om »prema« ; engleski of. �

[79 Engleski deviding sentences into clauses.]

[ 80 Dansko inddeling ovdje nije moguće prevesti analiza kao obično ; en-gleski je neodgovarajući the analysis of the sciences.]

[81 Danski i forfatterskaber, engleski into productions o f single authors. J

[82 Engleski je tekst na ovom mjestu proširen te u prijevodu glasi. : Na objema će razinama dioba što se temelj i na relacijama dospjeti do stupnja na kojemu se posljednji put za osnovicu analize rabi selekcija. Na tom će s tup­nju analiza dovesti do popisivanja taksema, koji će biti pomišlj ivi elementi.]

83 Vidi npr. autorove uspostavljene sustave u La categorie des cas J-l l , Acta Jut1andica V I I , 1 i IX, 2, 1935-37. Odgovarajuće je sustave moguće US­postaviti i za razinu izraza.

93

samo numerički nego i kvalitativno,84 dapače se moramo zadovolj it i time da posve načelno uputimo na činjenicu na koju se dosadašnj� istraživači j ezika nisu obazirali, na činjenicu naime da: uspostavI li se kakav popis taksema »kao sustav« to sobom kao logično po­sljedicu povlači daljnju diobu pojedinih taksema. Zamislimo na pri­mjer da se u nekoj kategoriji registrira popis od 9 taksema pa da ga je prema posebnim pravilima za kvalitativnu diobu moguće uspostaviti kao dvodimenzionalni sustav s po tri člana u svakoj dimenziji, tako da je 9 moguće opisati kao umnožak od 3 X 3. Sami će članovi dimenzija dakle biti dijelovi taksema, budući da se sada svaki od 9 taks�ma pojavljuje kao j edinica što sadrži član jedne i član dnIge dimenzije. Prema tomu je tih 9 taksema moguće opi­sati kao umnoške od 3 + 3 = 6 invarijanata, naime članova dimen­zija, čime se dolazi do j ednostavnijeg opisa i u većem se stupnju odgovara preciziranom načelu redukcije (pogl. 14) _ Obje će dimen­zije qua kategorije biti uzajamno solidarne, i svaki će član jedne dimenzije biti u kombinacij i sa svakim članom druge. Tako se članovi dimenzij a mogu pojavljivati kao dijelovi taksema i kao nesvodljive invarijante. Može li se obaviti takva »uspostava su s­tava« popisa taksema, to u biti ovisi o opsegu popisa. Cim se ona međutim obavi, bit će to članovi dimenzija a ne taksemi što pred­stavljaju krajnj e točke analize; te kraj nje točke zovemo gZosemi­ma, pa pretpostavimo li da se pojedini taksem izraza beziznimno manifestira pojedinim fonemom, glosem će se izraza beziznimno manifestirati dijelom fonema.

Nakon što smo dokraja obavili sintagmatičku dedukciju analize teksta latit ćemo se dedukcije paradigmatičke, u kojoj se jezik raščlanjuje na kategorije; na nJih se raspodjeljuju kategorije tak­sema najvišeg stupnj a analize taksta, a iz njih se pak sintezom dadu deducirati moguće jedinice jezika. Tako se pokazuje da obje strane (razine) j ezika imaj u savršeno analognu kategorijainu gra­dbu; čini nam se da to otkriće glede razumijevanja strukturnog načela jezika, glede »biti« jezika85 uopće, ima--vrlo dalekosežno zna­čenje. Istodobno biva jasno da takav dosljedno proveden opis je� zika na podlozi načela empirizma ne ostavlja mjesta nikakvoj sin­taksi i nikakvu nauku o vrstama riječi; kao što smo već vidjeli, veličine su sintakse najvećma varijeteti, vrste pak riječi antičke

84 Vidi La categorie des cas J, s1lr. 1 12 i d. Usp. i Jens Holt, Etudes d'as­pect, Acta Jutlandica XV, 2, 1943, str. 26 i d. Cjelovito izlaganje te strane teorije jezika (održano II Lingvističkom krugu 27. IV. 1933) trenutno je u ti·S'k:u pod naslovom Structure generale des systemes grammaticaux u pI.lJbli­kacijama Lingvističkog kruga (vjerojatno II Travaux du Cercle llnguistique de Copenhague 1) . [U ibiibliografiji Hjelmslevovih djela u Essais linguisti­ques (= TCLC XII) ,taj se rad navodi kao dotad neobjavljen pa ga se naJav. ljuje u TCLC XIV.]

[85 Engleski ,.essence« ot a semiotic.]

94

I

gramatike veličine što ćemo ih u redefiniranu obliku J teći na vrlo ralličitiID mjestima unutar hijerarhije jediniCt.. r Nego, auk o kategorijam�. pretpostavlja toliko o uhvatan i uza­jamno oliko tijesno p ovezan aparat termina i odr daba, da se nj i­hove p . jedinosti ne mogu plodno istražiti a da ih se ne prikaže u punom opsegu; zato je taj nauk, baš kao i nauk o jedinicama koje ga determiniraju, gotovo nemoguće istražiti u prolegomenima teoriji.

95

2 1 . Jezik i nejezik

S obzirom na izbor i omeđenost našega predmetnog područja u prethodnim smo poglavljima (usp. pogl. 7) slijedili dosadašnja jezikoslovna shvaćanja pa .. smo jedi�m pred�_�t.�,� ,_�eorUe_ j��l1sa �ali �)pr�:������ _ )ez�� .. . Al�--" "sriiO'" !šiočloon� bili n

vagovi��stHi ( pogt:-7)-da ćemo proslr1h vIdno polje, a sad Je eto dosio V�Jeme da to u SljedeĆir poglavljima ( pogl. 2 1 -23 ) i učinimo. Is ičemo pritom da se te ire perspektive ne otvaraju kao samovolj o pri-:���fa�: ;a �:�e . . j�aČ:S���

.;����_�;!�j�

r!�.�;����;j��iI��af:��· ����

ču neininpvnom lfgičkom dosljednošću. Ushtij e li lingvist sebi obja­sniti predimet vlastite znanosti, uviđii da je rinut na područja koja prema tr�dicionalnom naziranju nisu njegova. U stanovitoj je mjeri sve to utj�calo i na dosadašnje izlaganje, utoliko što nas strukovna problematika s polaiištem u posebnim strukovnim pretpostavkama sili na razmišljanja koja su općenito spoznaj noteorij ska. . I

ptprve je zapravo jasno da se ne samo općeAita razmatranja do ojih smo došli već i naizgledB6 specijalniji termini što smo ih vodili .labe koliko za »prirodni« jezik toliko i za jezik II znatno irem sriii'slu-: Upravo jet je naša teorija izgrađena tako da se na

Jezični oblik motri bez obzira na »supstanciju« (smisao) , uvedeni e aparat biti primjenljiv i na svaku drugu strukturu kojoj j e blik anaJogan prirodnom jeziku. Primjeri s u nam uzeti iz prirod­og jezika, pa smo i 'sami pošii od njega, ali što smo konačno us-

1fOstavili i oprimjerili očito nije specifično samo za pvirodni jezik .... ve(je znatno većeg dosega; tako je nauk o funkcijama i njihovoj -�naliif(pogl. 9�1 1 , 17) , o znakovima (pogl. 12) , o izrazu i sadržaju, obliku, supstancij i i smislu (pogl. 1 3 , 15) , komutaciji i supstituci}i, varijantama i invarijantama te analizi varijanata ( pogl. 14, 1 6 ) , o razredu i sastavnici ( nogI. 10, 1 8 ) te o katalizi (pogl. 1 9 ) od uni­verzalnog --značaja87 gl

J

lde znakovnih sustava ( ili glede sustava fi-.�.,gura s funkcijom zna aSS) u cjelini. J?rirodni s(! J�z.tlc1. . . 4fugim rije­\ ti

. ma, dade opisati na podlozi teorije koja je u krajnje nezniinoj

\� ,mjeri specifična; ona . adrži i daljnje konzekvencije.

N· l' d II ' � . k v b'

d' l . V· l' Ismo mog l a a to ,vec l ne po azemo, ar Je ornIce. Jerova l

smo da možemo utvrditi univerzalni značaj pojmova »proces« i »sus­tav« te nj ihovu međuigru (pogl. 2) , a naše nas je poimanje pri­rodnog j ezika dovelo do zaključka da u njegovu teoriju valja uk-

96

, ljučiti i �itne aspekte znanosti o književnosti, opće epistemologije \ i formalne logike (pogl. 20) ; nismo mogli a da ne dademo i pri­

bližne opaske o na:ravi logičkog zaključka (pogl. lO, 18) .

Istodobno smo bili ponukani da na nepregledan niz posebnih zna­nosti ' izvan lingvistike motrimo kao na nešto što tvori znanost o smislu jezičnog sadržaja [indholdsmening] , te da tako povučemo granicu među jezikom i nejezikom (pogl . 1 5 ) ; ali smo ipak nagla­sili da je ta granica privremena.

�@jA\ Jezika što smo je postavili §!QHjJt'p',�� _���"c!no _�._I?:�?e,I<?m koje joj je u temelju; mi smo ga nazvali načelom emprrfzma'{pogl. 3). To nas (uz nuždan oprez i prema samoj terminologiJi, "usp. pogl. 13, 15) nuka da de Saussureovo lučenje između »forme« i »sup­stancije« prihvatimo kao neophodno, iz čega slijedi da »supstancija« sama o sebi ne m ože definirati jezik. Moramo moći zamisliti više supstancija pridodanih jednom te istom jezičnom obliku, i one su sa stajališta hijerarhije supstancija po svojoj biti različite; logički je to nužna posljedica arbitrarnog odnošaja među jezičnim obli­kom i smislom.

PrevIa.st klasične fonetike tijekom čitava dugog razdoblja imala je za pos1jecHcu uostalom da je čak i pojam »prirodni« jezik prema poimanju lingvista postao ograničen, i to na način do­kazano neerripitijsk:i:-tj. neprIfujeren:,"jer nije "iscrpan. Bilo je opće­prihvaćeno da se supstancija izraza gov<?.:�:���lL�_�!�� __ �ft�t91L!�_�lju­čiY9 g4 )�g���va'<C Ali su posebno u-Zaanje vrijeme E. i K. Zwirner upozorili kako se tu prelazi preko činjenice dq, .g9.y'9.��, pr(lti i mi­mika i gestika, da one mogu nadomjestiti pojedme ' dijelove govora te da u' zbilji', vele Zwirneri, pri s!��I.1JH . _�}1?ILt:g_gg,im�(. je�ikom su­djeluje i svekoliko poprečnoprugasto "-mišićje, ne samo takozvani govorni organi (grlo, usta, nos).89

Nadalje, običnu je glas<lY:!!o-mimičko-gestičku supstancij.u -moguce nadomjestiti kakvom drugom, koja se u izmijenjenim izyt;l,pjskim okolnostima pokaže podobnom za to. Pa se jedan te isti jezični oblik može manifestirati isključivo pismom, kako je to slučaj s fonetskim Hi fonematskim bilježenJem u takozvanim fonetskim pra­vopisima, npr. u finskom. Tu se na mjesto glasovne uvodi grafička

[86 Danski tilsyneladende, engleski apparentlY· J

[87 Engleski universal applicability.]

[88 Danski figursystemer med tegenformdl. ]

89 . Eber-hard ZwiJmer & ' Kurt Zwirner, Arohives neerlandaises de phoneti­que experimentale " XlIIi 1937, str. 1 12.

97

»supstancija. , koja se obraća isključivo oku te se ne mora transp<>-­nirati u glasovnu da bi je se shvatilo ili razumjelo. I ta grafička »supstancija« može upravo sa stajališta supstancije biti posve razli­čite vrsti. Pojaviti se mogu i druge »,supstancijec ; prisjetimo se samo zastavnih kodova ratnih mornarica, koje je dapače moguće rabiti radi manifestiranja kakva »prirodnog« jezika, npr. engleskog; ili pak ručne abecede za gluhonijeme.

Cesto su tu na snazi dva suprotna naziranja. Prema jednom su sve te supstancije - »izvedene« U odnosu prema glasovno-mimičko-ge­stičkoj supstancij i i u suprotnosti prema njezinoj »prirodnosti« -­

zapravo »umjetne« , može se čak, vele, pojaviti i više stupnjeva takvih »izvedenica« , na primjer kad se zastavni kod ili ručna abe­ceda izvodi ·iz pisma, a ono je opet izvedeno iz »prirodnog« govoreno g jezika. Prema suprotnom naziranju, drugačiju »supstanciju« u mno­gim slučajevima prati i izmijenjen jezični oblik; tako nisu svi pravo­pisi »fonetski« , dapače bi pri kakvoj analizi vodili uspostavljanju drugačijeg popisa taksema a djelomice možda i drugačijih kategorija no što su kategorije govorenog jezika.

Prvi j e od tih sučeljnih nazora irelevantan zato jer okolnost da je jedna manifestacija u odnosu prema drugoj »izvedena« nimalo ne obsnažuje činjenicu da ona doista jest manifestacija motrenoga je­zičnog oblika. Osim toga nije uvijek jz.vjesno što je tu izvedeno a što ne; ne treba zaboraviti da je do izuma pisma došlo još u pret­povijesno doba,90 pa je tvrdnja da se ono temelj i na analizi glasova tek jedna od mogućih dijakronijskih hipoteza; moglo bi se teme­ljiti i na fonnalnoj analizi strukture jezika.9l Ali i bez obzira na to - dovoljno je već znano iz novijeg jezikoslovlja - dijakronijsko je motrenje glede sinkronijskog opisa irelevantno.

Drugi je o d protunazora irelevantan jer nimalo ne može uzdrmati općenitu činjenicu da s� jezični oblik manifestira u dotičnoj sup­stanciji . Ali je takvo naziranje ipak zanimljivo, jer pokazuje kako jednom te istom sustavu sadržaja mogu odgovarati različiti sus­tavi izraza. Prema tome se zadaća teoretičara jezika ne sastoji samo u tome da opiše stvarno postojeći sustav izraza, nego i da izraču­nava koji su sustavi �raza uopće mogući kao izraz za dani sustav sadržaja, i vice versa. No činjenica je, a dade se-i eksperimentalno dokazati, da se sustav jezičnog izraza može manifestirati u vrlo različitim supstancijama izraza.1Il Tako se različite glasovne jezične porabe i različite pismovne jezične porabe mogu svrstatJi pod jedan te isti sustav izraza u gradbi jezika. Jezik može doživjeti promjenu čisto glasovne naravi a da to u gradbi jezika uopće ne utječe na sustav izraza, no isto tako i pro­mjenu čisto semantičke naravi a da to u gradbi jezika ne utječe na sustav sadržaja. Samo je tako moguće raZlikovati s jedne strane glasovne i značenjske pomake a s druge pomake u obliku.

98

Tu na temelju svekolikoga našeg razmatranja88 nema baš ničega čudnog. Veličine jezičnog oblika »algebarske« su naravi te nemaju svojih prirodnih imena; zato ih je samovoljno moguće imenovati na mnogo načina. ,

I Teorije se gradbe jezi

ika ti različiti mogući nazi1 za supstanciju ni­

malo ne tiču. Ona se vlada posve neovisno o nj�a. Glavna jh zadaća teoretičara jezika definitorno utvrđivanje struktQrnog načel;l jezika; iz njega on deducira kakav opći proračun, i to u Oblik

,

u tiPoJgije ko­joj su kategorije pojedini jezici ili, točnije, ' pojedini tipo . j ezika; tu valja predvidjeti sve mogućnosti, pa i -takve kOl· su u skustve­nom svijetu tek pomišljive ili pak opstoje i be · »prirojdne« ili »stvaci zatečene« manifestacije .

'

Taj o i proračun glede pojedinog strukturnog ti a ne uključuje nikakvo manifestiranje nego tek njegovu mogućnost, dapače mo-

J gućnost manifestiranja u kojoj mu drago supstanciji. Supstancija da­kle nije nužna pretpostavka j ezičnom obliku već je jezični oblik nužna pretpostavka supstanciji. Drugim riječima, -manifestacija je se­lekcija u kojoj je jezični oblik konstanta a supstancija varijabla; manifestaciju formalno definiramo kao selekciju među hijerarhi­jama i među derivatima različitih hijerarhija. Konstantu u manifestaciji (manifestiranoj možemo nadovezujući se na de Saus­surea zvati formom; ako je forma kakav jezik, zvat ćemo je grad­bom jezika. Varijablu u manifestacij i (manifestirajućeJ mo­

žemo nadovezujući se na de Saussurea zvati supstancijom. SURstan­ciju koja manifestira gradbu j ezika zovemo porabom jezika (uzu­som).

I ! I

90 RUS'S�ll s punim pravom upoz�1 lUje na to da ne raspolažemo nikakVim sredstvima �ojima bismo rnzlučili j li najstariji oblik čovjekova izražavanja pismo ili Igo/or (An Outline of Philos ,phy, London 1927, str. 47).

91 O to�e vidi pi�ev rad u »A.rcluV' fUr vergleicb.ende PhonetiJk« II, 1938, str. 211 i d. ',-

92 O odnosu pisma i govora vidi A. PenttiUi & U. Saarnlo, »Erkenntnis« IV, 1934, str. 1934, str. 28 i d., pa H. J. Uldall, Congres international des scien­ces antbrapologiques et etbno1ogiques, Compte rendu de la deuxieme session, K0benhavn 1939, str� 374. Prije toga su se razmatranjem te teme i analizom pisma sa strukturalnog stajališta posebno bavili J. Baudouin de Courtenay, Ob otnC?šeni� russkogo pis'11U! k russ komu ia.zyku,. St. Petersburg 19�2. [� Vvedente v Jazykovedente, 4. IZd. 1912, str. 15 l d.] 11 F. de Saussure, Cours-, osobi,to stlr. 165. U�. i nedavno obj avljenu ali �vo nejasnu raspravu Josefa Vacheka Zum Problem der geschriebenen Sprache (Travaux du Cercle lingu­istique de Prague VIII, 1939, str. 94 i d.) [Još se nitko međutim nije latio ana­lize pisma ne uzimajući u obzir i glas.] [Dodaci u uglastim zagrađama potječu iz engleskog teksta.]

[93 Danski tra vor hele grundbetragtning, eng1eski from our whole basic point of vitfw.

! : 99

Polazeći od pretpostavaka što smo ih izradili tijekom ,prethodnog izlaganja došli smo eto dotle da jezik94 formalno definiramo kao hiJerarhiju kojoj svaka od sastavnica dopušta daljnju analizu na razrede određenle uzajamnom relaC

.

ijom, tako da svaki od t.

ih raz­reda dopušta a�liZU na derivate određene uzajamnom n1.U acijom.

Ta definl'cija, k ja 'nije drugo do ' formalna posljedica sv ga što sino d�S d izlo� li, sili lingvista da za svoj p

.

redmet ne uZilna. samo

. jezik op ođenja li uopće »prirodni«, svakodnevni jezik, nego i svaku strukt 95 koja mu je analogna te odgovara danoj odredbi. Prirodni je jezik r.' oguće prrmatrati tek kao poseban slučaj tog općenitijeg predmet , a · specif.i na mu se svojstva tiču jezične porabe ali ([le i dane definicije.

IOvdje bi�mo htjeli pridometnuti da ono o čeJu je riječ nije toliko raktična podjela rada koliko samo definitorna smještanje. Lin­

gvist se u istraživanju može i treba usredotočiti na »svakodnevni 'ezik«, a ostale jezične strukture96 neka prepusti logičarima, koj i za njih imaju bolje pretpostavke negoli on. Ali lingvist ne može ne� kažnjen proučavati svakodnevni jezik bez šireg obzorja koje mu

sigurava o rijentaciju prema analognim strukturama; tli on može izvući i izravnih praktičkih koristi, budući da su pojedine od tih struktura svojom gradborn jednostavnije no prirodni jezik pa zato i prikladne kaO ' modeli za kakav pripravni s,tudij . Tako uostalom, polazeći baš od čist,o lingvističkih pretpostavaka, postaje jasno da je u torn pogledu poželjna osobito prisna suradnja među logisti­kom i lingvistikom�

I I To ,da svakodnevni

I' " prirodni-.J.�.�i1� mj� m9g1l.�e p:l"9uČavati .. iza-

1Jran9, J() s !ip.gy!i�t _���:,,�Irane- znam? još od 4� S�_us,su.r��_<.Kao

, .�� ... _�.a.

V1

.vu.

'C

.

U

.. . ka

.

!

...

i

.�.- �

.a .. ..

i

.'o.

�t

.p.

!

.

·

.�.·�.�-g .

. -. - I .' · . ..

. � .. �.e.l<in.a._. QS.T.'� .. �.·.,a.�

.. · .l . .. �.o

.

· · .!.- .e

.·� .. . m.' S�����.�f.n!:,_

... �

.

a

.. s.� . . � . . ��.�;::._�::

'CipJiiie ' koju_ je on ' �tio semiol()gij� (od <1:p.dov »�ak<�) . Pa je u godinama pred d I gi svjetski rat u nekim lingvistički.rD.-11i lin· _

. gvi�tički usmjereninr1kTIlgovima koji su se zanimali,;,za--temelje, po. (' imence II Cehoslovačkoj , došlo do značajnih uzleta - -i -poticaja da se_ ':la općo1 semiološkoj o

.sI?o.�i�yro�.

čavaju . i ��g� znak,,()'y.�i �'��. " 1, taVI, ne samo svakodnevnI JeziK, osobIto pak narodne nosnJe, um, \ jetnost j književ:q.�st.97 ' .

. Bilo kako bilo, o toj se općoJ disciplini II de Saussurea (Cours) misli da bi j e valjalo �'.lzdati u biti n��_. �9�}.<?19�!J�"lfQJj . . p;siho.logij­�!9t.2.!.l!ovi�, . premda d-esaiiSsuieTs"iodobno skicira i nešto što se može razumje�i k�o nau� o čistoj formi, stanovito poimanje jezika kao aps'traktn� strukture preob1ika, koju ort ooJaš�JuJe �ot'reći na analogne strukture, te pritom spoznaje kako je bitne crte semio­logijske strukture, možda i ' sve bitne crte, moguće naći i II struk­turama� što ih on riaziva igre, npr. u šahu, kojemu baš zato podaru-

1 00

je veliku pozornost. Pokušamo li lingvi'stikJl.J! _ __ !t!:�!!L ... �ml$lu, tj.

;��mf}r-�-i>�-fr;���"-y��{P-ir��rr�ii*!!��f:iš����;g�i:.��:��;�� �<?�!�� O1J��os�-Prisn�oJ�!!r.�Q.J}1�."II1���_!.!����_!!���,.-i.:o,,�5>..�,�:.��:c���.', NovlJI! su loglcan upravo znakovne sustave l sustave Igara uzelI za središnji predmet svog zanimanja, t� - ih vide kao apstraktne sus­tave preoblika; tako su sa svoje strane došli do potrebe da baš s takvih motrišta proučavaju svakodnevni jezik.9a

I u jednom novom smislu čini se da je koliko plodonosnotoli�o i ��I!Qdno utvrditi stanovito zajeJlI).ičkQ..l!+otrište z�-'Čiiav--nlz 'zri�i''--'

'\ nosti, od književne , preko znanosti o umjetnosti, muzikologije i ; opĆe povijesti do logistike i matematike, ne bi -lLse,. __ �x� � .. �akva za-

o j ednič��� .. n;,�_�2.§.!.�t,H§,[,�9.9.Jg�ile.;.1JJ.Lll.rQ !>leme! ,n�:�.�*!�) l.l. j � Aefiii. rra�""

'-la Ii!lgvistika. Svaka će na svoj način moći pridonijeti općoj zna-, rrostt�tr1eziku99 pokuša li istraživati II kolikoj se mjeri ina koji na­čin njihov predmet može podvrgnuti analizi koja bi bila u skladu :" sa zahtjevima teorije jezika, pa bi se tako možda moglo baciti novoi' svjetlo na te discipline a njih same potaknuti na vlastito samopro·\ mišljanje. Tim bi se putem, svest ranom plodnom suradnjom, mo-' glo doći do kakve opće enciklopedije znakovnih struktura. )

-'/

U tom neobično opsežnom krugu problema trenutno bi nas trebala zanimati dva posebna. pitanja. Prvo: Koje bi mjesto unutar total-

[94 Engleski semiotic; usp. i naslov 2. poglavlja; danskom sprog u engle­skom ,tekstu odgovara semlotic, a ovdje se prevodi kao jezik na .razliku iz­među danskog dilgligsprog (svaikodnevru jezilk) i ta1esprog (jezik qphođenja) en. gleski se tekst (str. 107) uopće ne obazire.]

[95 Engleski but any semiotic - any structure .. . ]

[96 Engleski semiotic structures.]

97 Usp. na primjer P. Bogat�ev, Prlsp�vek k strukturalni etnografii, Slo­venska Miscellanea, Bratislava 1939; id., Funkčno-štrukturdlna metoda a me metody etnografif'. i folkloristiky, Slovenske pohl'ady LI lO, 1935; id., Funkcie kroja na moravskom Slovensku, Spisy n4rodopisneho odboru Matice sloven­skej 1, Matica Slovenska, 1937 (f,ratlcuski s'ažetak str. 68 i d.). Jan MUJk.afovskY, Estetickd. funkce, norma a hudnota jako socid1ni fakty . (Fonction, norme et valeur esthetiques comme faits sociaux), Praha 1936; id., Vart comme tazt semiologique (separat što nam ga je s tim naslovom priposlao autor, bez po­dataka o publikaciji, trenutno nedostupan). [(Aetes du huitieme Congres international de philosophie a Prague, 2-7 septembre 1934, Prague 1936, str. 1065-1072)] - Obuhvatna pokušaja opće semiologije nedavno se latio ' E. Buyssens. Les langages et le discours, Collection Lebegue, Bruxelles 1943. [Prevoditelji SIU Hje1msl.evu nedostupne izvore unijeli prema engleskom tek­stu.]

98 Temeljno je tu djelo Rudolf Carnap, Logische Syntax der ::>prache, Wien 1934; prošireno izdanje : The LogicaZ Syntax of Language, 1937.

[99 Engleski science of semiotics.]

101

p!" nosti jezičnih strukturaillO valjalo dodijeliti prirodnom jezi'ku? ��� I drugo: Gdje je granica između jezika i nejezika?IOI .

r" f \. \< •. ,

Prirodni bi se jezik moglo definirati kao paradigmatiku kojoj se paradigme manifestiraju s pomoću svih smislova [meninger], a tekst, shodno tomu, kao sintagmatiku kojoj su lanci [šire li se bes­konačnolOI] putem sV'ih smislova mall'ifestirani. Kao smisao razumije­vamo razred varijabla koji manifestira više no jedan lanac među više no jednom sintagmatikom i/ili više no jednu paradigmu među više no jednom paradigmatikom. U praksi je prirodni jezik onaj jeziklOlu koji se mogu prevesti svi chugi jezici, zatim svi drugi prirodni jezici, pa i sve druge zamislive jezične strukture; ta se prevodlj.ivost temelji na činjenici da su prirodni jezici, i samo oni, tl položaju da oblikuju koji mu drago smisao;l04 u pIiirod­nom jeziku, i samo II njemu, moguće je »raditi s neizrecivim sve dok se ne izrazi«l"'� Upravo je tim svojim svojstvom prirodni jezik kao jezik uopće uporabljiv i podoban da udovolji baš svakoj situa­ciji. Na čemu se osniva to posebno svojstvo, ovdje ne možemo istra­živati;l06 ali nema nikakve dvojbe da se temelji na samosvojnosti strukture, koju bismo s većom izvjesnošću mogli istraživati kad bi­smo više znali o specifičnoj strukturi »neprirodnih« jezika101• Mo­guće je približno kazati da je razlog u neograničenim mogućnosti­ma tvorbe znakova te u vrlo slobodnim pravilima za oblikovanje jedinica veće protežnosti (rečeničnih nizova i sL); ta su pravila valjana za svaki prirodni jezik, a s druge su strane uzrokom da prirodni jezik dopušta lažne, nedosijedne, neprecizne, ne­lijepe i neetične formulacije baš kao i formulacije istinite, dosljed­ne, preoizne, lijepe i etične. Gramatička su pravila priro�� jezika neovisna o ikojem logičkom, estetičkom ili etičkom mjerilu; \. prirodni je jezik posve neovisan o ikojoj specimčnoj svrsi. �

Pokušamo li povući granicu između jezika i nejezika, odmah se nadaje pomisao da su igre blizu toj granici, možda i na samoj granici. Pri prosudbi strukture igara u usporedbi s jezičnim struk­turama koje nisu igre neće biti nezanimljivo usporediti i načine na koje ih je dosad, neovisno jedna od druge, prosuđivala lingvisti­ka odnosno logika. Logičari su težište stavili na to da je igra, npr. šah, sustav preoblika načelno iste strukture kao i jezik (npr. jezik

�._.P1atematičkih __ !nakova); vrlo su skloni igru poimati kao jeđnosta- " van modelni sluča-rXoji bi imao biti normativan i za poimanje jezi­ka. S lingvističke se strane analogiju nalazilo u tome što je igra sustav vrijednosti analognih vrijednostima ekonomskim, pa se jezik i ostale vrijednosne sustave smatralo normativnima za poimanje igre. Oba je stajališta moguće objasniti historijskim pretpostavka­ma. Logističkoj je teoriji znakova ishodište u Hilbertovoj metama:-

. tematici, a njezina je ideja da sustav matematičJ(ihznakoi�_5:�ra gledati kao _ §.!:!�<��y_�� izraza ža'ilemariijUči prlfo'iniJosve njihov sadržaj, a pravila preoblikovanja da im valja opisivati isto onako ka-

------.� 1 Q2

l ' ko se opisuju pravila igre , bez ikakva Ob�i�!a na moguću interpre. taciju. Poljski su to logičari prenijeli na voju »metalogiku«, a Carnap je iz toga izveo teoriju znakova u joj se na svaki jezik motri kao na puki sustav izraza bez ikakva baziranja na sadržaj. U svakom bi metajeziku, tj. u svakom opis� jezika, valjalo ,prema tome govor sadržaja zamijeniti govorom obltka}08 Lingvistička teo­rija znakova naprotiv duboko se korjeni u tradiciji prema kojoj je znak definiran svojim značenjem, II tradiCiji s kojom se bori još de Saussure i koju on precizira i opravdavaiQ9 uvodeći pojam vrijedno; sti; posljedica je priznavanje oblika sadržaja i dvostranosti znaka, što vodi teoriji znakova koja se gradi na međuigri obLika sadr� žaja i oblika izraza u načelu komu tacije.

I S logičke strane, gdje se rasprava o naravi znaka nastavlja, izgled da se problem u biti poima kao pitanje nominalizrna ili realizma. II

Za lingvističku teoriju jezika, u koju nas je uvodio ovaj rad, p srijedi nije to, nego pitanje je li u teoriju znakova neophodno uvo

,.' diti smisao sadržaja ili ne. Pa jer se pokazalo da je smisao sadržaj pri definiranju i op�su gradbe jezika moguće zaobići, formalno j formuliranje, dakle Inominalistički stav, i neophodan i dovoljan; s druge se strane formalni i nominaHstički opis �eOriji jezik� ne ogra­ničuje samo na oblik izraza, već svoj predm t vidi II �eđuigri s obli,kom sadržaja. Za problem kako ga dan pos tavlj l' logistika čini se da je de Saussureovo lučenje na formu i supstan . ju od iz-vanrednogznačenja.

I··· . [100 Engleski semiotic structures.]

[101 Engleski between semiotic and non-semiottc.j

[102 Umetnuto prema engleskom tekstu.]

[103·· DaIl�.kLsprog, engleski semiotic.]

I

104 Do tog smo zapažanja doš1d neovisno, o poljskom 'logičaru Alfredu TarskorrC(Studia phi1osophica I, LW0W 1935); vidi J. l0rgensen, Trrek af de­duktionsteoriens udvikling i den nyere tid (FeStskrift udg. af K0benhavns Uni17ersitet, nov. 1937), str. 15.

[105 Engleski tekst daje slijedeću uputu: Kierkegaard.] [106 Te rečenice U engleskOm tekstu nema.]

[107 Engleski non-linguistic semiotics (sic!).l 108 Uvodni pregled. O razvoju daju . J. J0rgensen, op. cit., zatim L. Bloom. field, Language-or ideas?, »Language« XII. 1936, str. 89 i d .• te Otto Neuratb i Bino �a u časopisu .Theoria« [II, 1936, str. 72 i d., 83 i d. (Vidi međutim i G. H. ;von Wright. Den logiska empiri.smen, St{)Ckholm 1943.) [109 'J.ilan�ki herigtige, engleS�ki 'UStity.]

!' I 110 :uSip. U. Saamio, u tradu edenu u našoj bilješci 44.

I l' 103

Na toj će.

podlozi biti lakše vidjeti koliko razl�ke toliko i sličnosti , eđu igrama i jezicima, koji nisu igre. Za pitanje je li posrijedi

ak ili ne, nije presudno da li ga je moguće interpretirati, tj. da li u je pridodan i smisao kakva sadržaja. Na temelju selekcije među adbom jezika i jezičnom porabom u proračunu teorije jezika ne

gzistiraju interpretirani sustavi već samo sustavi koje je moguće i terpretirati. U njemu dakle nema razlike između npr. šaha i čiste

1gebre� s jedne strane, i npr. prirodnog jezika, s druge. Ali glede 'tanja u kojoj mjeri igre ili neki drugi znakovni quasi-sustaVi ili pak

čista algebra jesu ili nisu jezici, presudno je to da li njihov· iscrpan dpis zahtijeva operiranje s dvije razine ili je pak načelo jednostav­rlosti moguće provesti toliko daleko da je moguće zadovoljiti se ope­riranjem tek s jednom.

Pretpostavkom za nuž�ost operiranja dvjema razinama mora biti činjenica da se ni u kqjem slučaju ne može pokazati kako te dvije razine,

.

uspostaVi li ih i za pokus, imaju posve istovjetnu strukturu, s uzajamno jednoznačn m relacijom među funktivima jedne i funkti­vima druge razine. Izr irno to tako da velimo kako razine ne smiju biti uzajamno konfor'?1 e. Za dva se funktiva vdi da su konformni a· ko svaki pojedini deriv t jednog ulazi u posvema iste funkcije ,kao i pojedini derivat drugoga, i obratno. Možemo prema tomu p(>­staviti pravilo da ako su dvije sastavnice jednog te istog razreda, uzete za pokus, uzajamno konformne i nisu u uzajamnoj komutaci­ji, valja ih svesti na jednu sastavnicu. Pokus koji ustanovljuje to pravilo, a zovemo ga derivatskim pokusom, u teoriji jezika za svaki pojedini stupanj analize teksta na istoj razini propisujemo zajedno s komutacijskim pokusom; ta dva pokusa, uzeta zajedno, neophod­na su pri odlučivanju je li taj i taj predmet jezik ili nije. Nećemo ovdje derivatski pokus obavljati na derivatima višeg stupnja jezi­ka (teksta), nego ćemo samo promotriti derivate prvog stupnja, razine jezika. Oni nisu u uzajamnoj komutaciji, pa glede pitanja valja li ih tretirati kao različite ili ih valja međusobno izjednačiti (u---mtOm- drugom slučaju neće više biti moguće na· naš predmet primjenjivati teoriju jezika) presudnim biva isključivo jesu Ji uZa­jamno konformni ili nisu. Induktivno nam iskustvo pokazuje da de­rivatski pokus glede svih dosad proučavanih prirodnih jezika daje negativan rezultat, a bez dvojbe će biti negativan i za razne druge strukture što ih se dosad ubrajalo u jezike ili za koje se derivat skim pokusom pokazuje da ih u..njihvalja ubrajati. Alise nedvojbenim či­ni i ·to da deri�atski pokus daje pozitivan rezultat za više struktura kOjf.. je moderna teorija sklona zvati jezicima. Lako je to vidjeti kod čistfIl igar�, gdje se pn interpretiranju pojav:ljuje veličina sadržaja kOjll uvijek odgovar

.

a svojoj veličini izraza (šahovska figura ili sL), pa �spostave H se za pokus dvije razine, funkcijska će mreža u obje­ma I hiti vazda istovjetna. Takva struktura dakle nije jezik u smislu jezične teorije. Stručnjacima za druga područja moramo prepustiti neka odluče je li npr. takozvane matematičke ili logičke znakovne su­stave ili pak određene vrSti umjetnosti� recimo glazbu, s tog Imotrišta

104

moguće definirati kao jezike ili nije. Ne čini nam se isključenim da je jednorazinsko poimanje jezika u logistici posljedica činjenice da se za polazište uzimalo strukture koje prema našoj odredbi nisu jezici pa stoga u jednoj fundamentalnoj točki odstupaju od pravih jezičnih struktura; zatim se pristupilo prebrzu genera1iziranju.

Za takve strukture predlažu i naziv sustavi simbola, pa ih je dapače moguće i interpretirati pridoda li im se kakav smisao sadržaja, no oni nisu dvorazinski jer se tu uz pridržavanje načela jednostavnosti ne da ukatalizirati kakav oblik sadržaja. S lingvističke se strane javlja sumnjičavost prema porabi naziva simbol za veličine koje se pre­ma vlastitoj interpretaciji vladaju čisto proizvoljno; III simbol, to je moguće rabiti samo za veličine koje su izomorfne s vhtstiton1 interpretacijom, koje su odslik ili osjetilna slika, kao što je Thor­valdsenov Krist simbol milosrđa, srp i čekić simbol komunizIna, zdjelice vage simbol pravde, ili koje su nešto poput onomatopoeti­ke u području prirodnog jezika. U logici se međutim uobičajilo riječ simbol rabiti u puno širem smislu, i donekle se čini probitač­nim kad se ta rjječ rabi baš za nejezične veličine koje je moguće in­terpretirati. Cini se da medu figurama igre koje su podložne inter­pretaciji i izomorfnim simbolima postoji stanovita bitna srodnost,. utoliko što ni jedni ni drugi ne dopuštaju daljnju analizu na figure,. a baš je to svojstveno znakovima. Tijekom rasprave o naravi znaka, koja se baš u nekoliko posljednjih godina zapodjela među lingvisti­ma, s pravom se stalo upozoravati na agramatički značaj izomorf­

nih simbola;Ul tradicionalna je to formulacija iste misli.

111 F.de SalUSsure npr., Coursl� str. 101, definira simbol kao nearnitraran. 112 E. Buyssens, Acta linguistica II, 1940/41, str. 85.

105

22. Konotatlvni jezik i metajezik113

Dok smo se u prethodnim poglavljima, svjesno pojednostav­njujući, bavili »prirodnim« jezikom kao jedinim predmetom teo­rije jezika, u zadnjem smo poglavlju (pogl. 21) unatoč znatnom ši­renju perspektive uz to postupali kao da je jedini predmet teorije jezika. denotativni jezik; pritom mislimo na jezik kojemu nijedna od razina sama sobom nije jezik. Ostaje nam još, krajnjim širenjem vidnoga polja, poka.zati ���9 4!t'!�!�-"k2iimSlJ�.,razil!a. i���,j� zik i onih kojima Je razina sadržaja također jezik. Prve ćemo zvati

-�ki�9.�{q.(illnLjezici, d��,,'!!.!:!gi.f},.�i. Budući da su razina izraza i ra� iina sadržaja definirane tek opozicijom i u uzajamnoj relaciji, i de­finicije što smo ih netom dali o konotativnom jeziku i tnetajeziku tek su privremene realne definicije, pa im zato ne treba pripisivati operativnu valjanost. Kad smo u 21. poglavlju definirali jezik, ta se odredba nije ticala ovog ili onog jezika nasuprot drugim jezicima, nego jezika nasu­prot nejezicima; jezik dakle kao viši hijerarhijski tip, la langue kao pojam, ili kao class as one. O pojedinom jeziku nasuprot drugima znamo da ga teoretičar u svom proračunu predviđa kao strukturno� tipološku mogućnost. Ali još nismo razmotrili kako teoretičaru je­zika tijekom analize teksta uspijeva prepoznati i identificirati poje� dini jezik kao takav. Pripravljajući se za analizu prešutno smo po­šli odatle da je predmet pred nama tekst sačinjen II određenom je­ziku, ne u mješavini dvaju ili više njih.

---

D.nIgirii"nj ečima, da bismo došli do jednostavne modelne situacije operirali smo pretpostavkom da postojeći tekst iskazuje. strukturnu homogenost pa je dakle tom tekstu opravdano ukatalizirati jedan i samo jedan jezični sustav. Ali je ta pretpostavka u praksi neodrži­va; baš naprotiv, svaki tekst ne toliko malene protežnosti da ne bi mogao biti dovoljnom podlogom sustavnu deduciranju pa bi-.1t.!_ podlogu bilo moguće generalizirati i za druge tekstove, . svaki tekst dakle sadrži obično derivate što počivaju na nekolikim uzajamno različitim sustavima. Pojedine je dijelove ili dijelove dijelova teksta moguće ostvariti:

'--T:-llraz1ičitom stilu (vezani i nevezani, poezija i proza, njihovi mje­šoviti tipovi); 2. u različitoj vrsti stila (kreativni ili tek reproduktivni stil,- tako­zvani normalni stil; osim toga kreativni i .reproduktivni stil što ga zovu i arhaičnim);

106

3. u različitoj stilskoj vrijednosti (viši i niži, takozvani vulgarni stil; osim toga i neutralni stil, za koji se ne veli ni da je viši ni da je niži); 4. u različitom stilskom sredstvu (govor, pismo, geste, zaslavni kod); 5. u različitom raspoloženju [(bijes, radost)] ;114 6. u različitom idiomu, a tu valja razlikovati : a. pojedine vrsti argota (jezici javnosti, jezici pojedinih skupina, stručni jezici), ,I

b. pojedine nacionalne jezike, j'l l c. pojedine područne jezike (standardni j kik, narječja itd. ) ,

d. pojedine fizionomije (glede izraza, ova ili onaj »glas« ili »or­gan«). Stil, vrst stila, stilska vrijednost, stHsko sredstvo, ,raspoloženje, argot, nacionalni jezik, područni jezik, fizionomija , uzajamno su solidar­ne kategorije, pa svaki denotativnojezični funktiv valja određivati u odnosu prema svima njima. Kombiniranjem člana jedne katego­rije s članom koje druge kategorije nastaju križanei koji često ima­ju posebne oznake ili im ih je lako pridati: beletristički je stil kr�'a­tivna vrst stila, koja ima višu stilsku vrijednost; slang je kreati a vrst stila, istodobno i viša i niža stilska vrijednost; žargon i k kreativne su vrsti stila, ali ni više ni niže stilske vrijednosti;1l15 svakodnevni je govor normalna vrst stila, ni više ni niže stilske v i­jednosti; predavački je stil viša stilska vrijednost, koja je govo i jezik javnosti; propovjednički je stil viša stilska vrijednost koja je arhaizirajuća vrst stila te pismo i jezik određene skupine; itd. Nije nam namjer� da takvim nabrajanjem budemo iscrpni, po 0-tovu ne da daje�Q definicije, nego da upozorimo na opstojnost tih fenomena i na njihovu mnogovrsnost ' j Pojedine članove u svakom od tih razreda i jf.dinice nji�ovih kOln­binacija zvat ćemo konotatorima. Neki od tih konotatorJ mogu biti solidarni s određenim sustavima gradbe jezika, neki slodređenim sustavima jezične porabe, neki opet s obojima. 9tprve to nije mo­guće znati jer se može mijenjati od situacije db situa4ije . Nemo-

[113 Engleski Connotative semiO�CS and metaselwttcs.J

[114 Nadopune u uglastim � unesene su prema engleskom tek,. stu.] c�d l1S 2argon će biti moguće odrediti kao neutralni stil sa specifičnim zna-kovima (obično· izrazima znaka), kod 'kao neutralni ,stil sa S(pecifičnim mani­festacijama izraza. Poslužimo li. se oznakom stil vrste za iaiom solidaran s određenom književnom vrstom (tipičan su primjer neki starogrčki dijalekti), tada terminologiju možemo odrediti istodobno kao žargon i stil V1I'ste. a znanstveni znakovni jezik (ukoliko nije sustav simbola) i kao kod i kao stiJ vrste.

107

gućeje unaprijed znati, spomenimo tek mogućnosti koje se možda javljaju· kao ekstremne, reprezentira li kakva fizionomija (izraža� vanje pojedine osobe nasl-tprot izražavanju druge) samo specifičnu porabu jezika a ne istodohno i specifičnu gradbu jezika (koja mož­da tek neznatno odstupa ld kakve druge gradbe, no ipak odstupa), reprezentira li pak kakav nacionalni jezik specifičnu gradbu jezika ili nasuprot kakvu drugo nacionalnom jeziku reprezentira tek spe� cifičnu jezičnu porabu, čim bi gradba tih dvaju nacionalnih je-zika bila istovjetna. i· .

,I

Zato teorija jezika, da bi osigurala neprotuslovan i iscrpan opis, radi analize teksta mora propisati takvu proceduru da bude moguće razlikovati te slučajeve. U dosadašnjem se jezikos,lovlju, prilično čudno, na tu neophodnost obraćala pozornost tek u neznatnoj mje� ri; djelomice je to moguće objasniti činjenicom da se polazilo' od transcendentnih stajališta pa se na primjer- s neodređenog sociološ­kog polazišta vjerovalo kako je moguće doći do postulata ( razumno je vjerovati, krivog), po kojemu društvena nonna hoće da je nacio­nalni jezik tl svojoj unutrašnjoj strukturi jedinstven i specifičan a da je, obratno, jezična fizionomija qua fiziognomija quantite ne­gligeable, pa je bez razlike valja držati tek reprezentantom naCio� nalnog jezika. Samo je Londonska škola tu bila svjesno oprezna: definicija fonema u D. Jonesa' izričito se odnosi na »the pronuncia­tion of one individual speaking in a definite style«.u8

Uz pretpostavku da je tekst neograničen (proizvodan), između dva znaka uvijek će postojati »prevodljivost«, što bi se tu imala zvati supstitucijom izraza; od tih dvaju znakova svaki spada u koji od vlastitih razreda znakova, a on je sa svoje strane solidaran s vla-stitim Lkonotatorom. Tim se jasnim kriterijem rukuje osobito lako glede fnakova velike protežnosti, s kojima se analiza suočuje u svojilnajraniji1m operacijama: svaki je derivat teksta (npr. pogla.-vlje) oguće s nekog stila, neke stilske vrijednosti, stilskog sred-stva, gota, vrsti stila, raspoloženja, nacionalnog jezika, područnog jezika, fizionomije prevesti na kakav··GIUgi ( kakvu drugu). Kao što �_.��--r-

smo već vidjeli, ako je riječ o· kakvu drugom jeziku no što j� pri-rodni, ta prevodljivost nije uvijek uzajamna; ali ako je I posri-jedi prirodni jezik, jednostrana će prevodljivost uvijek biti mo-guća. Tijekom analize teksta pojavit će se prema tome konotatori kao dijelovi što ulaze u funktive na taj način da ih je moguće uza­jamno supstituirati odbiju li se ti dijelovi, a uz određene uvjete ih je opet moguće naći u svekolikim funktivima određenog stupnja. To međutim za defiiriranje kakva konotatora nije dovoljno. Veli-činu koja posjeduje dotično svojstvo zovemo indikator, i neophod-no je lučiti- dvije vrsti indikatora: signali ( v. pogl. 14) i konotatori;---------­s operativnog je stajališta među njima razlika u toine što je signal uvijek moguće jednoznačno vezati uz određenu razinu jezika, a s konotatorom to nije tako; prema tomu je konotator indikator koji se uz određene uvjete nalazi na obje razine je21ika.

I 108

K on otatore tije kom anali ze te ks ta mora mo ,izdvoji ti iz de dukcije. Pr itom se znakov i, razlikujuć i se samo po tome što je sva ki soli da ra n s v las ti tim konota torom, pojav lj uju k ao v arije teti. T i s u var ije te ti za razliku od normalnih varijanata ( pogl. 16) pa rti kula rni pa se s nji� ma tije kom dalj nje a nalize mora pos tupati odv oje no. Time se osi­gurava,mo od mije šanja različitih gradba jezika ( i je zičnih pora­ba); a ako se kasnije trebaj u po kazati is tovje tnima, to će lako pro-izaći iz odsli kav anja.

o

Ali s ada biva jas no da s u i sami konotatori pre dme t kojega ob radba patr i lingvis tici. O bra dba i m ne s pa da u disci plinu koja anali zi ra denota tivni je zik; kojoj je je dina zadaća da izabire konota tore pa ih i zdvaj a radi nakna dne obra dbe. O bra dba i m s pada u discip linu k oja dete rmini ra n auk o' de notativ nom je zik u.

I s ada je jas no da solidarn os t među određenim ra zre dima znakova i određenim konotato rim a jes t znakovna funkcija, buduć i da s u raz­re di znakov a izraz za dotični konotator kao sadržaj. G radba je zika dakle oi je zična porab a (ili jez ične gradbe i je zi čne porabe) što ih označuje mo kao dansk i jezik izraz su za konotator » da nski« . Is to su t' ako je zič na gradba i je zična p orab a (ili je zične gradbe i jezične po­rabe) što jh označujem o kao jezičnu f iz ionomiju N . N. izraz za zbilj­s ku f iz ion omiju N . N. (za tu osobu). I ana logno tomu u svi m dr ug im s lučajev ima. N acionaln i jezik nije badava »simbol« za na rod, na ­rje čje »simbol« za zavičaj H d.

P ri kladn im se dakle čini mnoštv ol17 konota tora s ma trat i sadržajem za deno tat ivne jezike a 'o mnoštv ol17a tih sadržaj a i nj ihove izraze označav ati jezikom; naime konotativnim jezikom. D rugi m rije čima, nakon obavlje ne anal ize de notativ nog je zi ka ana lizi se tOlU is tom proce duro m mora po dv rgnuti i konotativn i jezi k. Tu će se ope t mora ti o luč iti između gradbe jezika i je zič ne porabe . ' Konotatori će se mora ti analizirati na podlozi njihovih uzaja mnih fu nkcija, ne na podlozi sm is la sadržaja koji im je p ridruže n i li bi im moga o b iti pr idruže n. N aulf o g ra dbi ko notativ nog je zi ka ne bav i se da kle predodž bama dr uštve nog .i li sakralnog zna čaja što ih se obično vezuje uz pojmove na primje r na ciona lnog je zi ka, na rječja, je zika s kupine , stila itd. itd. A li će se tom nauku o g radbi konota tivnog je zika morati p r· i druži ti i nauk o nje govoj po rabi, baš ka o što je s lučaj i s denotativ nim je zi kom.

Konotativn i je dakle onaj jezi k koji nije -prirodni te koje mu se "razj na izraza oblikuje, od razine s adržaja i razine izraza kakva de­notativnog jezika. Jezik dak le, koje mu je je dna razina ( razi na i zra-za) već je zik. . ,

116 Vidi našu bilješku 50; osobito još D. Jones, Travaux de Cercle lingu-istique de Prague IV, 1931, str. 74. [117 i 117a Danskiindbegreb; u engleskom teksru neprevedeno.] o

109

Sto tu osobito iznenađuje jest činjenica da smo zatekli jezik koje­mu je razina izraza već jezik. S obzirom naime na razvitak logike kakav su zacrtali poljski logičari spremni smo prihvatiti postoJa­nje jezjka u kojih je - -r«zir!.(1, �f14rŽ4j(l jezi];(�To�utako2:yani meta· jezžqt/l3.pri čemu se misli na jezike koji se Dave jezikom, što pre­'"edeno na našu terminologiju mora značiti: jezici kojih je sadržaj jezik. Takav metajezik mora biti upravo lingvistika.

I sad, kao što smo već primijetili, pojmovi izraz i sadržaj više nisu prikladni da budu podlogom formalnim odredbama, jer su izrazi sadržaj pojmovi koji se samostalno raspodjeljuju na veličine što se definiraju samo u opreci i negativno. Definicije ćemo zato dono­siti na drugačijoj podlozi, pa ćemo najprije razred jezika raščlaniti na razred znanstvenih i razred neznanstvenih jezika; pritom se pretpostavlja pojam operacija što smo ga već ranije definirali; kao znanstveni jezik1l9 poimamo jezik koji je kakva operacija; kao ne­

znanstveni jezik pak onaj koji nije operacija. Zatim konotativni je­zik definiramo kao neznanstveni jezik kojega su razine jedan ili više (dva) jezika, a ��iĐ��ik,.k�JtznanstvelJi .. jezik�kQj��u....razine .j�an ili više _Jdyp.J...k�ika-U praksi je, kao što smo vidjeli, obično slucaJ da je jedna od razina jezik.

Budući da se međutim - na to su nas upozorili logičari - može misliti i na znanstveni jezik koji se bavi metajezikom, taj meta­·znanstveni jezik možemo nadovezujući se na njihovu terminolo­giju definirati kao metajezik kojemu je jezik-objekt znanstveni je­zik (pri čemu se jezik što -kao razina ulazi u kakav jezik naziva nje­govim jeZikom-objektom). _ Semi()/()gi.iu. pak nadovezujući se na de Saussurea možemo odrediti ka0..!!letajezik kOje� ie __ ��:?bjekt kakay_.J:l.eZU@stveni jezik. A metasemioZogi,a, to onačno možemo rabiti kao oznaKuzarnetaznanstveni jezik kojemu su jezici-objekti semiologije.

Da bi shvatila ne samo temelje lingvistici nego i njezine krajnje konzekvencije, teoriji jezika je obveza da nauku o denotativnim je­zicima pridometne i nauk o konotativnim jezicima i metasemiolo­gijama. Ta je obveza znanstvenostručna, budući da joj je na zado­voljavajući način moguće odgovoriti samo polazeći od znanstveno­stručnih pretpostavaka.

Posljednjom nam zadaćom mora biti razmišljaj kako se na pri­mjeren način s lingvističkog motrišta raspolaže metasemiologijom. Obično će metajezik biti (ili može biti) posve ili djelomice istovje­tan sa svojim jezikom-objektom. Pa će se i sama lingvistika, koja opisuje kakav prirodni jezik, pri. opisu moći služiti tim prirodnim jezikom; isto će se tako i semiologije, koje ne opisuju prirodni jezik, moći laćati tog opisa u prirodnom jeziku; ako se to i ne sluči, jezik kojim se služe ipak će biti uvijek prevodljiv u kakav prIrodni jezik (usp. odredbu prirodnog jezika) . Slijedi da će metasemiologija,

110

I

ako nam već ima dati potpun opis jezika semiologije, vrlo veliLm dijelom morati ponavljati njezine rezultate. Ali nam načelo j$o­stavnosti ipak omogućuje da izbjegavamo slijed t�kva postupka; .metasemiologiju zbog primjerenosti moramo zasniva'ti tako da se u praksi njezin predmet za razliku od predmeta semiologije vlada ekskluzivno; a shodno se tomu moramo vladati i mi suočeni s

eventualnim metasemiologijama višega reda, ne mogu li se one više baviti' predmetima koji se za razliku od već tretiranih vladaju eks­kluzivno.

Stoga se metasemialog ne treba zanimati za onaj prirodni jezik što su ga semiolozi već bili opisali i kojim se služi semiolog, već za njegove eventualne preinake ili za dodatke što ih je uveo sen1iolog da bi stvorio svoj poseban jezik, jezik skupine. Pritom je jasno i to da metasemiolog ne treba donositi opise rečenica što ulaze u zgra­du semiološkog nauka, ako može dokazati da su te rečenice moguće tvorevine jedinica što bi već mogle biti predviđene u sustavu pri-

.. rodnog jezika. Njegovo je područje naprotiv posebna semiološka terminologija; pritom će naći da se semiolog služi trima različitim vrstima termina:

1. terminima koji kao definienda već ulazel,u sustav semioloških definicija pa su im sadržaji već

.

definirani, t .... analizirali su ih već

sami semiolozi (usp. pogl. 14). Ti termini le spadaju u posebno metasemiološko područje.

2. terminima preuzetima iz prirodnog jezi a, a u sustav semio­loških definicija ulaze kao nedefinirani tem�ljni pojmovi.t20 Za raz­liku od situacije u drugim znanostima takvi nedefinirani temeljni pojmovi zauzimaju u semiologiji posebno mjesto: budući naime da su ti nedefinirani temeljni pojmovi preuzeti iz semiologova jezika­-objekta, on će pri analizi razine sadržaja jednu definiciju dobiti iz njih. Ni ti termin�:.���l'adaju u posebno metasemiološko podruČje!

. 3. terminima koji nisu preuzeti iz prirodnog jezika (ali se q njima ipak pretpostavlja da im je struktura izraza II skladu sa sus tavom prirodnog jezika), i koji kao nedefinirani temeljni poj movi ulaze II semiologove rečenice. 'Pritom opet valja lučiti izmeđl. dvije vrsti termina:

[118 Vidi 'Prikaz J. J�l1gensena�usp. našu � 1(4), str. 9 i do [U engle-skom se tekstu govorliO metasemiotici.] I I 119 Razlog s kojega ne velimo jednostavno znano1t jest to št� moramo računati s mogućnoŠĆu da neke znanosti nisu jezici u našem sTislU nego sustavi simbola.

!

I [120 Danski indefinable, engleski indetinable�.J

1 1 1 I

a. ten;nini za varijanteU1 naJvlseg stupnja invarijanata najvišeg stupnja, što znači za varijante glosema ( i varijante signala ) najvišeg stupnja, . tj . zadnje i »najmanje« varijante (individuume i/ili lokaH� rane varijetete) do obradbe kojih je tijekom svoje analize dospio semiolog. Semiologu te varijante nužno opstoje kao nedefinirani temeljni pojmovi, budući da definicija znači analiza a analiza unutar semiologije baš tu nije moguća. S druge j e strane analiza tih va­rijanata moguća unutar metasemiologije, budući da ih se u njoj mora opisivati kao minimalne znakove što ulaze u semiologiju; i mora ih se analizirati isto onako kao što j e semiologija analizirala minimalne znakove prirodnog jezika, tj . rastvaranjem na figure a na podlozi komutacij skog pokusa, sve to provedeno jezikom se­mio loga i raščlambom na varijante. Vidjet će se da veličine što kao varijante ulaze u razinu sadržaja i razinu izraza prirodnog jezika (ili uopće u j ezik-objekt prvoga reda) u semiologij.i postaju invari­j antama na razini sadržaja.

I b. ti' rmini za kategorije varijanata i invarijanata svakog stupnja. Sad žaji tih termina, viđeni kao class as one, bit će sinkretizm

.

i veli­čina spomenutih pod a. ili njihovih sinkretizama.

Met semiologiji je shodno tomu zadaća da minimalne znakove se­miologije, koj ih je sadržaj istovjetan sa zadnjim sadržajnim i iz­raznim varijantama jezika-objekta (prirodnog jezika), podvrgne analizi relacija po istoj proceduri koja se p oduzima za I b.alizu teksta. Baš kao u običnoj analizi teksta i ovdje valja pokušati re­gistrirati veličine realizirane u što je moguće većem obujmu, tj . do­stupne kakvoj pojedinačnoj diobi. Da bismo razumjeli što se tu može dogoditi moramo se prisjetiti da se desaussureovsko lučenje na formu i supstanciju nemodificira­no nije moglo održati, pa se to lučenje pokazalo zapravo kao razli­ka među dvjema formama unutar svake od nj.ihovih hijerarhija. Funktiv j e, npr. u prirodnom jeziku, moguće držati j ezičnim ob­likom ili oblikom smisla [meningsform] ; na temelju tih dvaju različitih načina IlJ.otrenja nadaju se i dva različita predmeta; njih je međutim u s tanovitom smislu ipak moguće proglasiti istovjetni- .. -ma, jer j e različito samo motrište iz kojega ih se promatra. De Sau-ssureova n

. .

as

.

distinkcija i

.

formUlacij�' koju jO

_

j je dao ne bi 'l trebala

.

zavesti da povjerujemo kako funkti e što ih nalazimo analizom gradbe j ezika nije moguće sa stano itim pravon1 naziv*ti ' , I fizički-ma. Može se dapače reći da oni baš i esu fizičke veličine l ( ilt njiho-vi sinkt:etizmi) · što se definiraju uzajanulom - funkcijom. Zatp s e s istim pravom može reći i to da je me�asemiološka analiza satlržaja minimalnih znakova semiologije stanovita analiza fizičkih veličina koje se -definiraju uzajamnom funkcijom. U kolikoj je mje ri konač-no sve" veličine kojeg mu drago jezika, i u nj ihovu izrazu i u njihovu sadržaj,u, moguće gledati kao veličine fizičke ili svodljive na fizičke, to j e čisto spoznajnoteorijsko pitanje fizikalizma contra fenome­nalizmu, pitanje što j e upravo predmetom jedne suvremene deba� te,122 i ovdje o njemu nećemo .zauzimati stav, a niti teorija jezika o

1 12

njemu treba imati stava. U toj lingvističkoj debati naprotiv često se i u pristaša i u protivnika glosematićkih nazora mogla osjetit i sklonost nerazumijevanju stanja stvari, kao da predmet što ga ana­lizira lingvist ukataliziranjem jezičnog oblika ne bi isto tako mogao biti fizičke naravi kao i predmet što ga »istraživač supstancije« mora analizirati ukataliziranjem ovog ili onog »nejezičnog« oblika smisla. Nego, prevladavanje tog nesporazuma pretpostavka je razumijeva­nju zadaće metasemiologije. Pomicanjem motrišta, što sobom dono­si i prijelaz od jezika-objekta prema njegovu metajeziku, meta­semiologija dobiva u ruke novo oruđe, kojim se s pomoću uobiča· jenih semiologijskih metoda treba latiti analize što je sa stajališta semiologije već bila iscrpljena, te je nastaviti. Što znači samo to da se zadnje varijante prirodnog jezika dalje podrobno analizi· raju na podlozi koja je u biti fizikalna.123 Drugim riječima, metase­miologija je u praksi istovjetna s takozvanim opisom supstancije. Zadaća je metasemiologije da se laća neprotuslovne, iscrpne i što je moguće jednostavnije analize stvari, koje su semiologiji bile ne­svodljive pojedinosti sadržaja (ili lokalizirani varijeteti sadrLaja ) . te glasova (ili pisanih znakova itd. ) , koji su semiologiji bili nesvod­ljive pojedinosti izraza ( ili lokalizirani varijeteti izraza) . Metase­miološka se analiza mora provesti na podlozi funkcija i po već ski­ciranoj proceduri, sve dok se ne iscrpi i dok i tu ne dospije do zaci­njih varijanata; kad se suoči s njjma, više nije plodno stajalište ko­neksije, a željeno objašnjavanje uzrokom i povodom mora se uklo­niti čisto statističkom opisu kao jedinom mogućem (usp. pogl. 16) : zapravo krajnja situacija, fizika i deduktivna fonetika.

Bjelodano je jasno da se i konotativnom jeziku može i mora pri­družiti kakav metajezik, koji dalje analizira zadnje stvari konota­tivnog jezika. Baš kao što će se metasemiologija denotativnih je­zika u praksi baviti predmetima fonetike i semantike II reinterpre­tiranu obliku, u metajeziku konotativnog jezika svoje će mjesto u

reinterpretiranu obliku naći najveći dio prave sociološke lingvistike i desaussureovskog izvanjskog jeZikoslovlja. Tom metajeziku pat ri analiza mnogovrsnih - zemljopisnih i povijesnih, političkili .i dru­štvenih, sakralnih, psihologijskih - smislova sadržaja [inholdsme­ninger] , a oni se vezuju uz narod ( kao sadržaj za nacionalni jezik ) , uz područje ( kao sadržaj za područni jezik ) , uz vrijednosne oblike vrsti stila, uz osobnost ( kao sadržaj za fizionomiju ; zadaća u biti karakterološka124) , uz oblik raspoloženja itd. Tu svoj obol moraju

[ 121 Engleski variations.]

122 Osim već navedenih Bloomfieldovih i Neurathovih radova (bilješka

(108) vidi .i Alf Ross, On the Illusion of Consciousness (Theoria VII, 1941, str. 171).

[ 123 Danski fysisk.]

[124 Engleski a task for individual psychology. ] J

___ 1 1 3

dati mnoge znanosti, možda prvenstveno sociologij a, etnologij a i psihologija.

S obzirom na načelo j ednostavnosti ne treba naprotiv uspostavljati nikakvih metasemiologij a višeg reda, j er će njihova pokusna uspo­stava moći pokazati da ne donose drugih rezultata osim onih do kojih se već došlo metasemiologijom prvoga reda, pa čak i prije.

1 1 4

23. Zadnja perspektiva

l I i

Usko. praktičko.-tehničko. staj alište ko.jemu je tijeko.m rada često. sklon stručnjak specijalist i ko.jemu je na području lingviS�. ke po.sljedica da se zahtjev za kakvo.m teo.rijom jezika formulira ao. puki zahtjev za o.sigurano.m meto.do.m o.pisivanja daria o.granič o.g teksta, a o.n je bio. sačinjen u unaprijed definirano.m »priro.dn m« jeziku, to. je stajalište tijeko.m našeg izlaganja lo.gičko.m nužn šću

�mo.ralo. ko.rak po. ko.rak uzmicati pred sve širim zQ.anstvenim, sve širim humanističkim staj alištem, sve do.k se ho.d misli nije ko.načno. zaustavio. ko.d stano.vito.g po.imanja to.taliteta, a njega je j edva mo.­guće zamisliti apso.lu�j im.

Po.jedinačni go.Vo.rni čin sili i straživača da mu ukatalizira i sustav ko.nektiran s njim; po.j edinačna j e fizio.no.mija to.talitet, i istraživa� ču je j ezika o.bveza da ga analizo.m i sintezo.m spo.znaje; to.talitet nipo.što. zatvQren; nego. to. tali tet s ko.neksijama prema van, ko.je sile na ukataliziranje drugih j ezičnih gradba i drugih jezičnih poraba, i tek iz njih biva mDguće o.svjetljavati individualne o.so.bine fiziono­mij e; i totalitet s koneksijama prema unutra, prema ko.notiranu smislu ko.j i taj to.talitet objašnj uje u njego.vu j edinstvu i mnoštve­no.sti. U vezi s narječjem i vrsto.m stila, go.vo.ro.m i pismo.m, svako.­dnevnim jeziko.m i drugim j ezicima taj se pro.ces ponavlj a u sve širim kruzima. Najmanji je sustav u sebi spokojan to.talitet, ali ni­jedan to.talitet nije izo.liran. Kataliza za katalizom sili nas na šire­nje vidno.ga po.lja sve dok se iscrpno. ne uračunaju sveko.like ko.nek­sije. Predmet istraživaču jezika nije samo o.vaj ili o.naj po.jedini je­zik nego. sveukupni razred j ezIka, ko.jega s1.\l' člano.vi uzajamno. po.­vezani te jedan d rugo. ga uzajamno o.bjašnjUJ�i rasvjetlj uju. Nemo.­guće je povući granicu među naukom o poj . ino. m jezičnom tipu i nauko.m o. o.PĆo.j tipo.lo.giji jezIka; "unutar t tipolo.gije pojedini j e jezični tip tek izdvojen slučaj p a kao. i svi nktivi egzistira samo. snago.m funkcije ko.ja ga po.vezuje s o.stalim . U jezičnotipo.loško.m pro.računu teorije jezika predviđene su sve �radbe jezika; one tvo.­re sustav, s ko.relacijo.m među pojedinim članovima. Mo.guće je usta­noviti i relaciju; to. je kontakt među jezicima, ko.j i se pokazuje dje­lo.mice kao. posuđivanje a djelo.mice kao. genetska sro.dno.st jezika, i ko.ji neovisno o tipo.vima ko.nstituira jezične porodice; kao. sve o.sta" le, i ta relacija počiva na čistu o.dno.su pretpo.stavljivo.sti ko.ji se l

. baš kao. i relacija među dijelo.vima j ezično.g pro.cesa - manifestira vremenu, ali sam nije definiran njime.

--.� .. -

.-. .' .

1 1 5 .. --" .. �

U tu se sliku daljnjom katalizom nužno uračunava konotativni jezik, metajezik i metasemiologija. Pa se tako sve što se u prvoj instanciji a pukim promatranjem gradbe jezika-objekta privremeno moralo za­nem�riti kao netlezične predmete sada opet uračunava kao nužne Član�e u jezične strukture višeg reda. Prema tome nema nejezika koji isu dionice jezika, u krajnjoj instanciji nema predmeta što ga se ne objašnjuje s ključnog stajališta teorije jezika. Jezična se struk­tura okazuje kao mjesto s kojega se kao iz središta dadu motriti svi anstveni predmeti.

Tu teorija jezika na dosad neslućen način i u neslućenoj If H eri is­punja obveze što ih je preuzela ( pogl. 2, 7 ) , Isprva je ustroj teorije jezika bio imanentan, .. i jedini su jQl_.�Uje.vL_.bJli. . . __ stalnQ�Jt . . §!lS­tav i unutrašn� funkcioniranje� 'prIvldno na štetu fluktuiranja, ni­jaiiše��zivo"ia�r konkre'tne Jižičke " i fenomenološke zbilje. Prolazno je ograničavanje bilo cijena koju je valjalo platiti da bi se sam j ezik oslobodio svoje tajnovitosti. Ali baš tim imanentnim stajalištem i zahvaljujući njemu jezik naplaćuje cijenu koja se od njega zahtije­vala. U stanovitom višem smislu no što je to bilo II dosadašnjem jezikosloviju jezik je ponovno postao ključnom pozicijom u spo­znavanju. Umjesto da ometa transcendenciju, imanencija j oj je za­pravo dala nov i bolji temelj ; imanencija i transcendencija sjedi­njqju se u višem jedin�tvu' s imal1encfjoiii 'I("clo osnovi(;()m. UIlutraš­njom je nužnošću teorija jezika dospj'ela dotle ' da u gradbi i pora­�i, u

, cjelini i pojedinostima spoznaje/ne samo jezični sust�� , ! nego

iza jezika samog čovjeka i ljudsko druš vo, a posredstvom �ez�kk sve­koliko područje ljudske spoznaje. Tim je teorija jezika dcpsdgla cilj koji joj se nameće kao obveza: I

humanitas et unwersitas.

1 1 6

Abecedni popis definiranih termina

analitički kompleks 5 analiza 1 autonomija 40 član 56 dedukcija 19 definicij a 42 denotativni j ezik 98 derivat 21 determinacija 15 dio 57 dioba 31 dominacija 79 element 93 fakultativna dominacija 81 faku1tativnost 82 forma 51 funkcij a 8 funktiv 9 glosem 65 gradba j ezika 58 gradba priorodnog j ezika 91 hijerarhija 4 implikacija 84 indikator 99 individuum 72 indukcij a 25 interdependenaij a 14 invarijanta 63 izostajanje 48 j edinica 74 j ezrk 53 jez:ik-<)bjekt 105 kataliza 88

. . ��._ kategurija 75 -�. =- kategorija funkcije 76

. . . kategorija .fimktiva 77 kombinacija 41 komplementaITIost 36 komutacija 59 koneksija 17 konektiv 95 konformnost 96 konotativni jezik 103 konotator 101 konstanta 12 konstelacija 16

. __ 1=-�a 26

latentnost 87 lokalizirani (varijetet) 73 manifestacija 50 metajezik 104 rnetasemiologija 108 metaz:nanstveni jezik 106

1 1 7

mutacija 44 obvezatna dom'inaclja 80 operacija 6 ostvarenost 34 paradigma 54 paradigma tika 67 permutacija 60 pojam 86 po j edinačnost 33 poklapanje 49 pomišljivost 35 poraba jezika 66 poraba prirodnog je7lik.a 92 p rirodni jezik 89 p rocedura 20 proces 29 rang 43 raščlamba 30 razred 2 razrj ešenje 85 reoipročnost 18 relacija 27 riječ 61 sadržati 22 sas ta vIlica 3 selekcija 39 semiologij a 107 signal 100 sinkretizam 78 sintagmatika 68 sinteza 7 smis ao 69 solidarnost 37 speoi.fiikacija 38 stapanje 83 stupanj 24 stupanje na snagu 47 supstancij a 52 �upstitucija 62 sustav 28 sustav simbola 97 taksem 94 tekst 90 ulaziti 10 ulaz1ti II 23 1llliverzalnost 32 varijabla 13 varijaoija 70 vaI1ijanta 64 variJ etet 71 veličina 11 zasnutak 46 zbroj 45 znans,tvenl j ezik 102

)

Definicije

Termini se navode .na hrvatskom j danskom jez1lrn. Brojevi u zagradi iza pojedinih definicija upućuju na druge, tim definicijama izričito pret. JX)Stavljene defWnic11e.

1. Analiza - Analyse: opis .predme­ta ([la temelJu jednoli.kih zavisnosti drugih predmeta o njemu i jednih o drugima.

2. Razred - KCasse: predmet koji je podvrgnut analiri. (l)

3. Sastavnice - A/snit: predmeti koji se registriTaju pojedinačnom a· nalizom �ao jednol-1ko ovisni o :raz­redu i "f'jamno. (1,2)

4. Hijerarhija - Hierarki: razred raz.reda. (2)

S. Analitioki kompleks-Inddelings. komplex: razred anali.z3. jednog -te is­tog r""reda. (1,2)

6. Operacija - Operation: opis ko­ji je u skladu s načelom empirizma.

16. Konstelacija - Konstellation: funkCija među dvjema varijablama. (8,13)

j�7 ��đ�e���i�rn::k�Jes�en�ra�t�: je jedna ili vdOe konstanti. (8,9,12)

18. RecipI'OČ.nos.t - Reciprocitet: fu. =jav��jaa�� t�l��fl) konstante ili

19. Dedukcija - Deduktion: nasta· vljena ana1-iza ili analitit.ki komv1eks s detenninaoijom među d: koje ulaze u nj. (1 ,5,15) 20. ProcedUTa - Procedure: or red

operacija s uzajamnom det '. jom. (2,6,15) I

ta 7i,,;;�!:�a;;ri�r)��2S)edme- i 2�r::��� �Pa��:e;��t:�c:

tar jedne te iste dedukcije. (2,3,19) k��,F=J: �j��n:�

i�r:;�lj!�sa)t -� =J2. Sadržati _ Indbefatte: Kaže se - � """"·"'-da-{['azred sadrži svoje derivate. (2,21)

ji 9jeF'��cij�F�n��re;r��ti. -:n-.- Ulaziti .u - Indgaa i: Kaže. se da ma. (8) derivati ulaze u svoj razred. (2,21)

10. Ulaziti - Indgaa: Kaže se da funktiv ulazi u svoju funkciju. (8,9) 1 1 . Veličma - St0rrelse: funktiv iko..

ji nije funkcija. (8,9)

12. Konstanta - Konstant: funktiv

24. Stupanj - Grad: broj razreda '-posredstvom kojega su deru vati zavi� sni o svom najnižem zajedničkom rao zredu. (Ako je taj broj 0, kaže se da su derivati prvoga stu;pnja; ako je broj l , kaže se da s u derivati drugo. ga stupnja; itd.) (2,21)

nazočnost kojega je nuždan uvjet za 2S. Indukcija - Induktion: nastav· nazočnost fu.n.k:tiva s kojdm je on··-u:-�nteza s determinacijom među funkciji. (8,9) sintezama koje ulaze u nju. (7,15,23)

13. Varijabla - Variabel: funk.tiv nazočnost kojega nije nuždan uvjet za nazočnost funktiva s kojrim je OD u funkCiji. (8,9)

1 1 9

26. Korelacija - Korrelation: funk. cija ili·il� (8)

(�r Relact - Relation: funkcija i-i.

i l

28. Sustav - System: korela6ijska hijerarhija (4,26)

29. Proces - For10b: relaoijska hi· jerarhija. (4,27) 30. Raščlamba - Leddeling: analiza

sustava. ( 1 ,28) 31 . DiOlba - Deling: ana1iza procesa .

(1,29) 32. Univerzalnost - Universalitet:

Operacija s određenim :rezultatom zove se univerz.alna a njezine rezul· tante univerzalne ako se ustv,rdi da se može primijeni-ti na bilo koji pred· met. (6)

33. Pojedinačnost - Partikularitet : Operacija s određenim rezultatom zo· ve se pojedinačna a njezine rezultan· te pOJedinačne ako se us.tvrdi da se može primijen.iH samo na određeni predmet a ne i na bilo koji dru�i. (6)

34. Ostvarenost - Realisation: Kaže se da je razred ostvaren ako ga se može učiniti predmetom kakve poje­dinačne analize. (1,2,33)

35. Pomišlj ivost - Virtualitet: Kaže

�� !�i: ;ČL�itf pf�;;.�t�� a�ak;ea

.� jedinačne analize. (1,2,33)

36. Komplementarnost - KompIe· mentaritet: interdependencija međ,u članovima odnosa u sustavu. (14,28)

44. Mutacija - Mutation: funkcija

!��p�1!tj��n�:��i�t�����a�f��

cija koja je u .relaciji s funkcijom među drugim derivatima prvoga stu· pnJa jednog te istog razreda što spa­daJU u jedan te is.ti rang. (2,8,21,24, 28,29)

45. Zbroj - Sum: r.aa.ired koF je II funkciji s jednim ili više drugih raz­reda ·unutM istoga ·ranga. (2,8,43)

46. Zasnutak - Etablering: relacija među zbrojem i funkcijom koja ula. Z1 u nj . Kaže se da funkcija zasniva Z"1?rbj .te da zbr� biva zasno�an funk· ClJqm. (8,23,27,4 ) I [ : 47J Stupanje na snagu -+ lkrafttrre­deri: Za funktiv koji je nazočan u2

određene uvjete i nenazočan hz dnu· ge kaže se da je, uz uvjete uz ikoje je nazočan, posrijedi stupanje na snagu dotičnoga funktiva pa . se veli da- uz te uvj ete f.unktiv stupa na snagu. (9) 48. Izostajanje - Suspension: Za

funktiv koji j e nazočan uz određene uvjete i nenazočan uz druge kaže se da je, uz uvjete uz koje je nenazočan, posrijedi izostajanje dotičnoga funk· tiva pa se veli da uz te uvjete funktiv izostaje. {9)

49. ·Poklapanje - Overlapping: sus­pend-kana mutacija među dvama funktivima. (9,44,48)

50. Manifestacija - Manifestation: 37. Solidarnost - Solidaritet: inter- selekcij a među hi'jerarhi jama :i među

dependencija među članov·1ma odno- derivatima različitih hijerarhija. (4, sa u procesu. (14,29) 21,39) 1 determinacija među članovima �aoUi. (12,50) 38. Specifikacija II Specifikation: 51 . Fonna - Form: konstant u ma·

' --S-a ou sustavu. {lS,2B) i 52. Supstancija - Substans: var.ija-39. Selekci a - Selek tion: determi.- bla u manifestadji. (13,50)

nacija međ članovima odnosa II pro. cesu. (15,28)

j�j's��� ;;rl ��::��ah�:�l��d:It 40. Autono 4ja - Autonomi: kon- nju analizu na razrede određene uza·

stelacija unutar sustaval(16,28) jamnom relaoijom, .tak<Lda svak!i od . I tih razreda dopušta anal·izu na deri·

41. Kombinacija - ombination: vate određene uzajamnom mutaci-konstelacija unutar proCesa. (16,29) jom. (1,2,3,4,21.p,44) zrfk�:��O��-;;j

aD

i�(i�!k��o?: 54. paradi�mal - Paradigme: razred

r�a. (31 ) unutar jeZIčnoga sustava. (2,28,53)

13. Rang - Rrekke: Kaže se da de. 55. Lanac - Krede: r�ed unutar nr'iVati istoga stupnja koji pripadaju jezičnoga procesa. (2,29,53) j nom te istom procesu ili jednom t -istom sustavu tvore rang. (21,24, 56. Clan - Led: sastavnica paradig. 2 � � �� +0

57. Dio - Del: sastavnica lanca. (3, 55) 58. Gradba jezi'ka Semiotisk sprogbygning: forma koja je jezik. (51 .53) 59. Komutacija - Kommutation: mutacija među članovi-ma paradigme. (44,54.56) 60. Pe.rmutacija - Permutation: mu­tacija među dijelov.ima lanca. (44,55, 57) 61 . Rijeei - Ord: najmanJi znakovi s mogućom permutacijom. (60) 62. Supsti,tucija - Substitution: od· sutnost mutacije među članovima pa­radigme. (44,54,56) 63. Invarijante - Invarianter: ko­relati s uzajamnom komutacijom. (26,59) 64. Varijante - V8rianter: korelati

s uzajamnom supstitucijom. (26,62) 65. Glosemi - Glossemer: najrnanj-i oblici ,koJih nas uspostavi Ikao ,podlo� zi objašnjavanja vodi <teorija, ne­svodljive ,invarijante. (63) 66. Poraba jezika - Usus: supstan·

(�b�52��Jt manifestira gradbu jezika, 67. Paradigmatika - Paradigmatik: jezični sustav. (28.53) 68. Sintagmatika - Syntagmatik: jezični proces. (29,53) 69. Smisao - Mening: razred vari· jabla koji manifestira više no jedan lanac među više no jednom sintagma. tikom i/ili više no jednu paradigmu

��� (2.i�SO�š4 ,d{�7.68) paradigmad· 70, Varijacije - Variationer: kom· binri.rane vanj ante. (41,64) 71. Varijeteti - Varieteter: solidar· ne varijante. (37,64) 72. Individuum - Individ: varijaci· ja koja se ne može dalje raščlanjivati na varijacije. (30,70) 73. Lokalizirani (varijetet) - Loka­liseret: varijetet koji se ne može da· lje raščlanj:lvati na varijetete. (30,71) 74. Jedinica - Enhed: sintagmatički zbroj. (45,68)

121

��. !j-�eJ�r��k�e��fjig�rjJ'na��\t ·više paradigama 'lU1utar istoga .ranga. (26,43,54) 76. Kategorija funkcije - Funktions·

kategori: kategorija funktiva koJi se registJ'1iraju II pojedinačnoj analizi s određenom funkCIjom kao osnoVIicom analize. (1 ,8,9,75) 77. Kategorija fu.nktiva - Funktiv· kategori: kategodja registrirana raš· člambom funkcijske kategorije pre­ma funktivnim mogućnostima. (9,30, 75,76) 78. Sinkret·izam - Synkretisme: ka· tegorija što se zasniva poklapanjem, (46,49,75) 79. Dominaoija - Dominans: solidar· nost među varijantom, na jednoj stranU, ,i poklapanjem, na drugoj. (37, 49,64) 80. Obvezatna dominacija - Obliga· torisk: domi.naoija -ll kojoj je domi· nanta u odnosu .prema s·inkretizmu varijetet. (71,78,79) 81. F<tkultativna dominacija - Valg· Iri: dominacija u kojoj je domLnan·

!-ija�j�(76,�8',��)ma sinkretizmu va· 82. Faku1tati.vnost - Faku1tativitet: poklapanje s nulom u kojemu je do­m1nacija fakultativna. -(49,79,81) 83, Stapanje - Sammenfald: mani-

�i:Ci�jeS;!:r�;iz�:ps���ij�e i�e��i-čna s manifestacijom svih ill nijednog od funktiva što ulaze II sink.retJizam_ (4,9,23,50,52,78) 84. Implikacija - Implikation: ma· nifestacija sinkretizma koja je s gle. dišta hijerarhije supstancije identič­na s manifestacijom jednoga .ai .... iše

�n��� t4���23,1�52�8)inkretizam, ali

85. Razrješenje - Op10sning: Raz· riješiti sinkretizam znači uves-t,i vari.-i��e;:a�}�kš;���ani��j�taje s���z!� (10,46,49,71,78) 86. Pojam - Begreb: sjnkretizam medu predmetima. (78)

88. Kataliza - Katalyse: regi.str.ka­nje koneksija zamjenom jedne veli-

�fi� (1l,i��6�) s kojom je u sup.stitu-

89. Pri·rodni jezik - Sprog: paradig. mati.ka Ikojoj se paradigme manife­sti.raju s pomOĆlll sv.ih smislova. (50, 54,67,69)

90. Tekst - Text: s,intagmati'ka ko. joj su lanci, šire Li se beskonačno, ma.. uifestirani s pomoću svih smislova. (50,55,68,69)

9 1 . Gradba prirodnog jezika -Sprogbygning: forma koja je .prirod· ni jezik. (51 ,89)

92. Poraba prirodnog jez.ika �(f;�g:;:3bUS�=: j�{ka�(50�2, 91)

93. Element - Element: član ka. tegorije fwll<tiva. (56,77) 94. Tak.sem - Ta.xem: pomišljiv ele­

ment dopušten na onom stupnju ana-��� r��t k: �:��

kvc;

j�a �a��j(t.3��

39,93)

95. Konektiv - Konnektiv: funktiv koJi je uz određene uvjete solidaran s relacijom što uspostavlja složene jedinice određenog stupnja. (9,24,37, 74)

96. Konfammost - Konformitet: Za .dva se funktiva kaže da su kQnformni ako svaki pojedini derivat jednoga bez izuzetka ulazi u ·iste funkcije kao i pojedini derivat drugoga, ,i obratno.

98. Denotativ.nl jezilk - Denotations. semiotik: jezi:Jt kojemu nijedna od razina nije jezik. (53)

99. Indikatori - Indikatorer: dije­lovi koja. ulaze u funkti.ve tako da se funktivi uzajamno supstituiraju ka· da se odbij,u ti dijelovi. (9,23,57,62)

100. Signal - Signal: ,indikator koji se može uvijek j ednoznačno vezati uz određenu razinu jezika. (53,99)

101 . Konotator - Konnotator: indi­kator koji se uz određene uvjete na­lazi na obje razine jezika. (53,99)

103. Konotativnri jezik: - Konnotth tionssemiotik: neznanstveni jezik ko­jemu su razine jedan Hi Vii:še jezika. (53,102)

104. Metajezik - Metasemiotik: znan., !IT:1J1k� �5tl�i) su razine jedan ili

105. Jezi.k�bjekt - Objektsemiotik: jezik koJi kao razina ulazi cl jem.. (53)

1 06. Me:taznans.tveni jezik - Metavi­denskabssemiotik: metajezik: kojemu je jezik-objekt znanstveni jezJk. (102, 104,105)

(8 ,9,10,21 ,33) _ 107. Semiologija - Semiologi: meta· . 97. Sustavi 'Simbo�� _ symbo!syst�-·-!�!?'j�ik� d02JCf4�Oš�jekJt neman·

;��tist

�����e

s���ja s�o

m�zekJjili ·---- --- -

nam načelo jednostavnosti ne dors

u- 108. Metasemiologija - Metasemiolo-���88)"tabizirati oblik sadržaja. Sl , f;ri·crr�Jekti�=lJ�:' (�O��1��l(f7)

1 22

adekvatan. 30 aiksiom. 15. 24. 29. 3 1 aktualiziran, 87 alfabet, 46 alternacija. 41-42 analitički ocompleks. (del. 5). 36. 37. 92 analiza (def. I) . 22. 33-38. 59. 91-95 aposiopeza, 89 arbitrarnost. 23-24, 26, 91 argot. 107. 115 autonomija (�el. 40) . 32. 4 1 . 44 beletlristički ..stil, 107 bi.ti u fUcltciji, 39 broj. 34. 51> cilj ,teorije. 25-27. 46. 116 cr,ta ,izraza, 59, 68, 92 emta sadrlaja. 59. 68. 92 član (del. 56). 36. 38

dedukcija (def. 19). 22. 37. 63 defektivi.ranje, 85 b i l i . 71 definicija (def. 42). 27. 29. 32. 69 denotahwri jezik (def. 98). 106-114 derjvat (def. 21). 38 derivatski ""kus. 104 determinaClja (def. IS), 32. 36-37. 40. 43-44 <lio (def. 57) , 36. 38 <lioba (del. 31) . 36 diobni ,kompleks. 36 �k':!�tj�' (���i9) . 85 dvostrana funkcija, 41, 86 ekonomija, 61 element (def. 93). 61. 82 empirizarm, 20, 26 �J�j�4' IS, 2Q-.22,

1 23

24. 37, 75

fJ.eksijs�i nastavak, 48 fonem, 21; 46. 48-49, 56. 62�. 66. 94 fonetika. 60. 64. 75. 91. lB fonologija, 62, 64 ;fonometrij ski, 80 fo"ma (def. 51). 3 1 . 53. 56. 71. 74. 97. 99. 100. 1 12 formaLna definicija, 29. 39, 40, 51 funkcija (def. 8) . 39-44. 76. 81� f.tmkci]a i-i, 41-42 funkcija Hi-ili, 42 hmktiJV (def. 9). 39. 76. 1 12

glas, 13. 52. 74. l B gl.asovni poma.k:, 98 glavna rečenica, 34, 35, 69-70 gl.wa, 104 glosem (del. 65). 76. 94. 112 giosematika, 76 . 1 13

fii4�Yoi"t.b�� l(ft:iW' 73--77. 78. 99.

gmdba pn.rodnog jezika (del. 91) , 73-77. 78. 99 h;jeranh.ija (del. 4). 36. 3 8 . 4 3 , U2 hwnamza.m. 17-19. 1 15-116

idealan. - S? identičnost, jezična, -62 i.diom. l07 ;gre. 100. ,102-103. 104 im:mencija, 14. 28, 101 . 1 16 imenica, 31 .. 33 bilj. 12, 34 implikacija (def. 84). 86---!l7 ind;kator (def. 99). 108 individuum (def. 72). 79. 112 iIo.du.kcija (def. 25). 21-22. 37-38) 62 mterdependencija (def. 14). 3 1-32.1 40.

�v"'ijanta (def. 63). 61-72. 92 I iscl'pan opis. 20. 22. 25-26. 27. 34. 36-37. 45-46. 52. 81. 89. 92. 104 ;,rostajanje (def. 48). 84 moa;. 51-6{J. 71-72. 78. 98. 109-110 izrazna strana, 59 jedinica (def. 74). 81. 91. 94-95 jednaikowijed:nos-t, v. ikorelacija jednolikost. 36 jednostavnost, 60, 68 j=oWe"t.'adf.'��'i7i.j4'�. 48-50. 59. 73-75. 96-105 jezi.k.objei<t (del. 105). 110. lB

kataliza (def. 88), 89-90, 1 13, 1 1 5 �:::-"fs)lija (def. 75), 81-lB, 90, 9 1 ,

!kategorija funkcije (def. 76), 82 !kategorija fu.nktl,va (def. 77), 82 književne wste, 92 :knJiževnost, 100 Iknjiževnoznanstvena sistematLka, 92 kombinacija (def. 41), 32-34, 41, 44 »ikomhinatorička« varijanta, 78 komparacij.ski ·morfem, 32, 34 komplementarnost (def. 36), 32, 40, 44 komutacija (def. 59), 70-7 1, 103

��e't;�J!;i(��H7r'4�i,I, W 57,

1 15 konektiv (def. 95) , 69 konformnost (def. 96), 104 ikonotat,i'vni jezik (def. 103), 106-1 14, 116 konotator (def. 101), 107-108, 109 konoHrani smisao, 1 15 konstanta (def. 12 ) , 40 !konstelacija (def. 16 ) , 32 , 40, 4 4, 79 konjunkcija, 41-42 'korelacija (Hi ekvivalencija, jednako. vrijednost) (def. 26), 42-43, 44 64-65, 1 15 korelat, 43 I korijen, 47

lanac (def. SS), 36, 38, 141 latentnos! (def. 87), 18, 90

i*b�g::�H�č!�, 38, 87 logika, 37, 4�, 86, 92-93, 96-97, 100--101 , 102-\03, 105 lokalizirani varijetet (de," 73), 79, 1 12 Londons,ka škola, 62-64

I I mani.festacija (def. 50), 77, 99 matematika, 101, 104

�::i��a�dfJ3 104), 106-114, 1 16 �tamatematika, 102

m tasemioiogija (def. ·108), 110 . taznanstveni jez1k ,(def. 106), 110 m sao, 52-53 m rfem, 32, 55--56 m rfem ibroja, 32-33, 34 . mprfologija, 33-34, 60, 70 mptaoija (def. 44). 70 muzikologija, 101

nl,ionalni jezik, 107-108, 1 13 načelo analize, 30-34 načelo ekonomije, 61 načelo empi.rizma, 20, 27-28, 37, 46, 61 , 66, 85, 97

�:g�f� fe:r!:���;�ti: ��, �1, 85, 93, 104, 1 1 1 , 1 14 načelo -redukcije, 61, 67 načelo uqpćavanja, 67, 89 nazočnost, 40 nenazočnost, v. izostajanjel

-�-

, neutraI-izacija, 84-88 .ne:z.nanstveni jezik, 1 1 0 nominalizam, 103 nllŽrost, 40

obliJe, 73 oblik analize, 035-38 oblik ;';raza, 57-58, 103 oblik .adržaja, 54, 56, 58-59, 64, 103 ��:�

3��59inacija (def, 80), 85

ontologija, 73, 75-76 operacija (def. 6), 37, 43, 49, 1 1 0 op�rat.i'vna .definicija', 29, 5 1 opIS, 36 osnova, 33, 35 ostva>renost (def. 34), 43, 78

padež, 32-34 opadežni morfem, 32-34 parodigma (des. 54), 36, 38, 39-42, 54-55, 62, 8 1 para<ligmatlka (def. 76) , 43, 8 1 , 94 permutacija (def. 60), 70 perspektive teorije, 28, 92-94, 1 1 5--116 pi.mo, 46, 98, 99 bilj. 90 i 92 I pjesništvo, 18 .pođcučni jezik, 107-108, 1 13 pojam (def. 86), 73, 88 pojedinačnost (.tef. 33), 43, 78, 1 1 2 poklapanje (def. 49), 84-lJ5 pokrMa, 89 pomak rtl obl�ku, 98 pomiš:lji v. 44 pomišlj ivost (def. 35), 43 "oraba jezika (def. 66), 73-77, 78, 98-99, 104, 107-109, 1 15-1 16

7�7�� 7lr.�rnog jezhlca (def. 92),

postulat, 24, 38 povijesna znan6s,t, 17, .101 P,raški krug, 62Y4 p.ravilo prijenosa, 45, 47 prooavački stU, 106 predmet, 36 prefiks, 33 pretpostav.ka, 23-24, 40 pridjev, 31, 33 bilj. 12 prijedlog, 33 :pr-ijeglas, 42 prijevoj, 42 pr1mjenlji.vost, 23 primjer!,�ost, 23-24, 26-27, 30, 9 1 pnrodnl Jezik (def. 89), 2 8 , 96-98, 100, 102, 106, I I I , 1 13, 115 procedura (def. 20), 21, 36-37 proces ,ili tijek) (def. 29), IS, 25, 31-33, 36, 41-43, 44, 57, 96 propovjedničIci stil, 107 prora6un, 24, 26, 82, 99, 1 15 psihologija, 74, 9 2 , 114

rang (def. 43), 70 .raspoloženje, 107. 113 raščlamba (def. 30), 36

.razdioba. v. analiza razina izraza, 5�, 62, 64--66, 68, 74, 93, I I I razina sadržaja. 59�, 64-66, 68, 74, 93, I I I razlilkoW1a funkcija. 63--64 razred (def. 2), 35-38, 43

�rt��j�l�d�LW: �{ 30-31, 103 .;reaLna« definicija, 29, 46, 62, 85 realnost, 25-24, 1 16 recipročnost (def. 18 ) , 40-41, 44, 92 .rečenica, 35 _cija, 61-{;2, 66-08

���!m:�'3�3

relacIja (def. 27), 42, 44, 64, 1 15 relat, 43 riječ (def. 61), 36, 47, 70 rubni dio sloga, 34-35 sadržaj , 51-00, 64-09, 70-72, 78, 98, 110 . sadrlajna :strana, 59 sadrlati (def. 22) , 38 ��('f.l�, 31 , 33 bilj . 12, 34, 57, sastavnica (def. 3), 35-38 selekoija (def. 39), 32-34, 37, 40, 44, 51, 92 semantika, 60, 75, 91 , 1 13 semiologija (def. 107), 100-101, 110--113 signal (def. 100), 70, J08 simbol, lOS, 109 sinkreti.zam (def. 78) , 84-88, 90, 1 12 sinkretizacija, 85 bilj. 71 :::::������ ��"io, ��: 9�3, 81, 94 >inteza (def. 7), 37 s1ang, 107 :.slobodna« -varijanta, 78 slog, 34-35, 36, 45---46, 4& slovno .pismo, 66 smisao (def. 69), 53-58, 75-76, 96, J02, 1 12 113 _

-�-

smisao izraza, 57-58, 73-74 smisao sadržaja, -S8, 73-74, 103, 109, 1 13 sociologija, 1 14 solidamost (def. 37), 32-34, 40, 44, SI , 94 sonant, 34 specif;kacija (def. 38), 32, 37, 40, 44, 79 spojnik, 69 spoznajna .teorija, 96, 1 12 središnji dio sloga, 34-35 sredstvo, 107 stalnost (konstante), 17, 21 , 28 st""anje.�deL83}.-86-_ .. -stil, 106-107, 1 13, 1 1 5 stilska vrijednost, 107-108

����: lS�7ItY7, ��71, 73

stupanj (def. 24), 38 stupanje na snagu (def. 47), 84

1 25

suf-i.ks, 33 sufi.ksa1ni elemen1, 33, 35 suglaso,k, 3 1 , 33 bilj . 12, 34, 62-{;3, 70 <supostojanje, 41-42 supstancija (def. 52), 31 , 53-54, 56, 73-76, 91 , 9(,-99 supstancija .izraza, 53, 57-58 supstancija sadržaja, 53-54, 58 supstitucija (def. 62) , 70 sustav (def. 28), 17-18, 30, 32-33, 36-37, 41--43, 44, 57, 96, 1 15 sustav simbola (def. 97), 105, 107 bilj. 1 15, l l i bilj . 119 sustav zmakova, 46-50, 59, 96, 100, 101-102 svakodnevni .govor, 107, taksem (def. 94), 93-94 tekst (def. 90), 22, 25-26, 34-38, 41---42, 43--44, 102, teorem, 24, 29 ����;'�;�' 2�� I I I tijek, v . proces otilpolog.ija jezika, 1 15 1a"anscendencija, 14 , 28 , 108, 116

ulaziti (def. lO) , 39 ulaziti tl (def. 23), 38 umjetnost, 17, 101, 104-univerzalnost (def. 32), 43, 78 uopćavanje, 67-{;8, 90 u5trojstVQ, 25 uvjet, 40 »uvjetovana« varijanta, 78 varifon, 64 varijabla (def. 13), 40

�;tJ�:��a (����. ��� 'll���� 78-S0� 112 varijetet (def. 71) , 78-J!0 veličina (def. l l ) , 39, 81 , 91-95 »vezana« varijanta, 78 virtualan, v. pomišlj iv, 44 višestrana funkcija, 41, 86 vrijednost, 102 mjerne, 55-56 vrsta riječi, 42, 94

�:�t�k.i(def��6).6�i

68

�avisna .rečenica 34-35, 69-70 zavisnost, 3�3S, 36, 39 zbilja, 17 zbroj (def. 45), 81-J!3 značenje, 21 , 39, 46--48, 53, 79

;::��W,��I)t�i,98

S8-S9, 65-06, 102-103 zn3lkovna funkcija, 51-54, 56, 5S--59, 64, 109 znarrIost, 13, 79, 92, 96, l l i bilj. 1 19. 1 14 2lI1anost o književnosti, 97, 101 <znanstveni jezik (def. 102), 110

žargon, 107

Popis imena

Baudouin de Courtenay, J., 88, 99 Bierru[, A., 75 Bloomf eld, L., 15, 67, 75, 103, 113 Bogaty ev, P., 101 BUhler, K .. 15 Buysse s, E. 101, 105 Carnap, R., 101, 103 Desca!l'tes, 28 HUbert, D., 102 Holt, J., 94 Jeopersen, O., 56 Jones, D., 62-64 J"'1lensen, J., 16, 87, 103, 1 1 1 Kailla, Bine. 103 Kwylowicz, J., 75

M ... tinet, A., 88 MukafovskY, J., 101

New-ath, O., 103, 1 13 I Penttiliil A., 63, 99

I I

1 27

I RasmUS'Sen, E. TJ 16 Ross, A., l l i Russell, B . , 63, 8 1 99

SaaTIlio, U., 63, 103 Saussure, F. de, 16, 3 1 , 51-53, 56, 60, 63, 7 1 , 73, 76, 97, 99, 100, 103, lOS, l l(} Sechehaye, A., 76

Ta<'ski, A., 103 Togeby, K., 75 f��';;;�y�N.

67S.,

7�2, 63

Uklall, H. J., 16, 75, 99

Vachek, J . . 99 Vogt, H., 75

Weisgerber, L., 5 1 Wiwel. H . G . 71 W"lght, G. H. von, 103

Zwi.mer, E., 80, 97 Zwirner, K., 97

Bibliografija radova Louisa Hjelmsleva*

1922 I . Indtryk fira Litauen. I : Y dre linjer. II : I'ndre liv. [Impressions de la Li.

:::;:iC;;u,:�.]L��d� ���e:l:��g!!ln:�� 409---416, 456-464.

1923 2. Otto Jespersens vrerk om sproget. [L'ceuvre d'Otto Jespersen sur Je lan­gage.] Tilskueren. p. 48--58.

1929

kiWso�._f11�1.��d.·�VI�erer918·. 363 p. in-8·. Un resume, en allemand, de cet ou­vrage, n�dige par l'auteur, a ete pu­blie dans les Acta philo1ogica Scandi. navica IV, 1929, p. 291-292. cf. n' 21, 167.

1932 4. Etudes baltique5 . [These pour le doctorat.) (Copenhague). Xlij-272 p. in_SO. S. Rasmus Rask, Udva1gte AfhandHn· ger I. Udg. . . . ved Louis Hjelmslev med IndIedning af Holger Pedersen. [Rasmus Rask, ffiuvres choisies I . Publ.. . . par Louis Hjelmslev avec une introduction de Hotger Pedersen.] (Copen hague). Ivj-329 p. in-8·. cf. n' 6, 8, 14. 6. Rasrnus Ras-k, Ausgewah.lte Ah­handl'llngen I. Herausgegeben . . . von

��H�j:!���d:;;���&:���f �1.V;.2�.f.' 2t.-8·· 7. [Autobiographie en danoi.5.] Festskrift udg. af Kobehavns Univer· sitet (novembre), p. 149-150.

1933 8. Rasmus Rask, Udva1gte Afhand­

Unger II. Udg . . . . ved Louis Hjelms-

1 29

lev med Indledn.ing af Holger Peder­sen. [Rasm-us Rask, (Euvres choisies II. Publ. . . . par Lot.uis H.ielms-Iev aVec une introducNon de Holger Peder­sen.) (Copenhague 1932-33.) 1v-379 p. in-8". cf. n' 5, 9, 14.

9. R.asmus Rask, Ausgewahlte Ab· handlungen II. Herausgegeben . . . von Louis Hjelmslev mit einer Einlei.tung von Holger Pedersen. (Copenhague 1932-33.) .iv-379 l'. hn-8·. cf. n'. 6,8, 29. 10. Rasrmus Rask og Sverige 1812-A���r�erR�l��i�n�de �::��l ��� avec la SuMe. mustn!es !par ses let­tres a A.-A. AfzeHus.] Nordisk tidsskrift IX, 6, p. 445-456. 1934 11. Grundlaget for danSlk gram-ma tik. I anledning af to .nyere arbejder. [Fondements de la g.ra.rnrna-ire dano­..ise. A .prQpOS de deux ouvrages re.. cen.ts.] Selskab for nordisk Filologi, Aarsbe· retning for 1933, p. 2-3. 1935 12. [Compte-rendu en alleroand de: Otto Jespersen: Tanker og studier. 1932.) Indogermanisch� Forschungen 53. p. 135-136. 1-3. La ca.tegorie des eas, Etude de ���;lu������evlL' l ·x.ij-184 p. in-S". cf. n" 26. 14. Rasmus Rask. Udvalgte Afhand·

��g

%eIJ

Iin.����gV�� �J��r

H��

m�:

• Objavljena II Hjelmslevovoj knHzi Essars linguistiques, Travaux du Cer· cle Linguistique de Copenhague, K0-benhavn. Nordisk Sprog.og KuLtur. foriag, 1959.

sen. [Rasmus Rask, <Euvres choisies III. P·ubI. . . . par Louis Hjelmslev avec une introduction de Holger Pe­dersen. ] (Copenhague 1932-35.) xvHj· -403 p. in-8·. cf. n· 5, 8, 29. 15. [Interventions en danoLs. ] BeLe I, p. 2, 3, 6. 7. 8, 9-10. 15-16. 1936

!J' 'g;�re�t!'��:��:!i!e [�,��� pn!tarion linguis.tique du mauna du peigne de Setre.] [Avec tm res,wne en fran9ais. ]

�:rfIi;;�ri�o1935�rg�}7S?!.t8k6.ru1ighed 17. SynspUI1!kter for dansk f<>netik. [Poin,ts de vue sur la phonetJique da­noise.] Selskab for nordisk Fi1oiogi, Aarsbe· retning for 1935, p. 6-8 . 18. Essai d'une th60nie des monphe· roes. IVe Congres International de Linguis. tes, Resumes des communications, p. 39-42. (Copenhague.) cf. n· 35.

19. Sfe1g og .tanke. (Le langage et la

�g og Kultur V, ti, p. 24-33.

�g=� �� =�ifucie�=� A�eJ.'\Jld�e (en coUab. avec BeLe 2, p. 13-15. 21 . KinOhalJlj'l1["Ol'l no kiso..zuke. [Fon. dat-ion de la ---theorie des categories fonctionnelleS:] -

;���;[IT:r��� P�blf��nkJ.IJ: tudes IinlJuistiques], p. 193--235. [s. 1.]

TlI'aductJion japonaise par Rideo K� bayashi de n° 3, chap.itre V.

1937

22. On the Prindlples of Phonematics. Proceedings of the Second Internatio .. 1:15, C;nf�5.J. °tc1:briJ�).Sciences, 23. Quelques .:reflexio.ns sur le systeme phonique de I�indo-europeen. Melanges linguistiquBs otferts ct M. Rolger Pedersen. Acta Iutlimdica IX, l, p. 34-+\.

1 30

24. La nature du pronom. Milanges de linguistique et de philo.­;'i�58.fferts cl Jacq. van Ginneken, p. = ici-meme. p. 192-198.

��·u�i��'i�i·�:ti�51.uan1lite.

26. La eategorie des eas. Etude dc grammaire generale. II. Acta lutlandica IX, 2. vaj-78 p. ·in-8°. cf. n" 13. 27. Indiedning llil sprogv:idenskaben. Foreiresning ved Hltrredel:sen af pro. ��:,�:�

etv!dsa

�b:ft�n��;r�ft'!t den 14. september 1937. [Introduction a la linguistique. Le90n d'ouverture donnee le 14 septembre 1937 a l'occa­sion de la success40n dans la ch.a1re de linguistique comparee a l'univer­s:itt de Copenhague.] (Copenhague) . 30 t.�!d��ion angiaise JQi-meme, p. 9--20. 28. La syl1abation en slave. Beli�ev Zbornik, p. 315-324. (Beograd) 29. Ra.smus R3!Sk. Ausgewahite Abhan· dlungen III. Herausge�eben . . . . . VOD Louis Hje1mslev mit emer Binleitung von Holger Pedersen. (Cope.nhague 1932-37.) xviij-426 p. ,in·8". cf. n· 6, 9, 14. 1938

30. Rasmus Rask, �eho život a dilo. (tPtedn.aška 'proslovemi v Ostavu Ska.n­di-navskem a nizazemskem v P.raze 22. Njna 1937). [Rasmus Rask, sa Vlie et son oouvre. (Conference faite a l'Insti­oot scandinave et...neer1andais de. Pra· rz!,�e ;2;�v���s:9l:)p� 65-72. 31. Jazykova forma a substance. (Pf�

��6�=��2Š.�k1�37)��: me et substance de la langue. (Con. ference faite au Cercle Linguistique de Prague le 25 octobre 1937.) ] ibid., p. 128. 32. Neue Wege der ExperlmentaJ.pbo. netrl.k. Nordisk tidsskrift for tale og stemme 2, p. l5�t?4�._ � _

33. Uber hie Beziehungen der Phone.

���ens��ac�:sn���n CVc= schaft fUr Phoneti.k, Berlin, den 21. April 1938). Archiv f. vgl. Phonetik 2, p. 129--134. l l l-222.

34. [Intervention en fran�.] Actes du IVe Congres tnternational du Iinguistes 1936, p. 139. (Copenha­gue.) 35. Essai d'rune theorie des mOI'phe. :��16!.' 140-15 1 . Avec discussion

cf. n'" 18. -=ici-meme, 5. 152-164.

36. Etudes sur la notion de parente linguistique. Premiere etude: Rela· tions de parente des langues crooles. Revue des etudes indo-europeennes 2, p. 271-286.

37. La structuTe des oppositJions dans la langue. I Onzieme Congre.s intern.ation.al de psychologie, Pads, 25-31 ;uillet 1937, �

��r:'(��.)omptes rendus, p. 241-

1939 38. [Intervention en allemand.] :��':z��1:

nŠ�i��::S� ���:t S93f,

re;

s 6t. (Gan�) 39. Syllabl

.e as a Struotural Umt.

ibid., . 26!r-272.

40. N. 'S. Trubetz.koy. [En allemand.) Archiv f. vgl. Phonetik 3, p. 55--60. [N6arologie.) 41. Ny e:«><rimentalfunetik. [Phone", q.ue experlDlentale nouvelle.] Nordisk tidsskrift for tale og stemme 3, 5. 76-94. 42. Forme et substance loinguis.tiques. BCLC 4, 3-4.

--43:-fJ\nalyse en !iran",", de: C. C. Uh·

��boe;:;m��;�719�5raansch en Oer·

ibid., p. 7-9. 44. [ Interventions. En franl):aUs et en allemand.) ibid., p. 2-3, 6, ll , 15-16.

45. Catacteres g1rammahcatix des :lan_ F:,es creoles. I thr"oC:07o�7���

a::o:rC;:n�i�gi��r:.

eao

a,;::

pte rentf.u 4e la Deuxieme sessio�l Co­penhag'1 1938, p. 373. (Copenha"t) 46. [Interven1lion en &!lglais.) ibid., p. 374.

47. La StruCture ffiOl1P1wlogique \t)'pOS de systeme). v- Congrtr internatio"al des linguj.. ��:J:���'lf��3. (Bruges.) 1 3 1

4 8 . L e OI caraotere ooeafure ,. d u signi· fiant. vmeCongres international des linglrli. stes, Resumes des communications, p. 25-26. (Bruges.)

I 49. [Editorial (en fran�ais), avec V.�-go Brooda1.] I AL I, p. 1-2. I 50. La notion de rectioD. ibid., p. 10-23 == ici-meme, p. 139-151.

51 . Edward SOJpLr. [En anglais.) I ibid., p. 76-77. [Nc!crologie.) 52. [Nomce en fran�ais sur: S. C. :Bo. yanus et N. B. Jopson: Spoken Rus· �i,!n, A pracc·c� Course, 1939.] IbId., p. 142. I 53. [Notice franc;;ads $llLI': W·itold DoI'OSzewski: Pokrewienstwo jezyko­we �wietle fakt6w dia1ekt�cznych. [La f�Jfat�a�rE!t�� ge!s;%��e;. danie komis;i jezykowej fowarzystwa naukowego War.gawskie�o XXXI, II , I , 1938.) I ' ibid., p. 142.

�����i�aer;,Io'��fe. S�: fr;:f�� moderne VI (1938), p. 131-146, M. Grammont: La neophonoiogie. ibid., p. 205-211, Andre Martinet : Lt< pho­nologie synchronique et diachronique. Revue des cours et conferences XL ( 1939), p. 323-340.) ibid., p. 143.

55. [Notice en fran.y&:s 'Sur: Question· naire Phonologique pour servir a l'E­tude des Parlers de France. [Paris 1939).) ibid., p. 144.

56. [Notice en fu'anl):ais sur: C. Raco-;;t

ti�:u�'�r;;1:if� ;:/���!���

e�I /f9fŠ).

p. 90-138.) , ibid., p. 144.

57. Note sur les oppos.itions supp-ruma. bles. TCLP 8, p. 51-57. - ici·mc!me, p. 82-38.

58. Kurt Wu1ff. 4. september 1881 - 4. maj 1939. [En danois.) Festskrift udg. af Kobenhavns Univer· silet (novembre), p. 115-121. [Necro. logic.)

1940 59. [Noti= en firan�. sur: P. 0-. tra:ine: Remarques 'UT le. rapports

I entre les modes et les aspects en gree. B .S.L. XL, 1 (1939), p, 69-79.] AL I, 1939, p. 206. 60. [Notice en franc;ai.5 sur: Conferen· U:iv�e,s�{ensJ�u�a�is 1��

u�3:e f93{

�3Š')e des cours et conferenc�, es 1937-

ibid., p. 206. 61. [Notice en fran�ais sur: . L. Kop­pelmann: Sprachmischung u d Urver­wandtschaft. Album Phf ologicum voor Prof, Dr. Th. Baader, 1939], p. 15-26.] ibid., p. 207. 62. (Notice en franC;ais sur: A. Mi.ram· bel: Remarques de syntaxe ne-agree-kf.: f'(X�fJ)�i

p�e 6����

e defini. B.S.L. ibid., p. 207. 63. [Notice en franc;ads sur: Rolf Pip-fe�gE;fr�t

k d�C'Fi�� ���.eift et 1�7s-. nos. 10 et I I (Helsingfors).] ibid., p. 207-208.

74. [Notice en fran�is sur: A. Som­merfelt : Les tormes de la pensee et i'evolution des categories de la gram· maire. Journal de psychologie 1938, p. 170-184.] ibid., p. 208.

65. [Notice en fran.;ais sur: J. Vendry· es: La position linguistique du celti­que. The Sir John Rbys Memorial Lee· ture, British Academy, 1937. Extralit �e;

�'Xfti.1ings ofl the British Aeade.

ibid., lp, 208. �'r:(t���e�t tr:�ra!� ��:p��n��: trie. Melanges Emile Boisacq II, 1938, p. 391-394.] ibid., p. 208.

1941 67. De grammatiske kategorier. [Les categories grammaticales.] Translatoren 3, .p. 8-16. 68. [Interventions.] BCLC S, p. 3, 7, 8, 14. 69. Phonetique eXlperimentale. ibid., p. 1!>-11.

70. Kurt Wulff. (En francais. Avec bvbliographie.] ibid., p. 23-28. [Necroiogie.]

1 3 2

;Ao��/it 1�2����Udtas\.!i Louis HjelmsJev. [Correspoooances de Rasmus Rask. l: 1805-1819. lJ: 182!>-1832. Publ. . . . par Louis Hje!m· !Slev.] (Copenhague). 2 ,vol. dn-8°, xvj� 459 + xij402 p.

�;�.B[��E�g����::t!:r�=: stiques d'ordre th60rique.] Arbog for nordisk malstrav 4, p. 81--S8.

l�' J��PJ��'}':al�n�x:n�n?i�: Handboek voor wetensehap, kunst en godsdienst I, 1938, p. 239-284. - -: Zur Grundlegung der Morphologie und der Syntax. AI�emeen Nederiands ���l���i�II (i��8teg�i4t-��4�SY� - -: Wort und Wortstruktur. Extrait de Neophilologus XXIV. 1939. - -: De s/rue/uur van het Nedu· lands. Ex.trait du Nieuwe taalgids XXXIII, 1939.] AL lJ, 1940-41, p. 61-82.

�ilh��kt�l��dDe�nSi��b�ri� ':J� f.a{9f7.�/e der Geisteswissenschaften ibid., p. 62-83. 75. [Compte-rendu en francais de: L' udovft Novak.: Zdkladnd jednotka gramatickeho systemu a jazykovd ty· polagia. [L'element fondamental du systeme i§rammat>ical et la typologie linguistique.] Ex.trait du Sbornik Ma· tice Slovenskej XIV (1936), no. 1-2, čast' prva: Jazykoveda (TtUrćian.s.k:Y Svaty Martin).] ibid., p. 63-64.

L���r;nN���dK �k���� o;!�: kam štrukturalnej jazykovedy. [ Sur les problemes fondamentaux de la lin· ���:!zi�

eM:t��C1l�����kef�Vrui(

t193�� �k9 Is;�:f �r::�jYkOveda

J<trurčian.

ibid., p. 64-65. 77. [Compte-rendu en francais de: Ed. ward Sapir: Glottalized consonants in Navaho, Nootka, and Kwakiutl (with a note on Indo-European).' Language XIV (1938), p. 248-274.]

78. [Notice en franc;ais sur: L'udovft Novak: Quelques remarques sur I, systeme phonologique du hongrois. Extra1t des Etudes Hongroises (Pa· ris) , ann6e 1936-37.] ibid., p. 67.

79. [Notice en fran91!lils S'ln": E. A. Spei-

�[� ��93r)i.tf;.l1i87!.!;g��rty. Language ibid., p. 68. 80. [Notice en fran�ais sur: C. C. Uh· lenbeck: Grammatische invloed van bet Algonkinsch op het Wiyot en het Yurok. Medd. d. k. Nederl. Akad. v. Wetensch., afd. Letterkunde, n. tT., deel 2 no. 3, 1939, p. 4 1-49.) ibid., p. 68. 81 . [Notice en franc;ais sur: B L. Whorf: Some verbal categories in Ho­pi. Language XIV (1938), p. 275-286.) ibid., p. 68. 82. N. van Wijk. [ En fra.nc;ais. ] ibid., p. 108-110. [Necroiogie.)

83. (Compte<rendu en franc;ais de: Melanges 1inguistiques offerts tl Char. les Bally, 1939.) ibid., p. 1 1 1-116. 84. [Cornpte-rendu en anglais de: Paul Christophersen: The Articles, 1939.] ibid., p. 1 16--1 17.

����6;:;:F��nd::ti����rlan��: age, 1939.) ibid., p. 122-126. 86. [Notice en anglais sur: Paul Ani­ste: .Hiiu rnurrete hiiiilikud. With a

Summary pp. 272-274: The Sounds of the Hiiumaa Dialects. Acta et Corn­mentationes Universi.tatis Tartuensis (Dorpatensisj B XLVII I , 1939.) ibid., p. Ba-Bl.

87. [Notice en franc;ais sur: C. BatHs­ti: Fonetica generale, 1938.] ibid., p. Bl.

88. [ Notice en f.ranc;ais sur.:.... N. B0g­holm : English Speech frotJ;1 _an.._Histb-­rical Point of View, 1939.] --ibid., (p. 131 . 89 . [Notice en angla1s sur: A1f Brahde: Engelske Verber og Adverbier. [Ver· hes et advepbes ang1ais.J 1938.) ibid., p. Bl.

90. [Notice en anglais sur: J0.rgen J0rgensen : Imperatives and Logic. Erkenntnis VII (1939), p. 288-296. - -: Reflexions on Logic and Langu· age. The Journal of Uni/ied Scietlce (Erkenntnis) VIII (1939), -p . .2l8-228.- .. - -: Empiricism and Unity of Scien· ce. Ibid. IX (1940), p. 18 1-188.) ibid., p. 134. 91 . [ Notrice en fran93Jis sur: Ivan Le· kov: Osnovi na fonetičnata i fonolo-

1 33

gićna sistema na sA.vremennija bal· garski knižoven ezik. Extrait de l' Annuaire de l'Universite de Sofia, Fa· ���� �tJt���d�0�1��;36�u!� zuge des Phonetisc1:.en und phonolo· gischen Systems der neubulgarisehen Schri/tsprache.] ibid., p. 134-135. 92. [Notice en fran98is sur: Iv. Lekov: Projavi na fonologična svraxstaratel· nost' v razvoja na bal�arskija, polski-!4k�d�;:i��'�a e���k��Lf9f�� p.ngs!fcif Resume en franc;ais (p. 105-106): Ma­nifestations d'un vHe exagere phono­logique dans le developpement des langues buigare, poionaise et tehi:· que.] ibid., p. 135. 93. [ Notice en anglais sur: Ida C. WaTd : The Phonetics ot English, 3e oo. 1939.) ibid., p. 135. 94. [ Intervenmons.] BCLC 6, p. 6, 12. 95. Connectif et e voyel1e th6matd.que » en hongrois. ibid., p. 12-13. 96. »AkustiSik sprogrestetik",. [ »Es­Ith6tique acoustique de la langue«.] Nordisk tidsskritt for tale og stem me V, 5.

1942 97. Sprogslregtskab. Re.ume af fore­drag a Translat0rforeniogen 17 . 10. 41 . [Parente d e langues. Resume d'une conference faite a l' Association des t:raaucteurs le 17 ootobre 1941 . ] Translatoren 4, _p. 1 1-16, 30-32. 98. Vilhelm Thomsen. Foredrag ,paa K0benhavns un-iversitet 26. januar 1942. [Vll.lhelh1 Thomsen. Conference

� don:nee il l'Unlve.rsite de Copenhague le 26 janvier 1942.] Gads danske Magasin, p. 136--147.

1943

�h7��� ;; S�;�re 2, p. 29-44. =�ci·meme, p. 6�1. 100. OMKRING SPROGTEORIENS GRUNDlAGGELSE. [Autour de la fonaation de la theorie du langage.] Festskri!t udg. af Kobenhavns Univer· sitet (novembre), p. 1-113.

PuhNe en meme temps separemetlJt, �4f'

e, lIS p. in-8·.

101. Sproget. [Le Langage.]

f�::zit�;k R:lot�::j::::,k�t7��5. En 102. S0ren Peter Corsten. [Biograpb.ie en danois.] Salmonsen Leksikon-Tidsskrift 3, col. 582-583. 103. Sigm·und Feist. [B1o�3\Phie en danaits.J ibid .. col. 592-593. 104. Eduard Schwyzer: [ Biographie e.Il danoils.] ibid., col. 610-1 1 .

105. Karl Verner. [.Bi�ra!Phie, revisee, en danois.] Biografisk Leksikon 25, p. 350-352.

106. Kur.t Wulff. [Biog.raphie en da· nois.] ibid. 26, p. 352-355.

1944 107. H. C. Andersen: Kejserens nye KIreder. Les habits neufs de l 'empe­reur, paa femog.tyve Sprog, en vingt. -cing laIl:gues , udgivet af, publ-le par, LotUS HJelmslev & Axel Sanda!. (Co­penhague). 184 p. ·in-8·. 108 Sprogbygning og sproghrug [Schema et usage de la langue ] Selskab tor nord,sk fLloiog!, Aarsbe retmng tor 1943, p. 6-8. 109. Modeme sprog:trenkning. [Conc� �?�n:k��:i

s d��, 1�.14tel; . (Co-

.penhague). 1 10. Andreas Blinkenberg. (Biographie en danois.] Biogratisk Leksikon 27, 84-85. 1 1 1 . S0ren Peter Co.r:tsen. [Biographie en danois.] ibid., p. 158,

1 12. Kaare Gnmbectr;- [Bi.ographie en danois.] ibid., p, 233-234.

1 1 3 . Nogle Mejeriord i sprogvidenska.. beHg Belysning. [Quelques termes de

�ot;d�k S�U;j;�ft{d;s���10���

eil>-

-1 89, 201-202.

1945

� I?i.tX:/ft�).=.?3(f· [��r���:f·l

1 34

1 15. Internationale ord. [Mots !interna· tdonaux.] Translatoren 7, p. 50-54. 1 16. Kaj Barr. [Biogra.phie on dartois.] Salmonsen Leksikon-Tidsskrift S, coL 257.

1 17. Louis Gauohat. [ Biogra.phie en danois.l ibid .. cOl. 265-266.

1 18. Jens Holt. [B.iog.raphie en da· nois.l ibid., co!. 266-267.

1946 1 19. Giulio Ber·tOl1li. [ Biographie en da­nois. ] Salmonsen Leksikon-Tidsskrift 6, col. 712-713.

120. Renward Brandstet·ter. [B.iogra.. phie en danois.] ibid., col. 714. 1 2 1 . Norbert Jokl. (Biogratphie en da· nois.] ibid., coL 769.

122. ([nterventions en fran�atis et en

�(l'i.CLs7� p. 3, 4, 5, 9, 1 1 . 15-16, 17,

123. Les degn!s de comparaison. ibid" .p. 14.

1947 124. La d:issimila·tion d'a5'piration. Revue des Etudes indcreuropeennes IV, p. 69--76.

125 . . Prob16my semanthlcy. [Les pro­blemes de la sernantique.] [Conferen­ce donnee au Cercle Hngu:i.stique de Bratislava le 30 mai 1947.] Slovo a tvar I , p. 63-64.

1948 126. Sprog og system. - Verbet og nomi:nals::etni,ngen. [Langue et syste· me. - • Le verbe et la phrase nomina· le.] [Resume en danois de deux com· munications presenMes II l'Acad6mie le ter novembre 1946.] KDVS, Oversigl , . . 1946-1947, p, 32. *cf. n° 129. 127. Sprogets gru.ndstru.k:tur belyst ved simple modeller. [La structure fondarnentale de la lan�e, ćclaircie par quelques modeles sunples.] [R6-sume en danois d'une commwl.ication presentee il l'Acad6n.ie le 25 avlil.] ibid., p. 55. cf. n· 128, 145,

128. Stnlctu.TaI Analysis of Language. Studia linguistica I, p. 69-78. Version angla1se de -no 145. cf. n° 127. = ici·meme, p. 27-35.

129. Le verbe et la phrase nominale. Melanges de philologie, de litterature et d'histoire anciennes ofterts tl J. Ma. rouzeau, lP. 253-281. cf. n° 126. �Iici.,meme, p. 165-191.

130. [Editorial. En fran�. ] A L IV, 1944, p. v·xj. =li.ci-meme, p. 21-26.

131. Kr. Sandfeld. [En tiran�ais.] ibid., p. 13f>-.139. [Necrologie.] 132. [Compte-rendu en tran�ais de: Bjorn Collinder: Introduktion i sprak­vetenskapen. [ Introduotion a la lingu· istique.] 1941 . ] ibid., p. 140-141 .

133. [COJnpte...rendu en fu-an�ad.s de: Georges Gougenheim: Systeme gram­matical de la langue franfaise, 1938.] ibid., p. 141-143.

!i�c�afe1�a��� � lin�dti���

La comparaison en linguistique. �ull. de la Soc. de Ling. de Paris XLU, l, p. 1-16. 1946,] i ibid., p. 144-147. [Chronique.] 135. Les ·methodes structurales et leur h1it�ri���. e[R���� d���es ��Tr��

AL V, 1945-49, �5�O. Reponse li MM. strom et Frei [a propos de l'Editori de Acta L1n.l?JUi.s-­tica IV] , AL V, p. 62�3.

139. Det dndo-europre·is·ke grundsprog. [La langue-mere iiOdo--europee.n.ne.) TranSlat�.ren 12, lP. 18-25.

140. Role sUuctu:raI de l'ordre des mots. Journal e psychologie normale et patholog que, 43e aIU1ee, .p. 54-58.

141. Sem tikke.ns grundproblem. [Le probleme; fondamental de la seman­tique.] [Resume en danois d'une com· munication presentćc a l 'Academie le 28 .vril 1950.] KDVS, Oversigt . 1949-1950, p. 50.

1951 142. [Interventli.ons.] J Actes de la Conference europeenlle de

semantique (Nice 26-31 mars 1 51) organisee par E. Benveniste ave1 1Q participation de . . . L. Hjelmsle ' " I �passim). [Roneographie. ] Paris.

[43. Grundtrrek af det danske udtryk.s- : [t��� 'r:�d�:-��t:xeng�ks�!t:��

eJ;

;X!i�:��a����O�� ����e��J��

glotte.] [Conferences donnees a la Societe de phi.Iologie nordique le 23 et 30 nove Ere 1948.] Selskab fo nordisk jilologi, Aarsbe-retning 19 9-50, p. 12-24. ce donm!e a la Societe Danoise pour

les Etudes Anoiennes et M6dieva:les le 144. Commenta:lires SU�'la vie et l' 13 avnU 1945.] ceu'Vre de Rasmus Ra Classica et Mediaeva1ia IX, 1947. p. Conferences de l l'Institu de linguisti· 272. que de Z'UniverSite de PariS X, p. 143-

1949 I �::7. I . .: ,;�-136. RJasmus Rask 1787-1832. [Iliogra· 145. Metod stri.tktumogo anal�-·-v phie �n danOiS.] . l:ingvist.i!ke. [Methode de I'analysc fj�

181�ske person1tgheder U, p. structurale en linguistique.]

137. Forelebige unders0gelser til en sammen1:ignende sprogtypologi. [Re-

:.;r:�7�'1='i[R�w!:6 en danois d�une communication pre. sente. e ,1'Acad6nlle le II mars 1949.] KDVS, Oversigt ' . , 1948-1949, .p. 45--46.

1950

��:;.%n�.mteI'ill8<tionaJ de

1 35

, AL VI, 1950-51, p. 57�7. Version rosse de n° 128. cf. n" 127.

146. Giulio B_. [En fran�.] ibid., p. 94-95. [N6crologie.]

1953 147. PROLEGOMENA TO A �HEOxr---­LANGUAGE. Tcansl. by Francis J. ���ll�iv�p�C:: ir: Ar:/;{;O;!�g;'!:/d Linguistics. Memoir 7 Of the llAL ov-92 p. in.8". cf. ,," 100.

I I 'I

148. Pr1ndpes de linguistique gene ti­que. [Res-urne en d.ano1s d'wte com· munication presentee a l'Academie le 27 fevrier 1953.] KDVS, Oversigt . . . 1952-1953, p. 47.

�,��fa1���� �:O!�dfo

��vS;�t�� A.rsfest 26. november 1953. [La forme du co.ntenu linguis tique comme fakt sQCial. Discours prononce a la f8te an­niversaire de l'Un.iversite de Copenha­gue le 26 novembre 1953.]

f:����i�e !:t�f:tsi:'i�'L�r�;: �'. 1�

-95.

1954 150. ALMINDELIG FONETIK. [PhO-N�:�isk 1�:::��'}or talepredagoger I, p. 223-307. (Cqpenhague.) 151 . Men:neskeraceme og sprogene.

���,C�a�� �a;rui;�r, p. 83-103. (Copen. hague). I 152' j'

Olger Pedersen. 7. apnI 1867--25. ktober 1953. Tale oi V�denskaber­nes S lskab, mode den 12. maI1ts 1954. [Eloge (en danois) de Holger Peder­sen prononce a l'Academie Royale des Sciences et des Lettres de Danemark le 12 mars 1954.] KDVS, Oversigt . . . 1953-1954. p. 97--115.

153. La stratification du langage. Word lO, p. 163-188. = Jci meme, p. 36-68.

154. Holger Pedersen. 7. april 1867--25. olotober 1953. [En danois.] �i���s����:!t��f. ��b9�&'": fJ� logie.]

1956 155. Erodes de phonetique diaiectale dans le dQIl13Jine letto-lit:ua.nien. Scando-Slavica n, p. 62--86.

156. Om numeru.s og genus. [Nornbre et genre grammaticaux.] Festskrift til Christen Moller, p. 167--190. (Copenhague). 157. Anim6 et inan:i.me, persormel et non·personnel. Travau.x de l'Institu.t de lmgUl$ltque- I, p. 1 55-199. (Pa-vis) . = ioi meme, p. 2 1 1-249.

1Z�ir�ukl;�.,}'il':.'�%.d�/6r):;et�: in-8°.

1 36

Un resume en da'flOi& de ce ·travail se trouve dans KDVS, Oversigt . . . 1956--1957, p. 41 . = dci meme, p. 199-210.

1957 159. Dans quelle mesure les significa­mons des mots peuven.t-elIes etre ron· S'iderees comme formant une structu­re? Reports for the Eighth International ��:l1957, Dir, L���6��8fstO;;l�9 Au-Reproduit dans Proceedings of the VIII International Congress of Lin­guists, p. 636---<i54 (Oslo 1958). = ici meme, p. 96-1 12.

!�i;:ti�� I1�f������! 'd!�'�X:;re�: sion. [Resume en danois d'mt -travail presente a l'Academie le 15 fevrier 1957.] KDVS, Oversigt . . . 1956-1957, p. SI.

��tl1n�� �t���e:ti� . HA J�t�J��

��h ���f�:ler����o ��= Part I : General Theory by :;ruj. Ul· dal!.) TeLC X, I . vj-90 p. in.a-. A l' exception de la Preface, cette premiere partie (qui constitue tout ce qui a partU jusqu'ici de cet ouvrage commun de Louis Hjelmslev et H. 1. VIdall) a ete r6d .. lgee entierenlent par H. J. Uldal!. I

Il a ete don.ne de cet ouvrage, en 1936, un echantiHon 'Proisoilre avec quel­ques pages spemme.ns, di.stribuć aux membres du VIe Congres mtematiO­nal de linguistes, et non mis en vente (12 p. jn-80, Cqpenhague-Aarhus-Lon­dores).

1958 162. Essai d'une critique de la me. thode dite glotto--chronologique. Proceedings of the Thirty-Second ln· ternational Congress of Americanists. Copenhagen, 8-14 August 1956, p, 658�6. (Copenhague). 163 i [AUooution.] I Acttz Congressus Madvigiani'J Procee· dints of the Second International Con­grefs of Classical Studiess, �ctes du De�ieme Congres International des Etu'des Classiques [Copenhagu� 1 954] l, 1957, p. 3 1-33. (Copenhaguel, 164. Introduction a la discussion ge­nerale des problemes relatifs a pho­nologie des langues mortes, en l'espece du gree et du la.tin. ibid., l, p. 101-1 13.

165. [ Interventions en f,ranc;ais.] Proceedings of the VIII International Congress of Linguists, Oslo 1957, p. 143-144, 196-197, 66&-<;69, 704.

166. Vote of Thanks. [Discours pro­nonce a la reception offerte par le gouvernement norvegien.} ibid., p. 59S--597 (Oslo).

167. IppanbunpO no gemi. Kobayashi Hideo yaku. [Traduction japonaise de n" 3 par Hideo Kobayashi.] Tokyo. xij­·330 [l. 'in-8°.

VARIA (Vulga.risat-ion, Wonnation, epheme­rides, etc.)

l'. [Sur l e congr�s a Nyborg de la Confederation Internationale des Etu­diants. ] Ekstra-Bladet, 18. 8. 1925. [Chroruique.]

2'. Aandsarbejdernes Internationale. [Sur l'Institut International de Co­operation Intelleotuelle de la Societe des Nations.] ibid., 19. 10. 1925. [Chronique.]

3'. Intel1ektuelt samarbejde. Dets or­ganisation og dets betydning. Indtryk fra instituttet i Paris. (Cooperation in­tellectuelle. Organisation et :importan· ce. Impressions de !'institut de Paris (c.-a-d. de l'Institut International de Cooperation Intellectuelle de la Socie. ,te des Nations).] Quod Felix, 3" annee, n " 9-10, 8-23 fevrier 1 928.

4'. Verdens f0,rste Sprogforskerkon­gres. (Le ter Congre.s international de lingul'stes.] NationaItidende - Dagens Nyheder, 12. 5. 1928. [Chronique.]

5'. Vor Sprogrets Forhistorie. (Pn!hi· stoire de notre familIe de langues.] Cry, 1928.

6'. Det li.taun.ske FoLk og de� Sprog. [Le peuple 1ituanien et sa langue.] Cry, 1 928 n° 37, p. 289-296. Tex,te identique a n° 7'_

7'. Det litaui.ske Folk og dets Sprog. [Le peUJple lituanien et sa langue.] Copenhague 1930. 16 p. dn-Wo Texte ,identique a n° 6'.

8'. Det humanist-iske Fakultet. [Sur la FacuLte des lettres de l'Uruiversite d' Aarhus. ] Den jyske Akademiker, 7e a.nnee, n° 8 , 12 juin 1936.

9'. Ny dansk-franslk Ordbog. [Nou­veau diotion.na,i.re danoi'5·fran�.]

137

[Compte-rendu d e : A. Blinkenberg & M. Thiele: Dan$k·fransk Ordbog, 193? }, Politiken, 10. 3. 1938. [Chronique] .

1 0 ' . Vilhelm Thomsen. Aarhuus Stiftstidende, 25. 1. 1942. (Chronique.]

1 1 '. Vilhelm Thomsen. Berlingske Tidende. 25. 1. 1942.

12'. Johannes V. Jensens nye Bog. [Nouveau lIvre de Johannes V Jen· sen.] [Compte rendu de: Johannes V. Jensen: Om Sproget og Undervisnin-1942.] Politiken, 4. 4. 1942. [Chronique] .

1 3 ' . Den nysproglige almendannelse. [ La civti.-lisation generale dans l'enseig­nement des lycees danois, ISection des langues v,lvantes. ] Gymnasieskolen XXV, 1942, p. 352--355.

14'. Sprogvidenskab. [La linguistique. J Danmarks Kultur ved .4ar 1940, VIt p. 1 74-187. (C<,penhague 1943).

15'. Da·nsk Sprog og KultuT som Eks­por-tvare. [Sur un cours de langue et de civilisation danoises enregistre sur des disques de gramophone et lance par Del Danske Selskab (Societe Da­nol·se).] Nationaltidende. 10. 1 . 1943. [Chroni· que] _ 16'. Zara.thushtra og Danmark. (Comp.. te orendu des Codices Avestici et Pah­lavici BibIiolhecae Universitatis Haf­niensis, 12. vol. de fac-6imi1es, 1931--1944.] Politiken, 5. 8. 1944. [Chronique] .

17'. [Le voyage d e Rasmus Rask en Islande.] [En danois.] N. E. Weis: Hvor Minderne taler, Pe-�����nf9J�.

Vark, p. 1 16-1 19. (Co--

18'. Vi1h. Thomsen. [En danols.] !bid., p. 16{}.-162 .

19'. Vidensk3Jbsmand og Boheme. [Sa­vant et boheme.] [Sur Karl Verner.] Aarhuu.s Stiftstidende, 7. 3 . 1946. [Chronique] .

20'_ Vi1h. Thomsen. [ En danois.] Danmark 5, 1945, p. 241-244.

2 1 ' . Estland, Letland og Lita'llen. [L' Eston-ie, la Lettonie et la Lituanie.] Frit Danmark, 5e annee, 1946, n° 19, p. 7 et p. lO-I l . 22'. Knut Hagberg: Sredernes Bog. Dansk Udgave ved Louis Hjelmslev.

ibid., tP. 135.

25'. Skal vor nordiIske arv tvangsud­leveres ? [Sur les manuscrits 'IlOrrois

�oTi�rk".';!'8��:]

1952. (Chronique].

14', Alfabetets gAder. Msluttende svar. [Les enigmes de l'alpbabet. Reponse finale.]

KRATICE U BWLIOGRAFIJI

AL BCLe IJAL KDVS

KDVS, Oversigt

TCLe TCLP

1 38

= Acta Linguistica (Copenhague). = Bulle1in du Cercle linguistique de Copenhague. = International lournal of American Linguistics. = ���if�1�i§�i�:c�k:t

VJ�rr:t�::d� g:��::rk��ademie = Det Kongelige Danske Videnskabernes Selskab. Oversigl

over Selskabets Virksombed [Annuaire de l'Academie Ro­yale des Sciences et des Lettres de Danemark] . Travaux du Cercle linguistique de Copenhague. Travaux du Cercle linguistique de Prague.

Izbor Iz bibliografije Louisa IHj�lmsleva

I J I

1. o mjestu Q povijesti znanosti:

H. Arens, Spraahw1ssenschaft. Der Gang ·ihrer EntwiCk.1W1.g von der Antike bis :rur Gegenwan, Freiburg-Mtinchen '1969.

G. C. Lepschy, Die strukturale Sprachwissenschaft, Miinchen 1969.

M. Bierwisch, StrukturaJ.is.mu.s. Goschichte, Probleme UIlld Methoden, .in: Kurs· buch 5 (1966), S. 77-152.

2. O Hj�JInslevoVQj biografiji:

E. FJ.scher·J0rgensen. Louis HjeJnl'siev, m: Acta Linguisrt:ica Hafuiensia IX (1965/66), S . III-XXII.

3. O teoriji znakova: I / ict'�s.' iB�3i?3� de si:gne dans la glossematique et dans -l'esthetiquer in:

H._ Spang.Hanssen. Recent TheaI1ies cm ,the Nature of the l Lingurisllic Sign. TCLC IX, Copenha.gOl1 1954.

4. Optl prikazi closematlke;

B. Siemsema, A Study of GlosscmatIios, The Hague '1965.

H. J. UldaIJ, Out1iale of G1ossematics, TCLC XI, Copenhagen 1957.

5. Prikazi :

C. E. Bazel!, Review of Louis Hjelmslev: Omkri.ng Sprogteoriens GrundJaeg· gelse, in: Archj""-lll LmguistIioum I (1949), S. 89-92.

��.,:g'J�,"%'.�No�:wT:'= J�e��':g <§� �f{(i�e:m.ew 81-96.

P. L. Garvti.n, Review of Prolegomena Ito a Theory of Language by l..ou1s Hjelm· slev, in: LanllW'ge 30, l (1954), S. 69--96.

!: �iAr'ib�31i954r k"m��sFlev: Prolegomena .to a Theory of Laoguage

R. Katičić, Danska strukturalistička Jkola / Glosematika, Suvremena lingvcis-tika, 2, ZagrcIb, 1963, �2. +'1 tij��Jn�Bsii�2do�ftie3.

de la th ·e Jmguis1tique de Louis

H. Vogt, Rmcw of Louis Hjelmslev, <>mkIrinll Sp teoniens Grundlaeggelse, in: Acta Lmguistka IV (1944), S. 94-99.

1 39

6. Ostalo: � . ,I , W. Haas, Concenrring Gloosematics, in: Archl LinguistIicum VII� (/95P), S. 93-110. I " S. Johansen, Glossematdcs and Logistdcs, in Acta Linguistdca VI

1(1950-51) ,

S. 17-30. I L W. Thilmmel, Dom'mum CuITebaT. Die syntagmatli.schen und paradigma en

Funktionen der Glossematik: in der generati.ven TransfOJ:'lIlatio11lSgram.matik, m: Acta Linguistica Hafnienslia XI, 2 (1968), S. 191-210.

G. Ungeheuer, Logischer Positivismus und modeme Linguistik (Glossemati.k), in: Sprakvetenskap1iga Sallskapets :f UppsaJa Fčrhandlinga:r 1958-60, ( 1961) , S. 1-24, abgedr. in: G. U., Sprache und Kommunikation, Hamburg '1972, S. 139-162.

H . Schultink. Hjelms!ev's Enl(p:icical Principle, in: Hammenich, Jakobson, Zwir· ner (Hrsg.), Form & Substance, Copenhagen 1971, S. 39-46.

A. Nehring, Die Glossematlk. Ein ik.rischer Versuch, in: Die �ache 5 (1959), S. 96-127.

Svezak 6 časopisa .L<lngages« (1967) sadrži isključivo članke o giosematici.

1 40

Sadržaj

Predgovor 5 BjeJmslev: Prolegomena teoriji jezika II

l. Proučavanje jezika I J ezična teorija 13 2. Teorija jezika I humanističke znanosti 17 3. Teorija Jezika I empirIZam 20

4. Teorija Jezika I IndUkcIJa 21

5. Teorija J ezika I realnost 23

6. CUj teorije j ezika 25

7. Perspektive teorije J ezika 28 8. Sustav de!ln1clja 29 9. Načelo analize 30

10. Oblik analize 35/

ll. Funkelj e 39

12. Znakovi I figure 45

13. Izraz I sadržaj 5 1

14. Invarijante I varijante 6 1

1 5 . Gradba J ezika I Jezična poraba 73

16. Varijante u gradbl Jezika 78

17. Funkclja I zbroj 8 1

18. Sinkretizam 84

19. KataUza 89

20. Veličine analize 9 1

"21. Jezik 1 nejezlk 96

22. Konotatlvn1 J ezik I metajezik 106

23. Zadnja perspektiva 1 1 5

Abeced.:ll popis definiranih termina 117

Definicije 119

Pojmovnik. 123

Popis imena 127

Bibliografija radova Louisa Hjelmsleva 129

Izbor iz bibliografije o djelu Louisa BjeJmsleva 139