Izdaje ITRO »Naprijed«Glavni urednik MILAN MIRIĆUredniciDr MURADIF KULENOVIĆ GVOZDEN FLEGO MIRJANA DOBROVIČSIGMUND FREUDBUDUĆNOST JEDNE ILUZIJEi drugi spisiIzabrao GVOZDEN FLEGOPreveo BORIS BUDENZAGREB 1986Naslovi izvornikaSIGMUND FREUD, Studienausgabe, Band III, Psychologie des Unbewussten—Formulierungen über die zwei Prinzipien des psychischen Geschehens—Zur Einführung des Narzissmus—Triebe und Triebschicksale—Das Unbewusste—Jenseits des Lustprinzips—Das Ich und das E«Ilnml IX, Pinnen 'lor Gotolladuift Ursprünge der Religion—Die »kulturelle« Sexualmoral und die moderne Nervosität—Massenpsychologie und Ich-Analyse—Die Zukunft einer Illusion—Warum Krieg© Fischer Taschenbuch Verlag GmbH, Frankfurt am Main, 1982.RecenzentiDr MURADIF KULENOVIĆ GVOZDEN FLEGOSADRŽAJ»KULTURNI« SEKSUALNI MORAL I MODERNANERVOZNOST (1908) 7FORMULACIJE O DVAMA NAČELIMA PSIHIČKOGZBIVANJA (1911) 31PRILOG UVODU U NARCIZAM (1914) 41C NAGONI I NJIHOVE SUDBINE (1915) 71NESVJESNO (1915) 95I Opravdanje nesvjesnog 97II Mnogoznačnost nesvjesnog i topičko gledište 103III Nesvjesni osjećaji 107IV Topika i dinamika potiskivanja . 110V Posebna svojstva sistema nsv 115VI Saobraćanje između dva sistema118 VII Prepoznavanje nesvjesnog

123S ONU STRANU NAČELA UGODE (1920) 133MASOVNA PSIHOLOGIJA I ANALIZA JA (1921)193I Uvod 195II Le Bonov opis duše masa 197III Druge ocjene kolektivnog duševnog života207IV Sugestija i libido212 V Dvije umjetne mase: crkva i vojska 217VI Daljnji zadaci i pravci rada 223VII Poistovjećen jeVIII Zaljubljenost i hipnozaIX Nagon stadaX Masa i prahorda

XI Jedan stupanj u JaXII DodaciJA I ONO (1923) I Svijest i nesvjesno II Ja i OnoIII Ja i Nad-Ja (Ja-ideal)IV Dvije vrste nagonaV Odnosi ovisnosti u kojima se nalazi JaBUDUĆNOST JEDNE ILUZIJE (1927) ZAŠTO RAT? (1933)RJEČNIK VAŽNIJIH PSIHOANALITIČKIH POJMOVABIBLIOGRAFIJAKAZALO IMENAGvozden Flego: UZ FREUDOVE OSCILACIJE»Kulturni« seksualni moral i moderna nervoznost(1908)U svojoj nedavno objavljenoj Seksualnoj etici1 v. Ehren- fels se zadržava na razlikovanju »prirodnog« i »kulturnog« seksualnog morala. Prema njemu, kao prirodni seksualni moral valja razumjeti onaj pod čijom vladavinom ljudski rod može trajno održati svoje zdravlje i potvrditi svoju sposobnost za život, dok poštivanje kulturnog morala daleko više potiče ljude na intenzivniji i produktivniji kulturni rad. Ova se opreka najbolje može razjasniti suprotstavljanjem konstitutivnog i kulturnog posje da nekog naroda. Ubuduće ću, kako bih prosudio vrijednost ovog važnog toka misli, upućivati na spis v. Eh- renfelsa samo u onim momentima na koje se može nadovezati moj vlastiti prilog ovOj raspravi.

Nameće se pomisao da zdravlje i sposobnost za život pojedinačnih ljudi mogu biti pod vladavinom kulturnog seksualnog morala izloženi povredama i da to oštećenje individua do kojeg dolazi posredstvom njima nametnutih žrtava može konačno doseći tako visok stupanj, da na ovom obilaznom putu bude ugrožen i sam krajnji cilj kulture, v. Ehrenfels doista podnosi i dokaze o nizu oštećenja u našem suvremenom zapadnom društvu kojim vlada seksualni moral, oštećenja za koja on mora taj moral učiniti odgovornim te premda u potpunosti priznaje njegovu visoku sposobnost za unapređivanje kulture, on

' Sexualethik /Seksualna etika/, (1907)9dolazi do osude tog morala zahtijevajući njegovu reformu. Prema v. Ehrenfelsu, za vladajući kulturni seksualni moral karakterističan je prijenos femininih zahtjeva na spolni život muškarca i zabrana svakog seksualnog općenja izuzev bračno-monogamnog. Uzimanje u obzir prirodne razlike među spolovima, svakako bi onda prisiljavalo na to da se prijestupi muškarca kažnjavaju manje ri- gorozno i da mu se na taj način stvarno dopušta dvostruki moral. Ali društvo koje sebi dopušta ovaj dvostruki moral, može doseći »istinoljubivost, poštenje i ljudskost«2 samo u jednoj određenoj, usko ograničenoj mjeri i mora svoje članove navoditi na prikrivanje istine, uljepša-vanje, na samoobmanu, kao i na obmanjivanje drugih. Kulturni seksualni moral još štetnije djeluje time što veličanjem monogamije sputava faktor virilnog odabiranja čiji bi utjecaj jedini mogao postići poboljšanje konstitucije, budući da je vitalno odabiranje kod kulturnih naroda ljudskošću i higijenom potisnuto na minimum.3

Među mnogim oštećenjima za koja okrivljujemo kulturni seksualni moral liječnik primjećuje da nedostaje ono čije značenje treba ovdje iscrpno razmotriti. Mislim na pospješenje moderne nervoznosti, te bolesti što se tako brzo širi u našem suvremenom društvu, a koja se može svesti upravo na

oštećenja uzrokovana kulturnim seksualnim moralom. Katkada je čovjek obolio od nervoznosti u prilici da sam, imajući u vidu uzroke svojih patnji, skrene pozornost liječnika na suprotnost konstitucije i zahtjeva kulture. U tom slučaju on izjavljuje: »Svi smo u našoj porodici postali nervozni zato što bismo htjeli biti nešto bolje od onoga što nam omogućuje naše podrijetlo.« Liječnika u promatranju dosta često tjera na razmišljanje činjenica da nervoznosti podliježu upravo potomci takvih očeva koji potječu iz jednostavnih i zdravih seoskih prilika i koji kao izdanci sirovih ali snažnih porodica dolaze poput osvajača u veliki grad, gdje

' Isto, str. 32. i dalje.3 Isto, str. 35.

10svojoj djeci ostavljaju malo vremena da se uzdignu na visok kulturni nivo. No liječnici su prije svih sami jasno proglasili povezanost »rastuće nervoznosti« s modernim kulturnim životom. Nekim izvacima iz izjava istaknutih promatrača pokazat ćemo u čemu oni traže utemeljenje ove zavisnosti.

W. Erb (1893): »Pitanje koje smo ranije postavili sada glasi: da li su Vama predočeni uzroci nervoznosti u našem modernom životu dani u toliko povećanoj mjeri da objašnjavaju znatan porast ove bolesti? Na to pitanje va-lja doista bez dvojbe odgovoriti potvrdno, kao što će pokazati letimičan pogled na naš moderni život i njegovo ustrojstvo.«

»Već iz niza općih činjenica jasno proizlazi: izvanredne tekovine novog vijeka, otkrića i pronalasci na svim područjima, održavanje napretka nasuprot rastućoj konkurenciji, sve je to bilo stečeno samo zahvaljujući veli-kom duhovnom radu i samo se njime može očuvati. Znatno su povećani zahtjevi za djelotvornošću pojedinca u borbi za opstanak i on ih može zadovoljiti samo naprezanjem svih svojih duhovnih snaga; ujedno su narasle potrebe pojedinca, njegovi zahtjevi za životnim užitkom na svim područjima, a nečuveni luksuz proširio se među slojevima pučanstva koji ranije nisu bili njime zahvaćeni; bezvjerstvo, nezadovoljstvo i pohlepa zavladali su širokim krugovima naroda; totalno su se promijenili odnosi u trgovini i prometu posredstvom neograničenog razvoja saobraćaja, telegrafsko-telefonske žičane mreže koja je opasala svijet: sve brza u žurbi i uzbuđenju, noću se putuje, danju posluje, čak i sama »turistička putovanja« postaju napor za nervni sistem; velike političke, industrijske i financijske krize donose uzbuđenje daleko širim krugovima pučanstva nego ranije; sudjelovanje u političkom životu postalo je sveopće: političke, religiozne, socijalne borbe, djelatnost stranaka, izborne agitacije i neizmjerno narasla udruženja usijavaju glave i prisiljavaju duhove na uvijek nove napore te otimaju vrijeme odmoru, snu i mirovanju; život je u velikim gradovima11postao sve rafiniraniji i nemirniji. Oslabljeni nervi traže svoj oporavak u pojačanim podražajima, u jako začinjenim užicima, da bi se u tome još više zamorili; moderna se literatura pretežno bavi najsumnjivijim problemima koji raspiruju sve strasti, osjetilnost i pohlepu za uživanjem i koji pospješuju obezvređivanje svih etičkih načela i svih ideala; ona pred duh čitaoca iznosi patološke likove, psihopatske seksualne, revolucionarne i druge probleme; nametljiva i bučna glazba, dana u velikim dozama, uzbuđuje i prenadražuje naše uho; kazališta svojim uzbudljivim predstavama zarobljuju sva osjetila, a likovne umjetnosti rado se okreću onom odvratnom, ružnom i razdražljivom, ne ustežući se da pred naše oči »a odbojno stvaran način dovedu ono najgroznije što nudi zbilja.«

»Tako već ova opća slika pokazuje niz opasnosti u nar šem modernom kulturnom razvoju; u pojedinostima ona bi se mogla dopuniti još nekim crtama!«

Binswanger (1896): »Posebno je neurastenija označena kao posve nova bolest i već je Beard kojem zahvaljujemo na njenom prvom preglednom prikazu vjerovao da je otkrio novu nervnu bolest koja se razvila osobito na američkom tlu. Naravno, pretpostavka je bila kriva; no svakako nešto znači činjenica da je upravo jedan američki liječnik, na temelju bogatog iskustva, mogao zapaziti i utvrditi karakteristične crte te bolesti i njene bliske veze s modernim životom, s neobuzdanom žurbom i gram- zljivošću za novcem i posjedom te golemim napretkom na tehničkom polju koji je učinio iluzornim sve vremenske i prostorne prepreke ljudskom saobraćanju.«

V. Kraft-Ebing (1895,11): »U današnje vrijeme način života nebrojeno mnogo kulturnih ljudi ukazuje na obilje antihigijenskih momenata. Kako ti štetni momenti djeluju prije svega i ponajviše na mozak, to bez daljnjega postaje shvatljivo zašto se nervoznost raširila na tako fatalan način. Upravo u toku posljednjih desetljeća izvršene su promjene u političkim i socijalnim, a posebno u trgovačkim, industrijskim i agrarnim odnosima kultur-12nih nacija koje su nasilno preinačile poziv, građanski položaj i posjed. To se doduše zbilo na štetu nervnog sistema koji je, kako bi udovoljio povišenim socijalnim i privrednim zahtjevima, povećao utrošak svoje sile naprezanja, a da je pritom toliko potreban odmor ostao mnogostruko nedovoljan.«

Ovim, kao i mnogim sličnim učenjima, ne zamjeram to da su pogrešna, već da se pokazuju nedostatnima za razjašnjenje pojedinosti u pojavi smetnji uzrokovanih nervoznošću i da ispuštaju iz vida upravo najvažnije od etiološki djelatnih momenata. Skrenemo li pogled s neodređenih načina na koje se može biti »nervozan« i usmjerimo li ga na prave oblike nervoznosti kao bolesti, oštećujući utjecaj kulture u bitnome će se reducirati na štetno suzbijanje seksualnog života kulturnih naroda (ili slojeva) posredstvom kod njih vladaj ućeg seksualnog morala.

Dokaz za ovu tvrdnju pokušao sam pružiti u nizu stručnih radova;4 ovdje ga neću ponavljati, ali ipak želim na ovom mjestu navesti najvažnije argumente iz mojih istraživanja.

Strože kliničko promatranje daje nam pravo da razlikujemo dvije grupe bolesnih stanja izazvanih nervoznoš; ćai praVe neuroze j psihoneuroze. Kod prvih izgleda da •SfiTSSeSge' (simptomi), bez obzira da~tt-se-ispoljavaju tjelesnim ili duševnim efektima, toksičke prirode: one su sasvim slične pojavama nastalim zbog uzimanja prevelike količine ili zbog uskraćivanja izvjesnih opojnih sredstava. Ove neuroze — većinom obuhvaćene pojmom neurastenije ■— mogu i bez neophodne pripomoći nasljednog opterećenja, pri čemu oblik oboljenja upravo korespondira s vrstom tih oštećenja, tako da je često dostatna klinička slika kako bi se bez daljnjega zaključilo na posebnu seksualnu etiologiju. Ali takva pravilna podudarnost između oblika oboljenja od nervoznosti i drugih

* Sammlung kleiner Schriften zur Neurosenlehre (Zbirka malih špiia o teoriji neuroza), Beč 1906.13štetnih utjecaja kulture koje autori optužuju kao uzročnike bolesti, u potpunosti izostaje. Dakle, seksualni se činilac može proglasiti bitnim u prouzročenju pravih neuroza.

Kod psihoneuroza važniji je hereditarni utjecaj, no nije toliko jasno prouzročen je.'.' Međutim, jedan osobit postupak u istraživanju, poznat kao psihoanaliza, omogućio je da se simptomi tih bolesti (histerije, prisilne neuroze itd.), objasne kao psihogeni, .dakle ovisni o djelovanju nesvjesnih (potisnutih) kompleksa predodžbi. Ali ista nam je metoda omogućila da upoznamo i te nesvjesne komplekse i pokazala nam da oni, sasvim općenito rečeno, imaju seksualni sadržaj; oni potječu od seksualnih potre.- ba nezadovoljenih ljudi i za njih predstavljaju neku vrstu zamjenskog zadovoljenja. Dakle, u svim momentima koji oštećuju seksualni život, suzbijaju njegovu djelatnost i odlažu postizanje njegovih ciljeva, moramo ujedno sagledati i patogene činioce psihoneuroza.

Vrijednost teorijskog razlikovanja toksičkih i psihoge- nih neuroza nije naravno umanjena činjenicom da se na većini nervoznih osoba mogu promatrati smetnje oba podrijetla.

Tko je sada spreman tražiti sa mnom etiologiju ner- voznosti prije svega u utjecajima koji štetno djeluju na seksualni život, taj će htjeti slijediti daljnja ispitivanja. Njihov zadatak je da temu sve veće nervoznosti dovedu u općenitiji kontekst.Naša kultura je, sasvim općenito, izgrađena na_suzbija- nju nagona. Svaki pojedinac ustupio je dio svoga posjeda, svoje neograničene moći, agresivnih i vindikativnih sklonosti svoje osobe; iz ovih priloga nastao je zajednički kulturni posjed materijalnih i idejnih dobara. Osim životne nužde i obiteljski su osjećaji, izvedeni iz erotike, potakli pojedinačne individue na to odricanje. U toku kulturnog razvoja odricanje je stalno napredovalo; svaki njegov pojedinačan napredak sankcionirala je religija; dio zadovoljenja nagona, kojeg se čovjek odrekao, prine- sen je na žrtvu božanstvu; tako stečeno zajedničko do14bro proglašeno je »svetim«. Tko zbog svoje nesavitljive konstitucije ne može sudjelovati u tom suzbijanju nagona, bit će suprotstavljen društvu kao »prestupnik«, kao »outlow«, ukoliko mu njegov društveni položaj i njegove izuzetne sposobnosti ne omoguće da se probije kao veliki čovjek, kao »junak«.

Seksualni nagon — ili, ispravnije rečeno: seksualni nagoni, jer analitičko istraživanje uči da je seksualni nagon sastavljen iz mnogih komponenti, iz parcijalnih nagona — izobražen.ie u čovjeka vjerojatno snažnijenegc> ,u većinelviših živetinja i svakako je postojaniji jer je skoro sasvim prevladao periodičnost s kojom je povezan u životinja. On kulturnome radu stavlja na raspolaganje izvanredno velike količine snage; to se događa na temelju jedne, u tom nagonu naročito izražene osobitosti prema kojoj je on u stanju pomaknuti postignuće svoga cilja, a da u bitnome rie izgubi na intenzivnosti. Ta sposobnost da se izvorno seksualni cilj zamijeni nekim drugim koji nije više seksualan, ali je psihički s njime srodan, naziva se sposobnost sublimacije, Nasuprot toj pomičnosti koja sadrži kulturnu vrijednost seksualnog nagona, u njemu se zbivaju i naročito tvrdokorne fiksacije zbog kojih on postaje beskoristan i katkad se izvrgava u takozvane abnormalnosti. Izvorna jačina seksualnog nagona vjerojatno je u pojedinih individua različita; iznos pogodan za sublimaciju sigurno je promjenjiv. Pretpostavljamo da je prije svega naslijeđena konstitucija ta koja odlučuje o veličini onog dijela seksualnog nagona koji će se u pojedinca moći iskoristiti, odnosno pokazati se sposobnim za sublimaciju; ono što se povrh toga sublimira uspijevaju namaknuti utjecaji života i intelektualni utjecaj duševnog aparata. Taj se

proces pomicanja sigurno ne može neograničeno nastaviti baš kao ni pretvaranje topline u mehanički rad naših strojeva. Za većinu konstitucija određena mjera izravnog seksualnog zadovoljenja izgleda neminovna, a zanemarivanje te individualno varijabilne mjere osvećuje se pojavama ko15je zbog njihove funkcionalne štetnosti i subjektivnog karaktera neugode moramo ubrojiti u bolesti.

Nove nam se mogućnosti otvaraju ako uzmemo u obzir činjenicu da seksualni nagon čovjeka izvorno zapravo ne služi svrsi razmnožavanja ve ć mu je cilj da na određene načine pribavi ugodu.5 Kao takav on se ispoljava još u čovjekovom djetinjstvu gdje svoj cilj, pribavljanje ugode, ne postiže samo na jjemtalijama već i na drugim dijelovima tijela (erogenim zonama) te se stoga smije usredotočiti isključivo na ove lako dostupne objekte. Taj stadij nazivanjo .stadijem autoerotizma i odgoju stavljamo u zadatak da ga ograniči jer bi zadržavanje na tom stadiju moglo učiniti seksualni nagon nesavladivim i neupotrebljivim za kasnije. Razvoj seksualnog nagona kreće se zatim od autoerotizma k objektnoj ljubavi i od autonomijeerogenih zona k njihovom podređivanju pod primat gemtalija ste^jei^tt "^igMi' razmnc&vaaja. JJ to- ku tog razvoja jedan će dio seksualnog uzbuđenja koje isporučuje vlastito tijelo biti zapriječen kao neupotrebljiv u funkciji razmnožavanja i u povoljnom slučaju sublimiran. Kulturni rad će snage upotrebljive u svoju svrhu velikim dijelom steći suzbijajući takozvane perverzne dijelove seksualnog uzbuđenja.

U vezi s ovom poviješću razvoja seksualnog nagona moguće je razlikovati tri stupnja kulture: BrvL.na kojem seksualni nagon djeluje i j>reko granica određenih dBjevi- ma razmnožavanja; drugi, na kojem je sve što .pripada" seksualnom nagonusuzbijeno na to što ^služi raznmažaia.- | nju; i treći, na k<9jem je kao seksira^ ; mo legitimno razmnožavanja,, Ovom trećem stupnju od- i govara naš suvremeni »k^tOT^ jsekiaialEi moral.Ako se kao nivo uzme drugi od ovih stupnjeva, morat će se prije svega ustanoviti da jedan broj osoba zbog ustrojstva svoje konstitucije ne može udovoljiti zahtjevima toga nivoa. Spomenuti razvoj seksualnog nagona od autoerotizma do objektne ljubavi u cilju spajanja geni5 Tri rasprave o seksualnoj teoriji (1905).16talija nije korektno i u potpunosti proveden kod cijelog niza individua tako da iz tih razvojnih smetnji proizlaze štetna odstupanja od normalne seksualnosti, a to znači od one koju zahtijeva kultura. Do odstupanja dolazi_na dva načina koji se jedan prema drugome odnose skoro kao pozitivno i negativno. Radi se prije svega o — ako se izuzmu osobe čiji je seksualni nagon općenito prejak i nezadrživ — različitim vrstama pervertita kod kojih je infantilna fiksacija na prethodni seksualni cilj zapriječila primat funkciji razmnožavanja te o homoseksualcima ili invertitima kod kojih je, na još nedovoljno razjašnjen način, seksualni cilj skrenut sa suprotnog spola. Ukoliko se štetnost obaju načina razvojnih smetnji ispoljava ne- znatnije nego što bi se moglo očekivati, možemo to zahvaliti kompleksnom sastavu seksualnog nagona koji također omogućuje da, premda je iz razvoja isključena jedna ili više komponenti nagona, konačan oblik seksualnog života još uvijek ostane upotrebljiv. Konstitucija zahvaćenih inverzijom, homoseksualaca, čak se često odlikuje seksualnim nagonom koji je naročito podoban za kulturnu sublimaciju.Oni u kojih su perverzije odnosno homoseksualnost obrazovani jače ili skoro isključivo, postaju u svakom slučaju socijalno neupotrebljivi i nesretni, tako

da se zbog toga i sami kulturni zahtjevi drugoga stupnja moraju priznati kao izvor patnji za izvjesni dio čovječanstva. Sudbina je tih osoba koje konstitucijom odstupaju od ostalih, različita, već prema tome da li im je dan apsolutno jak ili' pak slabiji spolni nagon. U potonjem slučaju, pri općenito slabom seksualnom nagonu, pervertiti- ma polazi za rukom potpuno suzbijanje onih sklonosti koje ih dovode u sukob s moralnim zahtjevima njihovog kulturnog stupnja. Ali to ujedno ostaje, idealno promatrano, jedino što uspijevaju ostvariti, jer će za suzbijanje svojih seksualnih nagona potrošiti one snage koje bi inače okrenuli kulturnom radu. Oni kao da su ukočeni u sebi i uzeti prema vanjskom svijetu. Za njih vrijedi ono što ćemo kasnije ponoviti o apstinenciji muškaraca17i žena koja se javlja kao zahtjev trećeg kulturnog stupnja.

Kada je riječ o intenzivnijem ali perverznom seksualnom nagonu, moguća su dva ishoda. U jprvom, koji nećemo dalje promatrati, ljudi zahvaćeni perverzijom i dalje ostaju perverzni i moraju snositi posljedice svog odstu-panja od kulturnog nivoa. Drugi slučaj daleko je zanimljiviji — tu se, pod utjecajem obrazovanja i socijalnih zahtjeva, doista postiže suzbijanje perverznih nagona, ali je način suzbijanja zapravo lažan i bolje ga je nazvati,neuspjelim. Zapriječeni seksualni nagoni više se doduše ne ispoljavaju kao, taky,i: u tome se sastoji uspjeh — ali se očitu]u_ na_druge načjine koji su za individuuma isto tako štetni i čine ga za društvo jednako neupotrebljivim kao i pravo zadovoljenje onih suzbijenih nagona: u tome leži neuspjeh procesa koji s vremenom poništava onaj uspjeh. Pojave zamjena koje nastupaju uslijed suzbijanja nagona sačinjavaju ono što mi opisujemo kao nervoz- nost ili, specijalnije, kao psihoneuroze (vidi na početku). Neurotičan su ona klasa ljudi koji posjedujući konstituciju koja se opire zahtjevima kulture, pod utjecajem tih zahtjeva samo prividno i sve bezuspješnije suzbijaju svoje nagone i koji zbog toga u kulturnom radu mogu sudjelovati samo uz veliki utrošak snage osiromašujući pritom svoju unutrašnjost ili prekidajući povremeno taj rad kao bolesnici. Ali neuroze sam označio kao »negativ« perverzija jer se u njima perverzne pobude nakon potiskivanja ispoljavaju iz duševno nesvjesnog i jer one u »potisnutom« stanju sadrže one iste sklonosti koje pokazuju pozitivne perverzije.

Iskustvo uči da za većinu ljudi postoji jedna granica preko koje njihova konstitucija ne može slijediti zahtjev kulture. Neurozi podliježu svi koji bi htjeli biti plemenitiji nego im to njihova konstitucija dopušta; oni bi se bolje osjećali kada bi mogli biti lošiji. Ukoliko na promatranje uzmemo osobe unutar iste generacije, naći ćemo nedvosmislenu potvrdu stava da se jperverzija i neuroza jedna prema drugoj odnose kao. pozitivan i negativan vid18istog fenomena. Vrlo često je, na primjer, brat seksual- fiolSeiverzan, a sestra koja kao žena ima slabiji seksualni nagon, neurotičarka čiji simptomi izražavaju iste sklonosti kao perverzije seksualno aktivnijeg brata. Tome odgovara činjenica da su muškarci u mnogim porodicama zdravi, ali su u socijalno nepoželjnoj mjeri nemoralni, dok su žene čestite i prekomjerno profinjene, ali teško nervozne.

Zahtjev koji kulturni standard postavlja svim osobama, da vode isti seksualni život, što jednima zahvaljujući njihovoj konstituciji uspijeva bez muke, dok drugima nameće najteže psihičke žrtve, sačinjava jednu od

očiglednih socijalnih nepravdi kojoj se može stati na put uglavnom ignorirajući moralne propise.

Kao osnovu našeg dosadašnjeg razmatranja uzeli smo, s naše strane suponirani, drugi kulturni stupanj na kojem je strogo zabranjena svaka takozvana perverzna seksualna djelatnost, dok su, nasuprot tome, slobodno dopušteni oni seksualni odnosi koji se smatraju normalnima. Otkrili smo također da pri toj raspodjeli seksualne slobode i seksualnog ograničenja jedan broj individua biva odgurnut na stranu kao perverzan, dok drugi koji se trude da ne budu perverzni, iako bi to prema svojoj konstituciji trebali biti, podliježu nervoznosti. Sada je lako predvidjeti uspjeh koji će se postići ukoliko se dalje ograniči seksualna sloboda i zahtjev kulture podigne na nivo trećeg stupnja, dakle, ukoliko se strogo zabrani svaka seksualna aktivnost izvan legitimnog braka. Izvanredno će se povećati broj onih jakih individua koje se otvoreno suprotstavljaju zahtjevu kulture, ali isto tako i broj onih slabijih koji u sukobu između pritiska kulturnih utjecaja i otpora svoje konstitucije bježe u neurotična bolesna stanja.

Pokušajmo odgovoriti na tri pitanja koja se ovdje javljaju: 1) koje zadatke pojedincu postavlja kulturni zahtjev trećeg stupnja, 2) da li bi dopušteno zakonito seksualno zadovoljenje moglo na odgovarajući način nadoknaditi sve. ostalo odricanje,. 3) u kojem odnosu stoje mogu-;19ča oštećenja koja nastaju odricanjem prema iskorištavanju tog odricanja u kulturi.Odgovor na prvo pitanje dotiče često obrađivan problem seksualne apstinencije koji ovdje nećemo do kraja iscrpsti. Ono što naš treći kulturni stupanj zahtijeva od pojedinca je, za oba spola, apstinencija do braka, odnosno doživotna apstinencija za sve one koji nikada neće stupiti u zakoniti brak. Tvrdnju, koja je po volji svim autoritetima, da seksualna apstinencija nije štetna i da je čak nije teško provesti, liječnici također mnogostruko zastupaju. Može se reći da je zadatak svladavanja jednog tako moćnog poriva kao što je seksualni nagon na drugi način, a ne zadovoljenjem, takav da iskorištava sve snage jednog čovjeka. Svladavanje sublimacijom, dakle skretanjem snaga seksualnog nagona od seksualnog prema višim; kulturnim ciljevima, uspijeva manjem broju ljudi i to samo povremeno, odnosno najteže u doba uzavrelih mladenačkih snaga. Većina ostalih postaje neurotična ili trpi štetu na neki drugi način. Iskustvo pokazuje da konstitucija većine osoba koja sačinjavaju naše društvo nije dorasla zadatku apstinencije. Onaj tko bi obolio i pri blažem seksualnom ograničenju, obolijeva pod zahtjevima našeg današnjeg kulturnog seksualnog morala još brže i još intenzivnije jer mi, usprkos činjenici da je normalna seksualna težnja ugrožena pogrešnim sklonostima i razvojnim smetnjama, ne poznajemo bolje sigurnosti od one koju pruža SEtmo seksualno zadovoljenje. Što je više netko disponiran za neurozu, tim lošije podnosi apstinenciju; parcijalni nagoni koji su u gore navedenom smislu izmakli normalnom razvoju, istovremeno su postali još snažniji i još ih je teže obuzdati. Ali i oni koji bi i pri zahtjevima drugog kulturnog stupnja ostali zdravi, sada u velikom broju podliježu neurozi. Jer uskratom se samo povećava psihička vrijednost seksualnog zadovoljenja; zaustavljeni libido je sada doveden u stanje da u ustrojstvu vitae sexualis pronađe slabija mjesta koja rijetko kada nedostaju, kako bi se tamo u obliku patoloških simptoma probio do neurotič20 \

nog zamjenskog zadovoljenja. Tko je uspio proniknuti u odnose koji uzrokuju nervoznost, ubrzo je došao do uvjerenja da porast ove bolesti u našem društvu potječe od povećanja seksualnog ograničenja.

Time smo se primakli pitanju da li seksualni odnosi u zakonitom braku mogu ponuditi potpunu naknadu za predbračno ograničenje. Građa potrebna da se na to pitanje negativno odgovori tako je obilna da nam je dužnost iznijeti je u najsažetijem obliku. Sjetimo se prije svega činjenice da naš kulturni seksualni moral sam ograničava seksualne odnose u braku tako što muža i ženu prisiljava da se zadovolje najčešće vrlo malim brojem rođene djece. Ako se to uzme u obzir, zadovoljavajući seksualni odnosi u braku postoje samo nekoliko godina, naravno, izuzimajući vrijeme koje iz higijenskih razloga zahtijeva obazrivost prema ženi. Brak će zakazati nakon tri, četiri ili pet godina ukoliko je bio sklopljen sa ciljem da se zadovolje seksualne potrebe; jer sva dosadašnja kontracepcijska sredstva sada zagorčavaju seksualni užitak, smetaju finijoj osjetljivosti obiju strana ili čak izravno izazivaju bolest; sa strahom od posljedica spolnih odnosa najprije nestaje tjelesna nježnost koju supružnici osjećaju jedan prema drugome, a zatim često i duševna naklonost čiji je zadatak bio da preuzme nasljeđe početnih burnih strasti. U duševnom razočaranju i tjelesnom odricanju koji na taj način postaju sudbinom većine brakova, ponovo su obje strane dovedene u ono predbračno stanje, ali sada osiromašene za jednu iluziju i iznova upućene na svoju čvrstinu čijom pomoći su ovladale seksualnim nagonom i skrenule ga s puta zadovoljenja. Nećemo dalje istraživati koliko taj zadatak uspijeva izvršiti muškarac u zreloj životnoj dobi; iskustvo govori da se 011 sada često služi jednim dijelom seksualne slobode koji mu, iako samo prešutno i preko volje, osigurava i najstroži seksualni poredak: taj »dvostruki« moral koji u našem društvu važi za muškarca najbolja je potvrda da samo društvo koje je donijelo te propise ne vjeruje u njihovu provedivost. Ali iskustvo također pokazuje da žene21

kojima je kao pravim nosiocima seksualnih interesa muškaraca dodijeljen dar sublimacije nagona samo u manjoj mjeri i kojima je kao zamjena za seksualni objekt dovoljno čak dojenče, iako ne i dijete koje raste, da žene, kažem, uslijed bračnih razočarenja obolijevaju od teških neuroza koje im pomućuju čitav život. Brak je u današnjim kulturnim uvjetima odavno prestao biti univerzalni lijek za žene koje pate od nervoznosti; i kada ga mi liječnici u takvim slučajevima još uvijek preporučujemo, mi ipak znamo da, nasuprot tome, jedna djevojka mora biti vrlo zdrava kako bi mogla »podnijeti« brak te naše muške klijente odlučno odvraćamo od braka s jednom već nervoznom djevojkom. Daleko bolji lijek protiv nervoznfistj, .koja,.nastaje u braku bila bi bračna nevjera; što je neka žena strože odgojena, što se ozbiljnije potči- nila zahtjevu kulture, to se više boji ovog izlaza i u sukobu između požude i osjećaja dužnosti, svoje utočište iznova traži u neurozi. Ništa tako sigurno ne zaštićuje njenu vrlinu kao bolest. Bračno stanje, obećanjem kojeg se umiruje seksualni nagon u mladosti kulturnog čovjeka, ne može dakle odgovoriti zahtjevima njegovog vlastitog života; o tome da bi brak mogao biti obeštećenje za ranije odricanje, nema ni govora.

I onaj tko priznaje ta oštećenja kao posljedicu kulturnog seksualnog morala može u odgovoru na naše treće pitanje tvrditi da korist za kulturu koja proizlazi iz tako velikog seksualnog ograničenja vjerojatno više nego na-doknađuje patnje koje su u težim oblicima izražene ipak samo kod manjine. Moram izjaviti da nisam sposoban da ovdje ispravno odvagnem odnos

između koristi i gubitka, ali bih za procjenu ove druge strane, gubitka, mogao navesti još mnogo toga. Vraćajući se na ranije dodirnutu temu apstinencije, moram ustvrditi da apstinencija -do; nosi sobom osim neurotičkih još i druga oštećenja L.da te neuroze uglavnom nisu procijenjene u njihovom punom značenju. .... . ...........Odgađanje seksualnog razvoja i seksualne aktivnosti, čemu teži naše obrazovanje i kultura, zasigurno u počet22ku nije samo štetip; ono postaje nužnost, ako se uzme u obzir koliko kasno se mladim ljudima obrazovanih slojeva omogućuje da samostalno steknu priznanje i dođu do zarade. Uostalom, ovdje se upozorava na intimnu po-vezanost svih naših kulturnih institucija i na teškoće da se jedan njihov dio promijeni bez obzira na cjelinu. Ali apstinencija nakon dvadesete godine života, za mladoga čovjeka nije više bezopasna i ako već ne vodi nervozno- sti, nanosi druga oštećenja. Kaže se doduše da borba s nagonima i pritom nužno isticanje svih etičkih i estetskih moći u duševnom životu »čeliči« karakter što je za neke, naročito povoljno organizirane prirode, ispravno; ovome također valja dodati da je tako izraženo diferenciranje individualnih karaktera u našem vremenu postalo moguće tek sa seksualnim ograničenjem. Ali borba protiv osjetilnosti u daleko većem broju slučajeva troši raspoloživu energiju karaktera i to upravo u vrijeme kada su mladom čovjeku potrebne sve njegove snage kako bi izborio svoj udio i svoje mjesto u društvu. Odnos između moguće sublimacije i nužne seksualne aktivnosti promjenjiv je i ovisi o pojedinačnim individuama i čak o različitim vrstama poziva. Teško da je moguć umjetnik koji u pravom smislu apstinira, no apstinencija mladog znanstvenika zacijelo nije nikakva rijetkost. Ovaj posljednji može uzdržljivošću osloboditi snage potrebne za svoj nauk, dok je kod prvoga njegovo umjetničko stvaranje vjerojatno snažno potaknuto njegovim seksualnim doživljajima. Općenito uzevši nisam stekao utisak da seksualna apstinencija pomaže da se obrazuju energični, samostalni ljudi čina ili originalni mislioci, hrabri oslobodioci i reformatori. Daleko češće njome se služe čestiti slabići koji se kasnije utapaju u onu veliku masu koja običava nevoljko slijediti impulse snažnih individua.U posljedicama koje proizlaze iz nastojanja da se apstinira dolazi do izražaja i činjenica da se seksualni .nagon u cjelini ponaša svojevoljno i nepokorno. Kulturni odgoj teži tek njegovom privremenom suzbijanju, do zaključenja braka,'azatim ga namjerava osloboditi kako23bi se njime mogao poslužiti. Ali protiv nagona, ekstremni utjecaji uspijevaju više nego suzdržavanje; suzbijanje je veoma često otišlo predaleko i dalo neželjen rezultat — nakon što je oslobođen, seksualni s§ nagon trajno pokazuje oštećenim. Zbog toga potpuna apstinencija u mladošti muškarca čeisto nije njegova najbolja priprema za brak. Žene to naslućuju i daju prednost onim kandidatima koji su se kao muškarci već dokazali kod drugih žena. Strog zahtjev predbračne apstinencije izaziva u biću žene osobito uočljiva oštećenja. Odgoj preuzima zadatak da suzbija osjetilnost djevojke sve .do njenog stupanja u brak, no taj mu zadatak očigledno ne pada lako jer je prinuđen koristiti se najstrožim sredstvima. On ne samo da zabranjuje seksualne odnose i postavlja visoke premije na očuvanje ženske nevinosti, već i sazrijevanju ženske individualnosti uskraćuje iskušenja, jer ženu drži u neznanju o zbiljskim činjenicama njoj određene uloge i jer ne trpi nikakav ljubavni poriv koji ne vodi braku. Ishod se sastoji u tome da djevojke, kad im

roditeljski autoritet odjednom dozvoli da se zaljube, nisu za to psihički spremne i ulaze u brak nesigurne u svoje prave osjećaje- Uslijed umjetnog odgađanja funkcije ljubavi, one muškarcu koji je za njih uščuvao svu svoju požudu priređuju samo iznenađenja; u svojim .duševnim čuvstvima one su još privržene roditeljima čiji je autoritet kod njih postigao suzbijanje seksualnosti, a u tjelesnim odnosima pokazuju se frigidnima, što kod muškarca sprečava svaki visokovrijedan seksualni užitak. Ne znam da li se tip ane- stetične žene može naći i izvan kulturnog odgoja, no držim to vjerojatnim. U svakom slučaju odgoj je pravo leglo takvih tipova i te žene koje začinju bez užitka pokazuju zatim manje spremnosti da češće, u bolovima, rađaju. Tako je već u pripremanju za brak onemogućeno postig-nuće njegovoga cilja; kada se jednom prevlada zaostajanje u razvoju žene i kada se na visini njene ženske egzistencije probudi puna sposobnost za ljubav, njen odnos prema suprugu već je odavno iskvaren; kao nagrada za24dotadašnju poslušnost preostaje joj izbor između neza- dovoljene žudnje, nevjere ili neuroze.

Seksualno ponašanje nekog čovjeka često je uzor zat cjelokupni način njegovog reagiranja u svijetu. Od onogal tko kao muškarac energično osvaja svoj seksualni objekt očekujemo da će sličnom bezobzirnom energijom slijediti i druge ciljeve. Tko, naprotiv, iz bilp kojih obzira .odustaje: od zadovoljenja svog sliažnog seksualnog nagona, taj će se i drugdje u životu ponašati prije pomirljivo i rezignirano nego djelotvorno. Specijalna primjena ovog stava o seksualnom životu kao uzoru za vršenje drugih funkcija može se lako konstatirati na cijelom ženskom rodu. Odgoj im zabranjuje intelektualno bavljenje seksualnim problemima za što one pokazuju najveću znatiželju, plaši ih predrasudom da to nije za žene i da bi to bio znak urođene sklonosti grijehu. Time su one otjerane od mišljenja uopće i znanje je za njih obezvrijeđeno. Zabrana mišljenja proteže se i preko seksualne sfere, dijelom zbog neizbježne povezanosti, dijelom automatski, sasvim slično religijskoj zabrani mišljenja kod muškaraca kao i onoj u kojoj se ogleda lojalnost vrlih podanika. Ne vjerujem da biološka suprotnost između intelektualnog rada i spolne aktivnosti objašnjava »psihološku slaboum- nost« žene kao što je to prikazao Moebius u svojem višestruko protuslovnom spisu. Tomu nasuprot mislim da se nedvojbena činjenica intelektualne inferiornosti tako mnogih žena može svesti na zapreku u mišljenju koju iziskuje suzbijanje seksualnosti.

Kada se raspravlja o pitanju apstinencije, ne razlikuju se dovoljno strogo dvije njene forme: uzdržavanje od svake seksualne djelatnosti uopće i uzdržavanje od seksualnog općenja s drugim spolom. Mnogim osobama koje se hvastaju uspjelom apstinencijom, ona je postala mogućom tek pomoću masturbacije i sličnih zadovoljenja koja se nadovezuju na autoerotične seksualne aktivnosti ranog djetinjstva. Ali upravo zbog te veze, ove zamjene za seksualno zadovoljenje nisu nipošto bezazlene; one dispo- niraju za mnogobrojne forme neuroza i psihoza, uvjet25kojih je regresija seksualnog života na njegove infantilne oblike. Ni masturbacija nipošto ne odgovara idealnim zahtjevima kulturnog seksualnog morala i zbog toga tjera mlade ljude u one iste sukobe s idealom odgoja od kojih su, apstinirajući, htjeli pobjeći. Ona nadalje posredstvom razmaženosti kvari karakter na više načina; prvo, time što stvara naviku da se važni ciljevi postižu bez muke, na lagodne načine, umjesto energičnim naprezanjem snaga, dakle prema načelu uzornosti seksualnog života, i drugo, tako što u

fantazijama koje prate zadovoljavanje pridaje seksualnom objektu takve karakteristike koje će se u stvarnosti teško moći iznova pronaći. Jedan duho-viti pisac (Karl Kraus u bečkoj Baklji) mogao bi, obrćući oštricu, ipak cinično izreći istinu: Koitus je samo nedovoljan surogat za onaniju!

Strogost kulturnih zahtjeva i teškoća zadatka apstinencije djelovali su zajedno kako bi izbjegavanje sjedinjenja genitalija učinili jezgrom apstinencije i tako potpomogli druge vrste seksualne aktivnosti koje možemo izjednačiti s nekom, da tako kažemo, polupokornošću. Otkako moral — a i higijena, zbog mogućnosti infekcije — tako neumoljivo progone normalno seksualno općenje, nedvosmisleno je porasla socijalna važnost takozvanih perverznih načina općenja među spolovima, u kojima ulogu genitalija preuzimaju druga područja tijela. Te aktivnosti ne možemo shvatiti tako bezazleno kao analogna prekoračenja u ljubavnim odnosima; one su etički nedostojne jer ljubavni odnos između dva čovjeka srozavaju od ozbiljne stvari na lagodnu igru bez opasnosti i bez duševnog sudjelovanja. Kao daljnja posljedica otežavanja seksualnog života može se navesti širenje homoseksualnog zadovoljenja; svima onima koji su homoseksualci već prema svojoj konstituciji, ili su to postali u djetinjstvu, pridolazi još veliki broj onih kojima se zbog prepreke postavljene glavnoj struji libida, široko otvara homoseksualni rukavac.Sve te neizbježne i neočekivane konzekvencije zahtjeva apstinencije tvore takav stjecaj okolnosti u kojem teme26ljito upropaštavaju pripremu za brak koji bi ipak, prema namjeri kulturnog seksualnog morala, trebao biti jedini baštinik seksualnih težnji. Svi oni muškarci koji su uslijed masturbacijnih ili perverznih seksualnih navika doveli svoj libido u situaciju i uvjete zadovoljenja drukčije od normalnih, u braku trpe od smanjene potencije. I žene kojima je preostalo da jedino na sličan način očuvaju svoje djevičanstvo pokazuju se u braku anestetične za normalne odnose. Onaj brak koji je započeo umanjenom sposobnošću za ljubav obiju strana, samo još brže podliježe procesu raspadanja nego neki drugi. Iako bi se ženina predispozicija za frigidnost, uspostavljena odgojem, mogla prevladati snažnim seksualnim doživljavanjem, žena, uslijed smanjene potencije muškarca ostaje nezadovoljena, a time i anestetična. Takvom je paru i sprečavanje začeća teže nego zdravom, jer oslabljena potencija muškarca loše podnosi preventivna sredstva. U takvoj bespomoćnosti seksualni se odnosi, kao izvor svih smetnji, uskoro gase, a time se napušta i temelj bračnoga života.Pozivam sve znalce da potvrde kako ne pretjerujem već opisujem odnose koji su jednako loši bez obzira koliko često promatrali ove pojave. Za neupućene je zaista sasvim nevjerojatno kako rijetko se u muškaraca nailazi na normalnu potenciju i kako je frigidnost česta u ženske polovice bračnoga para kojime vlada naš kulturni seksualni moral, s kolikim je odricanjima, često s obje strane, povezan brak i na što se ograničava bračni život, ta sreća kojoj se s toliko čežnje žudilo. Već sam pokazao da je u takvim odnosima najbliži izlaz koji vodi u ner- voznost, ali želim još dodati na koji način takav brak dalje utječe na djecu — bilo da su jedinci ili ih je više — koja se u njemu rađaju. Ovdje se stvara privid nasljednog prenošenja kojeg se možemo osloboditi ukoliko oštrije promotrimo djelovanje moćnih infantilnih utisaka. Neurotična žena, nezadovoljena od strane svoga muža, prema djetetu se kao majka odnosi odveć nježno i s previše straha te prenoseći na njega svoju potrebu za ljubavlju,

27budi u njemu ranu seksualnu zrelost. Loše razumijevanje među roditeljima nadražuje zatim osjećajni život djeteta omogućujući mu da u najnježnijem dobu intenzivno osjeti ljubav, mržnju i ljubomoru. Strog odgoj koji ne trpi nikakvu djelatnost tako rano probuđenog seksualnog života, dostavlja silu suzbijanja i taj sukob u pvom uzrastu sadrži sve što je potrebno da se uzrokuje doživotna nervoznost.

Sada se vraćam svojoj ranijoj tvrdnji da se u shvaćanju neuroza većinom ne uzima vi obzir njihovo puno značenje. Ovime ne mislim na omalovažavanje tih stanja koje se očituje u lakomislenom odbacivanju problema od strane rođaka i razmetljivim uvjeravanjima od strane liječnika, da bi nekoliko tjedana kure hladnom vodom ili nekoliko mjeseci mirovanja i odmora mogli odstraniti to stanje. To su samo prije mnijenja posvema neoba- viještenih liječnika i nestručnjaka, ponajviše tek riječi udešene tako da patnicima ponude kratkotrajnu utjehu. Poznato je, naprotiv, da kronična neuroza, čak i kada ne ugrožava potpuno sposobnost za egzistenciju, predstavlja teško životno opterećenje za individuum, gotovo na razini tuberkuloze ili srčane mane. Mogli bismo se također zadovoljiti time što neurotička oboljenja isključuju iz kulturnog rada možda samo jedan broj onih ipak slabijih individua omogućujući drugima da po cijenu tek subjektivnih muka uzmu učešća u njemu. Daleko više htio bih upozoriti na stajalište da neuroza, dokle seže i koga god pogađa, uspijeva osujetiti kulturne težnje i time zapravo omogućuje rad suzbijenih, kulturi neprijateljskih, duševnih sila. Kada poslušnost spram svojih dalekosežnih propisa društvo plaća porastom nervoznosti, onda ne samo da ne smije biti govora o nekom žrtvama kuplje-nom dobitku, nego tu čak nikakva dobitka niti nema. Promotrimo na primjer tako čest slučaj žene koja ne voli svoga muža jer za to, s obzirom na uvjete u kojima je sklopila brak i na osnovi iskustava svog bračnog života, nema nikakva razloga, ali koja bi svoga muža htjela u potpunosti voljeti, jer jedino to odgovara idealu braka28za koji je ona odgojena. Ona će onda u sebi suzbijati sve porive koji bi htjeli izraziti istinu i koji proturječe njenom idealu te će s naročitim trudom izigravati nježnu i brižnu suprugu, prepunu ljubavi. Posljedica tog samo- suzbijanja bit će neurotičko oboljenje i ta će se neuroza za kratko vrijeme osvetiti na nevoljenom mužu izazivajući u njega isto toliko nezadovoljstva i brige koliko bi proizašlo iz priznanja pravog stanja stvari. Taj je primjer upravo tipičan za način na koji djeluje neuroza. Sličan neuspjeh kompenzacije može se promatrati na suzbijanju drugih osjećaja koji nisu izravno seksualni, a kulturi su neprijateljski. Tko je na primjer, nasilno suz-bijajući konstitucijsku sklonost grubosti i okrutnosti, postao dobričina, taj je često pri tome izgubio toliko energije da ne izvršava sve što odgovara njegovim kompenza- cijskim porivima i u cijelosti ipak čini manje dobra nego što bi ostvario bez suzbijanja.

Ovome još dodajmo da je ograničenje seksualne aktivnosti u jednome narodu praćeno, sasvim općenito, porastom životne malodušnosti i straha pred smrću koji narušavaju sposobnost za uživanje pojedinaca i uklanjaju njihovu spremnost da za neke ciljeve stave svoj život na kocku i koji se očituju u smanjenoj sklonosti za rađanjem djece, što taj narod ili tu grupu ljudi lišava budućnosti. Na koncu je svakako dopušteno zapitati da li je naš »kulturni« seksualni_moraI vrijedan žrtava koje nam nameć|^~osobito ako se čovjek nije dostatno oslobodio hedonizma, da ne bi izvjesnu mjeru

individualnog ispunjenja sreće prihvatio kao jedan od ciljeva našeg kulturnog razvoja. Zacijelo nije stvar liječnika da sami istupaju s prijedlozima za reformu, ali mislio sam da bih mogao podržati hitnost takvih prijedloga ukoliko v. Eh- renfelsov prikaz oštećenja uzrokovanih našim »kulturnim« seksualnim moralom proširim osvrtom na značenje koje on ima za širenje moderne nervoznosti.29Formulacije o dvama načelima psihičkog zbivanja(1911)Odavno smo zamijetili da je posljedica svake neuroze, a vjerojatno i njena tendencija, to da bolesnika istiskuje iz stvarnog života i otuđuje ga od zbiljnosti. Jedna takva činjenica nije mogla promaknuti ni promatranju P. Janeta; on je govorio o gubitku »de la fonction du réel« kao o nekom posebnom obilježju neurotičara ne otkrivajući međutim povezanost te smetnje s temeljnim uzrokom neuroze.1

Uvođenje procesa potiskivanja u genezu neuroze omogućilo nam je da steknemo uvid u tu povezanost. Neuro- tičar se odvraća od zbiljnosti zato što je drži — u cjelini ili u nekim njenim dijelovima — nepodnošljivom. Naj-ekstremniji tip tog odvraćanja od stvarnosti pokazuju nam izvjesni slučajevi halucinatorne psihoze u kojima se poriče upravo onaj događaj koji je izazvao ludilo (Griesinger). No svaki neurotičar zapravo čini isto s jednim djelićem stvarnosti.2 Sada nam se postavlja zadatak da istražimo odnos neurotičara i čovjeka uopće prema stvarnosti u razvoju kroz koji taj odnos prolazi i tako preuzmemo psihološko značenje stvarnoga svijeta u sklop našeg učenja.

' Janet (1909).1 Jednu začuđujuće jasnu slutnju tog prouzročenja nedavno je otkrio Otto

Rank na jednom mjestu kod Schopenhauera. (Die Welt als Wille und Vorstellung /Svijet kao volja i predodžba/, sv. 2. Vidi Rank, 1910).33

Navikli smo da u psihologiji utemeljenoj na psihoanalizi uzimamo kao ishodište nesvjesne duševne procese čije smo osobitosti upoznali posredstvom analize. Držimo da su oni stariji, da su prvotni i da predstavljaju ostatke iz jedne razvojne faze u kojoj su bili jedina vrsta duševnih procesa. Vrhovnu tendenciju kojoj se ti procesi pokoravaju, lako je prepoznati; ona se označuje kao ugoda-neugoda-načelo (ili kraće, kao načelo ugode). Ono čemu ti procesi teže je zadobijanje ugode; od takvih akata koji mogu izazvati neugodu, psihička djelatnost uzmiče (potiskivanje). Naše noćno snivanje kao i tendencija našeg budnog stanja da nas otrgne od bolnih utisaka ostaci su vladavine ovoga načela i dokazi njegove moći.

Vraćajući se toku mišljenja koji sam razvio na drugom mjestu (u općem odjeljku Tumačenja snova), pretpostavljam da je psihičko stanje mirovanja na početku bilo narušeno strogim zahtjevima unutrašnjih potreba. U tom slučaju ono mišljeno (željeno) predstavljano je na jednostavan halucinatoran način, onako kako se još svake noći događa s našim mislima snova.3 Tek je izostanak očekivanog zadovoljenja, razočaranje, imalo za posljedicu napuštanje pokušaja zadovoljenja na halucinatoran način. Umjesto predočavanja svojih unutrašnjim odnosa, duševni se aparat morao odlučiti na predočavanje stvarnih odnosa vanjskoga svijeta i na težnju za stvarnom pro-mjenom. Time je uvedeno novo načelo duševne djelatnosti; više se nije predočavalo ono što je prijatno, već ono što je stvarno, pa čak i onda kada je bilo neprijatno.4

1 Stanje spavanja može nam iznova pružiti sliku stanja dušev-|

nog života prije priznavanja stvarnosti zato jer kao svoju pret-j postavku uzima namjerno poricanje te stvarnosti (želja za spa-lvanjem).4 Pokušat ću gornji shematski prikaz proširiti nekim izvodima:S pravom se prigovara da jedna takva organizacija koja se predaje načelu ugode i zanemaruje stvarnost vanjskog svijeta ni najkraće vrijeme ne može ostati na životu, tako da ona zapravo ne bi uopće mogla ni nastati. No primjena jedne fikcije takve vrste opravdava se primjedbom da dojenče, izuzmemo li samo majčinsku njegu, gotovo da ostvaruje jedan takav psihički sistem. Ono vjerojatno halucinira ispunjenje svojih unutrašnjih 34To uspostavljanje načela stvarnosti pokazalo se kao korak s teškim posljedicama.

1) Najprije su novi zahtjevi učinili nužnim niz adaptacija psihičkog aparata koje zbog nedostatnog i nepouzdanog uvida možemo navesti tek približno.

Povišeno značenje vanjske stvarnosti također je uzdig- lo značenje osjetilnih organa okrenutih vanjskome svijetu kao i s njima povezane svijesti koja je osim do tada jedino zanimljivih kvaliteta ugode i neugode, učila pri-mati i osjetilne kvalitete. Ustanovljena je jedna posebna funkcija koja je vanjski svijet morala periodično pretraživati kako bi se upoznala s njegovim podacima prije nego se pojavi neodložna unutrašnja potreba. Bila je to pažnja. To je aktivnost koja ide ususret osjetilnim utiscima umjesto da čeka njihovo nastupanje. Vjerojatno je istovremeno s tim uspostavljen jedan sistem bilježaka koji je deponirao rezultate ove periodičke aktivnosti svijesti, dio onoga što nazivamo pamćenjem.

Na mjesto potiskivanja koje je udaljilo od zaposjed- nuća jedan dio iskrslih predodžbi koje su stvarale neugodu, stupilo je nepristrano suđenje čiji zadatak je bio da odluči da li je određena predodžba istinita ili lažna, tj. da li je u skladu sa stvarnošću ili nije i tu je odluku do-potreba i svoju neugodu nastalu porastom podražaja i izostankom zadovoljenja odaje u motoričkom pražnjenju dernjavom i koprcanjem doživljavajući na tome halucinirano zadovoljenje. Kasnije, kao dijete, ono će te manifestacije pražnjenja znati namjerno upotrijebiti kao sredstvo izražavanja. Kako je njega dojenčeta uzor za kasniju brigu oko djeteta, vladavina načela ugode moći će se okončati zapravo tek s potpunim psihičkim odvajanjem od roditelja. — Lijep primjer jednog psihičkog sistema, zatvorenog za podražaje iz vanjskog svijeta koji sam može autistički (prema jednoj riječi Bleulera) zadovoljiti svoje potrebe za ishranom, pruža nam ptičje jaje zatvoreno u ljusku zajedno sa svojom zalihom hrane; majčinska njega ovdje se svodi na dopremu topline. — Istakne li se nužnost postojanja uređaja čijom pomoći se sistem koji živi prema načelu ugode može osloboditi podražaja stvarnosti, u tom zahtjevu neću vidjeti pokušaj da se ispravi shema o kojoj je ovdje riječ, već samo njeno proširenje. Ti uređaji samo su korelat »potiskivanja« koje s unutrašnjim neugodnim podražajima postupa kao da dolaze izvana.35nosilo uspoređujući danu predodžbu s tragovima stvarnosti u sjećanju.

Motoričko pražnjenje koje je za vrijeme vladavine načela ugode služilo za rasterećenje duševnog aparata od prirasta podražaja vršeći taj zadatak odašiljanjem iner- vacija (mimike, afektivnih manifestacija) u unutrašnjost tijela, sada je upotrebljeno za svrhovitu izmjenu stvarnosti čime je zadobilo novu funkciju. Ono se preobratilo u djelovanje.

Zaustavljanje motoričkog pražnjenja (djelovanja) postalo je nužno i osigurano je posredstvom procesa mišljenja koji se razvio iz predočavanja. Mišljenje je snabdjeveno svojstvima koja su duševnom aparatu omogućila podnošenje povišenih podražajnih napetosti za vrijeme odgađanja pražnjenja. U bitnome ono je neko pokusno djelovanje koje se vrši pomicanjem manjih kvantiteta zaposjednuća, pri njihovom smanjenom utrošku (pražnjenju). Uvjet za to bilo je prevođenje slobodno pomičnih zaposjednuća u vezana, što je postignuto uz pomoć povišenja nivoa cjelokupnog procesa zaposjedanja. Na početku je mišljenje vjerojatno bilo nesvjesno; ono se uz- diglo iznad pukog predočavanja i okrenulo relacijama objektivnih utisaka da bi daljnje, svijesti zamjetljive kvalitete primilo tek povezivanjem s ostacima riječi.

2) Općenita tendencija našeg duševnog aparata koja se može svesti na ekonomsko načelo uštede utroška izgleda da se ispoljava u žilavosti kojom se čovjek drži raspoloživih izvora ugode i u nemogućnosti da ih se lako odrekne. Zajedno s uspostavom načela stvarnosti otcije- pila se jedna vrsta misaone aktivnosti koja je ostala slobodna od provjere stvarnosti i potčinjena jedino načelu ugode.5 Ta aktivnost je fantaziranje koje započinje većf s dječjom igrom i kasnije, nastavljajući se kao sanja-] renje, napušta oslanjanje na stvarne objekte.

5 Slično kao što neka nacija čije bogatstvo počiva na iskorištavanju prirodnog blaga, ipak rezervira jedno određeno područje ostavljajući ga sačuvanog u njegovom iskonskom stanju i pošteđenog kulturnih promjena. (Yellowstonepark).36

3) Smjenjivanje načela ugode načelom stvarnosti zajedno s psihičkim posljedicama koje otuda proizlaze, ovdje je u shematskom prikazu sažeto u jednu jedinu rečenicu. Međutim, u zbiljnosti se ono ne događa najednom, a niti istodobno po cijeloj liniji. No za vrijeme u kojem se taj razvoj zbiva na Ja-nagonima, od njih se na veoma važan način odvajaju seksualni nagoni. Seksualni nagoni ponašaju se ispočetka autoerotski, oni nalaze svoje za-dovoljenje na vlastitom tijelu i stoga ne dospijevaju u situaciju uskrate koja je iznudila uspostavu načela stvarnosti. Kada zatim kod njih kasnije započne proces nalaženja objekta, on će uskoro biti zadugo prekinut razdobljem latentnosti koje zavlači seksualni razvoj sve do puberteta. Oba ta momenta — autoerotizam i razdoblje latent-- nosti — imaju za posljedicu zaustavljanje seksualnog nagona u njegovoj psihičkoj izobrazbi, tako da on ostaje daleko dulje pod vladavinom načela ugode kojeg se u mnogih osoba uopće nikada ne može osloboditi.

Uslijed tih okolnosti stvara se bliski odnos između seksualnog nagona i fantazije s jedne strane, i Ja-nagona i aktivnosti svijesti, s druge. U zdravih kao i neurotičara taj nam odnos izgleda veoma neposredan, iako ova ispi-tivanja iz genetičke psihologije pokazuju da je on sekundaran. Autoerotizam koji i dalje djeluje omogućuje da lakše trenutno i fantastičko zadovoljenje na seksualnom objektu bude tako dugo zadržano na mjestu stvarnog za-dovoljenja koje iziskuje trud i odgađanje. Potiskivanje ostaje u carstvu fantazija svemoćno; ono čini to da predodžbe in statu nascendi, prije nego ih svijest može uočiti, osujećuje u slučaju da njihovo zaposjednuće daje povoda oslobođenju neugode. Ovo je slabo mjesto naše psihičke organizacije koje se može iskoristiti za to da procesi mišljenja koji su već postali racionalni, iznova budu dovedeni pod vladavinu načela ugode. Bitan dio psihičke dis- ' pozicije za neurozu dan je prema tome zakašnjelim odgojem seksualnog

nagona za uvažavanje stvarnosti i, u širem smislu, uvjetima koji to zakašnjenje omogućuju.37

4) Kao što Ja-ugode ne može ništa drugo željeti, raditi za dobitak ugode i izbjegavati neugodu, tako Ja-stvarno- sti ne treba činiti ništa drugo do li težiti koristi i osiguravati se od štete.6 Zapravo, zamjena načela ugode načelom stvarnosti ne znači nikakvo svrgavanje načela ugode nego tek njegovo osiguranje. Napušta se trenutna, po svojim posljedicama nesigurna ugoda, ali samo zato da bi se novim putom zadobila kasnija, sigurnija. Ipak, endopsi- hički dojam ovog zamjenjivanja bio je tako moćan da se odrazio u jednom posebnom religijskom mitu. Učenje o onostranoj nagradi za — svojevoljno ili prisilno — odricanje od zemaljske ugode, nije ništa drugo do mitska pro-jekcija tog psihičkog preokreta. Religije su konzekvent- no slijedeći taj uzor mogle postići apsolutno odricanje od ugode u životu obećavajući zauzvrat obeštećenje u nekoj budućoj egzistenciji; no pobjedu nad načelom ugode nisu na taj način postigle. Njegovo svladavanje ponajprije uspijeva znanosti koja međutim za vrijeme rada nudi intelektualnu ugodu i obećava konačan praktični dobitak.

5) Odgoj se bez daljnjeg razmišljanja može opisati kao poticaj prevladavanju načela ugode i njegovom zamjenjivanju načelom stvarnosti; on je dakle spreman ponuditi pomoć onom procesu razvoja koji se tiče Ja i u tu svrhu se služi ljubavnim premijama od strane odgajatelja ali se izjalovljuje kada razmaženo dijete vjeruje da tu ljubav posjeduje bezuvjetno i da je može dobiti bez obzira na okolnosti.

6) Umjetnost na osobit način ostvaruje izmirenje obaju načela. Umjetnik je izvorno čovjek koji se odvraća od stvarnosti zato što se ne može priviknuti na odricanje od nagonskog zadovoljenja koje ona ispočetka zahtijeva i dopušta svojim erotskim i častoljubivim željama da u životu fantazije čine što im je volja. On međutim nalazi povratak iz toga svijeta fantazija u stvarnost tako da za

6 Prednost Ja-stvarnosti nad Ja-ugode, odlično izražava Bernard Shaw riječima: »To be able to choose the line of greatest advantage instead of yielding in the direction of least resistance.« (Man and Superman; A Comedy and a Philosophy.)38

hvaljujući posebnoj nadarenosti svojim fantazijama daje oblik jedne nove vrste zbiljnosti koju ljudi priznaju kao dragocjenu sliku stvarnosti. On tako na jedan određen način odista i postaje onaj junak, kralj, stvaralac i miljenik koji je oduvijek htio biti, a da ne mora udariti dugim obilaznim putom preko zbiljske promjene vanjskoga svijeta. To međutim može postići samo zato što drugi ljudi osjećaju isto nezadovoljstvo sa stvarno nužnim odricanjem koje muči i njega i jer je to nezadovoljstvo kao posljedica zamjenjivanja načela ugode načelom stvarnosti i samo jedan dio stvarnosti.7

7) Za vrijeme u kojem Ja prolazi kroz preobrazbu Ja- -ugode u Ja-stvarnosti, seksualni nagoni doživljuju promjene koje ih vode od početnog autoerotizma preko različitih međufaza do objektne ljubavi u funkciji razmno-žavanja. Ako je točno da svaki stupanj tih dvaju tokova razvoja može postati sjedište jedne dispozicije za kasnije neurotičko oboljenje, onda je lako zaključiti da odluka o obliku kasnijeg oboljenja (izbor neuroze) ovisi o tome u kojoj je fazi razvoj Ja i razvoj libida dospio do disponi- rajuće razvojne zapreke. Još neproučavane vremenske značajke obaju razvoja i njihova moguća uzajamna pomicanja dobivaju tako neslućeni značaj.

8) Najčudnovatije obilježje nesvjesnih (potisnutih) procesa na koje se svaki istraživač tek s velikim samoprijegorom navikao dolazi otuda što se u njima provjera stvarnosti nimalo ne uvažava, stvarnost mišljenja izjednačena je s vanjskom zbiljnošću, želja s ispunjenjem, događajem, onako kako se to neposredno izvodi iz vladavine starog načela ugode. Stoga će također biti teško razlikovati nesvjesne fantazije od onih sjećanja koja su postala nesvje-sna. No nikada se ne bismo trebali dati zavesti pa način vrednovanja stvarnosti unijeti u potisnute psihičke tvorbe i tako fantazije na primjer potcijeniti kao da se radi o tvorbi simptoma zato šte one nisu nikakve zbiljnosti ili pak izvor neurotičnog osjećaja krivnje potražiti negdje7 Usp. slično kod O. Ranka (1907).39

drugdje zato što se ne može dokazati nikakvo zbiljski počinjeno zlodjelo. Obavezni smo poslužiti se ovom valutom koja je upravo na snazi u zemlji koju istražujemo, a to je u našem slučaju neurotička valuta. Pokušajmo na primjer objasniti san kao što je sljedeći. Jedan muškarac koji je nekoć svoga oca tokom njegove duge i mučne bolesti njegovao, saopćava da je u vremenu nakon očeve smrti više puta sanjao: Otac je ponovo liv i on govori s njime kao i obično. Pri tom je krajnje bolno osjetio činjenicu da je otac ipak već umro, samo to nije znao. Nema drugog puta koji bi vodio razumijevanju ovog naizgled tako besmislenog sna osim ubacivanja ispravke »prema njegovoj želji« ili »uslijed njegove želje« nakon riječi »da je otac ipak umro« i dodatka »da je on /sanjač/ to želio« zadnjim riječima. Misao sna sada glasi: Bilo je bolno sjetiti se da je ocu morao željeti smrt (kao rješenje) dok je on još bio živ i kakva li užasa ako je otac to naslutio. Tako se ovdje radi o poznatom slučaju samopred- bacivanja nakon gubitka voljene osobe i taj prigovor vraća se u ovom primjeru na infantilno značenje želje za očevom smrću.

Nedostaci ovog malog, prije pripremnog nego iscrpnog sastavka dadu se možda tek u manjoj mjeri opravdati ako ih proglasim neizbježnima. U nekim stavovima o psihičkim posljedicama prilagođavanja načelu stvarnosti morao sam naznačiti misli koje bih radije sačuvao i čije bi opravdanje zacijelo koštalo nemalog truda. Ipak, želim se nadati da dobrohotnu čitaocu neće promaknuti ona točka na kojoj u ovom radu također započinje vladavina načela stvarnosti.Prilog uvodu u narcizam(1914)ITermin narcizam vuče podrijetlo iz kliničke deskripcije. Izabrao ga je P. Näcke 1899. da bi označio ono ponašanje pri kojem individuum postupa s vlastitim tijelom slično načinu na koji inače postupa s tijelom seksualnog objekta; on dakle seksualno uživajući svoje tijelo promatra, miluje, mazi, sve dok tim postupcima ne postigne potpuno zadovoljenje. U tom obliku, narcizam ima značenje perverzije koja je u sebe usisala cjelokupni seksualni život osobe i uslijed toga također potpada pod očekivanja s kojima pristupamo studiju svih perverzija.

Psihoanalitičkom promatranju palo je zatim u oči da se pojedinačne crte narcističkog ponašanja mogu naći u mnogih osoba zahvaćenih drugim smetnjama kao, prema Sadgeru na primjer, u homoseksualaca te se konačno naslutilo da bi smještaj libida označen kao narcizam mogao doći u obzir u mnogo širem opsegu i da bi mogao zahtijevati mjesto u regularnom seksualnom razvoju čovjeka.1 Do slične pomisli došlo se uslijed poteškoća u psihoanalitičkom radu s neurotičarima jer se činilo kao da taj oblik njihovog

narcističkog držanja postavlja jednu od granica pokušaja da se na njih utječe. Narcizam u tom smislu ne bi bio nikakva perverzija već libidna dopuna egoizmu nagona samoodržanja, jedan dio kojega je s pravom pripisan svakom živom biću.1 O. Rank (1911).43

Neodložan motiv da se bavimo predodžbom primarnog i normalnog narcizma pojavio se kada je poduzet pokušaj da se razumijevanje dementiae praecox (Kraeplin) ili shizofrenije (Bleuler) podvede pod pretpostavke teorije libida. Takvi bolesnici, za koje sad predložio da se označe kao parafreničari, pokazuju dvije fundamentalne karakterne crte: ludilo veličine i odvraćanje svoga interesa od vanjskoga svijeta (osoba i stvari). Uslijed ove potonje promjene oni se opiru utjecaju posredstvom psihoanalize i postaju, unatoč našim nastojanjima, neizlječivi. Odvraćanje parafreničara od vanjskog svijeta potrebno je međutim točnije označiti. Prisilni neurotičar je, kao i histe- ričar, u mjeri u kojoj seže njegova bolest napustio odnos prema stvarnosti. Analiza međutim pokazuje da on nipošto nije ukinuo erotski odnos prema osobama i stvarima. On ga je zadržao u fantaziji, a to znači da je s jedne strane stvarne objekte zamijenio imaginarnim objektima svoga sjećanja ili ih je s njima pobrkao i, s druge strane, on se odrekao upotrebe motoričkih akcija kojima bi dosegao svoje ciljeve na tim objektima. Za to stanje libida jednostavno bi trebao da važi onaj Jungov, bez razlikovanja upotrijebljen izraz: introverzija libida. Druga je stvar s parafreničarom. On je, čini se, zbilja povukao svoj libido s osoba i stvari vanjskoga svijeta, a da ih u svojoj fantaziji nije zamijenio drugima. Pitanje, gdje se to događa, izgleda da je sekundarno i da pripada pokušaju liječenja koji libido želi vratiti objektu.2

Javlja se pitanje: Kakva je u shizofreniji sudbina libida koji se povukao s objekata? Ovdje nam put pokazuje ludilo veličine karakteristično za ta stanja. Ono je upravo nastalo na račun objektnog libida. Libido oduzet vanj- skome svijetu prebačen je na Ja tako da je nastalo držanje koje možemo zvati narcizam. Sämo ludilo veličine nije međutim nova tvorevina nego, kao što znamo, uvećanje i

2 S ovim postavkama usporedi raspravu o »propasti svijeta« u analizi predsjednika senata Schrebera (1911). Nadalje: Abraham (1908).44jasnije ispoljavanje jednog stanja koje je već otprije postojalo. To nas navodi da narcizam koji nastaje uvlačenjem zaposjednuća objekta shvatimo kao sekundaran, kao onaj koji se nadograđuje na primami narcizam zamračen mnogostrukim utjecajima.

Još jednom ističem da ovdje ne želim razjasniti ili produbiti problem shizofrenije, nego samo skupljam ono što je već bilo rečeno na drugim mjestima kako bih opravdao uvođenje narcizma.

Treći prilog ovoj, prema mom mišljenju legitimnoj, daljnjoj izgradnji teorije libida dolazi nam iz naših promatranja i shvaćanja duševnog života djece i primitivnih naroda. U ovih posljednjih nalazimo značajke koje bi se, da se javljaju pojedinačno, mogle priračunati ludilu veličine: precjenjivanje moći njihovih želja i psihičkih akata, »svemoć misli«, vjerovanje u čarobnu silu riječi i tehniku bdnosa prema vanjskome svijetu, »magiju«, koja se javlja kao konzekventna primjena tih pretpostavki prepunih čežnje za veličinom.3 Od djeteta našeg vremena, čiji nam je razvoj daleko neprozirniji, očekujemo da se posve analogno postavi prema vanjskome svijetu.4 Tako tvorimo predodžbu prvobitnog libidnog zaposjednuća Ja, dio kojeg će kasnije biti

predan objektima ali koji će se uglavnom i dalje zadržati. To izvorno libidno zaposjednuće Ja odnosi se prema zaposjednućima objekata kao tijelo pro- toplazmatične životinjice prema pseudopodijima koje samo odašilje. Taj dio smještaja libida morao je našem istraživanju koje polazi od neurotičkih simptoma ostati ispočetka skriven. U oči su nam pale jedino emanacije tog libida, zaposjednuća objekata koja se mogu odaslati i iz- iiova povući. Također vidimo, u grubim crtama, opreku između Ja-libida i objektnog libida. Što više jedno troši, to je siromašnije ono drugo. Kao najviša faza razvoja koju postiže objektni libido pojavljuje se stanje zaljubljeno-

' V. odgovarajuće odsjeke u mojoj knjizi Totem i Tabu (1912— -13).4 V. Ferenczi (1913a).

45sti. Ono nam se prikazuje kao napuštanje vlastite osobnosti u korist zaposjednuća objekta i svoju opreku nalazi u fantaziji (ili samoopažanju) paranoičara o propasti svijeta.5 Napokon, kada se radi o razlikovanju psihičkih energija, dolazimo do zaključka da su one u stanju narcizma na okupu, nerazlučive za našu grubu analizu i tek sa zaposjednućem objekta postaje moguće razlikovanje seksualne energije, libida, i energije Ja-nagona.

Prije nego krenem dalje, moram dotaći dva pitanja koja nas vode usred poteškoća ove teme. Prvo: Kako se narcizam kojim se sada bavimo odnosi prema autoerotizmu koji smo opisali kao rano stanje libida? Drugo: Ukoliko priznajemo da je Ja primarno zaposjednuto libidom, čemu je uopće još potrebno odvajati seksualni libido od nesek- sualne energije Ja-nagona? Ne bi li pretpostavka jedne jedinstvene psihičke energije prištedila sve teškoće razlikovanja energije Ja-nagona od Ja-libida i Ja-libida od objektnog libida? Što se tiče prvog pitanja, primjećujem: nemoguće je pretpostaviti da jedinstvo usporedivo s Ja postoji u individuumu od samog početka; Ja se mora razviti. No autoerotički su nagoni iskonski; nešto, dakle, mora biti pridodano autoerotizmu, neka nova psihička akcija, kako bi se oblikovao narcizam.

Zahtjev da se da konačan odgovor na drugo pitanje mora produbiti zamjetnu nelagodu u svakog psihoanalitičara. Iako nas priječi osjećaj da ćemo zbog sterilnih teorijskih rasprava zapustiti promatranje, ipak se ne bismo smjeli uklanjati pokušaju razjašnjenja. Izvjesno je da predodžbe poput Ja-libida, energije Ja-nagona i tako dalje, nije osobito lako shvatiti, a niti su dovoljno bogate sadržajem; spekulativna teorija dotičnih odnosa htjela bi se prije svega utemeljiti na oštro opisanom pojmu. No ja mislim da upravo tu leži razlika između neke spekulativne teorije i znanosti izgrađene na tumačenju empirije. Ova potonja

5 Postoje dva mehanizma ove propasti svijeta, naime, kad se sve libidno zaposjednuće prelije u voljeni objekt i kao drugo, kada sve oteče natrag u Ja.46neće zavidjeti spekulaciji na povlastici glatkog, logički nepovredivog utemeljenja, nego će se radije zadovoljiti maglovitim, teško predočivim osnovnim mislima za koje vjeruje da će ih tokom svog razvoja jasnije shvatiti, ne ustežući se također da ih eventualno zamijeni drugima. Te ideje nisu naime temelj znanosti na kojem sve počiva; naprotiv, to može biti jedino promatranje. One u cijeloj strukturi ne predstavljaju bazu, već nadgradnju te se bez štete mogu zamijeniti i odbaciti. Danas iznova doživljavamo sličnu stvar u fizici čiji osnovni pogledi na materiju, centre sile, privlačenje i tome slično, teško da su manje sporni od odgovarajućih ideja u psihoanalizi.

Vrijednost pojmova: Ja-libido i objektni libido leži u tome što oni potječu iz proučavanja bitnih značajki neu- rotičkih i psihotičkih procesa. Podjela libida

na takav koji je svojstven Ja i onaj koji će se pričvrstiti za objekte, neophodan je nastavak one prve pretpostavke koja međusobno rastavlja seksualne nagone i Ja-nagone. Što se mene tiče, na tu me razdiobu prisilila analiza čistih neuroza prijenosa (histerije i prisile) i jedino što znam je to da su svi pokušaji koji su pomoću drugih sredstava htjeli obračunati s ovim fenomenima, u osnovi pretrpjeli neuspjeh.

S obzirom na činjenicu da nam u potpunosti nedostaje učenje o nagonima koje bi nam pomoglo da se nekako orijentiramo, bit će nam dopušteno, ili bolje, nalaže nam se da najprije do krajnjih konzekvencija iskušamo bilo koju pretpostavku sve dok ona ili zakaže ili se održi. I pored toga što se pretpostavka o izvornoj podjeli na seksualne nagone i one druge, Ja-nagone, pokazala upotrebljivom u analizi neuroza prijenosa, sada i štošta drugo govori njoj u prilog. Priznajem da sam taj moment nije nedvosmislen jer postoji mogućnost da se radi o indiferentnoj psihičkoj energiji koja će se pretvoriti u libido tek s činom zaposjedanja objekta. Ali to pojmovno raz-likovanje kao prvo odgovara popularnom i tako uobičajenom razdvajanju gladi i ljubavi. Kao drugo, tome u prilog govore naše biološke spoznaje. Egzistencija indivi47

duuma odista je dvostruka: on postoji kao svoja samo- svrha, ali i kao karika u lancu kojemu je podložan protiv, ili u svakom slučaju, bez svoje volje. On sam drži da je seksualnost jedna od njegovih vlastitih namjera, dok je promatrano s druge strane on tek privjesak na svojoj kličnoj plazmi koja mu, koristeći se njegovim snagama, zauzvrat stavlja na raspolaganje premiju u ugodi; smrtni nosilac neke — možda — besmrtne supstancije, poput starješine porodice koji je tek privremeni vlasnik institucije koja će ga nadživjeti. Odvajanje seksualnih nagona od Ja-nagona odražavalo bi prema tome samo tu dvostruku funkciju individuuma. I treće, moramo se prisjetiti da će jednom sve naše provizorne psihološke premise trebati zasnovati na organskoj podlozi. Onda će se pokazati mogućnost da posebne tvari i posebni kemijski procesi budu ono što vrši djelatnost seksualnosti i osigurava nastavljanje individualnog života u životu vrste. Upravo s tom vjerojatnošću računamo kada posebne kemijske tvari zamjenjujemo posebnim psihičkim silama.Baš zato što se inače trudim da držim podalje od psihologije svako mišljenje druge vrste, pa tako i biološko, na ovom ću mjestu izričito priznati da prihvaćanje odvojenih Ja-nagona i seksualnih nagona, dakle teorija libida, ponajmanje počiva na psihološkom temelju i da je u bitnome poduprta biološki. Bit ću također dovoljno konze- kventan da napustim ovo mišljenje ukoliko bi se u samom psihoanalitičkom radu pojavila neka pretpostavka o nagonima koja bi se mogla bolje upotrijebiti. Do sada to nije bio slučaj. Postoji zatim mogućnost da je seksualna energija, libido — u najdubljem i najširem smislu — samo proizvod diferencijacije energije koja inače djeluje u psihi. Takva tvrdnja međutim nije važna. Ona se odnosi na stvari koje su već tako daleko od problema našeg promatranja i sadrže tako malo korisnog znanja da je osporavati tu tvrdnju jednako suvišno kao i koristiti se njome; možda je ovaj prvobitni identitet tako malo u vezi s našim analitičkim interesima kao što prasrodstvo svih ljudskih rasa ima malo veze s dokazom o srodstvu s oporuči-48teljem koji se zahtijeva na ostavinskoj raspravi. Sve te spekulacije ne vode nikuda; kako ne možemo čekati da nam neka druga znanost pokloni gotovo

učenje o nagonima, daleko je svrsishodnije da se pokuša vidjeti kakvo svjetlo sinteza psiholoških fenomena može baciti na ove temeljne biološke zagonetke. Moramo biti svjesni da postoji mogućnost zablude, no to nas ne bi smjelo spriječiti da do krajnjih konzekvencija dovedemo prvu pretpostavku koju smo izabrali, pretpostavku o opreci između Ja-nagona i seksualnih nagona; ona nam se nametnula analizom neuroza prijenosa i sada valja ispitati da li je u stanju da se neproturječno i plodonosno razvija i da li ju je moguće primijeniti i na druge afekcije, kao što je npr. shizofrenija.Bilo bi naravno drukčije kada bi postojao dokaz da je teorija libida već doživjela neuspjeh u pokušaju razjašnjenja ove zadnje spomenute bolesti. Tu je tvrdnju iznio (1912) C. G. Jung i tako me prisilio da iznesem posljednje argumente koje bih inače rado sačuvao za sebe. Bolje bi bilo da sam onaj put kojim »sam krenuo u analizi slučaja Schreber do kraja slijedio šuteći o njegovim pretpostavkama. Međutim, Jungova je tvrdnja u najmanju ruku nepromišljena. Njegova su obrazloženja oskudna. On se ponajprije poziva na moje vlastito svjedočanstvo tvrdeći da sam se, u pogledu poteškoća oko Schre- ber-analize, osjetio prisiljenim proširiti pojam libida, a to znači napustiti njegov seksualni sadržaj i poistovjetiti ga s psihičkim interesima uopće. Ferenczi je u temeljitoj kritici Jungova rada (1913&) već naveo sve što se ima reći kako bi se ispravilo ovo iskrivljeno tumačenje. Ja se mogu samo složiti s kritičarom i ponoviti da nisam izjavio kako se time odričem teorije libida. Daljnji Jungov argument, naime, da se ne može prihvatiti da gubitak normalne funkcije stvarnosti može biti uzrokovan jedino povlačenjem libida, nije nikakav argument već dekret; it begs the question, taj stav anticipira odluku i čini raspravu suvišnom, jer da li je i na koji način je to moguće, stvar je koju tek treba istražiti. U sljedećem velikom radu49(1913) Jung je prošao tik mimo rješenja koje sam ja već odavno naznačio: »Sada pri tome svakako valja još uzeti u obzir — na što se uostalom osvrće Freud u svojem radu na Schreberovom slučaju — da introverzija libida sexu- alis vodi zaposjednuću »Ja«, što možda izaziva onaj efekt gubitka stvarnosti. Mogućnost da se psihologija gubitka stvarnosti objasni na taj način, doista je primamljiva.« Ali Jung se u tu mogućnost dalje ne upušta. Nekoliko redaka kasnije on je otklanja primjedbom da bi pod tim uvjetom »bila izazvana psihologija asketskog isposnika, ali ne i dementia praecox.« Kako je malo ta neprimjerena usporedba u stanju donijeti odluku, može pokazati primjedba da takav isposnik koji »nastoji da iskorijeni svaki trag seksualnog interesa« (ipak samo u popularnom smislu riječi »seksualno«) uopće ne mora iskazati patogeni smještaj libida. On bi mogao svoj seksualni interes u potpunosti odvratiti od ljudi i sublimirati ga u povećanom interesu za božansko, prirodno i životinjsko, a da njegov libido ne doživi introverziju u njegove fantazije, a niti se vrati njegovome Ja. Izgleda da ta usporedba unaprijed zanemaruje mogućnost razlikovanja interesa koji dolaze iz erotskih izvora od onog koji potječe iz nekih drugih. Prisjetimo li se nadalje da su istraživanja Švicarske škole, usprkos svim njenim zaslugama, ipak objasnila saflio dva momenta u slici dementiae praecox, naime egzistenciju kompleksa zajedničkih zdravima i neurotičari- ma i sličnost fantazijskih tvorbi ove bolesti s narodnim mitovima, a da inače nisu uspjela baciti nikakvo svjetlo na mehanizam oboljenja, moći ćemo odbiti Jungovu tvrdnju da je teorija libida propala u pokušaju da ovlada de- mentiom praecox i time otpala iz razmatranja ostalih neuroza.II

Cini mi se da posebne poteškoće stoje na putu izravnome proučavanju narcizma. Glavni pristup tom problemu i dalje će nam pružati upravo analiza parafrenijä.50Kao što su nam neuroze prijenosa omogućile da dođemo na trag libidnim nagonskim pobudama, tako će nam dementia praecox i paranoja osigurati uvid u Ja-psihologiju. Još jednom ćemo morati ono što u normalnome izgleda jednostavno, odgonetati u izobličenim i grubim oblicima patološkog. Ipak, ostaju nam otvoreni i neki drugi putovi kojima se možemo približiti shvaćanju narcizma; sada ću ih po redu opisati: razmatranje organske bolesti, hipohon- drija i ljubavni život spolova.

U ocjeni utjecaja koje organska bolest vrši na diobu libida, slijedim usmeni poticaj S. Ferenczija. Opće je poznato i čini nam se samorazumljivo da onaj koga muče organska bol i tjeskoba, napušta interes za stvari vanjskoga svijeta ukoliko se ne tiču njegovih patnji. Točnije promatranje nas uči da on također povlači libidni interes sa svojih ljubavnih objekata i da prestaje voljeti sve dok pati. Banalnost te činjenice ne treba nas spriječiti u našoj namjeri da problem prevedemo na način izražavanja kojim se služi teorija libida. Tada bismo rekli: Bolesnik povlači svoje libidno zaposjednuće natrag na svoj Ja da bi ga nakon ozdravljenja iznova okrenuo vanjskome svijetu. »Ü bolnog zuba tijesnoj rupi«, kaže W. Busch o pjesniku koji pati od zubobolje, »sva se moja duša skupi«. Libido i Ja-interes imaju pri tome istu sudbinu i ponovo ih ne možemo međusobno razlikovati. Oboje prekriva poznati egoizam bolesnika. Držimo da je to samorazumljivo jer smo svjesni da ćemo se u sličnoj situaciji ponašati isto tako. Način na koji tjelesne smetnje rastjeruju još tako intenzivnu spremnost na ljubav i u trenu je zamjenjuju potpunom ravnodušnošću, predmet je interesa komičara koji taj slučaj veoma spretno znaju iskoristiti.

Kao i bolest, stanje spavanja također označava narcis- tičko povlačenje libida s njegovih pozicija natrag na vlastitu osobu, ili točnije, na želju za spavanjem. Egoizam snova dobro se uklapa u taj kontekst. U oba slučaja vi-dimo, ako ništa drugo, primjere promjena u diobi libida koje nastaju uslijed promjena Ja.51

Hipohondrija se ispoljava potput organskog oboljenja u mučnim i bolnim tjelesnim osjetima i s organskim oboljenjem također se podudara u djelovanju na diobu libida. Hipohondar povlači interes kao i libido — posljednje naročito zamjetljivo — s objekata vanjskoga svijeta i oba koncentrira na organ kojim je zaokupljen. Sada izbija razlika između hipohondrije i organske bolesti: u posljednjem slučaju, bolne senzacije utemeljene su u organskim promjenama koje se mogu dokazati, dok u prvom slučaju nije tako. No u potpunosti bi odgovaralo našem uobičajenom shvaćanju neurotičkih procesa kad bismo se odlučili na sljedeću tvrdnju: Hipohondrija mora biti u pravu, kod nje organske promjene također ne smiju izostati. Ali je pitanje u čemu se one sada sastoje?Ovdje ćemo se pozvati na iskustvo koje pokazuje da se tjelesne senzacije neugodne vrste, usporedive sa hipohon- drijskim, javljaju i kod drugih neuroza. Ranije sam već jednom naglasio svoju sklonost da u hipohondriji, pored neurastenije i neuroze straha, vidim treću aktualnu neurozu. Vjerojatno ne bismo otišli predaleko ako bismo stvar prikazali tako kao da je i u drugim neurozama redovito ugrađen jedan djelić hipohondrije. To se najljepše vidi upravo u neurozi straha i histeriji koja se na nju nadovezuje.

Tako nam je poznat primjeir bolno osjetljivog, nekako izmijenjenog, a ipak, u uobičajenom smislu ne i bolesnog genitalnog organa u stanjima uzbuđenja. Prožet je krvlju, nabrekao, navlažen, te postaje sjedište raznolikih senzacija. Nazovemo li aktivnost kojom neko mjesto na tijelu šalje u duševni život podražaje koji seksualno uzbuđuju, njegovom erogenošću i sjetimo li se či-njenice da smo u razmatranjima seksualne teorije odavno navikli na shvaćanje da izvjesna druga mjesta na tijelu — erogene zone — mogu zastupati genitalije i ponašati se analogno njima, onda se ovdje imamo odvažiti još samo korak dalje. Možemo se odlučiti da erogenost promatramo kao opće svojstvo svih organa i u tom slučaju je opravdano govoriti o njenom porastu ili smanjenju na određenom dijelu tijela. Svaku takvu promjenu52erogenosti u organima mogla bi paralelno pratiti promjena lihidnog zaposjednuća u Ja. U takvim bismo momentima morali istražiti što čini osnovu hipohondrije i što je to što na diobu libida može imati isti učinak kao materijalno oboljenje organa.

Vidimo da ćemo, nastavimo li ovim tokom misli, naići na problem ne samo hipohondrije, već i drugih aktualnih neuroza, neurastenije i neuroze straha. Zbog toga bismo se htjeli zaustaviti na ovom mjestu; nije u namjeri čisto psihološkog istraživanja da prekoračuje granicu tako daleko u područje fiziološkog ispitivanja. Spomenimo samo to da se odavde može naslutiti da hipohondrija stoji prema parafreniji u sličnom odnosu kao ostale aktualne neuroze prema histeriji i prisilnoj neurozi, da ovisi dakle o Ja-libidu, kao što ove druge ovise o objektnom libidu; prema tome, hipohondrijski strah koji dolazi od Ja-libida pandan je neurotičkom strahu. Nadalje: Otkako smo se navikli na pretpostavku da se mehanizam oboljenja i tvorba simptoma u neurozama prijenosa, kao i prijelaz od introverzije regresiji, mora dovesti u vezu sa zastojem objektnog libida,6 možemo se također približiti predodžbi zastoja Ja-libida i tu predodžbu dovesti u odnos s fenomenima hipohondrije i parafrenije.

Naravno da će ovdje naša radoznalost postaviti pitanje, zašto se takav zastoj libida u Ja mora osjetiti kao neugodan. Htio bih se ovdje zadovoljiti odgovorom da je neugoda općenito izraz povišene napetosti, da je dakle kvanti- tet materijalnog događanja to što se ovdje, kao i drugdje, pretvara u psihički kvalitet neugode; no za razvoj neugode ipak ne može biti odlučujuća apsolutna veličina onog materijalnog procesa, već prije izvjesna funkcija te apsolutne veličine. Na ovom mjestu mogli bismo se odvažiti na pitanje, otkuda onda uopće dolazi ta nužnost koja prisiljava duševni život da prijeđe granice narcizma i libido pričvrsti na objekte. Odgovor koji bi slijedio iz

4 Usp. »Über neurotische Erkrankungstypen« /O tipovima neu- rotičkih oboljenja/ (1912).53našeg toka misli, iznova bi rekao da ta prisila nastupa kada je libidno zaposjednuće Ja prekoračilo izvjesnu mjeru. Snažan egoizam štiti od oboljenja, ali na koncu se mora početi voljeti kako se ne bi oboljelo i mora se oboljeti, ako se uslijed uskrate ne može voljeti. Možda je dobar primjer za to način na koji H. Heine sebi predstavlja psihogenezu stvaranja svijeta:»Krankheit ist wohl der letzte Grund Des ganzen Schöpferdrangs gewesen; Erschaffend konnte ich genesen, Erschaffend wurde ich gesund.«(Jer bolest bijaše razlog Svom stvaralačkom htijenju; Tek stvarajući mogah ozdraviti I stvarajući ozdravili.)

U našem smo duševnom aparatu prepoznali prije svega sredstvo kojem je povjereno svladavanje uzbuđenja koja bismo inače bolno osjetili ili koja bi djelovala patogeno. Psihička preradba čini čuda za unutrašnje odvođenje uz-buđenja koja nisu sposobna za neposredno vanjsko pražnjenje ili za koje takvo pražnjenje trenutačno nije poželjno. No za takvu unutrašnju preradbu ispočetka je svejedno da li se ona zbiva na stvarnim ili na imaginarnim objektima. Razlika se pokazuje tek kasnije kada je okretanje libida nestvarnim objektima (introverzija) dovelo do njegovog zastoja. Ludilo veličine u parafreniji dopušta sličnu unutrašnju preradbu libida koji se vratio u Ja; vjerojatno tek nakon što zakaže taj proces, zastoj libida u Ja postaje patogen i potiče proces ozdravljenja koji ostavlja utisak kao da se radi o samoj bolesti.

Pokušat ću na ovom mjestu zakoračiti malo dalje u mehanizam parafrenija i povezati shvaćanja koja mi se već danas čine vrijednima pažnje. Držim da razliku između parafreničkih afekcija i neuroza prijenosa treba smjestiti u okolnost da uskratom oslobođen libido ne ostaje na ob jektima u fantaziji, već se povlači natrag u Ja; ludilo ve-54ličine odgovara onda psihičkom svladavanju te mase libida, dakle introverziji na fantazijskim tvorbama u neurozama prijenosa; kao posljedica neuspjeha ovog psihičkog procesa javlja se hipohondrija parafrenije koja je ho- mologna strahu u neurozama prijenosa. Znamo da se taj strah može osloboditi daljnjim psihičkim preradbama, dakle, konverzijom, reakcijskom tvorbom, zaštitnom tvorbom (fobijom). U parafreniji tu ulogu preuzima pokušaj restitucije kojemu dugujemo napadne pojave bolesti. Kako parafrenija često — ako ne većinom — donosi sobom tek parcijalno odvajanje libida od objekata, u njenoj1 kliničkoj slici moguće je razlikovati tri grupe pojava: 1) one u kojima je zadržana normalnost ili neuroze (pojave ostataka), 2) pojave procesa bolesti (odvajanje libida od njegovih objekata i k tome ludilo veličine, hipohondrija, afektivne smetnje i sve vrste regresija), 3) pojave restitucije koje bilo na način histerije (dementia praecox, prava parafrenija), bilo na način prisilne neuroze (paranoja), iznova spajaju libido s objektima. U opreci spram primarnog, to novo libidno zaposjednuće dolazi s drugog nivoa i zbiva se pod drugim uvjetima. Razlika između neuroza prijenosa stvorenih tim zaposjednućem i odgovarajućih tvorbi normalnog Ja, morala bi pružiti najdublji uvid u strukturu našeg duševnog aparata.Treći pristup proučavanju narcizma omogućuje nam ljubavni život ljudi u svojim raznolikim diferencijacijama u muškarca i žene. Slično kao što nam je objektni libido isprva sakrio Ja-libido, tako smo i u izboru objekta kod djeteta (i odraslog čovjeka) najprije primijetili da ono svoje seksualne objekte uzima iz svojih doživljaja zadovoljenja. Prva se autoerotična seksualna zadovoljenja doživljavaju neposredno u vezi s životno važnim funkcijama koje služe samoodržanju. Seksualni nagoni naslanjaju se u početku na zadovoljenje Ja-nagona i tek se kasnije osamostaljuju od njih; naslanjanje se osim toga pokazuje u činjenici da prvi seksualni objekti postaju osobe koje imaju posla s ishranom, njegom i zaštitom djeteta, a to je dakle u prvom redu majka ili njena za55mjena. Pored tog tipa i tog izvora izbora objekta koji možemo nazvati tipom naslanjanja, analitičko nas je istraživanje međutim upoznalo i s drugim tipom čiji nas je pronalazak zatekao nespremnima. U osoba čiji je li- bidni razvoj pretrpio neku smetnju, kao u perverznih i homoseksualaca, naišli smo u

naročito jasnom obliku na činjenicu da oni u izboru svog kasnijeg ljubavnog objekta ne uzimaju kao uzor majku, već svoju vlastitu osobu. Oni očigledno kao objekt ljubavi traže sami sebe i njihov bi se tip izbora objekta mogao nazvati narcistički. Upravo u tom promatranju leži najsnažniji motiv koji nas je prisilio da prihvatimo pretpostavku narcizma.

To sada ne znači da smo odlučili podijeliti ljude u dvije strogo odvojene grupe, ovisno o tome da li njihov izbor objekta pripada tipu naslanjanja ili narcističkom tipu, nego radije ističemo pretpostavku da svakom čovjeku u izboru objekta oba puta stoje otvorena, pri čemu je moguće dati prednost ili jednome ili drugome. Kažemo da čovjek ima dva izvorna seksualna objekta: sebe samog i ženu koja njeguje i pritom pretpostavljamo da primarni narcizam pripada svakom čovjeku te da eventualno u njegovom izboru objekta može doći do izražaja kao dominantan.

Usporedba muškarca i žene pokazuje nadalje da između njih postoji fundamentalna razlika u odnosu prema tipu izbora objekta, iako ta razlika naravno nije zakonita pojava. Potpuna objektna ljubav prema tipu naslanjanja zapravo je karakteristična za muškarca. Ona pokazuje upadljivo seksualno precjenjivanje koje vuče podrijetlo upravo iz prvobitnog narcizma djeteta i tako odgovara prijenosu tog narcizma na seksualni objekt. To seksualno precjenjivanje omogućuje da nastane osebujno stanje za-ljubljenosti koje podsjeća na neurotičku prisilu i koje se tako svodi na osiromašenje libida u Ja na račun objekta. Drukčije se oblikuje razvoj u najčešćeg, a vjerojatno i najčistijeg i najpravijeg tipa žene. Izgleda da ovdje zajedno s razvojem puberteta, kroz sazrijevanje do tada latentnih ženskih seksualnih organa, nastupa porast prvobitnog nar-56

čizma koji je nepogodan za oblikovanje uredne, seksualnim precjenjivanjem praćene objektne ljubavi. U ženi se rađa, naročito tamo gdje odrastanje ide u pravcu ljepote, samodovoljnost koja joj pruža naknadu za socijalno zakržljalu slobodu njenog izbora objekta. Strogo uzevši, takve žene vole isključivo same sebe, sličnom intenzivnošću kojom muškarac voli njih. Njihova potreba nije u tome da vole, već da budu voljene i njihovu će naklonost pridobiti onaj muškarac koji ispunjava taj uvjet. Značenje koje taj tip žene ima za ljubavni život ljudi valja vrlo visoko ocijeniti. Takve žene ponajviše očaravaju muškarce, ne samo iz estetskih razloga, jer su one obično najljepše, već i zbog zanimljivih psiholoških konstelacija. Izgleda naime sasvim shvatljivo da narcizam neke osobe izaziva veliku privlačnost kod onih koji su se odrekli dijela svog vlastitog narcizma i nalaze se u potrazi za objektnom ljubavlju; draž djeteta počiva velikim dijelom na narcizmu njegove samodostatnosti i nepristupačnosti, baš kao i draž izvjesnih životinja koje izgledaju kao da ih nije briga za nas, što je slučaj kod mačal^ i velikih grabež- ljivaca; pa čak i veliki zločinci ili humoristi, u poetskom prikazu, privlače naš interes zbog svoje narcističke dosljednosti čijom pomoći umiju držati podalje od svoga Ja sve što umanjuje njegovu važnost. Tako izgleda kao da im zavidimo na tome što su uspjeli zadržati blaženo psihičko stanje, neosvojivu poziciju libida, koje smo sami odavno napustiti. Međutim, velikoj draži narcističke žene ne manjka ni naličje; dobar dio nezadovoljstva za-ljubljenog muškarca, sumnje u ljubav žene, optužbi na račun zagonetnosti njene prirode, imaju korijen u toj nepodudarnosti tipova izbora objekta.Možda nije suvišno uvjeravati da mi je pri tom opisu ženskog ljubavnog života strana svaka tendencija potcje- njivanju žene. Bez obzira na činjenicu da mi je strana svaka tendencioznost uopće, ja također znam da ti oblici

stvoreni u različitim pravcima razvoja odgovaraju diferencijaciji funkcija u visoko kompliciranoj biološkoj cjelini; nadalje, spreman sam priznati da ima nebrojeno57mnogo žena koje vole u skladu s muškim tipom i također razvijaju tome pripadno seksualno precjenjivanje.

I za žene čiji odnos prema muškarcu ostaje hladan i narcistički postoji put koji ih vodi do potpune objektne ljubavi. U djetetu kojeg rađaju suprotstavlja im se, kao strani objekt, dio vlastitog tijela kojemu sada, upravo na temelju svog narcizma, mogu pokloniti punu objektnu ljubav. Druge pak žene ne trebaju čekati na dijete kako bi u svom razvoju napravile korak od (sekundarnog) narcizma do objektne ljubavi. Te žene su se još prije puber-teta osjećale muški i njihov je razvoj djelomično i dalje išao u tom smjeru; nakon što je nastupom ženske zrelosti prekinut razvoj ove sklonosti, takvim ženama i dalje ostaje sposobnost da teže muškome idealu koji je zapravo nastavak onog dječaštva u kojem su same nekad bile.

Ove tek nabačene primjedbe mogli bismo zaključiti kratkim pregledom putova koji vode izboru objekta, čovjek voli:1) Prema narcističkom tipu:

a) što je on sam (sebe samog),b) što je sam bio,c) što bi sam htio biti,d) osobu koja je bila dio njegovog sebstva.

2) Prema tipu naslanjanja:a) ženu koja hrani,b) muškarca koji štiti

i osobe koje redom zamjenjuju svaki od tih momenata. Slučaj c) kod prvog tipa može se opravdati tek izvodima koji naknadno slijede.

Značenje narcističkog izbora objekta za homoseksualnost muškarca bit će razmotrena u drugom kontekstu.S naše strane suponirani primarni narcizam djeteta koji sadrži jednu od pretpostavki naših teorija libida, lakše ćemo potvrditi dedukcijom iz neke druge točke, nego shvatiti izravnim promatranjem. Kada su uoči stav nježnih roditelja prema njihovoj djeci, u njemu se mora prepoznati ponovno oživljavanje i reprodukcija njihovog58vlastitog, odavno napuštenog narcizma. Tim osjećajnim odnosom, kao što je opće poznato, vlada znatno obilježje precjenjivanja koje smo, kao narcističku stigmu u izboru objekta, još prije ocijenili. Postoji tako neka prisila da se djetetu pripišu sve savršenosti, čemu trezveno promatranje ne bi našlo nikakvoga povoda i da se sakriju i zaborave svi njegovi nedostaci, s čime je u vezi i poricanje dječje seksualnosti. Međutim, u roditelja postoji i sklonost da pred djetetom suspendiraju sve kulturne tekovine čije priznanje je iznuđeno njihovom narcizmu i da se kod njega obnove zahtjevi za povlasticama kojih su se oni odavno odrekli. Djetetu treba biti bolje nego njegovim roditeljima, ono se ne treba potčinjavati nužnostima koje su oni priznali kao vladajuće u životu. Bolest, smrt, odricanje od užitka, ograničenja vlastite volje, ne treba da važe za dijete, zakoni prirode kao i društva moraju se pred njim poništiti, ono je tu da iznova bude središte i jezgra stvaranja. His Majesty the Baby, kao što smo jednom i sami umišljali. Ono treba ispuniti neostvarene snove i želje roditelja, umjesto oca postati veliki čovjek i junak ili se udati za princa kao kasnu nadoknadu majci. Narcistički sistem je u svojoj najosjetljivijoj

točki, besmrtnosti Ja koju je stvarnost tako teško ugrozila, zadobio svoju sigurnost pribjegavajući djetetu. Dirljiva, u osnovi tako djetinja roditeljska ljubav nije ništa drugo nego iznova rođen narcizam roditelja koji, pre- obražen u objektnu ljubav, svoju negdašnju bit nepogrešivo iznosi na vidjelo.III

Kojim smetnjama je izložen izvorni narcizam djeteta, kojim se reakcijama od njih brani i na koje putove je pritom primoran, pitanja su koja kao važan predmet rada koji još čeka da bude obavljen, želimo ostaviti po strani; najvažniji dio te problematike moguće je izdvojiti kao »kompleks kastracije« (strah od penisa kod dječaka, za59

vist prema penisu kod djevojčice) i obrađivati u vezi s utjecajem ranog seksualnog zastrašivanja. Zahvaljujući psihoanalitičkom istraživanju koje nam inače omogućuje da slijedimo sudbine libidnih nagona kada se oni, izo-lirani od Ja-nagona, nalaze u opoziciji prema njima, u stanju smo da na tom području dođemo do zaključka o postojanju jedne epohe i jedne psihičke situacije u kojoj obje vrste nagona, složno djelujući, nastupaju u nerazdvojnoj povezanosti kao narcistički interesi. Na temelju toga A. Adler (1910) je stvorio svoju koncepciju »muškog protesta« koji je podigao na razinu gotovo jedine nagonske sile u tvorbi karaktera i neuroza, ne utemeljivši ga na narcističkoj, dakle još uvijek libidnoj težnji, već na vrednovanju socijalnih činilaca. Sa stajališta psihoanalitičkog istraživanja od samog početka je priznata egzistencija i značenje »muškog protesta« ali se, suprotno Adle- ru, zastupala i njegova narcistička priroda odnosno podrijetlo iz kompleksa kastracije. On pripada tvorbi karaktera u čiju genezu ulazi pored mnogih drugih činilaca i sasvim je neprikladan za razrješenje problema neuroza u kojima Adler ne želi uzeti u obzir ništa drugo osim načina na koji one služe interesima Ja. Nalazim da je u potpunosti nemoguće zasnovati genezu neuroza na tako uskoj bazi kao što je kompleks kastracije, bez obzira koliko on snažno u muškaraca istupao među otporima liječenju neuroze. Napokon, poznati su mi slučajevi neuroza u kojima »muški protest«, ili u našem smislu kompleks kastracije, ne igra nikakvu patogenu ulogu ili se uopće ne pojavljuje.

Promatranje normalnog odraslog čovjeka pokazuje da je njegovo negdašnje ludilo veličine prigušeno i da su iščezle psihičke značajke na temelju kojih smo izveli zaključak o njegovom infantilnom narcizmu. Što je nastalo iz njegovog Ja-libida? Trebamo li pretpostaviti da se njegov cjelokupni iznos razišao u zaposjednućima objekata? Ta mogućnost očigledno proturječi čitavom toku našeg ispitivanja: ipak, psihologija potiskivanja pruža nam mogućnost da na to pitanje drukčije odgovorimo.60

Naučili smo da libidne nagonske pobude podliježu sudbini patogenog potiskivanja onda kada dospiju u sukob s kulturnim i etičkim predodžbama individuuma. Pod tim se uvjetom nikada ne podrazumijeva da osoba ima tek puko intelektualno znanje o postojanju tih predodžbi, već da ih priznaje kao mjerodavne za sebe i da se potčinjava zahtjevima koji proizlaze iz njih. Potiskivanje, rekli smo, ishodi iz Ja; mogli bismo precizirati: iz samopoštovanja Ja. One iste utiske, doživljaje, impulse, želje, koje jedan čovjek sebi dopušta ili ih barem svjesno prerađuje, drugi će s punim negodovanjem odbaciti ili ugušiti prije nego ih postane svjestan. Ali razlika između tih ljudi koja ujedno sadrži uvjet potiskivanja, može se lako izraziti u pojmovima teorije libida. Možemo reći da je jedan od njih podigao u sebi

ideal kojim mjeri svoje aktualno Ja, dok drugome takva tvorba ideala nedostaje. Sa stajališta Ja, tvorba ideala uvjet je potiskivanja. / v

Tom idealnom Ja sada pripada sebeljublje koje'je u ' djetinjstvu uživalo zbiljsko Ja. Izgleda da se narcizam sada pomaknuo na to novo idealno Ja koje se poput infantilnog Ja nalazi u posjedu svih dragocjenih savršenstava. Čovjek se ovdje, kao i svaki put kad se radi o libidu, pokazao nesposoban da se odrekne jednom uživa- nog zadovoljstva. On se ne želi odreći narcističkog savršenstva svoga djetinjstva i kada ga, ometen opomenama tokom svog razvoja ili pod utjecajem u sebi probuđenog kritičkog suda, nije mogao sačuvati, on to staro savršenstvo sada iznova pokušava zadobiti u novom obliku Ja- -ideala. To što projicira kao svoj ideal, zamjena je za izgubljeni narcizam njegovog djetinjstva u kojem je sam( bio svoj vlastiti ideal. —*

Istraživanje odnosa ove tvorbe ideala prema sublimaciji s&mo nam se nameće. Sublimacija je proces koji se vrši na objektnom libidu i sastoji se u prebacivanju nagona na neki drugi cilj koji je udaljen od seksualnog zado-voljenja; naglasak je pritom stavljen na skretanje od seksualnog. Idealizacija je proces na objektu posredstvom kojeg taj objekt ne promijenivši se u svojoj prirodi biva61uveličan i psihički uzvišen. Idealizacija je moguća u sferi kako Ja-libida, tako i objektnog libida. Seksualno precjenjivanje objekta, na primjer, ujedno predstavlja i njegovu idealizaciju. Ukoliko dakle sublimacija opisuje ono što se događa s nagonom, a idealizacija ono što se zbiva s objektom, oba procesa valja pojmovno razlikovati.

Tvorba Ja-ideala često se na štetu razumijevanja brka sa sublimacijom nagona. Činjenica da je čovjek svoj narcizam zamijenio za štovanje nekog visokog Ja-ideala još ne znači da mu je time uspjelo sublimirati svoje libidne nagone. Ja-ideal doduše zahtijeva takvu sublimaciju, ali je ne može iznuditi na silu; sublimacija ostaje, poseban proces koji može biti potaknut idealom, no čije provođenje ostaje posve neovisno od takvog poticaja. Upravo u neurotičara nalazimo najveće razlike u napetosti između obrazovanja Ja-ideala i mjere sublimacije njihovih primitivnih libidnih nagona te je općenito daleko teže uvjeriti idealista u nesvrhovitost zadržavanja njegovog libida, ne-go jednostavnog čovjeka koji je ostao skroman u svojim zahtjevima. Tvorba ideala i sublimacija također se različito ponašaju u odnosu na prouzročenje neuroze. Tvorba ideala povisuje, kao što smo čuli, zahtjeve Ja i najsnažnija je olakšica potiskivanju; sublimacija predstavlja izlaz, odnosno način kojim zahtjev Ja može biti ispunjen bez upotrebe potiskivanja.Ne bi bilo čudno ako bismo trebali pronaći posebnu psihičku instanciju koja vrši zadatak bdijenja nad osiguranjem narcističkog zadovoljenja iz Ja-ideala i u toj mjeri bez prestanka promatra aktualno Ja uspoređujući ga s idealom. Ako takva instancija postoji, izgleda nam nemoguće da je moramo otkrivati; možemo je samo kao takvu prepoznati i reći da to što nazivamo našom savješću odgovara traženim karakteristikama. Priznanje te instancije omogućava nam razumijevanje takozvane varke nadziranja ili ispravnije varke promatranosti koja se tako jasno ističe u simptomatologiji paranoidnih oboljenja i vjerojatno se može javiti kao izolirano oboljenje ili kao62pojava utkana u neurozu prijenosa. Bolesnici u tom slučaju iznose optužbu da se za sve njihove misli zna i da se njihove radnje promatraju i nadziru; o vladanju te instancije informiraju ih glasovi koji im se na karakterističan način obraćaju u trećem licu. (»Sad ona ponovo misli na to«; »sad on

odlazi«). Ta optužba je opravdana, ona opisuje istinu; takva moć koja promatra sve naše namjere, iskušava ih i kritizira, zbilja postoji i to kod svih nas u normalnome životu. Varka promatranosti predstavlja je u regresivnom obliku otkrivajući pri tom njenu genezu i razlog zašto joj se bolesnik opire.

Poticaj tvorbi Ja-ideala za čijeg je stražara postavljena savjest, proizašao je naime od glasovima posredovanog kritičkog utjecaja roditelja; s vremenom njima su se pridružili odgojitelj, učitelj i nesagledivo mnoštvo neodređenih osoba danog miljea (bližnjih, javnog mnijenja).

Veliki iznosi bitno homoseksualnog libida bili su navučeni na tvorbu narcističkog Ja-ideala i sada nalaze odvod i zadovoljenje u njegovom održavanju. Institucija savjesti bila je u osnovi otjelovljenje ispočetka roditeljske kritike, a kasnije i kritike društva, dakle proces sličan onome do kojeg dolazi kada na temelju isprva izvanjske zabrane ili prepreke nastaje unutrašnja sklonost potiskivanju. Glasovi, kao i govornici koji ostaju neodređeni, tek s bolešću dolaze na vidjelo, tako da se povijest razvoja savjesti regresivno reproducira. Protivljenje toj cenzor- skoj instanciji potječe zapravo otuda što se osoba, u skladu s temeljnim karakterom bolesti, želi osloboditi svih tih utjecaja, počevši od roditeljskih te s njih povlači homoseksualni libido. Njena joj se savjest sada prikazuje u regresivnom obliku kao neprijateljski utjecaj izvana.

Optužbe u paranoji također pokazuju da se samokritika savjesti u osnovi poklapa sa samopromatranjem na kojem je izgrađena. Ista psihička djelatnost koja je preuzela funkciju savjesti stavila se i u službu istraživanja unutrašnjosti koje filozofiji isporučuje građu za njene misaone operacije. Ovo ne može biti bez značenja za onu63

sklonost koja karakterizira paranoičare, sklonost stvaranju spekulativnih sistema.7

Potpuno smo svjesni od kolike je važnosti za nas mogućnost da na drugim područjima prepoznamo znakove aktivnosti ove — sada već do savjesti i filozofske introspekcije podignute — instancije kritičkog nadgledanja. Sada ću u raspravu uključiti ono što je H. Silberer opisao kao »funkcionalni fenomen«, a što predstavlja jedan odista rijedak, ali zato neosporno vrijedan prilog učenju o snovima. Kao što je poznato, Silberer je pokazao da se u stanjima na granici spavanja i budnosti izravno može promatrati pretvaranje misli u vizualne slike, ali da u takvim okolnostima često ne nastupa prikaz sadržaja misli, već psihičkog stanja (spremnosti, umora, itd.) u kojem se nalazi osoba koja se bori sa snom. On je isto tako pokazao da mnogi završeci snova i odsječci unutar sadržaja sna ne znače ništa drugo nego samoopažanje spavanja i buđenja. Silberer je dakle dokazao udio samoproma- tranja — u smislu paranoične varke promatranosti — u tvorbi snova. Taj udio nije stalan; ja sam ga previdio vjerojatno zato što on u mojim vlastitim snovima ne igra veliku ulogu; u filozofski nadarenih osoba, vičnih introspekciji, on može postati veoma jasan.

Možemo se prisjetiti našeg otkrića da tvorba snova nastaje pod vladavinom jedne cenzure koja prisiljava misli snova na iskrivljenje. Međutim, tu cenzuru nismo zamislili kao neku posebnu moć, već smo ovaj izraz izabrali kako bismo označili mislima snova okrenutu stranu onih tendencija koje vladaju nad Ja i potiskuju ga. Uđemo li dalje u strukturu Ja, moći ćemo u Ja-idealu odnosno u dinamičkim ispoljavanjima savjesti također prepoznati cenzora snova. Ukoliko je taj cenzor i za vrijeme spavanja pomalo na oprezu,

razumjet ćemo da pretpostavka njegove djelatnosti — samopromatranje i samokritika —

' Navodim samo kao pomisao, da bi obrazovanje i učvršćenje ove promatračke instancije moglo u sebi sadržavati i kasno nastajanje (subjektivnog) sjećanja i faktora vremena koji ne važi za nesvjesne procese.64može u prilog sadržaju sna uključiti i ovakve elemente:' »sada je on odveć pospan da bi mislio« — »sada se budi«.

Na ovom bismo se mjestu mogli upustiti u raspravu0 osjećaju sebstva u normalnih i u neurotičnih osoba.

Osjećaj sebstva ispočetka nam se javlja kao izraz veličine Ja. Od čega je ta veličina sastavljena, nećemo dalje istraživati. Sve što čovjek posjeduje ili je postigao, svaki, iskustvom potvrđen ostatak primitivnog osjećaja svemoći pomaže rastu osjećaja sebstva.

Ako u raspravu uvedemo naše razlikovanje seksualnih1 Ja-nagona, moramo pripisati osjećaju sebstva naročito prisnu ovisnost o narcističkom libidu. Pri tome se oslanjamo na dvije temeljne činjenice, naime da je osjećaj sebstva u parafrenijama povišen, a u neurozama prijenosa smanjen i da u ljubavnom životu, prestati biti voljen, ponižava osjećaj sebstva, dok postati voljen, uzdiže taj osjećaj. Već smo rekli da postati voljen predstavlja cilj i zadovoljenje u narcističkom izboru objekta.

Lako je nadalje vidjeti da libidno zaposjednuće objekata ne uzdiže osjećaj sebstva. Ovisnost o voljenom objektu djeluje ponižavajuće; tko je zaljubljen, ponizan je. Tko voli, izgubio je tako reći dio svog narcizma i može ga nadoknaditi tek kad postane voljen. U svim tim odnosima čini se da osjećaj sebstva ostaje u relaciji s narcis- tičkim udjelom u ljubavnom životu.

Opažanje impotencije, vlastite nesposobnosti za ljubav do koje je došlo uslijed duševnih ili tjelesnih smetnji, djeluje u visokom stupnju ponižavajuće na osjećaj sebstva. Ovdje treba, prema mojoj ocjeni, tražiti jedan od izraza osjećaja manje vrijednosti o kojima nas tako spremno izvještavaju osobe zahvaćene neurozom prijenosa. No glavni izvor tih osjećaja je osiromašenje Ja koje nastaje povlačenjem izvanredno velikih libidnih zaposjednuća s

' Ovdje nisam u stanju odlučiti da li odvajanje ove cenzorske instancije od ostatka Ja omogućuje da se psihološki utemelji razlikovanje svijesti i samosvijesti.65Ja, dakle povreda koje je Ja pretrpilo posredstvom seksualnih težnji izmaklih kontroli.

A. Adler je s pravom istakao da opažanje vlastitih organskih nedostataka djeluje poticajno na djelotvornost duševnog života i putem natkompenzacije izaziva veći učinak. Ali svakako bi bilo pretjerano, ako bismo u skladu s tim Adlerovim postupkom pokušali svako izvanredno postignuće svesti, na uvjet prvotnog organskog nedostatka. Ne pate svi slikari od slabog vida, niti su svi govornici isprva bili mucavci. Isto tako postoji mnoštvo uzoritih djela postignutih na temelju osobite nadarenosti organa. Organska inferiornost i zakržljalost u razvoju igraju neznatnu ulogu u etiologiji neuroza, gotovo istu koju aktualna građa opažanja igra u tvorbi snova, Neuroza se njima služi kao izgovorom, što čini i sa svim drugim pogodnim momentima. Ako smo upravo povjerovali nekoj neurotičnoj pacijentici koja kaže da je morala oboljeti jer nije lijepa, jer je loše građena i bez draži, tako da je nitko ne može voljeti, onda će nas buduća neurotičarka sama najbolje razuvjeriti činjenicom da ona ustrajava u neurozi i odbijanju seksualnosti premda nam se čini natprosječno

poželjna, što stvarno i jest. Histerične žene u većini pripadaju privlačnim i čak lijepim zastupnicima svoga spola, dok s druge strane gomilanje nakaznosti, organske kržljavosti i mana u donjim staležima našeg društva ne povećava učestalost neurotičkih oboljenja među tim ljudima.

Odnosi osjećaja sebstva prema erotici (libidnim zapo- sjednućima objekta) dadu se u obliku formule prikazati na sljedeći način: valja razlikovati oba slučaja, naime, da li su ljubavna zaposjednuća sukladna Ja, ili su, naprotiv pretrpjela potiskivanje. U prvom slučaju (kada je upotreba libida sukladna Ja) ljubav se ocjenjuje kao i svaka druga djelatnost Ja. Ljubav po sebi, kao žudnja, oskudi- jevanje, ponižava osjećaj sebstva; postati voljen, naći uz-vratnu ljubav, posjedovati voljeni objekt, iznova ga podiže. Ako je libido potisnut onda se ljubavno zaposjednuće osjeća kao zlosretno osiromašenje Ja, zadovoljenje ljuba-66vi je nemoguće, a ponovno obogaćenje Ja postaje moguće samo posredstvom povlačenja libida s objekata. Povratak objektnog libida natrag u Ja i njegovo pretvaranje u narcizam ujedno predstavlja ponovno ostvarenje sretne ljubavi i, s druge strane, jedna stvarna sretna ljubav odgovara prvobitnom stanju u kojem se ne mogu razlikovati objektni i Ja-libido.

Neka mi važnost i nepreglednost predmeta sada bude opravdanje što ću raspravi pridodati nekoliko nevezanih stavova:

Razvoj Ja sastoji se u udaljavanju od primarnog narcizma i rađa intenzivno nastojanje da ga poVrati. Ovo se udaljavanje događa pomoću pomicanja libida na neki izvana nametnut Ja-ideal, dok se zadovoljenje zbiva kao ispunjenje tog ideala.

Istovremeno je Ja isturilo libidna zaposjednuća objekata. Sada se osiromašuje u korist tih zaposjednuća i tvorbe Ja-ideala, da bi se iznova obogatilo zadovoljenjem na objektu, odnosno ispunjenjem ideala.

Jedan je dio osjećaja sebstva primaran, to je naime ostatak dječjeg narcizma, dok drugi dio potječe iz iskustvom potvrđene svemoći (ispunjenja Ja-ideala), a treći iz zadovoljenja objektnog libida.

Ja-ideal je zadovoljenje libida na objektima izložio teškim uvjetima jer posredstvom ovog cenzora odbacuje neke od tih objekata držeći ih nedostojnima. Tamo gdje se takav ideal nije razvio, dotična seksualna težnja neizmijenjena postaje dio osobnosti te se iskazuje kao perverzija. Biti iznova svoj vlastiti ideal, i u pogledu seksualnih težnji, kao u djetinjstvu, to je ono što ljudi žele postići kao svoju sreću.

Zaljubljenost se sastoji u nekom prelijevanju Ja-libida na objekt. Ona ima moć da ukine potiskivanja i da iznova stvori perverzije. Ona uzdiže seksualni objekt do seksualnog ideala. Budući da zaljubljenost, kad se radi o objektnom tipu ili tipu naslanjanja, nastaje na temelju ispunjenja infantilnih uvjeta ljubavi, može se reći: ono što ispunjava taj uvjet ljubavi, bit će idealizirano.67

Seksualni ideal može stupiti u zanimljiv pomoćni odnos prema Ja-idealu. Tamo gdje narcističko zadovoljenje naiđe na stvarne prepreke, seksualni se ideal može upotrijebiti kao zamjensko zadovoljenje. U tom slučaju čovjek voli prema tipu narcističkog izbora objekta ono što je bio i što je izgubio, ili što posjeduje odlike koje on uopće nema (usporedi gore pod c). Formula paralelna gore navedenome, glasi: Bit će voljeno ono što posjeduje odliku koja nedostaje Ja da bi postiglo svoj ideal. Ovaj slučaj ispomoći ima osobito značenje za neurotičara čije Ja po- posredstvom prekomjernih zaposjednuća objekata osiromašuje, tako da on nije u stanju ispuniti svoj Ja-ideal. On se

onda ostavlja rasipanja svog libida na objektima i traži put za povratak narcizmu birajući sebi seksualni ideal prema narcističkom tipu i to upravo takav koji posjeduje odlike koje on sam nije u stanju doseći. Ovo je liječenje posredstvom ljubavi koje on redovito pretpostavlja analitičkom liječenju. Doista, on ne može vjerovati u neki drugi riiehanizam liječenja te kuri pristupa upravo s takvim očekivanjem usmjeravajući se na osobu liječnika koji s njim radi. Naravno, na putu tom planu izliječen ja stoji bolesnikova nesposobnost za ljubav pro- izašla kao posljedica njegovih ekstenzivnih potiskivanja. Pođe li za rukom da se bolesnik unutar postupka do izvjesne mjere oslobodi tih potiskivanja postiže se veoma često uspjeh kojem nismo težili, naime, on se povlači iz daljnjeg tretmana kako bi izabrao ljubavni objekt i prepustio se daljnjem stvaranju zajedničkog života s voljenom osobom. Tim ishodom mogli bismo biti zadovoljni, da on sobom ne donosi sve opasnosti jedne opterećujuće ovisnosti o tom pomoćniku u nuždi.

Sa stajališta Ja-ideala ukazuje nam se važan put u pravcu razumijevanja masovne psihologije. Taj ideal ima osim svoje individualne i svoju socijalnu stranu, on je isto tako zajednički ideal porodice, staleža ili nacije. On je osim narcističkog libida vezao i veliki iznos homoseksualnog libida neke osobe koji se tim putem vraća u Ja.68Nezadovoljstvo zbog neispunjenja tog ideala oslobađa homoseksualni libido koji se preokreće u svijest o krivnji (socijalni strah). Svijest o krivnji bila je prvobitno strah od kazne roditelja, ili točnije rečeno: od gubitka njihove ljubavi; kasnije je na mjesto roditelja stupio neodređeni broj bliskih osoba. Na taj način postaje nam razumljivije zašto paranoju tako često uzrokuju uvreda nanesena Ja ili uskrata zadovoljenja u području Ja-ideala, a ujedno nam je i jasnije podudaranje tvorbe ideala i sublimacije u Ja-idealu, kao i razgradnja sublimacije te eventualna preobrazba ideala u parafreničnim oboljenjima.Nagoni i njihove sudbine (1915)Mnogo smo puta čuli kako se zastupa zahtjev'prema kojem znanost treba da je izgrađena na jasnim i oštro definiranim temeljnim pojmovima. U stvarnosti ni jedna znanost, pa ni najegzaktnija, ne počinje takvim definicijama. Naprotiv, pravi početak znanstvene djelatnosti sastoji se u opisivanju pojava koje se potom grupiraju, sređuju i međusobno povezuju. Već pri opisivanju nemoguće je izbjeći primjenu određenih apstraktnih ideja na razmatranu građu, ideja koje se uzimaju iz bilo kojeg izvora i koje zasigurno nisu samo rezultati novog iskustva. Takve su ideje — kasniji temeljni pojmovi znanosti — još neophodnije u daljnjoj obradi građe. One su isprva nužno u izvjesnoj mjeri neodređene; o nekom jasnom ocrtavanju njihova sadržaja ne može biti ni riječi. Sve dok se nalaze u tom stanju, o njihovom se značenju spo-razumijevamo uzastopnim upućivanjem na iskustvenu građu iz koje izgleda kao da su uzete, no koja im je u stvari potčinjena. Strogo uzevši, te ideje imaju dakle karakter konvencija, pri čemu je sve do toga da se one ipak ne odabiru proizvoljno, nego ih određuju važni odnosi s empirijskom građom, odnosi za koje očekujemo da ćemo ih otkriti još prije nego ih uzmognemo spoznati i dokazati. Tek nakon što je određeno područje pojava temeljitije istraženo, njegovi se osnovni znanstveni pojmovi mogu strože formulirati, a u daljnjem napredovanju i mijenjati tako da postanu naširoko upotrebljivi i73pritom posve neproturječni. Nakon toga također može doći vrijeme da ih se strpa u definicije. No napredak spoznaje ne trpi ni krutost definicija. Kao što

primjer fizike sjajno pokazuje i »temeljni pojmovi« utvrđeni u definicijama doživljuju stalnu promjenu svoga sadržaja.

Takav jedan konvencionalni, za sada još poprilično zamračen temeljni pojam bez kojega međutim u psihologiji ne možemo, pojam je nagona. Pokušajno ga s različitih strana ispuniti sadržajem.

Najprije od strane psihologije. Ona nam je dala pojam podražaja i shemu refleksa prema kojoj jedan podražaj koji izvana pridolazi živome tkivu (živčanoj supstanciji) biva ispražnjen akcijom prema vanjskome svijetu. Ta je akcija svrhovita, jer se pomoću nje podražena supstancija uklanja djelovanju podražaja, odnosno, izvlači iz područja podraživanja.

Kako se »nagon« sada odnosi prema »podražaju?« Ništa nas ne sprečava da pojam nagona supsumiramo pod pojam podražaja i kažemo da je nagon podražaj za.psi:. hičko. Ipak, smjesta ćemo odustati od izjednačenja nagona i psihičkog podražaja. Za psihičko, osim nagonskih, očigledno postoje još i drugi podražaji, naime takvi koji se ponašaju daleko sličnije fiziološkim podražajima. Padne li primjerice snažno svjetlo na oko, nećemo govoriti o nagonskom podražaju; naprotiv, o njemu je riječ kada osjetimo suhoću na sluzokoži jednjaka ili jetkanje na slu- zokoži želuca.1

Sada smo zadobili građu za razlikovanje nagonskog podražaja od onog drugog (fiziološkog) podražaja koji djeluje. aa_duševno. Prvo: Nagonski podražaj ne potječe iz vanjskoga svijeta, nego iz-4in]jtoi|xyiiatL5amoga orga-nizma. Stoga on i drukčije djeluje na duševno, a njegovo otklanjanje zahtijeva i druge akcije. Nadalje: Sve što je za podražaj bitno dano je pretpostavkom da on djeluje poput nekog jednokratnog udarca; utoliko je i oslobo-1 Pretpostavljajući naime da su ti unutrašnji procesi organski temelji potreba žeđi i gladi.74đenje od njega moguće također posredstvom jednokratne svrhovite akcije čiji tip odgovara motoričkom bijegu od izvora podražaja. Tomu nasuprot, nagonnikadanedje- luje^kiio^lrenuina-.sila udarca, nego uvijek kao stalna sila. Kako on ne napada izvana, nego iz tjelesne unutrašnjosti, protiv njega ne koristi nikakav bijeg^Hagonski podražaj holjg-nam-je na/vati »pntrftbom«: ono što tu potrebu ukida je »zadovoljenje« koje se može postići samo cilju primjerenom (adekvatnom) promjenom unutrašnjeg izvora podražaja.

Zauzmimo gledište jednog gotovo u potpunosti bespomoćnog, u svijetu još neorijentiranog živoga bića koje hvata podražaje svojom živčanom supstancijom. To biće veoma će brzo doći u položaj da učini prvo razlikova-nje i zadobije prvu orijentaciju. S jedne strane osjetit će podražaje kojih se može osloboditi akcijom mišića (bijegom) i te će podražaje pripisati vanjskome svijetu; no, s druge strane tu su i podražaji protiv kojih jedna takva akcija ostaje beskorisna i koji usprkos tomu zadržavaju svoj stalni karakter prisile; ti podražaji oznaka su unutrašnjeg svijeta, dokaz nagonskih potreba. Tako je opaža- juća supstancija živoga bića u djelotvornosti svoje mišićne aktivnosti zadobila uporište za razlikovanje nečeg »vanjskog« od nečeg »unutrašnjeg«.

Bit nagona dakle najprije pronalazimo, u njegovQm..gla- vnom karakteru, porijeklu izvora podražajaoi.u)a3ritrašnjo- sti organizma i u njegovom nastupanju kao-stalne sile te otuda izvodimo jedno od.njegovih daljnjih-obilježja — nemogućnost da„bude^.svladan-akoi-ianaa~ -bijega. Tokom ovih ispitivanja moralo nam je međutim zapeti za oko nešto što nas prisiljava na

jedno daljnje priznanje. Na našu iskustvenu građu ne primjenjujemo samo izvjesne konvencije kao temeljne pojmove, nego se služimo i mnogim pretpostavkama čijem se vodstvu prepuštamo obrađujući svijet psiholoških pojava. Najvažniju od tih pret- postavaka već smo naveli; još nam samo preostaje da je izričito naglasimo. Ona je biološke prirode, radi s pojmom tendencije (eventualno, svrhovitosti) i glasi: Živčani75sistem je aparat čija se funkcija sastoji u tomu da podražaje koji mu stalno pridolaze uvijek iznova odstranjuje, snizuje ih na najmanji mogući nivo, ili, koji bi se, kada bi to samo bilo moguće, htio održati u stanju posve oslo-bođenom podražaja. Ne dopustimo da nas unaprijed uvrijedi neodređenost te ideje i dajmo živčanom sistemu zadatak — općenito govoreći: svladavanja podražaja. Vidimo dakle do koje mjere uvođenje nagona komplicira je-dnostavnu fiziološku shemu refleksa. Vanjski podražaji postavljaju organizmu samo jedan zadatak — da ih se oslobodi, što se događa posredstvom mišićnih kretnji od kojih na koncu jedna postiže cilj i zatim kao svrsishodna postaje nasljednom dispozicijom. Nagonski podražaji koji nastaju u unutrašnjosti organizma ovim se mehanizmom ne mogu otpraviti. Oni dakle živčanom sistemu postavljaju daleko više zahtjeve, navode ga na zamršene, međusobno zavisne djelatnosti koje mijenjaju vanjski svijet tako da on nudi zadovoljenje unutrašnjim izvorima podražaja i sile živčani sistem prije svega na odricanje od njegove idealne namjere, da se drži što dalje od podražaja, jer oni pritječu neizbježno i kontinuirano. Mogli bismo dakle zaključiti da su oni., nagoni, a ne vanjski podražaji pravi motori napretka koji su doveli tako beskrajno djelotvoran živčani sistem na današnji visoki stupanj razvoja. Naravno, ništa ne stoji na putu pretpostavci da su sami nagoni, barem djelomice, taloži vanjskih djelovanja podražaja koji su tokom filogeneze iza-zvali promjenu žive supstancije.

Otkrijemo li zatim da i djelatnost visoko razvijenog duševnog aparata podliježe načelu ugode, tj. da je automatski regulirana osjetima u nizu ugoda-neugoda, teško ćemo onda odbaciti daljnju pretpostavku da ti osjeti odražavaju način na koji se događa ovladavanje podražajima. Zasigurno u tom_smislu da osjet neugode ima-posla s porastom, a osjet ugode^sa.-.smanjenjem podražaja. Ipak, veliku neodređenost ove pretpostavke brižljivo bismo htjeli sačuvati sve dok nam ne uspije otkriti vrstu odnosa između ugode i neugode, i kolebanja podražajnih76veličina koje djeluju na duševni život. Zacijelo je moguće da su takvi odnosi veoma raznoliki i ne baš tako jednostavni.

Ostavimo li sada biološku stranu i okrenemo se razmatranju duševnog života, »nagon« nam se pokazuje kao granični pojam između duševnog i somatskog, kao psihički predstavnik podražaja koji potječu iz tjelesne unutrašnjosti i dospijevaju u dušu, kao mjera radnih zah- tjevapostavljenih duševnome zbog njegove povezanostTš tjelesnim.

Sada možemo raspravljati o nekim terminima koji se upotrebljavaju u vezi s pojmom nagona: pritisak, cilj, objekt, izvor nagona.

Pod pritiskom jednog nagona razumijemo njegov motorički moment, iznos sile ili mjeru zahtjeva za energijom koju on predstavlja. Karakter pritiskajućeg opće je svojstvo nagona, zapravo njegova bit. Svaki nagon je jžlj- iiiLJaL^tivnosti; ako već opušteno govorimo o pasivnim nagonima, ništa drugo ne možemo misliti do nagona s pasivnim ciljem.

Cilj nekog nagona u svakom je slučaju zadovoljenje koje se može postići samo ukidanjem stanja podraživa- nja u izvoru nagona. No, premda taj konačni cilj ostaje za svaki nagon neizmijenjen, ipak različiti putovi mogu voditi istom konačnom cilju, tako da se jednome nagonu mogu ukazati mnogostruki, bliži ili posredovaniji ciljevi koji se međusobno kombiniraju ili jedan drugoga zamijenjuju. Iskustvo nam također dopušta da govorimo o nagonima »zapriječenim spram cilja« što se odnosi na procese u kojima su nagoni dijelom pušteni u smjeru svog zadovoljenja, ali su onda naišli na zapreku ili bili skrenuti. Može se pretpostaviti da je s tim procesima povezano i djelomično zadovoljenje.

Objekt nagona je ono na čemu ili posredstvom čega nagon može postići svoj cilj. On predstavlja ono najpro- mjenljivije na nagonu i s njim izvorno nije povezan, nego mu je dodijeljen samo zbog svoje sposobnosti da omogući zadovoljenje. To nije nužno neki strani predmet, nego77može isto tako biti i dio vlastitoga tijela. Tokom životne sudbine objekt nagona nebrojeno se puta može promijeniti; tom pomicanju nagona pripadaju najvažnije uloge. Moguć je i slučaj da isti objekt služi zadovoljenju više nagona, što Alfred Adler naziva ukrštanjem nagona. Osobito prisno vezivanje nagona za objekt označeno je kao njegova fiksacija. Ona se često zbiva u vrlo ranim razdobljima nagonskoga razvoja i čini kraj pokretljivosti nagona intenzivno se protiveći njegovu oslobođenju.

Pod izvorom nagona razumijemo onaj somatski proces u nekom organu ili dijelu tijela čiji je podražaj u duševnom životu predstavljen nagonom. Nije nam poznato da li je taj proces u pravilu kemijske prirode ili također može odgovarati oslobođenju drugih, npr. mehaničkih sila. Proučavanje izvora nagona nije više posao psihologije; premda je baš porijeklo iz somatskog izvora odlučujuće za nagon, u duševnom životu on nam je ipak poznat samo po svojim ciljevima. U svrhu psihološkog istraživanja nije neophodna točnija spoznaja nagonskog izvora, a ponekad se iz ciljeva nagona može izvući siguran zaključak o njegovim izvorima.

Trebamo li pretpostaviti da različiti nagoni koji potječu iz tjelesnoga, a djeluju na duševno, posjeduju i različite kvalitete, zbog čega se u duševnom životu ponašaju na kvalitativno različit način? Ta nam pretpostavka ne izgleda opravdanom; naprotiv, dostajat će nam jednostavnija pretpostavka da su svi nagoni kvalitativno istovrsni i da svoje djelovanje zahvaljuju samo podražaj- nim veličinama koje sprovode, a možda i određenim funkcijama toga kvantiteta. Ono u čemu se psihički učinci pojedinih nagona međusobno razlikuju dade se svesti na različitost nagonskih izvora. U svakom slučaju, tek je u jednom kasnijem kontekstu moguće razjasniti što znači problem nagonske kvalitete.

Koje nagone i koliko njih treba postulirati? Pri tomu je samovolji očigledno ostavljeno dovoljno prostora. Jer tamo gdje to zahtijeva predmet, a psihološka analiza dopušta, nema se što prigovoriti upotrijebi li netko pojam78nagona za igrom, destruktivnog nagona, nagona za druženjem, itd. Ne bi međutim trebalo ispustiti iz vida pitanje da li s jedne strane toliko specijalizirani nagonski motivi dopuštaju daljnje razlaganje u pravcu njihovih izvora tako da bi na koncu samo pra-nagoni koji se ne mogu dalje razložiti imali pravo na značenje.

Predložio sam da među tim nagonima razlikujemo dvije grupe: Ja-nagoni ili nagoni samoodržanja, i seksualni nagoni. Ovoj postavci ne treba pripisati

značenje nužnog postulata kao npr. pretpostavci o biološkoj tendenciji duševnog aparata (v. gore); ona je puka pomoćna konstrukcija koje se ne treba držati dulje nego se pokazuje korisnom; zamijenimo li je drugom, malo će se izmijeniti na radu opisivanja i sređivanja. Povod toj postavci dala je razvojna povijest psihoanalize koja je psihoneuroze, zapravo grupu psihoneuroza označenih kao »neuroze prijenosa« (histerija i prisilna neuroza), uzela za svoj prvi objekt i na njima dospjela do uvida da se sukob između zahtjeva seksualnosti i zahtjeva Ja može naći u korijenima svake takve afekcije. No, ipak je moguće da će nas iscrpno proučavanje drugih neurotičkih afekcija (prije svega narcističkih psihoneuroza: shizofrenija) prisiliti na promjenu te formule, a time i na drugo grupiranje pranagona. Za sada međutim ne poznajemo tu novu formulu, a niti smo još našli kakav argument koji ne bi govorio u prilog suprotstavljanju Ja-nagona i seksualnih nagona.

Općenito sumnjam da je moguće na temelju obrade psihičke građe doći do odlučujućih indikacija za razdvajanje i klasifikaciju nagona. Naprotiv, izgleda da je nužno u svrhu te obrade primijeniti na građu određene pretpostavke o nagonskom životu, a bilo bi i poželjno da se te pretpostavke uzmu iz nekog drugog područja i prenesu na psihologiju. Ono što u tom smislu pruža biologija ne protivi se razdvajanju nagona na seksualne i na Ja-nagone. Biologija nas uči da se seksualnost ne dade izjednačiti s drugim funkcijama individuuma, jer njene tendencije nadilaze jedinku i kao sadržaj imaju produk79ciju novih individua, dakle, održanje vrste. Nadalje, ona nam pokazuje da se odnos između Ja i seksualnosti može shvatiti na dva naizgled jednako opravdana načina: prema jednome, individuum je glavna stvar dok je seksualnost jedna od njegovih djelatnosti, a seksualno zadovoljenje jedno od njegovih potreba; prema drugome, individuum je privremen i prolazan dodatak quasi besmrtnoj kličnoj plazmi koju mu je povjerila generacija. Pret-postavka da se seksualna funkcija svojim posebnim ke- mizmom razlikuje od drugih tjelesnih procesa, tvori, koliko znam, također jedan postulat Ehrlichovog biološkog istraživanja.

Kako proučavanje nagonskog života koje polazi od svijesti svara teško svladive poteškoće, psihoanalitičko istraživanje duševnih smetnji ostaje glavni izvor našega znanja. U skladu s tokom svoga razvoja psihoanaliza nam je mogla do sada pružiti donekle zadovoljavajuće informacije samo o seksualnim nagonima zato što je isključivo tu grupu nagona mogla izoliranu promatrati na psiho- neurozama. Protezanjem psihoanalitičkog istraživanja na druge neurotičke afekcije zacijelo ćemo utemeljiti i naše znanje o Ja-nagonima, premda na tom polju istraživanja ne treba, kako izgleda, očekivati slično povoljne uvjete promatranja.

2elimo li dati opću karakteristiku seksualnih nagona, možemo reći sljedeće: Oni su mnogobrojni, potječu iz različitih organskih izvora, isprva djeluju neovisno jedan od drugoga i tek se kasnije sažimlju u jednu manje ili više potpunu sintezu. Cilj kojemu svaki od njih stremi je postignuće organske ugode; tek nakon dovršene sinteze stupaju u službu funkcije razmnožavanja, čime postaju općenito prepoznatljivi kao seksualni nagoni. U svom prvom nastupanju ispočetka se oslanjaju na nagone održanja od kojih se tek postepeno odvajaju, a u nalaženju objekata također slijede putove koje im naznačuju Ja-nagoni. Jedan njihov dio ostaje za cijelog trajanja života združen

s Ja-nagonima snabdijevajući ih libi- dnim komponentama koje se u vrijeme normalne funk80cije lako previđaju, ali se jasno prepoznaju tek s pojavom oboljenja. Oni se odlikuju mogućnošću da u velikoj mjeri jedan drugoga zastupaju i da svoje objekte lako mijenjaju. Uslijed potonjeg svojstva sposobni su da djeluju i vrlo daleko od izvornog načina na koji postižu svoj cilj. (sublimacija)

Istraživanje o tomu kakvu sudbinu nagoni mogu doživjeti u toku razvoja i života morat ćemo ograničiti na nama bolje poznate seksualne nagone. Promatranje nam pokazuju da jedan nagon može doživjeti sljedeće sudbine:

Preokretanje u suprotnost.Okretanje protiv vlastite osobe.Potiskivanje.Sublimaciju.Kako ovdje ne mislim obrađivati sublimaciju, a potiskivanje zahtijeva

jedan poseban odjeljak, preostaje nam samo opisivanje i razmatranje prvih dviju točaka. S obzirom na motive koji sprečavaju nagone da izravno slijede svoj cilj, njihove se sudbine mogu prikazati i kao vrste obrane od nagona.

Preokretanje u suprotnost, pogledamo li pobliže, rastvara se na dva različita procesa, na okretanje nekog nagona iz aktivnosti u pasivnost i na sadržajno preokretanje. Oba su procesa bitno različita i valja ih stoga od-vojeno obraditi.

Primjere prvog procesa nalazimo u dva para opreka: sadizam-mazohizam i skopofilija-ekshibicionizam. Preokretanje pogađa samo ciljeve nagona; na mjesto aktivnog cilja: mučiti, promatrati, stupa pasivni: biti mučen, biti promatran. Sadržajno preokretanje nalazimo jedino u slučaju preobrazbe ljubavi u mržnju.

Ideja okretanja protiv vlastite osobe nametnula nam se zajedno s pomišlju da je mazohizam zapravo sadizam okrenut protiv vlastitog Ja, a da ekshibicionizam uključuje i promatranje vlastitoga tijela. Psihoanalitičko isku-stvo ne ostavlja dvojbe ni u tomu da mazohist i uživa u mučenju sama sebe, baš kao i ekshibicionist otkrivajući81se. Ono bitno u tom procesu zamjena je objekta dok je cilj pritom ostao isti.

Ipak, ne može nam promaknuti da se okretanje protiv vlastite osobe i okretanje iz aktivnosti u pasivnost susreću i sjedinjuju u istom procesu. Da bi se ti odnosi razjasnili neophodno je temeljitije istraživanje.

U slučaju para opreka sadizam-mazohizam, proces se može prikazati na sljedeći način:

a) Sadizam se sastoji u vršenju nasilja i primjeni sile protiv neke druge osobe kao objekta.

b) Taj objekt se napušta i zamijenjuje vlastitom osobom. Zajedno s okretanjem protiv vlastite osobe, izvršena je i preobrazba aktivnog nagonskog cilja u pasivni.

c) Iznova se traži strana osoba kao objekt koja uslijed preobrazbe nastale u cilju mora preuzeti ulogu subjekta.

Slučaj c je stanje koje se obično naziva mazohizmom. Do zadovoljenja i u njemu dolazi na putu izvornog sadizma tako da se pasivno Ja fantazijski vraća u svoj raniji položaj koji je sada prepušten stranom subjektu. Da li postoji i neposrednije mazohističko zadovoljenje, uvelike je dvojbeno. Izgleda da se izvorni mazohizam koji ne bi na opisani način nastao iz sadizma, ne događa.2 Da pretpostavka stupnja b nije suvišna, jasno proizlazi iz ponašanja

sadističkog nagona u prisilnoj neurozi. Ovdje nalazimo okretanje protiv vlastite osobe bez pasivnosti prema nekoj drugoj. Preobrazba ide samo do stupnja b. Od želje za mučenjem nastaje samomučenje, samokaž- njavanje, ali ne i mazohizam. Aktiv se nije pretvorio u pasiv, nego u refleksivni medium.

Shvaćanje sadizma otežava okolnost da taj nagon, kako izgleda, pored svog općeg cilja (možda bolje: unutar njega) teži jednom sasvim posebnom cilju. Pored poniža-

1 ¡Dodatak 7924/: U kasnijim sam se radovima (vidi: »Das ökonomische Problem des Masochismus« /Ekonomski problem mazohizma/ 1924) u vezi s problemom nagonskog života izjasnio za suprotno shvaćanje.82vanja i nadvladavanja objekta, i nanošenju bola. Sada psihoanaliza izgleda pokazuje da nanošenje bola ne igra nikakvu ulogu među prvobitnim ciljevima kojima teži nagon. Sadističko dijete se ne obazire na nanošenje bola i ono nije u njegovoj namjeri. Kada je međutim jednom izvršena preobrazba u mazohizam, iskustvo boli izuzetno je pogodno da posluži kao pasivni mazohistički cilj jer imamo sve razloge pretpostaviti da se i osjeti bola kao i drugi osjeti neugode šire na seksualno uzbuđenje i stvaraju jedno stanje ugode za volju kojeg si čovjek može poželjeti čak i neugodu bola. Ako je osjećanje bola jednom postalo mazohističkim ciljom, povratno se kao po-sljedica može pojaviti i sadistički cilj, nanošenje bola u kojem se uživa mazohistički kroz poistovjećenje s objektom koji pati. Naravno, u oba se slučaja ne uživa u samome bolu, nego u seksualnom uzbuđenju koje ga prati što je osobito lako jednome sadistu. Uživanje u boli bilo bi dakle primarno mazohistički cilj koji međutim može postati i cilj izvorno sadističkog nagona.

Za volju potpunosti dodajem da se sućut ne može opisati kao posljedica preobrazbe nagona u sadizmu, nego se mora shvatiti kao reakcijska tvorba protiv tog nagona (o razlici vidi kasnije).

Nešto drukčije i jednostavnije rezultate pruža nam istraživanje drugog para opreka, nagona kojima je cilj promatranje i samopokazivanje. (Voajer i ekshibicionist u jeziku perverzija). I ovdje se mogu postulirati isti stupnjevi kao u prethodnom slučaju: a) Promatranje kao aktivnost usmjerena protiv nekog stranog objekta; b) napuštanje objekta, okretanje nagona za promatranjem prema jednom dijelu vlastitoga tijela, a time i preokretanje u pasivnost i postavljanje novoga cilja: biti promatran; c) uvođenje jednog novog subjekta kojemu se čovjek pokazuje kako bi od njega bio promatran. Jedva da ima dvojbe u tomu da aktivni cilj nastupa ranije nego pasivni, da promatranje prethodi onomu biti promatran. No, važno odstupanje od slučaja sadizma leži u činjenici da se u nagonu za promatranjem može prepoznati i jedan83raniji stupanj od onoga koji je označen kao a. Naime, nagon za promatranjem na početku je svoje djelatnosti autoerotski, on dakako ima svoj objekt ali ga pronalazi na vlastitome tijelu. Tek je kasnije doveden u situaciju da taj objekt zamijeni (putem usporedbe) za analogni objekt na stranome; tijelu (stupanj a). Ovaj nam je pred- stupanj sada zanimljiv zbog toga što iz njega proizlaze obje situacije rezultirajućeg para opreka u skladu s kojima se zauzima jedan ili drugi položaj. Shema nagona za promatranjem mogla bi izgledati ovako:a) Subjekt promatra svoj vlastiti spolni organ biva vlastiti spolni organ

promatran od strane samogsubjekta

P) Subjekt promatra tuđi y) vlastiti objekt biva objekt promatran od stranedruge osobe(aktivna skopofilija) (žudnja za pokazivanjem,ekshibicionizam)

Takav predstUpanj nedostaje sadizmu koji se otpoče- tka usmjerava na strani objekt premda nije posve bez smisla vidjeti ga u naporima djeteta da zagospodari svojim vlastitim udovima.3

Za oba nagona uzeta ovdje kao primjer važi primjedba da njihova preobrazba provedena posredstvom preokretanja aktivnosti u pasivnost i okretanja protiv vlastite osobe zapravo nikada ne zahvaća cjelokupni iznos nagonske pobude. U izvjesnoj mjeri starije, aktivno usmjerenje nagona i dalje postoji pokraj mlađeg, pasivnog, pa čak i onda kada je proces nagonske preobrazbe vrlo ekstenzivan. Jedini ispravni opis nagona za promatranjem bio bi da sve njegove razvojne faze, autoerotski predstupanj, kao i aktivni odnosno pasivni konačni oblik nastavljaju koegzistirati jedan pokraj drugog. Ova tvrdnja postaje evidentna kada našu prosudbu umjesto na djelovanjima nagona zasnujemo na mehanizmu zadovo3 /Dodatak 1924/: Vidi prethodnu primjedbu.84ljenja. Uostalom, možda je i drugi način shvaćanja i prikazivanja jednako opravdan. Život svakog nagona može se razložiti na pojedine vremenski rastavljene, ali unutar (danog) razdoblja istovrsne mahove koji se međuso-bno odnose otprilike kao sukcesivne erupcije lave. U tom slučaju moguće je zamisliti da se ona prva i naj- izravnija nagonska erupcija nepromijenjena nastavlja uopće se dalje ne razvijajući. Sljedeći mah otpočetka bi podlegao promjeni, primjerice, okretanju u pasivnost i sada bi s ovom novom karakteristikom stao uz bok ranijem, itd. Sagledamo li zatim nagonsku pobudu od njenog početka sve do izvjesne točke na kojoj se zaustavila, opisana sukcesija mahova dat će nam sliku jednog određenog razvoja nagona.

Činjenica da se u onom kasnijem razvojnom razdoblju pored izvorne nagonske pobude može zapaziti i njena (pasivna) opreka zaslužuje da bude istaknuta jednim nadasve pogodnim imenom koje je uveo Bleuler: ambiva-lentnost.

Upućivanjem na razvojnu povijest nagona i permanen- tnost međustupnjeva nagonski nam je razvoj postao razumljiviji. Iskustvo pokazuje da u individua, ljudskih grupa i rasa u visokom stupnju varira iznos dokazive ambivalentnosti. Zamjetna nagonska ambivalentnost u današnjeg ljudskog bića može se promatrati kao arhajsko nasljeđe jer imamo razloga pretpostaviti da je u nagonskom životu udio neizmijenjenih aktivnih pobuda u pradavnim vremenima bio veći nego Što je u prosjeku danas.

Navikli smo da ranu razvojnu fazu Ja za vrijeme koje se njegovi seksualni nagoni zadovoljavaju autoerotski, nazivamo narcizmom i prije nego smo raspravili odnos između autoerotizma i narcizma. U tom slučaju moramo za predstupanj nagona za promatranjem na kojem skopofilija kao objekt ima vlastito tijelo reći da pripada narcizmu i da je narcistička tvorba. Iz tog predstupnja razvija se aktivni nagon za promatranjem koji napušta nar-85cizam, dok se nasuprot tomu njegov pasivni oblik i dalje čvrsto drži narcističkog objekta. I preobrazba sadizma u mazohizam znači jedan povratak narcističkom objektu, dok se u oba slučaja, dakle u pasivnoj skopofiliji i mazohizmu, narcistički subjekt posredstvom poistovje- čenja

zamjenjuje za drugi, tuđi Ja. Uzimajući u obzir konstruirani narcistički predstupanj sadizma približavamo se općenitijem uvidu prema kojem sudbine nagona koje se sastoje u okretanju protiv vlastitog Ja i preokretanju aktivnosti u pasivnost, ovise o narcističkoj organizaciji Ja i nose na sebi pečat te faze. One možda odgovaraju pokušajima obrane koji se na višim stupnjevima razvoja Ja provode drugim sredstvima-

Na ovom mjestu sjetit ćemo se da smo da sada raspravljali samo o dva nagonska para opreka: sadizam-mazohi- zam i skopofilija-ekshibicionizam. To su najpoznatiji seksualni nagoni koji nastupaju ambivalentno. Druge kom-ponente kasnije seksualne funkcije još nisu postale dovoljno pristupačne analizi da bismo o njima mogli raspravljati na sličan način. O njima općenito možemo reći da su njihove djelatnosti autoerotske, što znači da njihov objekt postaje nevažan spram organa koji je njihov izvor i koji se u pravilu poklapa s tim objektom. Objekt nagona za promatranjem, premda je također isprva dio vlastitog tijela ipak nije s&mo oko, a u slučaju sadizma organski izvor, vjerojatno za akciju sposobna muskulatura, izravno ukazuje na drugi objekt čak i kada je on dio vlastitoga tijela. Kod autoerotskih nagona uloga organskog izvora od tako je presudne važnosti da prema jednoj od-govarajućoj hipotezi P. Federna (1913) i L. Jekelsa (1913) forma i funkcija organa odlučuju o aktivnosti i pasivnosti nagonskoga cilja.

Preobrazbu jednog nagona u njegovu (materijalnu) suprotnost promatramo samo u jednom slučaju — pretvaranju ljubavi u mržnju. Kako to dvoje vrlo često pronalazimo usmjerene na isti objekt, ova koegzistencija pruža i najvažniji primjer osjećajne ambivalentnosti.86

Slučaj ljubavi i mržnje stječe osobit interes zahvaljujući okolnosti da se protivi uvrštenju u našu shemu nagona. Čovjek ne mora sumnjati u najprisniji odnos između tih dvaju osjećajnih suprotnosti i seksualnog života, ali se mora naravno protiviti tome da ljubav shvati otprilike kao jedan poseban parcijalni nagon seksualnosti u istom smislu kao i neki drugi. U ljubavi bi se radije htjelo vidjeti izraz cjelokupne seksualne težnje, no time ništa ne razjašnjavamo i ne znamo kako treba shvatiti materijalnu opreku te težnje.

Ljubav nije sposobna samo za jednu, nego za tri opreke. Osim opreke: voljeti-mrziti, postoje i druge: voljeti- -biti voljen, i povrh toga, ljubav i mržnja uzeti zajedno suprotstavljaju se stanju indiferentnosti ili ravnodušnosti. Od tih triju opreka ona druga, voljeti-biti voljen, u potpunosti odgovara okretanju iz aktivnosti u pasivnost i dopušta svođenje na jednu osnovnu situaciju slično kao kod nagona za promatranjem. Ta je situacija: voljeti samoga sebe što je za nas karakteristika narcizma. Ovisno o tomu da li se objekt ili subjekt uzima kao tuđ, rezultira li aktivna težnja prema cilju da se voli, ili pasivna da se bude voljen, od kojih ova potonja ostaje bliža, n^rck

Možda ćemo bolje razumjeti višestruke suprotnosti ljubavi ako se prisjetimo da duševnim životom općenito vladaju tri polarnosti, tri opreke:subjekt (Ja)—objekt (vanjski svijet) ugoda—neugoda aktivno—pasivno

Opreka Ja—Ne-ja (vanjsko), (subjekt—objekt) jedinki je, kao što smo već spomenuli, još zarana nametnuta iskustvom da se vanjski podražaji mogu ušutkati akcijom vlastitih mišića, ali da se protiv nagonskih podražaja ostaje nemoćan. Ta opreka ostaje suverena prije svega u našoj intelektualnoj aktivnosti i stvara temeljnu situaciju za istraživanje koja se nikakvim trudom ne može izmijeniti. Polarnost ugoda—neugoda drži se jednog87

niza osjeta čija je neograničena važnost za odluku u našim akcijama (volja) već naglašena. Opreku aktivno— pasivno ne smijemo zamijenjivati oprekom Ja-subjekt— vanjsko-objekt. Ja se ponaša pasivno prema vanjskome svijetu ako iz njega prima podražaje, a aktivno, kada na njih reagira. Na sasvim posebnu aktivnost prema vanjskom svijetu Ja prisiljavaju njegovi nagoni tako da ističući ono bitno možemo reći: Ja-subjekt je pasivan prema vanjskim podražajima, a aktivan zahvaljujući vlastitim nagonima. Opreka aktivno—pasivno spaja se kasnije s oprekom muško—žensko koja prije nego se to dogodi nema psihološko značenje. Stapanje aktivnosti s muškošću, a pasivnosti sa ženskošću suprotstavlja nam se naime kao biološka činjenica; ono međutim nipošto nije u tako pravilnom smislu potpuno i isključivo kao što smo skloni pretpostavljati.

Tri duševne polarnosti međusobno stupaju u najvažnije veze. Postoji jedna psihička prasituacija u kojoj se dvije od njih uzajamno poklapaju. Izvorno, na samom početku duševnog života Ja je zaposjednut vlastitim nagonima i sposoban da te nagone zadovolji na sebi. To stanje nazivamo narcizmom, a mogućnost zadovoljenja, autoerotskim.4 Vanjski svijet tada nije (općenito govoreći) zaposjednut interesom i u svrhu zadovoljenja posve je indiferentan. U to doba dakle Ja-subjekt se poklapa s ugodnim, a vanjski svijet s ravnodušnim (eventualno kao izvor podražaja, neugodnim). Ako za sada definiramo ljubav kao relaciju između Ja i njegovog izvora ugo

4 Jedan dio seksualnih nagona je kao što znamo sposoban za ovo autoerotsko zadovoljenje i pogodan da bude nositelj razvoja pod vladavinom načela ugode, razvoja koji ćemo u daljnjem tek- stvu opisati. Seksualni nagoni koji otpočetka zahtijevaju neki objekt i Ja-nagoni čije se potrebe nikada ne mogu zadovoljiti auto- erotski narušavaju naravno ovo stanje i pripremaju put napretku. Štoviše, narcističko praštanje ne bi moglo preuzeti na sebe onaj razvoj da svaki pojedinac ne prolazi kroz razdoblje bespomoć-nosti i njege za vrijeme kojeg se njegove najpreče potrebe zadovoljavaju uz pomoć izvana i stoga sprečavaju u svom vlastitom razvoju.88de, onda ta situacija u kojoj Ja voli samo sebe i ravnodušan je prema svijetu, razjašnjava onu prvu polarnost u kojoj smo našli »voljenje«.

Sve dok je autoerotsko Ja nema potrebu za vanjskim svijetom, ali zahvaljujući doživljajima Ja-nagona održanja ono dobiva iz njega objekte i ipak ne može izbjeći da unutrašnje nagonske podražaje za neko vrijeme osjeti kao neugodne. Pod vladavinom načela ugode Ja se sada dalje razvija, preuzima u sebe ponuđene objekte ukoliko su izvori ugode, introjicira ih (prema izrazu Ferenczija) i s druge strane izbacuje iz sebe sve što mu u vlastitoj unutrašnjosti daje povoda neugodi (vidi kasnije mehanizam projekcije).

Tako se izvorno Ja-stvarnosti koje unutrašnje i vanjsko razlikuje prema jednom dobrom objektivnom kriteriju preobražava u jedno purificirano Ja-ugode koje karakter ugode pretpostavlja svakom drugom. Tomu Ja-ugode vanjski se svijet razdvaja na jedan dio koji mu stvara ugodu i koji je ono utjelovilo u sebe, i na ostatak koji mu je tuđ. Iz vlastitog Ja odvojio se jedan sastavni dio koji se odbacuje u vanjski svijet i osjeća kao neprijateljski. U skladu s tim preuređenjem, podudaranje obaju polar- nostiJa-subjekta — s ugodomvanjskoga svijeta — s neugodom (ili ranije s indiferent- nošću)iznova je uspostavljeno.

S ulaskom objekta u stupanj primarnog narcizma obrazuje se i druga protivnost ljubavi — mržnja.

Kao što smo čuli, objekti najprije dolaze do Ja posredstvom nagona samoodržanja iz vanjskog svijeta i ne može se poreći da i izvorni smisao mržnje označava relaciju spram stranog vanjskog svijeta koji doprema podražaje. Indiferentnost se može klasificirati kao specijalni slučaj mržnje ili odvratnosti nakon što je isprva stupila kao njen prethodnik. Ono izvanjsko, objekt, ono omraženo od samog su početka bili identični. Iskaže li se kasnije objekt kao izvor ugode, on postaje voljen ali također89utjelovljen u Ja tako da se za purificirano Ja-ugode objekt ipak iznova podudara s onim što je tuđe i što se mrzi.

Sada međutim također zapažamo da isto kao što par opreka ljubav—indiferentnost odražava polarnost Ja— vanjski svijet, tako i draga suprotnost, ljubav—mržnja, reproducira polarnost ugoda—neugoda koja je povezana s prvom. Nakon što objektni stupanj zamijeni onaj čisto narcistički, ugoda i neugoda označavaju relaciju Ja prema objektu. Kada objekt postane izvor osjeta neugode, uspostavlja se jedna motorička tendencija kojoj je cilj da objekt približi Ja, da ga utjelovi u Ja; tada govorimo i o »privlačenju« koje vrši objekt koji pruža ugodu i kažemo da objekt »volimo«. Obrnuto, ako je objekt izvor neugodnih osjeta, rađa se tendencija da se poveća distanca između tog objekta i Ja i da se u odnosu spram njega ponovi izvorni pokušaj bijega pred vanjskim svijetom iz kojeg nasrću podražaji. Osjećamo »odbojnost« objekta i mrzimo ga; ta mržnja može zatim prerasti u sklonost agresiji prema objektu te u namjeru da se on uništi.

U nuždi bismo o nagonu mogli reći da on »voli« objekt za kojim teži u svrhu zadovoljenja. Da nagon »mrzi« objekt, zvuči nam međutim neobično, tako da shvaćamo kako se odnosi ljubavi i mržnje ne mogu primijeniti na re-lacije nagona prema njihovim objektimd, nego ostaju rezervirani za relaciju cjelokupnog Ja prema objektima. Razmotrimo li zacijelo smislenu upotrebu jezika vidjet ćemo međutim daljnje ograničenje u značenju ljubavi i mržnje. O objektima koji služe održanju Ja ne govorimo da ih se voli, nego naglašavamo činjenicu da nam oni trebaju i možda dodatno upozoravamo na relaciju druge vrste riječima koje naznačuju daleko niži stupanj ljubavi, riječima na primjer: rado imati, rado vidjeti, nalaziti prijatnim.

Riječ »voljeti« pomiče se dakle sve više u sferu čistog odnosa ugode koji postoji između Ja i objekta i napokon se fiksira na seksualne objekte u užem smislu i na takve objekte koji zadovoljavaju potrebe sublimiranih seksualnih nagona. Odvajanje Ja-nagona od seksualnih na90gona, odvajanje koje smo nametnuli našoj psihologiji pokazuje se tako konformno duhu našeg jezika. Kako nismo navikli reći da pojedini seksualni nagon voli svoj objekt, ali naj adekvatni ju primjenu riječi »voljeti« nalazimo u odnosu između Ja i njegovog seksualnog objekta, onda nas ta činjenica uči da njena primjenjivost u toj relaciji počinje tek sa sintezom svih parcijalnih nagona seksualnosti pod primatom genitalija i u službi funkcije razmnožavanja.

Vrijedno je primijetiti da u upotrebi riječi »mrziti« ne izlazi na vidjelo tako bliski odnos sa seksualnom ugodom i seksualnom funkcijom, nego je u njoj, izgleda, relacija neugode jedina odlučujuća. Ja mrzi, prezire, razara- lačkim namjerama progoni sve objekte koji za njega predstavljaju izvor neugodnih osjeta, neovisno o tomu da li mu znače uskratu seksualnog zadovoljenja ili

zadovoljenja potreba održanja. Doista, može se ustvrditi da pravi uzori za relaciju mržnje ne potječu iz seksualnog života, nego iz borbe Ja za njegovo održanje i učvršćenje.

Ljubav i mržnja koji nam se prikazuju kao potpune materijalne opreke ipak dakle ne stoje u jednostavnom međusobnom odnosu. One ne proizlaze iz cijepanja jednog prajedinstva, nego imaju različita ishodišta i oboje su prošli svaki svoj vlastiti razvoj prije nego su se pod utjecajem ugoda—neugoda relacije oformili kao opreke. Na ovom nam se mjestu nameće zadatak da saberemo sve što znamo o genezi ljubavi i mržnje.

Ljubav potječe od sposobnosti Ja da jedan dio svojih nagonskih pobuda zadovoljava autoerotski, zadobivanjem organske ugode. Ona je izvorno narcistička, a zatim prelazi na objekte koji su bili utjelovljeni u prošireni Ja i izražava motoričku težnju Ja prema njegovim objektima kao izvorima ugode. Ona je prisno povezana s djelatnošću kasnijih seksualnih nagona i kada se njihova sinteza dovrši, poklapa se s cjelinom seksualne težnje. Pred- stupnjevi ljubavi pokazuju se kao privremeni seksualni ciljevi za vrijeme u kojem seksualni nagoni prolaze kroz svoj komplicirani razvoj. Kao prvi predstupanj prepozna91jemo utjelovljenje ili proidiranje, vrstu ljubavi koja se može sjediniti s dokidanjem posebne egzistencije objekta i koja se dakle može označiti kao ambivalentna. Na višem stupnju predgenitalne sadističko-analne organizacije težnja za objektom nastupa u obliku žudnje za ovladavanjem koja se ne obazire na povredu ili uništenje objekta. Taj oblik i predstupanj ljubavi je u njegovom odnosu prema objektu teško razlikovati od mržnje. Ljubav je tek sa stvaranjem genitalne organizacije postala oprečna mržnji.

Mržnja je kao relacija prema objektu starija od ljubavi, ona izvire iz prapočetnog odbijanja vanjskog svijeta iz kojeg dotječu podražaji, odbijanja koje vrši narcistički Ja. Kao izraz objektima izazvane reakcije neugode, ona uvijek ostaje u bliskom odnosu s nagonima samoodržanja tako da Ja-nagoni i seksualni nagoni mogu lako dospjeti u suprotnost koja ponavlja onu opreku mržnje i ljubavi. Kada Ja-nagoni vladaju seksualnom funkcijom, kao što je slučaj na stupnju sadističko-analne organizacije, onda oni i nagonskome cilju udjeljuju karaktere mržnje.

Povijest nastanka i odnosi ljubavi omogućuje nam razumijevanje činjenice da je ona tako često »ambivalentna«, tj. da spram istog objekta nastupa u pratnji osjećaja mržnje. S ljubavlju pomiješana mržnja dijelom potječe od ne posve prevladanih predstupnjeva ljubavi, a dijelom se temelji na odbojnim reakcijama Ja-nagona koji se u čestim sukobima između Ja-interesa i interesa ljubavi mogu pozivati na stvarne i aktualne motive. U oba slučaja dakle primiješana mržnja se vraća u izvor nagona samoodržanja. Kada je ljubavni odnos prema određenom objektu prekinut, na njeno mjesto nerijetko stupa mržnja iz čega dobijamo utisak jedne preobrazbe ljubavi u mržnju. Ovaj opis proširuje zatim shvaćanje da je pritom stvarno motivirana mržnja pojačana regresijom ljubavi na sadistički predstupanj tako da mržnja do- bija erotski karakter čime je ujedno zajamčen kontinuitet ljubavnog odnosa.92

Treća suprotnost ljubavi, preobrazba onoga voljeti u biti voljen odgovara djelovanju polarnosti aktivnog i pasivnog i valja je prosuditi na isti način kao i slučajeve skopofilije i sadizma.

Sažimljući možemo reći da je ono bitno u sudbinama nagona to da nagonske pobude, podliježu utjecajima triju velikih polarnosti koje vladaju

duševnim iivotom. Od te tri polarnosti, aktivnost—pasivnost mogla bi se označiti kao biološka, Ja—vanjski svijet kao stvarna i napokon ugoda—neugoda kao ekonomska.

Potiskivanje kao sudbina nagona bit će predmet jednog dodatnog istraživanja.Nesvjesno(1915)Bit procesa potiskivanja, kao što smo saznali iz psihoanalize, nije u tome da se neka predodžba koja predstavlja nagon ukine, uništi, već da se spriječi da postane svjesna. Tada kažemo da se ona nalazi u stanju »nesvjesnog« i naveli smo dobre dokaze za mogućnost da ona i nesvjesno ispolji djelovanja, pa i takva koja konačno dospijevaju do svijesti. Sve potisnuto mora ostati nesvjesno, ali želimo odmah na početku ustvrditi da potisnuto ne pokriva sve nesvjesno. Nesvjesno ima širi opseg; potisnuto je dio nesvjesnog.

Kako da dođemo do znanja o nesvjesnom? Poznajemo ga, naravno, samo kao svjesno, nakon što je pretvoreno ili prevedeno u svjesno. Iskustvo psihoanalitičkog rada svakodnevno nas uči da su takva prevođenja moguća. No pritom se zahtijeva da onaj koga analiziramo svlada izvjesne otpore, one iste koji su svojevremeno određeni sadržaj, posredstvom odbijanja od svjesnog, učinili potisnutim.IOPRAVDANJE NESVJESNOG

Pravo da se pretpostavi nešto nesvjesno u duši i da se s tom pretpostavkom znanstveno radi, osporava nam se s mnogo strana. Nasuprot tome mogu reći da je pret97postavka nesvjesnog nužna i legitimna i da mi posjedujemo višestruke dokaze za egzistenciju nesvjesnoga. Ona je nužna jer su podaci svijesti u visokom stupnju krnji; kod zdravih se, kao i kod bolesnih, često dešavaju psihički akti koji za svoje razjašnjenje pretpostavljaju druge akte, o kojima međutim svijest ništa ne svjedoči. Takvi akti nisu samo omaške i snovi u zdravih i sve što nazivamo psihičkim simptomima i pojavama prisile u bolesnih — naše najosobnije svakidašnje iskustvo upoznaje nas s pomisli- ma kojima ne znamo podrijetlo i s rezultatima mišljenja do kojih ne znamo kako smo došli. Svi ti svjesni akti ostali bi nepovezani i nerazumljivi ako bismo uporno htjeli ostati pri zahtjevu da svijest mora iskusiti baš sve što se s duševnim aktima događa u nama; no ti svjesni akti sređuju se u jasno povezanu cjelinu čim interpoliramo otkrivene nesvjesne akte. Međutim, taj se dobitak na smislu i povezanosti pokazuje kao potpuno opravdan motiv na temelju kojeg smijemo prekoračiti granice neposrednog iskustva. Ako se pritom još pokaže da smo na pretpostavci nesvjesnog u stanju zasnovati uspješno djelovanje, posredstvom kojeg možemo svrsishodno utjecati na odvijanje svjesnih procesa, tim smo uspjehom zadobili nepobitan dokaz za egzistenciju pretpostavljenoga. Nužno je zatim zauzeti stajalište na kojem zahtjev da svijest mora biti upoznata sa svime što, se događa u duševnom nije ništa drugo do neodrživa preuzetnost.

Može se ići dalje te u prilog nesvjesnom psihičkom stanju navesti da svijest obuhvaća u svakom trenutku samo neznatattjadj^j^jako.da, se najveći dio onoga što nazivamo svjesnim znanjem mora najdulje vrijeme ionako nalaziti u stanju latentnosti, dakle u stanju psihičke ne- svjesnosti. Ako se k tome uzmu u obzir sva naša latentna sjećanja, onda protivljenje nesvjesnome postaje ppt- puno neshvatljivo. Suočavamo se zatim s

prigovorom prema kojem ta latentna sjećanja ne bi više trebalo označavati kao psihička, jer ona odgovaraju ostacima somat- skih procesa iz kojih psihičko uvijek može iznova nastati. Tome se pak može smjesta uzvratiti tvrdnjom da je98latentno sjećanje, naprotiv, nedvojbeni ostatak nekog psihičkog procesa. No važnije je biti načisto s tim da prigovor počiva na neizrečenom, ali od početka postulira- nom izjednačenju svjesnog i duševnog. To je izjednačenje, ili petitio principii, te pitanje, da li je sve psihičko nužno i svjesno, ne dopušta, ili je pak stvar konvencije, nomenklature. U posljednjem slučaju ono je, naravno, kao i svaka konvencija, neosporivo. Ostaje otvoreno tek pitanje da li se ono pokazuje toliko svrsishodnim da mu se čovjek mora prikloniti. Moglo bi se odgovoriti da je konvencionalno izjednačenje psihičkog i svjesnog posvema nesvrsishodno. Ono lomi psihičke kontinuitete, baca nas u nerješive poteškoće psihofizičkog paralelizma, podliježe prigovoru da bez vidljivih razloga precjenjuje ulogu svijesti i prisiljava nas da prije vremena napustimo područje psihološkog istraživanja, a da nam nije u stanju pružiti naknadu s drugih područja.

Ipak je jasno da pitanje treba li neporeciva latentna stanja duševnog života shvatiti kao nesvjesna duševna stanja ili kao fizička stanja, prijeti da nas odvede u prepirku. Stoga je uputno istaći ono što nam je o prirodi tih neizvjesnih stanja pouzdano poznato. Ona su nam sada, što se tiče njihovih fizičkih karakteristika, potpuno nepristupačna; nema' te fiziološke predodžbe niti tog kemijskog procesa koji bi nam omogućili da naslutimo nešto o njihovoj biti. S druge pak strane nepobitno je da se ta latentna stanja u najvećoj mjeri dotiču svjesnih duševnih procesa; ona se dadu posredstvom izvjesne obrade u njih pretvoriti, njima zamijeniti i sve kategorije kojima opisujemo svjesne duševne akte kao što su predodžbe, težnje, odluke i tome slično, možemo primijeniti na njih. U stvari, za mnoge od tih latentnih stanja moramo reći da se od svjesnih razlikuju jedino u tome što im nedostaje sžma svijest. Tako se nećemo ustručavati da s njima postupamo kao s objektima psihološkog istraživanja, u najprisnijoj povezanosti sa svjesnim duševnim aktima.99

Uporno poricanje psihičkog karaktera latentnih duševnih akata može se objasniti činjenicom da većina fenomena o kojima se ovdje radi nisu nikada postali predmetom proučavanja izvan psihoanalize. Tko ne poznaje patološke činjenice, tko promatra omaške normalnih osoba kao slučajnosti i zadovoljava se starom mudrošću prema kojoj su snovi tek puka pjena, tome je onda potrebno još samo da zanemari neke zagonetke psihologije svijesti kako bi si prištedio pretpostavku nesvjesne duševne aktivnosti. Uostalom, eksperimenti s hipnozom, a naročito posthipnotička sugestija još prije pojave psihoanalize jasno su demonstrirali egzistenciju i način djelovanja duševno nesvjesnog.

ITSlo pretpostavka nesvjesnog bit će u potpunosti legitimnai u slučaju da, postavljajući je, ne odstupimo ni za korak od našeg uobičajenog načina mišljenja koji držimo korektnim. Svaki od nas posredstvom svijesti upoznaje samo svoja vlastita duševna stanja; da neki drugi čovjek isto tako posjeduje svijest, zaključak je izveden per analogiam na temelju onih njegovih izjava i radnji koje smo u stanju zamijetiti, zaključak izveden sa ciljem da nam ponašanje tog čovjeka učini razumljivim. (Psihološki je ispravnije objašnjenje koje kaže da mi, bez naročitog razmišljanja, svakom drugom izvan,nas

pripisujemo našu vlastitu konstituciju, a time dakle i našu svijest, te da je to poistovjećenje pretpostavka našeg razumijevanja.) Taj zaključak — ili to poistovjećenje — nekad je bilo prošireno s Ja na druge ljude, životinje, biljke, na neživo i na svijet u cjelini, te se dokazalo kao upotrebljivo sve dok je prevladavala sličnost s pojedinačnim Ja, ali je postajalo tim nepouzdanije što se više ono drugo udaljavalo od Ja. Naša današnja kritika pokazuje se ne-sigurnom već kad se radi o svijesti životinja, osporava svijest biljkama, a pretpostavku neke svijesti u neživome ostavlja mistici. No i tamo gdje je prvobitna sklonost poistovjećenju izdržala kritičku provjeru, kod nama naj-bližih drugih ljudskih bića, pretpostavka svijesti počiva100na zaključku i ne može dijeliti neposrednu sigurnost koju imamo u vlastitu svijestj

•Psihoanaliza sada ne zahtijeva ništa drugo nego da se taj način zaključivanja primijeni na vlastitu osobu iako tome doduše nismo konstitucionalno skloni. Postupi li se tako, mora se reći da svi akti i očitovanja koja zamjećujem na sebi i koja ne znam povezati s mojim ostalim psihičkim životom, moraju biti prosuđeni kao da su pripadali nekoj drugoj osobi i treba ih razjasniti posredstvom duševnog života pripisanog toj osobi. Iskustvo nadalje pokazuje da one iste akte koje čovjek, kad se radi o vlastitoj osobi izbjegava priznati kao psihičke, umije na drugim osobama vrlo dobro tumačiti, tj. uvrstiti ih u duševnu cjelinu. Očito je da ovdje neka osobita prepreka odvraća naše istraživanje od vlastite osobe i pravoj ^spoznaji priječi pristup k nama samima.

Ovaj postupak zaključivanja, usprkos unutrašnjem pro- 1 tivljenju primijenjen na vlastitoj osobi, ne vodi sada otkrivanju nesvjesnog već, točnije, pretpostavci još jedne, druge svijesti koja je u mojoj osobi sjedinjena s onom meni poznatomj Ali ovdje kritika nalazi opravdan povod za prigovor. Prvo, neka svijest o kojoj njen vlastiti nosilac ništa ne zna još je vrlo različita od svijesti druge osobe i pitanje je da li takva svijest kojoj nedostaje naj-važnija značajka još uopće zaslužuje da se o njoj raspravlja. Onaj tko se protivio pretpostavci nečeg nesvjesno psihičkog, taj neće pristati da na ovom mjestu zauzvrat dobije jednu nesvjesnu svijest. Drugo, analiza u- pućuje na to da pojedinačni latentni duševni procesi do kojih dolazimo zaključivanjem uživaju visok stupanj uzajamne nezavisnosti, kao da nisu imali veze jedan s drugim i jedan o drugome ništa nisu znali. Moramo dakle biti spremni da pretpostavimo ne samo jednu drugu svijest u nama, već i treću, četvrtu, možda beskonačan niz-Stanja svijesti koja su nepoznata nama i koja se međusobno ne poznaju. t^ećeV a to je od svih najteži "argument, valja uzeti u obzir da mi posredstvom analitičkog istraživanja spoznajemo da jedan dio tih latentnih procesa posjeduje101značajke i osobitosti koje nam izgledaju strane i čak nevjerojatne i koje izravno proturječe nama poznatim svojstvima svijesti. Na osnovi toga moći ćemo zaključak primijenjen na vlastitoj osobi tako preinačiti da nam ne dokazuje neku drugu svijest u nama, već egzistenciju psihičkih akata kojima svijest nedostaje. Dozvolit ćemo si također da odbacimo oznaku »podsvijesti« kao neispravnu i kao onu koja vodi zabludi. . Poznati slučajevi »double conscience« (rascijepljene svijesti) ne dokazuju ništa protiv našeg shvaćanja. Oni se najbolje mogu opisati kao slučajevi cijepanja duševnih djelatnosti u dvije skupine, pri čemu se onda ista svijest naizmjence okreće jednom ili drugom taboru.

Hj psihoanalizi nam baš ništa drugo ne preostaje nego da se duševni procesi proglase kao po sebi nesvjesni i da se njihovo opažanje do kojeg dolazi posredstvom svijesti usporedi s opažanjem vanjskog svijeta posredstvom osjetilnih organajNadamo se štoviše da ćemo iz te usporedbe izvući korist za našu spoznajufPsihoanalitička pretpostavka nesvjesne duševne djelatnosti izgleda nam s jedne strane kao daljnje usavršavanje primitivnog ani- mizma koji nam je posvuda zrcalio odraze naše svijesti, i s druge strane, kao proširenje one ispravke koju je Kant učinio u našem shvaćanju izvanjskog opažanja. Kao što nas je Kant upozorio da ne previdimo subjektivnu uvje-tovanost našeg opažanja i da naše opažanje ne držimo istovjetnim s pojavama koje smo opazili, a koje su po sebi nespoznatljive, tako i psihoanaliza podsjeća da se svjesno opažanje ne smije staviti na mjesto nesvjesnog psihičkog procesa koji je njen objekt. Kao ni fizičko tako ni psihičko ne treba u zbiljnosti biti takvo kao što nam se pojavljuje. Međutim, sa zadovoljstvom ćemo dočekati spoznaju da ispravka unutrašnjeg opažanja ne predstavlja tako veliku poteškoću kao ona vanjskoga i da je unutrašnji objekt manje nespoznatljiv od vanjskoga svijetaj102II

MNOGOZNAČNOST NESVJESNOG I TOPICKO GLEDIŠTEPrije nego krenemo dalje želimo utvrditi važnu, iako otežavajuću činjenicu

da je nesvjesnost samo jedno obilježje psihičkoga koje nipošto nije dostatno za njegovu karakterizaciju. Ima psihičkih akata vrlo različitog digniteta kojima je ipak zajednička značajka da su nesvjesni. Nesvjesno obuhvaća s jedne strane akte koji su puko latentni, privremeno nesvjesni, ali se inače ni u čemu ne razlikuju od svjesnih akata i, s druge strane procese kao što su oni potisnuti koji bi se, kada bi postali svjesni, morali najoštrije razlikovati od ostalih svjesnih procesa. Svim nesporazumima došao bi kraj kada bismo nadalje, pri opisivanju raznovrsnih psihičkih akata, sasvim zanemarili da li su oni svjesni ili nesvjesni i kada bismo ih jednostavno klasificirali i povezali već prema njihovom odnosu prema nagonima i ciljevima, prema njihovom sa-stavu i prema tome kojem od međusobno nadređenih psihičkih sistema pripadaju. To je međutim iz različitih razloga neprovedivo, t_ako da ng možemo izbjeći dvosmislenost kada riječi svjesno i nesvjesno upotrebljavamo čas u deskriptivnom, čas u sistemskom smislu u kojem onda one označuju pripadnost određenim sistemima i posje- jio\'arije_ izvjesnih svojstava. Pomutnju bismo mogli još pokušati izbjeći tako"d^spoznate psihičke sisteme označimo svojevoljno izabranim imenima koja se ne tiču svjesnosti. No prethodno bismo morali položiti račun o razlozima na temelju kojih razlikujemo sisteme, pri Čemu se ne bi mogla mimoići svjesnost jer ona tvori ishodište svih naših istraživanja. Vjerojatno možemo očekivati neku pomoć od prijedloga da se, barem u pisanju, svijest zamijeni oznakom sv, a nesvjesno odgovarajućom skraćenicom nsv, onda kada upotrebljavamo ove dvije riječi u sistemskom smislu.

U pozitivnom prikazu navodimo sada, kao otkriće psihoanalize, da psihički akt općenito prolazi kroz dvije fa-103zc, dva stanja između kojih je umetnuta neka vrsta provjere (cenzure). U prvoj fazi psihički akt je nesvjestan i pripada sistemu nsv; ukoliko je na provjeri odbijen od strane cenzure, uskraćuje mu se prijelaz u drugu fazu; tada se naziva »potisnut« i mora ostati nesvjestan. Ukoliko izdrži tu provjeru, on ulazi u drugu fazu gdje pripada drugom sistemu koji ćemo zvati sistem sv.

Tom pripadnošću, međutim, njegov odnos prema svijesti još nije jednoznačno određen. On još nije svjestan, ali je već sposoban da postane svjestan (kako se izrazio J. Breuer), a to znači da on sada može, u sklopu određenih uvjeta, bez posebnog otpora postati objekt svijesti. S obzirom na tu sposobnost da postane svjestan, sistem sv nazivamo i »predsvjesno«. Ako se ispostavi da i ovdje izvjesna cenzura određuje da li će predsvjesno postati svjesno, strože ćemo međusobno odvojiti sisteme psv i sv. Za sada bi bilo dovoljno upamtiti da sistem psv dijeli svojstva sistema sv i da stroga cenzura vrši svoju dužnost na prijelazu iz nsv u psv (ili sv).

Prihvaćanjem ovih (dvaju ili triju) psihičkih sistema, psihoanaliza je odmakla korak dalje od deskriptivne psihologije svijesti donoseći sobom nov način postavljanja ' pitanja i nov sadržaj. Do sada se razlikovala od psiho-logije uglavnom po dinamičkom shvaćanju duševnih procesa; tome sada valja pridodati da ona želi uzeti u obzir psihičku topiku i na bilo kojem duševnom aktu pokazati unutar kojeg se sistema, ili, između kojih se sistema, on odigrava. Zbog tog svog nastojanja stekla je ime i dubinske psihologije. Čut ćemo da se ona može obogatiti još nediimTdioigim gledištem.

Želimo li ozbiljno shvatiti topiku duševnih akata, moramo usmjeriti naš interes ka jednom dvojbenom pitanju koje se na ovom mjestu javlja. Ako se psihički akt (ograničimo sa ovdje na takav koji ima prirodu neke predodžbe) pretvara iz sistema nsv u sistem sv (ili psv) da li trebamo pretpostaviti da je s tim pretvaranjem povezana nova fiksacija, gotovo kao neki drugi zapis dotične pre104dodžbe koji dakle može biti smješten i na novom psihičkom lokalitetu i pokraj kojeg i dalje postoji prvobitni nesvjesni zapis? Ili bismo prije trebali vjerovati da se pretvaranje sastoji iz promjene u neko drugo stanje koja se vrši na istovrsnoj građi i na istom lokalitetu? To pitanje može izgledati besmisleno, ali se mora postaviti ukoliko želimo izgraditi određeniju ideju psihičke topike, dubinske dimenzije psihičkoga. Ono je problematično jer nadilazi čistu psihologiju i dotiče se odnosa duševnog aparata prema anatomiji. Znamo da takvi odnosi u najgrubljem smislu postoje. Istraživanjem je nepobitno dokazano da je duševna djelatnost povezana s funkcijom mozga više no s bilo kojim drugim organom. Još dalje nas je dovelo — ne znamo kako daleko — otkriće nejednakih vrijednosti dijelova mozga i njihovih posebnih odnosa s određenim dijelovima tijela i duhovnim djelatnostima. Ali potpuno su propali svi pokušaji da se na temelju toga odgonetne lokalizacija duševnih procesa, kao i svi napori da se o predodžbama misli kao da su pohranjene u živčanim stanicama, a o uzbuđenjima, kao da putuje na živčanim vlaknima. Ista bi sudbina čekala učenje koje bi recimo htjelo prepoznati anatomsko mjesto sistema sv, svjesne duševne djelatnosti, u kori mozga, a nesvjesne procese pomjeriti u subkortikalne dijelove mozga. Ovdje zjapi jedna praznina čije ispunjenje sada nije moguće, a niti spada u zadatke psihologije. Naša psihička topika zasad nema ništa s anatomijom; ona se ne odnosi na ana-tomska mjesta, već na područja duševnog aparata ma gdje da se ona u tijelu nalaze.

Naš je rad dakle u tom pogledu slobodan i može napredovati u skladu s vlastitim potrebama. Bit će također korisno ako se podsjetimo na to da naše pretpostavke prije svega imaju vrijednost zornog predočavanja. Prva od dviju mogućnosti uzetih u obzir, naime da sv faza predodžbe znači njen novi zapis koji se nalazi na drugom mjestu, nedvojbeno je grublja ali i prikladnija. Druga

pretpostavka, pretpostavka puko funkcionalne promjene stanja od početka je vjerojatnija ali je manje plastična i105njome je teže rukovati. S prvom, topičkom pretpostavkom, povezana je pretpostavka topičkog razdvajanja sistema nsv i sv te mogućnost da jedna predodžba može postojati istovremeno na dva mjesta psihičkog aparata i da ona čak, ukoliko je ne spriječi cenzura, napreduje od jednog mjesta do drugog, a da eventualno ne napušta svoje prvo sjedište ili zapis. To može izgledati čudno, no temelji se na utiscima iz psihoanalitičke prakse.

Ako nekom pacijentu saopćimo predodžbu koju je on svojevremeno potisnuo, a koju smo mi odgonetnuli, to isprva ne mijenja ništa u njegovom psihičkom stanju. To prije svega ne ukida potiskivanje i ne opoziva njegove posljedice kao Što bi se možda moglo očekivati na temelju činjenice da je ranije nesvjesna predodžba sada postala svjesna. Naprotiv, isprva ćemo postići samo novo odbijanje potisnute predodžbe. Ali pacijent sada ima stvarno istu predodžbu u dvojakom obliku, na različitim mjestima svoga duševnog aparata; prvo, posredstvom saopćenja došao je do svjesnog sjećanja na slušni trag predodžbe i drugo, on pored toga u sebi nosi, kao što sa sigurnošću znamo, nesvjesno sjećanje na ono što je doživio, sjećanje koje u njemu postoji u svom ranijem obliku. U stvarnosti ukidanje potiskivanja ne nastupa prije nego li se svjesna predodžba, nakon svladavanja otpora, povezala s nesvjesnim tragom sjećanja. Uspjeh se postiže tek kad se upravo ovo posljednje učini svjesnim. Površnome razmatranju moglo bi se dakako učiniti kako je ovime dokazano da su svjesne i nesvjesne predodžbe različiti i topički odijeljeni zapisi istoga sadržaja. No već prvo promišljanje pokazuje međutim da je istovjetnost saopćenja i potisnutog sjećanja pacijenta tek prividna. Čuti nešto i doživjeti to dvije su, prema svojoj psihičkoj prirodi, sasvim različite stvari, pa i onda kada imaju isti sadržaj.

Dakle, za sada nismo u stanju odlučiti se između dviju mogućnosti koje smo istražili. Možda ćemo kasnije naići na momente koji bi mogli pretegnuti na jednu od strana.106Možda nam predstoji otkriće da je način na koji smo postavili pitanje manjkav i da razlikovanje nesvjesne predodžbe od svjesne treba odrediti sasvim drukčije.IIINESVJESNI OSJEĆAJI

Prethodnu smo raspravu ograničili na predodžbe i sada možemo pokrenuti novo pitanje čiji odgovor mora doprinijeti razjašnjenju naših teorijskih pogleda. Rekli smo da postoje svjesne i nesvjesne predodžbe; postoje li međutim i nesvjesne nagonske pobude, osjećaji, osjeti ili je u ovom slučaju besmisleno graditi takve konstrukcije?

Mišljenja sam doista da se opreka svjesnog i nesvjesnog ne može primijeniti na nagon. Nagon nikada ne može postati objekt svijesti; to može samo predodžba koja ga predstavlja. Ali u nesvjesnom se on također ne može predstaviti drukčije nego posredstvom predodžbe. Ne pričvrsti li se nagon uz neku predodžbu, ili ne izađe na vidjelo kao afektivno stanje, o njemu ne možemo ništa znati. Ukoliko ipak govorimo o nekoj nesvjesnoj ili nekoj potisnutoj nagonskoj pobudi, onda se tu radi o bezazlenoj nemarnosti u izražavanju. Jedino što možemo misliti je nagonska pobuda čiji je predodžbeni predstavnik nesvjestan, jer nešto drugo ne dolazi u obzir.

Moglo bi se pomisliti da je lako dati odgovor na pitanje o nesvjesnim osjetima, osjećajima i afektima. Ipak, biti nekog osjećaja pripada to da se on opaža, da je dakle poznat svijesti. Tako za osjećaje^ osjete i afekte u potpunosti otpada mogućnost da budu nesvjesni. Međutim, u psihoanalitičkoj praksi navikli smo govoriti o nesvjesnoj ljubavi, mržnji, srdžbi itd. i čak držimo da je nemoguće izbjeći čudni spoj »nesvjesne svijesti o krivnji« ili paradoksalan »nesvjesni strah«. Da li ta uporaba jezika svojim značenjem nadmašuje onu u slučaju »nesvjesnih nagona«?107

Stanje stvari ovdje je doista drukčije. Prije svega, može se dogoditi da neka afektivna ili osjećajna pobuda bude opažena ali ne i prepoznata. Ona je potiskivanjem svog istinskog predstavnika prisiljena da se poveže sa drugom predodžbom i svijest je sada shvaća kao izraz ove potonje. Ako iznova uspostavimo ispravnu povezanost, onda izravnu afektivnu pobudu nazivamo »nesvjesnom« iako njen afekt nikada nije bio nesvjestan, već je samo predodžba bila podvrgnuta potiskivanju. Upotreba izraza »nesvjesni afekt« i »nesvjesni osjećaj« općenito upućuje na sudbinu koju je uslijed potiskivanja pretrpio kvantitativni faktor nagonske pobude (v. raspravu o potiskivanju). Znamo da ta sudbina može biti trostruka; ili afekt — potpuno ili djelomično — ostaje takav kakav jest; ili doživljava promjenu u kvalitativno drukčiji afek- tivni iznos, prije svega u strah; ili pak biva suzbijen, tj. njegov je razvoj posvema spriječen. (Te mogućnosti možda je još lakše proučavati na radu sna nego kod neuroza). Znamo također da je suzbijanje razvoja afekta pravi cilj potiskivanja i da njegov rad ne prestaje sve dok cilj nije potisnut. U svim slučajevima u kojima potiskivanje uspijeva spriječiti razvoj afekta, nazivamo »nesvjesnim« one afekte koji se obnavljaju kada ukinemo rad potiskivanja. Toj uporabi jezika dakle ne može se poreći konzekventnost; ako usporedimo nesvjesni akt s nesvjesnom pi-edodžbom, dolazimo do važne razlike koja se sastoji u tome da nesvjesna predodžba nakon što je potisnuta i dalje postoji kao stvarna tvorba u sistemu nsv, dok nesvjesni afekt u istom sistemu odgovara tek početnoj mogućnosti koja se dalje nije smjela razviti. Tako, strogo uzevši, premda je uporaba jezika besprijekorna, ipak nema nesvjesnih afekata kao što ima nesvjesnih predodžbi. Ali u sistemu nsv mogu veoma lako postojati afektivne tvorbe koje poput drugih postaju svjesne. Cijela razlika dolazi otuda što predodžbe predstavljaju zaposjednuća — upravo tragova sjećanja — dok afekti i osjećaji odgovaraju procesima pražnjenja čija se konačna ispoljavanja opažaju kao osjeti. Na sadaš108njem stupnju našeg znanja o afektima i osjećajima tu razliku ne možemo izreći jasnije.

Za nas je od osobitog interesa tvrdnja da je potiski- vanje u stanju da spriječi pretvaranje nagonske pobude u ispoljavanje afekta. Ona nam pokazuje da sistem sv normalno vlada afektivnošću kao i pristupom motilnosti te povećava važnost potiskivanja time što među njegove posljedice ne ubraja samo odbijanje nečega od svijesti, već i sprečavanje razvoja afekta i pokretanja mišićne aktivnosti. To možemo prikazati i obrnuto ako kažemo:1 Sve dok sistem sv vlada afektivnošću i motilno- šću,. psihičko stanje individuuma nazivamo normalnim.j Ipak, neosporno je da se vladajući sistem različito odnosi prema dvjema međusobno srodnim akcijama pražnje-nja. Dok je vladavina sv čvrsto uspostavljena nad samoći voljnom motilnošću i redovito se opire napadu neuroze slamajući se tek u psihozi, vladavina sv nad razvojem afekta manje je sigurna. Već je u normalnom životu moguće

spoznati da se sistemi sv i nsv stalno bore oko prvenstva u odnosu prema afektivnosti, da se međusobno razgraničuju određene sfere utjecaja i da se isprepleću djelatne sile.

Značenje sistema sv (psv) za pristupe oslobađanju afekta i akcije objašnjava i ulogu koja zamjenskoj predodžbi pripada u određenju oblika bolesti. Moguće je da razvoj afekta proizlazi izravno iz sistema nsv; u tom slučaju on uvijek ima karakter straha kojim se zamjenjuju svi »potisnuti« afekti. Cesto međutim nagonska pobuda mora čekati sve dok u sistemu sv ne pronađe neku zamjensku predodžbu. Ta svjesna zamjena omogućuješ zatim razvoj afekta i svojom prirodom određuje, njegov kvalitativni karakter. Tvrdili smo da se pri potiskivanju odigrava odvajanje afekta od njegove predodžbe nakon

1 Afektivnost se u bitnome ispoljava u motoričkom (sekretor- nom i cirkulatornom) pražnjenju koje vodi (unutrašnjoj) promjeni vlastitoga tijela bez odnosa prema vanjskome svijetu, a motilnost pak u akcijama podešenim za promjenu vanjskoga svijeta.109čega oboje idu ususret svojoj zasebnoj sudbini. U deskriptivnom smislu to je neosporno; u zbilji međutim važi pravilo da se neki afekt ne može ostvariti sve dok mu ne uspije prodor do novog zastupstva u sistemu sv.IVTOPIKA I DINAMIKA POTISKIVANJA

Rezultat do kojeg smo došli govori nam da je potiskivanje u bitnome proces koji zahvaća predodžbe na granici između sistema nsv i psv (sv) i možemo sada iznova pokušati iscrpno opisati taj proces. Pritom se svakako radi o povlačenju zaposjednuća, ali je pitanje u kojem sistemu dolazi do povlačenja i kojem sistemu zaposjed- nuće pripada.

Potisnuta predodžba ostaje u sistemu nsv sposobna za akciju; ona je dakle morala zadržati svoje zaposjednuće. Nešto je drugo, znači, moralo biti povučeno. Uzmimo slučaj pravog potiskivanja (naknadnog potiskivanja) ona-ko kako se ono vrši na predodžbi koja je predsvjesna ili je pak već postala svjesna. Ovdje se potiskivanje može sastojati samo u tome da se s predodžbe povuče (pred)- svjesno zaposjednuće koje pripada sistemu psv. Predodžba onda ostaje nezaposjednuta ili prima zaposjednuće od nsv ili pak zadržava nsv zaposjednuće koje je već ranije imala. Dakle, imamo povlačenje predsvjesnog zapo- sjednuća, zadržavanje nesvjesnog i zamjenu predsvjesnog zaposjednuća nesvjesnim. Primjećujemo uostalom da smo to razmatranje naizgled nenamjerno utemeljili na pretpostavci da se prijelaz iz sistema nsv u susjedni sistem ne zbiva posredstvom novog zapisa, već posredstvom promjene stanja, izmjene u zaposjednuću. funkcionalna pretpostavka ovdje je bez osobitoga truda istisnula to- pičku.

Ovaj proces povlačenja libida nije međutim dovoljan za objašnjenje jedne druge značajke potiskivanja. Ne110može se uvidjeti zašto predodžba koja je ostala zaposjednuta ili je zaposjednuće primila od nsv, ne bi trebala ponoviti pokušaj da se pomoću svog zaposjednuća probije u sistem psv. Tada bi se na njoj moralo ponavljati povlačenje libida i ta bi se igra beskonačno nastavljala, što ipak ne bi rezultiralo potiskivanjem. Mehanizam povlačenja predsvjesnog zaposjednuća o kojem smo govorili jednako bi zakazao i kad se radi o prikazu prapo- tiskivanja; u tom ^slučaju imamo zapravo neku nesvjesnu predodžbu koja od

psv još nije primila zaposjednuće, tako da s nje ono niti ne može biti povučeno.

Ovdje nam je dakle potreban neki drugi proces koji u prvom slučaju, slučaju naknadnog potiskivanja, uzdržava potiskivanje, a u drugom, u slučaju prapotiskivanja, osigurava njegovo uspostavljanje i trajanje; taj proces možemo naći samo u pretpostavci nekog protuzaposjed- nuća pomoću kojeg se sistem psv brani od navale nesvjesne predodžbe. Na kliničkim primjerima vidjet ćemo kako se ispoljava takvo protuzaposjednuće koje se vrši u sistemu psv. Ono je upravo to što predstavlja trajnu potrošnju energije prapotiskivanja ali i jamči njegovu postojanost. Protuzaposjednuće je jedini mehanizam prapotiskivanja: pri pravom potiskivanju (naknadnom po-tiskivanju) dolazi i do povlačenja psv zaposjednuća. Lako je moguće da se upravo zaposjednuće povučeno s predodžbe upotrebi za protuzaposjednuće.

Primjećujemo kako smo postepeno došli do toga da u prikazu psihičkih fenomena, osim dinamičkog i topič- kog, uvažimo i treće gledište, ekonomsko, na temelju kojeg nastojimo pratiti sudbinu danih veličina uzbuđenja kako bismo ih barem relativno mogli procijeniti. Držim da smo stekli pravo da način promatranja koji predstavlja konačan rezultat psihoanalitičkog istraživanja, obilježimo posebnim imenom. Predlažem dakle da onaj prikaz u kojem nam uspije da neki psihički proces opišemo u'njegovim dinamičkim, topičkim i ekonomskim odnosima, nazovemo metapsihološkim. Unaprijed valja111reći da će nam to, pri sadašnjem stanju naših uvida, uspjeti tek ponegdje.

Pokušajmo suzdržljivo dati metapsihološki opis procesa potiskivanja u tri poznate neuroze prijenosa. Neka nam bude dozvoljeno da »zaposjednute« zamijenimo »libidom« jer se, kao što znamo, radi zapravo o sudbinama seksualnih nagona.

Prva faza procesa kod histerije straha često se previđa, a možda i stvarno zanemaruje, iako se pažljivim promatranjem može dobro prepoznati. Ona se sastoji u tome da strah nastupa premda se ne može opaziti pred čim. Valja pretpostaviti da je u nsv postojao neki ljubavni poriv koji je zahtijevao pretvaranje u sistem psv; ali zaposjed- nuće koje je taj sistem okrenulo u pravcu ljubavnog poriva, povuklo se s njega na način pokušaja bijega i nes-vjesno libidno zaposjednuće odbijene predodžbe ispražnjeno je u obliku straha. Pri mogućem ponavljanju procesa, prvi poduzet korak išao je u smjeru svladavanja tegobnog razvoja straha. Bježeći, predsvjesno zaposjed-nuće se okrenulo nekoj zamjenskoj predodžbi koja je s jedne strane asocijativno povezana s odbijenom predodžbom a s druge je, zbog udaljenosti od te predodžbe, izmakla potiskivanju (zamjena pomicanjem) i. dopustila racionalizaciju onog straha čiji razvoj još nije bilo moguće spriječiti. Zamjenska predodžba sada igra za sistem sv (psv) ulogu protuzaposjednuća osiguravajući taj sistem protiv izbijanja potisnute predodžbe u sv, no s druge strane ona je ishodište, ili se bar tako ponaša, oslobađanja afekta straha koji je tek sada nemoguće spriječiti. Kliničko promatranje pokazuje da je npr. osjećanje straha kod djeteta koje pati od fobije pred životinjama uvjetovano na dva načina: prvo, kada se pojača potisnuti ljubavni poriv, i drugo, kada dijete opazi životinju koje se boji. Zamjenska predodžba ponaša se u jednom slučaju kao mjesto prijelaza iz sistema nsv u sistem sv, u drugom pak kao samostalni izvor oslobađanja straha. Proširenje vladavine sistema sv obično se izražava tako da se prvi način podražaja zamjenske112

predodžbe sve više povlači pred drugim. Možda se dijete na kraju ponaša tako kao da nema nikakvu sklonost prema ocu, kao da ga se potpuno oslobodilo i kao da se stvarno boji životinje. Sama činjenica da se taj strah od životinje, hranjen iz nesvjesnog nagonskog izvora pokazuje tvrdokornim i prekomjernim unatoč svim utjecajima koji dolaze iz sistema sv, otkriva njegov izvor u sistemu nsv.

Protuzaposjednuće iz sistema sv dovelo je, dakle, u drugoj fazi histerije straha do zamjenske tvorbe. Isti mehanizam uskoro nalazi novu primjenu. Proces potiskivanja, kao što znamo, još nije dovršen i njegov se novi cilj sastoji u zadatku da spriječi razvoj straha koji proizlazi iz zamjene. To se zbiva na sljedeći način: cjelokupna aso- cirana okolina zamjenske predodžbe zaposjeda se osobito intenzivno, tako da može iskazati visok stupanj osjetlji-vosti na uzbuđenje. Uzbuđenje na bilo kojem mjestu ove isturene konstrukcije mora, uslijed povezanosti sa zamjenskom predodžbom, izazvati umanjen razvoj straha koji se sada upotrebljava kao signal za novi bijeg predsvjesnog zaposjednuća čime se ujedno sprečava daljnje napredovanje straha. Što su dalje od zamjene koja ulijeva strah smještena osjetljiva i oprezna protuzaposjednuća, tim preciznije može funkcionirati mehanizam koji ima zadatak da izolira zamjensku predodžbu i nova uzbuđenja drži na udaljenosti od nje. Naravno, ove mjere opreza štite samo od uzbuđenja koje izvana, posredstvom opažanja, pridolazi zamjenskoj predodžbi, ali ne pružaju nikakvu zaštitu od nagonske pobude koja preko veze s potisnutom predodžbom zahvaća zamjensku predodžbu. One dakle počinju djelovati tek kad je zamjena uspješno preuzela zastupanje potisnutog i ne mogu nikada djelovati sasvim pouzdano. ¡Pri svakom povećanju nagonske pobude, zaštitna ograda oko zamjenske predodžbe mora biti još dalje pomaknuta prema van. Cijelu tu konstrukciju koja se analogno stvara u drugim neurozama nazivamo fobijom. Izbjegavanja, odricanja* zabrane, izrazi su bijega od svjesnog zaposjednuća zamjenske predodžbe i u njima se prepoznaje histerija straha. Osmotri li se113cijeli proces, može se reći da je treća Jaza ponovila rad druge, ali u pojačanoj mjeri. Sistem sv zaštićuje se sada od aktiviranja zamjenske predodžbe posredstvom.protu- zaposjednuća okoline, kao što se ranije, pomoću zaposjednuća zamjenske predodžbe, osiguravao od izranjan ja potisnute predodžbe. Zamjenska tvorba na taj se način pomicanjem nastavila. Mora se također dodati da je sistem sv ranije posjedovao samo jedno malo mjesto na kojem se mogla probiti potisnuta nagonska pobuda, a to je naime bila zamjenska predodžba i da na koncu cijela ta isturena fobijska konstrukcija odgovara takvoj enklavi nesvjesnog utjecaja. Nadalje, možemo istaknuti zanimljivo gledište prema kojem se posredstvom pokretanja cijelog obrambenog mehanizma, opasnost od nagona projicira prema van. Ja se ponaša tako kao da mu opasnost razvoja straha ne prijeti od nagonske pobude već od opažaj a i zbog toga mora na tu izvanjsku opasnost reagirati pokušajima bijega posredstvom fobijskih izbjegavanja. Taj proces potiskivanja ipak u nečemu uspijeva: oslobađanje straha može se u izvjesnoj mjeri prigušiti, ali samo po cijenu teških žrtava u osobnoj slobodi. Međutim, pokušaji bijega od nagonskih zahtjeva općenito su uzaludni i rezultat fobijskog bijega ipak ostaje nezadovoljavajući.

Veliki dio odnosa koje smo prepoznali u histeriji straha važi također za druge dvije neuroze tako da ispitivanje možemo ograničiti na njihove razlike i na ulogu pro- tuzaposjednuća. U konverzivnoj histeriji nagonsko zapo-

sjednuće potisnute predodžbe pretvoreno je u inervaciju simptoma. Do koje mjere i pod kojim okolnostima je to zaposjednuće nesvjesne predodžbe posredstvom ovog pražnjenja oteklo inervaciji tako da može napustiti svoj pritisak na sistem sv — ta i slična pitanja bolje je zadržati za jedno posebno istraživanje histerije. Uloga protuza- posjednuća koje proizlazi iz sistema sv (psv) u konverzivnoj histeriji jasna je i dolazi na vidjelo u tvorbi simptoma. Protuzaposjednuće je to što odlučuje na koji se dio predstavnika nagona smije koncentrirati cjelokupno zaposjednuće. Taj dio, odabran da bude simptom, ispunjava slje-114deći uvjet: on izražava ne samo cilj želje nagonske pobude, već i težnju sistema sv da se brani ili da se kažnjava; on postaje dakle prezaposjednut i obje ga strane podržavaju kao zamjensku predodžbu u histeriji straha. Iz ovog odnosa možemo bez daljnjega izvući zaključak da utrošak potiskivanja sistema sv ne treba biti tako velik kao energija zaposjednuća koju sadrži simptom, jer se jačina potiskivanja mjeri utrošenim protuzaposjednućem i simptom se ne oslanja na protuzaposjednuće, već i na nagonsko zaposjednuće koje se dospjevši iz sistema nsv zgusnulo u njemu.

Što se tiče prisilne neuroze, primjedbama sadržanim u prethodnoj raspravi mogli bismo dodati samo to da protuzaposjednuće sistema sv ovdje zamjetni je izbija u prvi plan. Ono je to što, organizirano kao reakcijska tvor-ba, osigurava prvo potiskivanje i na čemu kasnije uspijeva proboj potisnute predodžbe. Mogli bismo dati mjesto pomisli da razlog zbog kojeg se rad potiskivanja u histeriji straha i prisilnoj neurozi pokazuje daleko manje us-pješan nego u konverzivnoj histeriji leži u pretežnosti protuzaposjednuća i manjku pražnjenja.ViPOSEBNA SVOJSTVA SISTEMA NSV

Razlika dvaju psihičkih sistema dobija novo značenje ako obratimo pažnju na činjenicu da procesi jednog sistema, nsv, pokazuju svojstva koje ne možemo pronaći u neposredno višem sistemu.

Jezgra sistema nsv sastoji se od nagonskih predstavnika koji žele isprazniti svoje zaposjednuće, dakle, od željnih pobuda. Te nagonske pobude međusobno su usklađene, postoje jedna pored druge tako da međusobno ne utječu i uzajamno ne proturječe. Kada se dvije željne pobude čiji nam ciljevi moraju izgledati nespojivi, aktiviraju istodobno, onda obje pobude ne odbijaju jedna115drugu, niti se međusobno ukidaju, već zajedno djeluju u tvorbi nekog trećeg cilja, kompromisa.

U tom sistemu nema negacije, nema dvojbe, nema stupnjevanja sigurnosti. Sve to uvodi tek rad cenzure koji se odvija između sistema nsv i psv. Negacija je, na višem stupnju, zamjena za potiskivanje. U nsv postoje samo jaćejli slabije zaposjednuti sadržaji.

U nsv vlada daleko veća pokretljivost intenzivnosti zaposjednuća. Posredstvom procesa pomicanja jedna predodžba može nekoj drugoj isporučiti cijeli iznos svog zaposjednuća, a posredstvom zgušnjavattja može preuzeti cjelokupno zaposjednuće mnogih drugih predodžbi. Predložio sam da se oba ta procesa promatraju kao karakteristični znakovi takozvanog psihičlco^primarnog procesa. U sistemu psv vlada sekundarni proces;2 kada se takvom primarnom procesu dopusti da se odigrava na elementima sistema psv, on nam izgleda »komičan« i izaziva smijeh.

Procesi sistema nsv su bezvremeni, a to znači da nisu vremenski poredani, da se proticanjem vremena ne mijenjaju i da ne stoje ni u kakvom odnosu s vremenom. Odnos prema vremenu povezan je dakle s radom sistema sv.

Nsv procesi jednako se malo obaziru na stvarnost. Oni su podređeni načelu ugode; njihova sudbina ovisi samo o njihovoj snazi i o tome da li ispunjavaju zahtjeve reguliranja ugode-neugode.

Sažmimo: odsutnost proturječja, primarni proces (pokretljivost zaposjednuća), bezvremenost i zamjena vanjske stvarnosti psihičkom, značajke su koje ćemo gotovo sigurno naći u procesima koji pripadaju sistemu nsv.3

Nesvjesne procese moći ćemo prepoznati samo pod uvjetima snivanja i neuroza, dakle onda kada se procesi1 V. izvode u VII odjeljku Tumačenja snova koji su zasnovani na idejama razvijenim u Studien über Hysterie ¡Studije o histeriji/ J. Breuera.3 Spominjanje druge važne prednosti nsv čuvamo za jedan drugi kontekst.116višeg psv sistema sniženjem (regresijom) premještaju na raniji^stupanj. Oni su pcTi za sebe nespoznatljivi, kao i nesposobni ža egzistenciju, jer je sistem nsv veoma rano bio prekriven sistemom psv koji je prisvojio pristup svijesti i motilnosti. Otprema iz sistema nsv vodi preko tjelesne inervacije razvoju afekta, ali se i taj put rasterećenja, kao što smo čuli, osporava od strane psv. Sam za sebe sistem nsv u normalnim okolnostima ne bi mogao izvršiti svrhovitu muskulatornu akciju, izuzev onih koje su već organizirane kao refleksi.

Puno značenje opisanih karakteristika sistema nsv moglo bi nam postati jasno tek kada bismo ih suprotstavili svojstvima sistema psv i s njima usporedili. No to bi nas odvuklo predaleko te zbog toga predlažem da nam se iznova dozvoli odgoditi ovaj posao kako bismo usporedbu dvaju sistema poduzeli tek u vezi s procjenjivanjem onog višeg. Ipak, već sada valja spomenuti ono najnužnije.

Procesi, sistemajpsv pokazuju — svejedno da li su već svjesni ili samo sposobni da postanu svjesni — neku zapreku težnji za otpremom zaposjednutih predodžbi. Kada proces prelazi s jedne predodžbe na drugu, prva zadržava veći dio svog zaposjednuća dok samo njen manji dio podliježe pomicanju. Pomicanja i zgušnjavanja ovdje su, kao i kod primarnog procesa, isključena ili vrlo ograničena. Ta je okolnost dala povoda J. Breueru da pretpostavi kako u duševnom životu postoje dva različita stanja energije zaposjedanja, jedno u kojem je ta energija tonički vezana i drugo, u kojem se ona slobodno kreće težeći otpremi. Vjerujemo da to razlikovanje predstavlja naš do sada najdublji uvid u bit živčane energije i ne vidim kako bi se ta činjenica mogla zaobići. Metapsiho- loški prikaz neodložno zahtijeva da se — iako je taj poduhvat možda još odveć smion — na ovom mjestu nastavi s raspravom.

Sistemu psv pada nadalje u zadatak da stvori sposobnost saobraćanja između predodžbenih sadržaja tako da oni mogu utjecati jedan na drugog, da ih vremenski po117reda, uvede jednu ili više cenzura, da oformi provjeru stvarnosti i načelo stvarnosti. Izgleda da i svjesno pamćenje u potpunosti ovisi o psv te ga valja strogo razlikovati od tragova sjećanja u kojima se fiksiraju doživljaji nsv; ono

vjerojatno odgovara posebnom zapisu koji smo bili voljni prihvatiti u objašnjenju odnosa svjesne i nesvjesne predodžbe, ali smo ga zatim odbacili. U tom ćemo kontekstu pronaći i sredstva pomoću kojih ćemo učiniti kraj našem kolebanju u pogledu imenovanja ovog višeg sistema, koji sada neodređeno nazivamo čas psv, čas sv.

Također bi dobro došlo upozorenje da ne valja brzopleto uopćavati ono što smo ovdje iznijeli na vidjelo u vezi s razdiobom duševnih radnji među tim dvama sistemima. Te odnose opisujemo onako kako nam se pokazuju u zrela čovjeka kod kojeg sistem nsv, strogo uzevši, funkcionira samo kao predstupanj više organizacije. Koji sadržaj i koje odnose taj sistem ima tokom individualnog razvitka i koje mu značenje pripada kod životinja — to se ne može izvesti iz našeg opisa, već mora biti predmet samostalnog istraživanja. Moramo također biti spremni da u čovjeku nađemo moguće patološke uvjete pod kojima oba sistema mijenjaju ili čak međusobno razmjenjuju kako sadržaj tako i obilježja.VISAOBRAĆANJE IZMEĐU DVA SISTEMA

Bilo bi ipak pogrešno pretpostaviti da nsv miruje dok sav psihički rad obavlja psv, da je nsv nešto okončano, neki rudimentarni organ, residuum razvoja. Isto bi tako bilo pogrešno pomisiliti da se saobraćanje između dva sistema ograničava na akt potiskivanja u kojem psv baca u ponor onog nsv sve ono što mu se čini uznemiravajuće. Naprotiv, nsv živi, ono je sposobno da se razvija i da održava mnoge druge odnose s psv, među kojima i surad118nju. Ukratko, mora se reći da se nsv nastavlja u takozvanim izdancima, dostupno je djelovanju života, neprestano utječe na psv i čak je s&mo podložno utjecajima psv.

Proučavanje tih izdanaka nsv u potpunosti će iznevjeriti naše očekivanje shematski čistog rastavljanja dvaju psihičkih sistema. To će zacijelo probuditi nezadovoljstvo s našim rezultatima i biti vjerojatno upotrebljeno da dovede u sumnju vrijednost našeg načina razlikovanja psihičkih procesa. No mi ćemo otvoreno staviti na znanje da nemamo neke druge zadaće osim da rezultate promatranja prevedemo u teoriju i odbacit ćemo obavezu da na prvom koraku dođemo do teorije koja se nameće svojom jednostavnošću i u kojoj sve glatko teče. Zastupat ćemo njenu složenost sve dok se pokazuje adekvatna promatranju i nećemo odustati od očekivanja da nas upravo ta složenost vodi konačnoj spoznaji jednog stanja stvari koje, po sebi jednostavno, odgovara svoj složenosti stvarnosti.

Među izdancima nsv nagonskih pobuda čiji smo karakter opisali postoje takvi koji u sebi sjedinjuju oprečna određenja. Oni su s jedne strane visoko organizirani, neproturječni, upotrijebili su sve što je sistem sv stekao i teško da bi ih naš sud mogao razlikovati od tvorbi ovog sistema. S druge strane, nesvjesni su i nesposobni da postanu svjesni. Oni dakle kvalitativno pripadaju sistemu psv, no faktički se nalaze u nsv. Njihovo podrijetlo ostaje odlučujuće za njihovu sudbinu. Moramo ih usporediti s mješancima ljudskih rasa koji su uglavnom već slični bijelcima ali poneka upadljiva crta odaje njihovo obojeno podrijetlo, zbog čega ostaju isključeni iz društva ne uživajući ni u jednoj od povlastica bijelaca. Takvoj vrsti pripadaju fantazijske tvorbe u normalnih ljudi i neuro- tičara koje smo prepoznali kao predstupnjeve tvorbe sna i simptoma i koje usprkos svojoj visokoj organizaciji ostaju potisnute te kao takve ne mogu postati svjesne. One dolaze u blizinu svijesti gdje ostaju

nesmetane, sve dok ih se intenzivno ne zaposjedne, ali bivaju odbačene čim prekorače izvjesnu razinu zaposjednuća. Zamjenske tvor-119be također pripadaju visoko organiziranim izdancima nsv, ali one se uspijevaju probiti do svijesti zahvaljujući nekoj povoljnoj okolnosti kao što je npr. susret s protu- zaposjednućem iz psv.

Jedan dio poteškoća koje nam se ovdje javljaju riješit ćemo na drugom mjestu, naime tamo gdje ćemo podrobnije istraživati uvjete postajanja svjesnim. Ovdje nam se može učiniti korisnim da dosadašnje razmatranje koje se podiglo iz nsv suprotstavimo razmatranju koje polazi od svijesti. Cijela suma psihičkih procesa sada se kao carstvo predsvjesnog suprotstavlja svijesti. Veoma veliki dio ovog predsvjesnog potječe iz nesvjesnog, ima obilježje njegovih izdanaka i prije nego može postati svjestan, podliježe cenzuri. Drugi dio psv može i bez cenzure postati svjestan. Ovdje smo dospjeli u proturječje s jednom ranijom pretpostavkom. Razmatrajući potiskivanje bili smo prisiljeni da cenzuru koja odlučuje o postajanju svjesnim postavimo između sistema nsv i psv. Sada nam se nameće mogućnost postojanja neke cenzure između psv i sv. No dobro ćemo učiniti ako u toj komplikaciji ne vidimo poteškoću, već pretpostavimo da svakom prijelazu od jednog sistema susjednom višem sistemu, dakle, svakom napretku ka višem stupnju psihičke organizacije, odgovara nova cenzura. Time je svakako uklonjena pretpostavka neprekidnog obnavljanja zapisćl.

Razlog svih tih poteškoća mora se tražiti u činjenici da svjesnost, nama jedino, neposredno dano obilježje psihičkih procesa ni u kom slučaju nije podobna za razlikovanje sistema. Promatranje nam je — po strani od činje-nice da svjesno nije uvijek svjesno, već povremeno i latentno — pokazalo da mnogo toga što dijeli svojstva sistema psv ne postaje svjesno, a k tome ćemo još saznati da je postajanje svjesnim ograničeno određenim usmje-renjima psv pozornosti. Svijest dakle nije u jednostavnom odnosu niti prema sistemima, niti prema potiskivanju. Istina je da svijesti ne ostaje strano samo ono što je psihički potisnuto, već to važi i za jedan dio pobuda koje vladaju našim Ja i koje stoga predstavljaju najjaču120funkcionalnu opreku potisnutom. U onoj mjeri u kojoj se želimo probiti do jednog metapsihbloškog razmatranja duševnog života, moramo se naučiti oslobađati od značenja koje pridajemo simptomu »svjesnost«.

Sve dok se držimo njega, vidimo da se naša uopćavanja redovito slamaju na izuzecima. Uviđamo da izdanci nsv postaju svjesni u obliku zamjenskih tvorbi i simptoma nakon što su u pravilu pretrpjeli velika iskrivljenja u odnosu na svoje nesvjesno stanje, ali su često zadržali mnoge karakteristike koje izazivaju potiskivanje. Otkrivamo da mnoge predsvjesne tvorbe ostaju nesvjesne iako uzimajući u obzir njihovu prirodu pretpostavljamo da bi vrlo lako mogle postati svjesne. Vjerojatno kod njih dolazi do izražaja jača privlačnost nsv. Upućeni smo na to da važniju razliku ne tražimo između svjesnog i predsvjesnog već između predsvjesnog i nesvjesnog: Na granici psv cenzura odbija nsv, ali njegovi izdanci mogu zaobići ovu cenzuru, visoko se organizirati i u psv doseći određenu intenzivnost zaposjednuća ali kada se, prekoračivši tu prepreku, žele nametnuti svijesti, bivaju prepoznati kao izdanci nsv i nova ih cenzura na granici između psv i sv iznova potiskuje. Tako ona prva cenzurafunkcionira protiv samog nsv, a druga protiv njegovih psv izdanaka. Moguće je pretpostaviti da se cenzura u toku individualnog razvoja pomakla korak naprijed.

Psihoanalitičko liječenje pruža nam nepobitan dokaz za egzistenciju druge cenzure smještene između sistema psv i sv. Od pacijenta tražimo da stvara što više izdanaka nsv, obavezujemo ga da prevlada prigovore kojima cenzura priječi predsvjesnim tvorbama da postanu svjesne i svladavanjem te cenzure krčimo put u pravcu ukidanja potiskivanja koje je djelo ranije cenzure. Dodajmo još primjedbu da nas postojanje cenzure između psv i sv upozorava da osvještavanje nije puki akt opažanja već vjerojatno i neko prezaposjednuće, neki daljnji napredak u psihičkoj organizaciji.

Okrenimo se saobraćanju nsv s drugim sistemima, ne toliko da bismo utvrdili nešto novo, već zato da ne mi-121moiđemo ono najupadljivije. Sistemi međusobno najizdašnije komuniciraju u korijenima nagonske djelatnosti. Jedan dio ovdje potaknutih procesa prolazi kroz nsv kao kroz neki pripremni stupanj i dosiže u sv najvišu točku svoje psihičke izobrazbe, dok-drugi dio biva zaustavljen kao nsv. Ali nsv pogađaju i doživljaji koji potječu od vanjskih opažanja. Svi putovi od opažanja do nsv ostaju u pravilu slobodni; samo oni putovi koji vode iz nsv podliježu zatvaranju od strane potiskivanja.

Osobito valja istaći da nsv nekog čovjek&Jimže i-mimo sv reagirati na nsv nekog drugog. Ta činjenica zaslužuje podrobnije istraživanje, posebno u smislu pitanja da li je pri tome moguće isključiti predsvjesnu djelatnost; u svrhu opisivanja, ova je činjenica međutim neosporna.

Sadržaj sistema psv. (i_li sv) jednim dijelom potječe od nagonskog života (¡posredstvom nsv), a drugim od opažanja. Dvojbeno je do koje mjere mogu procesi ovog sistema izravno utjecati na nsv; istraživanje patoloških sluča-jeva često pokazuje gotovo nevjerojatnu samostalnost nsv i njegovu otpornost na bilo koji utjecaj. Potpuno razilaženje težnji, apsolutni rasap dvaiu sistema, opća su obilježja bolesti. Međutim, psihoanditi&o..lj[j.©£enje utemeljeno je na utjecaju koji sv vrši na nsv i u svakom slučaju pokazuje da takvo što, kolikogod teško, nije nemoguće. Izdanci nsv koji posreduju između dva sistema krče, kao što smo već istakli, put kojim se to postiže. No svakako možemo pretpostaviti da je spontano izazvana promjena nsv od strane sv jedan tegoban proces koji sporo teče.

Do suradnje između jedne predsvjesne i jedne nesvjesne, čak intezivno potisnute pobude, može doći ako je situacija takva da nesvjesna pobuda može djelovati u skladu s jednom od vladajućih težnji. U tom slučaju po-tiskivanje će biti ukinuto, a potisnuta aktivnost se dopušta kao pojačanje one aktivnosti kojoj teži Ja. Nesvjesno samo u toj konstelaciji postaje sukladno s Ja, a da se inače na njegovom potiskivanju ništa ne mijenja. Uspjeh nsv u toj suradnji očigledan je; ipak, pojačane težnje se122ponašaju drukčije nego normalne, one omogućuju dostignuća naročite kvalitete i pokazuju se otporne na proturječnosti slično kao i simptomi prisile.

Sadržaj nsv može se usporediti s psihičkim starosjediocima. Ako u čovjeka postoje naslijeđene psihičke tvorbe, nešto analogno instinktu životinje, onda to čini jezgQx_. nsv. Kasnije se tome pridružuje ono što je za vrijeme razvoja u djetinjstvu odstranjeno kao neupotrebljivo, a što se prema svojoj prirodi ne mora razlikovati od naslijeđenog. Oštro i konačno razdvajanje sadržaja obaju sistema u pravilu se zbiva tek u pubertetu.VIIPREPOZNAVANJE NESVJESNOG

Sve dok se u vidu ima samo naše poznavanje života snova i neuroza prijenosa, o nsv se može reći tek onoliko koliko smo iznijeli na vidjelo u prethodnim ispitivanjima. To sigurno nije mnogo i mjestimice daje utisak nejasno- če i pomutnje, te je prije svega lako predvidjeti mogućnost da se nsv sredi i uvrsti u neku već poznatu cjelinu. Tek nam analiza jedne od afekcija koje nazivamo narcis- tičkim psihoneurozama obećava shvaćanja koja će nam približiti zagonetno nsv i donekle ga učiniti shvatljivim.

Još od objavljivanja Abrahamova rada (1908) koji je savjesni autor pripisao mom poticaju, pokušavali smo okarakterizirali Kraeplinovu dementiu praecox (Bleule- rovu shizofreniju) na temelju njenog odnosa prema suprotnosti između Ja i objekta. U neurozama prijenosa (histeriji straha i konverzivnoj histeriji, prisilnoj neurozi) nije se moglo naći ništa što bi tu suprotnost gurnulo u prvi plan. Doduše, znalo se da uskrata objekta uzrokuje izbijanje neuroze i da neuroza uključuje odricanje od stvarnog objekta te da se libido, odvraćen od stvarnog objekta, vraća na neki fantazirani objekt i otuda na neki potisnuti (introverzija). Ali zaposjednuće objekta u tim123je neurozama općenito zadržano s velikom energijom i pažljivije istraživanje procesa potiskivanja prisililo nas je na pretpostavku da zaposjednuće objekta i daU&jis- prkos potiskivanju — čak štoviše, uslijed njega — postoji u sistemu nsv. Doista, i sposobnost prijenosa koju terapijski iskorištavamo u ovim afekcijama ima kao svoju pretpostavku neokrnjeno zaposjednuće objekta.

Kod shizofrenije nam se, naprotiv, nametnula pretpostavka da nakon procesa potiskivanja povučeni libido ne traži novi objekt već se povlači u Ja, da je ovdje dakle zaposjednuće objekta ukinuto i da je iznova uspostavljeno primitivno bezobjektno stanje narcizma. Nesposobnost tih pacijenata za prijenos — u okviru procesa bolesti — njihova terapijska nepristupačnost koja odatle slijedi, njima svojstveno odbijanje vanjskog .svijeta, pojava znakova prezaposjednuća vlastitog Ja, okončanje u potpunoj apatiji — sva se ta klinička obilježja izgleda dobro slažu s pretpostavkom napuštanja zaposjednuća objekta. Što se tiče odnosa dvaju psihičkih sistema, svim promatračima palo je u oči da mnogo toga što se u shizofreniji ispoljava svjesno mora u neurozama prijenosa tek psihoanalizom biti dokazano u nsv. Ali, u početku nismo uspjeli uspostaviti neku shvatljivu vezu između odnosa Ja-objekt i relacija svijesti.

Izgleda da bismo ono što tražimo mogli naći na sljedećem neočekivanom putu. Kod shizofreničara zamjećujemo, naročito u tako poučnim početnim stadijima, brojne promjene u govoru od kojih neke zaslužuju da ih se razmotriš određenog gledišta. Pacijent posvećuje osobitu pažnju načinu izražavanja koje postaje »birano« i »usiljeno«. Konstrukcija rečenica podliježe naročitoj dezor- ganizaciji, tako da nam one postaju nerazumljive, pa izjave bolesnika držimo besmislenima. U sadržaju tih izjava često u prvi plan izbija neki odnos prema tjelesnim organima ili tjelesnim inervacijama. Tome se može prido- dati činjenica da u takvim simptomima shizofrenije, sličnim zamjenskim tvorbama u histeriji i prisilnoj neurozi, odnos između zamjene i onoga što je potisnuto ipak po124kazuje osobitosti koje bi nas začudile u dvjema navedenim neurozama.

Gospodin dr V. Tausk (Beč) stavio mi je na raspolaganje neka od svojih promatranja početnih stadija shizofrenije koja su se isticala osobitom prednošću; u tim je slučajevima naime bolesnica još uvijek sama bila voljna pružiti objašnjenje svoga govora. Sada želim na dva njegova primjera

pokazati koje shvaćanje namjeravam zastupati i ne sumnjam uostalom da će svaki promatrač moći lako navesti gomilu takve građe.

Jedna od Tauskovih bolesnica, neka djevojka koja je u kliniku dovedena nakon svađe sa svojim ljubavnikom, žali se: Oči nisu u redu, izokrenute su. Ove riječi ona sama objašnjava iznoseći sređenim govorom niz optužbi protiv svoga ljubavnika. »Ona ga uopće ne može razumjeti, svaki put izgleda drukčije, on je dvoličnjak, izokre- tač očiju* on joj je izokrenuo oči, sada ona ima izokrenute oči, to više nisu njene oči, ona svijet sada vidi drugim očima«.

Primjedbe bolesnice koje se odnose na njenu prvu nerazumljivu izjavu zavrijeđuju analizu jer sadrže ekvivalent prijašnjih riječi, izražen sada na svima razumljiv način; one istovremeno daju objašnjenje o značenju i genezi shizofreničke tvorbe riječi. U suglasnosti s Tauskom, iz ovog primjera ističem činjenicu da se odnos prema organu (oku) uzdigao do zastupstva cjelokupnog sadržaja njenih misli. Shizofrenički govor ovdje ima jednu hi- pohondrijsku crtu, postao je jezik organa.

Druga izjava iste bolesnice: »Ona stoji u crkvi i najednom osjeti trzaj, mora promijeniti položaj, kao da ju je netko premjestio, kao da je bila premještena u drugi položaj«.

Slijedi analiza posredstvom novog niza optužbi protiv ljubavnika; »koji je ordinaran, koji je i nju učinio ordinarnom, iako je otmjeno odgojena. On ju je učinio slič* Augenverdrecher, u njemačkom jeziku ima značenje varalice. (prim. prev.)125nom sebi uvjerivši je da je bolji od nje; sada je postala isto što i on jer je mislila da će biti bolja ako mu postane slična. On je lažno prikazao svoj položaj* ona je sada upravo kao on, (poistovjećenje!), on joj je promijenio po-ložaj«.**

Pokret »promijeniti položaj«, primjećuje Tausk, prikaz je ideje »lažno prikazati svoj položaj« i ujedno predstavlja poistovjećenje s ljubavnikom. Ponovo ističem prevlast onog elementa u cijelom toku misli kojemu je sa-držaj tjelesna inervacija (ili prije njen osjet). Neka bi histerična žena, uostalom, u prvom slučaju grčevito izo- krenula oči, u drugom bi pak onaj trzaj stvarno izvela, umjesto da osjeti samo impuls za to, ili senzaciju toga, i u oba slučaja ne bi pri tom imala nikakvu svjesnu misao, a niti bi bila u stanju da tako nešto naknadno izrazi.

Utoliko oba ta promatranja svjedoče o onome što smo nazvali jezikom hipohondrije ili organa. Ona također upozoravaju, što nam se čini važnije, na jedno drugo stanje stvari koje se nebrojeno puta (kao na primjerima sakup-ljenim u Bleulerovoj monografiji) može dokazati i koje se može svesti na određenu formulu. U shizofreniji, riječi su podvrgnute istom procesu koji iz latentnih misli sna čini slike sna, a koji smo nazvali primarni psihički proces. One bivaju zgusnute i posredstvom pomicanja jedna drugoj bez ostatka prenose svoje zaposjediiuće; proces može ići tako daleko da jedna jedina riječ, mnogostrukim odnosima podešena za to, može preuzeti zastupanje cijelog lanca misli. Radovi Bleulera, Junga i njihovih učenika pružili su bogatu građu upravo u prilog ove tvrdnje.4

Prije nego izvedemo neki zaključak iz takvih utisaka, htjeli bismo još podsjetiti na one sitne ali začuđujuće razlike između zamjenskih tvorbi u shizofreniji s jedne, i u* sich verstellen — lažno prikazati svoj položaj, pretvarati se.** verstellen — promijeniti položaj, premjestiti, (prim. prev.)

4 Rad sna katkada također tretira riječi kao stvari i onda proizvodi sličan »shizofrenični« način govora ili nove tvorbe riječi.126histeriji i prisilnoj neurozi s druge strane^Pacijent kojeg upravo promatram odrekao se, zbog lošeg stanja kože na svom licu, svih interesa života. Tvrdi da ima sujedice i duboke rupe na licu koje svatko zamjećuje. Analiza po-kazuje da on na svojoj koži izvodi svoj kompleks kastracije. On se isprva bez ikakva kajanja bavio svojim suje- dicama čije istiskivanje mu je pružalo veliko zadovoljstvo jer je pritom, kao što kaže, nešto prskalo van. Zatim je počeo vjerovati da je svugdje gdje je odstranio comedo nastala duboka jama i žestoko si je predbacivao što je »neprestanim prčkanjem rukom« zauvijek upropastio svoju kožu. Evidentno je da je njemu iscjeđivanje sadržaja sujedica neka zamjena za onaniju. Jama koja je pri tome nastala njegovom krivnjom, ženska je genitalija, a to znači ispunjenje prijetnje kastracijom (ili fantazije koja je zastupa) koju je isprovocirala onanija. Ta zamjenska tvorba, usprkos svom hipohondrijskom karakteru, ima mnogo sličnosti s histeričkom konverzijom, a ipak imamo osjećaj da se ovdje događa nešto drugo i da se takva zamjenska tvorba ne bi smjela pripisati histeriji prije nego smo u stanju reći na čemu se zasniva razlika. Sićušnu jamicu, kao što je pora na koži, histeričar će teško uzeti za simbol vagine koju on inače uspoređuje sa svim mogućim predmetima koji sadrže neku šupljinu. Mišljenja smo također da će ga množina ovih jamica spriječiti da ih upotrijebi kao zamjenu za žensku genitaliju. Isto važi i za slučaj mladog pacijenta na koji nas je prije par godina pred Bečkim psihoanalitičkim društvom upozorio Tausk. Taj se pacijent inače ponašao sasvim slično prisilnom neurotičaru, trošio je sate na svoje dotjerivanje i t. si. Međutim, ono što je u njegovom slučaju padalo u oči, bila je činjenica da on bez otpora može iskazati značenje svojih zapreka. Pri oblačenju čarapa mučila ga je na primjer ideja da mora razvući očice tkanine, dakle rupe i svaka rupa bila je za njega simbol ženskog spolnog otvora. To ipak ne možemo staviti na račun jednom prisilnom neurotičaru; jedan takav pacijent, prema promatranju R. Reitlera, kojeg pri oblačenju čarapa muče isti127problemi, objašnjava nakon prevladavanja otpora da je noga simbol penisa a navlačenje čarape akt onanije i da on mora neprestano čarapu navlačiti i svlačiti, dijelom kako bi stvorio sliku onanije, a dijelom zato da bi poništio njen stvarni čin.

Pitamo li se što zany enskoj tvorbi isimptomu u shizo- fr freniji daje karakter neobičnog, shvatit ćemo. .konačno da je to prevlast odnosa prema riječima nad odnosom prema stvarima. Između istiskivanja sujedice i ejakula- cije iz penisa postoji zapravo veoma mala stvarna sličnost, a još je manja ona između nebrojenih plitkih kožnih pora i vagine; ali u prvom slučaju oba puta je nešto prskalo van, dok za drugi slučaj doslovce važi izreka: »Rupa je rupa«. Zamjenu nije odredila sličnost označenih stvari već jednakost jezičnog izraza. Gdje se oboje — riječ i stvar — ne poklapaju, zamjenska tvorba u shizofreniji odstupa od one u neurozama prijenosa.

Povežimo ovaj uvid s pretpostavkom da su kod shizo-- frenije napuštena zaposjednuća objekta. U tom slučaju nužna je ispravka: zaposjednuća predodžbi riječi koje se odnose na objekt bivaju zadržana. Ono što smo smjeli zvati svjesnom predodžbom objekta rastavlja nam se sada na predodžbu riječi i predodžbu stvari pri čemu se ova potonja sastoji u zaposjednuću ako već ne izravnih slika sjećanja na stvari, onda barem iz njih izvedenih uda-ljenih tragova sjećanja. Odjednom sada vjerujemo da znamo u čemu je

razlika između svjesne i nesvjesne predodžbe. Obje nisu, kao što smo mislili, različiti zapisi istog sadržaja na različitim psihičkim mjestima, a nisu ni različita funkcionalna stanja zaposjednuća na istom mjestu, već svjesna predodžba obuhvaća predodžbu stvari * plus njoj pripadnu predodžbu riječi, dok je nesvjesna predodžba, predodžba same stvari. Sistem nsv sadrži za-posjednuće stvarnih objekata, prva i prava zaposjednuća objekta; sistem psv nastaje kada se ta predodžba stvari prezaposjedne posredstvom povezivanja s njoj odgovarajućim predodžbama riječi. Moguće je pomisliti da upravo takva prezaposjednuća dovode do više psihičke or128ganizacije i omogućuju da primarni proces bude zamijenjen sekundarnim procesom koji vlada u psv. Sada smo također u stanju da precizno imenujemo-ono šlo u neurozama prijenosa potiskivanje ne dopušta odbačenoj predodžbi: ,njeno prevođenje u riječi koje trebaju ostati povezane s objektom. Predodžba koja nije izražena riječima ili psihički akt koji nije prezaposjednut ostaju onda u nsv kao potisnuti.

Dozvolit ću si da upozorim na činjenicu da smo mi već veoma rano posjedovali uvid koji nam danas omogućuje razumijevanje jedne od najupadljivijih osobina shizofrenije. Na posljednjim stranama Tumačenja snova, objavljenog 1900, stoji objašnjenje da su procesi mišljenja, tj. akti zaposjednuća koji su se veoma udaljili od opažanja, po sebi bez kvalitete i nesvjesni i da svoju sposobnost da postanu svjesni zadobivaju tek povezivanjem s ostacima opažaja riječi. Što se tiče predodžbi riječi, one potječu od osjetilnog opažanja, na isti način kao i predodžbe stvari, tako da bismo mogli zapitati zašto predodžbe objekta ne mogu postati svjesne pomoću svojih vlastitih opažaj- nih ostataka. Ali mišljenje se vjerojatno zbiva u sistemima koji su toliko udaljeni od prvobitnih ostataka opažanja da nisu sačuvali više ništa od njihovih kvaliteta i potrebno im je, kako bi postali svjesni, pojačanje novim kvalitetama. Osim toga, povezivanjem s riječima do kvalitete mogu doći i takva zaposjednuća koja, zato što odgovaraju tek odnosima među predodžbama objekata nisu u stanju donijeti kvalitetu iz samih opažaja. Takvi odnosi, koji postaju shvatljivi tek s riječima, sačinjavaju glavni dio naših procesa mišljenja. Razumljivo nam je da se povezivanje s predodžbama riječi još ne poklapa s posta- janjem svjesnim, već tek s mogućnošću za to i da nije dakle karakteristično ni za koji drugi sistem osim psv. Međutim, sada primjećujemo da smo ovim ispitivanjima napustili našu pravu temu i da smo se našli usred problema predsvjesnog i svjesnog. Ipak, bit će bolje da te probleme ostavimo nekoj zasebnoj raspravi.129

Kod shizofrenije, koju smo ovdje dotakli zaista samo onoliko koliko nam se činilo neophodno za općenito poznavanje sistema nsv, mora se pojaviti dvojba da li proces koji smo ovdje nazvali potiskivanjem još uopće ima nešto zajedničko s potiskivanjem kod neuroza prijenosa. Formulu prema kojoj je potiskivanje proces između sistema nsv i psv (ili sv) koji uspijeva držati potisnuto na udaljenosti od svjesnog, potrebno je u svakom slučaju preinačiti kako bi se mogao obuhvatiti slučaj dementiae praecox i drugih narcističkih afekcija. Ali pokušaj bijega Ja koji se izražava u povlačenju svjesnog zaposjednuća ostaje svakako ono što je zajedničko objema vrstama neuroza. No već i naj površni je razmišljanje pokazuje nam koliko je taj pokušaj bijega, taj bijeg Ja, temeljitiji i du- bokosežniji u slučajevima narcističkih neuroza.

Ako se u shizofreniji taj bijeg sastoji iz povlačenja nagonskog zaposjednuća s onih mjesta koja predstavljaju nesvjesnu predodžbu objekta,

onda može izgledati čudno da dio iste, predodžbe objekta, dio koji pripada sistemu psv — predodžbe riječi koje odgovaraju predodžbama objekta — mora, naprotiv, pretrpjeti intenzivnije zapo- sjednuće. Prije bi se moglo očekivati da je predodžba riječi, kao dio predsvjesnog, morala izdržati prvi udarac potiskivanja i da je postala potpuno nepristupačna za- posjednuću nakon što se potiskivanje nastavilo sve do nesvjesnih predodžbi stvari. Ovo je u svakom slučaju teško razumjeti. Nameće se rješenje prema kojem zaposjed- nuće predodžbe riječi ne pripada aktu potiskivanja već predstavlja prvi od pokušaja ozdravljenja ili liječenja koji tako upadljivo vlada kliničkom slikom shizofrenije. Ovi napori teže ponovnom zadobivanju izgubljenih obje-kata i lako može biti da u toj namjeri njihov put prema objektu ide preko riječi koja tom objektu pripada, pri čemu se onda moraju zadovoljiti riječima umjesto stvarima. Naša se duševna djelatnost posve općenito kreće u dva suprotna smjera: ili od nagona preko sistema nsv, pa do svjesnog rada mišljenja ili, na poticaj izvana, preko sistema sv i psv sve do nsv zaposjednuća Ja i objeka130ta. Ovaj drugi put mora usprkos djelovanju potiskivanja ostati prolazan, tako da jednim svojim dijelom stoji otvoren namjerama neuroze da ponovo zadobije svoje objekte. Ako mislimo apstraktno, izlažemo se opasnosti da zanemarimo odnose riječi s nesvjesnim predodžbama stvari i ne može se poreći da naše filozofiranje svojim izrazom i sadržajem stječe neželjenu sličnost s načinom na koji misle shizofreničari. S druge strane, način mišljenja shizofreničara mogli bismo okarakterizirati ako kažemo da oni s konkretnim stvarima postupaju kao da su apstraktne.

Ako smo doista prepoznali nsv i ispravno odredili razliku između nesvjesne i predsvjesne predodžbe, onda će nas naša istraživanja, makar pošla i s mnogih drugih stajališta, iznova morati dovesti do tog shvaćanja.S onu stranu načela ugode(1920)IU psihoanalitičkoj teoriji uzimamo bez sumnje kao pretpostavku da načelo ugode automatski regulira tok duševnih procesa; to znači, kao što vjerujemo, da je ovaj tok svaki puta potaknut nekom neugodnom napetošću i zatim usmjeren u pravcu na kojem se njegov konačan ishod podudara sa smanjenjem ove napetosti, dakle s izbjegavanjem neugode ili stvaranjem ugode. Ako duševne procese koje proučavamo promatramo s obzirom na ovaj tok, onda u naš rad uvodimo ekonomsko gledište. Mišljenja smo da bi prikaz kojemu je namjera da pored topič- kog i dinamičkog momenta prizna i ovaj ekonomski, bio najpotpuniji od svih koje smo za sada u stanju zamisliti i da bi time zavrijedio da ponese ime metapsihološki.

Nama pritom nije zanimljivo da istražujemo u kojoj smo se mjeri ovom postavkom načela ugode približili ili priklonili određenom historijski ustanovljenom filozofskom sistemu. Do takvih spekulativnih pretpostavki do-spjeli smo trudeći se da opišemo i obrazložimo činjenice dobivene svakodnevnim promatranjem na našem području. Prvenstvo i originalnost ne pripadaju ciljevima koji.su postavljeni psihoanalitičkom radu, a utisci koji leže u temelju postavljanja ovog načela toliko padaju u oči da ih je gotovo nemoguće previdjeti. S druge strane, rado bismo priznali zahvalnost filozofskoj ili psihološkoj teoriji koja bi nam znala reći kakva značenja imaju za nas tako imperativni osjećaji kao što su ugoda i neugoda.135

Na žalost, ovdje nam ništa upotrebljivo nije ponuđeno. To je najmračnije i najnepristupačnije područje duševnog života i kako je za nas nemoguće da ga zaobiđemo to će, prema mom mišljenju, i najlabavija pretpostavka biti ujedno i najbolja. Odlučili smo da ugodu i neugodu dovedemo u vezu s kvantitetom uzbuđenja prisutnog — i ni na koji način vezanog — u duševnom životu, tako da neugoda odgovara povećanju, a ugoda smanjenju tog kvantiteta. Pritom ne mislimo na jednostavni odnos između jačine osjeta i promjena s kojima ti osjeti stoje u vezi a ponajmanje — u skladu sa svim iskustvima psihofizio- logije — na izvornu proporcionalnost; vjerojatno je mje-ra smanjenja ili povećanja u danom vremenu onaj odlučujući moment za osjet. Možda bismo se ovdje mogli poslužiti eksperimentom, no za nas analitičare nije preporučljivo da se dublje upuštamo u ove probleme sve dok nam put ne ukažu sasvim određena promatranja.

Ipak, ne možemo ostati ravnodušni pred činjenicom da je jedan tako prodoran istraživač kao što je G. Th. Fech- ner zastupao shvaćanje ugode i neugode u bitnome istovjetno onom koje nam se nametnulo psihoanalitičkim radom. Fechnerov kratak spis Einige Ideen zur Schöp- fungs- und Entwicklungsgeschichte der Organismen, 1873. /Neke ideje o povijesti nastanka i razvoja organizama/ (Odjeljak XI, Dodatak, str. 94.) sadrži njegovu izjavu koja glasi ovako: »Ako svjesni poticaji stoje uvijek u vezi s ugodom ili neugodom, onda je također moguće misliti da ugoda i neugoda stoje u psihofizičkoj vezi s odnosima stabilnosti i nestabilnosti, na temelju čega nije teško postaviti hipotezu, koju ću na drugom mjestu pobliže razraditi, hipotezu naime, da je svaki psihofizički pokret koji prelazi prag svijesti zahvaćen ugodom u onoj mjeri u kojoj se preko izvjesne granice približava potpunoj stabilnosti, a neugodom u mjeri u kojoj se od nje preko izvjesne granice udaljuje, pri čemu između obiju granica koje možemo označiti kao kvalitativne pragove ugode i neugode, postoji određen prostor estetičke indiferentnosti...«136

Činjenice koje su nas navele na vjerovanje da u duševnom životu vlada načelo ugode dolaze do izražaja i u pretpostavci o postojanju neke težnje duševnog aparata koja ide za tim da kvantitet uzbuđenja, prisutan u njemu, održava što je moguće nižim ili barem stalnim. To je ista stvar, samo je ona ovdje izražena u drugom obliku, jer ako rad duševnog aparata ide za tim da kvantitet uzbuđenja drži što manjim, onda se sve ono što bi taj kvantitet povećalo mora osjetiti kao protivno funkciji, dakle kao neugodno. Načelo ugode izvodi se iz načela konstant- nosti; u zbiljnosti smo do načela konstantnosti došli zaključujući iz činjenica koje su nas prisilile da pretposta-vimo načelo ugode. U podrobnijoj ćemo raspravi također otkriti da se ova težnja koju smo pripisali duševnom aparatu može kao poseban slučaj podvesti pod Fechnerovo načelo tendencije k stabilnosti, s kojim je on povezao osjete ugode i neugode.

Ali onda moramo reći da doista nije ispravno govoriti0 vladavini načela ugode nad tokom duševnih procesa. Ako bi takva vladavina postojala, golema većina naših duševnih procesa morala bi biti praćena ugodom ili voditi u pravcu ugode, premda najopćenitije iskustvo ipak energično proturječi ovom zaključku. Može se dakle reći samo to da u duši postoji snažna tendencija u pravcu načela ugode kojoj se međutim suprotstavljaju izvjesne druge sile ili odnosi, tako da konačan ishod ne može uvijek odgovarati tendenciji k ugodi. Usporedi Fechnerovu primjedbu danu

sličnim povodom (1873, str. 90): »Ali time da tendencija cilju još ne znači postignuće tog cilja1 da je cilj općenito dokučiv samo približno ...« Osvrćući se sada na pitanje, koje su okolnosti u stanju da osujete sprovođenje načela ugode, iznova stupamo na sigurno i nama poznato tlo i možemo se u odgovoru na to pitanje obilno koristiti našim psihoanalitičkim iskustvom.

Prvi slučaj takve zapreke načelu ugode poznat nam je kao zakonomjeran. Znamo da je načelo ugode svojstveno primarnom načinu rada duševnog aparata i da je za sa- mopotvr divan je organizma u teškoćama vanjskog svijeta137od samog početka neupotrebljivo i čak u visokom stupnju opasno. Pod utjecajem nagona samoodržanja prisutnog u Ja, na njegovo mjesto stupa načelo stvarnosti koje, ne napuštajući namjeru konačnog zadobivanja ugode, zahtijeva i postiže odgađanje zadovoljenja, odricanje od svakojakih mogućnosti da se do njega dođe i povremeno trpljenje neugode na dugom obilaznom putu do ugode. Ipak, načelo ugode još dugo vremena ostaje način rada seksualnih nagona koji se teško mogu »odgojiti«, i uvijek se iznova događa da ono, bilo posredstvom ovih nagona, bilo da djeluje u samom Ja, nadjačava načelo stvarnosti na štetu cijelog organizma.

Ipak je međutim nedvojbeno da smjenjivanje načela ugode načelom stvarnosti možemo okriviti samo za mali, nikako najintenzivniji dio neugodnih iskustava. Drugi, ne manje zakonit izvor neugode proizlazi iz sukoba i rascje-pa do kojih dolazi u duševnom aparatu za vrijeme razvojnog puta kojim Ja prolazi u pravcu složenijih organizacija. Skoro sva energija koja ispunjava aparat potječe od prirođenih nagona, ali svi oni nikada ne mogu dospjeti do iste razvojne faze. Usput se uvijek iznova događa da se pojedini nagoni ili njihovi dijelovi u svojim ciljevima i zahtjevima pokazuju nepodnošljivim za one ostale koji su u stanju uključiti se u sveobuhvatno jedinstvo Ja. Oni se tada posredstvom procesa potiskivanja odvajaju od ovog jedinstva, bivaju zadržani na nižem stupnju psihičkog razvoja i na početku odsječeni od mogućnosti zadovoljenja. Ukoliko im zatim uspije, što se u slučaju potisnutih seksualnih nagona lako događa, da se obilazniAi putovima probiju do izravnog ili zamjenskog zadovoljenja, taj će uspjeh, koji bi inače bio mogućnost za ugodu, Ja osjetiti kao neugodu. Uslijed starog sukoba koji se razriješio u potiskivanju, ponovo je narušeno načelo ugode i to upravo onda kada su se izvjesni nagoni pokrenuli da bi, slijedeći to načelo, zadobili novu ugodu. Pojedinosti procesa u kojem potiskivanje pretvara mogućnost ugode u izvor neugode još nisu potpuno shvaćene, niti se mogu jasno prikazati, ali je sigurno da sva neurotička138neugoda potječe od ugode koja se ne može osjetiti kao takva.1

Oba ovdje navedena izvora nejigode ni izdaleka ne pokrivaju većinu naših neugodnih doživljaja, ali se u pogledu ovog ostatka, s izgledprii na potpunu opravdanost, može ustvrditi da njegovo postojanje ne proturječi načelu ugode. Veliki dio neugode koju osjećamo opažajne je prirode, tako da se radi ili o opažanju pritiska nezado- voljenih nagona ili o opažanju nečega u vanjskom svijetu, bilo da je to bolno pa sebi, bilo da izaziva neugodna očekivanja u duševnom aparatu koji u tome prepoznaje »opasnost.« Reakcija na te zahtjeve nagona i prijetnje opasnošću u kojoj se ispoljava prava djelatnost duševnog aparata može biti korektno vođena načelom ugode ili načelom stvarnosti kojim se modificira ono prvo načelo. Zbog toga izgleda

nije nužno ići dalje u priznavanju ograničenosti načela ugode, tim više što nam upravo istraživanje duševne reakcije na vanjsku opasnost može pružiti novu građu i postaviti nova pitanja u pogledu problema koji ovdje obrađujemo.II

Nakon teških potresa mehaničke prirode, željezničkih sudara i drugih nesreća u kojima je ugrožen ljudski život, često nastaje stanje koje je već odavno opisano pod imenom »traumatska neuroza«. Užasan rat koji se upravo završio uzrokovao je izbijanje velikog broja takvih oboljenja, ali je barem učinio kraj svim pokušajima da se ona svedu na organska oštećenja nervnog sistema, nastala pod utjecajem mehaničke sile.2 Slika stanja traumatske neuroze obiljem sličnih motoričkih simptoma podsjeća na histe-riju, ali ovu u pravilu nadmašuje jako izraženim znacima1 Bitno je, doduše, da su ugoda i neugoda kao svjesni osjeti povezani s Ja.

2 Usp. Zur Psychoanalyse der Kriegsneurosen /Prilog psihoanalizi ratnih neuroza!. S prilozima Ferenczia, Abrahama, Simmela i E. Jonesa (1919).139subjektivne patnje, skoro kao kod hipohondrije ili melankolije te znacima daleko obuhvatnije opće slabosti i rastrojstva duševnih sposobnosti. Do sada nismo došli do potpunog razumijevanja ne samo ratnih neuroza, već ni onih mirnodopskih. Što se tiče ratne neuroze, činjenica da ista slika bolesti može katkad nastati i bez posredovanja grube mehaničke sile, s jedne strane baca svjetlo na ovaj slučaj, no s druge pak strane unosi zabunu; u slučaju obične traumatske neuroze ističu se dvije crte koje su mogle poslužiti kao temelj daljnjem promišljanju: prvo, čini se da njen glavni uzrok leži u momentu iznenađenja, prepasti, i drugo, da se istovremeno pretrpljena povreda ili zadobijena rana većinom suprotstavljaju nastajanju neuroze. Prepast, strah i strepnja neopravdano se upotrebljavaju kao sinonimi; njihova razlika postaje jasna tek kada ih dovedemo u vezu s opasnošću. Strepnja označuje izvjesno stanje očekivanja opasnosti i pripremanja na opasnost čak i kada ona nije poznata; strah zahtijeva određeni objekt kojega se čovjek boji; prepast međutim imenuje stanje u koje čovjek dospijeva kada se nađe u opasnosti na koju nije bio pripremljen, pri čemu naglasak leži na momentu iznenađenja. Ne vjerujem da strepnja može stvoriti traumatsku neurozu; u strepnji ima nešto što štiti od prepasti, a time dakle i od neuroze prepasti. Kasnije ćemo se još vratiti ovoj tvrdnji.

Proučavanje snova možemo uzeti kao najpouzdaniji put u istraživanju dubinskih duševnih procesa. Snovi o- boljelog od traumatske neuroze karakteristični su po tome što bolesnika uvijek iznova vraćaju u situaciju njegove nesreće, dok je buđenje iz takvog sna praćeno novom prepašću. Ovaj moment nas premalo začuđuje. Činjenica da se bolesniku u snu uvijek iznova nameće traumatski doživljaj, obično se uzima kao dokaz za jačinu utiska stvorenog tim doživljajem. Pretpostavlja se da je bolesnik tako reći psihički fiksiran za traumu. Takve fiksacije na doživljaj koji je izazvao oboljenje odavno su nam poznate u slučajevima histerije. Breuer i Freud su 1893. istakli da oboljeli od histerije u velikoj mjeri pate od re140miniscencija. Promatrači kao Ferenczi i Simmel mogli su i kod ratnih neuroza mnoge motoričke simptome objasniti posredstvom fiksacije na moment traume.

Međutim, nije mi poznato da se ljudi koji boluju od traumatske neuroze i u budnom stanju mnogo bave sjećanjem na nesreću koju su doživjeli.

Vjerojatno je bliže istini da oni nastoje ne misliti na nju. Ako se uzme kao samorazumljivo da noćni san te ljude ponovo dovodi u situaciju koja je izazvala bolest, onda se krivo shvaća priroda sna. Ovoj bi prije odgovaralo da bolesniku prikazuje slike iz vremena u kojem je još bio zdrav ili pak slike ozdravljenja kojemu se nada. Ukoliko ne želimo snove koji prate traumatsku neurozu upotrijebiti protiv teze o tendenciji sna k ispunjenju želje, preostaje nam objašnjenje prema kojemu je, u ovom stanju, osim mnogih drugih funkcija uzdrmana i sama funkcija sna, tako naime, da je skrenuta od svojih namjera; u protivnom, morali bismo pretpostaviti postojanje zagonetnih mazohističkih tendencija u Ja.

Predlažem da sada napustimo mračnu i sumornu temu traumatske neuroze i da način rada duševnog aparata razmotrimo na jednoj od njegovih najranijih normalnih djelatnosti. Mislim naime na dječju igru.

Različite teorije dječje igre tek je odnedavno povezao i analitički vrednovao S. Pfeifer u Imagu (V/4); ovdje mogu uputiti čitaoca na taj rad. Ove teorije pokušavaju odgonetnuti motive igre djece, propuštajući međutim da u prvi plan istaknu ekonomsko gledište i ne obazirući se na moment zadobivanja ugode. Bez namjere da ove pojave obuhvatim u cjelini, iskoristio sam pruženu priliku da razjasnim igru jednog dječaka starog 18 mjeseci, prvu igru koju je on sam smislio. Nije u pitanju površno promatranje, jer sam nekoliko tjedana živio pod istim krovom s djetetom i njegovim roditeljima, i potrajalo je prilično dugo dok nisam otkrio smisao zagonetne radnje koju je dječak stalno ponavljao.

Dijete u svom intelektualnom razvoju nije bilo nipošto napredno; staro 18 mjeseci, služilo se tek malim brojem141razumljivih riječi i raspolagalo osim toga glasovima čije značenje je razumijevala okolina. Ali ono se dobro slagalo s roditeljima i jedinom služavkom koji su ga hvalili zbog njegovog »pristojnog« karaktera. Noću nije smetalo roditelje, savjesno je poštivalo zabrane koje su se odnosile na diranje nekih predmeta i zalaženje u određene prostorije i, prije svega, nikada nije plakalo kada ga je majka satima ostavljala samog, iako se bilo nježno priklonilo toj majci koja ne samo da ga je sama hranila, već je to dijete bez ikakve pomoći sa strane njegovala i brinula se za njega. Ovo dobro dijete katkad je pokazivalo nezgodnu naviku da sve sitne predmete koji su mu bili nadohvat ruke odbacuje daleko od sebe, u kut sobe, pod krevet, itd., tako da sakupljanje njegovih igračaka često nije bio lak posao. Pritom je, s izrazom zanimanja i zadovoljstva, proizvodilo glasan, razvučen o-o-o-o, što prema sudu majke s kojim sam se i ja složio, nije predstavljalo uzvik, već je značilo »odlazi« (fort) i odnosilo se na odbačeni predmet. Napokon sam uvidio da se radi o igri i da dijete sve svoje igračke upotrebljava samo zato da bi se njima igralo »odlaženja« (fortsein). Onda sam jednog dana vidio nešto što je potvrdilo moje mišljenje. Dijete je imalo drveni kalem omotan koncem. Nikada mu na primjer nije palo na pamet da ovu spravu položi na pod i da se igra vukući ga za sobom kao neka kolica, već je vrlo spretno prebacivalo kalem pričvršćen za konac preko ruba svog zastrtog krevetića, tako da bi on u njemu nestao, što bi dijete popratilo svojim važnim o-o-o-o, a zatim bi ovaj kalem koncem povuklo van iz kreveta, pozdravljajući sada njegovu pojavu jednim veselim »tu« (Da). Ovo je dakle bila kompletna igra, nestajanje i ponovno vraćanje, od čega se mogao vidjeti samo prvi akt koji bi se neumorno ponavljao kao zasebna igra, iako je veća ugoda bez sumnje pripadala drugom aktu.3

3 Ovo je tumačenje zatim potpuno potvrđeno daljnjim promatranjem. Jednoga dana je majka dulje vrijeme bila odsutna. Pri povratku, dijete ju je pozdravilo riječima: »Beba o-o-o-o!« Ovo je najprije ostalo nerazumljivo. Uskoro se ispostavilo da je142

Sada se moglo naslutiti značenje ove igre. Ono je bilo u vezi s velikim kulturnim postignućem ovog djeteta, sa činjenicom da je ono bilo u stanju odreći se nagona (odreći se zadovoljenja nagona) i bez protivljenja dopustiti majci da ode. Dijete je taj gubitak u neku ruku nadoknadilo time da je isto rastajanje i ponovno vraćanje insceniralo s dohvatljivim predmetima. Što se tiče afektivne vrijednosti te igre, svejedno je naravno da li je tu igru dijete samo pronašlo ili ju je usvojilo na poticaj izvana. Naš će se interes okrenuti drugom problemu. Nemoguće je da majčin odlazak bude ugodan za dijete, a niti ga ono može prihvatiti tek ravnodušno. Kako se dakle činjenica da dijete jedan bolni doživljaj ponavlja kao igru može usuglasiti s načelom ugode? Vjerojatno bismo htjeli odgovoriti da je igra odlaženja nužan preduvjet ponovnog vraćanja koje donosi sreću i da u tom povratku leži prava namjera igre. Ovome proturječi naše promatranje jer smo prvi akt, odlaženje, vidjeli kao zasebno insceniranu igru i to daleko češće nego cjelinu, dovedenu do svog, ugodom ispunjenog kraja.

Analiza takvog pojedinačnog slučaja ne pruža mogućnost sigurne odluke; pri nepristranom razmatranju dobij a se utisak da je neki drugi motiv naveo dijete da od ovog doživljaja napravi igru. Pritom je ono najprije bilo pasivno, zatečeno doživljajem a sada je, ponavljajući taj doživljaj kao igru, iako je on bio neugodan, uzelo aktivnu ulogu. Ta težnja bi se mogla pripisati nagonu za ovladavanjem kojega se ne tiče da li je sjećanje bilo po sebi ugodno ili nije. Međutim, možemo pokušati i s drukčijim tumačenjem. Odbacivanje predmeta tako da je on odsutan (fort), moglo bi izražavati zadovoljenje u životu djeteta potisnutog impulsa osvete usmjerenog prema majci za-dijete za vrijeme majčine odsutnosti pronašlo sredstvo koje mu je omogućavalo da samo nestaje. Ono je otkrilo svoju sliku u ogledalu koje je dosezalo skoro do poda, tako da je dijete, čuč- nuvši, moglo odstraniti svoj odraz u ogledalu, odnosno odraz je »otišao« /»fort«./.143to što je otišla od njega te bi tako imalo značenje prkosa: »Ma samo ti idi, ne trebam te, sam te tjeram.« Isto dijete koje sam promatrao u njegovoj prvoj igri kada je bilo staro 18 mjeseci, godinu dana kasnije imalo je običaj da igračku na koju se ljutilo baci na pod i kaže »Idi u (r)at!« U to su mu vrijeme ispričali da se odsutni otac nalazi u ratu, a otac ne samo da mu nije nedostajao, već je dijete najjasnije pokazalo da ne želi biti ometano u samostalnom posjedovanju svoje majke.4 Poznato nam je da i druga djeca odbacivanjem predmeta namjesto osoba mogu izraziti slične neprijateljske osjećaje.5 Tako je dovedena u sumnju mogućnost da se prinuda koja nas tje-ra da psihički preradimo sve ono što je na nas ostavilo dubok utisak, dakle da potpuno ovladamo time, ispolji primarno i nezavisno od načela ugode. U slučaju o kojem ovdje raspravljamo, dijete bi u igri moglo ponavljati neki neugodan utisak samo zato što je s tim ponavljanjem povezan drukčiji, ali izravniji dobitak ugode.

Ni daljnje ispitivanje dječje igre ne pomaže nam da se odlučimo u kolebanju između ovih dvaju shvaćanja. Vidi se da djeca u igri ponavljaju sve što je u njihovom životu izazvalo snažan utisak, da pritom umanjuju jačinu utiska i da tako reći sebe čine gospodarima situacije. Ali s druge strane

dovoljno je jasno da sve njihove igre stoje pod utjecajem želje koja vlada tim razdobljem njihovog života, želje da se bude velik i da se može činiti ono što čine veliki. Promatranje također pokazuje da neugodan karakter nekog doživljaja ne čini uvijek taj doživljaj neupotrebljivim za igru. Sasvim je izvjesno da će uznemirujući doživljaji kao što su pregled grla ili neka mala operacija koje liječnik izvrši na djetetu postati sadržajem

4 Kada je dijete bilo staro pet godina i devet mjeseci, umrla je majka. Sad kada je ona stvarno »otišla« /»fort«/ (o-o-o), dječak nije pokazao znakove žalosti za njom. Zapravo, u međuvremenu se rodilo drugo dijete koje je u njemu probudilo najsnažniju ljubomoru.5 Usp. »Eine Kindheitserinnerung aus Dichtung und Wahrheit« (1917) /»Jedno sjećanje iz djetinjstva iz Pjesništvo i istina«/.144njegove sljedeće igre, ali se pritom ne smije previdjeti dobitak ugode iz drugog izvora. Ukoliko dijete prelazi iz pasivnosti doživljaja u aktivnost igre, ono svom drugu u igri stvara neugodnosti koje su se njemu samome dogo-dile i tako se osvećuje na osobi zastupnika.

Ipak smo ovom raspravom došli do činjenice da je pretpostavka posebnog nagona za oponašanjem kao motiva igre, suvišna. Uz ovo možemo još podsjetiti da su igra i oponašanje u umjetnosti odraslih, za razliku od ponaša-nja djeteta, usmjereni na osobu gledaoca i da ovoga, kao na primjer u tragediji, ne pošteđuju ni najbolnijih utisaka u kojima on čak vrhunski može uživati. Bit ćemo stoga uvjereni da i pod vladavinom načela ugode postoji dovoljno sredstava i načina da se ono što je po sebi neugodno učini predmetom sjećanja i duševne obrade. Ovim slučajevima i situacijama koje svoj konačan ishod nalaze u zadobivanju ugode mogla bi se, s ekonomske točke gledišta, baviti estetika; u pogledu naših namjera one nam ne pružaju ništa, jer pretpostavljaju egzistenciju i vladavinu načela ugode te ništa ne svjedoče o tendencijama koje se nalaze s onu stranu načela ugode, tj. takvim tendencijama koje bi mogle biti izvornije od ovog načela i neovisne od njega.III

Dvadeset i pet godina intezivnog rada imaju za posije dicu da su neposredni ciljevi psihoanalitičke tehnike danas sasvim drukčiji nego na početku. Najprije je liječnik, analizirajući, mogao težiti samo tome da nesvjesno koje je bolesniku skriveno, odgonetava, povezuje u cjelinu i u pravom trenutku saopćava. Psihoanaliza je prije svega bila umijeće tumačenja. Kako time terapijski zadatak nije bio riješen, smjesta se pojavila sljedeća namjera — prisiliti bolesnika da tu konstrukciju potvrdi svojim vlastitim sjećanjem. U tom nastojanju glavno težište položeno je na bolesnikove otpore; umijeće se sada sastojalo u tome da145se ti otpori što je moguće prije otkriju, da se pokažu bolesniku, i da se on, posredstvom uljuđenog utjecaja (ovdje je upotrebljena sugestija koja djeluje kao »prijenos«) potakne na ukidanje tih otpora.

Zatim je postalo sve jasnije da postavljeni cilj, posta- janje svjesnim nesvjesnog, ni ovim putem nismo u stanju potpuno dosegnuti. Bolesnik se ne može sjetiti svega što je u njemu potisnuto, a vjerojatno niti onog bitnog, te ne stječe uvjerenje o ispravnosti konstrukcije koja mu je saopćena. On je daleko prije prisiljen da potisnuto ponavlja kao sadašnji doživljaj umjesto da ga se, što bi liječniku bilo draže, sjeća kao prošlosti.6 Ta reprodukcija koja na-stupa s neželjenom vjerodostojnošću uvijek sadrži jedan dio infantilnog seksualnog života, dakle Edipovog kompleksa i njegovih izdanaka i redovito

se odigrava u području prijenosa, a to znači odnosa bolesnika prema lije-čniku. Ukoliko se u postupku otišlo tako daleko, može se reći da je ranija neuroza zamijenjena novom neurozom, neurozom prijenosa. Liječnik se trudio da djelokrug ove neuroze prijenosa ograniči koliko može, da je što je moguće više natjera u sjećanje i što je moguće manje ostavi ponavljanju. Odnos koji se uspostavlja između sjećanja i reprodukcije različit je za svaki pojedini slučaj. U pravilu liječnik ne može analiziranoga poštedjeti ove faze liječenja; on ga mora pustiti da izvjesni dio svog zaboravljenog života ponovo doživi, nužno pazeći da pritom u određenoj mjeri preostane neka vrsta nadmoćne distance pomoću koje se pojavna stvarnost ipak uvijek iznova spoznaje kao odražavanje zaboravljene prošlosti. Uspije li to, postiže se uvjerenje bolesnika u istinitost konstrukcije, a time i terapijski uspjeh koji ovisi o tom uvjerenju.

Kako bi se bolje shvatila ova »prisila ponavljanja« koja se ispoljava za vrijeme psihoanalitičkog postupka s ne- urotičarima, moramo se prije svega osloboditi zablude da

6 V. »Weitere Ratschläge zur Technik der Psychoanalyse. II. Erinnern, Wiederholen und Durcharbeiten« (1914) /Daljnje preporuke u tehnici psihoanalize. II. Sjećanje, ponavljanje i prorada/.146se u svladavanju otpora ima posla s otporom »nesvjesnoga«. Nesvjesno, a to znači »potisnuto«, uopće ne pruža otpor nastojanjima oko izlječenja. Ono čak samo ne teži ničem drugom nego da se pritisak koji ga opterećuje probije do svijesti ili isprazni u stvarnome činu. Otpor u liječenju proizlazi iz istih viših slojeva i sistema duševnog života koji su svojedobno proveli potiskivanje. Ali činjenica da su motivi otpora kao i sami otpori u postupku liječenja, kao što potvrđuje iskustvo, ispočetka nesvjesni, upozorava nas da je potrebno poboljšati naš način izražavanja koji se sada pokazuje nesvrsishodnim. Nejasnoću nećemo izbjeći tako da dovedemo u suprotnost svjesno i nesvjesno, već tako da suprotstavimo međusobno povezane Ja i potisnuto. Mnogo toga u Ja sigurno je samo nesvjesno i to upravo ono što se smije nazvati jezgrom Ja; tek jedan manji dio toga nazivamo predsvjesno. Sada kada smo puko deskriptivni način izražavanja zamijenili sistemskim ili dinamičkim, možemo reći da otpor analiziranih dolazi od njihovog Ja, pa ćemo tako smjesta shvatiti da prisilu ponavljanja treba pripisati potisnutom dijelu nesvjesnoga. Ono vjerojatno nema načina da se izrazi prije nego što je rad liječenja, koji mu izlazi ususret, olabavio potiskivanje.7

Nema dvojbe da otpor svjesnog i predsvjesnog Ja stoji1 u službi načela ugode; on na svaki način želi izbjeći neugodu koju bi izazvalo oslobođenje potisnutog dok, s druge strane, naš napor ide za tim da pozivanjem na načelo stvarnosti postigne prihvaćanje takvog osjećaja neugo-/ de. Ali u kakvoj vezi s načelom ugode stoji prisila ponavljanja koja izražava moć potisnutog? Jasno je da veći dio toga što se pod prisilom ponavljanja iznova doživljava mora donijeti neugodu našem Ja, jer ta prisila iznosi na vidjelo djelatnosti potisnutih nagona, ali to je neugoda koju smo već uzeli u obzir i koja ne proturječi načelu

' Na drugom mjestu objašnjavam da je »djelovanje sugestije« u liječenju ono što pomaže prisili ponavljanja, a to je, dakle, duboko u nesvjesnom kompleksu roditelja utemeljena poslušnost prema liječniku.147ugode, neugoda za jedan sistem i, istovremeno, zadovoljenje za drugi. Ali nova i važna činjenica koju sada moramo opisati je ta, da prisila ponavljanja

iznova donosi iz prošlosti i takve doživljaje koji ne sadrže mogućnost ugode i koji čak ni onda nisu mogli pružiti zadovoljenja nagonima koji su otada potisnuti.

Rani procvat infantilnog seksualnog života bio je osuđen na propast uslijed činjenice da stvarnost ne može podnijeti njegove želje i zbog toga što dječji razvoj nije dosegao dostatan stupanj. Uvenuo je u najmučnijim okol-nostima i duboko bolnim osjećajima. Gubitak ljubavi i neuspjeh ostavili su za sobom trajnu povredu osjećaja sebstva u obliku narcističkog ožiljka koji, kako potvrđuju ne samo moja iskustva već i objašnjenje Marcinow- skog (1918), snažno doprinosi »osjećaju manje vrijednosti«, tako čestom u neurotičara. Djetetovo istraživanje seksualnosti, kojemu je njegov tjelesni razvoj postavio prepreke, nije se okončalo na zadovoljavajući način; otuda dolazi kasnija optužba: »Ni sa čim ne mogu izaći nakraj, ništa mi ne uspijeva.« Nježna veza, ponajviše s roditelj om suprotnog spola, podlegla je u razočaranju, uza-ludnom očekivanju zadovoljenja i ljubomori koja se javlja s rođenjem novog djeteta, a koja nedvosmisleno dokazuje nevjeru voljenog roditelja; vlastiti djetetov pokušaj, poduzet s tragičnom ozbiljnošću, da samo sebi stvori takvo dijete, propao je na ponižavajući način; splašnja- vanje nježnosti koja mu je bila poklonjena, narasli zahtjevi odgoja, stroge riječi i povremeno kažnjavanje, napokon su mu otkrili cjelokupni opseg prezira koji mu pripada. Ovdje postoji samo nekoliko načina na koje se okončava tipična ljubav ovog djetinjstva. Oni predstavljaju tipove koji se redovito ponavljaju.

Sve ove neželjene okolnosti i bolna afektivna stanja neurotičari sada ponavljaju unutar prijenosa i velikom spretnošću nanovo oživljuju. Oni nastoje prekinuti nedovršeno liječenje, umiju sebi iznova stvoriti utisak da su prezreni, prisiliti liječnika da upotrijebi teške riječi i da se hladno odnosi prema njima, oni nalaze prikladne ob-148jekte za svoju ljubomoru i ono od iskona žarko željeno dijete zamjenjuju nakanom ili obećanjem nekog velikog dara koji postaje isto tako malo stvaran kao i ono dijete. Ništa od svega toga nije moglo nekada biti ugodno; trebalo bi očekivati da će sve to danas, kad izranja kao sjećanje ili u snovima, morati donijeti manju neugodu od one koju bi stvorilo da se javlja u obliku novog doživljaja. Radi se naravno o aktu nagona koji su trebali voditi zadovoljenju, ali iskustvo koje pamti da su oni umjesto zadovoljenja još tada donosili samo neugodu, ništa nije koristilo. Usprkos tome ovaj čin se ponavlja; neka prisila tjera na to.

Ono isto što psihoanaliza pokazuje na pojavama prijenosa kod neurotičara može se pronaći u životu osoba koje nisu neurotične. One naime ostavljaju utisak kao da ih progoni neka sudbina, kao da nešto demonsko vlada njihovim doživljajima, no psihoanaliza je od samog početka takvu sudbinu shvaćala kao nešto samopriređeno i determinirano ranim infantilnim utjecajima. Prisila koja se pritom ispoljava ne razlikuje se od prisile ponavlja-nja kod neurotičara, mada ove osobe nikada nisu pokazale znake neurotičnog sukoba koji rezultira tvorbom simptoma. Tako znamo za osobe čiji svaki ljudski odnos završava na isti način; dobročinitelje koje njihovi štićenici, bez obzira koliko različiti oni bili, nakon nekog vremena s mržnjom napuštaju i koji su dakle uvjereni da im je suđeno iskusiti svu gorčinu nezahvalnosti; muškarce kojima svako prijateljstvo završava izdajstvom prijatelja; ljude koji u svom životu neprestano uzdižu neku drugu osobu na rang velikog autoriteta bilo za same sebe, bilo za javnost, da bi nakon izvjesnog vremena taj autoritet sami srušili, naravno, samo zato da ga

zamijene novim; ljubavnike kojima svaka nježna veza sa ženom prolazi iste faze i vodi istom kraju, itd. Malo se čudimo ovom »vječnom vraćanju istog« kada je ponašanje dotične osobe aktivne prirode i kada otkrijemo konstantnu crtu njenog karaktera koja se mora ispoljiti u ponavljanju istih doživljaja. Daleko snažnije na nas djeluju oni slučajevi u149kojima izgleda da osoba nešto doživljava pasivno, ne imajući na to nikakvog utjecaja, premda i to za nju ipak predstavlja samo ponavljanje jedne te iste sudbine. Možemo se na primjer prisjetiti priče one žene koja se tri puta zaredom udavala za muškarce koji su nakon kratkog vremena oboljeli, tako da ih je ona morala njegovati do smrti.8 Jednu takvu sudbinu najdirljivije je poetički prikazao Tasso u romantičnom epu Oslobođeni Jeruzalem. Junak Tankred je, ne znajući o kome se radi, u borbi ubio svoju voljenu Clorindu prerušenu u oklop neprijateljskog viteza. Nakon njenog pogreba, on se uputi u strašnu začaranu šumu koje se bojala čitava križarska vojska. Tamo svojim mačem posiječe jedno visoko drvo, no iz rane na drvetu poteče krv i začu se glas Clorinde čija je duša bila zarobljena u tom drvetu, optužujući Tan- kreda da je ponovo nanio zlo svojoj voljenoj.

Imajući u vidu takva promatranja čiji predmet je ponašanje ljudi izazvano prijenosom ili pak ljudska sudbina uopće, usudit ćemo se pretpostaviti da u ljudskoj duši zaista postoji prisila ponavljanja koja nadilazi načelo ugode. Sada ćemo također biti skloni tome da snove onih čija je neuroza uzrokovana nekom nesrećom, kao i poriv za igrom kod djece, dovedemo u vezu s ovom prisilom. Moramo svakako reći da smo samo u rijetkim slučajevima vi stanju prepoznati djelovanje ove prisile ponavljanja u čistom obliku, bez suradnje drugih motiva. Što se tiče dječje igre, već smo istaknuli na koje se načine njeno nastajanje može drukčije protumačiti. Izgleda da se prisila ponavljanja, i izravno, ugodom ispunjeno zadovoljenje nagona, ovdje isprepleću u prisnom zajedništvu. Pojave prijenosa očigledno stoje u službi otpora koji stvara Ja ustrajavajući u potiskivanju; prisila ponavljanja koju bi liječenje htjelo iskoristiti u svoje svrhe biva tako reći privučena na stranu Ja kojemu je cilj da se čvr-

! Usp. odgovarajuće primjedbe u članku C. G. Junga, »Die Be- deutung des Vaters fiir das Schicksal des Einzelnen« (1909) /Značenje oca za sudbinu pojedinca/.150sto drži načela ugode. U onome što se često naziva nužnošću sudbine jedan bi racionalan pristup, čini se, mnogo toga mogao objasniti, tako da ne osjećamo potrebu za uspostavljanjem nekog novog tajnovitog motiva. Možda je slučaj snova u traumatskoj neurozi najsumnjiviji, ali ako bolje promislimo, moramo priznati da ni stanje stvari u drugim primjerima ne možemo do kraja objasniti djelovanjem nama poznatih motiva. Preostaje dakle dosta toga što bi opravdalo pretpostavku prisile ponavljanja i ta nam se prisila čini prvotnijom, elementar- nijom, nagonskijom od načela ugode koje je njome istisnuto. Ukoliko međutim takva prisila ponavljanja postoji u onom duševnom, rado bismo htjeli nešto znati o njoj, kakvoj na primjer funkciji odgovara, pod kojim se okolnostima može javiti i u kakvoj je vezi s načelom ugode kojem smo do sada ipak bili povjerili vladavinu nad odvijanjem procesa uzbuđenja u duševnom životu.IV

Ono što sada slijedi, dalekosežna je spekulacija koju će svatko prema svom posebnom stavu ili priznati ili zanemariti. Nadalje, to je pokušaj da se neka ideja dosljedno iskoristi i da se iz znatiželje vidi kuda ona vodi.

Psihoanalitička spekulacija nadovezuje se na utisak koji smo stekli istražujući nesvjesne procese, utisak da svijest ne može biti općenita značajka duševnih procesa, već samo njihova posebna funkcija. Izražavajući se na meta- psihološki način, spekulacija tvrdi da je svijest djelatnost posebnog sistema koji ona naziva sv. Zato što svijest u bitnome isporučuje opažaje uzbuđenja koja dolaze iz vanjskog svijeta i osjete ugode i neugode koji mogu po- tjecati samo iz unutrašnjosti duševnog aparata, sistemu o-sv* možemo dodijeliti prostorni položaj. On mora ležati na granici između onog vanjskog i onog unutrašnjeg,* opažanje-svijest (prim. prev.)151mora biti okrenut prema vanjskom svijetu i mora obavijati druge psihičke sisteme. Odmah se vidi da se ovim pretpostavkama nismo odvažili ni na što novo, već smo jednostavno prihvatili postavke anatomije mozga koja »sjedište« svijesti polaže u moždanu koru, u najistureniji ovoj ni sloj centralnog organa. Anatomija mozga ne mora razmišljati o tome zašto je — anatomski govoreći — svijest smještena upravo na površini mozga, umjesto da je zaštićena negdje u njegovoj najdubljoj unutrašnjosti. Možda ćemo uspjeti da, prikazujući naš sistem o-sv u takvom položaju, odemo dalje u vezi s ovim pitanjem.

Svijest nije jedina osobitost koju pripisujemo procesima u tom sistemu. Oslanjajući se na utiske našeg psihoanalitičkog iskustva, pretpostavljamo da svi procesi uzbuđenja u drugim sistemima ostavljaju u njima trajne tragove koji tvore temelj pamćenja, dakle ostatke sjećanja koji nemaju ništa s postajanjem svjesnim. Oni su često najjači i najtrajniji onda kada proces koji ih ostavlja za sobom nikada nije došao do svijesti. Nalazimo međutim da je teško vjerovati da takvi trajni tragovi uzbuđenja nastaju i u sistemu o-sv. Oni bi, u slučaju da uvijek ostanu svjesni, vrlo brzo ograničili sposobnost sistema za prijem novih uzbuđenja;9 u drugom slučaju, kada bi bili nesvjesni, postavili bi nas pred zadatak da objasnimo egzistenciju nesvjesnih procesa u' sistemu čije funkcioniranje je inače praćeno fenomenom svijesti. Našom pretpostavkom koja postajanje svjesnim smješta u poseban sistem ne bismo tako reći ništa izmijenili niti ništa dobili. Ovo razmatranje, premda nas ne mora u potpunosti obavezivati, navodi nas ipak na pomisao da su procesi postajanja svjesnim s jedne strane, i ostavljanje traga pamćenja s druge, međusobno nespojivi unutar istog sistema. Mogli bismo reći ovako: u sistemu sv proces uzbuđenja postaje svjestan, ali ne ostavlja za sobom trajni trag; svi njegovi tragovi, na koje se oslanja sjećanje,

' Ovo je sasvim u skladu s Breuerovim izlaganjem u teorijskom odjeljku Studien über Hysterie (1895). /Studije o histeriji/.152ostvarili bi se u najbližim unutrašnjim sistemima na koje se širi uzbuđenje. U tom smislu napravljen je nacrt sheme koji sam uključio u spekulativni odjeljak mog Tumačenja snova iz 1900. godine. Ako se ima u vidu kako malo znamo o postanku svijesti iz drugih izvora, morat će se stavu da svijest nastaje na mjestu traga sjećanja u najmanju ruku priznati značenje donekle određene tvrdnje, i Glavna odlika sistema sv sastojala bi se dakle u tome : da proces uzbuđenja u njemu ne ostavlja, kao u svim drugim psihičkim sistemima, trajnu promjenu njegovih elemenata, već se tako reći gasi u

fenomenu postajanja svjesnim. Takvo odstupanje od općeg pravila zahtijeva razjašnjenje posredstvom momenta koji dolazi u obzir isključivo u ovom sistemu i taj bi moment, koji nedostaje drugim sistemima, lako mogao biti istureni položaj sistema sv, njegov neposredni doticaj s vanjskim svijetom.

Predočimo si živi organizam u njegovom najjednostavnijem mogućem obliku, kao nediferencirani mjehurić po- dražljive supstancije; u tom slučaju njegova je površina, okrenuta vanjskom svijetu, diferencirana samim svojim položajem i služi kao organ za primanje podražaja. Embriologija, kao ponavljanje povijesti razvoja, i zbiljski pokazuje da centralni živčani sistem proizlazi iz ektoderme, da je siva moždana kora još uvijek potomak primitivne površine te da bi, kao takva, mogla naslijediti njena bitna svojstva. Tada bi lako bilo shvatljivo da se uslijed neprekidnog udara vanjskih podražaja o površinu mjehurića njegova supstancija do određene dubine trajno mijenja, što bi značilo da proces uzbuđenja na ovako izmijenjenoj površini teče drukčije nego u dubljim slojevima. Ovo bi dovelo do stvaranja kore koja bi se djelovanjem podražaja na koncu tako izmijenila da bi pružala najpovoljnije uvjete za primanje podražaja ostajući međutim nesposobna za neku daljnju modifikaciju. Preneseno na sistem sv, to bi značilo da se njegovi elementi više ne mogu trajno izmijeniti uslijed djelovanja uzbuđenja koje prolazi kroz taj sistem, zato što su u tom smi-153slu već do krajnosti modificirani. Ali oni su sada u stanju omogućiti nastajanje svijesti. Pitanje, u čemu se sastoji ova modifikacija supstancije i procesa uzbuđenja koji se u njoj odvija pruža mogućnost stvaranja svakojakih predodžbi koje za sada nismo u stanju ispitati. Može se pretpostaviti da uzbuđenje u svom napredovanju od jednog elemeta drugome mora svladati otpor i da upravo to smanjenje otpora polaže trajni trag uzbuđenja (olakšanje); dakle, u sistemu sv ne bi više postojao takav otpor prijelazu od jednog elementa drugome.10 S tom predodžbom može se dovesti u vezu Breuerovo razlikovanje dviju vrsta energije zaposjednuća u elementima psihi-čkih sistema: one energije koja miruje, vezane, i one koja se slobodno kreće; u tom slučaju elementi sistema sv ne bi prenosili vezanu energiju, već samo onu slobodnu koja je sposobna za pražnjenje. Mislim međutim da je zasad bolje da o tim odnosima po mogućnosti ne izjavljujemo ništa određeno. Ipak, pomoću ove spekulacije doveli bismo nastajanje svijesti u izvjesnu vezu s položajem sistema sv i s osobitostima procesa uzbuđenja koje valja pripisati tom sistemu.

Na živom mjehuriću s njegovim slojem kore koja prima podražaje moramo ispitati još i druge stvari. Taj komadić žive supstancije lebdi u vanjskom svijetu nabijenom najjačim energijama i bio bi uništen djelovanjem njihovih podražaja da nije snabdjeven nekom zaštitom od podražaja. On je dobiva tako da njegova najisturenija površina koja živoj tvari daje njoj svojstvenu strukturu u izvjesnoj mjeri postaje anorganska i sada, kao posebni omotač ili membrana, djeluje tako da zadržava podražaje, a to znači da dopušta energijama vanjskog svijeta da se tek jednim dijelom svoje intenzivnosti probiju do najbližih slojeva koji su ostali u životu. Ovi se sada mogu pokriveni zaštitnim slojem, posvetiti primanju propuštene količine podražaja. Vanjski sloj je međutim svojim10 Studien über Hysterie /Studije o histeriji/, J. Breuer i Freud (1895).154

odumiranjem sačuvao od iste sudbine sve dublje slojeve, barem tako dugo dok se ne pojave podražaji takve jačine da mogu probiti ovaj zaštitni sloj. Za živi organizam zaštita od podražaja gotovo je važniji zadatak od primanja podražaja; ona je snabdjevena vlastitom zalihom energije i mora prije svega nastojati da posebne oblike pretvaranja energije koji se u njoj događaju sačuva od izje- dnačujućeg, dakle razornog utjecaja prevelike energije koja djeluje u vanjskom svijetu. Primanje podražaja služi prije svega tome da se sazna smjer i priroda vanjskih podražaja, a za to mora biti dovoljno da se uzmu mali uzorci vanjskog svijeta, da ga se dakle kuša u malim količinama. Kod visokorazvijenih organizama sloj kore koji prihvaća podražaje, karakterističan za nekadašnji mjehurić, odavno se povukao u dubinu tjelesne unutrašnjosti, ali su njegovi dijelovi ostali na površini, neposredno ispod zajedničkog zaštitnog sloja. Oni tvore osje- tilne organe koji uglavnom sadrže uređaje za prihvat specifičnih podražaja ali su, osim toga, snabdjeveni na-ročitim napravama podešenim tako da pruže novu zaštitu protiv prevelikog broja podražaja kao i da zadrže neprimjerene vrste podražaja. Za njih je karakteristično da prerađuju tek vrlo male količine vanjskog podražaja i da na preskok uzimaju samo uzorke vanjskog svijeta; vjerojatno ih smijemo usporediti s ticalima koja se pipajući pružaju prema vanjskom svijetu da bi se zatim uvijek iznova povlačila iz njega.

Dozvolit ću si da na ovom mjestu letimično dodirnem temu koja bi zaslužila najtemeljitiju obradu. Kantov stav da su vrijeme i prostor nužne forme našeg mišljenja može danas, u svjetlu izvjesnih psihoanalitičkih spoznaja, biti podvrgnut raspravi. Saznali smo da su nesvjesni duševni procesi po sebi »bezvremeni«. To najprije znači da oni nisu poredani vremenski, da vrijeme na njima ništa ne mijenja i da se predodžba vremena ne može na njih primijeniti. To su te negativne karakteristike koje postaju jasne tek u usporedbi sa svjesnim duševnim procesima. Izgleda da je naša apstraktna predodžba vremena155čak u potpunosti izvedena iz načina rada sistema o-sv i da odgovara njegovom samoopažanju. Pri takvom načinu funkcioniranja sistema moguća je i drukčija vrsta zaštite od podražaja. Znam da ove tvrdnje zvuče vrlo mu-tno, ali se moram ograničiti na takve naznake.

Već smo pokazali da je živi mjehurić snabdjeven zaštitom od podražaja iz vanjskog svijeta. Prije toga smo utvrdili da sloj kore, smješten odmah do te zaštite, mora biti diferenciran kao organ za primanje podražaja izvana. Ali ovaj osjetljivi sloj kore, kasniji sistem sv, prima i uzbuđenja koja dolaze iznutra; položaj sistema između onog vanjskog i onog unutrašnjeg, i različitost uvjeta pod kojima dolazi do djelovanja s jedne i s druge strane, postaju mjerodavni za funkcioniranje tog sistema i cijelog duševnog aparata. Prema van je postavljena zaštita od podražaja tako da će nadolazeće veličine uzbuđenja djelovati tek u smanjenoj mjeri; zaštita od podražaja koji dolaze iznutra nije moguća i uzbuđenja dubljih slojeva nastavljaju se izravno i u nesmanjenoj mjeri na sistem, tako što izvjesne karakteristike njihovog toka stvaraju niz osjeta ugode i neugode. Svakako da će uzbuđenja koja dolaze iznutra biti prema svojoj intenzivnosti i prema drugim kvalitativnim osobinama (eventualno prema svojoj amplitudi) primjerenija načinu rada sistema nego podražaji koji pritječu iz vanjskog svijeta. Međutim, ovim odnosima konačno su određene dvije stvari: prvo, osjeti ugode i neugode koji su indeks za procese u unutrašnjosti aparata zadobivaju prevlast nad svim vanjskim podražajima, i drugo, ponašanje se usmjerava protiv takvih

unutrašnjih uzbuđenja koja izazivaju preveliko povećanje neugode. Pokazat će se sklonost da se s njima postupa kao da ne djeluju iznutra, već izvana, što omogućuje da se protiv njih primjene obrambena sredstva zaštite od podražaja..Odavde potječe projekcija koja igra tako veliku ulogu u prouzročenju patoloških procesa.

Imam utisak da smo se ovim posljednjim razmatranjima približili razumijevanju vladavine načela ugode; ipak,156nismo uspjeli razjasniti one slučajeve koji se toj vladavini suprotstavljaju. Krenimo stoga korak dalje. Takva vanjska uzbuđenja koja su dovoljno jaka da probiju zaštitu od podražaja nazivamo traumatskim. Vjerujem da pojam traume uključuje takvu vezu s inače djelotvornim zadržavanjem podražaja. Događaj kao što je izvanjska trauma nesumnjivo će izazvati silne smetnje u energetskom pogonu organizma i pokrenuti sva obrambena sredstva. No pritom se ponajprije isključuje djelovanje načela ugode. Kada velike količine podražaja započnu preplavljivati duševni aparat, stvar se više ne može za-ustaviti; stoga se javlja preči zadatak — ovladati podražajem, psihički vezati one količine podražaja koje su prodrle unutra kako bi ih se zatim moglo isprazniti.

Vjerojatno je specifična neugoda tjelesnog bola posljedica činjenice da je zaštita od podražaja probijena u ograničenom opsegu. Sada s ovog perifernog mjesta pritječu središnjem duševnom aparatu kontinuirana uzbuđenja onako kako. bi inače mogla dolaziti samo iz unutrašnjosti aparata.111 što možemo očekivati kao reakciju duševnog života na taj prodor? Sa svih strana podiže se energija zaposjedanja kako bi ovdje, oko mjesta prodora, stvorila odgovarajuće visoka energetska zaposjednuća. Nastaje silno »protuzaposjednuće« u čiju korist osiromašuju svi drugi psihički sistemi, što ima za posljedicu proširenu uzetost odnosno smanjenje ostale psihičke djelatnosti. Nastojimo što više naučiti iz ovakvih primjera i na takvim uzorima zasnovati naša metapsihološka nagađanja. Dakle, na temelju ovih odnosa izvlačimo zaključak da je čak i visoko zaposjednut sistem u stanju preuzeti novu energiju koja mu pritječe, pretvoriti je u mi- rujuće zaposjednuće, dakle psihički je »vezati«. Što je više vlastito mirujuće zaposjednuće, to je veća i njegova sila vezivanja; i obrnuto, što je niže zaposjednuće sistema, to je on manje sposoban da primi energiju koja mu11 Usp. Nagoni i njihove sudbine (1915).157pritječe i tim će posljedice jednog takvog proboja zaštite od podražaja djelovati nasilnije. Ovom shvaćanju ne može se s pravom prigovoriti da se povećanje zaposjednuća oko mjesta proboja može daleko jednostavnije objasniti kao posljedicu izravnog sprovođenja nadolazećih količina uzbuđenja. Da je tako, duševni bi aparat osjetio samo povećanje svojih energičkih zaposjednuća a paralizirajući karakter bola, kao i osiromašenje svih ostalih sistema, ostali bi nerazjašnjeni. Cak ni postojanje veoma žestokih efekata pražnjenja bola ne bi naškodilo našem objašnjenju, jer do njih dolazi refleksno, a to znači da nastaju bez posredovanja duševnog aparata. Neodređenost svih naših ispitivanja koja nazivamo metapsihološkim dolazi naravno otuda što mi ne znamo ništa o prirodi procesa uzbuđenja u elementima psihičkih sistema i ne osjećamo se ovlaštenima za neku pretpostavku o tome. Tako dakle neprestano operiramo s jednim velikim X koji preuzimamo u svaku novu formulu. Lako se može dopustiti tvrdnja da se ovaj proces obavlja energijama koje su kvan- titavno različite; izgleda nam

vjerojatno da ima i više od jedne kvalitete, na primjer, u svojstu amplitude; kao nešto novo uzeli smo u obzir Breuerovu postavku prema kojoj postoje dva načina na koja sistem može biti ispunjen energijom, tako da razlikujemo i dvije vrste zaposjednuća psihičkih sistema (ili njihovih elemenata): ono koje slobodno struji i sili na pražnjenje i ono koje miruje. Možda valja dozvoliti pomisao da se »vezivanje« energije koja dotječe u duševni aparat sastoji u njenom prevođenju iz stanja slobodnog strujanja u stanje mirovanja.

Vjerujem da se smijemo odvažiti na pokušaj da opću traumatsku neurozu shvatimo kao posljedicu širokog proboja zaštite od podražaja. Time bi staro naivno učenje o šoku ponovo došlo na svoje iako je ono, kako barem izgleda, u suprotnosti s kasnijim i psihološki pre- tencioznijim učenjem koje etiološko značenje ne pripisuje djelovanju mehaničke sile već prepasti i ugroženosti života. Međutim, ove suprotnosti nisu nepomirljive a ni psihoanalitičko shvaćanje traumatske neuroze nije isto158vjetno s najsirovijim oblikom teorije šoka. Dok ova potonja bit šoka zasniva u izravnom oštećenju molekularne strukture ili čak histološke strukture nervnih elemenata, mi ćemo nastojati njegovo djelovanje razumjeti na temelju probijanja sloja koji štiti duševni organ od podražaja, odnosno zadataka koje on s tim u vezi preuzima. Prepast je i za nas zadržala svoje značenje. Do nje dolazi kada strepnja nije stvorila odgovarajuću spremnost koja uključuje prezaposjednuće onih sistema koji prvi primaju podražaj. Uslijed smanjenog zaposjednuća ovi sistemi nisu u takvom stanju da bi mogli vezati nadolazeće količine uzbuđenja, tako da posljedice probijanja zaštite od podražaja lakše dolaze do izražaja. Smatramo dakle da spremnost koju stvara strepnja i koja je praćena prezaposjednućem receptivnih sistema predstavlja posljednju liniju zaštite od podražaja. Razlika između ne- pripremljenih sistema i onih koji su pripremljeni prezaposjednućem može predstavljati odlučujući moment za ishod velikog broja trauma; kada jačina traume prelazi izvjesni stupanj, ova razlika ne igra više nikakvu ulogu. Činjenica da snovi traumatskih neurotičara ove bolesnike tako redovito vraćaju u situaciju njihove nesreće, svakako potvrđuje da ti snovi nisu u službi ispunjenja želje čije je halucinatorno predočavanje postalo, pod, vladavinom načela ugode, funkcijom snova. Smijemo međutim pretpostaviti da su snovi time stavljeni na raspolaganje nekom drugom zadatku koji mora biti ispunjen prije nego načelo ugode započne svojom vladavinom. Ti snovi nastoje razvojem strepnje, čiji je izostanak uzrokovao traumatsku neurozu, naknadno ovladati podražajem. Tako nam oni pružaju uvid u funkciju duševnog aparata koja je, premda ne stoji u proturječju s načelom ugode, od tog načela ipak nezavisna te se čini prvobitnijom od težnje za zadobivanjem ugode, odnosno izbjegavanjem neugode.

Ovdje bi dakle bilo mjesto na kojem se prvi puta može priznati da postoji neki izuzetak od stava da je san ispunjenje želje. Snovi strepnje, kao što sam više puta de159taljno pokazao, ne predstavljaju takav izuzetak; kao što to nisu ni »snovi kazne«, jer oni na mjesto zabranjenog ispunjenja želje stavljaju samo kaznu koju bi to ispunjenje povuklo za sobom te stoga predstavljaju ispunjenje želje one svijesti o krivnji koja reagira na prezreni nagon. Ali gore spomenuti snovi karakteristični za traumatsku neurozu na dadu se više podvesti pod gledište ispunjenja želje, baš kao ni snovi do kojih dolazi u toku psihoanaliza, a koji nam obnavljaju sjećanje na psihičke traume djetinjstva. Oni se radije

pokoravaju prisili ponavljanja koju u analizi zapravo podržava želja, pospje- šena »sugestijom«, da se ono zaboravljeno i potisnuto ponovo izazove. Tako dakle ni funkcija sna — da prikazujući ispunjenje želje upravo onih pobuda koje ga uznemiruju odstrani motive za prekid spavanja — ne bi bila njegova prvobitna funkcija; njome je san mogao ovladati tek nakon što je cjelokupni psihički život prihvatio prevlast načela ugode. Ako postoji neko »s onu stranu načela ugode«, onda je logično dopustiti da tendencija sna k ispunjenju želje također ima neku svoju prapovijest. Time se ne proturječi kasnijoj funkciji sna. No ako se ta tendencija jednom naruši, javlja se daljnje pitanje: Nisu li takvi snovi, koji u interesu psihičkog vezivanja traumatskih utisaka slijede prisilu ponavljanja, mogući i izvan analize? Na to se pitanje može u potpunosti potvrdno odgovoriti.

Što se tiče »ratnih neuroza« (ukoliko ovaj naziv označuje nešto više od pukog povoda patnji), na drugom sam mjestu već objasnio da bi one isto tako mogle biti traumatske neuroze potpomognute nekim sukobom u Ja.12

Činjenica spomenuta na strani 139, da istovremena gruba tjelesna povreda, ukoliko prati traumu, smanjuje šanse za nastajanje neuroze, nije više nerazumljiva ako se sjetimo dviju okolnosti na koje naglasak stavlja psihoanalitičko istraživanje. Prvo, da se mehanička trešnja mora12 Zur Psychoanalyse đer Kriegsneurosen: Einleitung (1919.) ¡Prilog psihoanalizi ratnih neuroza: Uvod/.160priznati kao jedan od izvora seksualnog uzbuđenja (usp. primjedbe o djelovanju njihanja i vožnje željeznicom u Tri rasprave o seksualnoj teoriji, 1905), i drugo, da mučna i grozničava bolest za vrijeme svog trajanja snažno utječe na razdiobu libida. Tako bi dakle mehanička sila traume oslobodila kvantum seksualnog uzbuđenja koji uslijed manjkave pripreme strepnjom djeluje traumatično; istovremeno, međutim, tjelesno bi ranjavanje, koristeći se narcističkim prezaposjednućem bolnog organa, vezalo višak uzbuđenja (v. »Prilog uvođenju narcizma« 1914). Također je poznato, iako teorija libida to nije dovoljno iskoristila, da se tako teške smetnje u razdiobi libida kao što je slučaj kod melankolije, privremeno mogu povući uslijed utjecaja organskog oboljenja do kojeg u međuvremenu dolazi; čak i stanje potpuno razvijene dementiae praecox ima tu sposobnost da se pod sličnim okolnostima privremeno poboljša.V

Činjenica da sloju kore koji prima podražaje nedostaje zaštita od uzbuđenja koja dolaze iznutra morat će kao posljedicu imati to da ova prenošenja podražaja dobi- jaju veće ekonomsko značenje i da često daju povoda ekonomskim smetnjama koje možemo usporediti s traumatskim neurozama. Najizdašniji izvori takvog unutrašnjeg uzbuđenja su takozvani nagoni organizma, predstavnici svih sila koje potječu iz unutrašnjosti tijela i koje se prenose na duševni aparat. Oni su ujedno najvažniji i najmutniji element psihološkog istraživanja.

Možda nije odveć smiono pretpostaviti da se pobude koje proizlaze iz nagona ne ravnaju prema tipu vezanih, već prema tipu slobodno pokretljivih nervnih procesa koji sile pražnjenju. Ono najbolje što znamo o tim procesima dolazi nam iz proučavanja rada sna. Tamo smo otkrili da se procesi u nesvjesnim sistemima temeljno razlikuju od onih u (pred)svjesnim, da se zaposjednuća u nesvje-161

snom sistemu lako mogu u potpunosti prenijeti, pomaknuti ili zgusnuti što bi, da se događa na predsvjesnoj građi, moglo dati samo pogrešne rezultate. Na temelju toga su i moguće one poznate osobitosti manifestnog sna jer su predsvjesni ostaci dana naknadno prerađeni u skladu sa zakonima nesvjesnog. Tu sam vrstu procesa u nesvjesnom nazvao psihički »primarni proces«, za razliku od sekundarnog procesa koji djeluje u budnom dijelu na-šeg normalnog života. Budući da sve nagonske pobude zahvaćaju nesvjesne sisteme, teško da je neka novost reći da one slijede primarni proces; no s druge je strane utoliko lakše poistovjetiti psihički primarni proces sa slobodno pokretljivim zaposjednućem, a sekundarni proces sa promjenama na Breuerovom vezanom ili toničkom zaposjednuću.13 Sada bi zadatak da se veže nagonsko uzbuđenje koje zahvaća primarni proces pripao višim sloje-vima duševnog aparata. Neuspjeh ovog vezivanja izazvao bi smetnju analognu traumatskoj neurozi; vladavina načela ugode (i njegove modifikacije, načela stvarnosti) mogla bi se uspostaviti tek nakon što je vezivanje uspjelo. Sve do tada duševni bi aparat imao drugi zadatak, naime da ovlada uzbuđenjem ili da ga veže, doduše ne u opreci s načelom ugode već nezavisno od njega i djelomice, ne obazirući se na njega.

Ispoljavanja prisile ponavljanja koja smo opisali na ranoj aktivnosti dječjeg duševnog života kao i na doživljajima iz psihoanalitičke prakse, u visokom stupnju pokazuju nagonski karakter, a tamo gdje dolaze u opreku s načelom ir;:ode, i demonski. Što se tiče dječje igre, izgleda da smo shvatili da dijete ponavlja čak i neugodan doživljaj zbog toga što posredstvom svoje aktivnosti daleko temeljitije ovladava snažnim utiskom nego što je to bilo moguće u pukom pasivnom doživljavanju. Čini se da svako novo ponavljanje poboljšava ovo željeno ovladavanje; i u slučaju ugodnih doživljaja, dijete ih se u po-

" Usp. odsjek VII, »Psihologija procesa sna«, u mojem Tumačenju snova.162navijanjima ne može nauživati te će neumoljivo ustrajati na istovjetnosti utiska. Ovoj karakteristici je suđeno da kasnije nestane. Dosjetka koja se drugi put čuje ostaje skoro sasvim bez učinka, a kazališna predstava više ni-kada neće postići onaj utisak koji je ostavila prvi put; odraslog čovjeka zacijelo ćemo teško nagovoriti da knjigu koja mu se nedavno svidjela ubrzo ponovo pro&ta. Novost će uvijek biti uvjet užitka. Dijete se međutim neće umoriti zahtijevajući od odraslog ponavljanje neke igre koja mu je jednom pokazana ili u kojoj je sudjelovalo sve dok ovaj, izmoren, na koncu ne odustane; isto se događa kada mu čovjek ispriča lijepu priču, a ono uvijek iznova želi umjesto neke nove slušati tu staru, neumoljivo ustrajavajući na istovjetnosti ponavljanja i ispravljajući svaku izmjenu koju učini pripovjedač, htiju- ći, možda, pomoću nje čak steći neku novu zaslugu. Pritom se ne proturječi načelu ugode; očito je da ponavljanje, odnosno ponovno pronalaženje istovjetnosti samo predstavlja izvor ugode. S druge strane, u slučaju analiziranog pacijenta, postaje jasno da prisila koja ga tjera da u prijenosu ponavlja događaje iz infantilnog razdoblja svog života, na svaki način zapostavlja načelo ugode. Pritom se bolesnik ponaša sasvim infantilno i tako nam pokazuje da postisnuti tragovi sjećanja na njegove davne doživljaje nisu u vezanom stanju i da čak u izvjesnoj mjeri nisu podobni za sekundarni proces. Zahvaljujući toj nevezanosti, ovi tragovi su u mogućnosti da, nado- vezujući se na ostatke dana, stvore fantaziju želje koja se prikazuje u snu. Ista nam se prisila ponavljanja tako često suprotstavlja kao prepreka u terapiji upravo onda kada na kraju liječenja želimo postići to da se pacijent u potpunosti odvoji od liječnika; valja pretpostaviti da nejasan strah onih koji

nisu stekli povjerenje u analizu i koji se plaše probuditi nešto što bi, prema njihovom mišljenju, bilo bolje ostaviti da spava, svoju osnovu ima u činjenici da se oni boje pojave ove demonske prisile.

Na koji način je međutim nagonsko povezano s prisilom ponavljanja? Ovdje nam se mora nametnuti ideja163da smo ušli u trag nekom općem, do sada nejasno spoznatom — ili barem, ne izričito naglašenom — karakteru nagona, a možda i čitavom organskom životu uopće. Nagon bi dakle bio poriv svojstven živoj organskoj tvari koji tjera na ponovno uspostavljanje nekog ranijeg stanja koje je ta živa tvar, pod utjecajem izvanjskih, ometaju- ćih sila morala napustiti, dakle, on je neka vrsta organske elastičnosti, ili ako se hoće, izraz tromosti u organskom životu.14

Ovo shvaćanje nagona zvuči začuđujuće jer smo se navikli da u nagonu vidimo moment koji tjera na promjenu i razvoj a sada bismo u njemu trebali prepoznati nešto upravo suprotno, izraz konzervativne prirode živih bića. S druge strane ubrzo nam padaju na pamet primjeri iz životinjskog svijeta koji izgleda da potvrđuju historijsku uvjetovanost nagona. Kada izvjesne vrste ri-ba u doba mriještenja poduzimaju tegobna putovanja kako bi položile ikru u određenim vodama, daleko od mjesta na kojem se inače zadržavaju, one prema tumačenju mnogih biologa, samo traže ranija staništa svoje vrste koja su tokom vremena zamijenile drugima. Isto treba da važi za migracije ptica selica, no traženje daljnjih primjera postaje suvišno ako se sjetimo da u poja-vama nasljednosti i u činjenicama embriologije imamo najveličanstvenije dokaze za organsku prisilu ponavljanja. Vidimo da je zametak životinje prisiljen da u svom razvoju ponavlja strukture svih onih oblika od kojih ži-votinja potječe — iako u ubrzanoj i skraćenoj verziji — umjesto da najkraćim putom požuri do svog konačnog oblika. Ova se činjenica može mehanički objasniti samo u najneznatnijem dijelu, tako da ne smijemo ostaviti po strani historijsko razjašnjenje. Isto je tako u životinjskom carstvu nadaleko proširena moć reprodukcije koja je u stanju neki izgubljeni organ zamijeniti novim, pofc puno istovjetnim prvome.

" Ne sumnjam da su slična mišljenja o prirodi »nagona« bila već više puta izrečena.164

Prvi prigovor, da osim konzervativnih nagona koji prisiljavaju na ponavljanje postoje možda i drugi koji teže stvaranju novih oblika i napretku, sigurno ne bismo smjeli ignorirati; njega ćemo kasnije također uključiti u naše razmatranje. No prije toga nam je privlačnije da pretpostavku prema kojoj svi nagoni žele ponovo uspostaviti neko ranije stanje slijedimo do njenih posljednjih konzekvencija. Ukoliko bi ono do čega pritom dođemo probudilo privid »dubokoumnosti« ili bi podsjećalo na mistiku, osjećat ćemo se slobodni od prigovora da smo nečem takvom sami težili. Ono što tražimo jesu trezveni rezultati istraživanja ili razmišljanje koje se na njima zasniva, a sigurnost je jedina karakteristika koju želimo dati tim rezultatima.15

Ako su, dakle, svi organski nagoni konzervativni, historijski stečeni i usmjereni na regresiju, na ponovno uspostavljanje nečeg ranijeg, onda moramo sva postignuća organskog razvoja pripisati vanjskim utjecajima koji ometaju i otklanjaju postizanje cilja. Još od samog početka elementarno se živo biće ne bi htjelo mijenjati te bi tako, pod stalno istim okolnostima, tek neprestano ponavljalo isti životni tok. Ali na koncu, mora da je povijest razvoja naše Zemlje i njenog odnosa prema suncu ono što nam je u razvoju

organizma ostavilo svoj otisak. Konzervativni organski nagoni preuzeli su svaku od tih silom nametnutih promjena životnog toka i sačuvali je za ponavljanje. Stoga oni moraju ostaviti varljivi utisak sila koje teže promjeni i napretku, dok zapravo streme tek starom cilju, sustižući ga kako starim, tako i novim putovima. Također se može utvrditi ovaj konačni cilj kojemu sve organsko teži. Proturječilo bi konzervativnoj prirodi nagona kada bi cilj života predstavljao stanje koje još nikada prije nije postignuto. Nužno je daleko prije da to bude neko staro ishodišno stanje koje je ži-

" Ne treba zaboraviti da je ono što slijedi razvoj jednog ekstremnog toka misli koji će kasnije, kada dođu u obzir seksualni nagoni, biti ograničen i ispravljen.165vo biće jednom napustilo i kojemu se, koristeći sve obi- lazne putove razvoja, želi vratiti. Ako smijemo pretpostaviti da iskustvo bez izuzetka potvrđuje kako sve živo umire iz unutarnjih razloga i vraća se anorganskome, onda možemo reći samo ovo: Cilj sveg života je smrt i, osvrćući se unatrag: Neživo je postojalo ranije od živoga.

Jednom, ne znamo kada, djelovanjem neke još sasvim nepredočive sile, u neživoj su materiji probuđena svojstva živoga. Možda je to bio proces po uzoru sličan onom drugome koji je omogućio da kasnije u određenom sloju žive materije nastane svijest. Napetost koja je u prethodno neživoj tvari tada nastala težila je tome da se izjednači; i tako je postao prvi nagon, nagon za vraćanjem u beživotno. Živa supstancija tada je još lako umirala i vjerojatno je prolazila tek jedan kratak životni put čiji je smjer bio određen kemijskom strukturom mladog života. Tako se, izgleda, u toku dugog vremenskog razdoblja živa supstancija mogla uvijek nanovo stvarati i lako umirati, sve dok se odlučujući vanjski utjecaji nisu tako promijenili da su još živu supstanciju prisilili na sve veća odstupanja od prvobitnog životnog puta i na sve složenija obilaženja u postizanju cilja, smrti. Ti obilazni putovi k smrti kojih se konzervativni nagoni vjerno drže, pružili bi nam danas sliku životnih pojava. Ukoliko se čvrsto ostane na isključivo konzervativnoj prirodi n'agonft, nije moguće dospjeti do drugih pretpostavki o podrijetlu i cilju života.

Isto tako začuđujuće kao i ovi zaključci zvuči ono što se pokazuje u pogledu velikih grupa nagona za koje pretpostavljamo da leže iza životnih pojava organizama. Postavka nagona samoodržanja, koje pripisujemo svakom živom biću, stoji u znatnoj suprotnosti s pretpostavkom da cjelokupni nagonski život služi izazivanju smrti. Promatrano u ovom svjetlu, teorijsko značenje nagoni samoodržanja, moći i samopotvrđivanja, sada se suzuje; to su parcijalni nagoni određeni da jednom organizmu osiguraju njegov vlastiti put k smrti i da isključe sve druge mogućnosti povratka u anorgansko koje tom organizmu nisu166imanentne; time otpada i pretpostavka o zagonetnoj težnji organizma da se usprkos cijelom svijetu održi, težnja koja se ni sa čim ne može dovesti u vezu. Preostaje činjenica da organizam želi umrijeti isključivo na svoj način; a čak su i ovi čuvari života izvorno također bili sluge smrti. Pritom nastaje paradoks da se živi organizam najodlučnije suprotstavlja onim utjecajima (opasnostima) koji bi mu mogli pomoći da svoj životni cilj postigne najkraćim putem (kratkim spojem, tako reći), ali upravo je ovakvo ponašanje karakteristika po kojoj se čisto nagonska težnja razlikuje od one inteligentne.

Opametimo se ipak! Ta ne može biti tako! Seksualni nagoni, kojima je učenje o neurozama dodijelilo posebno mjesto, javljaju se u sasvim drugom

svjetlu. Nisu svi organizmi podlegli izvanjskoj prisili koja ih je nagonila na sve veći razvoj. Mnogima je uspjelo da se sve do naših dama održe na nižem stupnju svoga razvoja; tako čak još danas žive, iako ne sva, ipak mnoga živa bića koja moraju sličiti oblicima života karakterističnim za najranije stupnjeve razvoja viših životinja i biljaka. Isto tako se nikada ne događa da svi elementarni organizmi od kojih je sastavljeno složeno tijelo nekog višeg živog bića, prolaze ciieli razvojni put do prirodne smrti. Neki među njima, klične stanice*, vjerojatno čuvaju prvobitnu strukturu žive supstancije i nakon izvjesnog vremena, nabijene svim naslijeđenim i novostečenim nagonskim svojstvima, odvajaju se od cjeline organizma. Možda su upravo ta dva svojstva ono što im omogućuje njihovu samostalnu egzistenciju. U povoljnim uvjetima one se počinju razvijati, tj. ponavljati igru kojoj zahvaljuju svoj nastanak, što se završava time da iznova jedan dio njihove supstancije nastavlja razvoj sve do kraja dok se drugi dio, kao novi klični ostatak, iznova vraća na početak razvoja. Tako te klične stanice rade protiv umiranja žive supstancije i u stanju su za nju izvojevati pobjedu, što nam mora izgledati kao potencijalna besmrtnost, iako se* Danas bismo rekli: spolne stanice (prim. prev.)167možda radi tek o produljenju puta k smrti. Za nas je od najvećeg značenja činjenica da se klična stanica za izvršenje tog zadatka pojačava, odnosno uopće osposobijuje, tek posredstvom spajanja s nekom drugom, njoj sličnom, a ipak različitom stanicom.

Grupu seksualnih nagona tvore oni nagoni koji bdiju nad sudbinama tih elementarnih organizama što nadživ- ljuju pojedinačno biće, koji se brinu za njihov siguran smještaj sve dok su ovi nezaštićeni od podražaja iz vanjskog svijeta koji uzrokuju njihovo susretanje s drugim kličnim stanicama itd. Kako ti nagoni iznova vraćaju ranija stanja živih supstancija, oni su u istom smislu konzervativni kao i drugi nagoni, ali su to u još većoj mjeri, jer se pokazuju naročito otpornima protiv djelovanja vanjskih utjecaja; i konačno, konzervativni su u još širem smislu zato što sam život održavaju za duža vremena.16 Oni su autentični nagoni života; činjenica da djeluju protiv namjere drugih nagona, namjere koja posredstvom funkcije vodi k smrti, ukazuje na suprotnost između njih i ostalih nagona. Učenje o neurozama oda:vno je spoznalo značenje te suprotnosti. Tu kao da se radi0 nekom oscilirajućem ritmu u životu organizama; jedna grupa nagona juri naprijed kako bi što prije dosegla konačni cilj života, druga na izvjesnom mjestu, toga puta odskače unazad kako bi ga od određene točke još jednom prešla i tako produljila njegovo trajanje. Iako je očito da seksualnost i razlika među spolovima nisu postojali na početku života, ipak ostaje moguće da su nagoni, označeni kasnije kao seksualni, bili djelatni od samog početka1 da se igri »Ja-nagona« nisu suprotstavili tek u nekom kasnijem vremenskom razdoblju.17

Vratimo se sada prvi put unatrag kako bismo postavili pitanje: nedostaje li svim tim spekulacijama utemeljenje?

" A ipak jedino na njih možemo računati kada se radi o unutrašnjoj tendenciji k »napretku« i višem razvoju! (Vidi niže).

" Iz konteksta bi trebalo razumjeti da su »Ja-nagoni« ovdje mišljeni kao privremena oznaka koja se nadovezuje na prvu terminologiju psihoanalize.168Da li doista, bez obzira na seksualne nagone, ne postoje nikakvi drugi nagoni osim takvih koji ponovo žele uspostaviti neko ranije stanje, dakle i takvi koji

bi težili nečemu što još nikada nije dosegnuto? U organskom svijetu ne poznajem nikakav pouzdan primjer koji bi proturječio karakteristici koju smo predložili. Postojanje nekog općeg nagona za višim razvojem u svijetu životinja i biljaka očito se ne može utvrditi, premda ostaje nepobitno da razvoj ide u tom smjeru. Ali, s jedne je strane u većini slučajeva tek stvar naše procjene kada ćemo jedan stupanj razvoja proglasiti višim od nekog drugog dok nam, s druge strane, biologija pokazuje da je viši razvoj u jednoj točki vrlo često plaćen ili nadoknađen kržljanjem u drugoj. Postoji također dovoljno životinjskih formi čiji nam raniji stupnjevi omogućuju uvid u činjenicu da je njihov razvoj daleko prije uzeo neki retrogradni karakter. Viši razvoj, kao i kržljanje, mogli bi biti posljedice vanjskih sila koje tjeraju na prilagođavanje, a uloga nagona bi se u oba slučaja mogla ograničiti na zadržavanje nametnute promjene koja predstavlja unutrašnji izvor ugode."

I mnogima od nas možda će teško pasti odricanje od vjerovanja da u samom čovjeku prebiva nagon za usavršavanjem koji ga je doveo na sadašnji stupanj duhovne djelotvornosti i etičke sublimacije i od kojeg je smio očekivati da će mu osigurati razvoj do nadčovjeka. No ja ne vjerujem u takav unutrašnji nagon i ne vidim načina da se očuva ova prijatna iluzija. Dosadašnji razvoj čovjeka čini mi se da ne potrebuje nikakvo drugo objaš-njenje povrh onog koje važi za životinje, a ono što se na manjini ljudskih individua primjećuje kao neumorni po-

" Ferenczi je drugim putem dospio do istog shvaćanja (»Ent-wicklungsstufen des Wirklichkeitssinnes« /Stupnjevi u razvoju osjećaja za stvarnost/, 1913. a, 137): »Ukoliko konzekventno slijedimo ovaj tok mišljenja, moramo prihvatiti ideju tendencije k ustrajavanju, odnosno regresiji koja vlada i u organskom životu, dok tendencija k daljnjem razvoju, prilagođavanju, itd., oživljuje samo uslijed vanjskih podražaja.169vorno jer je primitivnim narodima ideja »prirodne smrti« strana; oni svaku smrt koja se među njima zbiva svode na utjecaj neprijatelja ili zlog duha. Nemojmo stoga propustiti mogućnost da se, kako bismo ispitali ovo vjero-vanje, okrenemo biologiji.

Učinimo li to, bit ćemo iznenađeni kako su malo biolozi jedinstveni u pitanju prirodne smrti; čak i sžm pojam smrti rasplinuo se pod njihovim rukama. Činjenica da postoji određeno prosječno trajanje života, barem kod viših životinja, govori u prilog imanentnim uzrocima smrti, ali okolnost da pojedine velike životinje i džinovska stabla dosižu vrlo duboku, dosad teško procjenjivu starost, iznova poništava ovaj utisak. U skladu s veličanstvenom koncepcijom W. Fliessa, svi životni fenomeni organizama — jasno, i smrt također — povezani su s ispunjenjem određenih termina u kojima dolazi do izražaja ovisnost dviju živih supstancija, muške i ženske, o solarnoj godini. Ali promatranja koja uviđaju kako lako i do koje mjere utjecaji vanjskih sila mogu promijeniti životne manifestacije, naročito biljnog svijeta, u njihovom vremenskom nastupanju, tako da one ili urane ili zakasne, protive se krutosti Fliessovih formula i u najmanju ruku ostavljaju sumnju u isključivu vladavinu zakona koje je on postavio.

Naš najveći interes privukao je način na koji A. Weis- mann u svojim radovima (1882, 1884, 1892. i dr.) obrađuje temu trajanja života i smrti organizama. Od ovog istraživača potječe razlikovanje žive supstancije na smrtnu i besmrtnu polovicu; smrtna je tijelo u užem smislu, soma, i samo je ona podložna prirodnoj smrti; klične su stanice međutim potencijalno

besmrtne, ukoliko su sposobne da pod izvjesnim povoljnim uvjetima razviju novu individualnost ili, drukčije rečeno, da se okruže novom somom.19

Ono što nas ovdje privlači je neočekivana analogija s našim vlastitim shvaćanjem do kojeg smo došli potpuno

" Weismarm (1884).172drukčijim putem. Weismann je, promatrajući živu supstanciju morfološki, otkrio u njoj jedan sastavni dio koji podliježe smrti, somu, tijelo bez obzira na spolnu i nasljednu tvar, i jedan besmrtni dio, upravo ovu kličnu plazmu koja služi održanju vrste i rasplođivanju. S druge strane, mi nismo obratili pažnju na živu tvar, već na sile koje u njoj djeluju, što nas je dovelo do razlikovanja dviju vrsta nagona, naime onih koji život nastoje odvesti k smrti i onih drugih, seksualnih nagona, koji uvijek iznova teže obnavljanju života, postižući svoj cilj. Ovo zvuči kao dinamički dodatak Weismannovoj morfološkoj teoriji.

Privid značajne suglasnosti nestaje čim saslušamo Weis- mannove izjave o problemu smrti. Weismann naime dopušta razlikovanje smrtne some i besmrtne klične plazme tek kod višestaničnih organizama, dok su kod jednosta- ničnih životinja, individuum i rasplodna stanica još uvijek jedno te isto.20 Jednostanične životinje on dakle proglašava za potencijalno besmrtne, a smrt, prema njemu, nastupa tek kod metazoa, višestaničnih organizama. Ova smrt viših živih bića je svakako prirodna smrt, smrt iz imanentnih uzroka, ali ona ne počiva na nekom prasvoj- stvu žive supstancije21 i ne može biti shvaćena kao apsolutna nužnost utemeljena u biti života.22 Smrt je odre-đena prije svega svrsishodnošću, ona je pojava prilago- đavanja vanjskim uvjetima života zato što bi, nakon dijeljenja tjelesnih stanica na somu i kličnu plazmu, neograničeno trajanje individualnog života postalo luksuz bez ikakve svrhe. S nastupom ove diferencijacije kod višestaničnih organizama smrt je postala moguća i svrsishodna. Otada soma viših živih bića nakon određenog vremena odumire na temelju imanentnih razloga, dok su protisti ostali besmrtni. Rasplođivanje se, naprotiv, nije pojavilo tek sa smrću; ono je prije neko prasvojstvo žive

» Weismann (1882, 38).21 Weismann (1884, 84).22 Weismann (1882, 33).

173materije, poput rasta iz kojeg je proizašlo, i život se od svojih početaka na Zemlji odvijao kontinuirano.23

Lako je vidjeti da pripisivanje prirodne smrti višim organizmima malo pomaže našoj stvari. Ako je smrt kasnije stečeno svojstvo živih bića, onda nagoni smrti, koji sežu do samih početaka života na Zemlji, više ne dolaze u obzir. Višestanični organizmi mogu onda ipak umirati iz imanentnih razloga, bilo da se radi o nedostatnosti njihove diferencijacije ili nesavršenosti njihove izmjene tvari; to međutim nije ni od kakvog interesa za pitanje koje nas zaokuplja. Takvo jedno shvaćanje i dedukcija smrti sigurno je daleko bliže uobičajenom ljudskom mišljenju nego čudna pretpostavka »nagona smrti«.

Diskusija koja se nastavila na temelju Weismannovih postavki nije, prema mom sudu, ni u kom pravcu dala odlučujućih rezultata.24 Mnogi su se autori vratili Goetteo- vom stajalištu (1883) koji je u smrti vidio izravnu posljedicu rasplođivanja. Hartmann ne karakterizira smrt pojavom »leša«, odumrlog dijela žive supstancije, već je definira kao »završetak individualnog razvoja«. U tom smislu su i protozoe smrtne; smrt se kod njih uvijek poklapa sa

rasplođivanjem, ali je njime u izvjesnoj mjeri zastrta, o čemu govori činjenica da cijela supstancija roditelja može biti izravno apsorbirana u potomcima.25

Interes istraživanja uskoro se usmjerio na to da tvrdnju o besmrtnosti žive supstancije eksperimentalno provjeri na jednostaničnim organizmima. Amerikanac Woodruff je uzeo na uzgoj infuzorij trepetljikaša, »papučicu« koja se rasplođuje diobom na dvije individue, tako da je svaki puta izolirao jednog potomka i stavio ga u svježu vodu. Pokus je prekinuo kod 3029. generacije. Ovaj zadnji potomak prve papučice bio je isto tako vitalan kao i njegov predak i nije pokazivao znakove starenja i degene23 Weismann (1884, 84).24 Usp. Max Hartmann (1906), Alex Lipschütz (1914), Franz Dof- lein (1919).35 Hartmann (1906, 29).174racije; izgleda da se time, ukoliko takve brojke imaju moć dokaza, besmrtnost protistä može eksperimentalno potvrditi.26

Ostali istraživači došli su do drugih rezultata. Maupas, Calkins i drugi otkrili su, protivno Woodruffu, da i te infuzorije nakon izvjesnog broja diobi postaju slabije, da se smanjuju, gube dio svoje organizacije i konačno, ako ne prime neke osvježavajuće utjecaje izvana, umiru. Prema tome protozoe umiru nakon jedne faze staračkog propadanja, isto kao i više životinje, dakle upravo suprotno od tvrdnje Weismanna koji je u smrti prepoznao kasnije stečeno svojstvo živih organizama.

Sabirući rezultate tih istraživanja ističemo dvije činjenice koje nam, kako izgleda, nude čvrsto uporište. Prvo: Ako se praživotinje, u vrijeme kada još ne pokazuju znakove starenja, mogu međusobno spajati, »kopulirati« — pri čemu se nakon nekog vremena ponovo razilaze — onda one ostaju zaštićene od starenja, bivaju »pomlađene«. Ova kopulacija bez sumnje je preteča spolnog rasplođivanja viših bića; ona još ništa nema s razmnožavanjem, ograničuje se na miješanje supstancija dviju individua (Weismannova amfimiksija). Okrepljujući utjecaj kopulacije može biti zamijenjen određenim podražajnim sredstvima, promjenama u sastavu hranjive tekućine, porastom temperature ili trešnjom. Prisjećamo se poznatog eksperimenta J. Loeba koji je primjenom određenog kemijskog podražaja na jaje morskog ježinca izazvao procese diobe koji bi inače nastupili samo nakon oplodnje.

Drugo: Ipak je vjerojatno da su infuzorije svojim vlastitim životnim procesom dovedene do prirodne smrti, jer proturječje između rezultata Woodruffa i rezultata drugih istraživača potječe otuda što je Woodruff svaku novu generaciju stavljao u svježu hranjivu tekućinu. Da je to propustio učiniti, zamijetio bi one iste promjene na generacijama, izazvane starenjem, do kojih su došli drugi istraživači. On je zaključio da na praživotinje štetno dje-

Za to i sljedeće usp. Lipschütz (1914, 26 i 52 i dalje).175luju produkti izmjene tvari koje one izlučuju u okolnu tekućinu i mogao je zatim uvjerljivo dokazati da do smrti dovode samo produkti vlastiti izmjene tvari. Jer u otopini prezasićenoj otpadnim produktima neke dalje srodile vrste izvrsno uspijevaju one iste praživotinje koje bi, nagomilane u svojoj vlastitoj hranjivoj tekućini, sigurno propale. Infuzorij, dakle, prepušten samome sebi, umire prirodnom smrću zbog nesavršenog odstranjivanja produkata svoje vlastite izmjene tvari; međutim, možda na koncu i sve više životinje umiru zbog istog nedostatka.

Ovdje bi nas mogla uhvatiti sumnja da li je odgovor na pitanje o prirodnoj smrti uopće imalo svrhe tražiti u proučavanju protozoa. Primitivna organizacija tih živih bića može nam sakriti važne odnose koji kod njih tako-đer postoje ali se mogu prepoznati tek kod viših životinja, gdje su došli do svog morfološkog izraza. Ako napustimo morfološko stajalište kako bismo preuzeli dinamičko, onda nam može biti sasvim svejedno da li je prirodnu smrt protozoa moguće dokazati ili nije. Kod njih se supstancija, kasnija priznata kao besmrtna, još ni na koji način nije osamostalila od smrtne. Nagonske sile koje žele život odvesti k smrti mogle bi kod protozoa također djelovati od samog početka, a ipak bi njihov učinak mogao do te mjere biti prekriven silama održanja života da bi neposredno dokazivanje njihovog postojanja bilo vrlo teško. U svakom slučaju čuli smo da nam promatranja biologa i kod protista dopuštaju pretpostavku takvog unutarnjeg procesa koji vodi smrti. Ali čak i kada bi se protisti pokazali besmrtnima u Weismannovom smislu, njegova tvrdnja da je smrt kasnije stečeno svojstvo važi samo za vanjske manifestacije smrti i ne čine nemogućom pretpostavku o procesima koji teže smrti. Naše očekivanje da će biologija glatko odbaciti priznanje na-gona smrti nije se ispunilo. Mogućnošću da oni postoje možemo se dakle i dalje baviti, naravno, ukoliko ćemo imati razloga za to. Upadljiva sličnost Weismannovog odvajanja some i klične plazme s našim rastavljanjem176nagona smrti od nagona života i dalje važi te zadržava svoju vrijednost.

Zadržimo se kratko na ovom oštro dualističkom shvaćanju nagonskog života. Prema teoriji E. Heringa, u živoj supstanciji neprekidno se odvijaju dvojaki procesi koji djeluju u suprotnim pravcima, naime procesi izgradnje (asimilatorni) i procesi razgradnje (disimilatorni). Imamo li odvažnosti da u pravcima ovih životnih procesa prepoznamo djelatnost naših dviju nagonskih pobuda, nagona života i nagona smrti? Nešto drugo, međutim, ne možemo zatajiti pred sobom: da smo neočekivano uplovili u luku Schopenhauerove filozofije za kojeg je smrt »pravi rezultat«27 i utoliko svrha života, dok je seksualni nagon otjelovljenje volje za životom.

Pokušajmo hrabro krenuti korak dalje. Prema općem mišljenju, sjedinjenje mnogobrojnih stanica u jednu životnu zajednicu, višestaničnost organizama, postalo je sredstvo za produljenje njihovog života. Jedna stanica pomaže održanju života druge i stanična zajednica može nastaviti život čak i onda kada pojedinačne stanice moraju odumrijeti. Upravo smo čuli da i kopulacija, privremeno stapanje dvaju jednostaničnih organizama djeluje na njih tako da im produžava život, odnosno, pomlađuje ih. U skladu s tim možemo teoriju libida do koje smo došli u psihoanalizi pokušati primijeniti na međusobni odnos stanica. Sada je moguće zamisliti da su nagoni života ili seksualni nagoni ti koji djelujući u svakoj stanici uzimaju za objekt druge stanice i djelomično neutraliziraju njihove nagone smrti odnosno procese potaknute njima te ih tako održavaju na životu, dok druge stanice to isto čine za njih a treće, vršeći ovu libidnu funkciju, žrtvuju same sebe. Same klične stanice ponašale bi se apsolutno »narcistički«, kao što smo u učenju o neurozama navikli govoriti za slučaj u kojem je individuum

" »Uber die anscheinende Absichtlichkeit im Schicksale des Einzelnen« ¡0 prividnoj hotimićnosti u sudbini pojedinca/, Gross- herzog-Wilhelm-Ernst-Ausgabe, sv. 4, str. 268.177zadržao svoj libido u Ja, nimalo ga ne trošeći u korist za- posjednuća objekta. Klične stanice trebaju svoj libido, djelatnost svojih nagona života, za sebe

same, kao zalihu za svoju kasniju ogromnu graditeljsku djelatnost. Možda i stanice zloćudnih izraslina koje razaraju organizam smijemo u istom smislu shvatiti kao narcističke. Patologija je doista spremna da njihove klice smatra urođenima i da im prizna embrionalna svojstva. Tako bi se dakle libido naših seksualnih nagona poklopio s erosom pjesnika i filozofa koji drži na okupu sve što živL_j.

Na ovom mjestu nalazimo povoda za kratak pregled postepenog razvoja naše teorije libida. Analiza neuroza prijenosa prisiljava nas da najprije utvrdimo suprotnost između »seksualnih nagona«, usmjerenih na objekt, i drugih nagona koje nismo dovoljno raspoznali i koje smo privremeno označili kao »Ja-nagone«. Među njima bi se u prvom redu morali priznati nagoni koji služe samoodržanju individuuma. Neke druge razlike među njima nije bilo moguće pronaći. Nema tog znanja koje bi za utemeljenje isprave psihologije bilo tako važno kao približan uvid u zajedničku prirodu i moguće posebnosti nagona. Međutim, ni na jednom području psihologije ne tapka se toliko u mraku. Svatko postulira onoliko nagona ili »osnovnih nagona« koliko mu je volja i gospodari njima kao što su stari grčki filozofi prirode gospodarili sa svoja četiri elementa: vodom, zemljom, vatrom i zrakom. Psihoanaliza, koja nije mogla bez neke pretpostavke o nagonima, držala se prije svega popularnog razlikovanja stvorenog po uzoru na izraz »glad i ljubav«. To bar nije bio novi čin samovolje. Na temelju toga moglo se otići dosta daleko u analizi psihoneuroza. Pojam »seksualnosti« — a time i seksualnog nagona — morao je dakako biti proširen sve dok nije uključio mnogo toga što se nije dalo svrstati pod funkciju razmnožavanja, zbog čega se podigla velika buka u strogom, otmjenom ili naprosto licemjernom svijetu.

Daljnji korak je uslijedio kada se psihoanaliza približila psihološkom Ja koje je u početku upoznala samo kao178potiskujuću, cenzurirajuću instanciju, sposobnu da stvara zaštitne strukture i reakcijske tvorbe. Kritički i drugi dalekovidni duhovi odavno su doduše prigovarali ograničavanju pojma libida na energiju seksualnih nagona okrenutih objektu. Ali oni su propustili saopćiti otkuda im je došao taj bolji uvid i nisu znali izvući iz njega nešto što bi bilo upotrebljivo za psihoanalizu. U pažljivijem napredovanju psihoanalitičko je promatranje sada zamijetilo da se libido redovito povlači s objekta i usmjerava na Ja (introverzija), a proučavanje najranije faze razvoja libida kod djeteta omogućilo je spoznaju da Ja predstavlja onaj autentični i izvorni rezervoar libida i da se libido tek otuda pruža prema objektu. Ja je tako stupilo među seksualne objekte i bilo smjesta priznato kao najvažniji među njima. Libido koji se zadržao u Ja nazvan je narcističkim.28 Taj narcistički libido također je bio izraz snage seksualnih nagona u analitičkom smislu, izraz koji se mora poistovjetiti s »nagonima samoodržanja« čije postojanje je priznato od samog početka. Time je prvobitna opreka Ja-nagona i seksualnih nagona postala nedostatna. Jedan dio Ja-nagona priznat je kao libidan; u Ja su djelovali — vjerojatno pored drugih — i seksualni nagoni, a ipak je opravdano reći da stara formula prema kojoj psihoneuroza počiva na sukobu između Ja-nagona i seksualnih nagona nije sadržavala ništa što bismo danas odbacili. Razlika između obiju vrsta nagona koja je prvobitno bila na neki način mišljena kvalitativno, sada se jedino mora drukčije odrediti, naime topički. Osobito neuroza prijenosa, autentični objekt psihoanalitičkog proučavanja, ostaje posljedica sukoba između Ja i libid- nog zaposjednuća objekta.

Libidni karakter nagona samoodržanja još više moramo naglasiti sada kada smo se odvažili na daljnji korak, naime taj, da u seksualnom nagonu prepoznamo sveobdrža- vajući eros i da narcistički libido onog Ja izvedemo iz sume libidnih priloga kojima se somatske stanice među-

21 »Prilog uvodu u narcizam« (1914) v. gore.179je već jednom ranije postavili kada o nekoj neprilici nije bilo ni govora. Klinička promatranja svojevremeno su nas prisilila da parcijalni nagon mazohizma, komplementaran sadizmu, shvatimo kao okretanje sadizma protiv vlastitog Ja.30 Okretanje nagona od objekta prema Ja, načelno nije ništa drugo nego okretanje od Ja prema objektu koje ovdje dolazi u pitanje kao nešto novo. Mazohizam, okretanje nagona protiv vlastitog Ja, u stvarnosti bi bio povratak na raniju fazu nagona i predstavljao bi regresiju. Način na koji sam tada prikazao mazohizam bio je odveć isključiv, tako da ga u ovoj točki sada treba ispraviti; mazohizam bi također, što sam tamo htio osporiti, mogao biti primaran.31

Ali vratimo se seksualnim nagonima koji podržavaju život. Već smo iz ispitivanja protista saznali da spajanje dviju individua koje za posljedicu nema diobu, dakle kopulacija, djeluje na obje individue, koje se ubrzo rastavljaju jedna od druge, tako da ih osnažuje i pomlađuje (v. gore Lipschiitz). One u daljnjim generacijama ne pokazuju nikakve pojave degeneracije i izgledaju sposobne da se zadugo opiru štetnim utjecajima svoje vlastite izmjene tvari. Mislim da se jedno takvo promatranje smije uzeti kao uzor i za efekt spolnog sjedinjenja. Ali na koji način spajanje dviju neznatno različitih stanica donosi takvo obnavljanje života? Pokušaj da se kopulacija kod protozoa nadomjesti djelovanjem kemijskih, pa čak i mehaničkih podražaja,32 dopušta nam siguran odgovor: to se događa posredstvom dopreme novih količina30 Usp. Tri rasprave o seksualnoj teoriji i Nagoni i njihove sudbine (1915).

31 U jednom sadržajem i mislima bogatom ali meni na žalost .••c sasvim jasnom rndu Sabina Spielrein ?e anticipirala zn».tnr. dio ove spekulacije. Ona označava sadističku komponentu seksualnog nagona kao »destruktivnu« (1912). Na još različitiji način pokušao je A. Starcke (1914) sam pojam libida poistovjetiti s biološkim pojmom pobude u pravcu smrti koji se teoretski može dopustiti. (Usp. također Rank, 1907.) Svi ti napori, kao i ovi u tekstu, svjedoče o potrebi za razjašnjenjem koje u učenju o nagonima još nije postignuto.u Lipschiitz (1914).182podražaja. Ali ovo sada odgovara pretpostavci da životni proces individuuma iz unutrašnjih razloga vodi izjednačenju kemijskih napetosti, a to znači smrti, dok sjedinjenje s individualno različitom živom supstancijom ove napetosti povećava, uvodi tako reći nove vitalne razlike koje se moraju zatim iživjeti. Za tu razliku mora postojati jedan ili više optimalnih uvjeta. Činjenica da smo kao vladajuću tendenciju duševnog života, i možda nervnog života uopće, prepoznali težnju da se unutrašnja podražajna napetost smanji, održi konstantnom, odnosno ukine, (načelo nirvane, prema izrazu Barbare Low), što dolazi do izražaja u načelu ugode, postaje jedan od naših najjačih motiva za vjerovanje u egzistenciju nagona smrti.

Ali još uvijek osjećamo kako naš tok mišljenja uvelike ometa činjenica da upravo za seksualni nagon ne možemo dokazati onaj karakter prisile ponavljanja koji nas je isprva naveo na trag nagona smrti. Područje embrio-

nalnih razvojnih procesa doduše obiluje takvim pojavama ponavljanja, a obje klične stanice unutar spolne ras- plodnje i njihova životna povijest same su tek ponavljanje početaka organskog života; ali ono bitno u procesima kojima intendira seksualni nagon ipak je spajanje dvaju staničnih tijela. Tek time se kod viših živih bića osigurava besmrtnost žive supstancije.

Drugim riječima: trebalo bi nešto saznati o nastajanju spolne raspodjele i podrijetlu seksualnog nagona uopće; to je zadatak kojeg će se laik preplašiti, a ni specijalisti ga do sada nisu još uspjeli riješiti. Izaberimo stoga na najsažetiji način ono iz proturječnih izjava i mnijenja Što je moguće uključiti u naš tok mišljenja.

Shvaćanje Troje rnsplodnfu prikazuje kao parcijalnu pojavu rašćenja (razmnožavanja diobom, klijanjem i pu- panjem), oduzima tom problemu njegovu tajnovitu draž. Nastanak rasplodnje posredstvom spolno diferenciranih kličnih stanica moglo bi se u skladu s trezvenim Darwi- novim načinom mišljenja predstaviti tako da je prednost amfimiksije koja se jednom ispostavila pri slučajnoj ko-183pulaciji dvaju protista zadržana i korištena u daljnjem razvoju.33 »Spol« dakle ne bi bio toliko star, a izvanredno snažni nagoni koji žele prouzročiti spolno sjedinjenje ponavljaju pritom nešto što se jednom slučajno dogodilo i zatim je, kao korisno, bilo zadržano.

Ovdje se javlja isto pitanje kao i kod smrti: da li kod protista može važiti nešto drugo osim onoga što oni pokazuju, i da li se smije pretpostaviti da su sile i procesi koji postaju vidljivi tek kod viših živih bića kod njih ujedno i nastali? Za ono što je naša namjera, spomenuto shvaćanje seksualnosti pruža vrlo malo. Protiv njega bi se moglo prigovoriti da pretpostavlja egzistenciju nagonä života kao da oni djeluju već u jednostavnom živom biću, jer inače čak i kopulacija koja djeluje suprotno životnome toku i otežava zadatak umiranja ne bi bila zadržana i razrađena, već bi bila izbjegnuta. Ukoliko se dakle ne želi napustiti pretpostavka nagonä smrti, mora ih se od samog početka pridružiti nagonima života. Ali mora se priznati da ovdje radimo na jednadžbi s dvije nepoznanice. Ono što u znanosti inače nalazimo o nastanku spolnosti, tako je malo da se taj problem može usporediti s tminom u koju se nije probila ni zraka neke hipoteze. Jednu takvu hipotezu susrećemo doduše na sasvim drugom mjestu; ona je tako fantastična — sigurno je prije mit nego znanstveno objašnjenje — da se ne bih usudio navesti je ovdje kada ne bi ispunjavala onaj uvjet čijem ispunjenju mi težimo. Ona naime izvodi nagon iz potrebe za ponovnim uspostavljanjem nekog rani-jeg stanja.

Naravno, mislim na teoriju koju Platon u Simpozionu* izgovara riječima Aristofana i koja ne obrađuje samo po

33 Iako Weismann (1892) i ovu prednost poriče: »Oplodnja nipošto ne znači pomlađivan ie i obnavljanje života, ona uopće ne bi bila neophodna za produljenje života, ona nije ništa drugo nego jedan uređaj koji omogućuje spajanje dviju različitih nasljednih tendencija.« Ali kao učinak takvog spajanja, on ipak promatra porast varijabilnosti u živom biću.^,* Platonov i Xenophonov Symposion, Logos, Split, 1981, str. 38— —40.184drijetlo spolnog nagona nego i njegove najvažnije varijacije u odnosu na objekt.

»Jer davna naša narav ne bijaše ova, koja je sada, nego drugačija. Prjo naime bijahu tri ljudska roda, ne kao što sada dva: mi£ž)u i ženski, nego

bijaše još i treći zajednički od obojeg ovoga, ... mužkoženski rod bijaše naime tada...« Sve je međutim na tim ljudima bilo podvostru- čeno, oni su dakle imali četiri ruke i četiri noge, dva lica i dva spolovila. Zatim Zeusa nagovore da svakog čovjeka podijeli na dva dijela, »kakono oni, koji razsjecaju osko-ruše i koji hoće da jih suše ... Pošto bi ljudska narav tako razrezana, želeći svaka polovica da bude uz svoju polovicu grleći se rukama i privijajuć se jedno uz drugo želeći da se srastu,..

Trebamo li se, slijedeći mig pjesnika-filozofa, odvažiti na pretpostavku da se živa supstancija pri svom oživlja-

M Prof. Heinrichu Gompertzu (Beč) zahvaljujem na sljedećim naznakama o podrijetlu Platonovog mita koje djelomično ponavljam njegovim vlastitim riječima: Želim upozoriti na to da se bitno ista teorija također nalazi već u Upanišadama. U Brhad- ■Aranyaka Upanišadi, I, 4, 3 (Deussen, 60 Upanishads des Veda, str. 593), kaže se: »... Ali on (Atman, sebstvo ili Ja) također nije bio sretan; jer ne može imati veselja onaj tko je sam. I tako je on čeznuo za nekim drugim. A bijaše velik kao žena i muškarac kad se skupa zagrljeni drže. To svoje sebstvo podijeli on u dva dijela: tako nastadoše muž i žena. Zbog toga je ovo tijelo na seb- stvu poput neke polovice, naime, tako to objašnjava Yajnavalkya. I zbog toga ovaj prazan prostor ovdje ispunjava žena.«

Brhad-Aranyaka Upanišada je najstarija od svih Upanišada i nijedan kompetentni istraživač je ne bi datirao kasnije od oko 800. godine p. n. e. Pitanje, da li je moguća, premda samo posredna, ovisnost Platona o ovim indijskim mislima, ne želim, u suprotnosti s vladajućim mišljenjem, bezuvjetno osporiti, jer se ta mogućnost ne može u potpunosti odbaciti čak ni za učenje o selidbi duša. Takav utjecaj, čiji su posrednici najprije bili pita- gorejci, teško da bi ovom misaonom susretanju oduzelo nešto od njegove važnosti, jer Platon ne bi posvojio jednu takvu priču prenesenu na neki način iz orijentalnih izvora da se njemu samome nije otkrila istina sadržana u njoj.

U jednom članku K. Zieglera, »Menschen- und Weltwerden« ¡Postanak ljudi i svijeta/ (1913) autor se bavi sistematskim istraživanjem misli o kojima je ovdje riječ, poznatim prije Platona, ulazeći im u trag sve do predodžbi Babilonaca.182 184vanju raskida u male dijelove koji otada posredstvom seksualnih nagona streme svom ponovnom sjedinjenju? Nadalje, da ti nagoni, u kojima se nastavlja kemijski afinitet nežive materije, prolazeći kroz carstvo protista po-stepeno nadvladavaju poteškoće koje njihovim težnjama suprotstavlja okolina nabijena po život opasnim podražajima i koja ih prisiljava da stvore zaštitni sloj kore? I da ovi raspršeni djelići žive supstancije postižu tako vi- šestaničnost i da konačno kličnim stanicama prenose, u najkoncentriranijem obliku, nagon za sjedinjenjem? Mislim da na ovom mjestu valja prekinuti.

Ipak nećemo nastaviti bez nekoliko kritički promišlj e- nih riječi. Moglo bi se postaviti pitanje da li sam, i u kojoj mjeri, sam uvjeren u ovdje postavljene pretpostavke. Moj bi odgovor glasio da niti sam sam uvjeren, niti tražim od drugih da mi vjeruju. Točnije: ne znam koliko vjerujem u ove pretpostavke. Čini mi se da afektivni moment ovdje uopće ne treba uzeti u obzir. Čovjek se ipak može prepustiti jednom toku mišljenja, slijediti ga tamo kuda on vodi samo iz znanstvene znatiželje ili, ako se hoće, kao advocatus diaboli koji^z^og toga ipak nije potpisao ugovor sa samim đavlom. Ne poričem da treći korak u učenju o nagonima što ga ovdje poduzimam ne može polagati pravo na onu istu pouzdanost koju su imala oba ranija — proširenje pojma

seksualnosti i postavka narcizma. Do ovih inovacija došli smo izravnim prevođenjem promatranja u teoriju, što nije rezultiralo većim izvorima pogrešaka nego što se u takvim slučajevima očekuje. Tvrdnja o regresivnom karakteru nagona počiva doduše na promatranoj građi, naime na činjenicama prisile ponavljanja. No postoji mogućnost da sam precijenio nji-hovo značenje. Za tom idejom u svakom slučaju nije moguće ići drukčije nego više puta zaredom kombinirati činjenično stanje sa čistom spekulacijom, udaljavajući se pritom od promatranja. Zna se da će konačna posljedica biti tim nepouzdanija što se češće ovo tokom izgradnje teorije čini, ali se stupanj nesigurnosti ne može navesti. Pritom se može sretno doći do otkrića ili na sramotan186način pasti u zabludu. U takvom radu malo vjerujem u takozvanu intuiciju; to što ona navodno pruža prije mi izgleda kao uspjeh izvjesne nepristranosti intelekta. No čovjek je na žalost rijetko nepristran tamo gdje se radi o posljednjim stvarima, velikim problemima znanosti i života. Vjerujem da tu svakim od nas vladaju u dubokoj unutrašnjosti usađene sklonosti kojima nesvjesno u svojim spekulacijama idemo naruku. Pri tako dobrim razlozima za nepovjerenje ostaje nam samo hladna blagonaklonost prema rezultatima vlastitog misaonog napora. Žurim samo dodati da takva samokritika nipošto ne obavezuje na posebnu tolerantnost prema oprečnim mišljenjima. Neumoljivo se mogu odbaciti one teorije kojima proturječe već prvi koraci u analizi promatranja, ali pritom valja znati da je ispravnost teorije koje zastupamo ipak samo privremena. U ocjeni koju je naša spekulacija dala o nagonima života i smrti malo će nas smetati što se ovdje zbivaju tako začuđujući i nejasni procesi kao npr. jedan nagon istiskuje drugi ili se okreće od Ja k objektu, i tome slično. Ovo dolazi od činjenice da smo prisiljeni raditi sa znanstvenim terminima, a to znači sa vlastitim slikovitim jezikom svojstvenim psihologiji (točnije: dubinskoj psihologiji). Inače ne bismo uopće mogli opisati odgovarajuće procese, a čak ih zapravo ne bismo ni opazili. Nedostaci našeg opisa vjerojatno bi nestali kada bismo umjesto psiholoških termina mogli uvesti fiziološke ili kemijske. Ovi doduše također pripadaju jednom slikovitom jeziku, ali taj nam je već dulje vrijeme blizak, a možda je i jednostavniji.

S druge strane želimo da bude sasvim jasno da je nepouzdanost naše spekulacije porasla u visokom stupnju zbog toga što smo se morali poslužiti sadržajem biološke znanosti. Biologija je doista carstvo neograničenih mo-gućnosti te bi nas svojim objašnjenjima mogla u najvećoj mjeri iznenaditi, a mi nismo u stanju pogoditi kakve će nam odgovore na pitanja koja smo joj postavili pružiti nekoliko desetljeća kasnije. Možda upravo takve koji će otpuhnuti čitavu našu umjetnu građevinu sklopljenu od182 186hipoteza. Ako je tako, netko bi mogao upitati zašto se dakle poduhvaćamo radova kao što je ovaj i zašto ih uopće iznosimo u javnost. Pa dobro, odgovorit ću, zato jer ne mogu poreći da su mi se neke analogije, odnosi i veze učinile u tome vrijednima pažnje.35

VIIAko doista postoji takav opći karakter nagonS, prema kojem oni žele

iznova proizvesti neko ranije stanje, ne bismo se trebali čuditi što se toliki procesi u duševnom životu odvijaju neovisno o načelu ugode. Taj karakter imao bi udjela u svakom parcijalnom nagonu i u nje-

35 Ovdje ću dodati nekoliko riječi kako bih razjasnio našu terminologiju koja je tokom ovog istraživanja doživjela izvjestan napredak. Sto su »seksualni nagoni«, znali smo iz njihove veze sa spolovima i funkcijom razmnožavanja. Taj naziv smo zadržali kada su nas rezultati psihoanalize prisilili da olabavimo njihovu vezu s razmnožavanjem. S postavkom narcističkog libida i proširenjem pojma libiđ^na pojedinačne stanice preobrazio se seksualni nagon u eros ioji dijelove žive supstancije pokušava natjerati jedan drugome i držati ih zajedno; ono što se obično smatra seksualnim nagonima izgledalo nam ie kao dio tog erosa koji je okrenut objektu. Naša spekulacija sada promatra(^ros>cao nešto što djeluje od početka života i što kao ^nagon žiVotžj nastupa u opreci spram fjagorfa smrtiSj koji je nastao oživljavanjem anorganskog. Ona pokuSaVS-Tiješlfi zagonetku života pomoću pretpostavke o ova dva nagona koji se od prapočetka međusobno bore. Možda—je još teže sagledati promjenu koju je pretrpio pojam Ma-nagon^«. Isprva smo tako nazvali sve one nagonske ten- dencije-Roje nismo pobliže poznavali a koje su se mogle odvojiti od seksualnih nagona, usmjerenih na objekt; tako smo doveli Ja-nagone u opreku spram seksualnih nagona čiji je izraz libido. Kasnije smo se okrenuli analizi Ja i otkrili da je i jedan dio »Ja- -nagona« libidne prirode, naime onda kada uzima vlastito Ja za objekt. Sada smo dakle ove narcističke nagone samoodržanja morali pripisati libidnim seksualnim nagonima. Opreka između Ja- -nagona i seksualnih nagona preobrazila se sada u opreku između Ja-nagona i objektnih nagona, pri čemu su i jedni i drugi libidne prirode. Ali sada je na mjesto te opreke stupila nova, naime ona između libidnih (Ja- i objektnih) nagona i drugih nagona koji se mogu ustanoviti u Ja i možda dokazati u destruktivnim nagonima. Spekulacija je pretvorila ovu opreku u opreku nagoni života (eros) i nagona smrti.188govom bi posebnom slučaju utjecao na ponovno vraćanje u određenu točku na putu razvoja. No sve to nad čime načelo ugode još nije zavladalo ne mora stoga tom načelu biti i oprečno pa tako zadatak da se odredi odnos nagon-skih procesa ponavljanja prema vladavini načela ugode još nije riješen.

Spoznali smo da se jedna od najranijih i najvažnijih funkcija duševnog aparata sastoji u tome da »veže« ona nagonska uzbuđenja koja mu pritječu, da primarni proces koji u njima vlada zamijeni sekundarnim procesom i da njihovu energiju zaposjedanja koja se slobodno kreće preobrazi u pretežno mirujuće (toničko) zaposjednuće. Za vrijeme ove preobrazbe ne može se obraćati pažnja na razvoj neugode, ali time se ne ukida načelo ugode. Ta preobrazba se, štoviše, i događa u službi načela ugode; vezivanje je pripremni akt koji uvodi i osigurava vladavinu načela ugode.

Odvojimo funkciju i tendenciju oštrije nego smo to učinili prije. Načelo ugode u tom slučaju je tendencija koja stoji u službi funkcije kojoj pripada zadatak da duševni aparat u potpunosti oslobađa od uzbuđenja ili da iznos uzbuđenja u njemu održava konstantnim odnosno što je moguće nižim. Još se ne možemo sigurno odlučiti ni za jedno od ovih shvaćanja ali primjećujemo da tako određena funkcija ima udjela u najopćenitijoj težnji sveg ži- većega, težnji za povratkom u mir anorganskog svijeta. Svi smo iskusili da je najveća ugoda koju možemo doseći ugoda seksualnog akta, povezana s trenutnim gašenjem visoko poraslog uzbuđenja. Vezivanje nagonskog uzbuđenja bila bi međutim pripremna funkcija koja uzbuđenje treba pripremiti za njegovo konačno razrješenje u ugodi pražnjenja.

Unutar istog konteksta javlja se pitanje da li osjete ugode i neugode mogu na isti način stvoriti vezani kao i nevezani procesi uzbuđenja. Pokazuje se kao sasvim nedvojbeno da nevezani ili primarni procesi uzrokuju u oba smjera daleko intenzivnije osjete nego vezani ili sekun189darni procesi. Primarni procesi su i vremenski raniji, na početku duševnog života nema drugih, i možemo zaključiti da se načelo ugode ne bi moglo uspostaviti u kasnijim procesima kada ne bi bilo djelatno već u ovim primarnima. Došli smo tako do rezultata koji u osnovi nije jednostavan, a prema kojem se težnja za ugodom na početku duševnog života ispoljava daleko intenzivnije nego kasnije, ali ne tako neograničeno; i tu valja podnijeti česta ograničenja. U zrelijem dobu vladavina načela ugode daleko je čvršća, ali je to načelo jednako malo izbjeglo kroćenju kao i drugi nagoni uopće. U svakom slučaju, ono što omogućuje da na procesima uzbuđenja nastanu osjeti ugode i neugode mora jednako tako postojati kod sekundarnog procesa kao i kod primarnog.

Na ovom bi mjestu mogli započeti daljnja istraživanja. Naša svijest nam iznutra ne isporučuje samo osjete ugode i neugode, već i osjete neke osobite napetosti koji sami mogu biti ili ugodni ili neugodni. Da li su to sada vezani i nevezani energički procesi koje trebamo međusobno razlikovati pomoću ovih osjeta ili treba osjet napetosti dovesti u vezu s apsolutnom veličinom, eventualno s razinom zaposjednuća, dok niz ugoda-neugoda ukazuje na promjenu veličine zaposjednuća u danoj jedinici vremena? Mora nas također začuditi činjenica da nagoni života imaju više posla s našim unutrašnjim opažanjem, jer oni nastupaju tako da remete mir, neprestano donose sobom napetosti, uklanjanje kojih se osjeća kao ugoda, dok izgleda da nagoni smrti obavljaju svoj posao neupadljivo. Čini se da načelo ugode stoji upravo u službi nagoni smrti; ono svakako drži stražu i pred vanjskim podražajima u kojima obje vrste nagona vide opasnosti, ali u posebnom smislu ono nadzire porast podražaja koji dolaze iznutra, a koji otežavaju izvršenje životnog zadatka. Na ovo se nadovezuju nebrojena pitanja na koja zasad ne možemo odgovoriti. Mora se biti strpljiv, čekati na druga sredstva i povode za istraživanje. Isto tako valja ostati spreman da se iznova napusti put kojim smo neko vri190jeme išli kada izgleda da nas ne vodi ničem dobrom. Samo takvi vjernici koji od znanosti zahtijevaju da bude nadomjestak za napušteni katekizam zamjerat će istraživaču što nadograđuje ili čak mijenja svoje poglede. Što se ostaloga tiče, utjehu za sporo napredovanje naše spoznaje može nam pružiti pjesnik (Rückert u Makamen des Hariri /Makame Hariri ja u Rvickertovu prijevodu/):»Was man nicht erfliegen kann, muss man arhinken.Die Schrift sagt, es ist keine Sünde zu hinken.«(Što se ne može preletjeti, valja odšepati.No Pismo kaže, nije grijeh šepati.)Masovna psihologija analiza Ja(1921)IUVODSuprotnost individualne i socijalne, ili masovne, psihologije koja nam na prvi pogled može izgledati veoma važna, podrobnijim razmatranjem gubi podosta od svoje oštrine. Individualna je psihologija doduše usredotočena na po-

jedinačnog čovjeka i istražuje putove kojima ovaj pokušava doći do zadovoljenja svojih nagona, ali ona pritom samo rijetko, pod određenim izuzetnim uvjetima, dospijeva u situaciju da zanemari odnose tog pojedinca s drugim individuama. U duševnom se životu pojedinca drugi čovjek redovito pojavljuje kao uzor, kao objekt, kao pomoćnik i kao protivnik, tako da je individualna psihologija od samog početka istovremeno i socijalna psihologija, naravno u ovom proširenom, ali sasvim opravdanom smislu.

Odnos pojedinca prema njegovim roditeljima, braći i sestrama, prema njegovom ljubavnom objektu, njegovom učitelju i njegovom liječniku, dakle svi odnosi koji su dosad postali prvenstveni predmet psihoanalitičkog istra-živanja, mogu zahtijevati da ih se razmotri kao socijalne fenomene i tako doći u suprotnost s izvjesnim drugim procesima koje smo nazvali narcističkim, u kojima se zadovoljenje nagona uklanja utjecaju drugih osoba ili se tog utjecaja u potpunosti odriče. Suprotnost između socijalnih i narcističkih — Bleuler bi možda rekao: autistič- kih — duševnih akata posvema dakle pada unutar po-195ilručja individualne psihologije i nije u stanju odijeliti je od soci jalne ili masovne psihologije.

U spomenutim odnosima prema roditeljima, braći i sestrama, prema voljenoj osobi, prijatelju, prema učitelju i liječniku, na pojedinca utječe uvijek samo jedna jedina osoba ili pak mali broj osoba od kojih je svaka stekla kod njega silno značenje. Navikli smo međutim da te odnose, kada je riječ o socijalnoj ili masovnoj psihologiji zanemarimo, i da kao predmet istraživanja odijeljeno promatramo onaj utjecaj koji na pojedinca istodobno vrši veliki broj osoba s kojima je on na neki način povezan, premda mu oni u mnogo pogleda mogu biti strani. Masovna psihologija bavi se dakle pojedinim čovjekom kao članom plemena, naroda, kaste, staleža, institucije odnosno kao sastavnim dijelom jedne ljudske gomile koja se na izvjesno vrijeme u određenu svrhu organizira kao ma- sa. Nakon tog raskida jedne prirodno povezane cjeline više nije bilo teško pojave koje se pokazuju pod tim po-sebnim uvjetima sagledati kao očitovanje jednog posebnog, elementarnog nagona, socijalnog nagona — herd instinet, group mind — koji u drugim situacijama ne dolazi do izražaja. No s pravom bismo mogli prigovoriti da nam je teško momentu broja pripisati tako veliko značenje, kao da bi tek on bio u stanju u ljudskom duševnom životu probuditi novi nagon koji inače ne bi došao do izražaja. Naše se očekivanje stoga okrenulo drugim dvjema mogućnostima: da socijalni nagon ne može biti izvoran i nerastavljiv i da se počeci njegove tvorbe mogu pronaći u nekom užem krugu kao što je na primjer onaj porodice.

Masovna psihologija, premda se nalazi tek na svojim počecima, obuhvaća još nepregledno obilje pojedinačnih problema i postavlja istraživaču nebrojene zadatke koji do sada još niti jednom nisu međusobno dobro razlučeni. Puko grupiranje različitih formi tvorbe masa i opisivanje psihičkih fenomena koje te forme ispoljavaju, iziskuje golem napor u promatranju i izlaganju te je već omogućilo nastanak bogate literature. Tko usporedi ovu tanku knji196žicu s opsegom masovne psihologije, bez daljnjega će naslutiti da smo cijelu građu ovdje obradili tek u nekoliko točaka. I doista, samo će neka pitanja biti od posebnog interesa za dubinsko istraživanje psihoanalize.II

LE BONOV OPIS DUŠE MASAUmjesto definicijom, izgleda nam svrsishodni je započeti tako da ukažemo

na područje promatranih pojava i da izvučemo iz njega neke posebno upadljive i karakteristične činjenice na koje se može nadovezati naše istraživanje. Oboje ćemo postići uz pomoć izvoda iz Le Bonove Psihologije gomila,1 knjige koja je s pravom postala slavna.

Razjasnimo još jednom stanje stvari: Ako bi psihologija koja istražuje sklonosti, nagonske pobude, motive, namjere pojedinog čovjeka sve do njegova djelovanja, u odnosima s njegovim najbližima bez ostatka riješila svoje zadatke i razjasnila sve te sveze, našla bi se najednom pred novim zadatkom koji bi se neriješen postavio pred nju. Morala bi naime objasniti iznenađujuću činjenicu da taj individuum, koji joj je do sada bio razumljiv, pod određenim uvjetom sasvim drukčije osjeća, misli i djeluje nego što se od njega očekivalo; taj uvjet je uvrštenje pojedinca u gomilu ljudi koja je stekla svojstvo »psihološke mase«. Sto je to »masa«, otkuda ona stječe sposobnost da na tako odlučujući način utječe na duševni život pojedinca i u čemu se sastoji duševna promjena na koju ga ona prisiljava?

Zadatak je teorijske masovne psihologije odgovoriti na ta tri pitanja. Tom ćemo zadatku na najbolji način pristupiti očito tako da pođemo od trećeg pitanja. Upravo promatranje izmijenjenih reakcija pojedinca pruža građu masovnoj psihologijijjsvakom pokušaju razjašnjenja mora dakako prethoditi opis onoga što valja razjasniti.

1 Dr Gustave Le Bon, »Psihologija gomila«, Zagreb, 1920.197

Sada dajem riječ Le Bonu. On kaže (str. 14): »Činjenica, koja najviše udara u oči kod psihološke gomile je ova: makar kakvi su pojedinci, koji je sačinjavaju, makar kako su srodni ili nesrodni u načinu života, zanimanju, značaju ili inteligenciji, oni već samom činjenicom, koja ih je preobrazila u gomilu, dobivaju neku zajedničku dušu, kojom osjećaju, misle i rade na način sasvim različit od onoga, kojim bi mislio, osjećao i radio svaki od njih zasebno. Ima ideja, osjećaja, što nastaju ili se pretvaraju u djela samo kad su pojedinci u gomili. Psihološka je gomila privremeno biće, sastavljeno od heterogenih elemenata, koji su se na čas stopili, sasvim kao što i stanice, koje sačinjavaju neko živo tijelo, čine svojim udruženjem novo biće, koje očituje značajke, koje se uvelike razlikuju od onih, što ih ima svaka od tih stanica.«

Uzmemo li sebi slobodu da le Bonovo izlaganje prekidamo našim napomenama, ovdje ćemo ubaciti primjedbu: Ako su individue u masi* povezane u neko jedinstvo, onda svakako mora postojati nešto što ih međusobno povezuje i upravo bi to sredstvo povezivanja moglo biti ono što je karakteristično za masu. Le Bon međutim ne daje odgovor na to pitanje već se usredotočuje na promjenu koja se s individuumom zbiva u masi te je opisuje izrazima koji se dobro slažu s temeljnim pretpostavkama naše dubinske psihologije.

(isto, str. 15) »Lako je konstatirati, koliko se pojedinac u gomili razlikuje od izoliranoga pojedinca, no manje je lako otkriti razloge te različnosti«.

»Da se barem uzmognu razabrati ovi uzroci, valja se u prvom redu sjetiti one utvrde moderne psihologije, koja veli, da ne samo u organičkom životu, već i u funkcioniranju inteligencije igraju nesvjesni pojavi vrlo zamašnu ulogu. Svijesni život duha predočuje samo malen dijelak naprama njegovomu nesvjesnomu životu. Najsuptilniji analizator i najpronicavi posmatrač može otkriti samo

* Le Bonovo »foule« kao i kasnije »group« McDougalla, Freud prevodi pojmom »Masse« {masa). Ipak, sam McDougall pravi ovdje razliku i »ioule« prevodi kao »crowd« (gomila), (prim, prev.)198malen broj nesvijesnih pokretala, koja ga vode. Naša svi- jesna djela proizlaze iz nesvijesnog substrata, koji stvaraju u prvom redu utjecaji nasljedstva. Taj substrat obuhvata bezbrojne, od predaka baštinjene ostatke, koji sačinjavaju dušu plemena. Iza priznatih uzroka naših djela ima bez sumnje tajnih uzroka, koje ne priznajemo, no iza tajnih uzroka ima mnogo još tajnijih, koje i sami ne poznajemo. Naša svakidašnja djela nisu od veće česti drugo, nego efekat sakrivenih pokretala, koja i mi ne poznamo.«

U masi, misli Le Bon, poništavaju se individualne stečevine pojedinca i time nestaje njegova osebujnost. Ono rasno nesvjesno izbija van, heterogeno se utapa u homogenom. Rekli bismo da je psihička nadgradnja, tako raz-noliko razvijena kod pojedinca, sada odstranjena, da joj je oduzeta moć i da je na vidjelo izašao (učinjen djelatnim) ogoljeli, u svima istovrstan, nesvjesni fundament. ^ Na taj način nastaje prosječni karakter masovnih individua. No Le Bon nalazi da oni pokazuju i nova svojstva koja prije nisu posjedovali, a razlog tomu traži u tri različita momenta.

(isto, str. 16) »Prvi se sastoji u tom, što pojedinac u gomili već zbog samoga broja dobiva osjećaj nesavladive moći, koji mu dopušta, da se predaje nagonima, koje bi sam obuzdao. On će se s tim manje trsiti, da ih obuzda, što je gomila bezimena, a dosljedno tomu i neodgovorna; osjećaja odgovornosti, koji uvijek sputava pojedinca, potpuno nestaje«.

S naše točke gledišta ne bismo trebali pridavati isuvi- še veliku važnost pojavljivanja novih svojstava ^Dovoljno bi nam bilo reći da individuum u masi biva doveden u takve uvjete koji mu dopuštaju da odbaci potiskivanje svojih nesvjesnih nagonskih pobuda. Prividno nova svojstva koja on u tom slučaju pokazuje, upravo su ispoljavanja tog nesvjesnog u kojem je kao pre-dispozicija sadržano sve zlo ljudske duše; gubitak savjesti, odnosno osjećaja odgovornosti, do čega dolazi pod tim okolnostima^e pričinjava nikakvu poteškoću našem189razumijevanju. Odavno smo već ustvrdili da je »socijalni ilrah« srž takozvane savjesti.2

(isto, str. 16) »Drugi uzrok: zaraza, jednako upliva, da odredi kod gomila očitovanje specijalnih karaktera, a u Isto vrijeme i njihovu orjentaciju. Zaraza je pojav, koji se može lako utvrditi, ali ne i objasniti, a koji valja pripojiti hlpnotičkim pojavima, koje ćemo sada istražiti. U gomili Je svaki osjećaj, svaki čin zarazan i to tako zarazan, da pojedinac vrlo lako žrtvuje interes zajedničkoj probiti. To je podobnost, koja je u opreci s prirodom čovjeka i za koju on nije podoban, već ako se nalazi u gomili«.

Na ovom posljednjem stavu kasnije ćemo utemeljiti Jednu važnu pretpostavku.

(isto, str. 16) »Treći uzrok, a taj je najvažniji, određuje, u pojedincima u gomili specijalne karaktere, koji su ponekad sasvim oprečni od karaktera izoliranog pojedinca. Moću da govorim o sugestivnosti, kojoj je gore spomenuta zaraza pukim rezultatom.

Da se taj pojav shvati, valja držati na umu izvjesna nova otkrića fiziologije. Danas već znamo, da se raznim postupcima može pojedinac dovesti u takvo stanje, da izgubi svu svoju svijesnu osobnost i da se pokorava svim sugesti-jama operateura, koji mu ju je oteo, te da čini djela, koja su najoprečnija

njegovomu značaju i navikama. Vrlo pomna istraživanja očito dokazuju, da pojedinac, koji već neko vrijeme tone u burnoj gomili, dolazi doskora — usli-jed struja, koje iz nje naviru ili iz sasvim drugih uzroka, koje mi ne poznajemo — u neko posebno stanje, koje u mnogom naliči na neku opčinjenost, u kojoj se nalazi

2 Izvjesna razlika između naših i Le Bonovih pogleda dolazi do izražaja u činjenici da se njegov pojam nesvjesnog ne slaže u potpunosti s pojmom nesvjesnog koji je prihvatila psihoanaliza. Nesvjesno u Le Bona sadrži prije svega najdublje oznake duše rase koju individualna psihoanaliza zapravo ne uzima u obzir. Mi, doduše, ne poričemo da je jezgra Ja (Ono, kako sam to kasnije nazvao) kojoj pripada »arhajska baština« ljudske duše nesvjesna, ali osim toga razlikujemo »potisnuto nesvjesno« koje je proizašlo iz jednog dijela te baštine. Tog pojma potisnutog u Le Bona nema.200hipnotizirani, kad je u rukama hipnotizera ... Svijesne je osobnosti potpuno nestalo, izgubila se sva volja i prosuđivanje. Svi osjećaji i misli orientiraju se u smjeru, što ga hipnotizer odredi.«

»Gotovo u ovakvom se stanju nalazi i pojedinac, koji je dijelom psihološke gomile. On nije više svijestan svojih djela. Kod njega, kao i kod hipnotizovanoga, izvjesne su podobnosti uništene, a druge se mogu dovesti do stepena krajnje eksaltacije. Pod dojmom sugestije on će se s neodoljivom žestinom baciti na vršenje izvjesnih čina. Ova je žestina još neodoljivija kod gomila, nego kod hipnotizo- vanog bića, jer sugestija, koja je ista za sve pojedince, sve više raste, postajući uzajamna«.

(isto, str. 17) »Prema tomu: nestajanje svijesne osobnosti, prevlast nesvijesne osobnosti, orientacija osjećaja i ideja u istom smislu sugestijom i zarazom, težnja, da se sugerirane ideje neposredno prometnu u djela, ovo su glavne značajke pojedinca u gomili. On nije više onaj, koji je bio, on je postao automatom, koga više ne vodi njegova volja«.

Taj odlomak sam tako opširno naveo kako bih potkrijepio tvrdnju da Le Bon stanje individuuma u masi doista proglašava hipnotičkim, dakle, da se tu ne radi tek o pukoj usporedbi. Nije nam namjera da ovdje ukažemo na neko proturječje, već želimo samo istaknuti da posljednja dva uzroka promjene pojedinca u masi, zaraza i povišena sugestivnost, očigledno nisu istovrsni jer zaraza zapravo također može biti jedno očitovanje sugestivnosti. Ni djelovanja obaju tih momenata u tekstu Le Bona ne izgledaju oštro razdvojena. Njegovo ćemo stajalište možda najbolje protumačiti ako zarazu dovedemo u vezu s djelovanjem koje pojedini članovi mase vrše jedan na drugoga, a izvor pojava sugestije u masi, izjednačenih s fenomenima hipnotičkog utjecaja, potražimo na drugom mjestu? Ali na kojem? Mora nas uznemiriti osjećaj nepotpunosti kada otkrijemo da jedan od glavnih elemenata ove analogije, osoba koja u masi zamjenjuje hipnotizera, u Le Bonovom izlaganju nije ni spomenuta. Ipak, on pra201vi razliku između tog fascinirajućeg utjecaja, ostavljenog u tami, i zaraznog djelovanja koje pojedinci vrše jedan na drugoga i kojim se pojačava izvorna sugestija.

Navodim još jedno gledište važno za razumijevanje individuuma u masi: (isto, str. 17) »Već i samom činjenicom, da je dijelom organizirane gomile, silazi čovjek za više stepenica niz ljestve civilizacije. Izoliran je možda bio kulturno biće, u gomili je barbar, to jest igračka nagona. U njega je spontanost, žestina, divljaštvo, a i zanos i junaštvo primitivnih bića«. On se

zatim osobito zadržava na smanjenju intelektualne sposobnosti koje pojedinac doživljava svojim ulaskom u masu.3

Ostavimo sada pojedinca i okrenimo se opisu duše masa kako ga je dao Le Bon. Nema u njoj niti jedne crte čije bi izvođenje ili smještaj psihoanalitičaru pričinjavali poteškoće. Sam Le Bon naznačuje nam put ukazujući na podudarnost s duševnim životom primitivaca i djece, (isto, stjr. 19)

Masa je impulzivna, prevrtljiva i razdražljiva. Ona je skoro isključivo vođena nesvjesnim.4 Impulsi kojima se masa pokorava mogu, već prema okolnostima, biti plemeniti ili okrutni, herojski ili kukavički, ali su u svakom slučaju tako imperativni da ih ne može prevladati osobni interes, pa čak ni interes samoodržanja, (isto, str. 20). Ništa kod nje nije unaprijed smišljeno. Iako strasno žudi za mnogim stvarima, ne čini to na duži rok jer je nespo-sobna za ustrajnost. Ona ne podnosi nikakvu odgodu između svoje žudnje i ozbiljenja žuđenog. Ona ima osjećaj svemoći, a za individuuma u masi nestaje pojam nemogućeg.5

3 Usp. Schillerov dvostih:»Jeder, sieht man ihn einzeln, ist leidlich klug und verständig; bind sie in corpore, gleich wird euch ein Dummkopf daraus.« /Svatko, promatran za sebe, podnošljive je pameti i razbora; Kad su in corpore, eto vam najednom glupaka./4 Ovdje Le Bon nesvjesno upotrebljava ispravno u deskriptivnom smislu, dakle kada ono ne znači samo »potisnuto«.5 Usp. Totem i tabu (1912-13), III, 'Animizam, magija i svemoć202

Masa je izuzetno podložna utjecajima, lakovjerna je, nekritična i za nju ne postoji nevjerojatno. Ona misli u slikama koje jedna drugu asocijativno izazivaju onako kao što se kod individuuma javljaju u stanjima slobodnog fantaziranja i nema te razumne instancije koja bi mogla donijeti sud o podudaranju tih slika sa zbiljom. Osjećaji mase uvijek su vrlo jednostavni i pretjerano zaneseni. Masa dakle ne poznaje ni dvojbu ni neizvjesnost.6

Ona odmah ide do krajnosti: izrečena sumnja kod nje se smjesta pretvara u nepobitnu izvjesnost; klica antipatije postaje divlja mržnja (isto, str. 28)7

Masu, i samu sklonu svim ekstremima, uzbuđuju samo prekomjerni podražaji. Tko želi djelovati na nju, ne treba logički odmjeravati svoje argumente, već mora slikati najsnažnijim bojama, pretjerivati i vazda ponavljati isto.

Kako masa ne dvoji u pogledu istinitog ili lažnog i pritom je svjesna svoje velike snage, ona je jednako netolerantna kao što je i podložna autoritetu. Ona respektira silu a dobrota, u kojoj vidi samo jednu vrstu slabosti, tek umjereno može utjecati na nju. Snaga, pa čak i s&mo nasilje, ono je što zahtijeva od svojih junaka. Ona hoće

' U tumačenju snova kojima svakako zahvaljujemo najbolji dio našeg znanja o nesvjesnom duševnom životu mi slijedimo tehničko pravilo prema kojem zanemarujemo sumnju i nesigurnost u prepričavanju sna i sa svakim elementom manifestnog sna postupamo kao da je posve pouzdan. Sumnju i nesigurnost pripisujemo djelovanju cenzure kojoj podliježe rad sna i pretpostavljamo da primarne misli sna ne poznaju sumnju i nesigurnost kao kritičke procese. One se naravno mogu, poput svega drugoga, pojaviti u dnevnim ostacima koji vode snu. (V. Tumačenje snova II, Novi Sad, 1981, str. 168—9.)

7 Slično ekstremno i neumjereno pojačanje svih osjećaja pripada i afektivnosti djeteta te se iznova može naći u životu snova gdje će, zahvaljujući izoliranju pojedinih osjećaja u nesvjesnom, tiha ljutnja u toku dana doći u snu do izražaja kao želja za smrću okrivljene osobe ili će bilo koje blago iskušenje postati poticaj da se u snu prikaže zločinačka radnja. U vezi s tom činjenicom dr Hans Sachs je zgodno primijetio: »Ono što nam je san otkrio u odnosima prema sadašnjosti (realnosti) potražićemo i u svesti, i ne smemo se čuditi ako onda čudovište koje smo našli pod uveličavajućim staklom analize — ponovo nađemo kao sitnu infuzoriju,« (V. Tumačenje snova II, str. 270.)203da se njome vlada, da je se tlači i da se boji svojih gospodara. U osnovi je posve konzervativna te gaji duboku odvratnost prema svakoj novini i napretku pokazujući ujedno neograničeno strahopoštovanje prema tradiciji, (isto, str. 31)

U svrhu ispravne presude o ćudorednosti masa nužno je uzeti u obzir da u skupnom bivstvovanju individua u masi nestaju sve individualne zapreke i da se svi okrutni, brutalni, destruktivni instinkti koji kao ostaci iz pradavnog doba drijemaju u pojedincu, bude, slobodno se predajući nagonskom zadovoljenju. Ali mase su i pod utjecajem sugestije sposobne za visoka postignuća u odricanju, nesebičnosti i predanosti nekom idealu. Dok je osobna korist kod izoliranog individuuma u priličnoj mjeri jedini pokretač, kada se radi o masama, ona rijetko kada ima prednost. Može se govoriti o nekom oćudoređenju pojedinca u masi (isto, 31). Dok je intelektualna sposobnost mase uvijek duboko ispod one pojedinca, njeno etičko držanje u stanju je daleko nadvisiti taj nivo kao što može i duboko pasti ispod njega.

Neke druge crte Le Bonova opisa bacaju jasno svjetlo na opravdanost poistovjećenja duše masa s dušom primitivnih ljudi. U masa mogu i najoprečnije ideje postojati jedna pored druge i međusobno se podnositi, a da iz njihova logičkog proturječja ne izbije sukob. Isto se događa i u nesvjesnom duševnom životu pojedinaca, djece i neu- rotičara, što je psihoanaliza već odavno dokazala.8

Masa nadalje podliježe istinski magičnoj moći riječi koje u duši mase ne samo da izazivaju najstrašnije oluje,

' U malog djeteta, na primjer, ambivalentni osjećajni stavovi prema njemu najbližim osobama dugo vremena postoje jedan pored drugoga a da ni jedan od njih ne smeta izražavanju drugoga, njemu oprečnoga. Dođu li oni na koncu ipak u sukob, on se često razriješi tako da dijete mijenja objekt i jedan od ambivalentnih osjećaja pomiče na zamjenski objekt. Iz povijesti razvoja jedne neuroze u odraslog čovjeka moguće je saznati da se jedan potisnuti osjećaj često dugo vremena nastavlja u nesvjesnim ili čak svjesnim fantazijama čiji se sadržaj, naravno, izravno protivi nekoj vladajućoj težnji, a da zbog te suprotnosti Ja204već su ih u stanju i utišati (isto, str. 58). »Razum i argumenti ne bi se mogli boriti protiv izvjesnih riječi i izvjesnih formula. One se s tolikom pobožnošću izriču pred gomilama i čim su izrečene, lica se napune počitanja i glave se prigibaju. Mnogi ih smatraju kao sile prirode, kao nadnaravne moći«, (isto, str. 58) Ovdje je samo potrebno prisjetiti se tabua imena u primitivaca i magijskih sila koje oni pripisuju imenima i riječima.®

I konačno: Mase nikada nisu upoznale žeđ za istinom. One traže iluzije kojih se ne mogu odreći. Nestvarno u njih uvijek ima prednost pred stvarnim,

a nezbiljsko utječe na njih skoro jednako snažno kao i zbiljsko. Mase pokazuju vidljivu tendenciju da ovdje ne prave nikakvu razliku (isto, str. 38).

Pokazali smo da je ta prevlast fantazijskog života i iluzije nošene neispunjenom željom odlučujući moment u psihologiji neuroza. Pronašli smo da za neurotičare ne važi obična objektivna stvarnost već ona psihička. Histe- rički simptom temelji se na fantaziji umjesto na ponavljanju zbiljskog doživljaja; prisilnoneurotička svijest o krivnji počiva na činjenici postojanja zle namjere koja nikada nije ostvarena. Doista, kao u snu i hipnozi, u duševnoj aktivnosti mase provjera stvarnosti povlači se pred jačinom afektivno zaposjednutih željnih pobuda.ne istupi protiv onoga što je samo odbacilo. Fantazija se prilično dugo tolerira sve dok najednom, obično uslijed porasta njenog afektivnog zaposjednuća, ne izbije sukob između nje i Ja sa svim posljedicama koje sobom nosi.

U napredovanju razvoja od djeteta do zrelog odraslog čovjeka općenito dolazi do sve obuhvatnije integracije ličnosti, do jednog sažimanja pojedinačnih nagonskih pobuda i težnji koji su u njoj narasli neovisno jedni od drugih. Analogan proces poznat nam je već odavno na području seksualnog života kao sažimanje svih seksualnih nagona u definitivnu genitalnu organizacija. (Tri rasprave o seksualnoj teoriji, 1905.) Da unifikacija Ja može uostalom doživjeti iste smetnje kao i libido pokazuju mnogobrojni, vrlo po znati primjeri, kao recimo slučaj onih prirodoznanstvenika koji su zadržali svoje vjerovanje u Bibliju i si. Različite mogućnosti jednog kasnijeg raspada Ja predstavljaju posebno poglavlje psihopatologije.

' V. Totem i tabu.205

Ono što Le Bon kaže o vođama mas§. nije toliko iscrpno i ne omogućuje da se u tom pogledu jasno rasvijetli zakonomjernost. On misli da se živa bića, čim se skupe u izvjesnom broju, neovisno o tome da li je u pitanju životinjsko stado ili ljudska gomila, instinktivno podvrgavaju autoritetu nekog poglavara (isto, str. 67). Masa je poslušno krdo koje nije u stanju živjeti bez gospodara. Ona ima toliku žeđ za potčinjavanjem da se instinktivno pokorava svakome tko se proglasi njenim gospodarom.

Premda potreba mase izlazi ususret vođi ipak on sam, svojim osobnim svojstvima, mora odgovarati toj potrebi. On mora biti sam opčinjen snažnom vjerom (u neku ideju) kako bi u masi probudio vjeru; on mora posjedovati snažnu volju koja imponira i koju će bezvoljna masa preuzeti od njega. Le Bon zatim raspravlja o različitim vrstama vođa i sredstvima kojima oni djeluju na mase. U cjelini gledano, za njega vođe mogu steći svoju važnost posredstvom ideja kojima su sami opčinjeni.

Tim idejama, kao i vođama, pripisuje on osim toga tajnovitu, neodoljivu moć koju naziva »prestige«. Prestiž je neka vrsta vladavine koju nad nama vrši neki individuum, neko djelo ili neka ideja. Ona paralizira svu našu sposobnost kritike ispunjavajući nas divljenjem i poštovanjem. Čini se da izaziva osjećaj sličan opčinjenosti hipnozom (isto, str. 74).

Le Bon razlikuje stečeni ili umjetni i osobni prestiž. Ovaj prvi ljudima daje ime, bogatstvo i ugled dok ideje, umjetnička djela i tome slično do prestiža dolaze posredstvom tradicije. Kako u svim slučajevima zahvaća u prošlost, malo će nam pružiti za razumijevanje svog zagonetnog utjecaja. Osobni prestiž hvata se rijetkih osoba koje posredstvom njega postaju vođe te omogućuju da im se sve potčinjava kao pod utjecajem nekog magnetičkog čarobnjaka. Ipak, svaki prestiž ovisi o uspjehu te se s neuspjehom gubi (isto, str. 79).

Ne dobija se utisak da je kod Le Bona uloga vođa i naglašavanje prestiža ispravno usklađeno s njegovim tako sjajno iznesenim opisom duše masa.206IIIDRUGE OCJENE KOLEKTIVNOG DUŠEVNOG ŽIVOTA

Le Bonovim prikazom poslužili smo se kao uvodom zato što se u naglašavanju nesvjesnog duševnog života njegov pristup tako dobro podudara s našom vlastitom psihologijom. Sada međutim moramo dodati da zapravo ni jedna od tvrdnji ovog autora ne donosi ništa novo. Sve ono loše i ponižavajuće što on govori o manifestacijama duše masa prije njega su već rekli, jednako određeno i s jednakim neprijateljstvom, drugi, i jednoglasno je od najstarijih vremena literature ponavljano u djelima mislilaca, državnika i pjesnika.10 Oba stava koja sadrže najvažnije poglede Le Bona, onaj o kolektivnom zapreče- nju intelektualne sposobnosti i onaj o porastu afektivnosti u masi, kratko prije toga već je formulirao Sighele." U osnovi kao vlastiti Le Bonov prilog ostaju samo dva momenta: gledište nesvjesnog i usporedba s duševnim životom primitivnih ljudi. Obje teme su, naravno, i prije njega mnogo puta bile dodirnute.

štoviše, opis i ocjena duše masa kako ih daju Le Bon i drugi nipošto nije ostala neosporena. Nema dvojbe da su svi upravo opisani fenomeni duše masa bili ispravno uočeni, ali je moguće prepoznati i druge manifestacije tvorbe masa koje djeluju upravo u suprotnom smislu i na temelju kojih se duši masa mora dati daleko viša ocjena.

Le Bon je također bio spreman priznati da ćudorednost mase pod određenim okolnostima može biti viša od ćudo- rednosti pojedinaca od kojih je ona sastavljena i da su samo kolektivi sposobni za visoku nesebičnost i predanost.

»Osobna probit rijetko je moćan poriv kod gomila, dok je gotovo isključivom pobudom izoliranoga pojedinca«, (isto, str. 32).

10 Usp. sadržaj i bibliografiju u B. Krašković ml. (1915).11 V. Walter Moede (1915).

207Drugi autori ističu da je općenito tek društvo to što pojedincu propisuje

norme ćudorednosti, dok pojedinac u pravilu na ovaj ili onaj način zaostaje za tim visokim zahtjevima. Ili, da u izuzetnim slučajevima u kolektivu nastaje fenomen oduševljenja koji je omogućio masama da izvrše veličanstvena djela.

Što se tiče intelektualnog stvaranja, ostaje doduše činjenica da su velike odluke misaonog rada, važna otkrića, rješenja problema, mogući samo pojedincu koji radi u samoći. Ali duša mase je također sposobna za genijalna duhovna ostvarenja, kao što dokazuje prije svega sam jezik, a zatim i narodna pjesma, folklor i drugo. Osim toga ostaje dakako pitanje koliko je pojedinačni mislilac ili pjesnik dužan zahvaliti poticajima mase u kojoj živi, odnosno, nije li on tek dovršilac jednog duševnog rada u kojem su istodobno surađivali i drugi.

S obzirom na ovako temeljita proturječja, čini se da bi rad na psihologiji masa morao ostati bez rezultata. Ipak, lako je pronaći izlaz koji obećava nadu. Vjerojatno su pod pojmom »masa« sabrane veoma različite tvorbe koje bi trebalo razlikovati. Navodi Sighelea, Le Bona i drugih odnose se na mase koje su kratkog vijeka, sastavljene od raznovrsnih individua naglo okupljenih oko nekog prolaznog interesa. Očigledno je da ,su na njihove opise utjecale značajke revolucionarnih masa, a naročito mase velike francuske revolucije.

Suprotne tvrdnje dolaze od ocjene onih stabilnih masa ili udruženja u kojima ljudi provode svoj život i koje se otjelovljuju u društvenim institucijama. Mase prve vrste odnose se prema masama druge kao kratki ali visoki valovi prema otegnutom gibanju mora.

McDougall koji u svojoj knjizi The Group Mind. (1920) polazi od istog, gore spomenutog proturječja, nalazi njegovo razrješenje u momentu organizacije. U najjednostavnijem slučaju masa (group), kaže on, ili uopće ne posjeduje nikakvu organizaciju, ili je ta jedva vrijedna spomena. Takvu masu on opisuje kao gomilu (crowd). Ipak, on priznaje da se gomila ljudi teško može skupiti a da208se u njoj ne obrazuju barem prvi počeci neke organizacije i da je upravo na tim jednostavnim masama osobito lako prepoznati mnoge temeljne činjenice kolektivne psihologije (isto, str. 22). Uvjet koji mora biti zadovoljen da bi se iz slučajno skupljenih članova neke gomile ljudi obrazovalo nešto takvo kao što je masa u psihološkom smislu sastoji se u tome da ovi pojedinci moraju među sobom imati nešto zajedničko, zajednički interes na nekom objektu, istovrsnu osjećajnu sklonost u određenoj situaciji i (ja bih umetnuo: zbog toga) izvjesni stupanj sposobnosti da jedan na drugoga utječu. (»Some degree of reciprocal influence between the members of the group.«) (isto, str. 23). Što su jači ti zajednički elementi (»this mental homogeneity«), tim lakše se od pojedinca obrazuje psihološka masa i tim su izraženije manifestacije »duše masa«.

Najupadljiviji i ujedno najvažniji fenomen tvorbe mase sada je porast afektivnosti (»exaltation or intensification of emotion«) izazvan u svakom pojedincu (isto, str. 24). Može se reći, misli McDougall, da ljudski afekti teško mogu u drugim uvjetima doseći tako visok stupanj koji postižu u masi i da za sudionike predstavljaju izuzetan doživljaj užitka kada se mogu tako neobuzdano predati svojim strastima i pritom se stopiti s masom napuštajući osjećaj vlastitog individualnog ograničenja. To uzajamno zanosno poticanje individua objašnjava McDougall na osnovi, kako je on to nazvao »principle of direct induction of emotion by way of the primitive sympathetic response« (isto, str. 25), dakle pomoću nama već poznate osjećajne zaraze. Zapravo se radi o tome da su opaženi znaci nekog afektivnog stanja takvi da u onoga tko ih opaža izazivaju isti afekt. Ta je automatska prisila tim jača što je veći broj osoba u mogućnosti da istovremeno zamijeti isti afekt. Pojedinac gubi svoju kritičku sposobnost i prepušta se tom afektu. Ali pritom on povisuje uzbuđenje onih koji su na njega djelovali i tako, posredstvom uzajamne indukcije, raste afektivni naboj pojedinca. Ovdje je očigledno na djelu nešto poput prisile koja204 208tjera da se čini isto što i drugi i da se ostane u suglasnosti s mnogima. Grublji i jednostavniji osjećaji imaju više izgleda da se na takav način prošire u masi (isto, str. 39).

Taj mehanizam porasta afektivnosti potpomažu i drugi utjecaji koji dolaze od mase. Masa na pojedinca ostavlja utisak neograničene moći i nesavladive opasnosti. Ona se za trenutak postavlja na mjesto cjelokupnog ljudskog društva koje je nosilac autoriteta, čijih se kazni čovjek plaši i kojemu za volju si je nametnuo tako mnogo zapreka. Očigledno je opasno protusloviti joj i sigurnije je slijediti primjer koji se uokolo pokazuje, pa makar bilo potrebno i »s vukovima zavijati«. U pokornosti novom autoritetu čovjek može svoju raniju »savjest« isključiti iz djelovanja i pritom popustiti privlačnosti dobitka

ugode do kojeg sigurno dolazi ukidanjem svojih zapreka. U cjelini dakle nije tako čudno vidjeti pojedinca kako u masi čini ili odobrava stvari kojih bi se u svojim uobičajenim životnim uvjetima klonio te se čak sami možemo nadati da ćemo na taj način rasvijetliti dio tame koja se obično prekriva zagonetnom riječju »sugestija«.

McDougall ne proturječi ni stavu o kolektivnom zapre- čenju inteligencije u masi (isto, str. 41). On kaže da umovi niže inteligencije povlače na svoj nivo one s višom inteligencijom. Ovi potonji bivaju sputani u svojoj djelatnosti zato što porast afektivnosti općenito stvara nepovoljne uvjete za korektan duhovni rad, nadalje stoga što su pojedinci zastrašeni masom te njihov misaoni rad nije slobodan i napokon zbog toga što je u svakog pojedinca umanjena svijest o odgovornosti za ono što čini.

Cjelokupna ocjena koju McDougall izriče o psihičkom djelovanju jednostavne »neorganizirane« mase nije ništa povoljnija od Le Bonove. Takva masa je (isto, str. 45): odveć razdražljiva, impulzivna, strasna, prevrtljiva, in- konzekventna, neodlučna i pritom spremna da u svojim djelima ide do krajnosti; ona prihvaća samo grublje strasti i jednostavnije osjećaje, izuzetno je sugestibilna, lakomislena u svojim odlukama, nagla u sudovima, koje do210nosi, u stanju je prihvatiti samo najjednostavnije i naj- nepotpunije zaključke i argumente, savitljiva je i povodljiva, bez samosvijesti, samopoštovanja i osjećaja odgovornosti ali spremna da se, svjesna svoje snage, oduševljeno prepusti svim nedjelima koja možemo očekivati samo od neke apsolutne i neodgovorne sile. Ona se dakle ponaša poput neodgojenog djeteta ili pak strasnog, nekontroliranog divljaka u njemu stranoj situaciji; u najgorim slučajevima njeno je ponašanje sličnije ponašanju čopora divljih životinja nego ljudskih bića.

Kako McDougall ponašanje visoko organiziranih masa suprotstavlja onom ovdje opisanom, bit će nam osobito zanimljivo saznati u čemu se ta organizacija sastoji i koji momenti je stvaraju. Autor nabraja pet tih »principal conditions« za podizanje duševnog života mase na viši nivo.

Prvi i temeljni uvjet je izvjesni stupanj kontinuiteta u postojanju mase. On može biti materijalan i formalan; o prvome je riječ kada se iste osobe dulje vrijeme zadržavaju u masi, a o drugome kada su u strukturi mase stvoreni određeni položaji na kojima se ljudi uzastopce smjenjuju.

Drugi uvjet je da se u pojedincu mase obrazovala određena predodžba o prirodi, funkciji, sposobnostima i zahtjevima mase, na temelju čega u njemu može nastati osjećajni odnos prema cjelini mase.

Treći, da je masa dovedena u vezu s drugim, njoj sličnim, ali ipak u mnogim točkama različitim masama i da je taj odnos otprilike rivalski.

Četvrti, da masa posjeduje tradicije, običaje i stavove, a osobito takve koji su u vezi s međusobnim odnosom njenih članova.

Peti, da u masi postoji raščlanjenost koja se izražava u specijalizaciji i diferencijaciji funkcija koje pripadaju pojedincu.

Zajedno s ispunjenjem tih uvjeta, prema McDougallo- vom mišljenju, ukidaju se psihički nedostaci mase. Kolektivno sniženje intelektualne sposobnosti sprečava se211time što masa rješavanje intelektualnih zadataka prepušta pojedincu.

Izgleda nam da se uvjet koji je McDougall označio kao »organizaciju« mase može s punim pravom opisati na drukčiji način. Zadatak se sastoji u

tome da se masi pribave upravo ona svojstva koja su bila karakteristična za individuuma a koja je on izgubio u procesu stvaranja mase. Individuum je naime imao — izvan primitivne mase — svoj kontinuitet, svoju samosvijest, svoje tradicije i navike, svoju posebnu funkciju i određen položaj te se držao po strani od svojih rivala. Tu je svoju sposobnost ulaskom u »neorganiziranu« masu na neko vrijeme izgubio. Priznamo li da je naš cilj snabdjeti masu atributima individuuma, valja nam upozoriti na sadržajnu primjedbu W. Trottera12 koji u sklonosti k obrazovanju mase vidi biološki nastavak višestaničnosti svih viših organizama."IVSUGESTIJA I LIBIDO

Pošli smo od temeljne činjenice da pojedinac unutar mase doživljava posredstvom njenog utjecaja jednu često dubokosežnu promjenu svoje duševne djelatnosti. Njegova afektivnost izuzetno raste, njegova se intelektualna sposobnost zamjetno ograničava a oba procesa idu u smjeru izravnanja s drugim individuama mase što predstavlja uspjeh koji se može postići samo ukidanjem svakom pojedincu svojstvenih nagonskih zapreka i odricanjem od posebnih oblika ostvarenja njegovih sklonosti. Čuli smo da se te često neželjene posljedice barem djelomično mogu spriječiti višom »organizacijom« masa ali temeljna12 Instincts oi the Herđ in Peace and War (1916).

11 /Dodatak 1923/ U suprotnosti s jednom inače punom razumijevanja i oštroumnom kritikom ovoga rada koju je dao Hans Kel- sen (1922), ne mogu dopustiti da bi jedno takvo opremanje »dušemasa« organizacijom značilo njeno hipostaziranje, tj. priznanje neovisnosti o duševnim procesima u individuumu.212činjenica psihologije masa, oba stava o porastu afektiv- nosti i zaprečenju mišljenja, nije time osporena! Naš interes sada ide za tim da se pronađe psihološko razjašnjenje promjene koju pojedinac doživljava u masi.

Racionalni momenti, kao naprijed spomenuto zastrašivanje pojedinca, dakle akcija njegovog nagona samoodržanja, očigledno ne pokrivaju fenomene koje valja promatrati. Ono što nam autori inače nude kao objašnjenje o sociologiji i masovnoj psihologiji uvijek je, premda se javlja pod različitim imenima, ono isto: čarobna riječ sugestija. U Tardea ona se naziva oponašanje, ali moramo dati za pravo jednom autoru koji nas upozorava da oponašanje potpada pod pojam sugestije i da je upravo njena posljedica.14 U Le Bona sve začudno u socijalnim pojavama svedeno je na dva faktora: uzajamnu sugestiju pojedinca i prestiž vođe. Ali prestiž dolazi do izražaja samo kada djeluje na izazivanju sugestije. U McDougalla bismo na trenutak mogli steći dojam da njegovo načelo »primarne afektivne indukcije« čini pretpostavku sugestije suvišnom. Ali ako podrobnije razmislimo ipak moramo uvidjeti da nam to načelo ne govori ništa više od tvrdnji o »oponašanju« ili »zarazi«, osim što odlučnije naglašava afektivni moment|U nama nedvojbeno postoji tendencija prema kojoj mi, opažajući znake afektivnog stanja u nekog drugog, sami padamo u isti afekt, ali nam isto tako uspijeva da se toj tendenciji suprotstavimo, da se odupremo afektu, odnosno reagiramo na posve oprečan način. Ali zašto u masi redovito podliježemo zarazi? Iznova moramo reći da se radi o sugestivnom utjecaju mase koji nas prisiljava da se pokoravamo toj tendenciji oponašanja koja u nama inducira afekt?}Uostalom ni u McDougalla ne možemo zaobići sugestiju; od njega čujemo isto što i od drugih: mase se odlikuju naročitom sugestibil- nošću.

f Sad smo dakle spremni za tvrdnju da je sugestija (is- pravnije, sugestivnost) upravo onaj prafenomen koji se

14 Brugeilles (1913).213dalje ne može jeducirati, temeljna činjenica čovjekova duševnog života./To misli i Bernheim čijim sam zapanjuju- jućim umijećima godine 1889. bio svjedokom. Međutim, u sjećanje mi se vraća moje tada još prešutno protivlje-nje tiraniji sugestije. Čuvši kako su se na bolesnika koji se nije pokazao podatljivim, izderali: »Što to činite? Vous vous contre-suggestionnez! rekoh sebi da se ovdje očigledno radi o nepravdi i nasilju. Čovjek svakako ima pravo na protusugestije kada ga se sugestijama pokušava potčiniti. Kasnije je moj otpor prerastao u pobunu protiv teze da bi sugestija koja objašnjava sve säma trebala izbjeći razjašnjenju. S tim u vezi ponovio sam staru pitalicu:15

Christoph trug Christum, Christus trug die ganze Welt, Sag', wo hat Christoph Damals hin den Fuss gestellt?Christophorus Christum, sed Christus sustulit orbem: Constiterit pedibus die ubi Christophorus?*

Pristupajući sada iznova, nakon što sam se nekih tridesetak godina držao podalje, zagonetki sugestije, nalazim da se tu ništa nije promijenilo. Jednu jedinu iznimku u pogledu ove tvrdnje, iznimku koja svjedoči o utjecaju psihoanalize mogu slobodno zanemariti. Primjećujem kako se ulaže naročiti trud u pokušaj da se pojam sugestije ispravno formulira, dakle, da se upotreba tog imena konvencionalno ustanovi.16 To svakako nije suvišno jer sve široj primjeni te riječi izlazi ususret njeno olabavi j eno značenje te će ona uskoro označavati svako proizvoljno utjecanje kao što je slučaj u engleskom gdje »to suggest, suggestion« odgovara našem »preporučiti«,15 Konrad Richter, 'Der deutsche St. Christoph', Berlin, 1896. Acta Germanica V, 1.* /Kristu Kristofor, a Krist je svijetu podmetnuo pleća: Kamo da onda, reci, Kristofor stopama korača?/16 Tako McDougall (1920).214našoj »pobudi«. O biti sugestije međutim, a to znači o uvjetima pod kojima se bez dovoljna logičkog utemeljenja stvaraju utjecaji, nije došlo do razjašnjenja. Ne bih se klonio zadatka da tu tvrdnju potkrijepim analizom literature nastale u posljednjih trideset godina, ali to neću učiniti, jer mi je poznato da se u mojoj blizini priprema jedno iscrpno istraživanje kojemu je postavljen upravo taj zadatak."(^Umjesto toga pokušat ću da u svrhu razjašnjenja masovne psihologije upotrijebim pojam libidajkoji nam je tako dobro poslužio u proučavanju psihoneuroza. / Libido je izraz uzet iz učenja o afektivnosti. Tim imenom nazivamo, kao kvantitativnu veličinu promatranu — premda zasad još nemjerljivu — energiju takvih nagona koji imaju posla sa svim onim što se može obuhvatiti riječju ljubav. Srž toga što smo nazvali ljubavlju, a što se obično zove ljubav i o čemu pjevaju pjesnici, tvori naravno spolna ljubav sa ciljem spolnog sjedinjenja. Ali mi ne odvajamo od toga ono što inače također ima udjela u imenu ljubavi: ljubav prema samom sebi, s jedne strane, i ljubav prema roditeljima i djeci s druge, prijateljstvo i općenita ljubav prema čovjeku, isto kao i predavanje konkretnim predmetima i apstraktnim idejama. U tome nas opravdava psihoanalitičko istraživanje zahvaljujući kojem smo naučili da sve ove težnje predstavljaju izraz istih nagonskih

pobuda koje u odnosu među spolovima neizbježivo vode spolnom sjedinjenju i koje su, premda u drugim odnosima odvraćene od tog seksualnog cilja, ili zaustavljene u njegovom ostvarivanju, ipak pritom sačuvale još dovoljno od svoje izvorne biti tako da je njihov identitet ostao prepoznatljiv (samo- žrtvovanje, težnja k zbližavanju).

Mislimo dakle da je jezik riječju »ljubav« u njenim mnogostrukim primjenama stvorio jedan posve odgovarajući sažetak i da ne možemo učiniti ništa bolje nego na njoj utemeljiti naša znanstvena ispitivanja i izlaganja.

17 /Dodatak 1925/: Na žalost, taj rad nije ostvaren.215Donoseći tu odluku psihoanaliza je raspirila buru gnjeva kao da je time skrivila neku drsku novotariju. A ipak, psihoanaliza ovim »proširenim« shvaćanjem ljubavi nije stvorila ništa originalno. »Eros« filozofa Platona svojim se porijeklom, djelovanjem i odnosom prema spolnoj ljubavi u potpunosti poklapa s ljubavnom snagom, libidom psihoanalize, kao što su u pojedinostima izložili Nachmansohn i Pfister;18 a kada apostol Pavao u slavnoj poslanici Korinćanima ljubav veliča iznad svega drugoga očito je da je shvaća u istom »proširenom« smislu,19 iz čega se može naučiti samo to da ljudi ne uzimaju uvijek ozbiljno svoje velike mislioce pa čak ni kada im se navodno veoma dive.

Ti nagoni ljubavi u psihoanalizi su sada a potiori i po svome porijeklu nazvani seksualnim nagonima. 'Većina »obrazovanih« osjetila je taj naziv kao uvredu i osvetila se strogo ukorivši psihoanalizu zbog »panseksualizma«. Tko seksualnost drži za nešto sramotno i ponižavajuće po ljudsku prirodu tome ostaje sloboda da se posluži otmjenijim izrazima, dakle erosom i erotikom. Ja sam od početka sam mogao tako činiti i time se poštedjeti mnogih prigovora. Ali nisam to htio jer rado izbjegavam činiti ustupke ljudskoj bojažljivosti. Nemoguće je znati kuda će se tim putem dospjeti; čovjek popušta isprva na riječima, a zatim postepeno i na stvarima. Ne vidim kakva bi zasluga bila u tome da se čovjek stidi seksualnosti; grčka riječ, eros koja bi trebala ublažiti sramotu, nije na koncu ništa drugo do prijevod naše riječi ljubav i napokon, onaj tko može čekati, ne mora činiti ustupke.

Ppkušat ćemo dakle s pretpostavkom da ljubavni odnosi (indiferentno rečeno: osjećajni odnosi) također sa-

" Nachmansohn (1915); Pfister (1921)." »Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao bio bih

mjed što ječi ili cimbal što zveči! Prva poslanica Korinćanima 13.216činjavaju bit duše masjg* Prisjetimo se da se o nečem takvom u spomenutih autora ne govori. To što bi ovim odnosima odgovaralo očigledno je skriveno pokrovom, paravanom sugestije. Oslonac našoj hipotezi najprije ćemo pronaći u dvjema površnim mislima. Prvo, da masu očigledno drži na okupu neka moć. Ali kojoj bismo moći to djelo mogli pripisati ako ne erosu koji sve u svijetu drži na okupu? Drugo, stječe se dojam da pojedinac napušta u masi svoju osebujnost i prepušta se sugestiji drugih zato što u njemu postoji potreba da s njima bude prije u suglasnosti nego u suprotnosti, dakle da on to možda ipak čini »njima za ljubav«.vDVIJE UMJETNE MASE: CRKVA I VOJSKA

Sjetimo se da nam je morfologija masa omogućila da razaberemo veoma različite vrste masa i oprečne pravce njihova razvoja. Neke su mase prolaznog karaktera dok su druge izuzetno trajne; postoje homogene mase

koje se sastoje iz istovrsnih individua i nehomogene; prirodne, ali i umjetne čije održanje zahtijeva izvanjsku prisilu; primitivne mase i raščlanjene, visoko organizirane. Međutim, htjeli bismo iz razloga koje još nismo u stanju objasniti istaknuti osobitu vrijednost jednog razlikovanja kojem autori do sada nisu posvetili dovoljno pažnje; mislim na razlikovanje masa bez vođa i onih s vođama. I posve oprečno uobičajenoj praksi, naše istraživanje neće kao svoje ishodište odabrati neku'relativno jednostavnu masovnu tvorbu već će započeti na visoko organiziranim, trajnim, umjetnim masama. Najzanimljivije primjere takvih oblika pružaju nam crkva, zajednica vjernika, i armija, vojska.

Crkva i vojska su umjetne mase a to znači da je primijenjena određena izvanjska prisila kako bi ih očuvala217od raspadanja20 i spriječila promjene u njihovoj strukturi. Čovjek se u pravilu ne pita, niti mu se ostavlja sloboda odluke, da li će, ili neće, pristupiti takvoj masi; pokušaj da se ona napusti obično se progoni, ili strogo kažnjava, ili je povezan sa sasvim određenim uvjetimaTfeašto je tim asocijacijama potrebno da se tako posebnćfosiguraju, ostaje za sada sasvim po strani od našeg interesa, Privlači nas samo jedna okolnost, naime mogućnost da na tim visoko organiziranim masama koje su na osobit način zaštićene od raspada, s velikom jasnoćom spoznamo izvjesne odnose koji su drugdje daleko skriveniji.

U crkvi — prednost nam pruža mogućnost da kao uzor uzmemo katoličku crkvu — kao i vojsci, bez obzira koliko one inače bile različite/važi ista obmana (iluzija), da je tu jedan poglavar — u katoličkoj crkvi Krist, u armiji zapovjenik — koji sve pojedince mase voli jednakom ljubavlju. Sve ovisi o toj iluziji; dopusti li se da ona propadne, smjesta se raspadaju, ukoliko to izvanjska prisila dopušta, kako crkva tako i vojska./Krist je tu jednaku ljubav izričito naglasio: »To što šte*učinili i najneznatni- jem od moje manje braće, meni ste učinili.« Prema pojedincima vjerničke mase on stoji u odnosu dobrostivog starijeg brata i njima je zamjena za oca. Svi zahtjevi po- stavljeni pojedincu izvode se iz te Kristove ljubavi^Cr- kvu tako prožima jedna demokratska crta upravo stoga što su pred Kristom svijednaki i svi imaju jednakoga udjela u njegovoj ljubavi/Nije bez dubokog razloga to da se priziva sličnost kršćanske općine s porodicom a niti to da vjernici sebe nazivaju braćom u Kristu, što znači braćom kroz ljubav koju Krist ima za njih^Nema dvojbe da je veza svakog pojedinca s Kristom ujedno i uzrok veze tih pojedinaca među sobom. Slično važi za vojsku; zapovjednik je otac koji jednako voli sve svoje vojnike tu su oni stoga među sobom drugovi. Vojska se strukturalno razlikuje od crkve po tome što se sastoji iz stepe-

20 ¡Dodatak 1923/-. Izgleda da svojstva »stabilno« i »umjetno« u masama dolaze uvijek zajedno ili su barem blisko povezana.218nastog ustrojstva takvih masa.JSvaki je kapetan tako reći zapovjednik i otac svojoj četi, svaki podoficir svojem vodu. Slična hijerarhija izgrađena je doduše i u crkvi ali u njoj ne igra istu ekonomsku ulogu jer se Kristu smije pripisati više znanja i brige o pojedincu nego zapovjedniku, ljudskom biću.

Protiv takvog shvaćanja libidne strukture armije s pravom će se prigovoriti da ovdje nisu našle mjesta ideje domovine, nacionalne slave i druge koje su toliko važne za postojanost armije. Odgovor glasi da se ovdje radi o drugom, ne više tako jednostavnom slučaju povezivanja mase i kao što pokazuju primjeri velikih vojskovođa, Cezara, Wallensteina, Napoleona, takve ideje

nisu neophodne za opstanak jedne armije. O mogućnosti da se vođa zamijeni nekom idejom vodiljom i odnosima između njih, kasnije će ukratko biti riječi. Čini se da zanemarivanje tog libidnog faktora u armiji, čak i kada on nije jedini djelatni moment, nije samo teorijski nedostatak već predstavlja i praktičnu opasnost. Možda je pruski militarizam, koji je bio jednako nepsihološki nastrojen kao i njemačka znanost, morao iskusiti posljedice toga u velikom svjetskom ratu. Ratne neuroze koje su tako razorno djelovale na njemačku armiju upravo su najvećim dijelom shvaćene kao protest pojedinca protiv uloge koja se u armiji očekivala od njega; u skladu sa saopćenjima E. Simmela (1918) može se ustvrditi da je kruto postupanje pretpostavljenih sa cjelokupnim ljudstvom bilo na prvom mjestu među motivima oboljenja. Da je bolje shvaćena važnost tog zahtjeva libida, vjerojatno se ne bi tako lako povjerovalo u fantastična obećanja od 14 točaka američkog predsjednika i veličanstveni se instrument ne bi slomio u rukama njemačkih ratnih vođa. /Valja primijetiti da je svaki pojedinac u tim dvjema umjetnim masama libidno povezan na jednoj strani s vođama (Krist, zapovjednici), a na drugoj s ostalim individuama masejfMtanja, kako se te dvije veze odnose jedna prema drugoj, da li su istovrsne i jednako vrijedne i kako ih se mora psihološki opisati, moramo ostaviti219kasnijem istraživanju. Međutim, zahvaljujući činjenici da nas je izbor prvog objekta istraživanja doveo u povoljniji položaj već sada se možemo odvažiti na blagi prigovor spomenutim autorima zbog toga što nisu dostatno ocijenili značenje vođe za psihologiju mase. To će nam pružiti dojam kao da se nalazimo na pravom putu na kojem možemo objasniti glavnu pojavu masovne psihologije — neslobodu pojedinca u masi.|*Ako u svakom po-jedincu postoji jedna tako snažna osjećajna veza u dva smjera, onda nam neće biti teško da iz tog odnosa izvedemo onu promjenu j^ono ograničenje njegove osobnosti koje smo promatrali^

Jedan nagovještaj da se bit mase sastoji upravo od tih libidnih veza prisutnih u njoj dolazi nam i od fenomena panike koji je najbolje proučavati na vojničkim masama. Panika nastaje kad se jedna takva masa raspada. Karakteristična je po tome da se ni jedna naredba pretpostavljenih više ne sluša i da se svatko brine samo za sebe ne vodeći pritom računa o drugima. Uzajamne veze prestale su postojati i oslobađa se džinovski, besmisleni strah. Naravno, na ovom mjestu će se iznova prigovoriti da stvar stoji sasvim obrnuto, naime, da je strah porastao do te mjere da je mogao zanemariti svaku obzirnost i sve veze. McDougall je čak (1920, str. 24) slučaj panike (svakako ne one vojničke) upotrijebio kao uzorit primjer porasta afektivnosti posredstvom zaraze (»primary induction«) koju on tako odlučno naglašava. Ali taj racionalni način razjašnjenja ovdje ipak u potpunosti promašuje. Ono što treba razjasniti upravo je razlog zbog kojeg je strah postao tako golem. Samu veličinu opasnosti ne možemo okriviti jer ista armija koja sada podliježe panici mogla je prije besprijekorno izdržati pred sličnim ili još većim opasnostima, a upravo biti panike pripada to da ona ne stoji u odnosu prema prijetećoj opasnosti i da često izbija zbog ništavnih povoda. Kada se pojedinac u paničnom strahu počinje brinuti za samoga sebe, on na taj način svjedoči u prilog tvrdnji da su nestale afektivne veze koje su do tada pred njim umanjivale veličinu opasnosti.220Sada kada se s&m suočava s opasnošću, ona mu svakako može izgledati većom. Stvar dakle stoji tako da panični strah pretpostavlja labavljenje u

libidnoj strukturi mase i na to opravdano reagira, dok ona obrnuta tvrdnja prema kojoj su se libidne veze mase raspale zbog straha pred opasnošću, nije točna.

Ovim primjedbama nipošto ne proturječimo tezi da strah u masi raste do čudnovišnih razmjera posredstvom indukcije (zaraze). McDougallovo shvaćanje posve je odgovarajuće za slučaj u kojem je opasnost stvarno velika i gdje u masi ne postoje snažne osjećajne veze, dakle uvjetima na koje zbiljski nailazimo kada na primjer izbije vatra u nekom kazalištu ili zabavnom lokalu. Ali poučan slučaj koji možemo upotrijebiti u naše svrhe je onaj gore spomenut u kojem vojnu jedinicu zahvaća panika premda opasnost nije porasla iznad uobičajene i često dobro podnesene mjere. Ne trebamo očekivati da upotreba riječi »panika« mora biti strogo i jednoznačno od-ređena. Ponekad se tako označava svaki masovni strah, drugi puta je to strah koji je u pojedinca prevršio svaku mjeru a često izgleda da je ime rezervirano za slučaj u kojem izbijanje straha nije opravdano povodom. Uzmemo li riječ »panika« u smislu masovnog straha, možemo postaviti jednu dalekosežnu analogiju. Strah individuuma izaziva ili veličina opasnosti ili napuštanje osjećajnih veza (libidnih zaposjednuća); u posljednjem slučaju radi se o neurotskom strahu.21 Na jednak način nastaje i panika, naime, ili porastom svima prijeteće opasnosti ili prestankom osjećajnih veza koje drže masu na okupu; ovaj je potonji slučaj analogan neurotičkom strahu. (Us-poredi bogat mislima, premda pomalo fantastičan članak Bele v. Felszeghya: »Panik und Pankomplex«, 1920).

Ako paniku, kao što je to učinio McDougall (1920), opišemo kao jedan od najvažnijih učinaka »group mind-a«, dolazimo do paradoksa da duša masa u jednom od svojih najupadljivijih očitovanja ukida samu sebe. Ne

21 V. Uvod u psihoanalizu, predavanje XXV (Freud, 1916—17).221može biti dvojbe oko činjenice da panika znači raspad mase; ona ima za posljedicu nestanak svih obzirnosti koje pojedinci mase pokazuju jedan prema drugome.

Tipičan povod izbijanju panike sličan je onom prikazanom u Nestroyevoj parodiji Hebbelove drame o Juditi i Holofernu. Ovdje jedan ratnik poviče: »Zapovjednik je izgubio glavu«, našto se svi Asirci dadnu u bijeg.Gubitak vođe u bilo kom smislu, pojava nepovjerenja u njega, dovode do izbijanja panike iako je opasnost pritom ostala ista; čim nestane veze s vođom u pravilu nestaju i uzajamne veze individua mase. se rasipa poput bolonjske bočice kad joj se otkine vrh.

Rasap religiozne mase nije tako lako promatrati. Nedavno mi je došao u ruke engleski roman katoličkog podrijetla, preporučen od strane londonskog biskupa, pod naslovom: When itwas Bark, koji jednu takvu mogućnost i njene posljedice opisuje na spretan i, kako mislim, odgovarajući način. Priča romana koja kao da se odigrava u sadašnjosti govori o uroti neprijatelja Kristova lika i kršćanske vjere kojima uspijeva organizirati otkriće jedne grobnice u Jeruzalemu. U toj se grobnici nalazi natpis kojim Josip Arimatejski saopćava da je on iz razloga pijeteta Kristovo tijelo trećeg dana nakon pogreba izvadio iz groba i potajno sahranio na ovom mjestu. Time je oboreno uskrsnuće Krista i njegova božanska priroda, a posljedica tog arheološkog otkrića je potres u europskoj kulturi i izvanredan porast svakog nasilja i zločina koji prestaju tek nakon što je otkriven komplot krivotvorite- lja.

Ono što dolazi na vidjelo u ovako pretpostavljenom raspadu religiozne mase nije strah kojemu nedostaje povod, već bezobzirne i neprijateljske

pobude protiv drugih osoba koje se do tada zahvaljujući Kristovoj, za sve je-dnakoj ljubavi, nisu mogle ispoljiti.22 Ali izvan ove veze

22 Usp. objašnjenje sličnih fenomena nakon pada vladarskog autoriteta, iznijetih u P. Federna, Die vaterlose Gesellschaft (1919). /Bezočinsko društvo/.222ostaju čak i za vrijeme Kristova kraljevanja one individue koje ne pripadaju zajednici vjernika, koje ne vole Krista i koje on sam ne voli; stoga religija mora i onda kada sebe naziva religijom ljubavi biti stroga i nemilosrdna prema onima koji joj ne pripadaju. U osnovi svaka je religija odista jedna takva religija ljubavi za sve one koje obuhvaća i ni jednoj nije strana okrutnost i netolerantnost prema onima koji joj ne pripadaju. Kolikogod to osobno može biti teško, ne smijemo vjernicima preoštro prigovarati; nevjernicima i indiferentnima u ovoj je točki psihološki' puno lakše. Iz činjenice da se ta netolerantnost danas ne pokazuje više tako nasilnom i okrutnom teško bi se moglo zaključiti da je ćud čovjeka postala blaža. Daleko prije uzrok tome valja tražiti u neporecivom slabljenju religioznih osjećaja i libidnih veza koje ovise o njima. Kada neka druga masovna veza stupi na mjesto religiozne, kao što sada izgleda da će uspjeti socijalističkoj, javit će se onda ista netolerantnost prema onima koji stoje izvan kao u doba religijskih ratova; a postignu li ikada razlike u znanstvenim pogledima slično značenje za mase, isti će se rezultat ponoviti i s tom motivacijom.VIDALJNJI ZADACI I PRAVCI RADA

Do sada smo istraživali dvije artificijelne mase i otkrili |da njima vladaju dvojake osjećajne veze od kojih iz- glfcđa da je ona s vođom — barem za mase — važnija od druge, one između individua mase. f

Sada nam ostaje još mnogo toga što u morfologiji masa treba istražiti i opisati. Pošli bismo od^tvrdnje da puka gomila ljudi još ne predstavlja masu sve dok u njoj nisu stvorene spomenute vezeTjkli nam valja priznati da u bilo kojoj gomili ljudi veoma lako može doći do izražaja tendencija k tvorbi psihološke mase. Moralo bi se pokloniti pažnje raznovrsnim, više ili manje postojanim223masama koje spontano nastaju i proučiti uvjete njihovog nastanka i raspada. Bavili bismo se prije svega razlikom između masa koje imaju vođu i onih koje ga nemaju. Nadalje, pitali bismo da li su mase s vođom prvotnije i potpunije, da li se u onim drugima vođa može zamijeniti nekom idejom, nekom apstrakcijom, a u tom pravcu religiozne mase sa svojim neprispodobivim poglavarom svakako već sačinjavaju prijelaz, da li neka zajednička ten-dencija, neka želja u kojoj mnoštvo ljudi može uzeti udjela pruža mogućnost iste zamjene. Ta bi se apstrakcija mogla iznova s većom ili manjom potpunošću otjeloviti u osobi nekog, da tako kažemo, sekundarnog vođe, a iz odnosa između ideje i vođe proizašle bi zanimljive raz- nolikosti£Vođa ili ideja vodilja mogli bi, da tako kažemo, postati i negativni; mržnja prema određenoj osobi ili instituciji mogla bi isto tako djelovati ujedinjujuće te izazvati slične osjećajne veze kao i pozitivna privrženost. Pitanje je također da li je vođa odista neophodan za bit mase, i naravno još mnogo togaTJ

Međutim, sva ta pitanja koja su dijelom mogla biti obrađena i u literaturi masovne psihologije nisu u stanju skrenuti naš interes s temeljnih psiholoških problema koji nam se nameću u strukturi mase. Utoliko će našu

pažnju privući ono razmatranje koje nam najkraćim putem obećava dokaz/Ha su upravo libidne veze to što karakterizira masu.!

Zadržimo se Spravo najifektivnim odnosima do kojih općenito dolazi među ljudima. U skladu s poznatom Schopenhauerovom usporedbom o ozeblim dikobrazima nitko ne podnosi odveć intimnu blizinu drugoga.23

23 »Jednog hladnog zimskog dana stisla se u hrpu skupina diko-braza kako bi se uzajamnom toplinom zaštitila od smrzavanja. Uskoro međutim osjetiše životinjice kako se međusobno bodu svojim bodljama, što ih nagna da se iznova rastave. No kada ih je potreba za toplinom još jednom zbližila, ponovilo se ono stjiro zlo i tiskaše se tako amo-tamo između dviju nevolja sve dok napokon nisu pronašli onu pravu udaljenost na kojoj su mogli najbolje podnijeti to stanje.« (Parerga und Paralipomena, II. Teil, XXXI, 'Gleichnisse und Parabeln' /Poredbe i parabole/).224£U skladu sa svjedočenjem psihoanalize, svaki intimni osjećajni odnos između dviju osoba duljeg trajanja — bračna veza, prijateljstvo, odnos roditelja i djece24 — sadrži neki talog odbojnih, neprijateljskih osjećaja koji sa-mo uslijed potiskivanja izmiče opažanju.^lanje je skrivena činjenica da se poslovni partneri prepiru među sobom kao ilto da svaki potčinjeni gunđa protiv svog pretpostavljenog. fIsto se događa kada ljudi stupaju u veće cjeline. SvaKf put kada se dvije porodice povežu zaključenjem novog braka svaka od njih drži sebe boljom i otmjenijom na štetu one druge. Od dva susjedna grada svaki postaje zavidnim konkurentom drugome; svaki kanton s visoka, potcjenjivački gleda na drugoga. Susjedni narodi pokazuju međusobnu odbojnost; Južni Nijemci ne mogu otrpjeti Sjeverne Nijemce, Englez o Škotu govori sve najgore, Španjolac prezire Portugalca. Napokon, prestalo nas je čuditi da se pri većim razlikama iskazuje teško savladiva odvratnost, kao kod Gala prema Germanima, Arijaca prema Semitima i bijelaca prema obojenima.

Kada se neprijateljstvo usmjerava protiv inače voljenih osoba to nazivamo ambivalentnošću osjećaja i taj slučaj objašnjavamo na zasigurno posve racionalan način, naime mnogobrojnim povodima za sukob interesa koji se javljaju upravo u tako intimnim vezama, fu neskrivenoj odvratnosti i odbojnosti prema najbližem strancu možemo spoznati izraz sebeljublja, narcizma koji teži svome samopotvrđivanju i ponaša se tako kao da pojava odstupanja od njegovih individualnih crta donosi sobom i njihovu kritiku odnosno zahtjev da se one izmijene! Ne znamo zašto se tako velika osjetljivost morala usnTjeriti upravo na te pojedinosti razlikovanja; ne može se međutim poreći da se u ovom ponašanju čovjeka pokazuje sprem-

14 Možda s jedinim izuzetkom odnosa majke prema sinu kojeg, utemeljenog na narcizmu, ne ometa kasnije suparništvo i koji je ojačan izvornom sklonošću k seksualnom izboru objekta.225nost na mržnju, agresivnost čije podrijetlo je nepoznato i kojoj smo skloni pripisati elementarni karakter.25

Međutim, tvorbom mase i u masi sva ta netolerantnost privremeno ili trajno nestaje. Sve dok tvorba mase traje ili dokle seže, individue se ponašaju kao da su jednolične, trpe samosvojnost drugoga, postavljaju se prema njemu kao jednake i nemaju nikakav osjećaj odbojnosti prema njemu. Takvo se ograničenje narcizma, u skladu s našim teorijskim pogledima, može postići samo posredstvom jednog momenta, naime, libidnom vezom s dru-gim osobama. Sebeljublje nailazi na svoju ogradu samo u ljubavi prema

drugima, ljubavi prema objektima^J)d- inah će se postaviti pitanje nije li zajednica interesa to što, po sebi i za sebe, bez svakog libidnog doprinosa, mora voditi trpljenju drugoga i obzirnosti prema njemu. Tom prigovoru uzvratit ćemo tvrdnjom da na taj način ipak ne dolazi do trajnog ograničenja narcizma jer se ta tolerantnost ne zadržava dulje od neposredne koristi koju čovjek vuče iz zajedničkog rada s drugima. No praktička vrijednost ovog spornog pitanja je manja nego bi se moglo misliti, jer je iskustvo pokazalo da se u slučaju suradnje redovito stvaraju libidne veze među suradnicima koje odnos među njima produžuju te učvršćuju i s onu stranu neposredne korisnosti. Isto se događa u socijalnim vezama ljudi sa čime se psihoanalitičko istraživanje upoznalo u toku razvoja individualnog libida. Libido se oslanja na zadovoljenje velikih životnih potreba i za svoje prve objekte odabire osobe koje u tom sudjelujuTLju-1 bav je jedina, kako u pojedinca tako i u razvoju cjelokupnog čovječanstva, djelovala kao kulturni faktor u smislu okretanja od egoizma k altruizmuA to jednako vrijedi za spolnu ljubav prema ženi sa svim obavezama ko

25 U mom nedavno (1920) objavljenom spisu S onu stranu načela ugode pokušao sam povezati polarnost ljubavi i mržnje s pretpostavljenom oprekom između nagona života i nagona smrti i seksualne nagone prikazati kao najčistije zastupnike onih prvih, nagona života.

2i V. 'iPrilog uvodu u narcizam' (1914).226je iz nje proizlaze, da se poštedi ono što žena voli, kao i za deseksualiziranu, sublimirano homoseksualnu ljubav prema drugom muškarcu s kojom je povezan zajednički rad.

Ako dakle u masama nastupaju ograničenja narcisti- čkog sebeljublja koja ne djeluju izvan njih, onda ta činjenica jasno ukazuje na to da se bit tvorbe mase sastoji u novoj vrsti libidnih veza među članovima mase.

Ali naš će interes sada opravdano zapitati koje su vrste te veze u masi. U psihoanalitičkom učenju o neurozama do sada smo se gotovo isključivo bavili onom vezom između ljubavnih nagona i njihovih objekata u kojoj ti nagoni još uvijek slijede izravne seksualne ciljeve. U masi se očigledno ne može raditi o takvim seksualnim ciljevima. Ovdje imamo posla s ljubavnim nagonima koji su, ne djelujući pritom manje energično, ipak skrenuti od svojih prvotnih ciljeva. Već smo u okviru običnih seksualnih zaposjednuća objekata zamijetili pojave koje odgovaraju skretanju nagona od njegovog seksualnog cilja. Opisali smo ih kao stupnjeve zaljubljenosti i spoznali da one sobom donose izvjesno narušavanje Ja. Ovim pojavama zaljubljenosti posvetit ćemo sada brižniju pažnju opravdano očekujući da ćemo u njima otkriti odnose koji se dadu prenijeti na veze u masama£51i htjeli bismo osim toga znati da li ona vrsta zaposjednuća objekata koju smo upoznali u spolnom životu predstavlja jedini način osjećajne veze s nekom drugom osobom, ili pak moramo računati još i s drugim takvim mehanizmima. Iz psihoanalize stvarno doznajemo da postoje još i drugi mehanizmi osjećajne veze, takozvana poistovjećen]a?) procesi nedovoljno poznati, koje je teško prikazati; u svrhu istraživanja tih procesa sada ćemo za neko vrijeme ostaviti temu masovne psihologije.VIIPOISTOVJEĆENJE

Poistovjećen je je psihoanalizi poznato kao najranije očitovanje osjećajne veze s drugom osobom. Ono igra ulogu u pretpovijesti Edipovog kompleksa. Mali dječak iskazuje naročit interes za svoga oca, on želi postati i biti takav

kakav je otac, stupiti svugdje na njegovo mjesto. Mirno možemo reći: on uzima oca za svoj ideal. To ponašanje nema ništa s pasivnim odnosno femininim stavom prema ocu (i općenito prema muškarcu), već je daleko prije izrazito muško. Ono se vrlo dobro usklađuje s Edipovim kompleksom i pomaže u njegovom pripremanju.

Istodobno s tim poistovjećenjem s ocem, a možda čak prije toga, dječak je počeo razvijati pravo objektno zapo- sjednuće majke prema tipu naslanjanja. On dakle u tom slučaju pokazuje dvije psihološki različite veze: prema majci jedno čisto seksualno objektno zaposjednuće a prema ocu poistovjećenje s uzorom. Obje veze postoje neko vrijeme uporedo, ne utječući jedna na drugu i međusobno se ne ometajući. Uslijed nezadrživog napredovanja u pravcu ujedinjenja duševnog života one se konačno susreću i tim spajanjem nastaje normalni Edipov kompleks. Mališan zamjećuje da mu u odnosu prema majci otac stoji na putu; njegovo poistovjećenje s ocem sada zadobiva neprijateljski naglasak te se izjednačuje sa željom da se zauzme mjesto koje otac ima u odnosu prema majci. Poistovjećenje je od samog početka ambivalentno tako da može poprimiti izraz nježnosti ali je isto tako u stanju preokrenuti se u želju za nečijim odstranjenjem. Ono se ponaša kao izdanak prve oralne faze organizacije libida u kojoj čovjek onaj objekt za kojim žudi i kojeg štuje jedenjem utjelovljuje pritom ga uništavajući kao takvoga. Kao što je poznato kanibal ostaje na tom stupnju; on228rado proždire svoje neprijatelje i ne ždere one koji mu na bilo koji način nisu dragi.27

Sudbina tog poistovjećen ja s ocem kasnije se lako gubi iz vida. Može se zatim dogoditi da Edipov kompleks doživi obrat, da otac bude uzet kao objekt femininog stava, objekt od kojeg izravni seksualni nagoni očekuju svo-je zadovoljenje i onda je poistovjećenje s ocem postalo preteča objektne veze s njim. Uz odgovarajuće zamjene isto važi i za malu kćer.

Razliku između takvog poistovjećenja s ocem i odabiranja oca kao objekta lako je izraziti u jednoj formuli. U prvom je slučaju otac ono što se želi biti dok je u drugom ono što se želi imati. Razlika je dakle u tome da li veza zahvaća subjekt ili objekt Ja. Ovo prvo stoga je moguće još prije svakog seksualnog izbora objekta. Tu razliku daleko je teže metapsihološki zorno prikazati. Spoznajemo samo činjenicu da poistovjećenje teži tome da vlastito Ja oblikuje slično onom drugom, uzeto kao »uzor«.

Izdvojimo poistovjećenje iz zamršene strukture jedne neurotičke tvorbe simptoma. Zamislimo da mala djevojčica — na njoj bismo se sada htjeli zadržati — zadobiva isti bolni simptom kao njena majka, na primjer isti mu-čan kašalj. Do toga je moglo doći na različite načine. Ili je poistovjećenje proizašlo iz Edipovog kompleksa i predstavlja neprijateljsku želju da se majka zamijeni te je simptom izraz objektne ljubavi prema ocu; zamjena majke ostvaruje se pod utjecajem svijesti o krivnji: Htjela si biti majka — sada jesi pa makar u patnji. Ovo je onda potpuni mehanizam histeričke tvorbe simptoma. Ili je pak simptom jednak simptomu voljene osobe (kao što na pri-mjer Dora u »Bruchstück einer Hysterie-Analyse« /Fragment analize jednog slučaja histerije/ oponaša kašalj oća); u tom slučaju stanje stvari možemo opisati samo ovako: poistovjećenje je stupilo na mjesto izbora objekta a izbor objekta je regredirao na poistovjećenje. Čuli smo

17 V. Tri rasprave o seksualnoj teoriji (1905) i Abraham (1916).229

da je poistovjećen je najraniji i najprvotniji oblik osjećajne veze; iinutar odnosa tvorbe simptoma, dakle pod utjecajem potiskivanja i pod vladavinom mehanizama nesvjesnog često se događa da se izbor objekta vraća po- istovjećenju, da Ja, dakle, poprima svojstva objekta. Valja napomenuti da u tim poistovjećenjima Ja jednom kopira nevoljenu a drugi put voljenu osobu. Također nam mora pasti u oči da je u oba slučaja poistovjećenje parcijalno, izrazito ograničeno te od osobe objekta preuzima samo jednu jedinu crtu.

Postoji treći, osobito čest i važan slučaj tvorbe simptoma u kojem poistovjećenje u potpunosti previđa objektni odnos s kopiranom osobom. Ako je na primjer neka djevojka u internatu od svog potajno voljenog ljubavnika dobila pismo čiji sadržaj je u nje izazvao ljubomoru na koju je ona pak reagirala histeričnim napadom, onda će neke njene prijateljice koje za to znaju preuzeti ovaj napad, kao što kažemo, posredstvom psihičke infekcije. Ovdje je na djelu mehanizam poistovjećenja na temelju sposobnosti ili volje za premještanjem u istu situaciju. I druge bi djevojke htjele imati neki tajni ljubavni odnos te su pod utjecajem svijesti o krivnji spremne prihvatiti i s tim povezanu patnju. Ne bi bilo pravilno tvrditi da one taj simptom usvajaju zbog suosjećanja. Naprotiv, suosjećanje nastaje tek iz poistovjećenja, što dokazuje činjenica da do takve infekcije ili imitacije također dolazi u okolnostima gdje se može pretpostaviti još manje prethodne simpatije nego što obično postoji među dvjema prijateljicama u internatu. Jedno Ja je na drugome opazilo važnu analogiju u jednoj točki (u našem primjeru to je u jednakoj spremnosti na osjećaj); zatim se na toj točki gradi poistovjećenje te se pod utjecajem patogene situacije ovo poistovjećenje pomiče u simptom koji je stvorilo jedno Ja. Poistovjećenje kroz simptom postaje tako znakom za mjesto podudaranja obaju Ja, mjesto koje mora ostati potisnuto.

Ono što smo naučili iz ova tri izvora možemo sažeti ovako: prvo, poistovjećenje je najprvotniji oblik osjećaj230ne veze s objektom; drugo, ono regresivnim putem postaje zamjena za libidnu objektnu vezu, u neku ruku posredstvom introjekcije objekta u Ja; i treće, ono može nastati svaki put kada se iznova opazi nešto jajedničko s osobom koja nije objekt seksualnih nagona.' Što je važnija ta zajednička crta, to će uspješnije "biti ovo parcijalno poistovjećenje i tim će bolje odgovarati početku nove veze.¿yeć slutimo da uzajamna veza između individua mase ima narav takvog poistovjećenja kroz jednu važnu afek- tivnu zajedničku kvalitetu te možemo pretpostaviti da ta zajednička kvaliteta leži u načinu veze s vođom.; Jedna druga slutnja govori nam da je problem poistovjećenja daleko od toga da bude iscrpljen te da stojimo pred procesom koji psihologija naziva »uosjećanjem«, a koji ima najvećega udjela u našem razumijevanju onoga što je našem Ja strano na drugoj osobi. Ovdje se međutim želimo ograničiti na neposredna afektivna djelovanja poistovjećenja a njihovo značenje za naš intelektualni život ostaviti po strani.

Psihoanalitičko istraživanje koje se povremeno već hvatalo u koštac i s još težim problemima psihoza također bi nam moglo pokazati poistovjećenje i u nekim dragim slučajevima koji nisu neposredno pristupačni našem razumijevanju. Podrobno ću kao građu za naša daljnja razmatranja obraditi dva takva slučaja.

Geneza muške homoseksualnosti je u velikom broju slučajeva sljedeća: Mladić je neobično dugo i intenzivno u smislu Edipovog kompleksa bio fiksiran na svoju majku. Na kraju ipak, nakon što je pubertet okončan, dolazi

vrijeme da se majka zamijeni za neki drugi seksualni objekt. Tu se zbiva iznenadni obrat; mladić ne napušta svoju majku već se poistovjećuje s njom, preobraća se u nju i sada traži objekte koji su mu u stanju zamijeniti njegovo Ja i koje može voljeti i njegovati onako kako je to iskusio od svoje majke. To je čest proces koji se dovoljno često može potvrditi i naravno, sasvim je ne-ovisan o svakoj pretpostavci koju postavljamo o organ231skoj sili nagona i motivima one iznenadne promjene. To što je upadljivo na ovom poistovjećenju njegova je izdašnost jer uspijeva preobraziti Ja u njegovom izrazito važnom dijelu, u seksualnom karakteru, prema uzoru na dosadašnji objekt. Pritom je säm objekt napušten; da li posvema ili samo u smislu da ostaje zadržan u nesvjesnom, pitanje je o kojem ovdje nećemo raspravljati. Poistovjećenje s napuštenim ili izgubljenim objektom u cilju njegove zamjene, introjekcija tog objekta u Ja, svakako nije više novost za nas. Takav se proces dade prema prilici neposredno promatrati na malom djetetu. Nedavno je u Internationale Zeitschrift für Psychoanalyse objavljeno jedno takvo promatranje. Radi se o slučaju djeteta koje je, nesretno zbog gubitka jedne mačkice, smjesta izjavilo da je sada ono ta mačkica te je s tim u skladu započelo puzati na sve četiri, nije više htjelo jesti za stolom, itd.28

Drugi primjer takve introjekcije objekta pružila nam je analiza melankolije, afekcije koja među svoje najupadljivije povode ubraja stvarni ili afektivni gubitak voljenog objekta. Glavna značajka tog slučaja je okrutno sa- moponižavanje Ja praćeno bezobzirnom samokritikom i gorkim samopredbacivanjem. Analize su pokazale da je to potcjenjivanje i predbacivanje u osnovi usmjereno na objekt i da predstavlja osvetu Ja na njemu. Sjena objekta pala je na Ja, kako sam rekao na drugom mjestu.29 In-trojekcija objekta ovdje je neporecivo jasna.

Te nam melankolije međutim pokazuju i nešto drugo što može biti važno za naša kasnija razmatranja. Pokazuju nam Ja podijeljeno, raspadnuto na dva dijela od kojih jedan bjesni protiv drugoga. Ovaj drugi dio je onaj koji je posredstvom introjekcije izmijenjen i koji uključuje izgubljeni objekt. Ali ni onaj dio koji se tako okrutno ponaša nije nam nepoznat. On uključuje savjest, kritičku instanciju u Ja koja se čak i u razdoblju normalna

24 Markuszewicz (1920).29 'Trauer und Melancholie' /Tuga i melankolija/ (1917).

232života kritički postavljala prema Ja, premda nikada tako neumoljivo i tako neopravdano. Već smo ranijim prilikama (»Narcizam«, »Trauer und Melancholie« /Tuga i melankolija/) morali uzeti kao pretpostavku da se u na-šem Ja razvija jedna takva instancija koja se može odvojiti od ostalog Ja i dospjeti u sukob s njim. Nazvali smo je »Ja-ideal« i njenim smo funkcijama pripisali samo- promatranje, moralnu savjest, cenzuru snova i glavni utjecaj pri potiskivanju. Rekli smo da je ona nasljeđe prvotnog narcizma u kojem je djetinje Ja bilo samo sebi dovoljno. S vremenom pod utjecajima okoline ona preuzima zahtjeve koje prenosi na Ja ali Ja nije uvijek u stanju odgovoriti na te zahtjeve tako da čovjek tamo gdje s5m ne želi biti zadovoljan sa svojim Ja ipak svoje zadovoljenje smije potražiti u Ja-idealu koji je diferenciran iz Ja. U prividu promatranosti, utvrdili smo nadalje, raspad te instancije postaje očigledan otkrivajući pritom svoje podrijetlo iz utjecaja autoriteta, prije svega roditelja.30 Ni- sipo međutim zaboravili navesti da je mjera udaljavanja ovog Ja-ideala od aktualnog Ja za pojedine individue veoma promjenljiva i u mnogih osoba ta diferencijacija unutar Ja ne seže dalje nego u djeteta.

No prije nego ovu građu upotrijebimo u svrhu razumijevanja libidne organizacije mase, morat ćemo uzeti u obzir neke druge uzajamne veze između objekta i Ja.31

30 'Prilog uvodu u narcizam'.31 Vrlo dobro znamo da ovim primjerima uzetim iz patologije nismo

iscrpili bit poistovjećenja i da smo tako jedan dio zagonetke koja se skriva u tvorbi mase ostavili netaknutim. Ovdje bi bila potrebna jedna daleko temeljitija i obuhvatnija psihološka analiza. Od poistovjećenja vodi jedan put preko oponašanja do suosjećanja, a to znači do razumijevanja mehanizma koji nam uopće omogućuje da se postavimo prema duševnom životu jednog drugog čovjeka. I u manifestacijama već postojećeg poistovjećenja još mnogo toga valja razjasniti. Njegova je posljedica između ostalog i to da čovjek svoju agresivnost ograničava prema osobi s kojom se poistovjetio, da je pošteđuje i pruža joj pomoć. Proučavanje takvih poistovjećenja, poput onih primjerice koji sačinjavaju temelj klanovske zajednice, dovelo je Robertsona Smi- tha do iznenađujućeg rezultata. On je naime otkrio da ta poisto-233VIIIZALJUBLJENOST I HIPNOZA

Uporaba jezika ostaje čak i u svojoj ćudljivosti vjerna nekoj vrsti stvarnosti. Tako ona »ljubavlju« naziva vrlo raznolike osjećajne odnose koje i mi teorijski shvaćamo kao ljubav, no zatim iznova dvoji da li je ta ljubav ona autentična, ispravna, istinita te tako ukazuje na cijelu skalu mogućnosti unutar fenomena ljubavi. Nama također neće biti teško da istu stvar otkrijemo promatranjem.

U nizu slučajeva zaljubljenost nije ništa drugo do zapo- sjednuće objekta od strane seksualnih nagona u svrhu izravnog seksualnog zadovoljenja, zaposjednuće koje ga- sne zajedno s postizanjem ovoga cilja; to je ono što se naziva općom osjetilnom ljubavlju. Ali, kao što je poznato, libidna situacija rijetko kada ostaje tako jednostavna. Sigurnost s kojom se može računati na ponovno buđenje upravo ugasle potrebe svakako mora biti najpreči motiv da se seksualnom objektu posveti trajno zaposjednuće, da ga se »voli« i u onim intervalima kojima ne vlada želja.

Drugi moment dolazi nam iz vrlo čudnovate povijesti razvoja čovjekova ljubavnog života. Dijete je u prvoj fazi koja se obično okončava već s petom godinom života pronašlo u jednom od svojih roditelja svoj prvi ljubavni ob-jekt; na tom su se objektu, nošeni zahtjevom za zadovoljenjem, sjedinili svi njegovi seksualni nagoni. Potiskivanje koje je tada nastupilo prisililo ga je da se odrekne većine tih dječjih seksualnih ciljeva i ostavilo je za sobom dubokosežnu modifikaciju njegova odnosa prema roditeljima. Dijete je ostalo i nadalje vezano za roditelje, ali s nagonima koje moramo nazvati »zapriječenima spramvjećenja počivaju na priznanju jedne zajedničke supstancije (Kinship and Marriage, 1885) i da stoga mogu nastati posredstvom zajedničkog uzimanja obroka. To svojstvo omogućuje da se jedno takvo poistovjećenje dovede u vezu s prapoviješću ljudske porodice kako sam je konstruirao u Totemu i tabuu,234cilja«. Osjećaje koje od sada nadalje pokazuje prema ovim voljenim osobama označujemo kao »nježne«. Poznato je da ranije »osjetilne« težnje ostaju snažnije ili slabije zadržane u nesvjesnom, tako da prvotno glavno strujanje u izvjesnom smislu i dalje postoji.32

S pubertetom kao što je poznato pridolaze nove, veoma intenzivne težnje u pravcu izravnih seksualnih ciljeva. U nepovoljnim slučajevima ostaju one kao osjetilna strujanja odvojena od »nježnih« osjećajnih sklonosti. U tom slučaju pred sobom imamo sliku čija oba aspekta određeni literarni pravci tako rado idealiziraju. Muškarac tada pokazuje sanjarske sklonosti prema ženama koje visoko štuje ali koje ga ne izazivaju na ljubavni odnos dok je potentan samo prema ženama koje ne »voli«, koje omalovažava ili čak prezire.33 Ipak, odraslom čovjeku češće uspijeva da u izvjesnoj mjeri ostvari sintezu između neosjetilne, nebeske i osjetilne, zemaljske ljubavi, tako da se njegov odnos prema seksualnom objektu odlikuje zajedničkim djelovanjem nezapriječenih nagona i nagona koji su zapriječeni spram cilja. Prema veličini učešća spram cilja zapriječenih nagona nježnosti, u opreci prema puko osjetilnoj želji, može se mjeriti visina zaljubljenosti.

U okviru te zaljubljenosti od početka nam pada u oči fenomen seksualnog precjenjivanja; radi se naime o činjenici da voljeni objekt uživa izvjesnu slobodu od kritike, da se sva njegova svojstva ocjenjuju višima od onih nevoljene osobe ili višima s obzirom na vrijeme u kojem taj objekt nije bio voljen. Pri donekle djelatnom potiskivanju ili zapostavljanju osjetilnih težnji nastaje varka da se objekt osjetilno voli zbog njegovih duševnih odlika dok mu je, obrnuto, tek osjetilna privlačnost mogla posuditi te odlike.

32 V. Tri rasprave o seksualnoj teoriji (1905).33 t)ber die allgemeinste Erniedrigung des Liebesleben' /O najčešćem

obliku degradacije ljubavnog livota/ (1912).235

Nastojanje koje ovdje krivotvori sud predstavlja idealizaciju. Time nam je međutim olakšana orijentacija; spoznajemo da se s objektom postupa kao s vlastitim Ja, da se u zaljubljenosti dakle veći iznos narcističkog libida prelijeva na objekt. U mnogim oblicima ljubavnog izbora čak je očito da objekt služi kao zamjena za vlastiti nedosegnuti Ja-ideal. Volimo ga zbog onih savršenosti koje smo htjeli postići na vlastitom Ja i koje si sada, ovim obilaznim putem, želimo stvoriti kako bi zadovoljili vlastiti narcizam.

Poraste li još više seksualno precjenjivanje i zaljubljenost, tumačenje ove slike postaje sve očiglednije. Težnje koje sile izravnom seksualnom zadovoljenju sada se mogu u potpunosti suzbiti kao što se na primjer redovito događa u sanjarskoj ljubavi mladića; Ja postaje sve skromnije, smjernije, a objekt sve veličanstveniji, sve dragocjeniji, dok na koncu ne dođe u posjed cjelokupnog sebe- ljublja Ja čije samožrtvovanje postaje ovdje prirodnom konzekvencijom. Objekt je, da tako kažemo, potrošio Ja. Crte poniznosti, ograničenja narcizma, samopovređivanja u svakom slučaju dolaze od zaljubljenosti; u ekstremnom slučaju one se samo pojačavaju i s povlačenjem osjetilnih zahtjeva same ostaju na vlasti.

To se osobito lako događa u slučaju nesretne ljubavi koja ne može biti ispunjena jer u svakom seksualnom zadovoljenju ipak uvijek iznova dolazi do smanjenja seksualnog precjenjivanja. Zajedno s tim »predavanjem« Ja objektu koje se sada više ne razlikuje od sublimiranog predavanja apstraktnoj ideji posvema zakazuju funkcije dodijeljene Ja-idealu. Kritika vršena od strane te instancije sada će zašutjeti; sve što objekt čini i zahtijeva ispravno je i besprijekorno. Savjest se više ne može primijeniti na sve ono što se događa u korist objekta; u ljubavnom sljepilu bez kajanja se postaje i zločincem. Cijela se situacija dade bez ostatka sažeti u jednoj formuli: Objekt se postavio na mjesto Ja-ideala.236

Razliku poistovjećenja i zaljubljenosti u njenim najvišim oblicima koje nazivamo fascinacijom, zaljubljeni- čkim sužanjstvom, sada je lako opisati. U prvom slučaju Ja se obogatilo svojstvima objekta tako da ga je, kako bi to rekao Ferenczi, »introjiciralo« u sebe; u drugom slučaju ono je osiromašilo, predalo se objektu, postavilo ga na mjesto svog najvažnijeg sastavnog dijela. Ipak, razmotrivši stvar pobliže, smjesta ćemo zapaziti da nas takav prikaz zavarava oprekama koje ne postoje. Ekonomski se ne radi o osiromašenju ili obogaćenju; i ekstremnu zaljubljenost moguće je opisati tako da je Ja in-trojiciralo objekt u sebe. Možda neko drugo razlikovanje pogađa ono bitno. U slučaju poistovjećenja objekt je ili nestao ili je bio napušten; tada se on u Ja iznova uspostavlja i Ja se djelomice mijenja po uzoru na izgubljeni objekt. U drugom slučaju objekt je ostao zadržan te je kao takav od strane i na trošak Ja prezaposjednut. I ovome se međutim suprotstavlja prigovor. Stoji li odista tvrdnja da poistovjećenje ima za pretpostavku napuštanje zaposjednuća objekta, ne dolazi li do poistovjećenja i onda kada je objekt zadržan? I prije nego se upustimo u raspravu o tom delikatnom pitanju pred nama se već otvara mogućnost postojanja druge alternative koja u sebi sažima bit ovog stanja stvari, naime mogućnost da objekt bude postavljen ili na mjesto Ja ili na mjesto Ja-ideala.

Od zaljubljenosti očigledno nije velik korak do hipnoze. Podudaranja obaju fenomena odmah padaju u oči. Prema hipnotizeru se ispoljava ista ponizna pokornost, po- datljivost i nekritičnost kao i prema voljenom objektu. Isto usisavanje vlastite inicijative; nema dvojbe, hipnoti- zer je stupio na mjesto Ja-ideala. Svi odnosi u hipnozi su samo još jasniji i izraženiji, tako da bi bilo svrhovitije zaljubljenost razjasniti kroz hipnozu, a ne obrnuto. Hip- notizer je jedini objekt i nikom drugom se ne posvećuje pažnja osim njemu. Činjenica da Ja kao u snu doživljava to što on zahtijeva i tvrdi upozorava nas na to da smo među funkcijama Ja-ideala propustili spomenuti i vršenje237provjere stvarnosti34 Nije dakle nikakvo čudo da Ja neki opažaj drži stvarnim, kada se za tu stvarnost zalaže ona psihička instancija kojoj je inače povjeren zadatak provjere stvarnosti. Potpuna odsutnost težnji prema neza- priječenim seksualnim ciljevima dalje doprinosi ekstremnoj čistoći ovih pojava. Hipnotički odnos je neograničeno zaljubljeno predavanje praćeno isključenjem seksualnog zadovoljenja, dok je u zaljubljenosti takvo zadovo-ljenje ipak samo privremeno odgurnuto te ostaje u pozadini kao kasniji mogući cilj.

No s druge strane možemo reći da je hipnotički odnos — ukoliko je taj izraz dopušten — tvorba masa u dvoje. Hipnoza nije dobar objekt usporedbe s tvorbom mase zato što je ona njoj daleko prije identična. Ona nam iz kompliciranog ustrojstva mase izolira jedan element — odnošenje individuuma mase prema vođi. Upravo u tom ograničenju broja sudionika hipnoza se razlikuje od tvorbe mase kao što se od zaljubljenosti razlikuje po odsutnosti izravnih seksualnih težnji. Utoliko ona zauzima središnje mjesto između tih dvaju fenomena.

Zanimljivo je vidjeti da upravo spram cilja zapriječene seksualne težnje postižu tako trajnu vezu među ljudima. Ovo se međutim lako razumije iz činjenice da one nisu sposobne za potpuno zadovoljenje, dok" se nezaprije- čene seksualne težnje smanjuju posredstvom pražnjenja do kojeg dolazi svaki put kada se postigne seksualni cilj. Osjetilna ljubav takve je prirode da se gasi zajedno sa zadovoljenjem; da bi bila trajna, ona od početka mora biti

pomiješana s posve nježnim, a to znači spram cilja zapriječenim komponentama ili pak sama mora doživjeti takvu promjenu.

Hipnoza bi nam glatko riješila zagonetku libidne konstitucije mase da sama ne sadrži crte koje se na dosada14 V. 'Metapsychologische Ergänzung zur Traumlehre' /Metapsi-hološki dodatak učenju o snovima/ (1917). /Dodatak 1923/: čini semeđutim da je dopuštena dvojba o opravdanosti dodjeljivanja tefunkcije, što zahtijeva podrobniju raspravu.238šnji način ne dadu racionalno objasniti kao što je bio slučaj sa zaljubljenošću u njenom isključenju izravnih seksualnih težnji. U njoj ima još mnogo toga što valja priznati kao nerazumljivo i mistično. Kao dodatni fenomen ona sadrži uzetost koja proizlazi iz odnosa nekog tko je nadmoćan prema nekom tko je slab, bespomoćan, što bi moglo dopustiti prijelaz na hipnozu prepasti u životinja. Nije jasni način na koji se postiže njen odnos sa spavanjem a zagonetna činjenica da postoje ljudi koji su joj podložni dok se drugi pokazuju u potpunosti otpornima ukazuje na jedan još nepoznat moment koji se oz- biljuje u njoj i koji u njoj možda tek omogućuje čistoću libidnih stavova. Također je vrijedno pažnje da se moralna savjest hipnotizirane osobe može pokazati otpornim čak i pri potpunoj sugestivnoj podatljivosti. Ali to možda dolazi otuda što u hipnozi, na način na koji se ona uglavnom vrši, može zaostati neka spoznaja da se tu radi samo0 igri, o neistinitoj reprodukciji druge, za život daleko važnije situacije.1 Ipak, dosadašnja ispitivanja u potpunosti nam omogućuju da pružimo formulu za libidnu konstituciju mase. Barem takve mase kakvu smo do sada razmatrali, mase dakle koja ima vođu i koja nije mogla posredstvom pre-komjerne »organizacije« sekundarno steći svojstva individuuma. Takva primarna masa je određeni broj individua koje su jedan te isti objekt postavile na mjesto svog Ja-ideala i uslijed toga se u svom Ja .međusobno poistovjetile. jTaj odnos može se grafički prikazati:239

IX:NAGON STADA

Iluzija da smo tom formulom riješili zagonetku mase neće nas dugo veseliti. Ne možemo naime ostati ravnodušni prisjetimo li se činjenice da smo se u našem pitanju gotovo u potpunosti oslonili na zagonetku hipnoze u kojoj je mnogo toga ostalo nerazjašnjeno. Sada nam međutim jedna druga primjedba pokazuje daljnji put.

Slobodno možemo reći da su bogate afektivne veze koje nalazimo u masi sasvim dostatne za objašnjenje jednog od njenih obilježja, naime manjka samostalnosti i inicijative u pojedinca, istovjetnost njegovih reakcija s reak-cijama svih ostalih i, da tako kažemo, njegovo srozavanje na individuuma mase. No masa, sagledamo li je kao cjelinu, pokazuje više; crte slabljenja intelektualne sposobnosti, nezapriječene afektivnosti, nesposobnost za umjerenost i odgodu, sklonost prekoračenju svih ograda u izražavanju osjećaja odnosno potpunom pražnjenju tih osjećaja djelovanjem; to, kao i sve tome slično što je u Le Bona tako upečatljivo opisano, pruža očiglednu sliku regresije duševne djelatnosti na raniji stupanj kojem se, nađemo li ga u divljaka ili djece, uopće ne čudimo. Takva regresija pripada prije svega biti običnih masa dok ju je, kao što smo čuli, u visoko organiziranim, umjetnim masama u velikoj mjeri moguće spriječiti^

Tako dobijamo dojam jednog stanja u kojem su pojedinačni osjećaj i osobni intelektualni čin individuuma preslabi da bilo što sami postignu te im je u potpunosti suđeno da čekaju dok ih ne osnaži istovrsno ponavljanje od strane drugih. Prisjetimo se koliko takvih fenomena ovisnosti pripada normalnoj konstituciji ljudskog društva, kako se malo originalnosti i osobne odvažnosti nalazi u njemu, u kolikoj mjeri svakim pojedincem vladaju stavovi duše masa koji se iskazuju kao rasna svojstva, staleške predrasude, javno mnijenje i tome slično. Zagonetka sugestivnog utjecaja postaje još veća dodamo li240da takav utjecaj ne vrši samo vođa već i svaki pojedinac jedan na drugoga, tako da moramo sami sebi prigovoriti na tome što smo jednostrano istakli odnos s vođom, a drugi faktor, uzajamnu sugestiju, pretjerano zapostaviti.

Upućeni ovako na skromnost, bit ćemo skloni saslušati drugi glas koji nam obećava razjašnjenje na jednostavnijim osnovama. Upravo to nalazim u mudroj knjizi W. Trottera o nagonu stada (1916), djelu kojem zamjeram samo to što se u potpunosti nije oslobodilo antipatija izazvanih posljednjim velikim ratom.

Duševne fenomene, opisane u masi, Trotter izvodi iz jnstinkta stada(»gregariousness«) koji je urođen ljudima i drugim životinjskim vrstama. Ta vezanost za stado biološki je analogija i tako reći nastavak višestaničnosti a u smislu teorije libida predstavlja daljnje očitovanje one sklonosti koja proizlazi iz libida, sklonosti svih istovrsnih živih bića k ujedinjenju u sve obuhvatnije cjeline .^Pojedinac se osjeća nepotpun (»incomplete«) kada je samTjia Trottera već strah malog djeteta predstavlja očitovanje tog instinkta stada. Proturječje sa stadom ravno je odvajanju od njega i stoga se sa strahom izbjegava. rStado međutim odbacuje sve što je novo i što nije uobičajeno. ^Instinkt stada je nešto primarno što se ne može dalje razložiti (»wich cannot be split up«).

Trotter navodi niz takvih nagona (ili instinkata) koje drži primarnima: nagon samoodržanja, nagon za ishranom, spolni nagon i nagon stada. Ovaj posljednji dolazi često u situaciju da se suprotstavi drugima. Svijest o krivnji i osjećaj dužnosti karakteristični su posjedi jedne »gregarious animal«. Za Trottera i sile potiskivanja, koje je psihoanaliza pokazala u Ja, također proizlaze iz instinkta stada a otuda konzekventno i otpori na koje u psiho-analitičkom postupku nailazi liječnik. Jezik svoje značenje zahvaljuje sposobnosti da uspostavi uzajamno razumijevanje u stadu i na njemu velikim dijelom počiva međusobno poistovjećenje pojedinaca.

35 V. moj članak: S onu siranu načela ugode (1920).241

Kao što se Le Bon pretežno bavio karakterističnim prolaznim tvorbama mase a McDougall stabilnim udruženjima, tako je Trotter u središte svoga interesa postavio, dajući njihovo psihološko utemeljenje, najopćenitije saveze u kojima živi čovjek, taj £<?ov jtoXmxov. Trot- teru međutim nije potrebno nikakvo izvođenje nagona stada jer ga on označava kao primarnog, dakle kao onog koji se dalje ne može rastavljati. Njegova primjedba, da Boris Sidis izvodi nagon stada iz sugestibilnosti, srećom je suvišna za njega; to je jedno objašnjenje prema poznatom, nezadovoljavajućem obrascu, a obrtanje te rečenice —/da. sugestibilnost, dakle, potječe od instinkta stada)— izgleda mi daleko uvjerljivije. "Ali Trotterovom prikazu dade se, s još većim pravom nego drugima, prigovoriti da ne uzima dovoljno u obzir ulogu vođe u masi, dok smo mi prije skloni protivnom sudu prema kojem£se bit mase ne može

shvatiti zanemarujući vođu./Instinkt stada uopće ne ostavlja nikakva prostora vođkiako da se on u stadu javlja tek slučajno; s tim u vezi je i činjenica da od ovog nagona ne vodi nikakav put potrebi za bogom,/stadu nedostaje pastir, f Ali, osim toga, Trotterov prikaz može se psihološki potkopati, a to znači da se u najmanju ruku može učiniti vjerojatnim da nagon stada nije nerastavljiv, da nije primaran u smislu u kojem su to nagon samoodržanja i spolni nagon.

Nije naravno lako slijediti ontogenezu nagona stada. Strah koji malo dijete pokazuje kada ga se ostavi samog, a koji za Trottera već predstavlja očitovanje nagona, ipak je bliži drugom tumačenju. On se odnosi na majku, a kasnije na druge prisne osobe i izraz je neispunjene čežnje s kojom dijete još ništa drugo ne zna započeti osim da je pretvori u strah.36 Strah osamljenog malog djeteta neće umiriti dolazak bilo koje osobe »iz stada« nego će, naprotiv, dolaskom takvog »stranca« strah tek biti izazvan. U djeteta se zatim dugo ne opaža ništa od nekog36 V. Uvod u psihoanalizu (1916—17), Predavanje XXV o strahu.242instinkta stada ili osjećaja mase. Nešto poput toga razvija se najprije u višečlanoj dječjoj sobi i proistječe iz odnosa djece prema roditeljima, kao reakcija na početnu zavist kojom starije dijete dočekuje mlađe. Starije bi di-jete očigledno htjelo ljubomorno potisnuti ono naknadno pridošlo, držati ga podalje od roditelja i oteti mu sva prava ali u pogledu činjenice da je i to dijete — kao i sva kasnija — od roditelja voljeno na isti način i uslijed ne-mogućnosti da se svog neprijateljskog stava čvrsto drži bez štete po samoga sebe, biva prisiljeno na poistovjećenje s drugom djecom; tako se u čoporu djece stvara osjećaj mase ili zajedništva koji se zatim dalje razvija u školi. Prvi zahtjev te reakcijske tvorbe je zahtjev za praved- nošću, za jednakim postupkom prema svima. Poznato je kako se taj zahtjev glasno i nepodmitljivo ispoljava u školi. Ako netko već sam ne može biti miljenik, onda neka zaista nitko ne bude miljenik. Tu preobrazbu i zamjenu ljubomore osjećajem mase u dječjoj sobi i školskom razredu mogao bi čovjek držati nevjerojatnim, da se isti proces ne može kasnije iznova uočiti u drugim odnosima. Valja se samo prisjetiti čopora zanosno zaljubljenih žena i djevojaka koje se nakon završetka predstave tiskaju oko nekog pjevača ili pijanista. Jasno je da bi svaka od njih trebala prije svega biti ljubomorna na druge, ali u pogledu njihova broja i s time povezane nemogućnosti da dosegnu cilj svoje zaljubljenosti, one se toga odriču i umjesto da si međusobno počupaju kose, djeluju kao jedinstvena masa, udvaraju se slavljeniku u zajedničkim akcijama i bile bi otprilike sretne da mogu podijeliti uvo- jak njegovih kovrdža. One su se, premda isprva rivalke, međusobno mogle poistovjetiti posredstvom jednake ljubavi prema istom objektu. Ako je neka nagonska situacija, kao i obično, sposobna za različite ishode, onda se nećemo čuditi da dolazi do onog ishoda s kojim je povezana mogućnost izvjesnog zadovoljenja dok neki drugi, premda bliži, izostaje, jer mu stvarni odnosi uskraćuju postizanje tog cilja.243

Ono što kasnije u društvu djeluje kao zajednički duh, csprit de corps itd. ne skriva svoje podrijetlo iz prvotne zavisti. Nitko ne smije htjeti da se istakne, svi moraju biti jednaki i imati jednako. Socijalna pravednost znači da čovjek sebi uskraćuje mnoge stvari zato da bi ih se i drugi morali odreći ili, što je isto, da ih ne bi mogli zahtijevati. Taj zahtjev za jednakošću korijen je socijalne savjesti i osjećaja dužnosti. Na neočekivan način on se otkriva u strahu sifilitičara da ne inficira druge ljude, strahu do čijeg smo

razumijevanja došli zahvaljujući psihoanalizi. Strah tih jadnika odgovara njihovom žestokom protivljenju nesvjesnoj želji da svoju infekciju prošire na druge jer zašto bi samo oni bili inficirani i za toliko toga uskraćeni, a drugi ne? Lijepa anegdota o Solomonovom sudu ima isti izvor. Ako je jednoj ženi umrlo dijete, ni tuđa djeca ne treba da žive. Po toj želji prepoznata je gubitnica.

Socijalni osjećaj počiva dakle na preokretanju isprva neprijateljskog osjećaja u pozitivno naglašenu vezu u prirodi jednog poistovjećenja. S obzirom na tok događaja koji smo mogli do sada shvatiti, izgleda da se to preokretanje vrši pod utjecajem zajedničke nježne veze s nekom osobom izvan mase^Naša analiza poistovjećenja ne čini nam se dovoljno iscrpnom no bit će dostatna za našu sadašnju namjeru da se vratimo onoj jednoj crti — zahtjevu za konzekventnim provođenjem jednakosti. Ispitujući obje umjetne mase, crkvu i vojsku, već smo čuli da one počivaju na pretpostavci prema kojoj svi moraju na jednak način biti voljeni od strane jedne osobe, vođe. Ali sada ne smijemo zaboraviti da zahtjev za jednakošću u masi važi samo za pojedince u njoj, ali ne i za vođu. Svi pojedinci moraju biti međusobno jednaki, ali svi žele da njima vlada samo jedan. Mnogo istih koji se među-sobno mogu poistovjetiti, i jedan jedini, moćniji od svih — to je zbiljska situacija jedne mase sposobne za opstanak. Usudimo se dakle da Trotterovu tvrdnju, prema244kojoj je čovjek iivotinja stada, ispravimo tako da kažemo da je on daleko prije iivotinja horde, pojedinačno biće u jednoj hordi koju vodi poglavar?';XMASA I PRAHORDA/ Godine 1912. preuzeo sam pretpostavku Ch. Danvina da je praoblik ljudskog društva bila horda kojom je neograničeno vladao snažni mužjak. Pokušao sam dokazati da su sudbine te horde ostavile za sobom neuništive tragove u povijesnom nasljeđu čovjeka i posebno, da razvoj totemizma koji sadrži u sebi početke religije, ćudoređa i socijalnog ustrojstva, stoji u vezi s nasilnim ubojstvom poglavara i preobrazbom očeve horde u bratsku zajed- nicu.'y To je doduše samo jedna hipoteza kao i mnoge drage kojima historičari pokušavaju rasvijetliti tamu pretpovijesti — jedna »just-so story«, kako ju je šaljivo nazvao jedan ne tako neljubazan engleski kritičar — ali mislim da je pošteno takvu hipotezu, ukoliko se pokazuje pogodnom, dovesti u smisleni kontekst i pružiti joj razumijevanje na svakom novom području.

Ljudske mase iznova nam pokazuju poznatu sliku nadmoćnog pojedinca usred mnoštva jednakih drugova, sliku koju sadrži i naša predodžba prahorde. Psihologija te mase kako je poznajemo iz opisa koje smo tako često spominjali — iščezavanje svjesne osobnosti pojedinca, orijentacija misli i osjećaja u istim pravcima, prevlast afektivnosti i nesvjesno duševnog, tendencija k neodgodivom izvršenju neposredno iskrslih namjera — sve to odgovara stanju regresije na primitivnu duševnu aktivnost, stanju koje smo skloni pripisati upravo prahordi.^V

37 Totem i tabu (1912—13)." Ono što smo upravo opisali u općoj karakterizaciji ljudi posebno mora

važiti za prahordu. Volja pojedinca bila je isuviše slaba da bi se on odvažio na čin. Cak se ni jedan drugi impuls osim kolektivnog nije mogao ostvariti i postojala je samo jedna245

Masa nam tako izgleda kao ponovo oživljena prahorda. Kao što je čovjek virtuelno sadržan u svakom pojedinctC tako se iz bilo koje ljudske gomile iznova može stvoriti prahorda; u onoj mjeri u kojoj tvorba mase habitualno vlada ljudima, prepoznajemo u njoj daljnje postojanje prahorde. Moramo zaključiti da je masovna psihologija najstarija psihologija čovjeka; ono što smo zanemarujući sve ostatke mase izolirali kao individualnu psihologiju, tek se kasnije, postepeno i tako reći još uvijek samo djelomično, izdiglo iz masovne psihologije. Naknadno ćemo se odvažiti na pokušaj da odredimo ishodišnu točku tog razvoja.

Daljnje promišljanje pokazuje nam u kojoj točki je potrebno ispraviti tu tvrdnju. Individualna psihologija mora biti zapravo jednako stara kao i masovna psihologija jer smo od samog početka imali dvije vrste psihologije, naime psihologiju individua mase i psihologiju oea, poglavara, vođe. Pojedinci mase bili su vezani tako kako ih nalazimo i danas, ali je otac prahorde bio slobodan. On se u svojim intelektualnim aktima i kao pojedinac pokazao snažnim i neovisnim, a njegovoj volji nije bilo potrebno da se osnaži uz pomoć drugih. Na konzekventan način pretpostavljamo da je njegovo Ja bilo slabije li- bidno vezano, da osim sebe nije volio nikoga, dok je druge volio samo u onoj mjeri u kojoj su služili njegovim potrebama. Njegovo Ja je objektima pružalo samo onoliko koliko je bilo nužno."' -'Vzajednička volja, ali nikakva pojedinačna—¿Predodžba se nije usuđivala pretvoriti u namjeru sve dok nije ojačala opažanjem svog općeg širenja. Ta slabost predodžbe nalazi svoje objašnjenje u snazi osjećajne veze zajedničke svima, ali na određenje jednoličnosti duševnih akata u pojedinca utjecala je također istovrsnost životnih uvjeta kao i odsutnost privatnog vlasništva. — Ni potrebe vršenja nužde nisu, kao što možemo primijetiti u djece i vojnika, isključene iz zajedništva. Jedini veliki izuzetak sačinjava seksualni akt u kojem je ona treća osoba ako već ne suvišna, onda u krajnjem slučaju osuđena na bolno iščekivanje. O reakciji seksualne potrebe (genitalnog zadovoljenja) spram nagona stada, vidi niže.246

On je na samom početku povijesti čovječanstva bio taj natčovjek kojeg je Nietzsche očekivao tek od budućnosti. /Još je danas individuama mase potrebna obmana da su jednak i valjan način voljeni od svoga vođe, ali sam vođa ne mora voljeti nikog drugog, on smije imati narav gospodara i biti apsolutno narcističan, ali siguran u sebe i samostalan. $namo da ljubav ograničuje narcizam i mogli bismo dolcazati da je upravo tim svojim djelovanjem postala kulturni faktor.

Praotac horde još nije bio besmrtan, što je postao kasnije pretvarajući se u boga. Ako je umro, morao je biti zamijenjen; na njegovo mjesto vjerojatno je stupio najmlađi sin koji je, kao i ostali, sve do tada bio individuum mase. Mora dakle postojati mogućnost da se psihologija mase pretvori u individualnu psihologiju; mora se pronaći uvjet pod kojim se lako vrši takva preobrazba, slično pčelama koje u slučaju potrebe mogu iz ličinke umjesto radilice stvoriti maticu. Tu možemo zamisliti samo jednu mogućnost: ^Praotac je svoje sinove spriječio u zadovoljenju njihovih' izravnih seksualnih težnji; prisilio ih je na apstinenciju i uslijed toga na osjećajne veze, kako sa sobom tako i među njima samima, koje su mogle proizaći iz težnji sa zapriječenim seksualnim ciljem. On ih je, da tako kažemo, stjerao u masovnu psihologiju. Njegova su seksualna ljubomora i netolerantnost u posljednjoj liniji postali uzrokom masovne psihologije.39

Onome koji bi postao njegovim nasljednikom također bi bila dana mogućnost seksualnog zadovoljenja, čime bi mu ujedno bio otvoren izlaz iz uvjeta masovne psihologije. Fiksacija libida na ženu, mogućnost zadovoljenja bez odgode i nagomilavanja, učinili bi kraj važnosti spram cilja zapriječenih seksualnih težnji i dopustili narcizmu da

" Na neki način se također može pretpostaviti da su protjerani sinovi, odvojeni od oca, postigli napredak od međusobnog poistovjećenja do homoseksualne objektne ljubavi i tako stekli slobodu da ubiju oca.247naraste uvijek do jednake visine. Odnosu između ljubavi i tvorbe karaktera vratit ćemo se u jednom od dodataka.

Istaknimo nadalje, kao osobito poučan, odnos između konstitucije prahorde i odredbe pomoću koje se — nezavisno od sredstava prisile —» jedna umjetna masa drži na okupu. U slučaju vojske i crKVe vidjeli smo da se tu radi o iluziji da vođa na jednak i valjan način voli sve pojedinčevi to je naprosto idealistička preradba onih odnosa u prahordi u kojima su se svi sinovi na jednak način osjećali progonjenima od strane praoca i na jednak način ga se bojali. Već sljedeći oblik ljudske društvenosti, to- temski klan, ima za pretpostavku tu preobrazbu na kojoj su izgrađene sve socijalne dužnosti. Neokrnjena snaga porodice kao prirodne tvorbe mase počiva na činjenici da se ova nužna pretpostavka jednake očinske ljubavi može u porodici doista ozbiljiti." '

Ali od svođenja mase na prahordu mi očekujemo još više. Ono bi nas također trebalo približiti svemu što je u tvorbi masa još neshvaćeno i tajnovito, a što se prikriva iza zagonetnih riječi hipnoze i sugestije. Ja sam uvjeren da će nam to i omogućiti. Sjetimo se činjenice da u hipnozi ima nešto što je izravno neprijatno; značajka neprijatnosti upućuje međutim na nešto staro i dobro poznato što je podleglo potiskivanju.® Sjetimo se načina na koji se hipnoza izaziva. Hipnotizer tvrdi da je u posjedu jedne tajnovite moći koja subjektu otima njegovu vlastitu volju ili, što je isto, da je subjekt uvjeren u to. Ova tajnovita moć — popularno se još često označuje i kao životinjski magnetizam — mora biti ona ista koja u primitivnih ljudi važi kao izvor tabua, odnosno ona ista koja dolazi od kraljeva i poglavara i koja čini opasnim svako približavanje njima (mana). Hipnotizer sada pretpostavlja da posjeduje tu moć; kako je on manifestira? Tako da od osobe zahtijeva da mu gleda u oči; tipičan način njegovog hipnotiziranja je posredstvom pogleda. Ali upravo je pogled poglavara primitivnim ljudima40 'Das Unheimliche' /Neprijatnost/ (1919).248opasan i nepodnošljiv kao što je kasnije i pogled božanstva smrtnicima. Još je Mojsije morao postati posrednik između svoga naroda i Jehove jer narod ne bi mogao podnijeti pogled boga, a kada se vratio iz božje prisutnosti njegovo je lice zračilo — jedan dio »mane« prenesen je na njega, što se dogodilo i posredniku41 u primitivnih.

Hipnozu je svakako moguće izazvati na druge načine — što vodi zabludi i što je dalo povoda manjkavim psihološkim teorijama — na primjer posredstvom fiksiranja nekog sjajnog predmeta ili slušanjem monotonog šuma. U zbilji ovi postupci služe samo skretanju odnosno zadržavanju svjesne pažnje. Situacija je ista onoj u kojoj bi hipnotizer rekao subjektu: »Sada se bavite isključivo mojom osobom, ostali je svijet posve nezanimljiv.« Jasno je da tehnički ne bi imalo svrhe da hipnotizer kaže nešto takvo jer bi subjekt time bio otrgnut iz svog nesvjesnog držanja i potaknut na svjesno

protivljenje. Ali ako hipnotizer izbjegne da svjesno mišljenje subjekta upravi prema svojim namjerama i osoba na kojoj se vrši pokus utone u jednu aktivnost koja joj svijet mora učiniti nezanimljivim, događa se da ona nesvjesno odista usredotoči svu svoju pažnju na hipnotizera i prema njemu se nađe u stavu za raport, odnosno prijenos. Indirektne metode hipnotiziranja uspijevaju dakle, slično mnogim tehnikama dosjetke, zaustaviti određene razdiobe duševne energije koja bi smetala odvijanju nesvjesnog procesa te napokon vode istom cilju kao i izravni utjecaj ukočenim pogledom ili milovanjem.®

41 V. Totem i tabu i tamo citirane izvore." Situacija u kojoj se osoba prema hipnotizeru postavlja nesvjesno, dok je

u isto vrijeme svjesno zabavljena jednoličnim i nezanimljivim opažajima odgovara određenim događajima u psihoanalitičkom postupku koji zaslužuju da ovdje budu spomenuti. (J svakoj analizi zbiva se bar jednom da pacijent uporno tvrdi kako mu u danom trenutku baš ništa određeno ne pada na pa-met. Njegove slobodne asocijacije zapinju a pokušaj da ih se uobičajenom pobudom pokrene ne uspijeva. Izvršimo li pritisak na njega, pacijent će napokon priznati da misli na pogled s prozora ordinacije, na zidne tapete ili na plinsku svjetiljku koja visi sa stropa sobe. Ubrzo shvaćamo da se on našao u stanju prije-249

Ferenczi (1909) je ispravno otkrio da se hipnotizer, naređujući uspavljivanje, čime često započinje hipnoza, stavlja u položaj roditelja. On je mislio da treba razlikovati dvije vrste hipnoze: dodvorno umirujuću koju je pripisao majčinskom uzoru i prijeteću koja za uzor ima oca. Naredba kojom se u hipnozi zapovijeda subjektu da zaspi sada također ne znači ništa drugo nego zahtjev za povlačenjem svih interesa iz vanjskog svijeta i koncen-tracijom na osobu hipnotizera; ovo i subjekt shvaća tako, jer u tom povlačenju interesa iz svijeta leži psihološka značajka spavanja i na tome počiva srodnost spavanja s hipnotičkim stanjem.

Hipnotizer dakle svojim postupcima budi u subjekta dio njegove arhajske baštine koja je svojedobno i njegovim roditeljima izlazila ususret i koja individualno iznova oživljava u odnosu s ocem; on budi u njemu predodžbu jedne nadmoćne i opasne osobe prema kojoj se čovjek može postaviti samo pasivno-mazohistički, pred kojom mora izgubiti svoju volju, dok se — biti s njom nasamo, »doći joj na oči«, čini čovjeku riskantnim pothvatom. Samo tako bismo otprilike mogli predstaviti odnos pojedinca prahorde prema praocu. Kao što znamo iz drugih reakcija, pojedinac je u promjenljivoj mjeri sačuvao osobnu sklonost k ponovnom oživljavanju takvih starih situacija. Neku svijest o tome da je hipnoza ipak samo igra, lažno obnavljanje onih starih utisaka, valja međutim zadržati kako bi se brinula za otpor protiv isu- više ozbiljnih konzekvencija hipnotičkog ukidanja volje. 1 Neprijatan, prisilan karakter tvorbe mase koji se pokazuje u njenim pojavama sugestije može se dakle s punim pravom svesti na činjenicu da je njeno podrijetlo u pra- hordi. Vođa mase još uvijek je zastrašujući praotac; masa još uvijek želi da njome vlada neograničena sila; ona još u visokoj mjeri čezne za autoritetom i, kako se izrazionosa, da je obuzet još nesvjesnim mislima koje se odnose na liječnika i vidjet ćemo kako nestaje zastoj u asocijacijama pacijenta čim mu se pruži ovo objašnjenje,250

Le Bon, pokazuje žeđ za pokoravanjem. Praotac je ideal mase koji na mjestu Ja-ideala vlada nad Ja. Hipnoza ima puno pravo na oznaku: masa u dvoje; za sugestiju preo- staje definicija: ona je uvjerenje koje nije utemeljeno na opažanju i radu mišljenja već na erotskoj vezi/3

XIJEDAN STUPANJ U JA

Ne zaboravimo li one međusobno upotpunjujuće opise koje su nam na temu masovne psihologije pružili spomenuti autori i bacimo li pogled na današnjeg čovjeka pojedinca, mogli bismo pred komplikacijama koje se ovdje ukazuju izgubiti smjelost za jedan sažeti prikaz. Svaki je pojedinac sastavni dio mnogih masa, mnogostruko je povezan poistovjećenjem i svoj Ja-ideal je izgradio prema različitim uzorima. Stoga svaki pojedinac ima svoga udjela u mnogim dušama masa, u onoj njegove rase, staleža, vjerske zajednice, državnosti itd. i može se povrh toga izdići do jednog djelića samostalnosti i originalnosti. Ove stalne i trajne tvorbe masa u svojim ravnomjernim i postojanim djelovanjima padaju promatranju manje u oči od onih naglo stvorenih, prolaznih masa na kojima je Le Bon ocrtao sjajnu psihološku ka- rakterizaciju duše masa; a baš se u tim bučnim, efemernim, drugima tako reći superponiranim masama događa čudo, da nestaje ono što smo priznali upravo kao individualnu izobrazbu, premda samo povremeno, ne ostavljajući za sobom nikakvog traga.

u Čini mi se vrijedno istaknuti da su nas razmatranja u ovom odjeljku navela da napustimo Bernheimovo shvaćanje hipnoze i vratimo se onom naivnom i starom shvaćanju te pojave. Prema Bernheimu svi se hipnotički fenomeni mogu svesti na moment sugestije koji se međutim dalje ne može objasniti. Mi smo došli do zaključka da je sugestija parcijalna pojava hipnotičkog stanja i da je hipnoza čvrsto utemeljena u jednoj dispoziciji koja se u nesvjesnome zadržala još iz prapovijesti ljudske porodice.251

To čudo smo razumjeli tako da pojedinac napušta svoj Ja-ideal i zamjenjuje ga idealom mase otjelovljenim u vođi. Čudo, da budemo točniji, nije u svim slučajevima jednako veliko. Razdvajanje Ja i Ja-ideala u mnogih individua nije daleko uznapredovalo, oba se još lako podudaraju, a Ja je često sačuvalo raniju narcističku samo- dopadljivost. Tom je okolnošću izbor vođe veoma olakšan. Njemu je često dovoljno samo to da tipična svojstva ovih individua posjeduje u naročito oštrom i jasnom obliku i da ostavi utisak veće snage i veće libidne slobode pa će mu ususret izići potreba za snažnim po-glavarom koja ga zaodijeva nadmoćnošću koju on inače vjerojatno ne bi ni tražio. Oni drugi članovi mase čiji se Ja-ideal ipak ne bi mogao otjeloviti u njegovoj osobi bez neke korekture, postaju onda »sugestivni«, a to znači za-vedeni poistovjećenjem.

Shvaćamo da se ono što smo uspjeli iznijeti u prilog objašnjenju libidne strukture mase iznova vraća razlikovanju Ja i Ja-ideala i na time omogućenu dvostruku vrstu veze — poistovjećenje i postavljanje objekta na mjesto Ja-ideala. Pretpostavka takvog stupnja u Ja, kao prvi korak jedne analize Ja, mora svoju opravdanost postupno dokazati na različitim područjima psihologije. U mom spisu »Prilog uvodu u narcizam« (1914) sabrao sam prije svega ono što se od patološke građe dalo upotrijebiti u prilog toj razdiobi. Možemo međutim očekivati da će se njeno značenje daljnjim prodiranjem u psihologiju psihoza pokazati daleko većim. Pomislimo na to da Ja sada stupa u odnos nekog objekta s Ja-idealom koji se iz njega razvio i da se možda sva

uzajamna djelovanja između vanjskog objekta i cjelokupnog Ja koja smo upo-znali u učenju o neurozama ponavljaju na tom novom poprištu unutar Ja.

Ovdje želim slijediti samo jednu od posljedica koje mogu proizići s tog stajališta i time nastaviti ispitivanje jednog problema koji sam na drugom mjestu morao osta252

viti neriješenim.44 Svaka od duševnih diferencijacija koje smo upoznali predstavlja novo otežavanje duševne funkcije, povećava njenu labilnost i može postati ishodište zakazivanja te funkcije, a time i žarište oboljenja. Tako smo našim rođenjem učinili korak od apsolutno samodovoljnog narcizma do opažanja promjenljivog vanjskog svijeta i početka pronalaženja objekata, sa čime je povezana činjenica da mi novo stanje ne podnosimo trajno, da ga periodički opozivamo i da se spavanjem vraćamo našem ranijem stanju obilježenom odsutnošću podražaja i izbjegavanjem objekata. Pri tome svakako slijedimo jedan mig vanjskog svijeta koji nas periodičkom izmjenom dana i noći povremeno oslobađa najvećeg dijela podražaja koji djeluju na nas. Drugi primjer, važniji za patologiju, nije međutim podvrgnut nikakvom sličnom ograničenju. Tokom našeg razvoja uspjeli smo izvršiti diobu našeg duševnog bića na koherentno Ja i na onaj nesvjesni potisnuti dio, ostavljen izvan njega; znamo da je stabilnost ove tečevine izložena stalnim potresima. U snu i neurozi taj isključeni dio tražeći pristup kuca na kapije koje čuvaju otpori, dok se u budnom stanju zdravija služimo naročito smišljenim zahvatima kako bismo potisnuto, zaobilazeći otpore i u korist zadobivan ja ugode, povremeno primili u naše Ja. Dosjetku i humor, a dijelom i komično uopće, valja promatrati u tom svjetlu. Svakom poznavaocu psihologije neuroza past će na pamet slični manje važni primjeri, no ja već hitam namjeravanoj primjeni.

Bilo bi razumljivo da se odvajanje Ja-ideala od Ja ne podnosi trajno i da ono mora povremeno pretrpjeti regresiju. U svim odricanjima i ograničenjima nametnutim Ja, periodično je kršenje zabrana pravilo, kao što već pokazuje institucija svetkovina koje prvotno nisu ništa drugo nego zakonom osigurani ekscesi koji tom oslobođenju i zahvaljuju svoj veseli karakter.45 Saturnalije Rimljana i naši današnji karnevali u toj se bitnoj crti podudaraju sa svetkovinama primitivnih ljudi koji u razvratu

44 'Trailer und Melancholie' /Tuga i melankolija/ (1917).45 Totem i tabu.253

svake vrste običavaju vršiti prijestupe inače svetih zabrana. Ja-ideal obuhvaća međutim zbroj svih ograničenja kojima se Ja dužan povinovati i stoga dokidanje ideala mora predstavljati veličanstvenu svetkovinu za Ja koje sada iznova može biti zadovoljno sobom.46

Osjećaj trijumfa nastaje uvijek kada se nešto u Ja može usuglasiti s Ja-idealom. A osjećaj krivnje (i osjećaj manje vrijednosti) može se razumjeti kao izraz napetosti između Ja i ideala.

Poznato je da postoje ljudi čiji se opći osjećaj raspoloženja periodički koleba, od prekomjerne potištenosti, preko izvjesnog srednjeg stanja, pa sve do povišenog stupnja zadovoljstva; ta kolebanja nastupaju u amplitudama veoma različite veličine, od jedva zamjetljivih do onih ekstremnih kao što su melankolija i manija čije tegobe ili smetnje u visokoj mjeri zahvaćaju život pogođene osobe. Izgleda da u tipičnim slučajevima tog cikličkog ne-raspoloženja izvanjski povodi ne igraju odlučujuću ulogu; što se tiče

unutrašnjih motiva, ne nalazimo ih u tih bolesnika ništa više, a niti su drukčiji nego u drugih. Stoga smo se navikli da ove slučajeve ne prosuđujemo kao psihogene. O drugim sasvim sličnim slučajevima cikličkog neraspoloženja koji se međutim lako svode na duševne traume kasnije će biti riječi.

Razlozi tog spontanog kolebanja raspoloženja nama su dakle nepoznati; nedostaje nam uvid u mehanizam kojim manija zamjenjuje melankoliju. Cini se da su upravo ti bolesnici oni ljudi za koje bi mogla važiti naša pretpo-stavka da se njihov Ja-ideal povremeno rastvara u Ja nakon što je njime prethodno izuzetno strogo vladao.

Držimo se i dalje izbjegavanja nejasnoća: Na tlu naše analize Ja nema dvojbe da su u slučaju manije Ja i Ja- -ideal zajedno stopljeni, tako da se osoba u jednom raspoloženju trijumfa i vlastite usrećenosti koje ne ometa

" Za Trottera potiskivanje proizlazi iz nagona stada. Prije se radi o prijevodu na drukčiji način izražavanja nego o proturječju kada sam u 'Prilogu uvoda u narcizam' rekao: »Sa stajališta Ja, tvorba ideala uvjet je potiskivanja.« /vidi str. 61/.254nikakva samokritika može veseliti odbacivanju zapreka, obzira i samopredbacivanja. Manje je evidentno, ali je ipak sasvim vjerojatno, da je bijeda melankoličara izraz oštrog razdora između obaju instancija Ja, razdora u kojem prekomjerno osjetljivi ideal u prividu manje vrijednosti i samopotcjenjivanju bezobzirno iznosi na vidjelo svoju osudu Ja. U pitanju je samo da li uzrok tim izmijenjenim odnosima između Ja i Ja-ideala treba tražiti u gore postuliranim periodičnim pobunama protiv nove institucije ili za to treba okriviti druge okolnosti.

Obrat u maniju nije nužna crta u slici bolesti melanko- ličke depresije. Postoje jednostavne melankolije, bilo one koje se javljaju samo jednom, bilo takve koje se periodično ponavljaju, a koje nikada nemaju tu sudbinu. S druge strane postoje melankolije u kojima povod očigledno igra etiološku ulogu. To su one koje izaziva gubitak voljenog objekta, bilo njegovom smrću ili uslijed okolnosti koje su prisilile libido na povlačenje s objekta, Takva psihogena melankolija može okončati u maniji i taj se ciklus može ponoviti više puta, baš kao da je u pitanju prividno spontana melankolija. Odnosi su dakle prilično neprozirni, tim više što su do sada samo neki oblici i slučajevi melankolije podvrgnuti psihoanalitičkom istraživanju.47 Zato smo u stanju razumjeti samo one slučajeve u kojima je objekt bio napušten jer se pokazao nedostojnim ljubavi. On se tada poistovjećenjem iznova uspostavlja u Ja i biva podvrgnut strogom sudu Ja-ideala. Pred- bacivanja i agresije protiv objekta izlaze na vidjelo kao melankolička samopredbacivanj a

I takva se melankolija može okončati obratom u maniju, tako da ta mogućnost predstavlja jednu crtu koja je nezavisna od ostalih karakteristika slike bolesti.

Ne vidim međutim nikakvu poteškoću u tome da se moment periodične pobune Ja protiv Ja-ideala uzme u

47 Usp. Abraham (1912)." Točnije rečeno: ona se skrivaju iza predbacivanja usmjerenih na vlastito

Ja i daju im trajnost, upornost i neotklonjivost kojima se odlikuju samopredbacivanja melankoličara.255obzir za obje vrste melankolija, psihogenu i spontanu. U spontane može se uzeti kao pretpostavka da je Ja-ideal sklon razvijanju posebne strogosti koja zatim automatski ima za posljedicu njegovo privremeno ukidanje. U psiho-

gene Ja bi bilo potaknuto na pobunu zlostavljanjem od strane svog ideala, zlostavljanjem koje ono trpi u slučaju poistovjećenja s odbačenim objektom.XII DODACI

Tokom istraživanja koje je sada došlo do svog provizornog okončanja otvorili su nam se različiti sporedni putovi koje smo isprva izbjegli, premda je na njima mnogo toga obećavalo spoznaju. Jedan dio onoga što smo tako zapostavili htjeli bismo sada naknadno iznijeti.

A) Razlikovanje poistovjećenja Ja i zamjene Ja-ideala objektom nalazi zanimljivo objašnjenje u dvije velike umjetne mase koje smo na početku proučavali, u vojsci i kršćanskoj crkvi.

Evidentno je da vojnik svog pretpostavljenog, dakle vojskovođu, zapravo uzima za ideal, dok se poistovjećuje sa sebi jednakima i iz tog Ja-zajedništVa izvodi obaveze drugarstva koje se odnose na uzajamno pružanje pomoći i raspodjelu dobara. Ali on postaje smiješan hoće li se poistovjetiti sa zapovjednikom. Vojnik u Wallensteins Lager podruguje se naredniku upravo zbog toga:Wie er räuspert und wie er spuckt, Das habt ihr ihm glücklich abgeguckt.. .*

"fDrukčije je u katoličkoj crkvi. Svaki kršćanin voli Krista kao svoj ideal i

osjeća se poistovjećenjem povezan s drugim kršćanima. Ali crkva od njega zahtijeva još više.* /A to kako on hraka i kako pljuje,S uspjehom ste kopirali od njega.../256On se povrh toga mora poistovjetiti s Kristom i voljeti druge kršćane kao što ih je volio Krist. Crkva dakle zahtijeva da se pozicija libida dana tvorbom mase proširi u obje točke. Tamo gdje se dogodio izbor objekta mora se pridodati poistovjećenje a tamo gdje postoji poistovjećenje, objektna ljubav. Taj dodatak očigledno nadilazi konstituciju mase^j Netko može biti dobar kršćanin a da mu je ipak strana ideja da se postavi na mjesto Krista i poput njega svojom ljubavlju obuhvati sve ljude. Čovjek, to slabo stvorenje, svakako se ne mora osjećati sposobnim za duševnu veličinu i snagu ljubavi jednog spasitelja.|Ui ovaj daljnji razvoj diobe libida u masi vjerojatno je mo-ment na kojem kršćanstvo temelji svoje pravo na postignuće više ćudorednosti. f

B) Rekli smo da bi bilo moguće odrediti mjesto u duševnom razvoju čovječanstva na kojem je i pojedinac izvršio napredak od masovne do individualne psihologije.49

/JLJ tu svrhu moramo na trenutak ponovo posegnuti u znanstveni mit o ocu prahorde. On je kasnije uzdignut do stvaraoca svijeta i to s pravom, jer je stvorio sve sinove od kojih se sastojala prva masa. On je bio ideal svakog od njih i izazvao je u njima istodobno strah i poštovanje, što je kasnije dovelo do pojma tabua. Ta se većina jednom složila, ubila oca i raskomadala ga. Nitko iz mase pobjednika nije se mogao postaviti na njegovo mjesto ili, ako bi jedan to ipak učinio, obnovile bi se borbe sve dok se nije uvidjelo da se svi moraju odreći očeva nasljeđa. Oni su tada obrazovali totemsko bratstvo pove- zavši se svi jednakim pravom i totemskim zabranama koje su morale očuvati sjećanja na čin ubojstva i osigurati njegovo okajanje. Ali ostalo je nezadovoljstvo postignutim koje je postalo izvor novog razvoja. Postepeno su se ljudi u bratskoj masi približili stvaranju staroga

" /Dodatak 1923/ : Ono što ovdje slijedi napisano je pod utjecajem razmjene mišljenja s Ottom Rankom. (V. 'Die Don-Juan- -Gestalt' /Lik Don Juana/, 1922).

257

stanja na novom nivou; muškarac je iznova postao poglavar porodice skršivši povlastice ženske vladavine koja se učvrstila u vremenu bez ocai Kao obeštećenje on je tada mogao priznati majčinskaTTožanstva čiji su svećenici u svrhu zaštite majke bili kastrirani u skladu s primjerom koji je pružio otac prahorde; ipak, nova je porodica bila samo sjena stare a očeva je bilo mnogo i svaki je bio ograničen pravima drugih.

Možda se tada dogodilo da čežnjom ispunjen osjećaj nedostatka potakne pojedinca da se oslobodi mase i da se postavi u ulogu oca. Onaj tko je to učinio bio je prvi epski pjesnik; napredak je postignut u njegovoj fantaziji. Taj pjesnik je lažno prikazao stvarnost u skladu sa svojom čežnjom. On je iznašao junački mit. Junak je bio onaj koji je sam ubio oca — oca koji se još u mitu pojavio kao totemsko čudovište. Kao što je otac bio prvi ideal dječaka, tako je sada u junaku koji bi htio zamijeniti oca pjesnik stvorio prvi Ja-ideal. Mogućnost da postane junak vjerojatno se pružila najmlađem sinu, miljeniku majke kojeg je ona štitila pred očevom ljubomorom i koji je u doba prahorde bio očev nasljednik. U lažljivom prepjevu prapovijesti vjerojatno je žena, koja je bila plijen u borbi i mamac umorstvu, postala zavodnica i poticatelj nedjela.

Junak se predstavlja kao da je sam izvršio taj čin na koji se zacijelo usudila samo horda kao cjelina. Ipak, u skladu s jednom Rankovom primjedbom, jasne tragove poreknutog stanja stvari sačuvala je bajka. Tu se naime često događa da junak koji mora riješiti neki težak zadatak — većinom najmlađi sin, nerijetko onaj koji se pred surogatom oca pravio lud, a to znači bezopasan — može taj zadatak riješiti ipak samo uz pomoć mnoštva malih životinja (pčela, mrava). To bi bila braća prahorde, baš kao što u simbolici snova insekti i gamad znače braću i sestre (prezrivo: kao mala djeca), štoviše, u svakom zadatku iz mita i bajke lako je prepoznati zamjenu za ju-nački čin.258

Mit je dakle korak kojim pojedinac istupa iz masovne psihologije. Prvi mit zasigurno je bio psihološki, junački mit; mit koji objašnjava, prirodni mit, mora da je došao daleko kasnije. Pjesnik koji je učinio taj korak i tako se u fantaziji oslobodio mase ipak umije, prema daljnjoj primjedbi Ranka, u zbiljnosti naći povratak njoj. Jer on silazi u tu masu i pripovijeda joj o djelima svoga junaka koja je smislio. Taj junak u osnovi nije nitko drugi do on sam. Na taj način on tone u stvarnost a svoje slušatelje uzdiže na razinu fantazije. Ali slušatelji razumiju pjesnika, oni se mogu na temelju istog, čežnjom ispunjenog odnosa s praocem, poistovjetiti s junakom.50

Laž junačkog mita kulminira pretvaranjem junaka u boga. Možda je obogotvoreni junak postojao ranije od boga oca i bio pretečom povratka praoca kao božanstva. U tom slučaju bogovi bi se kronološki poredali ovako: božica majka — junak — bog otac. No tek s uzdizanjem nikad zaboravljenog praoca božanstvo je zadobilo crte koje još danas prepoznajemo na njemu.51

CjU ovoj raspravi smo govorili mnogo o onim izravnim i o onim, spram cilja zapriječenim, seksualnim nagonima te se smijemo nadati da to razlikovanje neće naići na veliki otpor. Ipak, jednom podrobnijem ispitivanju

tog problema ne bismo uskratili dobrodošlicu, pa čak ni onda kada bi samo ponovilo ono što je velikim dijelom već bilo rečeno na drugim mjestima.

Libidni razvoj djeteta upoznao nas je s prvim ali i najboljim primjerom spram cilja zapriječenih seksualnih nagona. Svi osjećaji koje dijete gaji prema svojim roditeljima i odgajateljima neograničeno se nastavljaju u željama koje izražavaju njegove seksualne težnje. Dijete od tih voljenih osoba traži sve nježnosti za koje zna; ono ih želi ljubiti, dodirivati, promatrati; znatiželjno je da

50 Usp. Hans Sachs (1920).51 U ovom skraćenom izlaganju odrekao sam se sve one građe iz legendi,

mitova bajki, historijata običaja, itd. koja bi se mogla upotrijebiti kao oslonac danoj konstrukciji.

259

vidi njihove genitalije i želi biti prisutno u intimi njihovog vršenja nužde; obećava oženiti majku ili njegovateljicu, bez obzira što podrazumijevalo pod tim, a ocu je naumilo roditi dijete, itd. Izravno promatranje kao i naknadno analitičko otkrivanje ostataka djetinjstva ne ostavljaju nikakve dvojbe o neposrednom stapanju nježnih i ljubomornih osjećaja i seksualnih namjera te nam pokazuju na kako temeljan način dijete od voljene osobe čini objekt svih svojih još neispravno usmjerenih seksualnih težnji. (Usp. Tri rasprave o seksualnoj teoriji).

To prvo obličje ljubavnog života djeteta koje u tipičnim slučajevima odgovara Edipovom kompleksu podliježe zatim, kao što je poznato, na početku razdoblja latentnosti jednom udarcu potiskivanja. Ono što od njega preostaje, pokazuje nam se kao čisto nježna osjećajna veza koja se odnosi na iste osobe, ali koju ne treba više označavati kao »seksualnu«. Psihoanalizi koja unosi svjetlo u dubine duševnog života nije teško pokazati da seksualne veze iz prvih godina djetinjstva i dalje postoje, premda potisnute i nesvjesne. Ona nam daje odvažnost za tvrdnju da je svaki nježni osjećaj, gdje god ga sreli, nasljednik jedne potpuno »osjetilne« objektne veze s dotičnom osobom ili s njenim uzorom (njenim Imagom). Ona nam dakako ne može bez posebnog istraživanja otkriti da li to prethodno glavno seksualno strujanje u danom slučaju još uvijek postoji kao potisnuto ili se već istrošilo. Da kažemo to preciznije: nepobitno je da ono kao forma i mogućnost još postoji i da u svako doba može, posredstvom zaposjednuća u regresiji, iznova biti aktivirano; pitanje je samo, premda se na njega ne može uvijek odgovoriti, kakvo zaposjednuće i djelotvornost ono sada još ima. Pritom se podjednako moramo čuvati dvaju izvora pogrešaka, Scile potcjenjivanja potisnutog i Haribde sklonosti da normalno u potpunosti mjerimo patološkim.

Psihologija koja ne želi ili ne može prodrijeti u dubine potisnutoga u nježnim osjećajnim vezama u svakom slu260

čaju vidi izraz težnji koje ne smjeraju seksualnom, pa makar iz takvih seksualnih i proizlazile.52

S pravom možemo reći da su one odvraćene od ovih seksualnih ciljeva iako postoje posebne poteškoće u tome da se jedno takvo odvraćanje od cilja prikaže u skladu sa zahtjevima metapsihologije. Uostalom, ovi spram cilja zapriječeni nagoni još uvijek se čvrsto drže nekih od svojih prvobitnih seksualnih ciljeva; poznato je da čak i nježni privrženik, pa čak i prijatelj ili štovatelj traže tjelesnu blizinu i žele baciti pogled na osobu koju vole samo još u »paulinskom« smislu. Želimo li to, možemo u ovom odvraćanju od cilja

priznati početak sublimacije seksualnih nagona ili, s druge strane, njenu granicu pomaknuti još dalje. Spram cilja zapriječeni seksualni nagoni imaju u usporedbi s nezapriječenima veliku funkcionalnu prednost. Kako nisu sposobni za istinski puno zadovoljenje, oni su osobito pogodni za stvaranje trajnih veza, dok izravni seksualni nagoni svaki puta zadovoljenjem gube svoju energiju i moraju čekati na obnovu novim nagomilavanjem seksualnog libida čime pružaju mogućnost da se objekt u međuvremenu promijeni. Zapriječeni nagoni su sposobni da se u svakom omjeru miješaju s nezapri-ječenima; mogu se iznova preobraziti u njih, baš kao što su iz njih i proizašli. Poznato je kako se lako iz osjećajnih odnosa prijateljske vrste, zasnovanih na priznanju i divljenju, razvijaju erotske želje (Molifereovo: »Em- brassez-moi pour l'amour du Grec«) između učitelja i učenice, umjetnika i ushićene slušateljice, pogotovo u žena. Štoviše, nastajanje takvih isprva besciljnih osjećajnih veza izravno pruža uhodani put seksualnom izboru objekta. Pfister je u Frömmigkeit des Grafen von Zinzendorf /Po- boinost grofa von Zinzendorfa/ pokazao izrazito jasan, očito ne jedini primjer za mogućnost da se čak i intenzivna religiozna veza povrati u strasno seksualno uzbuđenje. S druge strane je i preobrazba izravnih, po sebi

a Neprijateljski osjećaji zacijelo su nešto složeniji u svom ustrojstvu.261kratkotrajnih seksualnih težnji u trajne, čisto nježne veze, nešto veoma uobičajeno i konsolidacija jednog braka zaključenog u strasnoj zaljubljenosti velikim dijelom počiva na tom procesu.

Neće nas naravno začuditi ako čujemo da spram cilja zapriječene seksualne težnje nastaju iz onih izravno seksualnih, onda kada se postizanju seksualnih ciljeva suprostavljaju unutrašnje ili izvanjske prepreke. Potiski-vanje u razdoblju latentnosti jedna je takva unutrašnja — ili bolje: koja je postala unutrašnja — prepreka. Što se oca prahorde tiče pretpostavili smo da on svojom seksualnom netolerantnošću sve sinove prisiljava na apstinenciju i tako ih satjeruje u veze koje su zapriječene spram cilja, dok samome sebi zadržava slobodu seksualnog užitka ostajući na taj način nevezan. Sve veze na kojima počiva masa pripadaju vrsti spram cilja zapriječenih nagona. Time smo se međutim približili raspravi o novoj temi koja razmatra odnos između izravnih seksualnih nagona i tvorbe mase.)

D) Posljednje dvije primjedbe pripravile su nas naotkriće da izravne seksualne težnje nisu pogodne za tvorbu masa?Poduše, u povijesti razvoja porodice također su postoj afi"" odnosi seksualne ljubavi masovnog karaktera (grupni brak) ali što je važnija postajala spolna ljubav za Ja, što je više zaljubljenosti ona razvijala, tim je snažnije zahtijevala ograničenje na dvije osobe — una cum uno — predodređeno prirodom genitalnog cilja. Poligam- ne sklonosti bile su upućene na to da se zadovolje u suk- cesjjaioj izmjeni objekata.

¿Tako dvije osobe koje su u svrhu seksualnog zadovoljenja upućene jedna na drugu, svojim traženjem samoće protestiraju protiv nagona stada, osjećaja masej Što su zaljubljeniji tim potpunije dostaju jedno drugome. Od-bijanje utjecaja mase ispoljava se kao osjećaj stida. Krajnje žestokim osjećajima ljubomore stavljeno je u zadatak da seksualni izbor objekta zaštite od upletanja veze mase koja ga narušava. Samo ako se nježni, dakle osobni faktor ljudskog odnosa u potpunosti povuče pred onim osjetil-262

nim, moći će ljubavni par općiti u prisutnosti drugih a seksualni se akti istodobno vršiti unutar jedne grupe, kao što je slučaj u orgijama. Time se,

međutim, zbiva regresija na jedno ranije stanje spolnih odnosa u kojem za-ljubljenost još nije igrala nikakvu ulogu, dok su seksualni objekti smatrani jednako vrijednima, otprilike u smislu one zlobne primjedbe Bernarda Shawa: biti zaljubljen znači preko svake mjere pretjerivati u pogledu razlike između jedne žene i neke druge.

Brojni znaci ukazuju na to da se zaljubljenost tek kasnije pojavila u seksualnim odnosima između muškarca i žene, tako da se i opreka između spolne ljubavi i veze masa Kasno razvilaJSada može izgledati kao da ta pret-postavka nije u skladu s našim mitom o praporodici. Jer čopor je braće na oceubojstvo natjerala prije svega njihova ljubav prema majkama i sestrama a tu je ljubav teško zamisliti drukčije nego kao nedirnuto i primitivno a to znači prisno sjedinjenje nježnog i osjetilnog. No daljnjim razmatranjem ta se primjedba pretvara u potvrdu. Jedna od reakcija na oceubojstvo ipak je bilo uspostavljanje totemističke egzogamije, zabrane svakog seksualnog odnosa sa ženama u porodici koje su od djetinjstva voljene na nježan način. Time je zabijen klin između nježnih i osjetilnih pobuda muškarca koji još danas čvrsto stoji u njegovom ljubavnom životu.53 Uslijed te egzogamije osjetilne potrebe muškarca morale su se zadovoljiti stranim i nevoljenim ženamaTJ{U velikim umjetnim masama, crkvi i vojsci, nema mjesta ženi kao seksualnom objektu. Ljubavni odnos između muškarca i žene ostaje izvan tih organizacija^Čak i tamo gdje se stvaraju mase sastavljene od muškaraca i žena spolna razlika ne igra ulogu. Jedva da ima smisla pitati da li je libido koji mase drži na okupu homoseksualne ili heteroseksualne prirode, jer on nije diferenciran u skladu

53 V. 'Über die allgemeinste Erniedrigung des Liebeslebens' /O najčešćem obliku degradacije ljubavnog tivota/ (1912).263sa spolovima i u potpunosti zazire naročito od ciljeva genitalne organizacije libida.

Izravne seksualne težnje zadržavaju neki djelić svoje individualne aktivnosti i za pojedinca koji se u ostalim pogledima utopio u masi.iTamo gdje postanu prejake one rastvaraju svaku tvorbu mase. Katolička je crkva imala najbolje motive da preporuči svojim vjernicima da ne uđu u brak i da svojim svećenicima nametne celibat ali zaljubljenost je često čak i duhovnike natjerala da napuste crkvu. Ljubav prema ženi na jednak način razara veze mase unutar rase, nacionalne posebnosti i socijalnog klasnog poretka, vršeći tako važnu djelatnost u kulturi. Izgleda sigurno da se homoseksualna ljubav daleko bolje usaglašava s vezama mase, čak i tamo gdje nastupa kao nezapriječena težnja — pažnje vrijedna činjenica čije bi nas razjašnjenje moglo daleko odvesti.

U psihoanalitičkom istraživanju psihoneuroza naučili smo da se simptomi tih bolesti mogu izvesti iz izravnih seksualnih težnji koje su, premda potisnute, ostale aktivne. Tu formulu možemo upotpuniti ako dodamo: ili iz takvih koje su zapriječene spram cilja ali u kojih zapreka nije posve uspjela ili je otvorila prostor povratku na potisnuti seksualni cilj. Toj okolnosti odgovara činjenica da neuroza onoga tko je njome pogođen čini asocijalnim i da ga izbacuje iz uobičajenih tvorbi masa. Može se reći da neuroza djeluje na mase jednako razorno kao i zaljubljenost. No s druge strane uviđamo da tamo gdje je dan snažan poticaj tvorbi mase neuroze uzmiču i bar na neko vrijeme nestaju. Također je poduzet opravdan pokušaj da se ovaj antagonizam između neuroze i tvorbe mase terapijski iskoristi. Ćak i onaj tko ne žali zbog nestajanja religijskih iluzija u današnjem kulturnom svijetu priznat će da su

one, dok su bile u snazi, svima koji su njima bili povezani, pružale najčvršću zaštitu protiv opasnosti neuroze. Također ni u svim vezama s mističko- -religioznim ili filozofsko-mističkim sektama i zajednicama nije teško prepoznati izraz iskrivljenog načina liječenja različitih neuroza. Sve ovo stoji u vezi s oprekom264između izravnih seksualnih težnji i onih drugih, zapriječenih spram cilja.

Prepušten sam sebi neurotičar je prisiljen da velike tvorbe masa iz kojih je isključen zamjenjuje tvorbom svojih simptoma. On sebi stvara svoj vlastiti svijet fantazije, svoju religiju, svoj sistem opsjena i tako ponavlja institucije čovječanstva u jednom izobličenju koje jasno svjedoči o nadmoćnoj ulozi izravnih seksualnih težnji.54

E) Dodajmo, na koncu, sa stajališta teorije libida, komparativnu ocjenu stanja kojima smo se bavili: zaljubljenosti, hipnoze, tvorbe mase i neuroze.

Zaljubljenost počiva na istodobnoj prisutnosti izravnih seksualnih težnji i seksualnih težnji zapriječenih spram cilja, pri čemu objekt povlači na sebe jedan dio narcističkog Ja-libida. U njoj ima mjesta samo za Ja i za objekt. ;

Hipnozi je sa zaljubljenošću zajedničko ograničenje na*' te dvije osobe ali ona u potpunosti počiva na seksualnim težnjama koje su zapriječene spram cilja i postavlja objekt na mjesto Ja-idealaJ. ' Masa umnožava taj proces; ona se podudara s hipnozom u prirodi nagona koji je drže na okupu i u zamjeni Ja-ideala objektom; međutim, ona tome dodaje poistovjećenje s drugim individuama koje je možda izvorno bilo omogućeno istim odnosom tih individua prema objektu/} dQba su stanja, hipnoza i tvorba mase, taloži naslijeđeni iz filogeneze čovječjeg libida; hipnoza kao dispozicija a masa, osim toga, kao izravni preostatak. Zamjena izravnih seksualnih težnji seksualnim težnjama koje su zapriječene spram cilja pospješuje u oba spomenuta stanja razdvajanje Ja i Ja-ideala, razdvajanje kojim se započelo već u zaljubljenosti/^

Neuroza istupa iz tog niza. Ona također počiva na jednoj osobitosti u razvoju čovječjeg libida, naime na dvostrukom početku izravne seksualne funkcije, prekinutom

54 V. Totem i tabu, na kraju odjeljka II: 'Tabu i ambivalen- cija osećajnih stremljenja'.

265

razdobljem latentnosti.55 Utoliko je njoj s hipnozom i tvorbom mase zajednički karakter regresije kojeg nema u stanju zaljubljenosti. Ona nastupa svugdje gdje nije u potpunosti uspio napredak od izravnih seksualnih težnji do seksualnih težnji zapriječenih spram cilja i predstavlja sukob između nagona preuzetih u Ja koji su prošli kroz taj razvoj i dijelova istih nagona koji iz potisnutog nesvjesnog — jednako kao i druge u potpunosti potisnute nagonske pobude — teže u pravcu izravnog zadovoljenja. Neuroza je sadržajno neobično bogata jer obuhvaća sve moguće odnose između Ja i objekta, kako one u kojima je objekt zadržan, tako i one druge u kojima je on napušten ili uspostavljen u samome Ja, uključujući i konfliktne odnose između Ja i njegovog Ja-ideala.55 V. Tri rasprave o seksualnoj teoriji {1905). 266Ispitivanja koja slijede nastavljaju onim tokom misli kojim sam započeo u mojem spisu S onu stranu, načela ugode (1920), misli prema kojima sam osobno, kao što je tamo istaknuto, zauzeo stav izvjesne dobrohotne zna-tiželje. Ova ispitivanja preuzimaju te misli, povezuju ih s različitim

činjenicama analitičkog promatranja, pokušavaju na temelju te veze izvesti nove zaključke ali se više ne koriste spoznajama biologije te su stoga psihoanalizi bliže nego S onu stranu načela ugode. Njihov je karakter određen prije sintezom nego spekulacijom i čini se da su sebi postavila visok cilj. Znam međutim da će se zadržati na onome što je nazvažnije i s tim sam ograničenjem u potpunosti suglasan.

U onome što slijedi dotičem se stvari koje dosad još nisu bile predmet psihoanalitičke obrade i ne mogu izbjeći osvrt na mnoge teorije koje su postavili neanalitičari ili pak bivši analitičari napuštajući analizu. Inače sam uvijek bio spreman priznati svoj misaoni dug prema drugim radnicima ali se u ovom slučaju ne osjećam opterećen takvom obavezom. Ako psihoanaliza izvjesnim stvarima dosad nije poklonila dovoljno pažnje, to se nije dogodilo zbog toga što je ona previdjela njihov učinak ili što je htjela poreći njihovo značenje, već zato što je slijedila određeni put kojim još nitko nije išao tako daleko. I konačno, kada se tih stvari prihvatila, one joj sada izgledaju drukčije nego ostalima.269SVIJEST I NESVJESNO

Ništa novo nemamo reći u ovom uvodnom odjeljku pa se ponavljanje onoga što je ranije već često rečeno ne da izbjeći.

Podjela psihičkoga na svjesno i nesvjesno temeljna je pretpostavka psihoanalize i jedino joj ta podjela pruža mogućnost da razumije kako česte tako i važne patološke procese u duševnom životu i da im stvori mjesta unu-tar znanosti. Još jednom, drugim riječima rečeno: Psihoanaliza ne može bit psihičkoga položiti u svijest, već svijest mora sagledati kao jedan kvalitet psihičkoga koji se može pojaviti zajedno s drugim kvalitetama ili pak može izostati. ; - -1

Kada bih mogao pretpostaviti da će svi koji se zanimaju za psihologiju čitati ovaj spis, bio bih spreman i na to da se jedan dio čitatelja već na ovom mjestu zaustavi i ne čita dalje jer ovdje je prva lozinka psihoanalize. Za većinu filozofskih obrazovanih ideja da postoji nešto psihičko koje ujedno nije i svjesno toliko je neshvatljiva da im izgleda kao apsurdna i poreciva već jednostavnom logikom. Vjerujem da je tome razlog što oni nikada nisu proučavali fenomene hipnoze i sna koji—sasvim po strani od patološkog — prisiljavaju na takvo shvaćanje. Uostalom, njihova psihologija svijesti i nije u stanju riješiti probleme snova i hipnoze.^Biti svjestan« prije svega je čisto deskriptivan termin koji se poziva na najneposrednije i najsigurnije opažanje. Iskustvo nam zatim pokazuje da psihički element, predodžba na primjer, obično nije trajno svjestan, štoviše, za stanje svijesti karakteristično je upravo to da ono brzo prolazi; neka predodžba koja je sada svjesna u sljedećem trenutku to više nije ali pod izvjesnim, lako stvorenim uvjetima, ona iznova može postati svjesna. Što je predodžba u međuvremenu bila, ne znamo; možemo reći da je bila latentna, misleći pritom da je u svako doba bila sposobna da postane svjesna. I kada kažemo da je bila ne270svjesna također smo dali korektan opisJOvo nesvjesno poklapa se sada s onim što je latentno, odnosno sposobno da postane svjesno. Filozofi bi nam doduše predbacili: »Ne, termin nesvjesno ovdje se ne može primijeniti; sve dok je predodžba bila u stanju latentnosti, ona nije bila ništa psihičko«. Ukoliko bismo im već na ovom mjestu proturječili, upali bismo u prepirku koja ničemu ne bi koristila.

Do termina ili pojma nesvjesno mi smo međutim došli drugim putem, naime razradom onih iskustava u kojima ulogu igra duševna dinamika. Tu smo doznali, a to znači morali smo pretpostaviti da postoje vrlo snažni duševni procesi ili predodžbe— ovdje isprva u obzir dolazi kvantitativni, dakle ekonomski moment — koji u duševnom životu mogu imati sve one učinke koje imaju i obične predodžbe (pa i takve učinke koji mogu iznova postati svjesni kao predodžbe) a da one same ne postaju svjesne. Nije nužno još jednom podrobno ponavljati ono što je već tako često objašnjeno. Dovoljno je reći da na ovom mjestu nastupa psihoanalitička teorija koja tvrdi da takve predodžbe ne mogu biti svjesne zato što se tome protivi određena sila, da bi one inače mogle postati, svjesne i da bi se tada vidjelo kako se te predodžbe malo razlikuju od drugih priznatih psihičkih elemenata. Ovu teoriju moguće je osporiti zahvaljujući činjenici da su u psihoanalitičkoj tehnici pronađena ¡sredstva pomoću kojih je moguće ukinuti tu silu protivljenja i dotične predodžbe učiniti svjesnima. Stanje u kojem su predodžbe bile prije nego su učinjene svjesnima nazivamo potiskivanje i tvrdimo da se sila koja je prouzročila i podržala potiskivanje za vrijeme analitičkog rada može osjetiti kao otpor.Do našeg pojma nesvjesnog dolazimo dakle na temelju učenja o potiskivanju. Potisnuto je za nas obrazac nesvjesnoga. Uviđamo međutim da imamo dvije vrste nesvjesnoga; ono latentno koje je ipak sposobno da postane svjesno i ono potisnuto koje je po sebi i bez pomoći nečeg drugog, nesposobno da postane svjesno. Naš uvid271u psihičku dinamiku ne može ostati bez utjecaja na terminologiju i deskripciju. Ono latentno koje je nesvjesno samo u deskriptivnom smislu, dakle ne i u dinamičkom, nazivamo predsvjesnim; naziv nesvjesno ograničavamo na potisnuto koje je dinamički nesvjesno tako da sada imamo tri termina: svjesno (sv), predsvjes- no (psv) i nesvjesno (nsv) čiji smisao više nije čisto deskriptivan. Pretpostavljamo da je psv daleko bliže sv nego što je to nsv, a kako smo nsv nazvali psihičkim, učinit ćemo to s još manje sumnje i kod latentnog psv. Ali zašto ne bismo radije ostali u suglasnosti s filozofima te psv kao i nsv dosljedno odvojili od svjesnog psihičkoga? Filozofi bi nam u tom slučaju predložili da psv i nsv opišemo kao dvije vrste ili dva stupnja psihoidnog i suglasnost bi bila uspostavljena. Uslijedile bi međutim beskrajne poteškoće u prikazu a jedina važna činjenica, naime ta da se ovi psihoidi skoro u svim drugim točkama podudaraju s onim što je priznato kao psihičko bila bi, u korist jedne predrasude, potisnuta u pozadinu, predrasude koja potječe iz vremena u kojem ovi psihoidi ili njihov najznačajniji dio još nisu bili poznati.

Sada možemo s naša tri termina, sv, psv i nsv slobodno raditi, naravno samo ako ne zaboravimo da u deskriptivnom smislu postoje dvije vrste nesvjesnoga, dok ham je u dinamičkom međutim poznata samo jedna. Ovisno o vrsti prikaza ta se razlika u mnogim slučajevima može zanemariti ali je, naravno, u nekim drugim slučajevima ona neophodna. Ipak, prilično smo se navikli na ovu dvo- značnost nesvjesnoga i s njom smo dobro izašli na kraj. Ona se, koliko mogu vidjeti, ne da izbjeći; napokon, razlikovanje svjesnog i nesvjesnog, je pitanje opažanja na koje se odgovara sa »da« ili »ne«, a sam čin opažanja ne pruža informaciju o razlogu zbog kojeg se nešto opaža ili ne. Ne smijemo se tužiti na to što dinamičko, kada se pojavljuje, dolazi samo dvoznačno do izražaja.1

1 S tim u vezi usporedi: »Bemerlcungen uber den Begriff des Unbewussten« /»Primjedbe o pojmu nesvjesnog«/. Novi obrat u272

U daljnjem toku psihoanalitičkog rada ispostavilo se međutim da su čak i ta razlikovanja nedostatna, odnosno u praktičkom pogledu manjkava. Među situacijama koje su potvrdile tu činjenicu sljedeću valja istaknuti kao od-lučujuću. Obrazovali smo predodžbu koherentne organi-• zacije duševnih procesa u jednoj osobi i tu organizaciju nazivamo njenim Ja. Za to Ja drži se svijest i ono vladakritici nesvjesnog zaslužuje da na ovom mjestu bude ocijenjen. Mnogi istraživači koji su spremni priznati psihoanalitičke činjenice ali ne žele prihvatiti pretpostavku nesvjesnoga, nalaze rješenje pomoću neosporne činjenice da je i u svijesti — kao fenomenu — moguće raspoznati cijeli niz stupnjevanja intenzivnosti i jasnoće. Baš kao što postoje procesi koji su vrlo živi, prodorni, očigledno svjesni, tako doživljujemo i druge koji su slabi, čija se svjesnost čak jedva može zamijetiti; upravo za te procese koji su najslabije svjesni, tvrde oni, psihoanaliza bi htjela upotrijebiti neodgovarajuću riječ »nesvjesno«. Ali, kako kažu, ti procesi su jednako tako svjesni, odnosno »u svijesti«, kao ostali i mogu se u potpunosti i snažno učiniti svjesnima samo ako im se pokloni dovoljno pažnje.

Sve dok se argumentima može utjecati na odluku u ovom pitanju koje ovisi ili o konvenciji ili o osjećajnim faktorima, valja primijetiti sljedeće: upućivanje na skalu jasnoće svjesnosti ni na što ne obavezuje i nema ništa više dokazane snage od ovih analognih stavova: »Postoji tako mnogo stupnjeva svjetlosti, od jarkog, zasljepljujućeg, sve do najbljeđeg tračka svjetla, dakle tama uopće ne postoji.« Ili: »Postoje različiti stupnjevi životnosti, dakle nema smrti.« Ovi stavovi mogli bi na izvjestan način biti smisleni ali su praktički neupotrebljivi što dolazi na vidjelo kada iz njih hoćemo izvesti određene zaključke kao na primjer: »dakle, nije potrebno upaliti svjetlo« ili »dakle, svi organizmi su besmrtni«. Nadalje, subsumiranjem nezamijećenog pod svjesno ne postiže se ništa drugo osim činjenice da se upropaštava jedini neposredno siguran moment koji u psihičkome uopće postoji. Svijest o kojoj se ništa ne zna ipak mi izgleda daleko apsurdnija od nesvjesno duševnoga. Konačno, takvo izjednačenje nezamijećenoga s nesvjesnim očevidno je učinjeno bez uzimanja u obzir dinamičkih odnosa koji su bili mjerodavni za psihoanalitičko shvaćanje. Pritom su naime zanemarene dvije činjenice: prvo, vrlo je teško te iziskuje veliki napor da se usmjeri dovoljno pažnje na nešto takvo nezamijećeno; i drugo, ako to ipak uspije, svijest tada ne priznaje ono što je prije bilo nezamijećeno jer joj se to često javlja kao posve strano, oprečno, tako da ona to grubo odbacuje. Bijeg od nesvjesnog i traženje utočišta u onome što je jedva zamijećeno ili uopće nije zamijećeno ipak je dakle samo izraz predrasude za koju je istovjetnost psihičkog i svjesnog jednom za svagda utvrđena.273pristupima motilnosti, tj. pražnjenjem uzbuđenja u vanjski svijet; to je ona duševna instancija koja vrši kontrolu nad svim svojim parcijalnim procesima i koja noću odlazi spavati da bi čak i onda, još uvijek, rukovala cenzurom u snovima. Iz toga Ja proizlaze i potiskivanja posredstvom kojih se izvjesne duševne težnje ne samo isključuju iz svijesti već im se onemogućuje da budu priznate, odnosno da djeluju na neki drugi način. To što je potiskivanjem odstranjeno u analizi se postavlja nasuprot Ja tako da se njen zadatak sastoji

u tome da ukine otpore koje Ja pruža bavljenju potisnutim sadržajima. Sada za vrijeme analize promatranjem dolazimo do činjenice da bolesnik, kad mu postavimo izvjesne zadatke, upada u poteškoće; njegove asocijacije zakazuju čim dobiju zadatak da se približe potisnutom. Mi mu zatim kažemo da njime vlada otpor ali on o tome ništa ne zna i čak kada bi na temelju svojih osjećaja neugode trebao da odgonetne djelovanje tog otpora u sebi, on ga ne zna imenovati i opisati. Kako je međutim sasvim sigurno da taj otpor proizlazi iz njegovog Ja kojem i pripada, nalazimo se pred situacijom koju nismo predvidjeli. U samome Ja već smo otkrili nešto što je također nesvjesno, što se ponaša isto kao i potisnuto, a to znači ispoljava snažne efekte a da pritom samo ne postaje svjesno; da bismo to učinili svjesnim potreban je poseban rad. Ovo iskustvo ima važnu posljedicu za analitičku praksu. Radi se naime o činjenici da upadamo u beskrajne nejasnoće i poteškoće kad god se držimo načina izražavanja na koji nismo navikli i želimo na primjer neurozu svesti na sukob između svjesnog i nesvjesnog. Ovu opreku, u skladu s uvidom u struk-turalne odnose koji vladaju unutar duševnog života, moramo zamijeniti drugom: oprekom između koherentnog Ja i onoga što je potisnuto i što je od njega otcijepljeno.2

Za naše shvaćanje nesvjesnoga posljedice su međutim još značajnije. Dinamičko razmatranje donijelo nam je2 Usp. S onu stranu načela ugode.274

prvu ispravku a strukturalni nam uvid omogućuje drugu. Shvaćamo naime da se nsv ne poklapa s onim što je potisnuto; istina, ostaje točno da je sve što je potisnuto nsv, ali sve nsv nije ujedno i potisnuto. Dio Ja, bog zna koliko važan dio, također može biti nsv i sigurno je nsv. I to nsv koje pripada Ja nije latentno u smislu psv jer se ono u tom slučaju ne bi moglo aktivirati a da ne postane sv, a pokušaj da se ono učini svjesnim ne bi priređivao tako velike poteškoće. Kada se tako nađemo pred nužnošću da postavimo neko treće nsv koje nije potisnuto, moramo priznati da karakteristika — biti nesvjestan — za nas gubi na značenju. Ona postaje mnogoznačan kvalitet koji ne dopušta dalekosežne i isključive zaključke za koje bismo je rado htjeli iskoristiti. Ipak, moramo se čuvati da tu karakteristiku ne zapustimo jer, konačno, svojstvo — biti svjestan ili ne — jedina je luč u tmini dubinske psi-hologije.IIJA I ONO

Patološko je istraživanje isuviše ograničilo naš interes na potisnuto. Otkako znamo da i Ja može u pravom smislu biti nesvjesno, htjeli bismo saznati nešto više o njemu. Jedini oslonac u toku naših dosadašnjih istraživanja bila nam je oznaka »biti svjestan ili nesvjestan«; naposljetku smo uvidjeli koliko mnogoznačna može biti ta oznaka.

Sve naše znanje uvijek je dakle povezano sa sviješću. Čak i nsv možemo upoznati samo tako da ga učinimo svjesnim. Ali stoj, kako je to moguće? Sto znači: učiniti nešto svjesnim? Kako može doći do toga?

Već znamo na što ćemo se u tu svrhu nadovezati. Rekli smo da je svijest površina duševnog aparata, a to znači da smo je kao funkciju pripisali sistemu koji je prostorno postavljen odmah do vanjskog svijeta. Prostorno, uostalom, ne samo u smislu funkcije, već ovaj put i u smislu

275

anatomske raščlambe.3 Naše istraživanje mora kao ishodište također uzeti ovu opažajnu površinu.

Svi opažaj i koji nadolaze izvana (os j etilni opažaj i), kao i oni koji dolaze iznutra, a koje nazivamo osjetima ili osjećajima, od početka su sv. Kako međutim stoji stvar s onim unutarnjim procesima koje možemo — sirovo i ne-precizno — sabrati pod procese mišljenja? Da li ti procesi, koji kao pomicanja duševne energije na njenom putu k djelovanju nastaju u unutrašnjosti aparata, pristižu na površinu koja svijesti omogućuje da nastane? Ili svijest, naprotiv, dolazi k njima? Uviđamo da je to jedna od poteškoća u koju upadamo kada želimo ozbiljno raditi s prostornom, topičkom predodžbom onoga što se zbiva u duši. Obje te mogućnosti jednako su nezamislive tako da nešto treće mora doći u obzir.

Već sam na drugom mjestu4 uzeo kao pretpostavku da se zbiljska razlika između jedne nsv i jedne psv predodžbe (jedne misli) sastoji u tome što se prva zbiva na nekoj građi koja ostaje nepoznata dok je drugoj (psv) pridoda-na veza s predodžbama riječi. Na ovom mjestu smo prvi put pokušali dvama sistemima, psv i nsv, dati oznake koje ne uzimaju u obzir njihovu vezu sa sviješću. Pitanje: »Kako nešto postaje svjesno?« moguće je dakle u skladu s našim ciljem postaviti ovako: »Kako nešto postaje pred- svjesno?« I odgovor bi glasio: »Posredstvom veze s odgovarajućim predodžbama riječi«.

Te predodžbe riječi ostaci su sjećanja. One su jednom bile opažaji i mogu, kao svi ostaci sjećanja, iznova postati svjesne. Prije nego se dalje pozabavimo njihovom prirodom, pred nama se otvara mogućnost novog otkrića: naime, postati svjesno može samo ono što je jednom već bilo sv opažaj i to što, izuzev osjećaja, nastoji iznutra postati svjesno, mora pokušati da se pretvori u izvanjske opažaje. Ovo postaje moguće pomoću tragova sjećanja.3 V. S onu stranu načela ugode." Nesvjesno (1915).276

Za ostatke sjećanja mislimo da su sadržani u sistemima koji neposredno graniče sa sistemom o-sv*, tako da se njihova zaposjednuća lako mogu iznutra nastaviti na elemente ovoga sistema. Ovdje se odmah prisjećamo halucinacije i činjenice da se i najživlje sjećanje još uvijek razlikuje kako od halucinacije tako i od izvanjskog opažaja ali isto tako brzo izlazi na vidjelo da pri ponovnom oživljavanju nekog sjećanja zaposjednuće ostaje zadržano u sistemu sjećanja dok halucinacija, koju nismo u stanju razlikovati od opažaja, može nastati kada zaposjednuće ne samo da dijelom presiže od traga sjećanja na o-ele- ment, već u potpunosti prelazi na njega.

Ostaci riječi u bitnome potječu od akustičkih opažaja tako da je time sistemu psv dan tako reći poseban izvor osjeta. Vizuelni sastojci predodžbe riječi mogu se kao sekundarni, stečeni čitanjem odmah zanemariti, kao i sen- zomotorne slike riječi koje, osim kod gluhonijemih, igraju ulogu pomoćnih znakova. Ipak, riječ je zapravo ostatak sjećanja na riječ koju smo jednom čuli.

Ne smijemo se dati zavesti te možda za volju pojednostavljenja zaboraviti na važnost optičkih ostataka sjećanja — ostataka koji potječu od stvari — ili poreći mogućnost da procesi mišljenja postanu svjesni povratkom na vizuelne ostatke, što je kod mnogih osoba, kako izgleda, primarni način. Što se tiče karaktera ovog vizuelnog mišljenja, neku predodžbu o tome može nam pružiti proučavanje snova i predsvjesnih fantazija prema promatranjima J. Varendoncka. Pritom, kako smo odatle saznali, većinom samo konkretna građa misli postaje svjesna ali se relacije kojima se mišljenje posebno

odlikuje ne mogu izraziti vizuelno. Mišljenje u slikama, dakle, tek je vrlo nesavršen oblik postajanja svjesnim. Na neki način ono je također bliže nesvjesnim procesima nego mišljenje u riječima i nema dvojbe da je od ovoga onto- kao i filoge- netički starije.* opažanje-svijest (prim. prev.)277

Ako je, dakle, da se vratimo našem argumentu, to način na koji nešto što je po sebi nesvjesno postaje pred- svjesno, onda će odgovor na pitanje kako nešto potisnuto učiniti (pred)svjesnim glasiti: tako da posredstvom ana-litičkog rada proizvedemo takve psv posredne članove. Svijest dakle ostaje na svom mjestu ali se ni nsv zbog toga ne uspinje do sv.

Dok je odnos vanjskog opažanja s Ja posvema očigledan, odnos između unutrašnjeg opažanja i Ja zahtijeva posebno istraživanje. Ono omogućuje da se još jednom pojavi sumnja u opravdanost povezivanja cjelokupne svijesti s jednim površinskim sistemom o-sv.

'•Unutrašnje opažanje pruža osjete procesa koji se odvijaju u najrazličitijim i sigurno najdubljim slojevima duševnog aparata. Ti su osjeti slabo poznati a kao njihov najbolji uzrok još uvijek mogu važiti osjeti iz niza ugoda- -neugoda. Oni su prvotniji, elementarniji od osjeta koji potječu izvana, a mogu nastati čak i u stanjima pomućene svijestjJVeć sam na jednom drugom mjestu govorio o njihovom većem ekonomskom značenju i metapsihološ- kom utemeljenju tog značenja. Ti osjeti su, jednako kao i izvanjski opažaji, multilokularni, tj. mogu istovremeno doći s različitih mjesta a da pritom imaju različite pa čak i oprečne kvalitete.

Osjeti ugodnog karaktera nemaju u sebi ništa prisilja- vajuće, za razliku od osjeta neugode koji u najvećem stupnju sile na promjenu, na pražnjenje i stoga neugodu tumačimo kao povećanje a ugodu kao smanjenje energičkog zaposjednuća. Ako to što postaje svjesno kao ugoda i neugoda nazovemo nečim kvantitativno-kvalitativno Drugim u duševnom životu, postavlja se pitanje da li takvo Drugo može postati svjesno tamo gdje se ono nalazi ili mora biti sprovedeno do sistema o.

Kliničko iskustvo odlučuje se za ovo posljednje. Ono pokazuje da se to Drugo ponaša kao potisnuta pobuda i da može razviti pogonske sile a da Ja ne primijeti prisilu. Tek otpor protiv prisile, zastoj reakcije pražnjenja, čini da to Drugo smjesta postane svjesno kao neugoda. Slično278

napetostima koje proizlaze iz potrebe nesvjesna može ostati i s&ma bol, taj posrednik između vanjskog i unutrašnjeg opažanja koji se ponaša kao unutarnji opažaj čak i tamo gdje potječe iz vanjskog svijeta. Ostaje dakle is-pravno da i osjeti i osjećaji postaju svjesni samo kada dospiju do sistema o; ako je put do tog sistema zatvoren, od njih ne nastaju osjeti iako ono, njima odgovarajuće Drugo, u odvijanju uzbuđenja ostaje isto. U tom slučaju na skraćen i ne baš sasvim ispravan način govorimo o nesvjesnim osjetima, čvrsto se držeći analogije s nesvjesnim predodžbama koja nije u potpunosti opravdana. Razlika je naime u tome da za nsv predodžbu tek moraju biti stvoreni vezni članci kako bismo je doveli do sv, dok za osjete koji se sprovode izravno ovo nije nužno. Drugim riječima: Razlikovanje sv i psv za osjete nema nikakvoga smisla; psv ovdje otpada a osjeti su ili svjesni ili nesvjesni. Oni svoje postajanje svjesnim ne zahvaljuju čak ni tome da su povezani s predodžbama riječi jer oni izravno postaju svjesni.

Uloga predodžbi riječi sada postaje savršeno jasna. Njihovim posredovanjem od unutrašnjih procesa mišljenja nastaju opažaji. Time kao

da je dokazan stav: Sve znanje potječe od vanjskog opažanja. U slučaju da je mišljenje prezaposjednuto, misli se zaista — kao da su izvanjske — opažaju i stoga drže istinitima.

Nakon ovog razjašnjenja odnosa između vanjskog odnosno unutrašnjeg opažanja i površinskog sistema o-sv, možemo se posvetiti izgradnji naše predodžbe o Ja. Vidimo Ja kako proizlazi iz svoje jezgre, sistema o najprije obuhvaćajući psv koje se naslanja na ostatke sjećanja. Međutim, Ja je, kao što smo saznali, također nesvjesno.

Vjerujem da ćemo sada steći značajnu prednost ukoliko Se budemo držali poticaja jednog autora koji se iz osobnih motiva uzaludno zaklinje da nema ništa sa strogošću visoke znanosti. Mislim na G. Groddecka koji uvijek iznova naglašava da se to što mi nazivamo našim Ja u životu ponaša uglavnom pasivno da smo mi, kako on kaže,»življem« od strane nepoznatih moći kojima nismo u stanju279ovladati.5 Svi smo imali iste utiske mada oni nisu bili toliko premoćni da bi isključili sve ostale te ćemo bez oklijevanja ukazati na položaj koji Groddeckovo otkriće zauzima u strukturi znanosti. Predlažem da ovo uvažimo na taj način da biće koje proizlazi iz sistema o i koje je najprije psv, nazovemo Ja, a da ono drugo psihičko na koje se ovo biće nastavlja i koje se ponaša kao nsv, u skladu s Groddeckom,6 nazovemo Ono.

Uskoro ćemo vidjeti da li smo u stanju to shvaćanje iskoristiti u svrhu opisivanja i razumijevanja. Sada je individuum za nas psihičko Ono, nespoznato i nesvjesno, nad kojim se površinski smjestilo Ja, razvijeno iz sistema o kao iz svoje jezgre. Pokušamo li ovo grafički prikazati dodat ćemo da Ja ne omotava Ono u potpunosti već samo u onoj mjeri u kojoj sistem o tvori površinu Ja, dakle otprilike onako kao što zametni štit naliježe na jaje. Ja nije oštro odvojeno od Onoga već se u donjem dijelu stapa s njim.

Ali i potisnuto se stapa s Onim i samo je jedan njegov dio. Potisnuto je oštro odvojeno samo od Ja i to posredstvom otpora koji dolaze od potiskivanja i može s njim komunicirati kroz Ono. Smjesta dolazimo do spoznaje da sva razgraničenja koja smo na poticaj patologije do sada opisali stoje u vezi s — nama jedino poznatim — površinskim slojevima duševnog aparata. Stanje tih odnosa mogli bismo prikazati jednim crtežom čije konture služe svakako samo prikazu tako da posebno tumačenje nije potrebno. Mogli bismo možda dodati da Ja nosi »slušnu kapu« samo na jednoj strani, kako nas uči anatomija mozga. Ona mu, da tako kažemo, stoji nakrivo.

Lako je uvidjeti da je Ja dio Onoga, izmijenjen izravnim utjecajem vanjskoga svijeta posredstvom o-sv, koji tako reći predstavlja nastavak površinske diferencijacije. Ja se također trudi da pribavi važnost utjecaju vanjskoga5 G. Groddeck, Das Buch vom Es /Knjiga o Onome/ (1923).

• Sam Groddeck je zacijelo slijedio primjer Nietzschea koji je običavao ovaj gramatički izraz upotrebljavati za sve što je u našem biću bezlično i tako reći podvrgnuto prirodnoj nužnosti.280svijeta na Ono i njegove namjere te nastoji načelo stvarnosti postaviti na mjesto načela ugode koje neograničeno vlada u Onome. Opažanje igra za Ja onu ulogu koja u Onome pripada nagonu. Ja predstavlja ono što se može nazvati umom i razboritošću, nasuprot Onome koje sadrži strasti. Sve se ovo slaže s opće poznatim popularnim razlikovanjima ali se također može ispravno razumjeti samo u prosječnom, odnosno idealnom slučaju.

Funkcionalna važnost Ja dolazi do izražaja u činjenici da mu je u pravilu ustupljena vladavina nad pristupima motilnosti. Ja je u odnosu prema Onome slično jahaču koji treba zauzdati nadmoćnu snagu konja, s tom razlikom što jahač to pokušava vlastitim snagama dok Ja to čini s pozajmljenim. S tom usporedbom možemo ići i dalje. Kao što jahaču, ukoliko se ne želi odvojiti od konja, često ne preostaje ništa drugo nego da konja pusti kuda ovaj hoće, tako i Ja svojim djelovanjem neprestano ispunjava volju Onoga kao da se radi o njegovoj vlastitoj volji.

Izgleda da je na nastajanje Ja i njegovo odvajanje od Onoga, pored utjecaja sistema o, djelovao još neki drugi moment. Vlastito tijelo i prije svega njegova površina mjesto je s kojeg istovremeno mogu proižlaziti kako vanjski, tako i unutarnji opažaji. Ono se promatra kao neki drugi objekt ali opipu pruža dvije vrste osjeta od kojih282

se jedna može izjednačiti s unutarnjim opažanjem. U psi- hofiziologiji dovoljno je ispitan način na koji se vlastito tijelo ističe među ostalim objektima u svijetu opažaja. Čini se da pritom i bol igra neku ulogu, a način na koji za vrijeme tegobnih oboljenja dolazimo do novih spoznaja o organima našeg tijela možda je uzor za način na koji se uopće dolazi do predodžbe o vlastitom tijelu.

Ja je prije svega tjelesno; ono nije tek površinski entitet već je samo projekcija površine. Ukoliko se ovdje traži neka anatomska analogija, Ja se može poistovjetiti ponajprije s anatomskim pojmom »čovječuljka u mozgu« koji dubi na glavi u kori mozga, pete je pružio uvis, gleda unatrag i, kao što je poznato, centar govora nosi na lijevoj strani.

Iznova smo razmotrili odnos Ja i svijesti ali su ovdje ipak ostale neke važne činjenice koje treba nanovo opisati. Naviknuti da svugdje sobom nosimo ljestvicu socijalnog ili etičkog vrednovanja nismo iznenađeni kada ču-jemo da se djelatnosti niskih strasti odvijaju u nesvjesnom ali očekujemo da duševne funkcije tim lakše nađu pristup svijesti čim viši položaj zauzimaju na toj vrijednosnoj ljestvici. Međutim, ovdje nam psihoanalitičko iskustvo priređuje iznenađenje. S jedne strane imamo dokaza za to da se čak i onaj suptilan i težak intelektualni rad koji inače zahtijeva napregnuto razmišljanje također može vršiti predsvjesno, dakle tako da uopće ne dođe do svijesti. Ti slučajevi su sasvim nedvosmisleni; oni se događaju na primjer za vrijeme spavanja i dolaze do izražaja u činjenici da osoba neposredno nakon buđenja rješava neki težak matematički ili drugi problem oko kojega se prethodnoga dana uzaludno trudila.7

Daleko je međutim čudnije jedno drugo iskustvo. U našim analizama nailazimo na osobe kod kojih su samokritika i savjest, dakle nadasve cijenjene duševne sposobnosti, nesvjesni, i da upravo kao takvi ispoljavaju najvažnije

' Takav slučaj mi je tek nedavno saopćen i to kao prigovor mojem opisu »rada sna«.282učinke; slučaj kada otpor u analizi ostaje nesvjestan nipošto dakle nije jedina situacija te vrste. Ali iskustvo koje nas prisiljava da usprkos većim mogućnostima našeg kritičkog razumijevanja govorimo o nekom nesvjesnom osjećaju krivnje, još nas više zbunjuje i zadaje nam nove zagonetke, naročito kada postepeno otkrijemo da takav nesvjestan osjećaj krivnje u velikom broju neuroza igra ekonomski odlučujuću ulogu i predstavlja najsnažniju prepreku ozdravljenju. Vratimo li se našoj ljestvici vrijednosti, moramo reći:

Ne samo ono najniže, već i ono što je najviše u Ja može biti nesvjesno. Ovo dakle treba uzeti kao demonstraciju onoga što smo prije ustvrdili o svjesnome Ja, naime to da je Ja prije svega tijelo-Ja.IIIJA I NAD-JA (JA-IDEAL)

Kada bi Ja bilo samo dio Onoga, modificiran utjecajem sistema opažanja, zastupnik stvarnog vanjskog svijeta u duši, imali' bismo posla s jednostavnim stanjem stvari. U pitanju je međutim nešto drugo.

Motivi koji su nas naveli na pretpostavku o nekoj diferencijaciji izvršenoj unutar Ja, o nekom stupnju u Ja koji se može nazvati Ja-ideal ili Nad-Ja, objašnjeni su na drugim mjestima.8 Oni još uvijek važe9 Ali to da ovaj dio Ja ne stoji u tako čvrstom odnosu prema svijesti novost je koja zahtijeva objašnjenje.

Ovdje moramo poći korak dalje. Uspjelo nam je da bolne patnje melankolije razjasnimo pomoću pretpostavke da se izgubljeni objekt ponovo uspostavlja u Ja, dakle da

' Prilog uvodu u narcizam, Masovna psihologija i analiza Ja.' No izgleda da je pogrešno i da iziskfije ispravku upravo to što sam ovom

Nad-Ja pripisao funkciju provjere stvarnosti. Odnosima koji vladaju između Ja i svijeta opažaja u potpunosti bi odgovaralo kada bi provjera stvarnosti ostala zadatak samoga Ja. Sada treba ispraviti i ranije prilično neodređene izjave o jezgri Ja jer se samo sistem o-sv može priznati kao jezgra Ja.283se objektno zaposjednuće zamjenjuje poistovjećenjem.10 Tada međutim još nismo spoznali puno značenje tog procesa i nismo znali koliko je on čest i tipičan. U međuvremenu smo shvatili da takvo zamjenjivanje ima velikog udjela u oblikovanju Ja i da u bitnom pridonosi stvaranju onoga što nazivamo njegovim karakterom.

Na samom početku, u primitivnoj oralnoj fazi individuuma, nije baš moguće u potpunosti razlikovati objektno zaposjednuće od poistovjećenja. Kasnije se može samo pretpostaviti da objektna zaposjednuća proizlaze iz Onoga u kojemu se erotičke težnje osjećaju kao potrebe. U početku se još slabašno Ja upoznaje s objektnim zapo- sjednućima te se ili prepušta njihovoj privlačnosti, ili se kroz proces potiskivanja pokušava obraniti od njih."

Ukoliko neki takav seksualni objekt treba, odnosno mora, biti napušten, nerijetko dolazi do promjene Ja koja se mora opisati kao uspostavljanje objekta u Ja, što je slučaj kod melankolije; odnosi koji vladaju tim zamjenji-vanjem još nam nisu pobliže poznati. Možda Ja posredstvom tog pounutrenja koje predstavlja neku vrstu regresije na mehanizam oralne faze olakšava ili omogućava napuštanje objekta. Možda je to poistovjećenje jedini uvjet pod kojim Ono napušta svoje objekte. U svakom slučaju taj je proces naročito u ranim fazama razvoja veoma čest i navodi na zaključak da je karakter Ja zapravo talog napuštenih objektnih zaposjednuća i da u sebi sadrži povijest tih izbora objekta. Naravno, od početka se mora priznati činjenica da postoji skala sa stupnjevima otpornosti koja određuje u kojoj će mjeri karakter neke osobe odbiti ili prihvatiti te utjecaje iz povijesti erotičkih izbora ob10 »Trauer und Melancholie« /Tuga i melankolija/.

" Zanimljivu paralelu sa zamjenjivanjem izbora objekta poistovjećenjem sadrži vjerovanje primitivnih naroda kao i na njima zasnovani tabui da će svojstva životinje koja je uzeta kao hrana ostati u karakteru onoga tko tu životinju jede. Kao što je poznato, ovo se vjerovanje nalazi u samim

osnovama kanibalizma i djeluje u nizu običaja, od totemskog objeda do svete pričesti. Posljedice koje se ovdje pripisuju oralnom ovladavanju objektomdoista vrijede i za kasniji seksualni izbor objekta.284

jekta. Vjerujemo da se u karakternim crtama žena koje su imale mnogo ljubavnih iskustava lako mogu pronaći ostaci njihovih objektnih zaposjednuća. Istovremenost objektnog zaposjednuća i poistovjećenja, dakle promjena karaktera prije nego je objekt bio napušten, također dolazi u obzir. U tom bi slučaju promjena karaktera mogla nadživjeti objektni odnos i u izvjesnom ga smislu konzervirati.

S druge točke gledišta ovo pretvaranje erotičkog izbora objekta u promjenu Ja također je način na koji Ja može ovladati Onim i probuditi svoje odnose s njim, iako doduše po cijenu dalekosežne povodljivosti za njegovim doživljajima. Kada Ja preuzima osobine objekta ono se tako reći samo nameće Onome kao ljubavni objekt i pokušava mu nadoknaditi njegov gubitak govoreći: »Gle, i mene možeš voljeti, objektu sam tako sličan«.

Pretvaranje objektnog libida u narcistički libido, do čega ovdje dolazi, očigledno uključuje i napuštanje seksualnih ciljeva, deseksualizaciju, dakle neku vrst sublimacije. Naravno, postavlja se pitanje koje zaslužuje podrobno razmatranje, pitanje nije li to opći put u sublimaciju, ne događa li se sva sublimacija posredovanjem Ja koje najprije pretvara seksualni objektni libido u narcistički da bi zatim pred njega možda postavilo neki drugi cilj.12 Može li ta preobrazba za posljedicu imati i druge sudbine nagoni, na primjer rastavljanje različitih međusobno pomiješanih nagona, pitanje je kojim ćemo se pozabaviti kasnije.

Iako ćemo zastraniti od našeg cilja, ipak ne možemo izbjeći da našu pažnju na trenutak ne zadržimo na pois- tovjećenjima s objektom koja se zbivaju u Ja. Uzmu li ta poistovjećenja maha, postanu li prekobrojna, i međusobno nepodnošljiva, patološki ishod nije daleko. Ukoliko se posredstvom otpori pojedinačna poistovjećenja međusob-

u Sada nakon što smo rastavili Ja i Ono moramo Ono priznati kao veliki rezervoar libida u smislu »Uvoda u narcizam«. Libido koji pritječe tom Ja posredstvom opisanog poistovjećenja proizvodi njegov »sekundarni narcizam«.

285

no odvajaju, može doći do cijepanja Ja. Možda tajna slučajeva takozvane mnogostruke osobnosti leži u činjenici da pojedinačna poistovjećenja naizmjence vuku svijest k sebi. Cak i kada stvar ne ode tako daleko, ostaje tema sukoba između različitih poistovjećenja na koja se cijepa Ja, sukoba koji se konačno ne mogu u potpunosti opisati kao patološki.

Međutim, koliko gpd se kasnije mogla razviti otpornost karaktera prema utjecajima napuštenih objektnih zaposjednuća, učinci prvih poistovjećenja do kojih je došlo u najranijoj dobi bit će opći i trajni. To nas vraća nastanku Ja-ideala jer se iza njega skriva prvo i najznačajnije poistovjećenje individuuma, poistovjećenje s ocem osobnog pradoba.13 Ono na početku ne izgleda kao posljedica odnosno ishod nekog objektnog zaposjednuća; ono je izravno, neposredno i ranije od svakog zaposjednuća objekta. Ali izbori objekta koji pripadaju prvom seksualnom razdoblju i tiču se oca i majke izgleda da u normalnim okolnostima nalaze izlaz u takvom poistovjećenju i time poja-čavaju ono primarno poistovjećenje.

Ipak, ovi odnosi su tako složeni da ih je nužno podrobnije opisati. Tu složenost uzrokuju dva momenta: karakter trokuta u Edipovom odnosu i konstitucionalna bisek- sualnost individuuma.

Slučaj muškog djeteta u pojednostavljenoj se verziji oblikuje na sljedeći način: u najranijoj dobi dijete razvija objektno zaposjednuće majke koje započinje na majčinim grudima te predstavlja uzorit primjer izbora objekta prema tipu naslanjanja; što se oca tiče, dječak ga prisvaja poistovjećenjem. Obje veze postoje neko vrijeme uporedo

13 Možda bismo trebali biti oprezniji pa reći: s roditeljima, jer dijete ne razlikuje vrijednost oca i majke prije nego je došlo do pouzdanog znanja o razlici među spolovima, dakle o nedostatku penisa. Iz priče jedne mlade žene nedavno sam imao prilike saznati da ona, kada je primijetila svoj vlastiti nedostatak penisa, ovaj nedostatak nije pripisivala svim ženama već samo onima koje je držala manje vrijednima. Tako je vjerovala da i njena majka ima penis. Poradi jednostavnijeg prikaza ovdje ću obraditi samo poistovjećenja s ocem.286

sve dok, pojačanjem seksualnih želja prema majci te opažanjem da je otac prepreka tim željama, ne nastane Edipov kompleks.14 Sada poistovjećenje s ocem dobija neprijateljski naglasak i preokreće se u želju da se otac odstrani kako bi se zauzeo položaj koji on zauzima u odnosu prema majci. Otada nadalje odnos prema ocu je ambivalentan; čini se kao da ambivaletnost, otpočetka sadržana u poistovjećenju, postala manifestna. Ambivalentan stav prema ocu i tek nježna objektna težnja prema majci sačinjavaju za dječaka sadržaj jednostavnog, pozitivnog Edipovog kompleksa.

Zajedno s raspadanjem Edipovog kompleksa mora biti napušteno i objektno zaposjednuće majke. Na njegovo mjesto može stupiti jedna od dviju stvari: ili poistovjećenje s majkom, ili pojačano poistovjećenje s ocem. Potonji ishod običavamo smatrati normalnijim; on dopušta da se u izvjesnoj mjeri zadrži nježni odnos prema majci. Tako bi s propašću Edipovog kompleksa bila u karakteru dječaka učvršćena muškost. Sasvim analogno ovome, edip- ski stav djevojčice može se okončati pojačanjem (ili stvaranjem) njenog poistovjećenja s majkom koje učvršćuje ženski karakter djeteta.

Ta poistovjećenja ne odgovaraju onome što smo očekivali jer napušteni objekt ne unose u Ja. Do toga međutim ipak dolazi i može se'lakše primijetiti kod djevojčica nego kod dječaka. Analiza vrlo često pokazuje da djevojčica, nakon što se morala odreći oca kao ljubavnog objekta, ističe sada svoju muškost i umjesto s majkom poistovjećuje se s ocem, dakle s izgubljenim objektom. Rezultat će očigledno ovisiti o tome da li su njene muške sklonosti — bez obzira od čega se sastoje — dovoljno jake.

Da li će Edipova situacija poprimiti ishod poistovjećenja s ocem ili pak poistovjećenja s majkom čini se dakle da kod oba spola ovisi o relativnoj jačini muških odnosno ženskih spolnih sklonosti. To je jedan od načina na koji se biseksualnost upleće u sudbine Edipovog kompleksa.

14 Usp. Masovna psihologija i analiza Ja.287Drugi je način još važniji. Dobija se naime utisak da ovaj jednostavni Edipov kompleks nije ujedno i njegov najčešći oblik već da predstavlja pojednostavljen i shematiziran 'primjer koji je u čestoj praktičkoj upotrebi ipak dostatno opravdan. Podrobnije istraživanje većinom otkriva potpuniji Edipov kompleks koji je dvojakog karaktera, pozitivan i negativan, ovisno o

izvornoj biseksualno- sti djeteta, a to znači da dječak nema samo ambivalentan stav prema ocu i nježni izbor objekta prema majci, već se istovremeno ponaša i poput djevojčice te pokazuje nj© žan feminini stav prema ocu i ovome odgovarajući Iju- bomorno-neprijateljski prema majci. Upravo zbog tog upletanja biseksualnosti vrlo je teško proniknuti u odnose primitivnih izbora objekta i poistovjećenja a još je teže sve to na shvatljiv način opisati. Ovdje u obzir dolazi i mogućnost da se ambivalentnost koju smo otkrili u odnosu prema roditeljima u potpunosti poveže s biseksual- nošću. U tom slučaju ne bi bila točna moja ranija tvrdnja prema kojoj se ambivalentnost posredstvom suparničkog odnosa razvila iz poistovjećenja.

Mislim da dobro činimo kada općenito, a naročito kod neurotičara, pretpostavljamo egzistenciju potpunog Edi- povog kompleksa. Analitičko iskustvo tada pokazuje da se#u izvjesnom broju slučajeva jedan ili drugi njegov sastavni dio gubi sve do jedva zamjetljivih tragova tako da se stvara jedan niz kojemu na jednom kraju stoji normalan, pozitivan, a na drugom izokrenut, negativan Edipov kompleks, dok srednji članovi pokazuju potpun oblik u kojem nejednako sudjeluju obje komponente. Pri propasti Edipovog kompleksa četiri težnje sadržane u njemu složit će se na taj način da iz njih nastane poistovjećenje s ocem i poistovjećenje s majkom. Poistovjećenje s ocem zadržat će majku kao objekt u skladu s pozitivnim kompleksom i istovremeno zamijeniti objektni odnos prema ocu karakterističan za izokrenuti kompleks; analogno će važiti za poistovjećenje s majkom. U različitoj jačini obaju poistovjećenja ogledat će se nejednakost dviju spolnih sklonosti, muške i ženske.288

Tako se kao najopćenitija posljedica seksualne faze kojom vlada Edipov kompleks može uzeti neki talog u Ja koji se sastoji u zgotovljenju tih dvaju, na neki način međusobno sjedinjenih, poistovjećenja. Ta promjena Ja za-država svoj poseban položaj i istupa nasuprot drugom sadržaju Ja kao Ja-ideal ili Nad-Ja. ,

Ali Nad-Ja nije puki residuum prvih izbora objekta učinjenih od strane Onoga već također ima značenje energične reakcijske tvorbe protiv tih izbora. Njegov odnos prema Ja ne iscrpljuje se u opomeni: »Trebaš biti takav (kao otac)«, ona obuhvaća i zabranu: »Ne smiješ biti takav (kao otac), a to znači, ne smiješ činiti sve što čini on; ponešto je samo njemu dopušteno.« Taj dvostruki vid Ja- -ideala izvodi se iz činjenice da je Ja-ideal sudjelovao u potiskivanju Edipovog kompleksa i da tek tom obratu zahvaljuje svoj nastanak. Potiskivanje Edipovog kompleksa očigledno nije lak zadatak. Kako je u roditeljima, a osobito u ocu, spoznata prepreka ozbiljenju edipskih želja, ojačalo se infantilno Ja na taj način da je, u cilju izvršenja tog potiskivanja, istu prepreku podiglo u sebi^ Sila potrebng. za to u izvjesnoj mjeri je pozajmljena od oca i ova pozajmica je čin s izvanredno teškim posljedicama. Nad-Ja će sačuvati karakter oca i što je jači bio Edipov kompleks, što je brže uspjelo njegovo potiskivanje (pod utjecajem autoriteta, vjeronauka, nastave, lektire) tim strože će Nad-Ja kao savjest, možda kao nesvjesni osjećaj krivnje kasnije vladati nad Ja. — Na pitanje odakle dolazi snaga potrebna za tu vladavinu, prisilni karakter koji se očituje kao kategorički imperativ, pokušat ću kasnije odgovoriti.Osmotrimo li još jednom opisano nastajanje Nad-Ja, shvatit ćemo da je ono posljedica dvaju izuzetno važnih bioloških činilaca: to je, s jedne strane, dugotrajna bespomoćnost i ovisnost čovjeka u djetinjstvu a s druge činjenica njegovog Edipovog kompleksa koji smo već sveli na prekid libidnog razvoja

izazvan razdobljem latentnosti i time na dvovremeni početak čovječjeg seksualnog života. Jedna psihoanalitička hipoteza taj posljednji fenomen ko289ji je, kako se čini, specifična ljudska osobina, objašnjava kao nasljeđe kulturnog razvoja iznuđenog ledenim dobom. Tako odvajanje Nad-Ja od Ja nije nikakva slučajnost; ono predstavlja najvažnije karakteristike individualnog razvoja kao i razvoja vrste a time što omogućuje da utjecaj roditelja trajno dolazi do izražaja, ono ovjekovječuje egzistenciju onih momenata kojima duguje svoj postanak.

Psihoanalizi se nebrojeno puta predbacivalo da ne vodi brigu o onom višem, moralnom, nadosobnom u čovjeku. Prigovor je bio dvostruko neopravdan: historijski i metodički. Historijski zato što smo moralnim i estetičkim tendencijama u Ja od samog početka dodijelili ulogu poticatelja potiskivanja; metodički zato što se nije htjelo uvidjeti da psihoanalitičko istraživanje nije moglo kao neki filozofski sistem nastupiti s jednim potpunim i dovršenim sustavom znanja već je, da bi dospjelo do razumijevanja duševnih komplikacija, moralo postepeno utirati put kroz analitičko raščlanjenje kako normalnih, tako i abnormalnih fenomena. Sve dok je naš zadatak bio proučavanje potisnutog u duševnom životu, nismo morali dijeliti ustreptalu zabrinutost za onim višim u čovjeku. Sada, otkako smo se usudili prihvatiti analize Ja, možemo svima onima koji su, uzdrmani u svojoj ćudorednoj svijesti, jadikujući naglašavali da ipak mora postojati neka viša bit u čovjeku, odgovoriti: »Jasno, pa to je ta viša bit, ovaj Ja-ideal odnosno Nad-Ja, predstavnik našeg odnosa prema roditeljima. Još kao mala djeca upoznali smo ove više biti, divili im se i bojali ih se da bi ih kasnije preuzeli u sebe«.

Ja-ideal je dakle baštinik Edipovog kompleksa i time izraz najmoćnijih pobuda i najvažnijih sudbina koje je libido iskusio u Onome. Uspostavljanjem tog Ja-ideala Ja je ovladalo Edipovim kompleksom i istovremeno samoga sebe podredilo Onome. Dok je Ja u bitnome predstavnik vanjskog svijeta, stvarnosti, Nad-Ja mu se suprotstavlja kao zastupnik unutrašnjeg svijeta, Onoga. Sukobi između Ja i Ja-ideala bit će u krajnjoj liniji, na što smo sada290

spremni, odraz suprotnosti između stvarnoga i psihičkoga, između vanjskog i unutrašnjeg svijeta.

To što su biologija kao i sudbine ljudske vrste postigli i za sobom ostavili u Onome, Ja preuzima tvorbom ideala da bi u njoj sve to iznova individualno preživjelo. Ja- -ideal ima uslijed povijesti svoga nastanka mnogo dodirnih točaka s filogenetskim nasljeđem pojedinca, s njegovom arhajskom baštinom. Ono što je u pojedinačnom duševnom životu pripadalo najdubljim slojevima tvorbom ideala postaje, u smislu vladajućih vrijednosti, ono najviše u ljudskoj duši. Bio bi to, međutim, uzaludan trud ako bismo Ja-ideal lokalizirali tek na sličan način na koji smo to učinili s Ja, ili ga pak prilagodili nekoj od usporedbi kojima smo pokušali oslikati odnos između Ja i Onoga.

Lako je pokazati da Ja-ideal udovoljava svim zahtjevima koji su postavljeni višoj biti čovjeka. Kao zamjena čežnje za ocem on sadrži klicu iz koje su se razvile sve religije. Sud o vlastitoj manjkavosti koji proizlazi iz usporedbe Ja s njegovim idealom ima za posljedicu ponizni religiozni qsjecaj na koji se poziva čeznutljivi vjernik. Ulogu oca u daljnjem razvoju djeteta preuzeli su učitelji i autoriteti; njihove zapovjedi i zabrane zadržale su svoju moć u Ja-idealu i sada kao savjest vrše moralnu cenzuru. Napetost između zahtjeva savjesti i onoga što Ja uspijeva učiniti doživljava se kao osjećaj krivnje.

Socijalni osjećaji počivaju na poistovjećenjima s drugim osobama koja se provode na temelju istoga Ja-ideala.

Religija, moral i socijalni osjećaj — ti glavni elementi onoga višeg u čovjeku — izvorno su bili jedno.15 Prema hipotezi iz moga djela Totem i tabu, oni su filogenetski stečeni na kompleksu oca; religija i ćudoredno ograničenje posredstvom svladavanja samog Edipovog kompleksa, a socijalni osjećaji posredstvom potrebe da se prevlada suparništvo koje je preostalo među članovima mlade generacije. Izgleda da je spol muškarca prednjačio u svim ćudorednim tekovinama koje su unakrsnim nasljeđivanji-

15 Znanost i umjetnost ovdje su ostavljeni po strani.291ma došle i u posjed žena. Socijalni osjećaji još i danas kod pojedinaca nastaju kao nadgradnja ljubomornim suparničkim porivima prema braći i sestrama. Kako neprijateljstvo ne može biti zadovoljeno, dolazi do poistovjećenja s prijašnjim suparnikom. Promatranja vršena na blagim slučajevima homoseksualnosti podupiru pretpostavku da je i to poistovjećenje zamjena za nježni objektni izbor koji je stupio na mjesto agresivno-neprijateljskog stava.16

Sa spominjanjem filogeneze na površinu međutim izbijaju novi problemi pred kojima bi se htjelo bojažljivo uzmaknuti. Ali baš ništa nije od pomoći te nam valja pokušati čak i onda kada se bojimo da će taj pokušaj razotkriti nedostatnost čitavog našeg napora. Pitanje glasi: Tko je svojedobno religiju i ćudorednost stekao na kompleksu oca, da li Ja primitivnog čovjeka ili njegovo Ono? Ukoliko je to bilo Ja, zašto jednostavno ne govorimo o nasljeđivanju u Ja? Ukoliko je u pitanju Ono, kako se ta činjenica slaže s karakterom Onoga? Ili možda ne bismo smjeli diferencijaciju između Ja, Nad-Ja i Onoga smještati u tako rana vremena? Ili, ne bismo li trebali pošteno priznati da cjelokupno naše shvaćanje procesa u Ja ništa ne pruža za razumijevanje filogeneze i da na nju uopće nije primjenjivo?

Odgovorimo najprije na ono što je najlakše. Diferencijaciju između Ja i Onoga moramo pripisati ne samo primitivnim ljudima već i mnogo jednostavnijim živim bićima jer je ta diferencijacija nužan izraz utjecaja vanj-skog svijeta. Prema našem mišljenju Nad-Ja nastaje upravo iz onih doživljaja koji su vodili totemizmu. Pitanje, da li je Ja ili pak Ono prošlo kroz ta iskustva, odnosno došlo do onih tekovina religije i ćudorednosti, uskoro gubi smisao. Već nam pobliže razmatranje govori da Ono ne može doživjeti ili iskusiti nikakvu izvanjsku sudbinu bez po-

" Usp. Masovna psihologija i analiza Ja — »Über einige neurotische Mechanismen bei Eifersucht, Paranoia und Homosexualität« /O nekim neurotičkim mehanizmima kod ljubomore, paranoje i homoseksualnosti!. (1922)292

sredovanja Ja koje kod Onoga zastupa vanjski svijet. Ipak, ne može biti govora o izravnom nasljeđivanju u Ja. Ovdje se otvara jaz između stvarnog individuuma i pojma vrste. Razliku između Ja i Onoga također ne smijemo uzeti odveć kruto i ne smijemo zaboraviti da je Ja jedan posebno diferencirani dio Onoga. Spočetka se čini da je ono što doživljava Ja nemoguće naslijediti, međutim, ako se ti doživljaji češće i dovoljno snažno ponavljaju iz generacije u generaciju kod mnogih individua, oni se tako reći pretvaraju u doživljaje Onoga čiji utisci ostaju očuvani nasljeđem. Time nasljedno Ono smješta u sebe ostatke nebrojeno mnogo Ja-egzistencija i

kada Ja stvara svoj Nad-Ja iz Onoga on možda iznosi na vidjelo samo oblike prijašnjih Ja omogućujući im uskrsnuće.

Povijest nastanka Nad-Ja objašnjava kako je došlo do toga da se rani sukobi između Ja i objektnih zaposjednuća Onoga mogu nastaviti u sukobima s njihovim nasljednikom, sJMad-Ja. Ako Ja nije uspjelo na zadovoljavajući način svladati Edipov kompleks, energičko zaposjednuće tog kompleksa koje potječe od Onoga iznova će djelovati u- reakcijskoj tvorbi Ja-ideala. Činjenica da je moguća intenzivna komunikacija tog ideala u ovim nsv nagonskim pobudama, rješava zagonetku: kako to da sam ideal može velikim dijelom ostati nesvjestan i nepristupačan za Ja. Borba koja je bjesnila u dubljim slojevima i nije dokrajčena naglom sublimacijom i poistovjećenjem sada se, po uzoru na onu bitku s Hunima prikazanu na Kaulba- chovoj slici, nastavlja u jednoj višoj regiji.IVDVIJE VRSTE NAGONA

Već smo rekli da se naša razdioba duševnoga bića na Ono, Ja i Nad-Ja, ukoliko znači napredak u našem znanju, mora ujedno pokazati i kao sredstvo za dublje razumijevanje i bolje opisivanje dinamičkih odnosa u duševnom293

životu. Također nam je već postalo jasno da Ja stoji pod posebnim utjecajem opažanja i da se naprosto može reći da opažaji za Ja imaju isto značenje koje nagoni imaju za Ono. Ali nagoni pritom, osim na Ono, djeluju i na Ja koje predstavlja tek posebno modificirani dio Onoga.

0 nagonima sam nedavno (S onu stranu načela ugode) razvio jedno shvaćanje kojega ću se ovdje držati i koje će mi poslužiti kao osnova u daljnjim ispitivanjima. Prema tom shvaćanju /razlikujemo dvije vrste nagona od ¿ojih jednu, koja je^daleKo upadljivija i pristupačnija znanju, sacinil^a vesta, ne obuKvaćasamo pravi rie/anri ie^niseksualni nagon i nagonske

tnim nagonima. Pokušaj da pokažemo drugu vrstu nagona priredio nam je poteškoće; na koncu smo došli do toga da njegovog predstavnika vidimo u sadizmu. Na temelju teorijskih razmišljanja potpomognutih biologijom pretpostavili smo pastgjanje nagona smrti kojemu je stavljeno u,zadatik, da.Qrga.nski život vrati natrag u Be- životno stanje, dok ie erosu cilj da život komplicira po-

Itfjgsf^om sve^^hvatnijeg sažimanja čestica u koje_se rasprsla životna supstancija i naravno, da ga time održi. CfBa se nagona pritom ponašaju u najstrožem smislu konzervativno jer teže ponovnom uspostavljanju stanja narušenog nastankom života^ Nastanak života bio Hi dakle uzrok nastavljanju života i.istovremeno uzrok težnje k ^ffiHT^Živor^m'borba i kompromis između ovih dviju težnji TPifžtt5B"5*"p6đrijetlu života ostalo bi kosmološko a odgovor na pitanje o svrsi i namjeri života bio bi dualistički.

Svakoj od te dvije vrste nagona bio bi pridružen poseban fiziološki proces (izgradnje i razgradnje), oba nagona bila bi djelatna u svakom djeliću žive supstancije ali ipak ne u jednakom omjeru tako da bi neka supstancija mogla postati glavni zastupnik erosa.294

Na koji se način nagoni obje vrste međusobno povezuju, miješaju, stapaju, za sada još nismo u stanju potpuno predočiti; da se to međutim redovito i u velikoj mjeri događa, pretpostavka je koju u našoj konstrukciji ne možemo odbaciti. Na temelju spajanja jednostaničnog elementarnog organizma s

višestaničnim živim bićem bilo bi moguće neutralizirati nagon smrti pojedinačne stanice i destruktivne pobude, posredovanjem posebnog organa, sprovesti u vanjski svijet. Taj bi organ bila muskulatura i nagon smrti bi se sada — vjerojatno ipak samo djelomično — ispoljio prema vanjskome svijetu i drugim živim bićima kao nagon za destrukcijom.

Kad smo jednom već prihvatili predodžbu spajanja obaju vrsta nagona jednako nam se nameće mogućnost njihovog — više ili manje potpunog — razdvajanja. U sadističkoj komponenti seksualnog nagona imali bismo klasičan primjer jednog svrsishodnog spajanja nagona a. osamostaljeni sadizam, koji se ispoljiojcao perverzija, bio bi pak uzor za svakako ne do kraja izvršeno razdvajanje. Odatle nam se pruža uvid u veliko područje činjenica, područje koje u ovom svjetlu još nije bilo razmotreno. Spoznajemo da nagon za destrukcijom redovito, u svrhu otpreme, služi erosu; slutimo da je epileptički napad proizvod i znak razdvajanja nagona; i konačno, shvaćamo da među posljedicama mnogih teških neuroza, na primjer prisilnih neuroza, razdvajanje nagona i pojava nagona smrti zaslužuju posebnu pažnju. Poopćivši naprečac, htjeli bismo pretpostaviti da bit regresije libida, na primjer od genitalne na sadističko-analnu fazu, počiva na razdvajanju nagoni kao što, obrnuto, napredak od rane do definitivne genitalne faze ima za uvjet priliv erotskih komponenata. Također se postavlja pitanje zašto ne bismo smjeli regularnu ambivalentnost, koju tako često u pojačanom obliku susrećemo u konstitucionalnoj sklonosti neurozi, shvatiti kao posljedicu razdvajanja; ta je ambivalentnost međutim tako izvorna da ona prije mora važiti kao nedovršeno spajanje nagona.295

Naš interes će se naravno okrenuti pitanjima koja istražuju mogućnost pronalaženja poučnih odnosa između pretpostavljenih tvorbi — Ja, Nad-Ja i Onoga — s jedne strane, i obaju vrsta nagona s druge, te nadalje pitanju da li načelu ugode koje vlada duševnim procesima možemo pripisati čvrst položaj u odnosu na obje vrste nagona kao i u odnosu na diferencijacije u duši. Prije nego se upustimo u ovu raspravu moramo se osloboditi jedne dvojbe koja se suprotstavlja samom postavljanju problema. Doduše, ne može biti sumnje u načelo ugode; razdioba Ja klinički je potvrđena, ali razlikovanje dviju vrsta nagona ne čini se dovoljno sigurnim i moguće je da činjenice kliničke analize ospore to razlikovanje.

Izgleda da takva činjenica postoji. Umjesto suprotnosti između dviju vrsta nagona mogli bismo uzeti pola- Tiiet ljubavi i mržnje, TltSmo nimalo zbunjeni, ali tomu nasuprot pravo je zadovoljstvo da smo, kada se radi o teško dohvatljivom nagonu smrti, u stanju njegovog zastupnika pokazati u destruktivnom nagonu kojemu put pokazuje mržnja. Kliničko nam promatranje sada pokazuje da mržnja nije samo neočekivano redovit pratilac ljubavi (ambivalentnost), nije samo u ljudskim odnosima često njen predhodnik, već i to da se mržnja umnogimodnasima pretvara u ljubav i ljubav u mržnju. Ukoliko je ta preobrazba nešto više od puke vremenske sukcesije, dakle smjenjivanja, onda je očevidno oduzeto tlo jednom tako temeljnom razlikovanju kakvo je ono između erotskih nagona i nagona smrti, razlikovanju koje pretpostavlja postojanje fizioloških procesa koji se odvijaju u suprotnim pravcima.

Sada slučaj u kojem netko istu osobu isprva voli a zatim mrzi, ili obrnuto, zato što mu je ta osoba dala povoda za to, očigledno ne pripada našem problemu. Isto je i s drugim slučajem gdje se zaljubljenost koja se još nije manifestirala najprije ispoljava kroz neprijateljstvo i sklonost agresiji; ovdje

bi, naime, kod objektnog zaposjednuća, destruktivna komponenta mogla prednjačiti ero296

tskoj sve dok joj se ova konačno ne pridruži. Međutim, u psihologiji neuroza poznato nam je više slučajeva u kojima je pretpostavka preobrazbe daleko bliža. U slučaju paranoiae persecutoria bolesnik se na izvjestan način brani od isuviše snažnog homoseksualnog vezivanja za određenu osobu, što za posljedicu ima to da ova naj- voljenija osoba postaje progonitelj protiv kojega se usmjerava često opasna agresija bolesnika. Ovo nam daje pravo da uvedemo jednu fazu koja je prethodila spomenutoj i u kojoj se ljubav preobrazila u mržnju. Tek od- nedavno analitičko nas je istraživanje, kada se radi o fenomenima nastanka homoseksualnosti i deseksualizira- nih socijalnih osjećaja, upoznalo s egzistencijom snažnih osjećaja suparništva koji vode agresivnim sklonostima; tek nakon prevladavanja tih osjećaja ranije omražen objekt postaje ili voljen, ili predmet poistovjećenja. Javlja se pitanje da li se u tim slučajevima može kao pretpostavka uzeti izvorna preobrazba mržnje u ljubav. Ovdje se naravno radi o čisto unutrašnjim promjenama u ko-jima izmijenjeno ponašanje objekta ne igra nikakvu ulogu.

Analitičko istraživanje procesa kod paranoičke preobrazbe upoznaje nas međutim s mogućnošću postojanja nekog drugog mehanizma. Tu je od početka prisutan ambivalentan stav i preobrazba se događa posredstvom re-aktivnog pomicanja zaposjednuća, na taj način da se energija oduzima erotskim pobudama i pridodaje onim neprijateljskim.

Ne isto, ali slično događa se kod prevladavanja neprijateljskog suparništva koje vodi homoseksualnosti. Neprijateljski stav nema izgleda da bude zadovoljen te ga — na osnovi ekonomskih motiva dakle — smjenjuje ljubavni stav koji nudi veće izglede na zadovoljenje, tj. mogućnost pražnjenja. U skladu s tim, nije potrebno da za bilo koji od ovih slučajeva pretpostavimo izvornu preobrazbu mržnje u ljubav koja se ne bi mogla usuglasiti s kvalitativnom razlikom dviju vrsta nagona.297

Primjećujemo međutim da smo, uzevši u obzir ovaj drugi mehanizam preobrazbe ljubavi u mržnju, prešutno postavili drugu pretpostavku koja zaslužuje da bude glasno izrečena. Stvari smo uzeli tako kao da u duševnom životu postoji — bez obzira da li u Ja ili u Onome — pomična energija koja, po sebi indiferentna, može pristupiti kvalitativno diferenciranoj erotskoj ili destruktivnoj pobudi i povisiti njeno cjelokupno zaposjednuće. Bez pretpostavke takve pomične energije uopće nećemo naći izlaza. Pitanje je samo otkuda ona potječe, komu pripada i što znači.

Problem kvalitete nagonskih pobuda i njihovog održanja u različitim sudbinama nagona još je vrlo taman i do sada jedva da je bio načet. Na parcijalnim seksualnim nagonima koji su naročito pristupačni promatranju mogu se utvrditi neki procesi koji spadaju u iste okvire; tako primjećujemo na primjer da parcijalni nagoni u izvjesnoj mjeri međusobno komuniciraju, da nagon iz jednog posebnog erogenog izvora može svoju intenzivnost izručiti parcijalnom nagonu iz nekog drugog izvora kako bi ga pojačao, da zadovoljenje jednog nagona može zamijeniti zadovoljenje drugog, te još mnogo toga ovome sličnog, što nas mora ohrabriti na određene pretpostavke.

U raspravi koja slijedi mogu ponuditi samo pretpostavku, ali ne i dokaz. Izgleda plauzibilno da ta pomična i indiferentna energija koja je zacijelo djelatna kako u Ja, tako i u Onome, potječe iz narcističke libidne zalihe, i da

je ona dakle deseksualizirani eros. U odnosu na destruktivne nagone izgleda da su erotski općenito plastičniji, da se lakše mogu skrenuti i pomaknuti. Sada možemo nastaviti bez prisile i reći da taj pomični libido radi u službi načela ugode kako bi izbjegao zastoje i olakšao otpreme. Pritom je očigledna izvjesna ravnodušnost u pogledu puta na kojem će se otprema dogoditi, uko-liko se uopće događa. Tu crtu poznajemo kao karakterističnu za procese zaposjedanja u Onome. Ona se nalazi kod erotskih zaposjednuća pri čemu se razvija posebna ravnodušnost u pogledu objekta i, u specijalnom sluča298

ju, kod prijenosi u analizi koje valja izvršiti bez obzira0 kojim se osobama radi. Rank je nedavno pružio lijepe primjere za neurotične akcije osvete usmjerene protiv krivih osoba. Kada se radi o takvom ponašanju nesvjesnog moramo se prisjetiti one komične anegdote u kojoj je jedan od tri seoska krojača trebao biti obješen zato što je zločin koji zaslužuje smrtnu kaznu počinio jedini seoski kovač. Kazna se mora izvršiti čak i kada ne pogađa krivca. Sličnu labavost najprije smo zamijetili na pomi-canjima koje u radu sna vrše primarni procesi. Ono što su tamo objekti, u slučaju kojim se bavimo bili bi putovi kojima ide akcija pražnjenja, a koji su u stvari od drugorazredne važnosti. Za Ja bi bilo svojstveno da inzistira na većoj egzaktnosti u izboru kako objekata, tako i putova pražnjenja.

Ako je ta pomična energija deseksualizirani libido mo^ žemo je nazvati i sublimiranom jer se ona još uvijek drži glavne namjere erosa, naime, da sjedinjuje i povezuje upravo time što služi stvaranju one jedinstvenosti po ko-joj — ili u težnji prema kojoj — se odlikuje Ja. Ukoliko1 procese mišljenja u širem smislu ubrojimo u ta pomicanja, onda će i sam rad mišljenja potrebnu energiju zadobiti sublimacijom erotske sile nagona.Ovdje iznova stojimo pred ranije razmatranom mogućnošću prema kojoj do sublimacije dolazi redovito posredovanjem Ja. Prisjećamo se drugog slučaja u kojem ovo Ja izlazi na kraj s prvim, a zacijelo i s kasnijim objektnim zaposjednućima koja vrši Ono tako da njihov libido preuzima u sebe i vezuje za svoju promjenu izazvanu poisto- vjećenjem. S tim pretvaranjem erotskog libida u Ja-libi- do povezano je, naravno, napuštanje seksualnih ciljeva, deseksualizacija. U svakom slučaju tako dobivamo uvid u važnu djelatnost koju vrši Ja u svom odnosu prema erosu. Ukoliko se Ja na taj način dočepa libida koji je pripadao objektnim zaposjednućima, nametne sebe kao jedini ljubavni objekt, ukoliko deseksualizira ili sublimira libido Onoga, djeluje ono protivno namjeri erosa, stavlja se u službu protivnih nagonskih pobuda. Ja mo299ra podnositi i tako reći sudjelovati u drugom dijelu objektnih zaposjednuća Onoga. Kasnije ćemo nešto reći o drugoj mogućoj posljedici ove djelatnosti Ja.

Sada smo u stanju naše učenje o narcizmu značajno dotjerati. Na samom početku sav libido je nagomilan u Onome dok je Ja još ili u procesu formiranja ili je još slabo. Ono odašilje jedan dio toga libida na erotska ob-jektna zaposjednuća nakon čega se ojačano Ja pokušava dočepati tog objektnog libida i nametnuti se Onome kao ljubavni objekt. Tako je narcizam Ja sekundaran, stečen oduzimanjem libida objektima.

Uvijek iznova dolazimo do spoznaje da se nagonske pobude kojima smo u stanju ući u trag otkrivaju kao izdanci erosa. Da nema razmatranja izloženih u S onu stranu načela ugode i, konačno, sadističkih komponenti u erosu, teško bismo se mogli držati našeg temeljnog dualističkog nazora. Kako smo

međutim na to prisiljeni, ne možemo se oteti dojmu da su nagoni smrti u biti nijemi i da buka života najvećma dolazi od erosa."

I od borbe protiv erosa! Ne može se ignorirati nazor prema kojem načelo ugode služi Onome kao kompas u njegovoj borbi protiv libida koji unosi smetnje u tok života. Ako načelo konstantnosti, u Fechnerovom smislu, vlada životom koji bi prema tome trebao biti klizanje u smrt, onda su zahtjevi erosa, seksualnih nagona, izraženi u nagonskim potrebama upravo to što sprečava spuštanje nivoa i uvodi nove napetosti. Ono, vođeno načelom ugode, a to znači opažanjem neugode, brani se od tih napetosti na različite načine. Prije svega posredstvom što je moguće brže popustljivosti prema zahtjevima libida koji nije deseksualiziran, dakle borbom za zadovoljenje izravnih seksualnih težnji. Još obuhvatniji način obrane je onaj kada se u jednom od tih zadovoljenja u kojem se susreću svi djelomični zahtjevi zbiva oslobođenje

17 U skladu s našim shvaćanjem, destruktivni nagoni usmjereni prema van zapravo su posredovanjem erosa skrenuti od subjek- tovog sebstva.300

seksualnih supstancija koje su tako reći zasićeni nosioci erotskih napetosti. Izbacivanje seksualne tvari u seksualnom aktu odgovara donekle odvajanju some i klične plazme. Otuda sličnost stanja koje nastaje nakon potpunog seksualnog zadovoljenja s umiranjem odnosno kod nižih ži'votinja poklapanje smrti s aktom oplodnje. Ova bića umiru u aktu razmnožavanja zbog toga što nakon isključenja erosa zadovoljenjem nagon smrti dobiva slobodne ruke da provede svoje namjere. Konačno, kao što smo čuli, Ja olakšava Onome rad svladavanja napetosti time što dijelove libida sublimira za sebe i u svoje svrhe.VODNOSI OVISNOSTI U KOJIMA SE NALAZI JA

U zamršenosti same građe mogli bismo pronaći ispriku ža činjenicu da se ni jedan od navedenih naslova u potpunosti ne poklapa sa sadržajem dotičnog poglavlja i da se, htijući proučavati nove odnose, uvijek iznova vra-ćamo onome sa čime smo već okončali.Tako smo više puta govorili da Ja dobrim dijelom obrazuju poistovjećenja koja stupaju na mjesto napuštenih zaposjednuća Onoga, da se prva od tih poistovjećenja redovito ponašaju kao posebna instancija u Ja i da se kao Nad-Ja postavljaju nasuprot Ja te da se ojačano Ja prema takvim utjecajima poistovjećenja kasnije može odnositi otpornije. Nad-Ja zahvaljuje svoj poseban položaj u Ja odnosno, naspram Ja, jednom momentu koji treba razmotriti s dvije strane: prvo, da je Nad-Ja ono prvo poistovjećenje koje se dogodilo dok je Ja još bilo slabo i drugo, da je Nad-Ja baštinik Edipovog kompleksa, a to znači da je u Ja uvelo objekte od najveće važnosti. To Nad-Ja odnosi se prema kasnijim promjenama Ja otprilike na isti način na koji se primarna seksualna faza u djetinjstvu odnosi prema kasnijem seksualnom životu nakon puberteta. Iako otvoreno prema svim kasnijim301utjecajima, ono cijeloga života čuva onaj karakter koji mu je dodijeljen njegovim nastankom iz kompleksa oca, naime sposobnost da se postavi nasuprot Ja i da gazduje nad njim. Nad-Ja je spomenik negdašnjoj slabosti i ovisnosti Ja te svoje gospodstvo nastavlja i nad zrelim Ja. Kao što je dijete jednom bilo prisiljeno da se pokorava svojim roditeljima, tako se Ja sada potčinjava kategoričkom imperativu svojeg Nad-Ja.

Još veće značenje za Nad-Ja ima činjenica da potječe od prvih objektnih zaposjednuća Onoga, dakle od Edipovog kompleksa. To podrijetlo ga dovodi, kao što smo već pokazali, u vezu s filogenetskim nasljeđem Onoga i čini od njega reinkarnaciju ranijih oblika Ja koji su za sobom ostavili svoje taloge u Onome. Tako je Nad-Ja trajno blisko Onome i može djelovati kao njegov zastupnik u odnosu prema Ja. Nad-Ja duboko uranja u Ono i stoga je udaljenije od svijesti nego Ja.18

Te odnose najbolje ćemo ocijeniti ako usmjerimo našu pažnju na izvjesne kliničke činjenice koje odavno nisu novost ali još očekuju svoju teorijsku razradu.

Postoje osobe koje se u toku analitičkog rada ponašaju sasvim neobično. Kada im se pruži nada u izlječenje i pred njima izrazi zadovoljstvo sa stanjem do kojeg se došlo u analitičkom postupku, one izgledaju nezadovoljne i njihovo se stanje redovno pogoršava. U početku takvo ponašanje smatramo prkosom, odnosno nastojanjem pacijenta da pred liječnikom pokaže svoju nadmoć. Shvaćanje do kojeg dolazimo kasnije dublje je i ispravnije. Ne stje-čemo samo uvjerenje da te osobe ne podnose hvalu i priznanje već i da one, suočene s napretkom u lječenju, reagiraju na obrnut način. Svako parcijalno rješenje koje bi za posljedicu trebalo imati, i u drugim slučajevima ima, poboljšanje ili privremeno uklanjanje simptoma, izaziva kod njih trenutno pojačanje patnji i umjesto da

'8 Može se reći: i psihoanalitičko ili metapsihološko Ja stoji na glavi kao anatomsko, kao čovječuljak u mozgu.302im je za vrijeme postupka sve bolje, njima je sve lošije. Oni pokazuju takozvanu negativnu terapijsku reakciju.

U njihovom slučaju nešto se bez sumnje opire ozdravljenju i boji se njegovog približavanja kao neke opasnosti. Kažemo da kod tih osoba umjesto želje za ozdravljenjem prevladava potreba za bolešću. Ako analiziramo ovaj otpor na uobičajeni način, i čak kada zanemarimo prkosno držanje prema liječniku, fiksaciju na forme koristi koju pacijent stječe bolešću, ipak veći dio još preostaje i taj se pokazuje kao najjača prepreka ozdravljenju, jača od nama već poznatih prepreka narcističke nepristupačnosti, negativnog stava prema liječniku i čvrstog držanja za korist koju donosi bolest.

Napokon uviđamo da se radi o jednom, da tako kažemo, »moralnom« faktoru, o osjećaju krivnje koji u bolesti nalazi svoje zadovoljenje i koji se ne želi odreći kazne koju donosi patnja. Na ovom slabo utješnom objašnjenju mogli bismo konačno i ostati. Međutim, taj osjećaj krivnje za bolesnika je nijem, ne govori mu da je kriv; on se ne osjeća krivim, već bolesnim. Taj osjećaj krivnje ispoljava se samo u obliku otpora ozdravljenju koji je vrlo teško reducirati. Bolesnika je naročito teško uvjeriti da je to motiv zbog kojeg on ustrajava u svojoj bolesti; on će se držati jednostavnijeg razjašnjenja pre-ma kojemu analitičko liječenje nije ono pravo sredstvo sposobno da mu pomogne.19

" Analitičaru ne pada lako borba protiv prepreka nesvjesnog osjećaja krivnje. Protiv nje se izravno ne može učiniti ništa a posredno samo to da se polagano otkrivaju njeni nesvjesno potisnuti razlozi i da se ona postepeno preobražava u svjesni osjećaj krivnje. Posebna šansa utjecajnosti liječenja pruža se onda kada je taj nsv osjećaj krivnje pozajmljen, dakle kada je on posljedica poistovjećenja s nekom drugom osobom koja je jednom bila objekt erotskog zaposjednuća. Takve preuzimanje osjećaja krivnje često je jedini, teško prepoznatljivi ostatak napuštenog ljubavnog odnosa. Pritom je

očigledna sličnost s procesom kod melankolije. Otkrije li se ovo negdašnje objektno zaposjednuće iza nsv osjećaja krivnje, terapijski zadatak glatko je riješen; u protivnome, ishod terapijskog truda nipošto nije izvjestan. On u prvoj liniji ovisi o intenzivnosti osjećaja krivnje kojemu terapija često303

To što smo ovdje opisali odgovara najekstremnijim slučajevima ali bi moglo doći u obzir, iako u manjoj mjeri, za mnoge, a možda i za sve teške slučajeve neuroze, štoviše, možda upravo taj činilac, ponašanje Ja-ideala, mjerodavno određuje težinu neurotičkog oboljenja. Stoga se nećemo kloniti daljnjih primjedbi o načinu na koji se pod različitim okolnostima ispoljava osjećaj krivnje.

Normalan, svjestan osjećaj krivnje (savjest) ne pričinja poteškoće tumačenju; on počiva na napetosti između Ja i Ja-ideala i izraz je osude Ja koju proglašava njegova kritička instancija. Izgleda da i poznati osjećaji ma-nje vrijednosti u neuroticarâ nisu daleko od ovoga. U dvije dobro nam poznate afekcije osjećaj krivnje je prejako svjestan; Ja-ideal ovdje pokazuje posebnu strogost i često na okrutan način bjesni protiv Ja. U ta dva stanja, prisilnoj neurozi i melankoliji, osim spomenutog po- dudaranja nailazimo i na razlike u ponašanju Ja-ideala koje nisu od manje važnosti.

U prisilnoj neurozi (njenim određenim formama) osjećaj krivnje je odveć glasan ali se ne može opravdati pred Ja. Stoga se bolesnikovo Ja protivi predbacivanju krivice i zahtijeva od liječnika da bude podržano u svom od-bijanju osjećaja krivnje. Bilo bi glupo popuštati mu jer to ne bi dalo nikakvoga rezultata. Analiza zatim pokazuje da je Nad-Ja pod utjecajem procesa koji su ostali nepoznati Ja. Zaista je moguće pronaći potisnute impulse koji leže u temelju osjećaja krivnje. Nad-Ja je ovdje znalo više o nesvjesnom Onom nego Ja.

Kod melankolije je još jači utisak da je Nad-Ja povuklo svijest na sebe. Ali Ja se ovdje ne usuđuje prigovo-ne može suprotstaviti nikakvu protusilu iste veličine. A možda i o tome da li je osoba analitičara takva da od strane bolesnika može biti postavljena na mjesto njegovog Ja-ideala, sa čime je povezan pokušaj analitičara da prema bolesniku zaigra ulogu proroka, is- kupitelja, iscjelitelja. Kako se pravila analize odlučno suprotstavljaju takvoj upotrebi osobe liječnika, valja nam pošteno priznati da je ovdje postavljena nova prepreka djelovanju analize kojoj nije cilj da onemogući bolesne reakcije, već da bolesnikovom Ja stvori slobodu da se odluči za ovo ili za ono.304riti, prknaje svoju krivicu i potčinjava se kazni. Ova: razlika nam je razumljiva. U prisilnoj neurozi radilo se o za- zornim pobudama koje su ostale izvan Ja; u melankoliji, međutim, objekt na koji se usmjerio gnjev Nad-Ja unijet je, posredstvom poistovjećenja, u Ja.

Očigledno nije samorazumljivo da u obje ove neurot- ske afekcije osjećaj krivnje dosiže tako izvanrednu jačinu ali glavni problem te situacije ipak leži na drugom mjestu. Razjašnjenje toga problema odložit ćemo sve dok ne raspravimo druge slučajeve u kojima osjećaj krivnje ostaje nesvjestan.

To se ipak može naći uglavnom u slučaju histerije i u stanjima histeričkog tipa. Ovdje nije teško otkriti meha- niaam ostajanja nesvjesnim. Histerično Ja brani se od bolnog opažanja koje mu prijeti od strane kritike njegovog Nad-Ja na isti način na koji se inače običava braniti od nepodnošljivog objektnog zaposjednuća, naime aktom potiskivanja. Kada će osjećaj krivnje ostati nesvjestan ovisi dakle o Ja. Znamo da se Ja inače poduhvaća potiskivanja u

službi i po nalogu svojeg Nad-Ja; u tom slučaju, .međutim, Ja se istim oružjem poslužilo protiv svoga strogog gospodara. Kod prisilne neuroze, kao što znamo, prevladavaju fenomeni reakcijske tvorbe; ovdje, u slučaju histerije, sve što Ja može učiniti je to da drži podalje od sebe građu na koju se odnosi osjećaj krivnje.

Možemo ići dalje i bez ustručavanja pretpostaviti da veliki dio osjećaja krivnje mora, normalno, biti nesvjestan zato što je nastajanje savjesti u bliskoj vezi s Edi- povim kompleksom koji pripada nesvjesnom. Ukoliko bi netko htio zastupati paradoksalan stav da normalan čovjek nije samo daleko nemoralniji nego što vjeruje, nego i daleko moralniji nego što zna, psihoanaliza, na čijim nalazima počiva prva polovica tvrdnje, protiv druge po-lovice ne bi imala nikakvu primjedbu.20

20 Taj stav je samo prividno paradoksalan: on jednostavno govori da priroda čovjeka, kako u dobru tako i u zlu, daleko nad- mašuje sve ono što čovjek o sebi misli, dakle ono što je njegovom Ja poznato posredstvom svjesnoga opažanja.305

S iznenađenjem smo otkrili da porast tog nsv osjećaja krivnje može čovjeka učiniti zločincem. Ipak je, bez sum-' nje, tako. Kod mnogih, osobito kod mladih zločinaca, moguće je dokazati postojanje snažnog osjećaja krivnje koji je bio prisutan i prije samog zlodjela i koji dakle nije njegova posljedica već njegov motiv te izgleda kao da se osjetilo olakšanje kada se jednom taj nesvjesni osjećaj krivnje mogao nadovezati na nešto realno i aktualno.

U svim tim odnosima Nad-Ja pokazuje svoju neovisnost o svjesnom Ja i svoje bliske odnose s nesvjesnim Onim. Sada se, s obzirom na značenje koje smo pripisali predsvjesnim ostacima riječi u Ja, postavlja pitanje ne sastoji li se Nad-Ja, ako je nsv, iz takvih predodžbi riječi, odnosno o tome, iz čega se uopće to Nad-Ja sastoji. Naš će skroman odgovor glasiti: Nad-Ja također ne može poreći svoje podrijetlo iz slušnih utisaka, ono je svakako jedan dio Ja te putem ovih predodžbi riječi (pojmova, apstrakcija) ostaje dostupno svijesti, ali energija zaposjedanja do tih sadržaja Nad-Ja nije dopremljena iz slušnih predodžbi, iz nastave i lektire, već iz izvora u Onome.

Pitanje čiji smo odgovor odložili za kasnije, sada glasi: Kako dolazi do toga da se Nad-Ja u bitnome ispoljava kao osjećaj krivnje (bolje: kao kritika; osjećaj krivnje je opažanje u Ja koje odgovara toj kritici) i pritom razvija tako izvanrednu tvrdoću i strogost prema Ja? Osvrnemo li se najprije na melankoliju, nalazimo da prejako Nad- Ja koje se dočepalo svijesti, bezobzirnom žestinom bjesni protiv Ja kao da je ovladalo cijelim raspoloživim sadizmom individuuma. U skladu s našim shvaćanjem sadizma rekli bismo da se destruktivna komponenta nata- ložila u Nad-Ja i da je upotrebljena protiv Ja. Sada je to što vlada u Nad-Ja poput čiste kulture nagona smrti i tome doista vrlo često uspijeva da natjera Ja u smrt ako se Ja prethodno nije, preokretom u maniju, obranilo od svoga tiranina.

Sličnu bol i muku u određenim oblicima prisilne neuroze izazivaju predbacivanja savjesti, ali situacija ovdje nije toliko jasna. Valja spomenuti da prisilni neurotičar,306

za razliku od melankoličara, zapravo nikada ne počinja samoubojstvo; on kao da je imun na tu opasnost i od nje daleko bolje zaštićen nego histeričar. Shvaćamo da je zadržavanje objekta ono što jamči sigurnost Ja. U slučaju prisilne neuroze postalo je moguće da se posredstvom. regresije na

predgenitalnu organizaciju ljubavni impulsi pretvore u agresivne impulse usmjerene protiv objekta. Destruktivni nagon iznova je oslobođen i želi uništiti objekt ili se barem čini da takva namjera postoji. Ja nije preuzelo takve tendencije, ono im se opire reakcijskim tvorbama i mjerama predostrožnosti tako da one ostaju u Onome. Nad-Ja se međutim ponaša kao da je Ja odgovorno za njih i istovremeno nam pokazuje, ozbiljnošću kojom slijedi te destruktivne namjere, da se ne radi o prividu izazvanom regresijom već o zbiljskoj zamjeni ljubavi mržnjom. Na obje strane bespomoćno Ja uzaludno se brani kako od ubilačkih zahtjeva Onoga, tako i od predbacivanja savjesti koja ga kažnjava. Uspijeva mu da spriječi tek najgrublje akte obiju strana; prva posljedica je beskonačno samomučenje koje u daljnjem razvoju poprima oblik sistematskog mrcvarenja objekta tamo gdje je ovaj nadohvat ruke.

S opasnim nagonima smrti u individuumu se postupa na različite načine; dijelom su, spajanjem s erotskim komponentama, učinjeni neškodljivima, dijelom se u formi agresije skreću prema vanjskom svijetu, dok najvećim dijelom zacijelo nesputano nastavljaju svoj unutrašnji rad. Kako sada dolazi do toga da Nad-Ja u slučaju melankolije može postati neka vrsta sabirališta nagona smrti?

S gledišta ograničavanja nagona, moralnosti, može se reći: Ono je u potpunosti amoralno, Ja se trudi da bude moralno, Nad-Ja može postati hipermoralno a time i okrutno onako kako to može biti samo Ono. Začuđuje da čovjek, što više ograničava svoju agresiju prema van, tim stroži, dakle agresivniji postaje u svom Ja-idealu. Taj moment se običnome promatranju javlja u obrnutom vidu tako da izgleda kao da se motiv za suzbijanje agresije307

nalazi u zahtjevima Ja-ideala. Činjenica međutim ostaje onakvom kako smo je izrekli: Što više čovjek svladava svoju agresivnost, tim više raste agresivna sklonost njegovog ideala prema njegovom Ja. To je poput nekog pomicanja, okretanja protiv vlastitog Ja. No već je i obični, normalni moral karakterističan po svojim teškim ograničenjima i okrutnim zabranama. Otuda zapravo potječe koncepcija višeg bića koje neumoljivo kažnjava.

Sada više nisam u stanju te odnose bolje rasvijetliti bez uvođenja nove pretpostavke. Nad-Ja je u svakom slučaju nastalo kroz poistovjećenje s ocem kao uzorom. Svako takvo poistovjećenje ima karakter deseksualizacije ili čak sublimacije. Sada izgleda da se u slučaju jedne takve promjene događa i razdvajanje nagoni. Nakon sublimacije erotska komponenta nema više snage da veže cjelokupnu destruktivnost koja joj je bila pridodana tako da se ona oslobađa kao sklonost agresiji i destrukciji. Upravo bi na temelju tog razdvajanja ideal općenito stekao tvrdu, okrutnu crtu zapovjedničkog trebanja.

Nakratko ćemo se još zadržati kod prisilne neuroze. Odnosi su ovdje drukčiji. Razdvajanje ljubavi i agresije nije nastalo djelovanjem Ja već je posljedica regresije do koje je došlo u Onome. Ali taj se proces proširio s Onoga na Nad-Ja koje sada pooštrava svoju strogost prema nevinom Ja. Ali Ja koje je posredstvom poistovjećenja ovladalo libidom u oba slučaja bi zbog toga pretrpilo kaznu od strane one agresivnosti u Nad-Ja koja je prethodno bila pomiješana s libidom.

Naše predodžbe o Ja počinju se razbistravati a njegovi različiti odnosi dobijaju na jasnoći. Sada nam se Ja ukazuje u svojoj snazi i svojim slabostima. Njemu su povjerene važne funkcije, ono na temelju svoje veze s opažaj- nim sistemom proizvodi vremenski poredak duševnih procesa i

podvrgava ih provjeri stvarnosti. Posredstvom uključivanja procesi mišljenja Ja postiže odgodu motoričkih pražnjenja i vlada pristupima motilnosti. Ta po-sljednja vladavina svakako je više formalna nego faktička; moglo bi se reći da Ja u odnosu, na djelovanje igra

308ulogu konstitucionalnog monarha bez čije sankcije ništa ne može postati

zakon ali koji, s druge strane, dobro promisli prije nego uloži svoj veto na neki prijedlog parlamenta. Ja se u svim životnim iskustvima obogaćuje izva-na; Ono je međutim njegov drugi vanjski svijet kojega nastoji potčiniti sebi. Ja oduzima libido Onome i objektna zaposjednuća Onoga pretvara u Ja-tvorevine. Uz pomoć Nad-Ja, na jedan nama još nedokučiv način, Ja crpe iz iskustava prošlosti nagomilanih u Onome.

Dva su puta kojima se sadržaj Onoga može probiti u Ja. Jedan je izravan, dok drugi vodi preko Ja-ideala; kojim će se od ta dva puta poći, može biti odlučujuće za . mnoge duševne aktivnosti. Ja se razvija od opažanja nagoni do ovladavanja njima, od pokoravanja nagonima do njihovog obuzdavanja. U izvršenju toga važnu ulogu igra Ja-ideal koji je svakako jednim dijelom reakcijska tvorba protiv nagonskih procesa u Onome. Psihoanaliza je oruđe koje treba omogućiti Ja da napreduje u osvajanju Onoga.

S druge strane, međutim, Ja nam se pokazuje kao bijedno stvorenje koje je trostruko podložno i kojemu prijeti trostruka opasnost; od vanjskoga svijeta, od libida Onoga i od strogosti Nad-Ja. Tim trima opasnostima od-govaraju i tri vrste strepnji, jer strepnja je izraz povlačenja pred opasnošću. Poput nekog graničara Ja želi posredovati između svijeta i Onoga, učiniti Ono podatlji- vim prema zahtjevima svijeta i svijet, pomoću svoje mu- skularne aktivnosti, prilagoditi želji Onoga. Ja se zapravo ponaša kao liječnik u analitičkom postupku; samo se upravo svojom obzirnošću prema stvarnome svijetu pre- poruča Onome kao libidni objekt hoteći njegov libido okreijuti prema sebi. Ja nije samo pomoćnik Onoga već i njegov ponizni sluga koji snubi ljubav svoga gospodara. Tamo gdje je to moguće Ja pokušava ostati u suglasnosti s Onime, zaogrće njegove nsv zapovijedi svojim psv racionalizacijama, izigrava pokornost Onoga pred opomenama stvarnosti pa i tamo gdje je Ono ostalo kruto i nepopustljivo, Ja zataškava njegove sukobe sa stvarno309

šću i, po mogućnosti, njegove sukobe s Nad-Ja. Smješten na razmeđi Onoga i stvarnosti Ja isuviše često podliježe napasti ulizivanja, oportunizma i laži, slično nekom političaru koji se, premda jasno vidi istinu, ipak hoće učvr-stiti u milosti javnog mnijenja.

Između ovih dvaju vrsta nagona. Ja se ne drži nepristrano. Svojim radom na poistovjećenju i sublimaciji Ja pruža podršku nagonima smrti u Onome pri njihovom ovladavanju libidom, ali kod toga dolazi u opasnost da postane objekt nagona smrti i da sam strada. U svrhu pružanja te pomoći samo Ja se moralo ispuniti libidom i time je samo postalo zastupnik erosa te sada želi samo živjeti i biti voljeno.

Kako međutim njegov rad sublimacije ima za posljedicu razdvajanje nagona odnosno oslobođenje agresivnih nagona u Nad-Ja, Ja se u svojoj borbi protiv libida izlaže opasnosti zlostavljanja i smrti. Kada trpi izloženo agresiji Nad-Ja, ili joj čak podliježe, njegova je sudbina pandan sudbini protista koje uništavaju proizvodi razgradnje koje su sami stvorili. Kao takav proizvod raz-gradnje ukazuje nam se, u ekonomskom smislu, moral djelatan u Nad-Ja.

Među odnosima ovisnosti u kojima se nalazi Ja svakako je najzanimljivija ovisnost o Nad-Ja.

Ja je autentično boravište straha. Ugroženo trostrukom opasnošću, Ja razvija refleks bijega tako da svoje vlastito zaposjednuće povlači s prijetećeg opažanja ili s jednako doživljenog procesa u Onome, oslobađajući ga u obliku strepnje. Tu primitivnu reakciju kasnije zamjenjuje uvođenje zaštitnih zaposjednuća (mehanizam fobija). Ne može se precizirati što je to čega se plaši Ja u izvanjskoj opasnosti odnosno u opasnosti od libida Onoga; znamo da se radi o strahu od poraza ili uništenja, ali se to analitički ne da utvrditi. Ja jednostavno slijedi upozorenje načela ugode. S druge strane, moguće je reći što se skriva iza straha Ja od Nad-Ja, straha od savjesti. Od višeg bića koje je postalo Ja-ideal jednom je prijetila kastracija i taj strah od kastracije vjerojatno predstavlja jezgru310

oko koje se taloži kasniji strah od savjesti; taj strah od kastracije kasnije se ispoljava kao strah od savjesti.

Zvučna tvrdnja: svaki strah zapravo je strah od smrti teško da ima nekog smisla i u svakom slučaju ne može se opravdati. Čini mi se da je daleko prije potpuno ispravno odvajati strah od smrti od objektnog (stvarnog) straha i od neurotskog libidnog straha. On psihoanalizi zadaje težak problem jer je smrt apstraktan pojam negativnog sadržaja za kojega se ne može naći neki nesvjesni korelat. Mehanizam straha od smrti mogao bi se sastojati samo u tome da Ja u velikoj mjeri napušta svoje nar- cističko libidno zaposjednuće, dakle napušta samo sebe kao što inače u slučaju straha napušta neki drugi ob- jfikt. Vjerujem da se strah od smrti odigrava između Ja i Nad-Ja.

Poznato nam je da nastupanje straha od smrti ovisi o dva uvjeta koja su uostalom u potpunosti analogna onim uvjetima u kojima se strah inače razvija dakle reakcijom na neku izvanjsku opasnost i unutrašnjim procesom, na primjer kod melankolije. Neurotski slučaj straha može nam iznova pomoći u razumijevanju stvarnog straha.

Strah od smrti u melankoliji dopušta samo jedno objašnjenje, naime to da Ja napušta sebe zato što se, od strane Nad-Ja, umjesto voljenim osjeća omrznutim i progonjenim. Za Ja dakle živjeti znači isto što i biti voljen, biti voljen od strane Nad-Ja koji i ovdje nastupa kao predstavnik Onoga. Nad-Ja zastupa istu zaštitničku i spasilačku funkciju koju je ranije imao otac a kasnije providnost odnosno sudbina. Ali Ja mora izvući isti zaključak i onda kada se nađe u prevelikoj stvarnoj opasnosti koja mu se čini nesvladiva vlastitim snagama. Ja vidi sebe napuštenim od svih zaštitničkih moći i prepušta se smrti. To je uostalom još uvijek ona ista situacija koja je ležala u temelju prvog velikog stanja straha nastalog u trenutku rođenja kao i infantilnog straha-čežnje, straha nastalog odvajanjem od zaštitničke majke.

Na temelju tih razmatranja može se dakle strah od smrti, a zatim i strah od savjesti shvatiti kao prerađeni311strah od kastracije. S ozbirom na veliko značenje koje osjećaj krivnje ima za neuroze, nemoguće je poreći činjenicu da se u teškim slučajevima opći neurotski strah pojačava strahom koji se razvija između Ja i Nad-Ja (strahom od kastracije, od savjesti i od smrti).

Ono, kojemu se na kraju vraćamo, nema nikakvoga sredstva kojim bi iskazalo ljubav ili mržnju prema Ja. Ono ne može reći što želi; nije postiglo jedinstvenu volju. Eros i nagon smrti bore se u njemu; čuli smo kojim se sredstvima jedni nagoni brane od drugih. To bi se moglo prikazati tako kao

da Onime vladaju nijemi ali moćni nagoni smrti koji žele mirovati i, na mig načela ugode, umiriti uljeza erosa; no pritom nas ipak brine opasnost da odveć ne potcijenimo ulogu erosa.Budućnost jedne iluzije(1927)iAko je čovjek dugo vremena živio unutar određene kulture 4 često nije žalio truda da istraži njene izvore i put njenog razvoja, dospjet će bar jednom u iskušenje da okrene pogled u drugom smjeru i postavi pitanje o daljnjoj judbini te kulture-i-promienama kroz koje ona mora proćiyMeđutim, uskoro će primijetiti da više momenata od početka obezvređuju takvo istraživanje. Na prvom mjestu tu je činjenica da postoji tek mali broj osoba koje su u: stanju pogledom obuhvatiti ustrojstvo ljudskog života u svoj njegovoj širinL Većini je postalo nužnim ograničenje na jedno jedino područje ili samo na neka; što manje međutim netko o prošlom i sadašnjem zna, tim nepouzdaniji mora biti njegov sud o budućem. Odmah zatim problem stvara i činjenica da subjektivna očekivanja pojedinca u donošenju ovog suda Igraju ulo- koju je teško procjeniti; ta se očekivanja međutim pokazuju ovisnima o čisto osobnim momentima čovjekova vlastitog iskustva, o njegovom, s manje ili više na- •de potkrijepljenom stavu prema životu, onako kako mu je taj stav predodređen temperamentom, uspjehom ili neuspjehom. Napokon, ovdje je na djelu i čudna činjenica da ljudi svoju sadašnjost općenito doživljavaju na-ivno i da nisu u stanju vrednovati njene sadržaje; oni prema njoj najprije moraju doći na distancu, tj. sadašnjost mora postati prošlost hoće li se u njoj zadobiti uporište ža prosudbu o budućem..315

Tko dakle popusti iskušenju da kaže nešto o vjerojatnoj budućnosti naše kulture dobro će učiniti ako ne ispusti iz vida navedena upozorenja i prisjeti se nesigurnosti koja sasvim općenito prati svako prorokovanje. Što se mene tiče, iz ovoga slijedi da ću se u žurnom bijegu od prevelikog zadatka smjesta uputiti na ono područje kojem sam i do sada posvećivao svoju pažnju, naravno, nakon što odredim njegov položaj u velikoj cjelini. V- Ljudska kultura — mislim na sve ono u čemu se ljudski život podigao iznad svojih animalnih uvjeta i u čemu se razlikuje od života životinja — a ja izbjegavam razdvajati kulturu i civilizaciju — promatraču, kao što je poznato, pokazuje ^vije strane^Ona s jedne strane obuhvaća sva znanja i sposobnosti koja su ljudi stekli kako bi ovladalFsilama prirode i došli do njenih dobara u s^hu zadovoljenja svojih ljudskih potreba, a s druge sve ustanove nužne da bi se uredili međusnbnj r>d- posi ljudi, a naročito raspodjela dostupnih dobara. Oba pravca kulture nisu neovisna jedan o drugome zato što, kao prvd/ na međuljudske odnose dubokosežno utječe mjera^ nagonskog zadovoljenja koju omogućuju postojeća dobraTTtedini čovjek stupajući u odnos, s ^drugim čovjekom i sam može postati neko do- hro, ako ovaj na primjer koristi njegovu' radnu snagu ili ga uzima za seksualni objekt, i napokon trećef jer je_SJB- ki^pojedinac virtuelni neprijatelj kulture koja bi ipak trebala predstavljati općeljudškj interes. Začuđuje da ljudi, ma kako malo mogli egzistirati kao pojedinci, ipak kao težak pritisak osjeŽaju žrtvu koju od njih zahtijeva kultura kako bi im omogućila zajednički život. Kultura se dakle mora_braniti od pojedinca i njene se uredbe, institucije i zapovijedi stavljaju u službu toga zadatka; njihova svrha nije samo u tome da stvore određenu raspodjelu dobara već da ovu također očuvaju i čak moraju sve ono što služi svladavanju prirode i stvaranju dobara zaštititi od neprijateljskih pobuda

ljudi.jjLjudske tvo-<f- revine lako se mogu razoriti a znanost i tehnika koji su ih podigli mogu se upotrijebiti i za njihovo uništenje.316

^Tako se stječe dojam da je kultura nešto što je većini protiv njihove volje nametnuto od strane manjine koja se znala dočepati sredstava moći i prisile. Nameće se naravno pretpostavka da te poteškoće ne pripadaju biti same kulture već da ih uzrokuju nesavrš^enostijkulti^r- nih^oblika koji su do sadajaziiijem^U stvari, te nedostatke nije teško pokazati. Premda je čovječanstvo stalno napredovalo u ovladavanju prirodom te se u tom po-gledu može nadati još većim uspjesima, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi sličan napredak u sređivanju ljudskih odnosa i vjerojatno su u svakom vremenu, kao što je danas iznova slučaj, mnogi ljudi postavljali pitanje da li je onda taj dio kulturne tekovine uopće vrijedno braniti! Čovjek bi mislio da je ljudske odnose moguće urediti na nov način koji bi uklonio izvore nezadovoljstva s kulturom. Potrebno je samo da se ona odrekne prisile i suzbijanja nagona kako bi se ljudi, neometani unutrašnjim razdorom, mogli prepustiti stjecanju dobara i uživanju u njima. Bilo bi to zlatno doba no pitanje je da li se takvo stanje može ozbiljiti. Izgleda nam vjerojatnije 'da se svaka kultura moraJzgrađivaiiJia_4irisili_i^na od- .ricanju od nagona; ne čini se baš sigurnim da će^prestan- komprisile većina ljudskih individua biti spremna da na sebe preuzme vršenje rada koji je potreban za zadobivanje novih životnih dobara. Mislim da čovjek mora računati sa činjenicom da u svim ljudima postoje destruktivne, dakle antisocijalne i antikulturne tendencije i da su one u velikog broja osoba dovoljno jake da odrede njihovo ponašanje u ljudskom društvu.Ovoj psihološkoj činjenici pripada odlučujuće značenje za prosudbu o ljudskoj kulturi. Ako smo ispočetka mogli pomisliti da se njena bit sastoji u ovladavanju prirodom u svrhu zadobivan ja životnih dobara a da se opasnosti koje joj prijete dadu odstraniti svrhovitom raspodjelom tih dobara među ljudima onda je sada, kako izgleda, težište pomjereno s materijalnog na duševno. Ono odlučujuće bit će da li, i u kojoj mjeri ljudima uspijeva smanjiti nametnut teret žrtvovanja nagona, pomi317riti ih s nužnom količinom žrtvovanja i za to im ponuditi obeštećenje. Kao što je kulturni rad nemoguć bez prisile, tako se ne može izbjeći ni vladanje manjine nad masom jer mase su trome i slijepe, one se ne vole odricati nagona i ne dadu se argumentima uvjeriti u nužnost toga odricanja, a individue od kojih su sastavljene međusobno se potiču u puštanju na volju svojoj neobuzdanosti. Samo utjecajem uzoritih individua koje priznaju kao vođe mogu se mase pokrenuti na rad i odricanja o kojima ovisi opstanak kulture. I sve je dobro dok su te vođe osobe premoćnoga uvida u nužnost života koje su se uzdigle do ovladavanja svojim vlastitim nagonskim željama. Za njih je međutim opasno ako masi, kako ne bi izgubili svoj utjecaj, popuštaju više nego ona njima i stoga se čini nužnim da svoju neovisnost o masi osiguraju raspolaganjem nad sredstvima moći. Ukratko rečeno, postoje dva nadaleko proširena svojstva ljudi koja su kriva za činjenicu da se kulturni poredak može održati samo izvjesnom mjerom prisile; radi se naime o tome da se V ljudi spontano ne oduševljavaju za rad i da argumenti ne mogu ništa protiv njihovih strasti.

Znam što se može prigovoriti ovim izvodima. Reći će se da je ovdje ocrtani karakter ljudskih masa koji bi trebao dokazati neophodnost prisiljavanja na kulturni rad sam tek posljedica pogrešnog kulturnog poretka

u kojem šu ljudi postali ogorčeni, osvetoljubivi i nepristupačni. Nove bi generacije, s mnogo ljubavi, odgojene da visoko štuju mišljenje, generacije koje su još zarana iskusile sva dobročinstva kulture, imale i drugi odnos prema njoj, osjećale bi je kao svoj najvlastitiji posjed i bile bi spremne da podnesu žrtvu odricanja u radu i zadovoljenju nagona, potrebnu za njeno održanje. Prisila im neće biti potrebna i malo će se razlikovati od svojih vođa. Činjenica da ljudskih masa takve kvalitete do sada nije bilo ni u jednoj kulturi dolazi otuda što još ni jedna kultura nije pogodila ono pravo uređenje kojim bi na takav način mogla utjecati na ljude i to još od njihova djetinjstva.318

Može se naravno dvojiti o mogućnosti da se uopće ili već sada, na današnjem stupnju ovladavanja prirodom, stvori tikav kulturni poredak; može se postaviti pitanje otkuda bi se trebali pojaviti svi ti nadmoćni, nepogrešivi i nekoristoljubivi vođe koji bi morali djelovati kao odgajatelji budućih generacija; čovjek se može uplašiti ogromnog utroška prisile koja bi bila neizbježna u provođenju tih namjera. Ali veličanstvenost toga plana, nje-gova važnost za budućnost ljudske kulture neće se moći osporiti. On zasigurno počiva na psihološkom uvidu prema kojem čovjek u sebi nosi najraznolikija nagonska svojstva kojima rani doživljaji djetinjstva određuju konačan smjer. Ograde koje stoje pred mogućnošću da se čovjek odgoji postavljaju ujedno i granice djelotvornosti jedne takve promjene kulture. Moglo bi se dvojiti o tome da li, i u kojoj mjeri, neka druga kulturna sredina može izbrisati oba svojstva ljudskih masa koja toliko otežavaju vođenje ljudskih poslova. Eksperiment još nije učinjen. Vjerojatno će izvjesni postotak čovječanstva — uslijed prirođenih bolesnih svojstava ili prevelike snage nagona — uvijek ostati asocijalan, no ako se dogodi samo to da današnja većina, neprijateljska kulturi, spadne na jednu manjinu, postiglo se veoma mnogo, vjerojatno sve što se uopće dade postići.

Ne bih htio probuditi utisak da sam daleko odlutao s prije naznačenog puta moga istraživanja. Stoga želim izričito potvrditi da sam daleko od toga da prosuđujem veliki kulturni eksperiment koji se danas poduzima u velikoj zemlji između Evrope i Azije. Niti se razumijem u stvar, niti sam sposoban suditi o izvodljivosti toga eksperimenta, ispitati svrsishodnost primijenjenih metoda ili izmjeriti širinu jaza između namjere i provedbe. Ono što se tamo pripravlja, zbog svoje nedovršenosti ne može postati predmetom našeg razmatranja kojemu građu nudi naša odavno konsolidirana kultura.319II

Neočekivano smo skliznuli s ekonomskog u psihološko. Na početku smo pokušali kulturni posjed tražiti u postojećim dobrima i ustanovama koje služe njihovoj raspodjeli.'Spoznavši da svaka kultura počiva na prisili rada i odricanju od nagona, zbog čega neizbježno izaziva protivljenje onih koji su tim zahtjevima.pogođeni, postalo nam je jasno da sama dobra, sredstva za njihovo stjecanje i uredbe o njihovoj raspodjeli ne mogu. bi ti ono bitno a niti ono jedino kulture. Jer oni su ugroženi otporom i razaralačkom strašću sudionika te kulture. Pored dobara sada se javljaju i sredstva koja mogu služiti obrani kulture, sredstva prisile, kao i ona druga kojima je zadatak da ljude izmire s njom i obeštete ih za njihove žrtve. Ta se pak sredstva mogu opisati kao duševni posjed kulture.

Za volju jednoobraznog načina izražavanja nazvat ćemo činjenicu da jedan nagon ne može biti zadovoljen uskratom, mjeru koja utvrđuje tu uskratu zabranom a stanje koje ta zabrana uzrokuje oskudicom. Zatim ćemo

u našem sljedećem koraku među oskudicama razlikovati one koje pogađaju sve i takve koje ne pogađaju sve već samo grupe, klase "ili same pojedince. One prve su najstarije: sa zabranama koje ih prate kultura je započela prije tko zna koliko tisuća godina smjenjivati iskonsko animalno stanje. Na naše iznenađenje otkrili smo da su te zabrane još uvijek djelatne i da još uvijek tvore srž neprijateljstva prema kulturi. Nagonske želje koje pod njima stradavaju iznova se rađaju sa svakim djetetom; postoji klasa ljudi, neurotičari, koji već na te uskrate reagiraju asocijalnim ponašanjem. Takve su nagonske želje, incest, kanibalizam i ubilački poriv. Doima se neobično kada čovjek te želje, u odbacivanju kojih izgleda da su svi ljudi jedinstveni, dovede u vezu s onim drugima oko čijeg se ispunjenja ili uskrate vodi tako živa borba u našoj kulturi, no psihološki je to posve opravdano. Ni kultura se prema tim najstarijim nagonskim320

željama nipošto ne odnosi na jednak način; izgleda da je samo kanibalizam u potpunosti zabranjen i da je, osim u analitičkom razmatranju, posve prevladan; snagu in- cestne želje još možemo osjetiti u zabrani a ubojstvo naša kultura pod određenim uvjetima još uvijek vrši, pa čak i zapovijeda. Možda nam predstoji takav razvoj kulture u kojemu će se i druge želje čije zadovoljenje je danas još sasvim moguće pokazati jednako neprihvatljivima kao što je sada kanibalizam.Već u tim najstarijim odricanjima od nagona javlja se jedan psihološki činilac koji svoje značenje zadržava i u svim kasnijim odricanjima. Nije točno da ljudska duša od najdavnijih vremena nije doživjela nikakav razvoj i da je za razliku od napredaka u znanosti i tehnici danas još ista kao na početku povijesti. Jedan vid tog napretka duše možemo ovdje dokazati. On leži u onom pravcu našeg razvoja u kojem se izvanjska prisila postepeno pounutru- je tako što posebna duševna instancija, čovjekov Nad-Ja, tu prisilu preuzima među svoje unutrašnje zapovijedi. U svakog djeteta možemo vidjeti kako se odvija proces jedne takve preobrazbe posredstvom koje ono tek postaje moralno i socijalizira se. To učvršćenje Nad-Ja predstavlja visoko vrijedan psihološki posjed kulture. Osobe u kojih je taj proces izvršen od neprijatelja kulture postaju njeni promicatelji. Što je veći njihov broj u nekom kulturnom krugu tim je sigurnija ta kultura, tim prije se ona može odreći izvanjskih sredstava prisile. Mjera tog pounutrenja veoma je različita kada se radi o zabranama pojedinih nagona. Za spomenute najstarije zahtjeve kulture izgleda da je pounutrenje, ukoliko ostavimo po strani neželjeni izuzetak neurotičara, u mogućoj mjeri postignuto. No taj se odnos mijenja okrenemo li se drugim nagonskim zahtjevima. Čovjek tada s iznenađenjem i zabrinutošću otkriva da se najveći broj ljudi pokorava dotičnim kulturnim zabranama samo pod pritiskom izvanjske prisile, dakle samo tamo gdje se ta prisila može ostvariti i tek tako dugo dok u njima izaziva strah. To vrijedi i za takozvane moralne zahtjeve kulture koji su za sve od321ređeni na jednak način. Ovamo pripada i najveći dio onoga što smo saznali o moralnoj nepouzdanosti ljudi. Beskonačno mnogo kulturnih ljudi koji bi se užasavali ubojstva i incesta ne uskraćuju si zadovoljenje svoje gramzljivosti, svojih agresivnih strasti, svoje seksualne pohote ne propuštajući da lažju, prijevarom i klevetom naškode drugim ljudima ako pritom mogu ostati nekažnjeni i to je zacijelo od davnina, tokom mnogih kulturnih vijekova, uvijek bilo isto.

U ograničenjima koja se odnose samo na određene društvene klase nailazimo na grube i nikada osporene odnose. Može se očekivati da te zapostavljene klase zavide povlaštenima na njihovim povlasticama i da će sve učiniti kako bi se oslobodile tog, samo njima nametnutog viška u oskudijevanju. Tamo gdje to nije moguće učvr- stit će se trajna mjera nezadovoljstva unutar te kulture koja bi mogla voditi opasnim pobunama. Ako_se međutim jedna kultura nije uzdigla iznad toga da zadovoljenje jednog broja njenih pripadnika ima za pretpostavku tlačenje drugih, možda većine, što je slučaj u svim suvremenim kulturama, onda je shvatljivo da ti potlačeni razvija- I ju intenzivno neprijateljstvo prema kulturi koju svojim radom omogućuju ali u čijim dobrima imaju isuviše mali udio. U tom slučaju ne može se od potlačenih očekivati neko pounutrenje kulturnih zabrana, oni, štoviše, nisu spremni priznati te zabrane i čak teže razaranju same te kulture i po mogućnosti ukidanju njenih pretpostavki. Neprijateljstvo prema kulturi u ovih je klasa toliko očigledno da se kraj njega previdjelo ono, prije latentno,nego stvarno, neprijateljstvo povlaštenih društvenih slojeva. Nije potrebno reći da jedna kultura koja tako velik broj svojih pripadnika ostavlja nezadovoljenima i prisiljava ih na pobunu niti ima izgleda da se trajno održi, niti to zaslužuje.

Mjera pounutrenja kulturnih propisa — popularno i ne- psihološki rečeno: moralni nivo pripadnika — nije jedino duševno dobro koje uzimamo u obzir pri ocjenjivanju jedne kulture. Pored toga tu je i njen posjed u idealima i322umjetničkim djelima, tj. zadovoljenjima zadobivenim na njima.

Čovjek će tek odveć lako biti sklon da u psihički posjed jedne kulture ubroji njene ideale, tj. ocjene o tome koja su postignuća najvrednija i kojima od njih se ponajviše teži. Isprva izgleda kao da su ti ideali ono što određuje djela kulturnog kruga; no stvarni je tok događaja bio drukčiji; ideali su se izgrađivali na prvim djelima, omogućenim zajedničkim djelovanjem unutrašnje nadarenosti i vanjskih odnosa jedne kulture i ta prva djela ideal je zatim zadržao kako bi osigurao njihovo nastavljanje. Zadovoljenje koje ideal poklanja sudionicima kulture narcističke je dakle prirode i počiva na ponosu zbog već uspjelog postignuća. Da bi se to zadovoljenje upotpunilo, potrebna mu je usporedba s drugim kulturama koje su se posvetile drugim djelima i razvile druge ideale. Zahvaljujući tim razlikama svaka kultura prisvaja si pravo da omalovažava druge. Na taj način kulturni ideali postaju povod razdvajanjima i neprijateljstvima između različitih kultura, što se najjasnije očituje među nacijama.Narcističko zadovoljenje na kulturnom idealu također pripada onim moćima koje se uspješno suprotstavljaju neprijateljstvu prema kulturi koje se javlja unutar jednog kulturnog kruga. Ne uživaju samo povlaštene klase u dobrobitima te kulture. Potlačeni također mogu imati udjela u njima jer im pravo da preziru one koji ne pripadaju toj kulturi pruža obeštećenje za poniženje u njihovom vlastitom krugu. Čovjek je doduše bijedan, dugovima i ratnom službom izmučen plebejac, ali zato je on Rimljanin i može sudjelovati u zadaći da se ovlada drugim nacijama i da im se propišu zakoni. Ali to poistovjećenje potlačenih s klasom koja njima vlada i koja ih iskorištava samo je dio jednog većeg sklopa. S druge strane, oni mogu s njima biti afektivno povezani i usprkos neprijateljstvu u svojim gospodarima mogu vidjeti svoje ideale, Da nisu postojali takvi u osnovi zadovoljavajući odnosi ostalo bi neshvatljivo kako su se tolike323

kulture uspjele tako dugo održati usprkos opravdanom neprijateljstvu velikih masa ljudi.

Druge je vrste zadovoljenje koje sudionicima jednog kulturnog kruga pruža umjetnost, premda ona u pravilu ostaje nepristupačna masama koje su zauzete iscrpljuju- ćim radom i nisu uživale nikakav osobni odgoj. Umjetnost nudi, kao što smo odavno naučili, zamjenska zadovoljenja za najstarija kulturna odricanja koja još vijek najdublje osjećamo i stoga bolje od ičeg drugog djeluje na pomirenje sa žrtvama prinijetim za nju. S druge strane, njene tvorevine uzdižu osjećaje poistovjećenja toliko potrebne svakom kulturnom krugu dajući povoda zajedničkom doživljavanju visoko vrednovnih osjeta; ali one služe i narcističkom zadovoljenju jer predstavljajući dostignuća posebne kulture, na upečatljiv način opominju na njene ideale.

Ali možda najvažniji dio psihičkog inventara jedne kulture još nismo spomenuli. To se njene, u najširem smislu religijske predodžbe koje ćemo kasnije opravdati, drugim riječima njene iluzije, t _r.III

U čemu leži posebna vrijednost religijskih predodžbi?Govorili smo o neprijateljstvu prema kulturi stvorenom pritiskom koji ona

vrši i odricanjima od nagona koje zahtijeva. Zamislimo da su njene zabrane ukinute: čovjek sada može izabrati kao seksualni objekt svaku ženu koja mu se sviđa; svoga rivala prema ženi ili bilo koga tko mu inače stoji na putu može bez dvoumljenja ubiti; drugom čovjeku također može oduzeti bilo koje od njegovih dobara ne pitajući ga za dozvolu; kako bi to bilo krasno, kakav bi neprekidan niz zadovoljstva život tada bio! Doduše, uskoro nailazimo na prvu poteškoću. Svaki drugi čovjek ima upravo istu želju kao i ja i neće sa mnom postupati ljepše nego ja s njim. U osnovi takvo ukidanje kulturnih ograničenja može dakle324učiniti sretnim samo jednog jedinog čovjeka, tiranina, \ diktatora, koji se dočepao svih sredstava moći ali koji isto tako ima sve razloge željeti da se drugi ljudi drže barem jedne od kulturnih naredbi i to one: »Ne ubij!«

Ali kako je nezahvalno i uopće kratkovidno težiti ukidanju kulture! Ono što bi tada preostalo bilo bi prirodno stanje a njega je daleko teže podnijeti. Istina, priroda nije zahtijevala od nas nikakva ograničenja nagona, puštala nam je na volju ali je imala i ima jedan naročito djelotvoran način da nas ograniči — ona nas us- mrćuje, hladno, okrutno, bezobzirno i, kako nam izgleda, po mogućnosti upravo u trenutku našeg zadovoljenja. Baš zbog tih opasnosti kojima nas priroda ugrožava mi smo se ipak sjedinili i stvorili kulturu koja između ostalog treba da omogući i naš zajednički život. A to je čak glavni zadatak kulture, pravi razlog njenog postojanja — da nas brani od prirode.Poznato je da ona to već sada u mnogim elementima prilično dobro čini a očigledno je da će jednom kasnije to činiti još mnogo bolje. Ipak, nema čovjeka koji bi se dao zavarati vjerovanjem da je priroda već sada svladana; malo njih se usuđuje nadati da će ona jednom u potpunosti biti potčinjena ljudima. Tu se elementi koji izgleda da se podruguju ljudskoj sili, tu je zemlja koja drhti, rastvara se i pokapa sve ljudsko i svako ljudsko djelo, tu je voda koja se podiže i sve preplavljuje i potapa, oluja koja odnosi bez traga, tu su bolesti koje smo tek odnedavno spoznali kao napade drugih živih bića i napokon, tu je bolna zagonetka smrti protiv koje još nismo pronašli nikakvo

ljekovito sredstvo i vjerojatno nikakvo nećemo niti naći. Svojim silama priroda se podiže protiv nas, veličanstvena, okrutna, neumoljiva, gura nam pred oči naše slabosti i našu bespomoćnost koje smo kulturnim radom mislili otkloniti. Jedan od malo utješnih i uzvišenih dojmova koji se o čovječanstvu mogu steći je onaj kada ljudi suočeni s elementarnom katastrofom zaboravljaju svoju kulturnu rastrojenost, svoje unutrašnje poteškoće i svoja neprijateljstva i prisjećaju325se svog zajedničkog zadatka, svog održanja naspram premoći prirode.

Život je, kako za čovječanstvo u cjelini tako i za pojedinca, teško podnošljiv. Dio odricanja nameće mu kultura kojoj pripada, izvjesnu mjeru patnje priređuju mu drugi ljudi, ili usprkos kulturnim propisima ili uslijed ne-savršenosti te kulture. Tome pridolazi ona šteta koju mu , nanosi još nesvladana priroda — on to naziva sudbinom. Stalno tjeskobno stanje iščekivanja i teško narušen prirodni narcizam trebali bi biti posljedica toga stanja. Način na koji pojedinac reagira na štete koje mu nanose kultura i drugi ljudi već nam je poznat; on razvija odgovarajuću mjeru otpora protiv danog kulturnog poretka, mjeru neprijateljstva prema kulturi. Ali kako se on brani od nadmoćnosti prirode, od sudbine koja mu, kao i svima drugima, prijeti?

Tu djelatnost kultura preuzima na sebe i vrši je za sve na jednak način, a vrijedno je također spomenuti da gotovo sve kulture čine u tome isto. Ona se ne zaustavlja samo na tome da ljude brani od prirode već izvršenje svoje zadaće nastavlja drugim sredstvima. Zadaća je ovdje višestruka; Teško ugrožen čovjekov osjećaj sebstva priželjkuje utjehu; iz svijeta i života treba da nestanu svi njihovi užasi a pored toga bi i ljudska znatiželja, ponukana dakako najsnažnijim praktičnim interesima, htjela imati svoj odgovor.

Već je prvim korakom dobiveno veoma mnogo. A taj je — prirodu očovječiti. Do nadosobnih sila i sudbine čovjek ne može, oni vječno ostaju tuđi. Ali ako u elementima bjesne strasti kao u vlastitoj duši, ako sama smrt nije ništa spontano već nasilni čin jedne zlokobne volje, ako je čovjek posvuda u prirodi okružen bićima koja su mu znana iz vlastitog društva, onda on može odahnuti, u njemu stranom svijetu osjeća se kao kod svoje kuće i svoj je besmislen strah u stanju psihički preraditi. Čovjek se možda još ne može obraniti ali sada on više nije bespomoćno uzet, bar može reagirati, možda čak i nije goloruk, i protiv tih nasilničkih nadljudi u pri326

rodi može primijeniti ista sredstva kojima se služi u svome društvu, može pokušati da ih zaklinje, umiruje, potkupljuje, otimajući im takvim utjecajima jedan dio njihove moći. Jedna takva zamjena prirodne znanosti psihologijom ne donosi samo trenutno olakšanje već također ukazuje na put daljnjeg ovladavanja situacijom.

Jer ta situacija nije ništa novo, ona ima jedan infantilni uzor i zapravo je samo nastavak ranije bespomoćnosti u kojoj se čovjek već jednom nalazio, kao malo dijete naspram roditeljskog para kojeg se s razlogom bojao, pogotovo oca, ali čijoj je zaštiti zahvaljujući također bio siguran od opasnosti koje je tada poznavao. Nije dakle bilo teško obje situacije usporediti. Pri tome, kao i u životu snova, želja je došla na svoj račun. Slutnja smrti spopada usnulog i hoće ga premjestiti u grob ali rad sna umije izabrati uvjet pod kojim će i taj zastrašujući doživljaj postati ispunjenje želje; sanjač vidi sebe u jednom starom etrurskom grobu kamo je spokojno sišao da bi zadovoljio svoje arheološke interese. Slično ovome, čovjek ni prirodne sile ne pretvara

jednostavno u ljude prema kojima se može odnositi kao prema sebi ravnima jer to također ne bi odgovaralo nadmoćnom dojmu koji on ima o tim silama već im daje karakter oca, čini ih bogovima i pritom ne slijedi samo jedan infantilni nego također, kao što sam pokušao pokazati, jedan Biogenetski uzor.

S vremenom prva promatranja uočavaju pravilnost i zakonomjernost u prirodnim pojavama i tako prirodne sile gube svoja ljudska, svojstva. Ali ljudi i dalje ostaju bespomoćni a time ostaje i njihova čežnja za ocem. OstajiP naravno i bogovi koji zadržavaju svoj (trostruki zadatak: da odagnaju strahove prirode, da pomire čovjeka s okrut- nošću sudbine, osobito onom koja se pokazuje u smrti, i da pruže naknadu za patnje i odricanja koja su ljudima nametnuta zajedničkim kulturnim životom. j

Ali postepeno se u izvršenju tih zadataka pomiče naglasak. Čovjek zamjećuje da se prirodne pojave odvijaju same od sebe, u skladu sa svojim unutrašnjim nužnosti

327ma; zacijelo su bogovi gospodari prirode, oni su je takvom uredili i sada se

mogu prepustiti sebi. Samo povremeno upleću se oni takozvanim čudima u njen tok, tek da bi potvrdili da nisu napustili ništa od svoje izvorne sfere moći. Što se tiče udjeljivanja sudbine, i dalje ostaje nelagodna slutnja da se zbunjenosti i bespomoćnosti ljudskoga roda ne može doskočiti. Ovdje bogovi najprije zakazuju; ako oni sami stvaraju sudbinu, njihova će odluka ostati neshvatljiva; najdarovitiji narod staroga vijeka došao je do spoznaje da Moira stoji iznad bogova i da sami bogovi imaju svoju sudbinu. I što se više priroda osamostaljivala a bogovi povlačili iz nje, tim su ozbiljnije sva očekivanja silila na izvršenje trećeg zadatka koji im je dodijeljen, tim je više ono moralno postajalo njihovom pravom domenom. Božji je zadatak sada bio da izravna nedostatke i štete kulture, da obrati pažnju na patnje koje ljudi jedan drugome nanose u zajedničkom životu i nadgleda provođenje kulturnih propisa koje ljudi tako loše slijede. Samim kuLturnim propisima dodijeljeno je božansko podrijetlo, izdignuti su iznad ljudskog društva i prošireni na prirodu i zbivanja u svijetu.

Stvoreno je tako obilje predodžbi rođenih iz potrebe da se ljudska bespomoćnost učini podnošljivom, predodžbi sastavljenih iz građe sjećanja na bespomoćnost vlastitog djetinjstva i djetinjstva ljudskog roda. Jasno se može spoznati da taj posjed ljude zaštićuje u dva pravca: protiv opasnosti prirode i sudbine, i protiv šteta koje trpe u samom ljudskom društvu. U cjelini to izgleda ovako: život na ovom svijetu služi jednoj višoj svrsi koju doduše nije lako odgonetnuti ali koja zacijelo znači neko usavršenje ljudskog bića. Vjerojatno ono duhovno čovjeka, duša, koja se tokom vremena tako sporo i nevoljko odvajala od tijela, treba da bude objekt tog uzdizanja i uzvisivanja. Sve što se u ovom svijetu događa predstavlja izvođenje namjere jedne nama nadmoćne inteligencije koja, iako putovima i obilaznicama koje je teško slije-diti, konačno sve okreće na dobro, tj. povoljno po nas. Nad svakim od nas bdije jedna dobrostiva, tek prividno328

stroga providnost koja ne dopušta da postanemo igračka u rukama nadmoćnih i bezobzirnih prirodnih sila; sama smrt nije nikakvo uništenje, ona nije nikakav povratak anorganskoj beživotnosti, nego početak jedne nove vrste egzistencije koja leži na putu višeg razvoja. I s druge strane, isti zakoni ćudoređa koje su naše kulture postavile vladaju i svim zbivanjima u svijetu ali za njih se brine jedna viša sudačka instancija neusporedivo veće moći i

dosljednosti. Svako dobro nalazi na koncu svoju nagradu a svako zlo svoju kaznu, ako već ne u ovom obliku života, onda u kasnijoj egzistenciji koja počinje nakon smrti. Time je svim užasima, patnjama, i gorčinama života suđeno da nestanu; život nakon smrti kojim se nastavlja naš zemaljski život, kao što se nevidljivi dio spektra nadovezuje na vidljivi, donosi sve savršenstvo koje smo ovdje možda izgubili. A nadmoćna mudrost koja upravlja ovim tokom, sveopće dobro koje se u njemu is- poljava, pravednost koja ga prožima, to su svojstva božanskih bića koja su stvorila i nas i svijet u cjelini. Ili bolje, jednog božanskog bića u kojem su se u našoj kulturi sabrali svi bogovi prapovijesti. Narod kojemu je prvom uspjela takva koncentracija božanskih svojstava bio je i te kako ponosan na taj napredak. Bijaše oslobo-đena očinska srž koja je odvajkada bila skrivena iza svakog božjeg lika; u osnovi bio je to povratak historijskim počecima ideje boga. Sada kada je bog bio jedan jedini veze s njim mogle su iznova zadobiti prisnost i intenzivnost dječjeg odnosa prema ocu. Kad smo tako mnogo učinili za oca htjeli bismo biti i nagrađeni, ako ničim drugim onda bar time da budemo jedino dijete, izabrani narod. Mnogo, mnogo kasnije istakla je pobožna Amerika zahtjev da bude »god's own country« i za jedan od oblika u kojima ljudi slave boga to se i obistinilo.

Nakon što su jednom pribrane, religijske "su predodžbe prošle naravno dug razvojni put i različite su ih kulture zadržale u različitim fazama njihova razvoja. Ja sam naveo jednu jedinu takvu razvojnu fazu koja otprilike od-govara našoj današnjoj kršćanskoj kulturi bjelaca. Lako329

je primijetiti da se svi dijelovi te cjeline ne slažu među sobom jednako dobro, da nije odgovoreno na sva važna pitanja, da se proturječje sa svakodnevnim iskustvom samo s trudom može odbiti. Ali takve kakve jesu, te se predodžbe — u najširem smislu religijske — ocjenjuju kao naj skupocjeniji posjed kulture, kao najvrednije što ona svojim pripadnicima može ponuditi i daleko više ih se poštuje od svih umijeća pomoću kojih se iskorištavaju zemaljska blaga, čovječanstvo opskrbljuje hranom ili sprečavaju ljudske bolesti, itd. Ljudi misle da neće moći podnijeti život ako tim predodžbama ne priznaju vrijednost na koju one polažu pravo. I sada se postavlja pitanje što te predodžbe znače u svjetlu psihologije, na temelju čega ih se tako visoko štuje i, da stidljivo nastavimo: u čemu je njihova zbiljska vrijednost?IV

Istraživanje koje neometano napreduje, poput nekog monologa, nije posve bezopasno. Čovjek odveć lako popušta iskušenju da na stranu odgurne misli koje bi ga htjele prekinuti dobijajući zauzvrat osjećaj nesigurnosti koji bi na kraju htio nadjačati prevelikom odlučnošću. Zamislit ću dakle jednog protivnika koji s nepovjerenjem slijedi moje izlaganje i pružit ću mu mogućnost da s vremena na vrijeme dođe do riječi.

Slušam ga kako govori: »Više puta ste upotrijebili izraze: 'kultura stvara te religijske predodžbe', 'kultura ih svojim pripadnicima stavlja na raspolaganje', ima nečeg čudnog u tome, premda sam nisam u stanju reći što je to, ali mi ne izgleda baš tako samorazumljivo kada kažete da je kultura stvorila odredbe o raspodjeli prihoda rada ili o pravima na ženu i dijete.«

Ali ja ipak mislim da je opravdano tako se izraziti. Pokušao sam pokazati da su religijske predodžbe proizašle iz iste potrebe kao i sve druge tekovine kulture, naime iz nužnosti da se čovjek obrani od premoći prirode. To330

me je pridošao i drugi motiv, težnja da se isprave nesavršenosti kulture koje čovjek tako bolno osjeća. Također bi osobito zgodno bilo reći da kultura pojedincu poklanja te predodžbe jer on ih zatječe, one su iznijete pred njega kao gotove i ne bi ih mogao sSm pronaći. Jer to u što on stupa i što preuzima nasljeđe je mnogih generacija, kao jedanputjedan, geometrija i dr. U tome dakako postoji razlika, ali ona leži drugdje i sada se još ne može razjasniti. Što se tiče osjećaja začudnosti koji spominjete, na njega može utjecati činjenica da nam se te predodžbe obično prikazuju u vidu božje objave. No to je i samo već jedan dio religijskog sistemafi u potpunosti zanemaruje nama poznat historijski razvoj tih ideja i njihove razlike u različitim vremenima i kulturama.

»Jedna druga stvar izgleda mi važnija. Za Vas očoyje- čenje prirode proizlazi iz potrebe .da se okonča, ljudska zbunjenost i bespomoćnost pred njenim zastrašujućim silama, da čovjek stupi u odnos s njima i da na koncu utječe na njih. No čini se da je jedan takav motiv suvišan. Primitivni čovjek nema baš nikakvog izbora, nikakav drugi' način mišljenja. Njemu je prirodno, urođeno, mogli bismo reći, da svoju bit projicira u svijet, da u svim procesima koje opaža vidi manifestacije bići u osnovi sličnih njemu samome. To je jedina metoda njegovog poimanja. Uspije li zatim tom čovjeku da prepuštajući se svojim prirodnim sklonostima zadovolji jednu od svojih velikih potreba, onda to nipošto nije samorazumljivo već predstavlja jedan čudnovat stjecaj okolnosti.«

Nisam siguran da je to tako čudno. Mislite li onda da mišljenje ljudi ne poznaje praktičke motive, da je puki izraz jedne nekoristoljubive znatiželje? Ipak je to malo vjerojatno. Prije mislim da čovjek i kada personificira prirodne sile slijedi jedan infantilni uzor. On je na osobama iz svoje prve okoline naučio da je najbolji način da na njih utječe taj da stvori neku relaciju prema njima i stoga on kasnije u istoj namjeri, sa svim drugim na što nailazi, postupa onako kao što je postupao s onim prvim osobama. Ja dakle ne proturječim Vašoj deskrip

331

tivnoj primjedbi i slažem se da je čovjeku odista prirodno da personificira sve što želi pojmiti kako bi time kasnije ovladao — psihičko ovladavanje kao priprema za fizičko — ali ja tome dodajem motiv i genezu te osobitosti ljudskog mišljenja.

»A sada još i treća stvar: Vi ste podrijetlo religije ipak već jednom ranije razmatrali, u Vašoj knjizi Totem i tabu. Tamo to međutim izgleda drukčije. Sve je sin-otac-odnos, bog je uzvišeni otac, čežnja za ocem je korijen religijske potrebe. Otada ste, kako izgleda, otkrili moment ljudske slabosti i bespomoćnosti kojem je čak općenito pripisana najveća uloga u tvorbi religije i sada sve što je ranije bio kompleks oca prenosite na bespomoćnost. Smijem li Vas zamoliti za objašnjenje o toj promjeni?«

Rado, jedva sam dočekao taj poziv. No pitanje je da li se tu radi o nekoj promjeni. Cilj Totema i tabua, nije bio da se razjasni nastanak religije nego samo totemizma. Možete li s bilo kojeg Vama poznatog gledišta objasniti činjenicu da je prvi oblik u kojem se zaštitničko božanstvo objavilo čovjeku bio životinjski, da je postojala zabrana da se ta životinja ubije i pojede, ali istodobno i slavljenički običaj da se ona jednom u godini zajednički ubije i pojede? Upravo se to događa u totemizmu. I jedva da ima svrhe sporiti se oko toga da li bi totemizam trebalo nazvati religijom. On je u prisnom odnosu s kasnijim deističkim religijama a totemske životinje postale su svete

životinje bogova. I prva, ali najdubokosežnija običajna ograničenja — zabrana ubojstva i incesta -— nastaju na tlu totemizma. Bez obzira da li sada prihvaćate zaključke iz Totema i tabua ili ne, nadam se da ćete priznati kako je u toj knjizi mnoštvo vrlo neobičnih, rasutih činjenica sažeto u jednu konzistentnu cjelinu.

Zašto se životinjski bog tokom vremena pokazao nedostatnim i bio zamijenjen ljudskim, to jedva da je u Totemu i tabuu dodirnuto dok drugi problemi nastanka religije tamo uopće nisu spomenuti. Smatrate li da su takva ograničenja isto što i poricanje? Moj rad je dobar primjer stroge izolacije onog doprinosa koji psihoana332

litičko razmatranje može pružiti u cilju rješenja problema religije. Pokušam li sada dodati ono što nije tako duboko skriveno, ne biste me trebali okriviti za proturječje kao ranije za jednostranost. Naravno, moj je zadatak da pokažem veze između onog što je rečeno ranije i onoga što je iznijeto sada, između dublje i manifestne motivacije, između kompleksa oca i ljudske bespomoćnosti kao i potrebe za zaštitom.

Te veze nije teško pronaći. To su odnosi između bespomoćnosti djeteta i bespomoćnosti odraslih kojom se ona nastavlja tako da se, kao što se moglo očekivati, motivacija za stvaranje religije u psihoanalizi razmatra s obzirom na ulogu koju infantilni život čovjeka ima u njenoj manifestnoj motivaciji. Okrenimo se duševnom životu malog djeteta. Sjećate li se izbora objekta prema tipu naslanjan ja o kojem govori analiza? Libido slijedi put narcističkih potreba i prianja uzobjekte koji osiguravaju njegovo zadovoljenje. Tako majka koja zadovoljava glad postaje prvi ljubavni objekt a zacijelo i prva zaštita od svih neodređenih opasnosti koje prijete u vanjskome svijetu; prva zaštita od straha, mogli bismo reći.

U toj funkciji majku uskoro smjenjuje snažniji otac i ostaje u njoj tokom cijelog djetinjstva. Ali odnos prema ocu obilježen je osobitom ambivalentnošću. On je sam predstavljao jednu opasnost, možda još u ranijem odnosu djeteta prema majci. Stoga se oca ne bojimo manje nego što za njim čeznemo i divimo mu se. Znaci te ambivalentnosti u odnosu prema ocu duboko su utisnuti u sve religije, kao što je pokazano u Totemu i tabuu. Opaža li sada odrastao čovjek da mu je suđeno da uvijek ostane dijete, da ne može bez zaštite od njemu stranih, nadmoćnih sila, on im daje crte očevog lika, stvara si bogove kojih se boji, koje pokušava pridobiti a od kojih ipak očekuje zaštitu. Tako je motiv čežnje za ocem istovjetan potrebi zaštite od posljedica ljudske slabosti; obrana dječje bespomoćnosti daje svoje karakteristične crte onoj reakciji na bespomoćnost koju odrastao čovjek mora priznati, dakle upravo tvorbi religije. Ali nije nam namjera da da-333Ije istražujemo ideju boga; ovdje smo imali posla s gotovim blagom religijskih predodžbi, u onom obliku u kojem ga kultura pruža pojedincu.V

No vratimo se glavnom toku našeg istraživanja: Koje je dakle psihološko značenje religijskih_predodžbiL kako ih možemo klasificirati? Na pitanje isprva nipošto nije lako odgovoriti. Nakon odbacivanja različitih formulacija, ostat ćemo kod jednereTo su poučci, iskazi o činjenicama i odnosima vanjskejihunutrašnj^ ctvnmosti knii sann- ćuju_7nešto štcrčovjek niie sam ntkrin i koje zahtijevaju da se u njih vjeruje. Kako one pružaju obavještenje o onome što je za nas najvažnije i najzanimljivije, naročito ihcijenEno. Tko o

njima ništa ne zna, velika je neznalica; tko ih je u svoje znanje preuzeo, može sebe smatrati veoma obogaćenim.

Postoje naravno mnogi takvi poučci o najraznolikijim stvarima ovoga svijeta. Pun ih je svaki školski sat. Oda- berimo na primjer zemljopisne. Ovdje čujemo: Konstanca leži na Bodenskom jezeru. Jedna studentska pjesmica do-daje: Tko ne vjeruje nek' pođe i pogleda. Slučajno sam bio tamo i mogu potvrditi da lijepi grad odista leži na obali jednog velikog jezera koje svi okolni stanovnici nazivaju Bodenskim. Sada sam ja savršeno uvjeren u ispravnost ove zemljopisne tvrdnje. No prisjećam se pritom jednog drugog, veoma čudnovatog doživljaja. Već sam bio zreo čovjek kada sam prvi puta stupio na brežuljak atenske Akropole, među ruševine hrama, s pogledom na plavo more. U moju sreću umiješao se tada osjećaj zaprepaštenja izazvan mišlju: »Dakle to je odista tako kako smo učili u školi!« Kakvu plitku i nemoćnu vjeru u stvarnu istinu onoga što sam čuo mora da sam tada stekao kad sam se danas mogao toliko zaprepastiti! Ipak, značenje tog doživljaja neću odveć naglasiti; moguće je još i drugo objašnjenje mog čuđenja koje mi tad nije palo na334pamet, koje je posve subjektivne prirode i u vezi je s osobitošću mjesta na kojem sam se nalazio. (

;

Svi takv^poučci traže dakle da se vjeruje u njihov sadržaj ali taj zahtjev ne ostavljaju bez obrazloženja. Oni se pokazuju kao skraćeni rezultat jednog duljeg procesa mišljenja utemeljenog na promatranju, a zacijelo i na zaključivanju; onome tko ima namjeru da sam prođe kroz taj proces, umjesto da prihvati njegov rezultat, ukazuju na put. Tamo gdje takav poučak nije samorazumljiv, kao u zemljopisnim tvrdnjama,- uvijek se još napominje otkuda se došlo do znanja koje on prenosi. Uzmimo na primjer poučak da Zemlja ima oblik lopte; kao dokazi za tu tvrdnju navode se Foucaultov pokus s njihalom, izgled horizonta, mogućnost da se zemlja oplovi. Kako je, kao što svi zainteresirani uviđaju, neizvedivo svu školsku djecu poslati da oplove svijet,_zadovolj avamo se time da školske pouke uzimamo »zdravo za gotovo«, ali čovjek zna da put osobnom osvjedočenju ostaje otvoren. __............ .. Pokušajmo isto mjerilo primijeniti na religijske pouč: ke. Postavimo li pitanje na čemu se temeljijijihov zahtjev da se u njih vjeruje, doBit &mo tri o'dgovora koji šežačuđujuće loše slažu. Prvo, oni zaslužuju da se u njih vjeruje zato što su već naši pradjedovi vjerovali u njih; drugo, posjedujemo dokaze koji nam predajom dolaze upravo iz tih davnina i treće, općenito je zabranjeno po-kretati pitanje o postojanju takvih dokaza. Taj pothvat ranije se kažnjavao najoštrijim kaznama i još danas društvo nerado gleda na pokušaje da se oni obnove.

Ta treća točka mora pobuditi u nama najsnažniju sumnju. Jedna takva zabrana ipak može imati samo jednu motivaciju, naime tu da društvo veoma dobro zna za nesigurnost zahtjeva koji podiže za svoje religijske poučke. Da je drukčije, ono bi zacijelo svakome tko se sam hoće osvjedočiti u njihovu istinitost spremno stavilo na raspolaganje građu potrebnu za to. Stoga ćemo se, praćeni nepovjerenjem koje se teško dade umiriti, prihvatiti provjere ostalih dvaju argumenata. Trebali bismo dakle yjero-.335vati zato što su i naši pradjedovi vjerovali. Ali ti naši preci bili su daleko veće neznalice nego mi i vjerovali su u stvari koje mi danas nikako ne možemo prihvatiti. Postoji mogućnost da su i religijska učenja bila takve vrste. Dokazi

koji su nam ostavljeni nalaze se u spisima koji sami nose sva obilježja nepouzdanosti. Puni su protuslovlja, prerađivani, patvoreni; tamo gdje govore o činjeničnim dokazima sami ostaju bez potvrde. Ne pomaže mnogo ni tvrdnja da njihov tekst ili čak sam njihov sadržaj potječu od božje objave jer je već sama ta tvrdnja dio onih učenja čiju bi vjerodostojnost trebalo na njima istražiti, a ipak nema takvog stava koji sam sebe može dokazati.

Dolazimo tako do neobičnog rezultata da upravo one objave našeg kulturnog posjeda koje bi mogle imati najveće značenje za nas, kojima je dodijeljen zadatak-da nam razjasne zagonetke svijeta i izmire nas s patnjama života, da su dakle upravo one najslabije potvrđene. Jednu za nas tako ravnodušnu činjenicu da kitovi primjerice rađaju svoje mlade umjesto da polažu jaja teško da bismo mogli prihvatiti kada se ona ne bi bolje dala dokazati.

To stanje stvari po sebi je jedan veoma čudan psihološki problem. Nitko također ne bi mogao vjerovati da napomenute primjedbe o nedokazivosti religijskih učenja sadrže nešto novo. Taj nedostatak dokaza osjeća se u svakom vremenu, a zacijelo i u naših prapredakakoji su nam ostavili takvo nasljeđe. Vjerojatno su mnogi od njih pothranjivali istu dvojbu no ležao je na njima pretežak pritisak da bi se odvažili izraziti je. Otada su nebrojeno mnogo ljudi mučile iste sumnje koje su oni svojevoljno potiskivali jer su vjeru osjećali kao svoju dužnost, mnogi blistavi umovi doživjeli su u tom sukobu neuspjeh a mnogi su karakteri pretrpjeli štetu kompromisima u kojima su tražili izlaza.

Ako svi dokazi koji se navode za vjerodostojnost religijskih poučaka potječu iz prošlosti, onda je razumljivo da se okrenemo sadašnjosti koja se bolje dade prosuditi i pogledamo ne pruža li nam ona takve dokaze. Ako bi336uspjelo da se samo s jednog jedinog dijela religijskog sistema takve vrste skine sumnja, cjelina bi time izvanredno zadobila na vjerojatnosti. Ovdje nastupa djelatnost spiritista koji su uvjereni u besmrtnost individualne duše i žele nam taj stav religijskog učenja nedvojbeno demonstrirati. Na žalost, ne uspijeva im poreći da su pojave i očitovanja njihovih duhova samo proizvodi njihove vlastite duševne djelatnosti. Oni su razgovarali s duhovima najvećih ljudi, najistaknutijih mislilaca ali sve izjave i poruke koje su od njih dobili bile su tako budalaste, tako neutješno ništavne da se tu ništa drugo vjerodostojno ne može naći osim sposobnosti duhova da se prilagode krugu ljudi koji ih zazivi je.

Moramo se sada prisjetiti dvaju pokušaja koji ostavljaju dojam grčevitog truda da se izbjegne problem. Jedan, nasilne prirode, star je, dok je drugi suptilan i moderan. Prvi je »Credo quia absurdum« crkvenoga oca. Ta tvrdnja bi nam htjela kazati da su religijska učenja izmakla zahtjevima uma, da ona stoje iznad uma. Njihova istina mora se, osjetiti iznutra i nije potrebno " da ~se pojmi. Ali taj .Credo zanimljiv je samo kao vlastito uvjerenje dok kao zapovijed ne obavezuje. Moram li vjerovati u svaku apsurdnost? Ako ne, zašto baš. u tu? Nema nikakve instancije iznad uma. Ako istina religijskog učenja ovisi o jednom unutrašnjem doživljaju koji posvjcdočuje tu istinu, što ktmo s tolikim ljudima koji jedan takav rijedak doživljaj nemaju? Od svih se ljudi može zahtijevati da primijene dar uma koji posjeduju, ali se obaveza koja za sve treba da važi ne može podizati na motivu koji postoji u malo njih. Ako je netko jz jednog ekstatičnog stanja, pa bio i najdublje obuzet njime, zadobio nepokolebljivo uvjerenje u stvarnu istinu religijskih učenja, što to ima da znači nekom drugom?

Drugi pokušaj je onaj filozofije »kao da«. On tumači da u našoj misaonoj djelatnosti postoji obilje pretpostavki čiju neosnovanost, pa čak i apsurdnost u potpunosti uviđamo. One su nazvane fikcijama, ali na temelju raznovrsnih praktičkih motiva morali bismo se ponašati tako337»kao da« .u te fikcije vjerujemo. To bi važilo i za religijska učenja zbog njihove neusporedive važnosti za održanje ljudskog društva.1 Ova argumentacija nije daleko od one »Credo quia absurdum«. Jedan takav zahtjev kao što je »kao da« može, međutim, postaviti samo jedan filozof. Čovjek na čije mišljenje nisu utjecala umijeća filozofije nikada ga neće moći' prihvatiti, za njega je s priznanjem apsurdnosti, onoga što se protivi umu, sve riješeno. Njega se ne može privoljeti na to da se u pitanju svojih naj-važnijih interesa odrekne onih sigurnosti koje inače zahtijeva u svim svojim običnim djelatnostima. Prisjećam se jednog svog djeteta koje se još zarana isticalo naročitim smislom za stvarnost. Jednom kada se djeci pričala bajka koju su pobožno slušala, on je prišao i upitao: Da li je to istinita priča? Nakon odrečnog odgovora povukao se s potcjenjivačkim izrazom na licu. Može se očekivati da će se ljudi prema religijskim bajkama početi uskoro ponašati slično, usprkos zagovaranju filozofije »kao da«.

Ali oni se za sada ponašaju posve drukčije i u prošlim vremenima religijske su predodžbe, usprkos neporecivom nedostatku dokaza, vršile najsnažniji utjecaj na čovječanstvo. To je jedan novi psihološki problem. Moramo se zapitati u čemu se sastoji unutrašnja snaga tih učenja, kojoj okolnosti zahvaljuju svoju djelotvornost, neovisnu o umskom priznanju.VI

Mislim da smo odgovor na oba pitanja dostatno pripremili. On nam se pruža bacimo li pogled na psihičku genezu religijskih predodžbi. Te predodžbe koje se izdaju

1 Nadam se da neću počiniti nepravdu ako filozofu »kao da« pripišem nazor koji nije stran ni drugim misliocima. Usp. H. Vai- hinger (1922, str. 68): »U krug fikcija ne ubrajamo samo nepristrane teorijske operacije već i pojmovne tvorbe koje su otkrili najplemenitiji ljudi, kojih se drži srce plemenitijeg dijela čovječanstva i kojih se ono ne želi odreći. Ni mi im to nipošto nećemo oteti — kao praktičke fikcije nek' postoje i dalje, ali gdje je u pitanju teorijska istina, nema im života.338za poučke nisu taloži iskustva ili konačni rezultati mišljenja, one su iluzije, ispunjenja najstarijih, najsnažnijih, najprečih želja čovječanstva; tajna njihove snage je snaga te želje. Već znamo da je zastrašujući dojam dječje bes-pomoćnosti probudio potrebu za zaštitom — zaštitom kroz ljubav — koju je zadovoljio otac, a spoznaja da ta bespomoćnost ostaje tokom cijelog života prouzročila je da se čovjek čvrsto uhvatio egzistencije jednog — ali sada moćnijeg oca.JDobrostivim ravnanjem božje providnosti umiren je strah od opasnosti života, uspostavljanje ćudorednog svjetskog poretka osigurava ispunjenje zahtjeva za pravednošću koji je unutar ljudske kulture tako često ostao neispunjen a produženje zemaljske egzistencije jednim budućim životom stvara prostorni i vremenski okvir u kojem se te želje mogu ispuniti. Odgovori na zagonetna pitanja ljudske znatiželje, o nastanku svijeta,0 odnosu između tjelesnog i duševnog, izgrađeni su na pretpostavkama tog sistema; ogromno je.olakšanje za psi-" hu pojedinca kada se s nje skine .teret nikada, posve prevladanih sukoba djetinjstva proizašlih iz kompleksa....oca

1kada se za njih nađe svima prihvatljivo rješenje.Ako kažem da su sve to iluzije, moram razgraničiti značenje riječi. Jedna

iluzija nije isto što i zabluda; ona i nije nužno zabluda. Aristotelovo mišljenje da se gamad razvija iz nečisti, čega se prost narod još danas drži, bila je za-bluda jednako kao i zabluda ranije generacije liječnika da je Tabes dorsalis posljedica seksualnog razvrata. Bilo bi pogrešno ako bismo te zablude zvali iluzijama. Naprotiv, uvjerenje Kolumba da je otkrio novi morski put za Indiju bilo je iluzija. Udio njegove želje u toj zabludi veoma je jasan. Kao iluziju možemo označiti tvrdnju izvjesnih nacionalista da su Indogermani jedina ljudska rasa sposobna za kulturu ili vjerovanje, koje je srušila tek psihoanaliza, da je dijete biće bez seksualnosti. Za iluziju ostaje karakteristično da je izvedena iz ljudske želje i ona je u tom pogledu bliska psihijatrijskoj sumanutoj ideji ali se — po strani od komplicirane strukture sumanute339ideje — od nje također razlikuje. Kao ono bitno u sumanutoj ideji ističemo njeno proturječje spram zbiljnosti; iluzija ne mora nužno biti lažna, tj. neostvariva ili u proturječju sa stvarnošću. Neka građanska djevojka može sebi stvoriti iluziju da će doći princ i povesti je sa sobom. To je moguće, neki takvi slučajevi su se dogodili. Daleko je manje vjerojatno da će doći mesija i zasnovati zlatno doba; već prema osobnom stavu onoga koji sudi, on će to vjerovanje klasificirati ili kao iluziju, ili kao analogiju sumanutoj ideji. Primjere iluzija koje su se obistinile inače nije lako pronaći. Ali iluzija alkemičara, da će sve metale moći pretvoriti u zlato, mogla bi biti jedna od tih. Zelja da se ima veoma mnogo zlata, onoliko zlata koliko je god moguće, podosta je prigušena našim današnjim uvidom u uvjete koji omogućuju bogatstvo no kemija ipak ne drži više nemogućom preobrazbu metala u zlato. Jedno vjerovanje zovemo dakle iluzijom ako u njenoj motivaciji u prvi plan izbija ispunjenje želje i ne obaziremo se pritom na njen odnos prema zbiljnosti, jednako kao što se sama iluzija odriče svoje potvrde.

Okrenemo li se iznova, u skladu s tom orijentacijom, religijskim učenjima, moći ćemo još jednom reći: sva ta učenja su iluzije, nedokazive, i nikoga se ne smije prisiljavati da ih drži istinama, da u njih vjeruje. Neke od njih su tako nevjerojatne, toliko u proturječju sa svime što smo na tako tegoban način saznali o stvarnosti svijeta da ih se — s odgovarajućim obzirom na psihološke razlike — može usporediti sa sumanutim idejama. O stvar- nosnoj vrijednosti većine njih ne može se suditi. Onoliko koliko su nedokazive toliko su i neporecive. Još uvijek premalo znamo da bismo im se kritički približili. Zago-netka svijeta razotkriva se našem istraživanju samo polagano i znanost još danas ne može odgovoriti na mnoga pitanja. Ali znanstveni je rad za nas jedini put koji može voditi znanju o izvanjskoj stvarnosti. Isto je tako samo iluzija ako se nešto očekuje od intuicije i poniranja u sebe; to nam ne može pružiti ništa osim — teško objašnjivih — spoznaja o našem vlastitom duševnom životu, ali340Nnikada ne daje odgovore na pitanja "koja je religijsko učenje tako lako riješilo. Bilo bi drsko pustiti vlastitu samovolju da stupi u tu prazninu i da prema osobnom sudu ovaj ili onaj dio religijskog sistema proglašava za više ili manje prihvatljiv. Za tako nešto ova su pitanja odveć važna, moglo bi se reći: presveta.

Na ovom mjestu može se očekivati prigovor: »Dakle, ako zagriženi skeptici sami priznaju da se tvrdnje religije ne mogu osporiti razumom, zašto da onda ja u njih ne vjerujem jer tako je mnogo na njihovoj strani, tradicija, suglasnost ljudi i sva utješnost njihovog sadržaja?« Da, zašto ne? Kao što se nikoga ne može prisiliti da vjeruje, tako nitko ne može biti prisiljen ni da ne vjeruje. Ali čovjek se ne bi trebao zavaravati da takvim obrazloženjima ide putovima ispravnog mišljenja. Ako je osuda »isprazni izgovor« ikada bila na mjestu, onda je to ovdje. Neznanje je neznanje; nikakvo pravo da se vjeruje ne izvodi se iz njega. Nijedan umni čovjek neće se u drugim stvarima tako lakomisleno ponašati i zadovoljiti se tako-jadnim obrazloženjima svojih sudova i svoga opredjeljenja ali si, eto, u najvišim i najsvetijim stvarima to ipak dopušta. U stvari, to su samo pokušaji zavaravanja sebe ili drugih da se čovjek još čvrsto drži religije dok se nje zapravo već odavno oslobodio. Kada se radi o pitanjima religije ljudi svjaljuju na sebe krivicu za sve moguće neiskrenosti i svu intelektualnu nedoličnost. Filozofi proširuju znače-'; nje riječi kojima jedva da ostaje nešto od njihovog iz-j vornog smisla, oni bilo koju mutnu apstrakciju koju sui sebi stvorili nazivaju »bogom« i sada su i oni deisti, vje/ ruju u boga više od cijelog svijeta i mogu se hvastati dh " su spoznali jedan viši, čistiji pojam boga, premda je njihov bog tek prije jedna nepostojeća sjena nego moćnja ličnost religijskog učenja. Kritičari ustrajavaju na tome da čovjeka koji ne taji osjećaj ljudske malenkosti i slabosti pred cjelinom svijeta proglašavaju za »duboko religioznog«, iako taj osjećaj ne sačinjava bit religioznosti već tu bit otkriva tek sljedeći korak, reakcija na to, odnosno pokušaj da čovjek sebi pred tim osjećajem po341mogne. Tko ne ide dalje, tko se ponizno miri sa sitnom1 ulogom čovjeka u velikom svijetu, taj je daleko prije ireligiozan u najpravijem smislu riječi.

^Nije u planu našeg istraživanja da zauzmemo stav o istinosnoj vrijednosti

religijskih učenja. Dostaje nam što smo ih u njihovoj psihičkoj prirodi spoznali kao iluzije. Ali nije nam potrebno tajiti da to otkriće silno utječe na naš stav u pitanju koje mnogima mora izgledati najvažnije. Znamo otprilike u kojim su vremenima stvorena religijska učenja i kakvi ljudi su ih stvorili. Saznamo li još iz kojih se motiva to dogodilo, naše će stajalište prema religijskom problemu pretrpjeti zamjetni pomak. Kažimo i to da bi bilo čak veoma lijepo kada bi postojao bog kao stvoritelj svijeta i dobrohotna providnost, ćudoredni svjetski poredak i onostrani život, ali je ipak vrlo neobično da je sve upravo kako si moramo željeti. I bilo bi još čudnije da je našim bijednim praočevima, neslobodnim i bez ikakvog znanja, uspjelo riješiti sve ove teške zagonetke svijeta.VII

Ako smo u religijskim učenjima spoznali iluzije onda fce odmah postavlja daljnje pitanje, nije li "slične prirode !i drugi kulturni posjed koji visoko štujemo i koji puštamo da vlada našim životom. Ne moramo li i pretpo- : stavke koje upravljaju našim državnim uređenjima ta- kođer nazvati iluzijama, nisu li i odnosi među spolovima | u našoj kulturi pomućeni jednom ili čak nizom erotskih ' iluzija? Ako je naše nepovjerenje jednom oživjelo, onda se nećemo uplašiti ni pitanja postoji li neko bolje obrazloženje za naše uvjerenje da ćemo primjenom promatranja i mišljenja saznati nešto o vanjskoj stvarnosti. Ništa nas ne smije zadržati da odobrimo okretanje promatranja našem vlastitom biću i služenje mišljenja njegovom vlastitom

kritikom. Ovdje se otvara mogućnost nizu istraživanja čiji bi uspjeh morao biti odlučujući za izgrad342nju jednog »svjetonazora«. Slutimo također da takav trud neće biti uludo utrošen i da će našu sumnju bar djelomice opravdati. No moći autora nisu dostatne za jedan obuhvatan zadatak i on, tjeran nuždom, ograničava svoj rad na ispitivanje jedne jedine od tih iluzija, one religijske.

Strogi glas našeg protivnika zapovijeda nam da ovdje stanemo pozivajući nas pritom na odgovornost zbog našeg neumjesnog vladanja. On nam kaže: »Arheološki interesi svakako su hvale vrijedni no ne započinje se otkapanjima ako će se njima obitavališta živih toliko potkopati da će se ona srušiti i svojim razvalinama zasuti ljude. Religijska učenja nisu predmet o kojem se može mudrovati kao o bilo kojem drugom. Na njima jc sagrađena naša kultura i pretpostavka je održanja ljudskog društva da većina ljudi vjeruje u istinu tih učenja. Ako ih se pouči da ne postoji nikakav svemoćni i sve- pravedni bog, nikakav božji poredak u svijetu i nikakav budući život, osjećat će se oni slobodni od obaveze dav poštuju kulturne propise. Svatko će nesputan i bez straha slijediti svoje asocijalne, egoistične nagone, htjeti potvrditi svoju moć i iznova će započeti kaos koji smo odagnali našim kulturnim radom kroz više tisuća godina. Čak kadlbi čovjek znao i mogao dokazati da religija nije u posjedu istine, morao bi to prešutjeti i ponašati se tako kako zahtijeva filozofija »kao da«. U interesu održanja svih! Ako i zanemarimo poteškoće samog pothvata ipak se tu radi o okrutnosti bez svake svrhe. Nebrojeni ljudi nalaze u učenjima religije svoju jedinu utjehu i samo njihovom pomoći mogu podnijeti život. Sada im se hoće oduzeti taj njihov oslonac a da im se u zamjenu ne može dati ništa bolje. Već je priznato da znanost za sada ne pruža mnogo pa čak i kada bi još mnogo više napredovala ipak ne bi ljudima bila dostatna. Čovjek ima i drugih imperativnih potreba koje proračunata znanost nikada neće moći zadovoljiti i veoma je čudno, upravo je vrhunac nedosljednosti, kada se jedan psihologkoji je uvijek naglašavao koliko mnogo se inteligencija343u životu čovjeka povlači pred nagonskim životom sada trudi da ljudima otme jedno skupocjeno zadovoljenje želje hoteći ih za to obeštetiti intelektualnom hranom.«

Odveć je tu optužbi najednom! No ja sam spreman da im svima proturječim i zastupat ću osim toga tvrdnju da je opasnost za kulturu daleko veća ako se njen današnji odnos prema religiji zadrži nego ako ga se ona oslobodi. Ali jedva da znam čime bih moj odgovor trebao započeti.

Možda uvjerenjem da moj pothvat sam držim potpuno bezazlenim i neopasnim. Procjenjivanje intelekta ovaj puta ne pada meni na teret. Ako su ljudi takvi kakvima ih protivnici opisuju — a ja tomu ne želim proturječiti— onda ne postoji nikakva opasnost da će jedan ponizni vjernik, prisiljen mojim izvodima, napustiti svoju vjeru. Osim toga, nisam rekao ništa što prije mene ne bi daleko potpunije, izražajnije i upečatljivije rekli bolji ljudi. Imena tih ljudi su poznata; neću ih navoditi jer ne bih htio ostaviti dojam da želim njima stati uz bok. Ja sam samo— to je jedino novo u mom prikazu — kritici mojih velikih prethodnika, dodao nešto psihološkog obrazloženja. Teško se može očekivati da upravo taj dodatak izaziva učinak koji ranijim pokušajima nije uspio. Dakako, moglo bi me se upitati čemu pišem takve stvari ako sam siguran u njihovu nedjelotvornost. Ali tome ćemo se kasnije vratiti.

Jedini kome objavljivanje ovoga može nanijeti štetu sam ja sam. Morat ću slušati najneprijatnije prigovore zbog plitkosti, ograničenosti, nedostatka idealizma i razumijevanja za više interese čovječanstva. Ali s jedne strane ta predbacivanja nisu za mene ništa novo, i s druge, ako je netko još u svojoj mladosti morao prijeći preko negodovanja svojih suvremenika, što da mu to u staračkoj dobi naudi kada je siguran da će uskoro uteći svakoj milosti i nemilosti. U pređašnjim vremenima to je bilo drukčije i takvim bi izjavama čovjek zaslužio sigurno skraćenje svoje zemaljske egzistencije te tako pospješio mogućnosflla dođe "eto vIas~TTtIE~iskustava o onostranom životu. Ali ponavljam, ona vremena su prošla i danas je

344takvo piskaranje i za autora bezopasno. Najgore što se može dogoditi je da se njegova knjiga u ovoj ili onoj zemlji neće smjeti prevesti ili pustiti u promet. Naravno, upravo u onoj zemlji koja se osjeća sigurnom u visok stupanj svoje kulture. No ako čovjek općenito zagovara odricanje od želje i predavanje sudbini, morat će biti u stanju da i tu štetu podnese.

Pojavilo se zatim kod'mene pitanje ne bi li objavljivanje ovog spisa ipak moglo nekome nanijeti zla. Ne doduše osobi, ali zato stvari, stvari psihoanalize. Ne može se dakako poreći da je ona moja tvorevina a prema njoj se iskazalo podosta nepovjerenja i pakosti; kako sada istupam s tako nemilim izjavama, ljudi će biti odveć spremni da stvar prebace s moje osobe na psihoanalizu. »Sada se vidi«, tako će reći, »kuda ta psihoanaliza vodi. Krinka je spala; poricanju boga i ćudorednog ideala kao što smo oduvijek nagađali. Kako bi nas se spriječilo da otkrijemo tu istinu, obmanjivalo nas se izjavama da psihoanaliza nema nikakav svjetonazor i da nikakav ne može stvoriti.«

Ta će mi buka odista biti neprijatna, prije svega zbog mnogih mojih suradnika od kojih mnogi ne dijele moj stav o religijskim problemima. Ali psihoanaliza se već othrvala mnogim olujama i valja je i toj novoj izložiti. U stvari, psihoanaliza je metoda istraživanja, jedan nepristrani instrument, otprilike kao infinitezimalni račun. Ako bi jedan fizičar pomoću njega otkrio da će Zemlja nakon određenog vremena propasti, onda će čovjek ipak oklijevati da samom računu pripiše destruktivne tendencije i da ga zbog toga proskribira. Sve što sam ovdje rekao protiv istinosne vrijednosti religija nije trebalo psihoanalizi i davno prije nje su rekli drugi. Ako se primjenom psihoanalitičke metode moglo doći do nekog novog argumenta protiv istinosnog sadržaja religije tant pis za religiju, ali branioci religije moći se se s istim pravom poslužiti psihoanalizom kako bi u potpunosti ocijenili afek- tivno značenje religijskog učenja.

Recimo sada nešto u obranu: religija je ljudskoj kulturi očigledno dobro poslužila i mnogo je doprinijela obuzda-345vanju asocijalnih nagona, ali u tome nije učinila dovoljno. Mnogim je tisućljećima ona vladala ljudskim društvom; imala je vremena pokazati što može pružiti. Da joj je uspjelo većinu ljudi usrećiti, utješiti, izmiriti ih sa životom, učiniti od njih promicatelje kulture, onda nikome ne bi padalo na pamet da teži promjeni postojećih odnosa. Što vidimo umjesto toga? Da je. jedan zastrašujuće velik broj ljudi nezadovoljan kulturom i nesretan u njoj, da je osjeća kao jaram koji se mora zbaciti, da ti ljudi ili sve snage ulažu u promjenu te kulture ili u svom neprijateljstvu prema kulturi idu tako daleko da o kulturi i ograničenju nagona uopće ništa ne žele znati. Ovdje će nam se

prigovoriti da to stanje dolazi baš od činjenice što je religija jedan dio svog utjecaja na ljudske mase izgubila upravo uslijed žaljenja vrijednog djelovanja napretka u znanosti. To ćemo priznanje i njegovo obrazloženje zabilježiti i kasnije upotrijebiti u skladu s našim namjerama, no sam prigovor je nemoćan.

Pitanje je da li su ljudi u vrijeme neograničene vladavine religijskih učenja u cjelini bili sretniji nego danas; ćudoredniji zacijelo nisu bili. Oni su uvijek znali religijske propise učiniti površnima i time osujetiti njihove namjere. Izašli su im ususret svećenici čija je dužnost bila da bdiju nad pokornošću religiji. Božja dobrota morala je spriječiti ostvarenje njegove pravičnosti: Čovjek je griješio a zatim je prinio žrtvu ili se pokajao i bio je slobodan za nove grijehe. Ruska duševnost uzdigla se do zaključka da je grijeh neophodan kako bi se.okusilo blaženstvo božje milosti, dakle u osnovi boguugodna djelo. Očigledno je da su svećenici poniznost masa prema reli-giji mogli održati samo priznanjem tako velikih ustupaka nagonskoj prirodi čovjeka. Pri tome je ostalo: bog je jedini jak i dobar a čovjek je slab i grešan. Nećudored- nost u svim vremenima u religiji nije našla manji oslonac nego ćudorednost. Ako postignuća religije u vezi s usrećenjem ljudi, njihovom sposobnošću za kulturu, njihovim ćudorednim ograničavanjem nisu. bolja, tad se ipak postavlja pitanje ne precjenjujemo li njenu nužnost346za čovječanstvo i činimo li odista mudro kada na njoj temeljimo naše kulturne zahtjeve.

Razmislimo o danas očiglednoj situaciji. Čuli smo pri- , znanje da religija nema više isti utiecai na ljude kao / (■' ranije. (Ovdje se radi o evropsko-kršćarii¥6]"kuIturi.) Ne „ ' zbog toga što su se njena obećanja umanjila već zato što ona ljudima izgledaju manje uvjerljiva. Dodajmo da je razlog te promjene učvršćenje znanstvenog duha u gor- j, fy, njim slojevima ljudskog društva. (To možda nije jedini •■ 7 razlog.) Kritika je izglodala dokaznu snagu religijskih dokumenata, prirodna je znanost pokazala zablude sadr-žane u njima, komparativno istraživanje uočilo je fatalnu sličnost religijskih predodžbi koje toliko štujemo s duhovnim proizvodima primitivnih naroda i vremena.

Znanstveni duh stvara jedan određeni način na koji se čovjek postavlja prema stvarima ovoga svijeta; pred stvarima religije on se na neko vrijeme zaustavlja dok napokon i tu ne prekorači prag. U tom procesu nema zaustav-ljanja; što je ljudima pristupačnije blago našeg znanja, tim se više širi odmetništvo od religijskog vjerovanja, isprva samo od njegovih zastarjelih, dvosmislenih izdanja a zatim i od njegovih fundamentalnih pretpostavki. Je-dini su Amerikanci, procesom u Daytonu,* dokazali svoju dosljednost. Neizbježni prijelaz inače se vrši polovično i neiskreno.

Kultura se malo mora bojati obrazovanih ljudi i duhovnih radnika. Zamjena religijskih motiva za kulturno ponašanje drugim, svjetovnim motivima u njih bi se odvijala nečujno a oni su osim toga velikim dijelom i sa-mi promicatelji kulture. Stvar stoji drukčije kada se radi o velikoj masi neobrazovanih i potlačenih koji imaju sve razloge da budu neprijatelji kulture. S^e^jjgkjie saznaju da se više ne vjeruje u boga, dobro je. Ali oni će to zasigurno saznati" čak T ako ovaj moj spis ne bude* U gradiću Daytonu, Tennesee, godine 1925. jedan je učitelj biologije optužen zbog toga što je podučavao svoje učenike da čovjek potječe od životinje, (prim. prev.)347

objavljen. Međutim, oni su spremni prihvatiti razultate znanstvenog mišljenja a da u njima ne dođe do promjena koje znanstveno mišljenje u čovjeku izaziva. Ne postoji li tu opasnost da će se-neprijateljstvo prema kulturi tih masa svaliti na slabu točku koju su osjetili na svojoj tiranskoj vladarici? Ako čovjek svoga bližnjega ne smije ubiti samo zato što je to zabranio dragi bog i zato što će mu se to u ovom ili onom životu teško osvetiti, a zatim saznaje da nema nikakvog dragog boga, da se ne treba bojati njegove kazne, onda će svog bližnjeg zacijelo bez razmišljanja ubiti, i u tome ga može spriječiti samo zemaljska sila. Dakle, ili najstrože tlačenje tih opasnih masa, brižna, izolacija od svih mogućnosti za duhovno buđenje, ili temeljita revizija odnosa između kulture i religije.VIII

Moglo bi se pomisliti da ostvarenju ovo posljednjeg prijedloga ne stoje na putu nikakve posebne poteškoće. Istina, čovjek se u tom slučaju nečega odriče ali time možda dobija više i izbjegava jednu veliku opasnost, On se međutim toga užasava kao da bi time kulturu izložio još većoj opasnosti. Kada je Sveti Bonifacije posjekao drvo koje su Sasi štovali kao sveto, svi prisutni su očeki- vali da će se kao posljedica svetogrđa Ipešto strašno] do-goditi. Ništa se nije dogodilo i Sasi se pokrstiše.

Ako je kultura postavila zabranu da se ne ubije susjed kojega se mrzi, koji stoji na putu ili za čijom se imovinom žudi, onda je to očigledno bilo u interesu zajedničkoga života ljudi koji se u suprotnome ne bi mogao ostvariti. Jer ubojica bi navukao na sebe osvetu rodbine ubijenoga i potmulu zavist drugih koji osjećaju istu unutrašnju sklonost takvom nasilju. On se ne bi dugo veselio svojoj osveti ili plijenu već bi imao sve izglede da uskoro i sam bude ubijen. Čak i kada bi se izuzetnom silom i opreznošću zaštitio od svakog pojedinog protivnika,348morao bi podleći mnoštvu slabijih koji su se ujedinili. Da nije došlo do takvog ujedinjenja, ubojstva bi se nastavila bez kraja i ljudi bi se na koncu međusobno istrijebili. Tada bi među pojedincima nastalo ono isto stanje koje na Korzici još uvijek postoji među porodicama, a koje inače vlada samo među nacijama. Opasnost životne nesigurnosti, jednaka za sve, sjedinjuje sada ljude u društvo koje pojedincu zabranjuje ubojstvo i zadržava sebi pravo zajedničkog ubojstva onog koji krši tu zabranu. To je onda pravda i kazna.

Ali ovo racionalno obrazloženje zabrane ubojstva ne obznanjujemo već tvrdimo da je tu kaznu odredio bog. Usuđujemo se dakle odgonetati njegove namjere i otkrivamo da on također ne želi da se ljudi međusobno istrijebe. Postupajući tako, zaogrćemo kulturu jednom posve naročitom dostojanstvenošću ali pritom riskiramo da će- ¿Js mo poštovanje te zabrane učiniti ovisnim o vjeri u boga. Ako opozovemo taj korak i našu volju više ne svaljujemo na boga te se zadovoljimo socijalnim obrazloženjem, odrekli smo se doduše onog uzdizanja kulturne zabrane, ali smo također izbjegli njerio ugrožavanje. Posredstvom neke vrste difuzije ili infekcije obilježje svetosti, nepovredivosti, onostranosti moglo bi se reći, proširilo se s malo velikih zabrana na sve daljnje kulturne odredbe, zakone i propise. Njima, međutim, aureola često loše stoji; ne samo da se oni sami međusobno obezvređuju do-noseći već prema mjestu i vremenu oprečne presude, već iznose na vidjelo i sva obilježja ljudske nesavršenosti. Lako je među njima prepoznati ono što može biti samo proizvod kratkovidne bojažljivosti, manifestacija uskogrudnih interesa ili pak zaključak na temelju nedostatnih pretpostavki. Kritika kojoj se moraju podvrći u neželjenoj mjeri umanjuje respekt pred drugim zahtjevima

kulture koji su bolje opravdani. Budući da je razlikovati ono što je bog sam zahtijevao od onoga što potječe od autoriteta jedne svemoćne skupštine ili jednog visokog poglavarstva neugodan zadatak, bila bi nedvojbena prednost da se bog općenito ispusti iz igre i da se pošte349no prizna čisto ljudsko podrijetlo svih kulturnih uredbi i propisa. Zajedno s pretencioznom svetošću pala bi i krutost i nepromjenljivost tih zabrana i zakona. Ljudi bi mogli shvatiti da sve te uredbe nisu stvorene toliko da njima vladaju već, naprotiv, da služe njihovim interesima, i stekli bi blagonaklon odnos prema njima te umjesto da za cilj postave njihovo rušenje, težili bi njihovom usavršavaju. Bio bi to važan napredak na putu koji vodi pomirenju s pritiskom kulture.

Naš pledoaje za čisto racionalno obrazloženje kulturnih propisa, dakle za njihovo svođenje na socijalnu nužnost, ovdje će međutim biti nenadano prekinut jednom sumnjom. Kao primjer smo uzeli nastanak zabrane ubojstva. Odgovara li naš prikaz tog nastavka historijskoj istini? Bojimo se da ne, on nam izgleda kao jedna racio- nalistička konstrukcija. Mi smo međutim upravo taj dio ljudske kulture povijesti proučavali uz pomoć psihoanalize i oslonjeni na taj trud moramo reći da se to zapravo dogodilo drukčije. Cisto umski motivi još u današnjeg čovjeka ne postižu mnogo protiv strastvenih poriva; koliko slabiji mora da su bili u one čovjekolike životinje prapovijesti! Možda bi njegovi potomci još i danas jedan drugoga bez svake zapreke ubili da među onim ubojstvima nije bilo jednog — umorstva primitivnog oca — koje je izazvalo neodoljivu, kobnu osjećajnu reakciju. Od nje potječe zabrana: ne ubij, koja je u totemizmu bila ograničena na očevu zamjenu, kasnije je proširena na druge zamjene i još danas se, premda ne bez iznimke, provodi.

Ali onaj je praotac prema izvodima koje ovdje ne trebam ponavljati bio praslika boga, model prema kojem su kasnije generacije stvorile lik boga. Utoliko religijski prikaz ima pravo, bog je odista imao udjela u nastanku one zabrane, nju je stvorio njegov utjecaj a ne socijalna nužnost. I pomicanje ljudske volje na boga u potpunosti je opravdano; ljudi su svakako znali da su nasilno odstranili oca i u reakciji na svoje zlodjelo, odlučili su da njegovu volju otada respektiraju. Religijsko nam uče350nje dakle govori historijsku istinu, dakako, na izvjestan način preoblikovanu i u drugom ruhu, dok je naš racionalni prikaz poriče.

Sada zamjećujemo da blago religijskih predodžbi ne sadrži samo ispunjenja želja već i važne historijske reminiscencije. Kakvo neusporedivo obilje moći mora pružiti religiji to zajedničko djelovanje prošlosti i buduć-nosti! Ipak, možda već uz pomoć jedne analogije dođemo i do druge spoznaje. Nije dobro pojmove odvlačiti predaleko od tla na kojem su izrasli ali ovom podudaranju moramo naći izraz. O ljudskom djeteta. ynamn Ha cr r>nr> ne može u potpunosti razviti do kulturnog, čovjeka ukoliko" ne "prođe kroz jednu, više ili manie iasnu fazu neuro-, ze^va-jfriferi^ ito..dijsl£_takQ-JXinogeJ jka-snije neupotrebljivejaagonske zahtjeve, nije. a,stanju suz- biti racionalnim duhovnim radom-već ih mora obuzdati, aktima potiskivanja iza. kojih u pravilu stgii motiv $tfa- ha. Većina tih dječjih neuroza biva za vrijeme odrastanja spontano prevladana, što je naročito slučaj s prisilnim neurozama djetinjstva. Ono što preostane kasnije se •mora ukloniti psihoanalitičkim postupkom. Na posve sličan način moglo bi se pretpostaviti da je čovječanstvo kao cjelina u svom sekularnom razvoju dospjelo u stanja koja

su analogna neurozama, i to iz istih razloga, jer je u vremenima svog neznanja i intelektualne slabosti svoja odricanja od nagona, neophodna za zajednički život ljudi, ostvarilo isključivo čistim afektivnim silama. Taloži tih procesa, sličnih potiskivanju, koji su se dogodili u prapovijesti, još su se dugo zadržali u kulturi. Religija bi dakle bila jedna općeljudska prisilna neuroza i kaoonau djece potjecala bi iz Edipovog kompleksa, tj. odnosa prema ocu. U skladu s tim shvaćanjem moguće je predvidjeti da se odvraćanje od religije mora izvršiti sa sudbinskom neumoljivošću jednog procesa rasta i da se mi upravo sada nalazimo usred te razvojne faze.

Naše bi se ponašanje u tom slučaju trebalo ravnati prema uzoru jednog razboritog odgajatelja koji se ne opire nadolazećoj, novoj fazi razvoja već je pokušava po351spješiti i ublažiti silovitost njenog proboja. Bit religije tom analogijom svakako nije iscrpljena. Ako ona s jedne strane donosi prisilna ograničenja baš kao i jedna individualna prisilna neuroza, onda ona s druge strane sadrži i jedan sistem iluzija praćenih poricanjem zbiljnosti upravo onako kako smo to pronašli izolirano samo kod amencije, blažene halucinatorne smušenosti. Ipak, to su samo usporedbe kojima pokušavamo razumjeti socijalne fenomene dok nam individualna patologija u tu svrhu ne pruža nikakav punovrijedan pandan.

Više je puta upozoreno na to (s moje strane i naročito od strane Th. Reika) do kojih sve pojedinosti može ići analogija religije s prisilnom neurozom i kako se mnogo osobitosti i sudbina koje doživljava tvorba religije dade razumjeti na taj način. Ovome također dobro odgovara činjenica da je ponizni vjernik u visokom stupnju zaštićen od opasnosti određenih neurotičkih oboljenja; prihvaćanje opće neuroze oslobađa ga zadaće obrazovanja osobne neuroze.

Spoznaja historijske vrijednosti izvjesnih religijskih učenja podiže naš respekt pred njima ali ipak ne obezvređuje naš prijedlog da se odreknemo njihove uloge u motivaciji kulturnih propisa. Naprotiv! Uz pomoć tih historijskih ostataka uspjeli smo religijske poučke shvatiti kao u neku ruku neurotičke relikte i sada smijemo reći da je vjerojatno vrijeme da se, kao u analitičkom postupku s neurotičarima, posljedice potiskivanja zamijene rezultatima racionalnog duhovnog rada. Da se u toj preradi neće stati već na odricanju od svečanog uz- visivanja kulturnih propisa, da će kao posljedica jedne opće revizije tih propisa mnogi od njih biti ukinuti, može se predvidjeti, ali jedva da je za žaljenje. Zadatak koji nam je postavljen, zadatak izmirenja ljudi s kulturom bit će na taj način u velikoj mjeri riješen. Ne smije nam biti nažao ni to §.tp.se moramo odrećLhistgriiske istine u racionalnoj motivaciji kulturnih propisa. Istine TToje religijska učenja sadrže ipak su tako iskrivljene i toliko sistematski zakrinkane da ih masa ljudi ne može spo352znati kao istine. Sličan je slučaj kada djetetu ispričamo da novorođenčad donosi roda. Time također govorimo istinu iako simbolički prikrivenu jer mi znamo što znači velika ptica. Ali dijete to ne zna, ono je čulo samo onaj iskrivljeni dio, osjeća se prevarenim i poznato je kako često njegovo nepovjerenje prema odraslima i njegova nepokornost nalaze poticaj upravo u tom utisku. Došli smo do uvjerenja da je bolje ne govoriti djetetu takve simbolički prikrivene istine i ne uskratiti mu znanje o stvarnim odnosima, naravno u skladu s njegovim intelektualnim stupnjem.IX

»Dopuštate sebi proturječja koja se teško mogu međusobno pomiriti. Isprva tvrdite da je spis kao što je Vaš posve bezopasan. Nikoga takve rasprave neće prisiliti da se odrekne svojih religijskih vjerovanja. Ali kako je ipak Vaša namjera da tu vjeru osporite, kao što se kasnije ispostavlja, možemo se zapitati: Zašto ga zapravo objavljujete? Na jednom drugom mjestu Vi međutim ipak priznajete da može biti opasno, pa čak i veoma opasno kada netko sazna da se u boga više ne vjeruje. Sve do tada bio je taj čovjek poslušan, a sada odbacuje pokornost spram kulturnih propisa. Cijeli Vaš argument, da religi- , ozna motivacija kulturnih zabrana znači opasnost za kulturu, počiva dakako na pretpostavci da se od vjernika može napraviti nevjernika, a to je ipak posve proturječno.«

»Drugo je proturječje kada Vi s jedne strane priznajete da čovjekom ne može upravljati inteligencija već da njime vladaju strasti i zahtjevi nagona, dok s druge" strane predlažete da se afektivni temelji njegove poslušnosti prema kulturi zamijene racionalnima. Nek razumije tko može. Meni se čini da je u pitanju ili jedno ili drugo.«

»Uostalom, zar ništa niste naučili iz povijesti? Takav pokušaj da se religija zamijeni umom čak je jednom već353učinjen, oficijelno i u velikom stilu. Sjećate li se ipak francuske revolucije i Robespierrea? Ali i kratkotrajnosti i tužne neuspješnosti eksperimenta. Sada se to u Rusiji ponavlja, i ne trebamo biti odveć znatiželjni u pogledu ishoda tog novog pokušaja. Ne mislite li da bismo mogli prihvatiti kao činjenicu da čovjek ne može bez religije?«

»Sami ste rekli da je religija više od prisilne neuroze. Ali tom njenom drugom stranom niste se bavili. Veoma je dovoljno da izvedete analogiju s neurozom. Ljudi se u svakom slučaju moraju osloboditi jedne neuroze, ali što se pritom gubi, Vas ne brine.«

Privid proturječja vjerojatno je nastao zbog toga što sam odveć žurio s kompliciranim stvarima. Nešto ipak možemo naknadno dodati. Još uvijek tvrdim da je_moj spis u jednom pogleduposve bezopasan. Nema tog vjernika koji će se tim" Ili sličnim argumentima dati zbuniti u svojoj vjeri. Jedan vjernik je na određeni način nježno vezan uz sadržaje religije. JPostoji zacijelo nebrojeno mnogo drugih koji nisu vjernici u istom smislu. Oni se pokoravaju kulturnim propisima jer su se dali zastrašiti prijetnjama religije i nje se boje sve dok je moraju držati jednim dijelom stvarnosti koja ih ograničava. Upravo su oni ti koji će planuti čim- osjete da smiju napustiti vjeru u stvarnu vrijednost religije, ali ni u njihovom slučaju argumenti nemaju nikakvog utjecaja. Oni gube strah pred religijom ako primijete da se nje ni drugi ne boje i o njima sam tvrdio da bi saznali za propadanje religijskog utjecaja i onda kada moj spis ne bih publicirao.

Vjerujem međutim da sami držite važnijim drugo proturječje koje mi predbacujete. Na ljude tako malo utječu umski razlozi i njima* gotovo u potpunosti vladaju njihove nagonske želje. Zašto da im se dakle oduzme za-dovoljenje nagona i da se ono zamijeni umskim razlozima? Dakako, ljudi su takvi, ali jeste li se zapitali da li oni takvima moraju biti, da li ih na to sili njihova unutrašnja priroda? Može li antropolog navesti točne mjere354lubanje jednog naroda koji gaji običaj da glavice svoje djece odmalena deformira zavojima? domislite na žalostan kontrast između blistave inteligencije jednog zdra- nog djeteta i misaone ograničenosti prosječnog odraslog čovjeka. Je li baš posve nemoguće da upravo religiozni odgoj

velikim dijelom snosi krivnju za ovo kržljanje? Mislim da bi veoma dugo trajalo prije nego bi dijete oslobođeno religijskog utjecaja započelo razmišljati o bogu i stvarima s onu stranu ovoga svijeta. Možda bi te njegove misli zatim krenule istim putem kojim su išle i u njegovih predaka, ali se ne čeka na taj razvoj već mu se religijska učenja pružaju u vrijeme kada ono nema ni inte-resa za njih, ni sposobnosti da shvati njihov domašaj. Zavlačenje seksualnog razvoja i uranjeno otpočinjanje religijskog utjecaja, to su ipak dvije glavne točke u programu današnje pedagogije, nije li tako? Kada se zatim djetetovo mišljenje probudi, religijska su učenja već postala neoboriva. Mislite li međutim da je u svrhu ojača- nja funkcije mišljenja vrlo probitačno ako se tom mi* šljenju pod prijetnjom pakla zabrani pristup jednom tako važnom području? Ako se netko jednom doveo do toga da sve apsurdnosti koje mu donose religijska učenja preuzima bez kritike i da čak previđa proturječnosti među njima, onda nas njegova misaona ograničenost ne treba odveć začuditi. Ali mi osim naše inteligencije za sada nemamo nikakvog drugog sredstva kojim bi svladali našu vezanost za nagon. Kako se od osoba koje su1

pod vladavinom zabrane mišljenja može očekivati da postignu psihološki ideal, primat inteligencije? Poznato Vam ' je također da se žene općenito ogovara zbog takozvane »psihološke slaboumnosti«, tj. tvrdi se da je u njih inteligencija manja nego u muškarca. Sama je činjenica sporna, njeno tumačenje je dvojbeno, ali jedan argument u prilog sekundarne prirode te intelektualne zakržljalo- 'sti glasi: žene su bile izložene strogosti rane zabrane da svoje mišljenje primijene na ono što ih je najviše zanimalo, naime, na probleme spolnog života. Sve dok pored seksualne zapreke mišljenja na čovjeka u njegovim355ranim godinama djeluje i ona religijska te iz nje izvedena zapreka lojalnosti, ne možemo odista reći kakav je zapravo taj čovjek.

No želim obuzdati svoju revnost i dopustiti mogućnost da ja također jurim za jednom iluzijom. Možda učinak religijske zabrane mišljenja nije tako strašan kako ja pretpostavljam, možda će se ispostaviti da ljudska priroda ostaje ista čak i ako se odgoj ne zloupotrebi za pot- činjavanje religiji. Ja to ne znam, a Vi to također ne možete znati. Ne samo da veliki problemi ovog života izgledaju zasad nerješivi nego je i na mnoga manja pitanja teško odgovoriti. Ali priznajte mi da ovdje postoji osnova za jednu nadu u budućnost, da pred nama možda leži jedno blago koje bi valjalo iskopati i kojim bi se mogla obogatiti kultura, a da se trud oko pokušaja jednog nereligioznog odgoja isplati. Pokaže li se taj pokušaj nezadovoljavajućim, bit ću spreman napustiti reformu i vratiti se ranijem čisto deskriptivnom sudu:_JČQ-_ vjek je biće slabe inteligencije kojim vladaju njegove nagonske želje.

U jednoj drugoj točki s Vama se bez rezerve slažem. Očito je besmislen pothvat htjeti religiju na silu i jednim udarcem ukinuti. Prije svega zato jer je to bezizgledno. Vjernik se ne da otrgnuti od svoje vjere, ni argumentima, ni zabranama. I kada bi to u nekih uspjelo, pokazalo bi se kao odveć okrutno. Tko je decenijama tizimao sredstva za spavanje naravno da neće moći spavati oduzmu li mu se ta sredstva. Da se učinak religijske utjehe smije usporediti s učinkom narkotika na zgodan je način pokazao jedan postupak u Americi. Tamo se ljudima sada hoće — očigledno pod utjecajem žena — odu-zeti sva podražaj na i opojna sredstva i sva sredstva uživanja te ih se u svrhu obeštećenja prezasićuje strahom od boga. U pogledu ishoda tog eksperimenta također ne treba biti znatiželjan.

Proturječit ću Vam dakle ako budete ustrajali na zaključku da čovjek uopće ne može bez utjehe religijske iluzije, da bez nje ne bi podnio težinu života i okrutnu356zbilju. .Naravno, taj čovjek svakako ne, taj koga. ste od djetinjstva napajali slatkim — ili gorko slatkim-----------------------otrovom. Ali onaj drugi, koji bi bio trezveno odgojen? Možda onome koji ne pati od neuroze i nije potrebna intoksikacija da bi je prigušio. Čovjek će se u tom slučaju zacijelo naći u teškoj situaciji, morat će priznati svu svoju bespomoćnost, svoju beznačajnost u vrtlogu svijeta, činjenicu da više nije središte stvaranja niti objekt nježne skrbi jedne dobrostive providnosti. Bit će u istom položaju kao i dijete koje je napustilo očinski dom u kojem se osjećalo tako toplo i prijatno. No nije li infantilizmu suđeno da bude prevladan? Čovjek ne može vječno ostati dijete, on napokon mora van u »neprijateljski život«. Mogli bismo to nazvati »odgojem za stvarnost« a što se Vas tiče, ne znam trebam li Vam još otkriti da je jedina namjera moga spisa da upozori na nužnost tog napretka?

Vjerojatno se bojite da čovjek ovu tešku kušnju neće izdržati. Ipak, pustite nas da se bar nadamo. Već je to nešto kada čovjek zna da je upućen na svoju vlastitu snagu. Tad on uči da je ispravno upotrebljava. Čovjek ipak nije posve bez pomoćnih sredstava, njegova ga je znanost od vremena diluvijala mnogo naučila i njegovu će moć još i dalje uvećavati. A što se tiče velike nužnosti sudbine, tu pomoći nema, nju će naučiti podnijeti samo predavanjem. Što mu treba varka jednog veleposjeda na mjesecu od čijeg prinosa ipak još nikada nitko ništa nije vidio? Kao časni sitnoposjednik na svojoj Zemlji znat će on svoju grudu obraditi toliko da ga ona hrani. Odvraćanjem svojihv očekivanja od onostranog, i usmjeravanjem svih oslobođenih snaga na zemaljski život, vjerojatno će moći postići to da život svima postane podnošljiv i da kultura više nikoga ne tlači. Tad će on bez razmišljanja moći, s jednim našim drugom u nevjeri, reći:Den Himmel überlassen wirDen Engeln und den Spatzen.(Nebo prepuštamoAnđelima i vrapcima.)357X

»To već zvuči veličanstveno, čovječanstvo koje se odreklo svih iluzija i time postalo sposobno da svoj život na Zemlji učini podnošljivim. Ja međutim ne dijelim Vaša očekivanja. Ne stoga što bih bio tvrdoglavi reakcionar kakvim me možda držite. Ne, iz opreza. Mislim, naime, da smo sada zamijenili uloge; Vi se pokazujete kao zanesenjak koji dopušta da ga zavedu iluzije a ja zastu-pam zahtjev uma i pravo skepse. To što ste ovdje prikazali izgleda mi da je izgrađeno na zabludama koje u skladu s Vašim postupkom mogu nazvati iluzijama zato što dovoljno jasno odaju utjecaj Vaših želja. Vašu nadu za-snivate na tome da će generacije koje. nisu .u ranom djetinjstvu iskusile utjecaj religijskih učenja lako postići željeni primat inteligencije nad nagonskim životom. Upravo je to jedna iluzija; u toj odlučujućoj točki teško da će se ljudska priroda promijeniti. Ako se ne varam — čovjek tako malo zna o drugim kulturama — i danas postoje narodi koji ne odrastaju pod pritiskom nekog religijskog sistema a ipak nisu bliži Vašem idealu od ostalih. Ako iz naše evropske kulture želite odstraniti religiju, onda do toga može doći samo posredstvom nekog drugog sistema učenja, a taj bi od početka preuzeo sve psihološke značajke religije, istu svetost, tvrdokornost i nesnošljivost, istu

zabranu mišljenja u svrhu svoje obrane. Bilo što od toga morate imati kako biste opravdali zahtjeve odgoja. Ali odgoja se ne možete odreći. Put od_dojen- četa do kulturnog čovjeka je dalek, previše bi jadnih ljudskih bića zalutalo na njemu i ne bi pravodobno došlo do svojih životnih ciljeva ako bismo ih bez vodstva prepustili vlastitom razvoju. Učenja koja bi se u njihovom odgoju primijenila misliocima bi, u njihovim zrelim godinama, uvijek postavljala prepreke jednako kao što Vi danas predbacujete religiji. Ne primjećujete da se neizlječiva urođena mana naše i svake kulture sastoji u tome da ona nagonskom, misaono slabašnom djetetu nameće odluke kojima je dorasla samo zrela inteligencija odras358lih. Ona međutim ne može ništa drugo zbog činjenice da je sekularni razvoj čovječanstva sabijen u nekoliko godina djetinjstva i da se dijete može navesti na svladavanje postavljenih mu zadataka samo posredstvom afektivnih moći. To su dakle izgledi za Vaš 'primat intelekta'.«

»Sada ne treba da se čudite ako se zauzmem za očuvanje sistema religijskog učenja kao temelja odgoja i ljudskog zajedničkog života. To je praktički problem, a na pitanje stvarne vrijednosti. Kako mi u interesu održanja naše kulture ne možemo čekati s utjecajem na pojedinca sve dok on ne postane zreo za kulturu — mnogi to nikada ne bi postali — kako smo prisiljeni odraslom čovjeku nametnuti bilo kakav sistem učenja koji u njemu treba djelovati kao kritici nepristupačna pretpostavka, religijski mi sistem izgleda za to daleko najpogodniji. Naravno, upravo zbog njegove snage da željama pruži ispunjenje i da utješi, snage u kojoj ste Vi htjeli prepoznati 'iluziju'. U pogledu poteškoća da se dođe do neke spoznaje stvarnosti, pa čak i dvojbe da li nam je to uopće moguće ipak ne bismo htjeli previdjeti činjenicu da su i ljudske potrebe dio stvarnosti i to važan dio, takav koji nas se osobito tiče.«

»Drugu prednost religijskog učenja nalazimo u jednoj od njenih osobitosti koja izgleda da Vas posebno vrije- jeđa. Ona dopušta pojmovno pročišćenje i sublimaciju u kojima se može odstraniti većina onoga što na sebi nosi trag primitivnog i infantilnog mišljenja. Ono što zatim preostaje sadrži ideje kojima znanost više ne proturječi i koje ta znanost također ne može osporiti. Te pretvorbe religijskog učenja koie ste osudili kao polovičnosti i kompromise omogućuju da se izbjegne pukotina između neobrazovanih masa i filozofskog mislioca i da se održi ono zajedničko među njima što je tako važno za sigurnost kulture. Tada se ne treba bojati da će čovjek iz naroda saznati da gornji slojevi društva 'više ne vjeruju u boga'. Vjerujem da sam sada pokazao kako se Vaš trud svodi na pokušaj da se jedna iskušana i afekti-359vno dragocjena iluzija zamijeni drugom, neiskušanom i indiferentnom.«

Ne treba da me držite neosjetljivim na vašu kritiku. Znam kako je teško izbjeći iluzije; možda su i nade koje ja podržavam iluzorne prirode. Ali od jedne razlike ne odustajem. Moje iluzije — po strani od činjenice da nema kazne za onoga tko ih ne dijeli — nisu neispravljive kao religijske i nemaju sumanuti karakter. Ako bi iskustvo — ne meni, već drugima nakon mene koji jednako misle — pokazalo da smo se prevarili, onda ćemo se odreći naših očekivanja. Uzmite moj pokušaj ipak onime ¿to on jest. Psiholog koji se ne vara u tome kako je te- ško snaći se u ovom svijetu trudi se da razvoj čovječanstva prosudi u skladu s ono malo uvida koji je stekao proučavanjem duševnih procesa koji se zbivaju u pojedincu za vrijeme njegovog razvoja od djeteta do odraslog čovjeka. Pritom mu se nameće shvaćanje da se religija

može usporediti s neurozom djetinjstva i on je dovoljno optimističan da pretpostavi kako će čovječanstvo prevladati tu neurotsku fazu, kao što mnoga djeca „ prerastu svoju sličnu neurozu. Te spoznaje iz individualne psihologije mogu biti nedostatne, usporedba s ljudskim rodom neopravdana, optimizam neutemeljen; Priznat ću Vam sve te nesigurnosti. Ali čovjek še često ne može uzdržati a da ne kaže što misli i kao ispriku ističe da se to što je rekao ne izdaje za više nego što vrijedi.

Moram se međutim još zadržati na dvije stvari. Prvo, slabost moje pozicije ne znači ujedno jačanje Vaše. Ja mislim da Vi branite izgubljenu stvar. Možemo još tako često naglašavati da je ljudski intelekt nemoćan u usporedbi s ljudskim nagonskim životom i u tome imati pravo. Međutim, u toj slabosti ipak ima nešto posebno; glas intelekta je tih ali on ne prestaje sve dok ga se jednom ne sasluša. Na kraju, nakon što je nebrojeno puta odbijen, ipak postiže svoj cilj. To je jedna od rijetkih točaka u kojima čovjek smije biti optimističan u pogledu budućnosti čovječanstva, ali ona po sebi ne znači ma-lo. Na nju se mogu nadovezati još i druge nade. Primat356intelekta leži zacijelo na dalekoj, dalekoj, ali vjerojatno ipak ne i beskrajnoj udaljenosti. A kako će on po svemu sudeći sebi postaviti isti cilj čije ozbiljenje Vi očekujete od Vašeg boga — u mjeri čovjeka naravno, onoliko koliko to dopušta vanjska stvarnost 'Av^ri —: ljubav prema čovjeku i ograničenje patnje, onda možemo reći da je naše neprijateljstvo samo privremeno i nipošto nepomirljivo. Mi se nadamo istome ali Vi ste nestrpljivi, zjahtjevniji i — zašto da to ne kažem — sebičnij i od mene i mojih istomišljenika. Za Vas bi blaženstvo trebalo započeti odmah nakon smrti i Vi od njega zahtijevate nemoguće, ne želeći napustiti pravo pojedinačne osobe. Naš bog Aoyos2 od tih će želja ozbiljiti ono što dopušta priroda izvan nas ali veoma postepeno, tek u nedogled- noj budućnosti i za novu djecu čovječanstva. Nama koji teško podnosimo život on ne obećava obeštećenje. Na putu tom dalekom cilju Vaša religijska učenja moraju biti napuštena bez obzira da li će prvi pokušaj pretrpjeti neuspjeh i bez obzira da li će se prve zamjenske tvorbe po-kazati neosnovanima. Vi znate zašto: s vremenom se umu i iskustvu ništa ne može oduprijeti a proturječje u koje prema njima dolazi religija posve je očigledno. Ni profinjene religijske ideje ne mogu izbjeći tu sudbinu sve dok žele spasiti još nešto od utješnog sadržaja" religije. Dakako, ukoliko se ograničuju na tvrdnju postojanja višeg duhovnog bića čija su svojstva neodrediva i čije su namjere nespoznatljive ostaju one imune na prigovore znanosti, ali će ih ljudski interes tada napustiti.

I drugo: Imajte u vidu razliku Vašeg i mog odnosa prema iluziji. Vi morate religijsku iluziju braniti svim Vašim snagama; ukoliko bude obezvrijeđena — a ona je odista dovoljno ugrožena — tada se ruši Vaš svijet i ne pre- ostaje Vam ništa drugo nego da u sve sumnjate, u kulturu i u budućnost čovječanstva. Toga kmetstva ja sam, tfj. mi smo oslobođen(i). Upravo zato što smo spremni odreći se dobrog dijela naših infantilnih želja moći ćemo

* Božanski par A6yo<;-%v6:yiai Nizozemca Multatulia.357podnijeti ukoliko se neka od naših očekivanja ispostave kao iluzije.

Odgoj oslobođen pritiska religijskog učenja možda neće promijeniti mnogo u psihološkoj biti čovjeka, naš bog Aoyoq možda nije toliko svemoćan i može ispuniti tek mali dio onoga što su njegovi prethodnici obećali. Moramo li to uvidjeti, hrabro ćemo se prepustiti toj činjenici. No interes za svijet i život

ipak nećemo zbog toga izgubiti jer na jednom mjestu imamo sigurno uporište koje Vama nedostaje. Vjerujemo u to da je znanstveni rad u stanju saznati nešto o stvarnosti svijeta čime možemo uvećati našu moć i u skladu s čime možemo urediti naš život. Ako je ta vjera iluzija onda smo u istoj situaciji kao i Vi, ali znanost nam je svojim mnogobrojnim i važnim uspjesima dokazala da nije nikakva iluzija. Ona ima mnogo otvorenih i još više zakrabuljenih neprijatelja među onima koji joj ne mogu oprostiti što je obesnažila religijsku vjeru i što prijeti da će je oboriti. Predbacuje joj se da nas je odveć malo naučila i neusporedivo više toga ostavila u tami. Ali pritom se zaboravlja koliko je ona mlada, kako su tegobni bili njeni počeci i kako je neznatno razdoblje otkako je ljudski intelekt ojačao za njene zadatke. Ne varamo li se svi u tome što naše sudove zasnivamo na prekratkim vremenskim razdobljima? Trebali bismo kao primjer uzeti geologe. Čovjek se žali na nepouzdanost znanosti govoreći da ona danas proglašava za zakon nešto u čemu slijedeća generacija spoznaje zabludu i što zamjenjuje novim zakonom jednako kratkoga vijeka. To je međuiim nepravedno i dijelom neistinito. Obrati u znanstvenom mišljenju predstavljaju razvoj i napredak, a ne prevrat. Zakon koji smo isprva držali bezuvjetno važećim pokazuje se kao poseban slučaj jedne obuhvatniie zakonomjernosti ili biva ograničen drugim zakonom koji smo tek kasnije upoznali; jednostavno približavanje istini biva zamijenje-no brižljivo prilagođenom spoznajom koja sa svoje strane iznova očekuje daljnje usavršavanje. Na različitim područjima još nije prevladana faza istraživanja u kojoj362se pokušava s pretpostavkama koje se uskoro moraju odbaciti kao nedostatne; na drugim pak postoji već jedna sigurna i gotovo nepromjenljiva jezgra spoznaje. Znanstveni se trud napokon pokušalo radikalno obezvrijediti shvaćanjem da on, u vezi s uvjetima naše vlastite] konstitucije, ne može pružiti ništa drugo osim subjektiv-i nih rezultata, dok mu zbiljska priroda stvari izvan nas ostaje nepristupačna. Pritom se prelazi preko nekih od-lučujućih momenata za shvaćanje znanstvenog rada; zaboravlja se da je naša konstitucija, tj. naš duševni apa-| rat razvijen upravo u nastojanju da spozna vanjski svw jet, dakle da jedan dio svrhovitosti mora biti ostvaren njegovoj strukturi; da je on sam sastavni dio onog svijeta koji treba istražiti i da on takva istraživanja veoma dobro dopušta; da je zadatak znanosti do kraja definiran, ukoliko je ograničimo na to da pokaže kako nam se, uslijed osobitosti naše konstitucije, svijet mora ukazati; da konačni rezultati znanosti nisu, upravo zbog načina njihovog postizanja, uvjetovani samo našom konsti-tucijom već i onime što je na tu konstituciju djelovalo; napokon, da je problem kakvoće svijeta, ukoliko se ne uzme u obzir naš opažajući duševni aparat, prazna apstrakcija bez praktičnog interesa.

Ne, naša znanost nije nikakva iluzija. Ali bi iluzija bila vjerovati da možemo negdje drugdje dobiti to što nam ona ne može pružiti.

363Zašto rat?(1933)Beč, rujna 1932.Dragi gospodine Einstein!

Kada sam čuo za Vaš namjeru da me pozovete na razmjenu mišljenja o jednoj temi kojoj poklanjate Vaše zanimanje i koja Vam se čini vrijedna zanimanja drugih, dr^ge volje sam pristao. Očekivao sam.daćete odabrati jedan problem na granici onoga što je znanju danas dostupno, problem

kojemu bi svaki od nas, kao fizičar i ka,o psiholog, mogao prokrčiti svoj posebni pristup tako da se dolazeći s različitih strana susretnemo na istome tlu. Međutim, iznenadili ste me pitanjem što da se učini kako bi se ljudi obranili zle kobi rata. Isprva sam se prepao pod dojmom moje — zamalo rekoh: naše — nekompetentnosti jer mi se učinilo da se radi o praktičnom zadatku koji pripada državnicima. No shvatih zatim da Vi ne postavljate pitanje kao prirodoslovac i fizičar već kao humanist koji je slijedio poticaje Društva naroda, slično kao što se polarni istraživač Fridtjof Nan- sen prihvatio pružanja pomoći izgladnjelim i protjeranim žrtvama svjetskoga rata. Sjetih se također da se od mene ne traži da pružim praktične prijedloge vćć samo da pokažem kako se problem sprečavanja rata može' razmotriti s psihološke strane.

Ali u Vašem pismu ste i o tome većinu rekli. Oduzeli ste mi, da tako kažem, vjetar iz jedara no ja rado slijedim brazdu Vašeg broda i zadovoljit ću se time da potvrdim sve što ste iznijeli proširujući to, naravno, u skla-367Vdu s najboljim znanjem — ili nagađanjem — koje posjedujem.

Vi započinjete odnosom prava i moći. To je zacijelo najbolje ishodište našem istraživanju. Smijem li riječ »moć« zamijeniti zvučnijom i tvrđom riječju »sila« Pravo i sila danas nam se ukazuje kao opreke. Lako je međutim pokazati da se jedno razvilo iz drugoga i vratimo li se iskonu i pogledamo kako se to dogodilo na početku, lako ćemo uočiti rješenje problema. Ipak, ispričavam se što ću u onome što slijedi pričati o opće poznatom i opće priznatom. Na to me prisiljava kontekst.

Sukobi interesa među ljudima načelno se rješavaju primjenom sile. Tako je u cijelom životinjskom carstvu iz kojega se čovjek ne bi trebao izuzimati; u ljudi, tome svakako još pridolaze i sukobi mišljenja koji sežu sve do najviših vrhunaca apstrakcije i čini se da zahtijevaju drugu tehniku razrješavanja. Ta komplikacija međutim dolazi tek kasnije. Ispočetka, u jednoj maloj ljudskoj hordi, veća snaga mišića odlučuje o tome što će kome pripasti i čija će volja biti ostvarena. Snaga mišića uskoro biva pojačana i zamijenjena uporabom oružja; pobjeđuje onaj tko ima bolje oružje ili se njime spretnije služi. Već s uvođenjem oružja duhovna nadmoć započinje preuzimati mjesto sirovoj snazi mišića; krajnji cilj borbe ostaje isti, drugu je stranu potrebno štetom koju trpi i sputavanjem njene snage prisiliti da napusti svoje zahtjeve i prestane se protiviti. To se najtemeljitije postiže kada se protivnik silom trajno odstranjuje, dakle ubija, U tome je dvostruka prednost: on se više nikad^ neće iznova protiviti i njegova će sudbina zastrašiti sve one koji bi inače slijedili njegov primjer. Ubijanje neprijatelja zadovoljava povrh toga i jednu nagonsku sklonost koju kasnije moramo spomenuti. Namjeri ubijanja može se suprotstaviti trezveni stav da je neprijatelja, ukoliko ga se zatrašenog ostavi u životu, moguće upotrijebiti za vršenje korisnih poslova. U tom se dakle slučaju sila zadovoljava time da ga podjarmi umjesto da ga ubije. Tu je početak obzirnosti prema neprijatelju ali pobjednik mo368

ra od sada računati s vrebajućom osvetoljubivo šću pobijeđenoga te tako žrtvuje jedan dio vlastite sigurnosti.

Ovo je dakle izvorno stanje, vladavina veće moći i sirove, ili intelektom potpomognute sile. Znamo da je taj režim tokom razvoja promijenjen; neki je put vodio od sile pravu, ali koji? Samo jedan jedini, kako mislim. Vodio je preko činjenice da se veća snaga pojedinca mogla izravnati udruživanjem

više slabih. »L'union fait la for- ce«. Sila je slomljena ujedinjenjem a moć onih koji su se ujedinili sada predstavlja pravo u opreci spram sile pojedinca. Vidimo da je pravo moć jedne zajednice. Još uvijek je to sila spremna da se okrene protiv svakog pojedinca koji joj se opire, djeluje istim sredstvima, slijedi iste svrhe; razlika je odista samo u tome da sila koja se nameće nije više sila pojedinca već sila zajednice. Ali da bi se ostvario ovaj prijelaz od sile k novome pravu, mora biti ispunjen jedan psihološki uvjet. Ujedinjenje više pojedinaca mora biti postojano i trajno. Ništa nije postignuto ako se stvara samo u svrhu pobjede nad premoćnim pojedincem i ako se raspada nakon što je on svladan. Sljedeći, koji bi sebe držao snažnijim, iznova bi težio vladavini silom i igra bi se beskonačno ponavljala. Zajednica se mora permanentno održavati, organizirati se, stvoriti propise koji sprečavaju prijeteće pobune, odrediti organe koji će bdjeti nad poštivanjem propisa — zakona — i omogućiti upotrebu sile u skladu sa zakonom. U priznavanju takve zajednice interesa stvaraju se među članovima ujedinjene grupe ljudi osjećajne veze, osjećaji zajedništva u kojima počiva njihova prava snaga-

Mislim da je time sve bitno već dano: prevladavanje sile prenošenjem moći na jednu veću cjelinu koju drže na okupu osjećajne veze njenih članova. Sve što slijedi ili je izvedeno iz toga ili ponavlja to isto. Odnosi su jednostavni sve dok se zaiednica sastoji samo iz određenog broja jednako snažnih individua. Zakoni tog udruženja određuju zatim u kojoj se mjeri pojedinac mora odreći osobne slobode da svoju snagu primjenjuje kao silu369

kako bi se omogućio siguran zajednički život. No takvo mirno stanje moguće je zamisliti samo teorijski dok se u zbiljnosti stvar komplicira činjenicom da zajednica od početka obuhvaća elemente nejednake moći, muškarce i žene, roditelje i djecu te uskoro, kao posljedicu rata i pokoravanje, pobjednike i pobijeđene koji se pretvaraju u gospodare i robove. Pravo zajednice postaje zatim izrazom nejednakih odnosa moći u njenoj sredini, zakoni bivaju sačinjeni od strane i u korist vladajućih a pot- činjenima se ostavlja malo prava. Otada nadalje postoje u zajednici dva izvora kako narušavanju prava, tako i njegovog usavršavanja. Prvo, pokušaji pojedinih vođa da se uzdignu iznad ograničenja koja važe za sve, dakle da od vladavine pravom posegnu natrag za vladavinom silom; drugo, stalna nastojanja potlačenih da stvore sebi više moći i da te promjene učvrste zakonom, dakle da, suprotno vođama, od nejednakog prava napreduju do prava jednakog za sve. Ta potonja kretanja postat će osobito važna ako unutar zajednice odista dođe do pomicanja odnosa moći, što se može dogoditi uslijed raznolikih historijskih činilaca. Pravo se onda može postepeno prilagoditi novim odnosima moći ili, kao što se češće događa, vladajuća klasa nije spremna uvažiti ove promjene i dolazi do pobune, građanskog rata, dakle do privremenog ukidanja prava i do novih odmjeravanja snaga, u skladu s čijim se ishodima uspostavlja novi pravni poredak. Postoji još jedan izvor promjene prava koji se ispoljava samo na miran način; to je kulturna preobrazba članova zajednice, ali ona pripada sklopu koji ćemo tek kasnije moći uzeti u obzir.

Vidimo dakle da se i unutar jedne zajednice ne može izbjeći nasilno rješavanje sukoba interesa. Ali nužnosti i zajedništvo koji proizlaze iz zajedničkog života na istome tlu povoljno djeluju na brzo okončanje takvih borbi i vjerojatnost mirnog rješenja pod tim uvjetima stalno raste. Jedan pogled u povijest čovječanstva pokazuje nam međutim neprekidan niz

sukoba između dviju ili više zajednica, između većih i manjih cjelina, gradova, po-370

krajina, plemena, naroda, carstava, koji se gotovo uvijek odlučuju odmjeravanjem snage u ratu. Ishod takvih ratova je ili pljačka ili potpuno pokoravanje, osvojenje jedne strane. Osvajačke ratove ne možemo na jednak način prosuđivati. Mnogi, kao oni Mongola i Turaka, donijeli su samo zlo dok su drugi, naprotiv, doprinijeli preobrazbi sile u pravo stvarajući veće cjeline unutar kojih je nestala mogućnost upotrebe sile a novi je pravni poredak izmirio sukobe. Tako su osvajanja Rimljana donijela zemljama Sredozemlja dragocjeni pax romana. Ekspanzionizam francuskih kraljeva stvorio je mirno sjedinjenju Francusku i donio joj procvat. Koliko god zvučalo paradoksalno mora se ipak priznati da rat baš i nije neprikladno sredstvo za postizanje žuđenog »vječnog mira« jer je u stanju stvoriti one velike cjeline unutar kojih jedna snažna centralna sila onemogućuje daljnje ratove. Ali on ipak nije rješenje jer rezultati osvajanja u pravilu nisu trajni; novostvorene cjeline iznova se raspadaju ponajviše uslijed nedostatne povezanosti nasilno sjedi-njenih dijelova. Osim toga osvajanja su do sada mogla stvoriti samo djelomična ujedinjenja, premda većeg opsega, čiji sukobi tek sada u pravom smislu zahtijevaju nasilno rješavanje. Tako kao posljedica svih tih ratničkih pothvata proizlazi samo to da je čovječanstvo mnogobrojne neprestane male ratove zamijenilo rijetkima, ali zato tim razornijima.Primijenimo li to na našu sadašnjost, ispostavlja se isti rezultat do kojeg ste Vi dospjeli kraćim putom. Rat je moguće na siguran način spriječiti samo ako se ljudi slože i uspostave jednu centralnu silu te prenesu na nju pravo da dosuđuje u sviin sukobima interesa. U ovome su očigledno sjedinjena ava zahtjeva: da se jedna takva nadređena instancija stvori i da joj se osigura potrebna moć. Samo jedno od toga ne bi koristilo. Sada se misli da je Društvo naroda jedna takva instancija, ali drugi uvjet nije ispunjen; Društvo naroda nema vlastite moći i može je dobiti samo tako da mu je ustupe članovi nove zajednice. No za to sada ima malo izgleda. Čovjek uopće371ne bi imao razumijevanja za instituciju Društva naroda kada ne bi znao da je pred nama pokušaj koji u povijesti čovječanstva nije često — možda još nikada u toj mjeri — poduziman. To je pokušaj da se autoritet — tj. prisilni utjecaj — koji inače počiva na posjedovanju moći očekuje od pozivanja na određene idejne stavove. Ćuli smo da jednu zajednicu drže na okupu dvije stvari: pritisak sile i osjećajne veze — poistovjećenja, kako ih tehnički nazivamo — članova. Izostane li jedan moment, možda bi onaj drugi mogao održati zajednicu. Što se ideja tiče one naravno imaju neko značenje samo onda kada izražavaju važne zajedničke elemente članova. Ali pitanje je koliko su one jake. Povijest uči da njihov učinak ovisi o činu u kojem se ostvaruju. Panhelenska ideja, na primjer, svijest da su Grci nešto bolje od okolnih barbara, koja je tako snažno došla do izražaja u amfikti- onijama, proročištima i svečanim igrama, bila je dovoljno snažna da ublaži običaj ratovanja među Grcima ali, što je razumljivo, ne i u stanju da spriječi ratne sporove između dijelova grčkog naroda, pa čak niti da spriječi jedan grad ili savez da se na štetu suparnika ne udruži s perzijskim neprijateljem. Jednako malo je i kršćanski osjećaj za zajednicu, koji je ipak bio dovoljno moćan, spriječio u doba renesanse male i velike kršćanske gradove da se u svojim međusobnim ratovima obraćaju za pomoć sultanu. U našem vremenu također nema nikakve ideje od koje bi čovjek mogao očekivati jedan takav

ujedinjujući autoritet. Čak je posve očito da nacionalni ideali koji danas vladaju narodima sile na suprotno djelovanje. Ima osoba koje proriču da će se tek s općim prodorom boljševičkog načina mišljenja moći ratovima stati na kraj ali danas smo od takvog cilja svakako još daleko i možda je to dostižno tek nakon užasnih građanskih ratova. Izgleda dakle da je pokušaj da se stvarna moć zamijeni moći ideja danas još uvijek osuđen na neuspjeh. Pogrešna je to računica kada čovjek ne uzima u obzir da je pravo izvorno bilo sirova sila i da se još danas ne može ostvariti bez podrške sile.372

Sada se mogu okrenuti tumačenju jedne Vaše druge misli. Vas čudi činjenica da je ljude tako lako oduševiti za rat i pretpostavljate da u njima nešto djeluje, neki nagon za mržnjom i uništavanjem koji takvom huškanju izlazi ususret. Moram se s Vama još jednom u potpunosti složiti. Vjerujemo da postoji jedan takav nagon i upravo smo posljednjih godina naš trud usmjerili proučavanju njegovih manifestacija. Dozvolite mi da Vam ovim po-vodom izložim jedan dio učenja o nagonima do kojeg smo u psihoanalizi došli nakon mnogih lutanja i kolebanja. Mi pretpostavljamo da u čovjeka postoje samo dvije vrste nagona: takvi koji teže održanju i ujedinjenju — zovemo ih erotski, posve u smislu Erosa iz Platonovog Simpoziona ili seksualni, sa svjesnim proširenjem popularnog pojma seksualnosti, — i oni drugi koji teže razaranju i ubijanju; njih smo sabrali pod imenom nagona za agresijom ili destruktivnog nagona. Uviđate da je to zapravo teorijski uzvišena ona znamenita opreka ljubavi i mržnje koja možda stoji u iskonskom odnosu s polarno- šću privlačenja i odbijanja koja igra ulogu u Vašem području. Dozvolite nam da se odveć žurno ne upuštamo u vrednovanje dobra i zla. Jedan od obaju nagona jednako je neophodan kao i drugi a iz njihovog zajedničkog i oprečnog djelovanja proizlaze pojave života. Sada se čini da nagon jedne vrste gotovo nikada ne nastupa izolirano i da je uvijek povezan s jednim određenim iznosom nagona druge vrste odnosno da je, kao što kažemo: legi- ran; udio tog drugog nagona modificira njegov cilj ili ga, u okolnostima koje dopuštaju postignuće tog cilja, tek čini mogućim. Tako je npr. nagon samoodržanja očito erotske prirode ali upravo on mora raspolagati agre- sivnošću hoće li ostvariti svoju namjeru. Tako je i nagonu ljubavi usmjerenom na objekte potreban jedan dodatak nagona za ovladavanjem ukoliko se želi dokopati svoga objekta. Poteškoća da svaki od tih nagona izoliramo u njihovim ispoljavanjima zacijelo nas je tako dugo sprečavala da ih spoznamo.

373

Želite li sa mnom krenuti korak dalje, čut ćete da se u ljudskom djelovanju dade otkriti još jedna komplikacija druge vrste. Veoma rijetko djelovanje je učinak jedne jedine nagonske pobude koja, po sebi i za sebe, već mora biti sastavljena iz erosa i destruktivnosti. U pravilu, da bi došlo do djelovanja, mora se susresti više, na jednak način izgrađenih motiva. To je već znao jedan od Vaših drugova po struci, prof. G. Ch. Lichtenberg koji je svojevremeno u Göttingenu podučavao naše klasike u fizici; možda je kao psiholog bio još važniji nego kao fizičar. On je otkrio ružu motiva rekavši: »Pobude na temelju kojih čovjek nešto čini moguće je poredati kao 32 vjetra i na sličan ih način imenovati, npr. kruh-kruh-sla- va ili slava-slava-kruh.« Pozovu li se dakle ljudi u rat, u njima cijeli niz motiva može odobravajuće odgovoriti; plemeniti i niski, takvi o kojima se glasno govori ali i oni

0 kojima se šuti. Nemamo razloga da ih sve otkrijemo. Među njima je zacijelo i želja za agresijom i destrukcijom; nabrojene grozote povijesti i svakodnevice potvrđuju njihovu egzistenciju i njihovu snagu. Spajanje tih de-struktivnih težnji s drugima, erotskim i idejnim, olakšava naravno njihovo zadovoljenje. Ponekad slušajući o strahotama povijesti imamo dojam da su idejni motivi poslužili destruktivnim strastima samo kao izgovor dok u drugim slučajevima, npr. u okrutnostima svete inkvizicije, mislimo da su idejni motivi istureni u svijest dok su im destruktivni pružili nesvjesno pojačanje. Moguće je1 jedno i drugo.

Bojim se da ne zloupotrebim Vaš interes koji svakako služi sprečavanju rata, a ne našim teorijama. Ipak, htio bih se još za trenutak zadržati na našem nagonu za destrukcijom čija neomiljenost nipošto ne drži korak s nje-govim značenjem. S nešto napora u spekulaciji dospjeli smo naime do shvaćanja da taj nagon djeluje unutar svakog živog bića i da je njegova težnja odvesti to živo biće u propast a život vratiti u stanje nežive materije. On je sa svom ozbilinošću zaslužio ime nagona smrti, dok erotski nagoni predstavljaju težnju za životom. Ako se374

nagon smrti upotrijebi pomoću posebnih organa prema vanjskom svijetu, protiv objekata, on postaje destruktivni nagon. Živo biće čuva tako reći svoj vlastiti život time da uništava tuđi. Ali jedan dio nagona smrti ostaje djelatan u unutrašnjosti živoga bića i mi smo pokušali veliki broj normalnih i patoloških fenomena izvesti iz tog pounutrenja destruktivnog nagona. Čak smo počinili i herezu objašnjavajući da je nastanak naše savjesti posljedica takvog okretanja agresije prema unutra. Uviđate da to nije baš tako bezazleno a kada se taj proces vrši u prevelikoj mjeri, onda on i izravno djeluje nezdravo; okrenu li se pak te nagonske sile destrukciji u vanjsko- me svijetu, onda to rasterećuje živo biće i mora djelovati ugodno. Ovo bi služilo biološkom opravdanju svih prljavih težnji protiv kojih se borimo. Mora se priznati da su one bliže prirodi nego naše protivljenje njima kojemu moramo naći još jedno objašnjenje. Možda imate utisak da su naše teorije neka vrsta mitologije, ne baš ugodne u ovom slučaju. Ali ne vodi li svaka prirodna zna-nost u neku vrstu mitologije? Je li kod Vas u fizici danas drukčije?

Iz onoga što smo prethodno rekli istaknut ćemo u korist našeg sljedećeg cilja tek toliko da nema izgleda htjeti dokinuti agresivne sklonosti ljudi. Kažu da u sretnim krajevima Zemlje, gdje priroda obilato nudi sve što čovjeku treba, postoje plemena čiji život protječe u blagosti i gdje su prisila i agresija nepoznati. Teško mogu povjerovati u to ali bih rado htio saznati više o tim sretnicima. I boljševici se nadaju da ljudsku agresivnost mogu odstraniti tako da zajamče zadovoljenje materijalnih potreba i općenito stvore jednakost među pripadnicima zajednice. To ja smatram iluzijom. Prethodno su se naj- brižljivije oboružali i svoje pristalice drže na okupu u najmanju ruku mržnjom prema svima koji im ne pripadaju. Uostalom, ne radi se o tome, kao što sami primjećujete, da se ljudska sklonost agresiji u potpunosti odstrani; možemo jedino pokušati skrenuti je toliko da svoj izraz ne mora nalaziti u ratu.

375Na temelju našeg mitološkog učenja o nagonima lako dolazimo do

formule za način kojim se neizravno može spriječiti rat. Ako je spremnost da se dragovoljno pođe u rat posljedica utjecaja nagona za destrukcijom, onda nije daleko od pameti da se protiv nje pozove u pomoć protivnik toga nagona, eros. Sve što stvara osjećajne veze među ljudima mora se protiviti

ratu. Te veze mogu biti dvojake vrste. Prvo, odnosi kao što su oni prema ne-kom ljubavnom objektu, pa i kada njihovi ciljevi nisu seksualni. Psihoanaliza ne treba da se stidi kada ovdje govori o ljubavi jer religija kaže isto: »Voli bližnjega svoga kao samoga sebe.« Lako je međutim to zahtijevati, ali teško provesti. Druga vrsta osjećajne veze je ona koja se ispoljava kroz poistovjećenje. Sve što stvara važne elemente zajedništva među ljudima izaziva takve osjećaje povezanosti, poistovjećenja. Na njima dobrim dijelom počiva ustrojstvo ljudskoga društva.

Optužba koju ste izrekli o zloupotrebi autoriteta upućuje na jedan drugi način kojim se neizravno može suzbiti sklonost ratovanju. Činjenica da se ljudi dijele na vo- > đe i na one koji ih slijede pripada onom dijelu nejedna- j kosti među ljudima koja je urođena i koja se ne može odstraniti. Ovi potonji koji su ovisni o vođama predstavljaju golemu većinu i njima je potreban autoritet koji će odlučivati za njih i kojemu će se oni, najčešće bezuvjetno, pokoravati. Ovdje bi se moglo reći da je prijeko potrebno više brige nego do sada posvetiti odgoju jednog gornjeg sloja ljudi koji će misliti samostalno, biti neustrašivi i boriti se za istinu, ljudi kojima bi pripao zadatak da vode nesamostalne mase. Nije potrebno dokazivati da zloupotreba državne sile i zabrana mišljenja koju provodi crkva ne djeluju povoljno na takav odgoj. Idealno stanje ostvarilo bi se naravno u jednoj zajednici ljudi koji su svoj nagonski život potčinili diktaturi uma. Čak i kada bi se pritom morali odreći međusobnih osjećajnih veza, ništa ih drugo ne bi moglo tako potpuno i tako čvrsto ujediniti kao um. Ali to je najvjerojatnije tek jedna utopijska nada. Drugi putovi neizravnom izbjegavanju376

rata zacijelo su pristupačniji ali oni ne obećavaju nikakav skori uspjeh. Nerado pomišljamo na one mlinove koji melju tako sporo da bi čovjek mogao umrijeti od gladi prije nego dođe do brašna.

Sada vidite da se ne dobiva mnogo kada se u neodlož- ^ nim praktičkim zadacima potraži savjet od teoretičara \ koji su daleko od svijeta. Bolje je stoga nastojati da se 1 opasnost u svakom pojedinom slučaju dočeka sredstvima koja su upravo pri ruci. Htio bih međutim razmotriti jedno pitanje koje u Vašem pismu niste postavili i koje me naročito zanima. Zašto se toliko bunimo protiv rata, Vi i ja i tako mnogo drugih, zašto ga ne prihvatimo poput tolikih drugih bolnih nevolja života? On izgleda da je ipak u mjeri prirode, biološki posve opravdan i da se praktički teško može izbjeći. Neka Vas moje pitanje ne pre- nerazi. U svrhu istraživanja valjda se čovjek može poslužiti maskom nadmoćnosti kojom u zbilji ne raspolaže. Odgovor će glasiti: Zato što svaki čovjek ima pravo na svoj vlastiti život, zato što rat uništava taj nadom ispunjen život i dovodi pojedinog čovjeka u ponižavajuća stanja koja ga prisiljavaju da ne želeći ubija druge, zato što razara dragocjene materijalne vrijednosti koje su rezultat ljudskog rada, i još mnogo toga. Ali i zato jer u svom današnjem obliku više ne pruža priliku ispunjenju onog starog ideala junaštva, jer bi jedan budući rat, zbog usavršavanja razornih sredstava, značio potpuno uništenje jednog ili možda obaju protivnika. Sve je to istina i izgleda toliko neporecivo da se čovjek samo čudi kako to ljudi, jednim općim dogovorom, rat još uvijek nisu odbacili. Doduše, o nekim od ovih točaka može se i raspravljati. Pitanje je ne treba li zajednica imati pravo na život pojedinca; ne mogu se sve vrste ratova jednakom mjerom osudili; sve dok postoje države i nacije spremne na bezobzirno uništenje drugih, moraju se ovi drugi oboružati za rat. No htjeli bismo čim prije preći preko svega toga, jer to nije predmet rasprave na koju ste me pozvali. Ja ciljam na

nešto drugo; vjerujem da glavni razlog zbog kojeg se bunimo protiv rata leži u činjenici da mi ništa

377

drugo i ne možemo. Mi smo pacifisti jer to moramo biti iz organskih razloga. Onda nam je lako naše stavove opravdati argumentima.

Ovo se bez objašnjenja zacijelo neće razumjeti. Mislim na sljedeće: Od pamtivijeka čovječanstvo prolazi kroz proces kulturnoga razvoja. (Znam, drugi to radije zovu civilizacija.) Tom procesu zahvaljujemo ono najbolje što smo postali, ali i dobar dio onoga od čega patimo. Njegovi povodi i njegovi počeci ostaju u tami, njegov ishod je neizvjestan, ali su neke njegove značajke lako vidljive. Možda on vodi ukidanju ljudske vrste jer na više načina narušava seksualnu funkciju i već se danas nekultivirane rase i zaostali slojevi naroda množe daleko brže od onih visoko kulturnih. Možda taj proces možemo usporediti s domestikacijom izvjesnih životinjskih vrsta; bez sumnje, on donosi tjelesne promjene; još nismo povjerovali u predodžbu da je kulturni razvoj jedan takav organski proces. Psihičke promjene koje prate kulturni proces upad- liive su i nedvosmislene. One se sastoje u jednom napre- duiućem pomicanju nagonskih ciljeva i ograničavanju naconskih pobuda. Senzacije koje su našim precima stvarale ugodu danas su nam postale indiferentne ili čak nesnosne; organski razlozi leže i u temelju činjenice da su se nromiienili naši etički i estetički zahtjevi za idealom. Od psihičkih značajki kulture čini se da su najvažnije ove dviie: oiačanie intelekta koii započinje vladati nauonskim životom i pounutrenie sklonosti agresiji sa svim svojim korisnim i opasnim posljedicama. Psihički stavovi na koje nas prisiljava kulturni tiroces sada pro- turieče ratu na najoštriji način i stoga se mi moramo buniti protiv niega, jednostavno ga više ne podnosimo i ne radi se tu tek o pukoj intelektualnoj i afektivnoj odbojnosti, već je to u nas pacifista jedna konstitucionalna intolerantnost, jedna idiosinkrazija uvećana, da tako kažemo, do krajnjih granica. Čini se da u našem protivljenju estetička niskost rata nema manjeg udjela od svih njegovih strahota.378

Koliko moramo čekati dok i drugi ne postanu pacifisti? Nemoguće je to reći, ali možda nije nikakva utopijska nada očekivati da će utjecaj tih dvaju činilaca, kulturnog stava i opravdanog straha od učinka budućeg rata u do-gledno vrijeme stati na kraj svakom ratovanju. Kojim će se putovima ili obilaznicama to ostvariti, nismo za sada u stanju odgonetnuti. Dok se to ne dogodi, ipak možemo reći: Sve što pospješuje kulturni razvoj, također radi protiv rata.

Srdačno Vas pozdravljam i molim Vas da mi oprostite ako Vas je moje izlaganje razočaralo.VašSigm. FreudRJEČNIK VAŽNIJIH PSIHOANALITIČKIH POJMOVAAAutoerotizam.........AutoerotismusBBijeg u bolest........Flucht in die Krankheit)DDinamički..............DynamischDoživljaj zadovoljenja . . . Befriedigungserlebnis

EEdipov kompleks .... Ödipuskomplex Energija, slobodna— vezana.............Energie, freie — gebundeneEnergija zaposjedanja . . . BesetzungsenergieFFiksacija ............... FixierungFunkcionalni fenomen . . . Funktionales PhänomenGGrađa....................Materialv 381IIdealizacija..................IdealisierungIdealno Ja....................IdealichInstancija.....................InstanzInstinkt........................InstinktIntrojekcija..................IntrojektionIntroverzija..................IntroversionIskrivljenje...................EntstellungIspunjenje želje..........."WunscherfüllungIzbor objekta...............Objektwahl— prema tipu naslanjanja . — Anlehnungstypus der— narcistički — narzisstische Izbor neuroze iNeurosenwahlIzdanak nesvjesnog .... Abkömmling des UnbewusstenJJa.................................IchJa-ideal........................IchidealJa-libido — Objektni libido . . Ichlibido — ObjektlibidoJa-nagoni.....................IchtriebeJa-ugode — Ja-stvarnosti . . Lust-Ich — Real-IchKKompleks kastracije . . . KastrationskomplexKompleks oca..............VaterkomplexKonverzija....................KonversionLLatentni sadržaj...........Latenter InhaltLibido..........................LibidoMMazohizam..................MasochismusMetapsihologija...........MetapsychologieMisli sna (latentne) .... Traumgedanken (latente)382382NNačelo konstantnosti . . .KonstanzprinzipNačelo nirvane............NirwanaprinzipNačelo stvarnosti . . . . RealitätsprinzipNačelo ugode..............LustprinzipNad-Ja.........................Über-IchNagon.........................TriebNagon za agresijom .... AggressionstriebNagon za destrukcijom. . .DestruktionstriebNagon za ovladavanjem. . .Bemächtigungstrieb

Nagoni samoodržanja . . .SelbsterhaltungstriebeNagoni smrti...............TodestriebeNagoni života..............LebenstriebeNagonska pobuda .... TriebregungNarcizam, primarni, Narzissmus, primärer,sekundarni.................. sekundärerNaslanjanje.................AnlehnungNesvjesno...................Unbewusst, das UnbewussteNeuroza prijenosa .... ÜbertragungsneuroseNeuroza straha...........Angstneurose0 )Objekt.........................Objekt,Objektni odnos...........ObjektbeziehungObrambeni mehanizmi . . .AbwehrmechanismenObrana........................AbwehrOlakšanje....................BahnungOmaška......................FehlleistungOno.............................EsOpažanje-svijest..........WahmehmungkB e wuss t seinOralni stupanj (faza) . . .Orale Stufe (Phase)Otpor...........................WiderstandPParafrenija . -..............ParaphrenieParanoja......................ParanoiaParcijalni nagon...........PartialtriebPerverzija....................PerversionPoistovjećenje.............IdentifizierungPomicanje...................Verschiebung383OPoricanje.....................VerleugnungPotiskivanje................VerdrängungPounutrenje (Internalizacija) . Verinnerlichung (Internali-sierung)Povlačenje zaposjednuća . . Entziehung der BesetzungPrapotiskivanje...........UrverdrängungPražnjenje................ AbfuhrPredgenitalno.............PrägenitalPredsvjesno.................Vorbewusst, das VorbewusstePrepast.......................SchreckPrezaposjednuće .... UberbesetzungPrijenos.......................ÜbertragungPrimarni/Sekundarni proces . Primärvorgang, SekundärvorgangPrisila..........................ZwangPrisila ponavljanja .... WiederholungszwangPrisilna neuroza .... ZwangsneuroseProjekcija....................ProjektionPromjena Ja................Ich-VeränderungProvjera stvarnosti .... RealitätsprüfungProtuprijenos..............GegenübertragungProtuzaposjednuće .... GegenbesetzungPsihička preradba .... Psychische Verarbeitung

Psihoza.......................PsychoseRRad sna.......................Traumarbeit .Razdoblje latentnosti . . . Latenzperiode/LatenzzeitReakcijska tvorba .... ReaktionsbildungSSanjarenje..................TagtraumSeksualnost................SexualitätSpajanje/razdvajanje nagona . Triebmischung--TriebentmischungSpram cilja zapriječen . . . ZielgehemmtStrepnja......................AngstSukladno s Ja..............IchgerechtSukob, psihički............Konflikt, phychischerSuzbijanje...................UnterdrückimgSvjesnost—Svijest .... Bewusstheit — Bewusstsein384TTopika, topički............Topik, topischTrag sjećanja/Ostatak sjećanja Erinnerungsspur/ErinnerungsrestTvorba simptoma .... 'SymptombildungTumačenje..................DeutungUUskrata.......................VersagungUtjelovljenje (Inkorporacija) . Einverleibung (Inkorporation)Uzbuđenje..................ErregungVVeza...........................BindimgZZamjenska tvorba .... ErsatzbildungZaposjednuće.............BesetzungZastoj libida................LibidostauungZaštita od podražaja . . .ReizschutzZavist zbog penisa .... PenisneidZgušnjavanje . . . . . Verdichtung(BIBLIOGRAFIJAABRAHAM, K. (1908) »Die psychosexuellen Differenzen der Hysterie und der

Dementia praecox«, Zentbl. Nervenheilk., N.F. sv. 19, str. 521. (123)*(1912) »Ansätze zur psychoanalytischen Erforschung und Behandlung des manisch-depressiven Irreseins und verwandter Zustände«, Zentbl. Psychoanal., sv. 2 str. 302. (255)ADLER, A. (1910) »Der psychische Hermaphroditismus im Leben und in der Neurose«, Fortschr. Med.., sv. 28, str. 486. (60)BINSWANGER, O. L. (1896) Die Pathologie und Therapie der Neurasthenie,

Jena. (12)BREUER, J. und FREUD, S. (1895) Studien über Hysterie, Beč, (152)BR.UGEILLES, R. (1913) »L'essence du phénomène social: la suggestion«,

Rev. phil. sv. 75, str. 593. (213)DOFLEIN, F. (1919) Das Problem des Todes und der Unsterblichkeit bei den

Pflanzen und Tieren, Jena. (174)

EHRENFELS, C. von (1907) Sexualethik, Grenzfragen des Nerven- und Seelenlebens, izdao L. Löwenfeld, sv. 56, Wiesbaden (9-10)

EINSTEIN, A. (1933) und Freud, Warum Krieg?, Pariz. (367— —379)ERB, W. (1893) Über die wachsende Nervosität unserer Zeit, Heidelberg. (11

—12)FECHNER, G. T. (1873) Einige Ideen zur Schöpfungs- und Ent-

wicklungsgeschichte der Organismen, Leipzig. (137)* Brojevi u zagradi na kraju svake bibl. jedinice označuju stranicu ove knjige na kojoj se dotično djelo spominje odnosno citira.387)FEDERN, P. (1913) »Beiträge zur Analyse des Sadismus und Masochismus, I:

Die Quellen des männlichen Sadismus«, Int. Z. ärztl. Psychoanal., sv. 1, str. 29. (86) (1919) Die vaterlose Gesellschaft, Beč. (222)

FERENCZI, S. (1909) »Introjektion und Übertragung«, Jb. psychoanal. psychopath. Forsch., sv. 1, str. 422. (250) (1913 a) »Entwicklungsstufen des Wirklichkeitssinnes«, Int. ärztl. Psychoanal, sv. 1, str. 124. (45, 169) (1913 b) Referat über C. G. Jung, Wandlungen und Symbole der Libido (Leipzig und Wien, 1912), Int. Z. ärztl Psychoanal., sv. 1, str. 391. (49)

i drugi (1919) Zur Psychoanalyse der Kriegsneurosen, Leipzig und Wien. Internationale Psychoanalytische Bibliothek, br. 1. (139)FREUD, S. (1900) Tumačenje snova, Odabrana déla, sv. 6, 7, Novi Sad, 1981.

(34, 116, 129, 162)(1905) »Bruchstück einer Hysterie-Analyse«, G. W., sv. 5, str. 163; Studienausgabe, sv. 6, str. 83. (229)(1905) Tri rasprave o seksualnoj teoriji, Odabrana déla, sv. 4, Novi Sad 1981. (16, 161, 181, 182, 205, 229, 235, 260)(1911) »Psychoanalytische Bemerkungen über einen autobiographisch beschriebenen Fall von Paranoia (Dementia paranoides)«, G. W., sv. 8, str. 240; Studienausgabe, sv. 7. (44)(1912) »Über neurotische Erkrankungstypen«, G. W., sv. 8, str. 322; Studienausgabe, sv. 6, str. 215. (53)(1912) »Über die allgemeinste Erniedrigung des Liebeslebens«, G. W., sv. 8, str. 78; Studienausgabe, sv, 5, str. 197. (235, 263) (1912—13) Totem i tabu, Odabrana dela, sv. 4, Novi Sad 1981. (202, 205, 234, 245, 249, 253, 265, 291, 332, 333) (1914) »Weitere Ratschläge zur Technik der Psychoanalyse: Erinnern, Wiederholen und Durcharbeiten«, G. W., sv. 10, str. 126; Studienausgabe, Ergänzungsband, str. 205. (146) (1916—17) Uvod u psihoanalizu, Odabrana dela, sv. 2, Novi Sad 1981. (221, 242)(1917) »Eine Kindheitserinnerung aus Dichtung und Wahrheit«, G. W., sv. 12, str. 15; Studienausgabe, sv. 10, str. 255. (144) (1917) »Metapsychologische Ergänzung zur Traumlehre«, G. W., sv. 10, str. 412; Studienausgabe, sv. 3, str. 175. (238) (1917) »Trauer und Melancholie«, G. W., sv. 10, str. 428; Stu-dienausgabe, sv. 3, str. 193. (232, 253, 284) (1919) Einleitung zu Zur Psychoanalyse der Kriegsneurosen, Beč, G. W., sv. 12, str. 321. (160)(1919) »Das Unheimliche«, G. H., sv. 12, str. 229; Studienausgabe, sv. 4, str. 241. (248)388(1922) »Über einige neurotische Mechanismen bei Eifersucht, Paranoia und Homosexualität«, G. W., sv. 13, str. 195; Studienausgabe, sv. 7, str. 217. (292)(1924) »Das ökonomische Problem des Masochismus«, G. W., sv. 13, str. 371; Studienausgabe, sv. 3, str. 339. (82)

GOETTE, A. (1883) Über den Ursprung des Todes, Hamburg. (174)GRODDECK, G. (1923) Das Buch vom Es, Beč. (280)HARTMANN, M. (1906) Tod und Fortpflanzung, München. (174)JANET, PIERRE (1909) Les névroses, Pariz. (33)JEKELS, L. (1913) »Einige Bemerkungen zur Trieblehre«, Int. Z. ärztl.

Psychoanal, sv. 1, str. 439. (86)JUNG, C. G. (1909) »Die Bedeutung des Vaters für das Schicksal des

Einzelnen«, Jb. psychoanalyt. psychopath. Forsch., sv. 1, str. 155. (150)(1911—12) Wandlungen und Symbole der Libido, Leipzig und Beč, 1912. (49—50)(1913) »Versuch einer Darstellung der psychoanalytischen Theorie«, Jb. psychoanalyt. psychopath. Forsch., sv. 5, str. 307. (49—50)KELSEN, H. (1922) »Der Begriff des Staates und die Sozialpsychologie«,

Imago, sv. 8, str. 97. (212)KRAFT-EBING, R. von (1895) Nervosität und neurasthenische Zustände, Beč.

(12—13)KRAŠKOVIĆ, B. (1915) Die Psychologie der Kollektivitäten, Vukovar. (prijevod

na njemački: Siegmund von Posavec) (207)LE BON, G. (1895) Psychologie des Foules, Pariz. (197)LIPSCHÜTZ, A. (1914) Warum wir sterben, Stuttgart. (174)McDOUGALL, W. (1920) The Group Mind, Cambridge. (208)MARCINOWSKI, J. (1918) »Erotische Quellen der Minderwertigkeitsgefühle«,

Z. Sexwiss. Bonn, sv. 4, str. 313. (148)MARKUSZEWICZ, R. (1920) »Beitrag zum autistischen Denken bei Kindern«,

Int. Z. Psychoanal, sv. 6, str. 248. (232)MOEBIUS, P. J. (1903) Über den physiologischen Schwachsinn des Weibes, (5.

izd.) Halle. (25)MOEDE, W. (1915) »Die Massen- und Sozialpsychologie im kritischen

Überblick«, Z. pädag. Psychol, sv. 16, str. 385. (207)NACHMANSOHN, M. (1915) »Freuds Libidotheorie, verglichen mit der

Eroslehre Piatos«, Int. Z. ärztl. Psychoanal. sv. 3, str. 65. (216)NÄCKE, P. (1899) »Kritisches zum Kapitel der normalen und pathologischen

Sexualität«, Ar ch. Psychiat. Nervenkrankh., sv. 32, str. 356. (43)389PFEIFER, S. (1919) »Äusserungen infantil-erotischer Triebe im

Spiele«, Imago, sv. 5, str. 243. (141) PFISTER, 0. (1921) »Plato als Vorläufer der Psychoanalyse«, Int. Z. ärztl. Psychoanal., sv. 7, str. 264. (216)RANK, 0. (1907) Der Künstler, Ansätze zu einer Sexualpsychologie, Leipzig i

Beč. (39)(1910) »Schopenhauer über den Wahnsinn«, Zentbl. Psychoanal., sv. 1, str. 69. (33)(1911) »Ein Beitrag zum Narzissismus«, Jb. psychoanalyt. psychopath. Forsch., sv. 3, str. 401. (43)(1922) »Die Don Juan-Gestalt«, Imago, sv. 8, str. 142; kao knjiga: Beč, 1924. (257)SACHS, H. (1920) »Gemeinsame Tagträume« Int. Z. ärztl. Psychoanal, sv. 6,

str.-395. (259)SCHOPENHAUER, A. (1851) Ȇber die anscheinende Absichtlichkeit im

Schicksale des Einzelnen«, Parerga und Paralipomena (IV), sv. 1, Leipzig. (177)

(1851) »Gleichnisse, Parabeln und Fabeln«, Parerga und Paralipomena, sv. 2, Leipzig. (224)

SIMMEL, E. (1918) Kriegsneurosen und »psychisches Trauma«, München. (219)

SMITH, W. ROBERTSON (1918) Kinship and Marriage, London. (234)SPIELREIN, S. (1912) »Die Destruktion als Ursache des Werdens«, Jb.

psychoanalyt. psychopath. Forsch., sv. 3, str. 465. (182)STÄRCKE, A. (1914) Uvod nizozemskom prijevodu Freudova »Kulturnog

seksualnog morala i moderne nervoznosti«. Leyden. (182)TARDE, G. (1890) Les lois de l'imitation, Pariz. (213)TROTTER, W. (1916) Instincts of the Herd in Peace and War, London. (212,

241—242)VAIHINGER, H. (1922) Die Philosophie des Als Ob, (7, i 8. izd.) Berlin. (338)WEISMANN, A. (1882) Über die Dauer des Lebens, Jena. (172—173) (1854)

Über Leben und Tod, Jena. (173—174) (1892) Das Keimplasma, Jena. (173)

ZIEGLER, K. (1913) »Menschen- und Weltwerden«, Neue Jb. klass. Altert., sv. 31, str. 529. (185)

KAZALO IMENA I POJMOVAAdler, Alfred 60, 66, 78 afektivni iznos 108 afektivnost 108, prim.— mehanizam porasta u masi 210— porast u masi 208, 212, 220 afekt(i) 107— nesvjesni 108 agresija 80, 181 agresivnost 308aktivnost-pasivnost 83—84, 87, 88 altruizam 226ambivalentnost 85, 92, 225, 288, 295amfimiksija 175, 183 analiza 274 anatomija mozga 152 anatomija 105 anestezija ženska 27 animizam— primitivni 102 anorgansko— povratak u 166 apstinencija seksualna 20, 22,25—26 247 arhajska baština 200, prim., 250 arhajsko nasljeđe 85 Aristofan (Simpozion, Platon) 184Aristotel 339 Asirci 222autistički duševni akti 195 autoerotizam 16, 37 autoritet 210, 250— roditelja 233bajka 258Bečko psihoanalitičko društvo 127Bernheim, Hippolyte 214, 251, prim.besmrtnost 167—168 183 bespomoćnost 332—333 bezvremenost 116 Biblija 205 prim. biologija 79, 169, 172, 187 biseksualnost, konstitucionalna 286Bleuler, Eugen 85, 123, 126, 195 bog 242, 247, 332, 350—351 bogovi 259, 328 bol 282bratstvo totemsko 257 Breuer, Josef 404, 116, 117, 154,

158, 162 Busch, Wilhelm 51Calkins, G. J. 175 celibat 264centralni živčani sistem 153 cenzor snova 64 cenzorska instancija 63 cenzura 104, 116, 120, 121, 203

prim. Cezar 219 cilj života 166Clorinda (Oslobođeni Jeruzalem, Tasso) 150crkva 217, 218, 244, 256-257 — katolička 264391čovječuljak u mozgu 282, 302 prim.ćudorednost 292— mase 204, 207— pojedinca 207

Darwin, Charles 183, 245Dayton, proces 347dementia praecox 44, 50, 55, 123,130, 161 deseksualizacija 285, 299 Deussen, Paul 185 prim. diktatura uma 376 dinamičko gledište 111 dinamika, duševna 271 dječja igra 141—145, 162 djelovanje 36 double conscience 102 Društvo naroda 367, 371 dubinska psihologija 104, 187,198, 275 duša— mase 204, 207, 217, 221, 240, 251— rase 200 prim. duševni akti— latentni 100, 103— svjesni 99 duševni aparat— odnos prema anatomiji 105 duševni procesi— potisnuti 103 đvovremeni početak seksualnogživota 289Edipov kompleks 146, 228, 231,260, 287—289 egoizam 226egzogamija, totemistička 263 Ehrlich, Paul 80 Einstein, Albert 367 ekonomsko gledište 111, 135 ekshibicionizam 81, 84 embriologija 153, 164 energija zaposjednuća 157, 306— slobodna 154 erogene zone 52 erogenost 52eros 170, 178, 179, 181, 188 prim.,216, 217, 294, 299, 300, 312, 373 erotika 216fantazija 205 prim. fantazijske tvorbe 119 fantazijski život 205 fantaziranje 36 fascinacija 237 Faust, (Goethe) 170 Fechner, Gustav Theodor 136, 300Ferenczi, Sändor 51, 89, 141, 237 fikcije 338 prim. fiksacija 78, 104, 140

— libida na ženu 247 filogeneza 292 fiziologija 200Fliess, Wilhelm 172 fobija 113, 170 fobija pred životinjama 112 Foucault, J. B. L. 335 funkcija razmnožavanja 80 funkcionalni fenomen 64.genitalna organizacija 205 prim. genitalni primat 181 glad 178gomila psihološka 198gomila 208, 223Gomperz, Heinrich 185 prim.halucinacija 277 Hebbel, Friedrich 222 Heine, Heinrich 54 Hering, Ewald 177 hipnoza 100, 205, 237—239, 248, 249, 250-251, 265-

— i tvorba masa 238 hipohondrija 52, 140 histerija straha 112, 113, 123 histerija 140histeričar 127 Holoferno 222 homoseksualci/invertiti 17 homoseksualnost

— geneza 231—232 horda 245ideal 61, 228

— kulturni 322—323— seksualni 68 idealizacija 61—62, 236 ideja sumanuta 340 iluzija 324,

339, 340 imago 260392impotencija 65 incest 320individualna psihologija 195—196,246, 247 individuum 80, 197, 293— u masi 199 indukcija/zaraza 221 infekcija psihička 230 instinkt stada 241, 243 integracija ličnosti 205 prim. inteligencija— kolektivno zaprečenje u masi 210introjekcija 231, 232, 237 introverzija 44, 54, 123, 179 iskustvo 101 izbor neuroze 39 izbor objekta

— i Ja-ideal 236— narcistički 56, 68— odnos prema poistovjećenju 229-230— prema tipu naslanjanja 56— razlika između muškarca i žene 56— seksualni 229izdanci nesvjesnog 119, 121, 122Ja 88, 122, 138, 147, 178, 232, 273- —274, 308-310— i Nad-Ja 310-312— i Ono 309—310— idealno 61— narušavanje 227— odnos prema Onome 281— odnos prema seksualnosti 80— osiromašenje 68— pokušaj bijega 130— promjena 285, 289— razvoj 67— zbiljsko 61Ja-ideal 61, 67, 233, 236, 251, 252, 286— i homoseksualni libido 69— i Ono 290— i sublimacija 62— odvajanje od Ja 252—254— tvorba 62, 291 Ja-nagoni 37 Ja-stvarnosti 38, 89 Ja-ugode 38, 89 Jehova 249 Jeruzalem 222jezik organa/hipohondrije 125— —126 jezik 241Josip Arimatejski 222 Judita 222 junak 258Jung, C. G. 44, 49-50, 126, 180kanibal 228-229 kanibalizam 284 prim. 320, 321 Kant, Immanuel 102, 155 karakter 284kategorički imperativ 289 Kaulbach, Wilhelm von 293 klanovska zajednica 233 prim. klična stanica 167, 171—172 koitus 26Kolumbo, Christoph 339 kompleks kastracije 59, 60, 127 kompleks oca 332—333 konverzivna histerija 114, 123 kopulacija 175, 177, 184 Kraeplin, Emil 44, 123 Kraus, Karl 26 Krist 214 prim. 218, 219, 222,256-257 Kristofor 214 prim. kultura 316—319, 378—379— evropska 358— i suzbijanje nagona 14—15latentna stanja 99 latentni procesi 101—102 latentno 271—272 latentnost 98libido 48, 111, 112, 178, 179, 188 prim. 215, 226, 241— homoseksualni u tvorbi Ja- -ideala 63— Ja- 47— narcistički 179, 181, 188 prim. 236— objektni 47— pretvaranje objektnog u narcistički 285— smetnje u razdiobi 161( — zadovoljenje na objektima 67— zastoj 53 Lichtenberg, Georg Christoph374liječenje posredstvom ljubavi 68 Lipschiitz, A. 182393

ljubav 87, 88, 178, 215—216, 226, 234, 257, 296— homoseksualna 264— kao kulturni faktor 247— objektna 181— opća osjetilna 234— osjetilna 238— regresija na sadistički predstupanj 92— spolna 215, 226, 262 ljubomora 243, 247 Loeb, Jacques 175 logos 361—362Low, Barbara 183 ludilo veličine 44, 45, 54—55magnetizam životinjski 248 Makame Haririja 191 mana 248—249 manija 254 masa 197, 202— formula libidne konstitucije 239— i prahorda 246— ideal 251— libidna struktura 252— neorganizirana 210—211— organizacija 208, 211—212— tvorba 209, 226, 246, 248, 250, 265— umjetna 217masovna psihologija 68, 196, 213,220, 224, 246, 247 masturbacija 26 Maupas, E. 175 mazohizam 81, 182 mazohizam-sadizam 82—83 Mefistofeles (Faust, Goethe) 170 mehanizam prapotiskivanja 111 melankolija 140, 161, 232, 254, 304—305— psihogena 255— spontana 255—256 metapsihološki prikaz 111, 117,135militarizam pruski 219 mišljenje proces 36 mišljenje 129, 276, 299— vizualno 277— zaprečenje u masi 213 mit 259Moira 328 Mojsije 249Molière, Jean Baptiste 261moral 291morfologija masa 217 motilnost 109 mržnja 89, 91—92, 296 mržnja-ljubav ambivalentnost 181Multatuli (E. D. Dekker) 361prim. muški protest 60 muško-žensko 88načelo konstantnosti 137, 300 načelo nirvane 183 načelo stvarnosti 35, 118, 138, 139 načelo ugode 34, 76, 88 prim. 135, 137-139, 143, 145, 151, 162, 183, 188—189, 296— u službi nagona smrti 190 Nad-Ja 283, 289, 306, 321— odvajanje od Ja 290 nagoni(i)— cilj 77 nagonska potreba 75nagon (i) 74, 75, 76, 77, 164, 166, 179, 180— autoerotski 86— izvor 78— Ja- 88 prim. 92, 168, 170—171, 180, 188 prim.— konzervativnost 164—165— kvalitete 78— objekt 77— organizma 161— podjela 79 '

— pritisak 77— sadistički 181— samoodržanja 138, 166— seksualni 80, 88 prim. 15— —16, 112, 138, 167, 168, 170— —171, 188

prim. 216; 294- smrti 171, 174, 177, 180, 181, 184, 188 prim. 190, 294, 307— socijalni 196— spajanje/razdvajanje 294—295— stada 241, 242— sudbine 81, 86, 93— za ovladavanjem 143— zapriječeni spram cilja 77, 234-235, 259, 261— života 171, 177, 180, 184, 188 prim. 190Nansen, Fridtjof Napoleon I 219394narcistički interesi 60 narcistički ožiljak 148 narcizam 43, 57, 85, 124, 180, 186, 225 prim. 225—226, 233, 236, 247, 253, 300— odnos prema autoerotizmu 46

— primarni 44, 56, 58— sekundarni 45, 285 prim. naslanjan je 55

natčovjek 247 negacija 116 nervoznost 10—13 Nestroy, Johann Nepomuk 222 nesvjesni procesi 116 nesvjesno 97, 103, 147, 200 prim. 271—272

— odnos prema potisnutom 275 nesvjesnost 103nesvjesno-sistem nsv 104, 108, 115, 116, 122

— sadržaj 123 neugoda 53, 136, 139, 156, 278 neurastenija 12, 13 neurotičari 18neuroza prijenosa 146, 179 neuroza 123, 265

— narcistička 130— prisilna 115

neuroza prijenosa 112, 123, 124— histerija straha, konverzivna histerija, prisilna neuroza 123Nietzsche, Friedrich 247, 280 nježnost 228objektna ljubav 39 obrambeni mehanizam 114 oceubojstvo 263 odgoj 38, 362 olakšanje 154 omaške 100 onanija 127, 128 Ono 280, 300

— kao jezgra Ja 200 prim. ontogeneza nagona stada 242—243 opažanje 102opažanje, unutrašnje 278 opažanje-svijest sistem o-sv 151,

156, 277 oplodnja 184 prim. oponašanje 213, 233 prim. oralna faza 228 oralni stadij 181osjećaj krivnje 254, 283, 291, 303 prim.— porast 306osjećaj manje vrijednosti 148 osjećaj sebstva 65, 67, 148 , 326— odnos prema erotici 66—67 osjećaj, socijalni 291osjećaj stida 262 osjećaji— nesvjesni 107 osjet 136osjeti, nesvjesni 279 oskudica 320Oslobođeni Jeruzalem (Tasso) 150 osobnost, mnogostruka 286 ostaci dana, predsvjesni 162 ostaci sjećanja 152, 277 osvještavanje 121 otac— kao ideal 228— prahorde 246, 257, 262 otpor 145-146, 147, 271, 274pamćenje 35, 118, 152panika 220, 221—222

panseksualizam 216parafreničari 44parafrenija 55paranoia persecutoria 297Pavao, apostol 216pažnja 35penis 128pervertiti 17perverzija 67, 181Platon 184, 185, prim. 216, 373podražaj 74podsvijest 102poistovjećenie 100, 227, 228—233, 237, 244, 252— s ocem 228, 229, 286 polarnost duševnog života 93 pomicanje 15, 112, 116, 117 postajanje svjesnim 120, 129, 152 potiskivanje 37, 61, 97, 106, 108,109, 110, 114, 130, 147, 170, 230, 234, 262, 271— pravo (naknadno) 110'— pra- 111 potisnuto 147, 253, 271, 280 pounutrenje 321 prahorda 245—248pravo 370pražnjenje 54, 108, 109, 117, 158, 188395— motoričko 36 precjenjivanje, seksualno 56, 62,235predodžba riječi predodžba 110, 117, 270—271— nesvjesna 106—108, 130— razlika svjesne i nesvjesne 128— riječi 128, 276— stvari 128— svjesna 106—107— zamjenska 112, 113 predsvjesno 147 predsvjesno — sistem psv 104,116, 117, 122, 272 prepast 140, 158, 159 preradba, psihička/unutrašnja 54 prestiž 206, 213prijenos 124, 146, 148, 150, 163, 249 primarni proces 116, 117, 126, 129, 162, 189prisila ponavljanja 146, 147, 148, 150, 151, 162, 163, 183, 186— organska 164 prisilna neuroza 123 projekcija 156 promatranje 187provjera stvarnosti 118, 205, 238 psihoanalitičko liječenje 122 psihoanaliza 79, 80, 101, 102, 145— -146, 178, 180, 216, 225, 269, 270, 290, 345, 376— razlika od psihologije svijesti 104psihologija 187, 260—261— suprotnost individualne i masovne 195psihoneuroza 14, 179 ,— narcistička 123 pubertet 123, 231, 235racionalizacija 112 Rank, Otto 258, 259, 299 rasplođivanje 173— spolno 175 rasplodnja 183 rat 367ratne neuroze 140, 141 razdoblje latentnosti 37 reakcijska tvorba 83, 115, 243 regresija 117, 182, 240, 245, 266 Reik, Theodor 352 Reitler, Rudolf 127religija 223, 291, 345-346

— i Edipov kompleks 351— kao općeljudska prisilna neuroza 351

religijska učenja 343 religijske predodžbe 330—331— psihološko značenje 334 religijski poučci 335—338 religioznost 341

Richter, Konrad 214 prim. Robespierre, Maximilien de 354 Rückert, Friedrich 191 ruska duševnost 346Sachs, Hans 203 Sadger, Isidor 43 sadističko-analna organizacija 92 sadizam 81, 181, 182, 295

— preobrazba u mazohizam 86 sadizam-mazohizam 82—83san 141, 203 prim. 205

— i prisila ponavljanja 160 sanjarenje 36savjest 62, 200, 210, 232, 236, 291 Schiller, Friedrich 202 prim. Schreber, Daniel Paul, predsjednik senata 44 prim. sebstvo 185 prim. seksualni moral 9—29

— kulturni 16 seksualnost 168, 178, 180, 184, 186 sekundarni proces 116, 129,162,

189Shaw, Bernard 38 prim. 263 shizofrenija'44, 123, 124, 126, 128,

129, 130 Sidis, Boris 242 Sighele, S. 207, 208 sila 368, 369 Silberer, H. 64 Simmel, Ernst 141 Simpozion (Platon) 184 skopofilija 81, 84, 85 smrt 166, 167, 172, 173, 174—177 snovi 100spekulacija 187, 188 prim. spol 184 spolnost 184 stado 241strah 140, 220, 242, 310-312

— neurotski 221 strepnja 140, 159396sublimacija 7, 15, 20, 61, 81, 169,261, 285, 359 sućut 83 suđenje 35sugestija 146, 147, 200, 204, 210,213, 214-215, 217, 250 sugestija, posthipnotička 100 sugestivnost 200—201, 213—214 sukladno s Ja 122 sukob 138, 266— između Ja i Ja-ideala 291— -292suzbijanje 108 Sveti Bonifacije 348 svijest o krivnji 69, 230, 241— prisilnoneurotička 205 svijest 35, 101, 120, 151, 153, 166,190, 275—276 svjesno 97— izjednačenje s duševnim 99 svjesnost 103, 120, 121 svjesno-sistem sv 104, 109, 153Tabes dorsalis 339 tabu 248, 257Tankred (Oslobođeni Jeruzalem,Tasso) 150 Tasso, Torquato 150 Tausk, Viktor 125, 126, 127 tendencija duševnog aparata 36 teorija libida 48, 49-50, 177, 178— -181, 241— dualistička 180— monistička 180 teorija šoka 159 teorija— odnos prema promatranju 119terapijska nepristupačnost 124 terapijska reakcija, negativna 303 terminologija 188 prim. tijelo-Ja 283topičko gledište 103, 111 topika, psihička 104—105 l totemizam 245 totemski klan 248 trag sjećanja 108, 152—153, 163— nesvjesni 106 tragovi sjećanja 118 trauma 157, 159traumatska neuroza 139, 140, 141, 159tvorba simptoma 230— histerička 229učenje o nagonima 186 učenje o neurozama 168 ugoda, organska 80 ugoda 136, 156, 189, 278 ugoda-neugoda 87, 90

— odnos 76 ukrštanje nagona 78 um 361—362 umjetnost 38, 324 unifikacija Ja 205 prim. uosjećanje 231, 233 prim. Upanišade 185 prim. uskrata 320 utjelovljenje 92, 228 uzbuđenje 152, 154, 161, 189 uzetost, hipnotička 239 uzor 228-229vagina 128 Varendock, J. 277 varka promatranosti 62 veza 229, 231— erotska 251— libidna 220-221, 224, 226

— osjećajna 221, 227, 230, 247 vezivanje 158, 162, 189 višestaničnost organizma 177 vitalna razlika 183vječno vraćanje istog 149 voajer 83vođa 206, 219, 224, 231, 244 vojska 217, 218—219, 244, 256Wallenstein 219 Woodruff, L. L. 174zabrana mišljenja 355 zabrana 320 zadovoljenje 75, 170 zahtjevi kulture 10 zaljubljenost 45—46, 56, 67, 227, 234-237, 265— i hipnoza 237—238— u razlici spram poistovjećenja 237397zamjensko zadovoljenje 68 zaposjednuće Ja 45 zaposjednuće 110, 124, 189, 234— objetno/tip naslanjan ja 228— pre- 121, 124, 128, 159, 161— protu- 111, 113, 114—115, 157— slobodno pokretljivo 162— slobodno/vezano 36— tragova sjećanja 108— vezano/toničko 162 zapreka lojalnosti 356 zapreka 212zaraza 200, 209, 213, 220 zaštita od podražaja 154, 155—156 Zeus (Simpozion, Platon) 185 zgušnjavanje 116, 117 znanost 73, 191, 363 — njemačka 219 zoon politikon 242živo-neživo 166 živčani sistem 75—76 žudnja za ovladavanjem 92

Gvozden Flego UZ FREUDOVE OSCILACIJEKada je prije osam i po desetljeća objavljeno Freudovo Tumačenje snova koje je, prema zamisli njenog autora, trebalo utemeljiti novu metodu kako rekonstruiran ja nesvjesnog kao glavne osobine psihe tako i na spoznaji o nesvjesnom izgrađene psihoterapijske tehnike, ta je knjiga izazvala neodo-bravanja, podsmjehe pa i zgražanja. Danas je psihoanaliza vrlo raširena i utkana u tkivo teorijskog razumijevanja mnoštva čovjekovih djelatnosti — npr. teorije i kritike književnosti, umjetnosti i kulture uopće, historije, etnologije, lingvistike, sociologije, antropologije, filozofije... Ta je ekspanzija — bilo posredno, bilo neposredno — potaknuta, naravuo, Freudovim djelom. Na hrvatskom ili srpskom jeziku objavljen je veći dio njegovih značajnih spisa među kojima, međutim, nedostaju neka kapitalna djela Što se gore spomenu-tim sadržajima bave neposredno ili pak ona koja s tim pitanjima na prvi pogled nemaju nikakve veze ali na koja se, zbog u njima iznesene koncepcije nagona, nesvjesnog a time i čovjeka, istraživači u navedenim područjima najčešće pozivaju. Namjera priređivača ovog izbora bila je da objavljivanjem ovdje sabranih spisa ukloni taj nelagodni nedostatak.

U ovome izboru objavljujemo Freudove na našem jeziku u knjigama još neobjavljene radove koji — na neposredan ili posredan način — izlažu^ psihoanalitičke koncepcije kulture i društva.

Ti r^pravi »'Kulturni' seksualni., moral i moderna nervoz- nost«, objavljenoj 1908.

,^rtlva načela psihičkog događanja« iz 1911. g. autor prikazuje načelo ugode i načelo stvarnosti kao osnovne principe po kojima se odvija psihički život; »Prilog uvođenju narcizma« (1914) mnogi smatraju prekretnicom u Freudovim399)koncepcijama a »Nagoni i njihove sudbine« (1915. g. — u kojima Freud razmatra pitanje nagona, »najvažnijeg i najmračnijeg elementa psihološkog istraživanja«) i »Nesvjesno« (također 1915. g. — gdje se Freud bavi svojim vjerojatno središnjim otkrićem) spadaju u tzv. metapsihološke spise u kojima se priprema osnova za nove psihoanalitičke koncepcije. S onu stranu načela ugode (1920) i Ja i Ono (1923) prikazuju nove Freudove pojmove nagona i ličnosti, na čemu se gradi teorija društva u Budućnosti jedne iluzije (1927). Masovna psihologija i analiza Ja (1921) bavi se značajnim utjecajem društvenih elemenata u formiranju psihe pojedinaca a »Zašto rat?« (1933) domišlja neke postavke iz kasnih Freudovih djela.* * *

Tokom svojih i Breuerovih iskustava na obradi danas već glasovitog slučaja histerije- Anne 0., Freud dolazi do nekoliko otkrića — u najmanju ruku postavljanja problema — koji trasiraju magistralu njegovih kasnijih istraživanja. Poučen također Charcotovim i Bernheimovim proučavanjima histerije, on konačno utvrđuje i nalazi da je ta bolest uzrokovana nekontroliranim djelovanjem nekog rariijeg"~đo|ađaja što ga histerični pacijent mTelsvie^^govim ponašanjem. Iz'Te 'bazične' situacije rađaju se ..četiri. ključna otkrića: (1T sadržaji tih traumatičnih događaja u velikom su Broju slučajeva seksualne prirode T~seTiSuatnost, pojmljena na osebujan način, postaje.temom; (2) u postupkuJij_ečenja Freuda ne zadovoljava.hip- noza zbog kratkotrajnosti njome postignutih rezultata pa trajnije terapeutske učinke Freud nastojTposfiĆl "sugestijom. Zbog mnoštva poteškoća on usEbro napušta d tu metodu te razvija osebujnu metodu slobodnih asocijacija kojom pacijent, izgovarajući sve što mu padne na pamet""gradi misao kojom, uz pomoć analizatora, u osnovi sam rekonstruira traumatično iskustvo; (3) prilikom pacijentovog rekoristruiranja, dakle osvještavanja inhibirajućih iskustava, njihovo traumat- sko djelovanje nestaje (što je Breuer nazivao katharzičkom metodom) pa će osvještavanje, ne samo u terapeutskom smi-slu, postati jedan od ključnih momenata Freudove misli. I konačno (4) traumatske doživljaje koji,...dakle," nisu dostupni pacijentovoj svijesti ali koji u psihičkim poremećajima, kao npr. histeriji, uvelike određuju njihovo ponašanje, Freud smješta u nesvjesno kao zasebnu regij'upsihe.400

U Tumačenju snova,1 djelu pisanom nakon objavljene auto- analize koja mu je pružila mnoštvo spoznaja o načinu funkcioniranja psihičkog aparata, Freud potvrđuje svoja ranija zapažanja o nesvjesnom kao zasebnom području psihe te o slobodnim ašocijadjama kao irietodi rekonstrukcije hesvjes-ppjTjgairjedoživljaja afilSe- rađenifi sadržajnim sažimanjima (kondienziranjima)7 premještanjima^^Sl^jima^Pr^ma'" Treudovim shvaćanjima on je usmjeren .na,, ispunjenje želja, što omogućava takva prerada stvarnih doživljaja što je on naziva »rad sna« koji se odvija po nekom nesvjesnom motivu — istom onom koji je u neposrednoj vezi s psihičkom nemogućnošću ispunjenja želja u budnom stanju ili pak nemogućnošću da se tih želja uopće prisjetimo. Kako je san ono područje psihičkog života u kojem iz manifestnih

sadržaja treba rekonstruirati latentne misli sna te istovremeno ono putem kojeg se na najplodonosniji način dolazi do (nekih) sadržaja nesvjesnoga,ijoga.

"Stjecanje znanja o nesvjesnom tim je značajnije što se^ Freud sve više uvjerava u njegov presudni značaj. U Psihopatologiji svakodnevnog života2 on omaške, propuste, nenamjerne postupke, odstupanja od nakanjene radnje ; tumači djelovanjem nesvjesnih motiva koji nadvladavaju svjesna određenja naših akata. Dapače, Freud opsežnije argumentira tezu da je pjtfhički život po sebi nesvjestan te da je svijest samo površina psihe odnosno"~đa"jejr^ samo onaj đio" sahle leda-šfo Viri iaaad. površine vode.

Značaj nasvjesnog potvrđuje se u Freudovim stalnim nai- laženjima na neprikrivene seksualne sadržaje ili pak na njihove simbole. Freud, dakle istr^jfc% s.eJtsWnosJL kfrp gai- češće^oti§kjivane sadržaje a kada je nalazi i. kpd_ male„djece. (Tri' rasprave ¿"seksualnoj teoriji*), zaključuje da ona nije samo biološko sredstvo za poticanje razmnožavanja već je, BsifeploSlri gledano, izvpr užitka a načelp ugpde jedno od..dva- osnovria načela psitiičkpgdpgađanja (»TfomuTacije o dva načela psihičkog događanja4«) po kojem funkcioniraju seksual-

1 S. Frojd, Tumačenje snova, I—II. Novi Sad, Matica Srpska, '1976.* S. Frofd, Psihopatologija svakodnevnog iivota. Novi Sad: Matica Srpska.

'1976.3 S. Frojd, Tri rasprave o seksualnoj teoriji. Novi Sad: Matica Srpska, 31976.• S. Freud, »Formulacije o dva načela psihičkog događanja« — v. ovaj

izbor.401

i Iz činjenice da je nagon, supsta^ij^psih^^ se odvija nesvjesno kao i iz uvida u ulogu nesvjesnoga u snu, u svakodnevnom »psihopatološkom« životu te u psihičkim poremećajima, Freud zaključuje o. kvantitativnoj-4-fealita- tivnoj premoći, nesvjesnog.« -životu .čovjeka.

Iz takvog viđenja psihe kao pretežno nesvjesne postavlja se pitanje o onoj dimenziji koja je do Freudovih otkrića vrijedila kao jedina — u najmanju ruku kao uvelike prevladavajuća — pitanje o svijesti, kako o njezinu porijeklu, tako i o njezinom odnosu prema nesvjesnome. No iz obzora Freu- dove rane koncepcije nagona i psihe nije bilo moguće pružiti zadovoljavajući odgovor na to pitanje. Do to/g će odgovora trebati pričekati sve do 1923, do objavljivanja Ja i Ono? Tada Freud prikazuje kako se Ja, kap nosilac ¿vijestijkoje se međutim ne smije poistovjećivati sa sviješću) razvijaj iz Onog (koje počiva na nagonima) "u susretu Onoga s vanjskim svijetom. Na taj način Ja odgovara prostornoj predodžbi jso- vršine psihe. Tokom svoje analize Freud zaključuje o potrebi diferencijacije u pojmu Ja. Jedan njegov dio on ponajprije naziva Ja-idealom da bi ga kasnije osamostalio u posebnu instancu nazvanu Nad-ja. Odavde možemo zaključivati o nekim strukturnim i sadržajnim komponentama svijesti te o odnosu između svjesnog i nesvjesnoga. Za takve je zaključke ključna već ranija Freudova konstatacija da je nesvjesno osnova i izvor psihičkog događanja iz koje se, u susretu ša vanjskim svijetom formira svijest kao kakva površina ili opna cjelokupne psihičke supstancije. No kao što odnos između Onog i Ja nije jednosmjeran i ireverzibilan već odnos uzajamne uvjetovanosti — promjene u jednoj instanci dovode nužno do promjena i u drugoj — međuzavisan je i odnos svijesti i nesvjesnoga. Proces nastanka svijesti iz nesvjesnoga, dakle osvještavanja

nesvjesnoga Freud smatra vrlo značajnim pa i središnjim zadatkom psihoanalitičkog djelovanja, o čemu će još biti govora.

Kada prikazuje svoj pojam seksualnosti, Freud — dijelom — iznosi i svoja shvaćanja nagona. Nagon je, prema Freudu,5 S. Freud, Ja i Ono — v. ovaj izbor.402»jedan od pojmova razgraničenja duševnog od tjelesnog«6, ali budući da ono što razgraničava, što stoji između ujedno i povezuje, nagon je zajednički dio psihičkog i somatskog. \Za [ Freudov pojam nagona značajno je njegovo razlikovanje i?- v među nagona (Trieb) i instinkta (Instinkt): instinkt sadrži definitivnu biološku programiranost ponašanja i karakteri- stičan je za životinje dok je nagon svojstven ljudima te u njegovoj tvorbi uz biološku, urođenu "komponentu sudjeluje, i iskustvena, stečena. Na formiranje nagona djeluju, dakfe, i životna iskustva, od kojih su od presudnog značaja najraniji seksualni doživljaji, nazvani edipovskom situacijom, od čijeg razrješenja uvelike ovisi formiranje ličnosti i daljnji tok funkcioniranja psihe. Freud stoga zaključuje o utjecaju okoline — prvenstveno obitelji — na formiranje nagonske komponente psihičkog aparata a time i psihe u cjelini. Taj presudni utjecaj obitelji u kasnijim će interpretacijama Freuda biti izjednačen s utjecajem društva?)

Tokom svog teorijskog stvaraiija Freud je razvio dvije koncepcije nagona kao i neke njihove podvarijante. Međutim, uprkos svim koncepcijskim razlikama, u njegovom pojmu nagona postoji jedna konstanta — to je đgalizam. U pxyoj i 'fazi' to su, kao što je već spomenuto, §eKplInTi ja-nagorit\ . Tim nagonskim parom Freud nije bio u starij^oFjasnitO^ nički otkrivene probleme narcizma, sadizma i mazohizma kao ni razne oblike tokom prvog svjetskog rata razvijene Jestiruktivnosti. Stoga on 1920 g.7 revidira vlastito učenje te pao dva osnovna nagona navodi'nagoh života, eros (koji teži | razvitku i stvaranju života8 te se velikim dljelom-poklapa s - karakteristikama ranijih seksualnih nagona) i nagon destruk-n Aktivnosti, nazivan i nagonom smrti (koji se manifestiraju kroz prisilu ponavljanja, tendenciju razaranja odnosno povratka na ranija anorganska stanjajljTi nagoni odnosno njihove raz- ličitoomjerne mješavine treba da pokriju sve aspekte psihičkog ispoljavanja živih organizama a nagon smrti, koji je plod spekulativne konstrukcije a ne empirijskih nalaza pobudio je mnoštvo rasprava, i to ne samo u psihoanalitičkim krugovima.

Premda začeta kao psihoterapijska tehnika, psihoanaliza ubrzo postaje opća teorija psihe te sve više prerasta u teoriju specifičnog, dubinskopsihološkog shvaćanja ponajprije umjetnosti i kulture a potom religije pa i društva u cjelini. U

6 S. Frojd, Tri rasprave o seksualnoj teoriji, navedeno izdanje, str. 44.7 U S onu stranu načela ugode — v. ovaj izbor.

» S. Freud, Abriss der Psychoanalyse. Frankfurt/Main: Fischer Verlag,403zbirci članaka pod zajedničkim naslovom Totem i tabu9 nailazimo na cjelovitu obradu psihoanalitičkjjatkrivenih temelja društva,, obradu u kojoj se prïk^jëj^ak_Çsyieka,iz 'prirodnog stanja'. prahorde odnosno ulazak- u ljudsko, ciraliži- rano, kulturno stanje;jgjg^lima ponašanja.[Naim^nakonTSto~su pobunjeni sinovi ubili i pojeirbcaT-samodršca koji je uzurpirao vlast nad ženkama, među ubojicama se javlja grižnja savjesti i oplakivanje a zatim i poštovanje ubijenog te, da bi se onemogućili slični događaji, dolazL^O-UVođenja^ zabrane incesta i

oceubojstva. U tim događajima Freud nalàzfnëkoliko novinâ Std/prénia njegovom sudu, tvore civilizaciju .koja se gradi na istovremenom nastanku zločina10 (oceubojstvo), uvođenja,., religije (totemizam, poštovanje predaka) i moralnih zakona (zabrana incesta, uvođenje pravila ponašanja) što zajedno tvori rudimente društva. Tako izgrađena civilizacija je od samog početka bazirana na zločinu i praćena osjećajem krivnje.

h?sihoanalitičko. viđenje društva detaljnije je razrađeno u kasnijim^Freudovim spisima (Masovna psihologija i analiza Ja,n Budućnost Jedne iluzije,12 Nelagodnost u kulturi? Moj- sije i monoteizamujlU njima ostaje aktualan u Totemu i tabuu spomenut trofgzni razvitak čovječanstva — totemizam odgovara fluidnom razdoblje religije kao predmetanog obožavanja analogno je ljudskoj mladosti a razdoblje znanosti i tehnike, gotovo cjelovitog čovjekovog poznavanja i razumijevanja" svijeta kao i čovjekove samosvijesti odgovara razvijenim i" aktualiziranim ljudskim potencijalima, zrelom dobu gpvje&ystya.._U svojim razmatranjima položaja čovjeka Freud se pretežno koncentrira na prijelaz iz druge^u-lrgću razvojnu fazu. ¡Ukratko, zajednički (kulturni, društveni) život obdaruje^ovjeKTnovim karakteristikama: on se sve više oslobađa života 'masa', podložnosti" raznim karizmama kao i raznovrsnim oblicima hi-jerarhijskih organizacija (crkva, vojska) kojima upravljaju vrhovni poglavari (Masovna psihologija i analiza Ja); znanost je čovjeku omogućila razumijevanje tajni svijeta nakon čega čovjek gradi drugačiji odnos prema svijetu a tehnika,

» S. Frojd, Totem i tabu. Novi Sad: Matica Srpska, >1976."> O mitskoj Freudovoj interpretaciji mita o oceubistvu i njenim po-

sljedicama, v. Paul Ricoeur, De l'interprétation. Paris: Edition du Seuil, 1965, naročito str. 207 i 237—240.

" S. Freud, Masovna psihologija i analiza Ja — v. ovaj izbor.12 S. Freud, Budućnost jedne iluzije — v. ovaj izbor.13 S. Frojd, Nelagodnost u kulturi, Novi Sad: Matica Srpska, 31976.14 S. Frojd, Mojsije i monoteizam. Beograd: Grafos.

404u simbiozi sa znanošću, omogućava mu gpsppdarenj.e_.pri- rodom i .pretvara ga u »boga s protezama« no samo gospoda- renje prirodom još mu ne podaruje sreću; (Budučnosfje'đne' iluzije); i konačno, Freud zaključuje dä je način 'funkcionfr ranja društva određen nagonskim karakteristikama čovie- ka15: da bi moglo opstati, društvo mora dvostruko ograničavati neposredno zadovoljenje nagonskih potreba — .nagone života i seksilalriošt ono m<^"0yžuflŽayatT.'da bi na foj, čin moglo akumulirati energiju koju će preusmjeriti na dru- štvene zadatke16; nagone smrti i destruktivnosti, mora oštro suzbijati jer je to elementarna pretpostavka uopće zajedničkog; opstanka! djelovanja stoga je, prèma Fretidovom sudu, svaka kultura bitno represivna (Nelagodnost u kulturi) a nagoni" i kultura direktno su ahtagonističniTj /Premda je u spisima u kojima neposredno razmatra odnos cövjeka i društva, nagonä i kulture Freud nedvosmislen u konstatacijama o njihovoj antagonističnosti^u njegovom se opusu nalaze i mjesta koja taj odnos prikazuju na drugačiji način. Put rekonstrukcije tog 'drugačijeg načina' ponešto je zaobilazan.

Društvo je, prema Freudovom mišljenju, čovjekov proiz- vod uzrokovan ili provociran strukturom njegovih nagona. Iz, naročito u Totëmu i tabuu ïNelagodmsûuYuïtu ri, prikazane podudarnosti čovjekove psihe i karakteristika društva trebao bi slijediti nešto drugačiji zaključak no što ga

izvlači Freud — naime sklad između čovjeka i društva,, pojedinačnog i općega. No umjesto očekivanog sklada Freud konstatira antagonizam'pa se postavlja pitanje nije li Freud u svojim izvodima nedosljedan ili ipak nalazi objašnjenje za spomenutu antagonističnost.

(Objašnjenje je relativno prosto: uzrok takvom stanju je sams^truktura nagona, njihova antagonističnbštiCppatago-

" Freudovim shvaćanjem kako ljudske zajednice ne mogu imati osobine drugačije od onih kojima su obdareni njihovi individualni članovi bavio se Roger Bastide u Sociologie et psychanalyse. Paris: P.U.F., II izdanje: 1972, naročito str. 32.

" Helmut Dahmer u svojoj knjizi Libido und Gesellschaft. Frankfurt/Main: Suhrkamp Verlag, 1973, komentira Freudovu tezu o radu kao odreknuću od nagona i uspoređuje je s tezom A. Smitha o radu kao žrtvi i Marxovim razmatranjima o prisilnoj prirodi rada (usp. str. 151 i dalje)." Kao što je F. Engels zamjerio Darwinu da je društvenu sadašnjost projicirao u prošlost čovječanstva, jednaki prigovor Freudu upućuje A. Lorenzer, »Die Sozialität der Natur und die Natürlichkeit des Sozialen. Zur Interpretation des psychoanalytischen Erfahrung jenseits von405nističnost nagona (seksualni nagon — ja nagoni, nagoni života — nagoni smrti) biološki je dana pa kada Freud karakteristike društva izvodi iz strukture čovjekove gsihe, on društvo tumači na biologističko-organicistički načini Taj socijalni biologizam kod Freuda nije tek neki do jamčili nategnuti interpretativni hir već je duboko ugrađen u Freudov pojmovni aparat, što je moguće ilustrirati mnoštvom primjera od kojih je možda najupečatljiviji njegovo određenje znanstvenog statusa psihoanalize. On je smatrao da njegovi izna- lasci o čovjeku kao pretežno nesvjesnom biću impliciraju bitno novi pojam čovjeka što, do kraja dovedeno, zahtijeva prestrukturiranje cjelokupnog corpusa znanosti. Iz perspektive novog pojma čovjeka mogu opstati samo dvije (grupe) znanosti: prirodne znanosti i psihologija, čista i primijenjena.'* Psihologija očito preuzima ulogu humanističko-društve- nih područja istraživanja i sve aspekte intersubjektiviteta tumači pomoću psihičkih osobina čovjeka, što ih je otkrila čista psihologija. Freudoya osnovna__pozicija u tumačenju društva, nazvana biologizmom, stoga zaslužuje novTUnnin — psiho-biologizam. "'""" *

Takvim tumačenjem, nisu riješena ni približno sva pitanja što slijede iz Freudovog viđenja odnosa između čovjeka i društva. Jedno moguće razrješenje naslućuje se u Freudovoj distinkciji nagona i instinkta, ü njegovoj tvrdnji da je nagon sukonstituiran utjecajem okoline, dakle društva,19 ali da je djelovanje okoline/društva na nagone ograničeno već i time što oni, u krajnjoj liniji, ostaju biološke činjenice. Te nas konstatacije ponovo upućuju na podrobnije razmatranje Freudovog viđenja čovjeka i društva.

Qdnos_,i?među_pojedinca i zajednice — točnije izraženo frojdovskim terminima: nagona i "kulture/društva_Freud razmatra u okviru znatno šire problematike odnosa nature i. kulture. Taj je odnos moguće sagledavati iz više rakursa — sa stajališta djelovanja kulture, na ljudsku,prirodu (na što je upravljena većina Freudovih spisa koji se bave kulturnom problematikom), uzajamnog djelovanja relata kao i.djelova-.Biologismus und Soziologismus. Ein Gespräch zwischen A. Lorenzer und B. Görlich« (u: Bernhard Görlich, Alfred Lorenzer, Alfred Schmidt, Der Stachel Freud. Frankfurt/Main: Suhrkamp Verlag, 1980, Str. 309).

" Usp. S. Frojd, Nova predavanja za uvođenje u psihoanalizu. Novi Sad: Matica Srpska, 51976, str. 291.

" 0 povezanosti prirodnog i socijalnog u Freudovom pojmu nagona govori A. Lorenzer (isto, str. 324) a o socijalizaciji kao procesu razračunavanja (Auseinandersetzung) s unutrašnjom prirodom u Uber den Gegenstand der Psychoanalyse oder: Sprache und Interaktion. Frankfurt/Main: Suhrkamp Verlag, »1973, str. 166.406nja prirodnoga u čovjeku na kulturu. Ovaj treći rakurs u Freuda je često impliciran ali relativno rijetko explicite obrađivan pa ćemo se najprije pozabaviti njime. Totem i tabu je jedno od rijetkih mjesta gdje Freud to čini:¡prikazom iz- ' laska čovjeka iz 'prirodnog stanja' prahorde i ulaska u ljud- sko, civilizirano, kulturno stanje on istovremeno ocrtava pretvaranje onog prirodnog u čovjeku u društveno, kulturno. Već spomenuta situacija monopola najsnažnijeg mužjaka nad ženkama uzrokovala je pobunu sinova, ubojstvo oca tiranina kao i odatle proizišle religijske, moralne, društvene kon- sekvence. Ta zbivanja Freud tumači pomoću seksualnih na- gona: želja za zadovoljenjem do tada zaprečavanih nagonskih potreba rađa pobunu a zbivanja nakon pobune rezultat su uvida u potrebu reguliranja seksualnih odnosa, što rezultira uvođenjem morala, religije. No u Totemu i tabuu veza između prirodnog (monopol nad ženkama, pobuna /seksualno/ ugnjetenih) i kulturnog (uvođenje religije, morala, društva) u grubim je crtama naznačena ali ne i izvedena. Isti je prob- \ lem razmatran i u Nelagodnosti u kulturi ali uz uvjerljiviju | argumentaciju.

U okviru svoje druge koncepcije nagona, iako na raznolikom materijalu i sofisticiranim, za nijanse bogatim stilom, Freud prikazuje relativno jednostavnu shemu čovjekovog opstanka: pc^biće. nedostatka čovjek,, da....................................................bi... roogao„opstati Ii _ preživjeti u borbi s prirodom, mora se udružiti s drugim - Ijudimar Air," đa bi t o udruženje bilo moguće neophodno je, kao što je već spomenuto, da (1) tjjJdsko_društvo energiju seksualnih nagona sa seksualnih ciljeva preusmjeri na društvene ciljeve — npr. na rad, te da (2) ograničava čovjekovu prirodno danu destruktivnost jer je ograničenje ljudskog razaralaštva osnovna pretpostavka zajedničkog opstanka ljudi: £bog ta dva razloga, a naročito "drugoga, ljudska zajednica jç reprešivri£^.

Freud je na taj način objasnio strukturu društva. Ali, Freud to čini sredstvima koja, izgleda, izmiču njegovoj kontroli. Izjednačavajući način funkcioniranja društva s načinom funkcioniranja pojedinaca te izvodeći represivnost društva iz ljudske prirodno dane agresivnosti, Freud stanje u društvu tumači pomoću čovjekovih prirodno danih karakteristika.20 No postupajući tako, Freud ne samo da objašnjava po- stojeće odnose u društvu; on ih, nalazeći im porijeklo u bio-

20 Freudovu pogrešku proglašavanja u osnovi građanske edipovske situacije prirodnom konstantom komentira A. Lorenzer. u: B. Gorlich i dr., Der stachel Freud, str. 318. r, :407loškim datostima čovjeka, i opravdava.21 Prema Freudovom je sudu ljudsko društvo nužno i neizbježno represivno.

U svojim praćenjima kako se iz nature razvija kultura, Freud ne može previdjeti drugosmjerni proces •— povratno djelovanje tako razvijene kulture na ljudsku prirodu. Tvorba nagona, u kojoj se stapaju utjecaj okoline (obitelji) i biološki dane karakteristike reprezentativni je primjer za spomenuto

povratno djelovanje. Ali Freudova misao ne zastaje na tom primjeru. Dapače, njegov je interes upravljen prvenstveno na specifični rezultat što ga donosi čovjekovo kulturno bivstvovanje. Pojednostavnjeno rečeno — psihoanaliza utvrđuje da je čovjek, po prirodi, biće nagona. On, međutim, razvija posebni oblik egzistencije, kulturu, u kojoj on razvija svoje istinski ljudske dimenzije, što znači da on kulturnim djelovanjem prekoračuje (u najmanju ruku: preinačava) neka od prirode dobivena svojstva. Suprotno prirodnodanoj nagonskosti proces (samo)osvještavanja kako pojedinaca, tako i čovječanstva, po Freudovom je sudu dostignuće kulture, pri čemu ubuduće znatnu pomoć treba pružiti psihoanaliza svojim metodama osvještavanja (=ukidanja) nesvjesnoga. Geslo »Wo Es war soll Ich werden« (u našem prijevodu: »Gde je bilo Ono neka bude Ja«),22 navedeno kao zadatak psi-hoanalize, moguće je shvatiti samo kao (psihoanalitičku) misiju kulture.

Freud je rijetko razmatrao funkciju svijesti a još rjeđe njen nastanak. U drugoj topici on svjesno smještava u Ja i uspoređuje je s percepcijom. Ja, opet, nastaje iz Onog, preinačenog u susretu sa stvarnošću. Na taj način svijest je u susretu sa stvarnošću preinačeno Ono, onä je rezultat procesa osvještavanja. A osvještavanje je proces u koji Freud gaji velike nade. Kao što u psihoterapiji ono ukida nesvjesno djelovanje traumatskog iskustva preraslog u simptom, u kulturnom životu ono vodi smanjivanju nesvjesnih, svijesti nepoznatih pa stoga i nekontrolirljivih procesa psihičkog aparata. Osvještavanje nesvjesnog s jedne je strane već rezultat a s druge još zadatak kulture: osvještavanjem nesvjesnoga postiže se (samo)preobrazba čovjeka. U osvještavanju Freud vidi mogućnost prevladavanja u njegovim ranim spi-sima često konstatirane kvalitativne i kvantitativne prevlas

21 Max Horkheimer je 1936. g. pisao kako Freudov »nagon za. razaranjem treba biti, poput srednjovjekovnog đavla, kriv za sve zlo«. V. »Egoizam i oslobodilački pokret« u. M. Horkheimer, Kritička teorija U. Zagreb: Stvarnost, str. 73.22 Na kraju XXXI predavanja u Novim predavanjima za uvođenje upsihoanalizu, navedeno izdanje, str. 171.408

ti nesvjesnog, mračnog, bezvremenog, alogičnog... širenjem Ja postiže se sužavanje Onog, nagonskog, čime tako osvješ- teni čovjek postaje svjesno, sebi prozirno, vremenski osre- đeno, kontrolirano, neantagonističko biće.

Tako preobražen čovjek više nije biće nesvjesnoga već biće svijesti, o kojemu Freud govori sve češće u kasnim spisima. U njima ima podosta mjesta na kojima je riječ o čovjeku kao biću logosa, intelekta, inteligencije, uma. Onašem (psihoanalitičkom) bogu LOGOSu, o prima tu intelgktaTod- nosno inteligencije kao jedinom sredstvu za ovladavanje nagonskim životom piše on u Statičnosti "jedne ¿?u"zt/eT~TTÎs¥a- zi otvaraju jedan explicite novi premda u nekim ranijim spisima implicirani rakurs psihoanalize koji biva potvrđen ali i zaoštren u Freudovom odgovora na Einstenovu anketu o ratu. Tvrdeći da je, prema njegovim otkrićima, potreba za ratom posljedica čovjekove opremljenosti nagonom destruktivnosti, Freud razmatra načine za njegovo sprečavanje te kaže: »Idealno stanje bi, naràvno, bilo takva zajednica ljudi koji su svoj nagonski život podredili diktaturi uma.«23

Ako ozbiljno shvatimo i dosljedno slijedimo tu Freudovu misao, uvidjet ćemo da se njome mijenja dotadašnja psihoanalitička slika čovjeka. Idealno stanje, a to znači smisao i svrha čovjekovog djelovanja je diktatura uma nad svim ostalim — neumskim, između ostalog i nagonskim — dijelovima psihe. Prevlast uma konačno dovodi do toga da čovjek postane samome sebi jasan i

shvatljiv. U tome pravcu djeluje i znanost koja pridonosi razuipijevanju vanjskoga svijeta a time i drastičnom smanjenju,'ako ne i ukidanju potrebe za ikîàkvim iluzijama.

Upravo iz tog rakursa otkrivamo krajnje značenje trostup- njevitog razvitka čovječanstva, kakav je zabilježen u Totemu i tabuu. S druge strane, ta trostupnjevita shema, povratno, baca novu svjetlost na značaj svijesti i uma. Kada govori o razvojnim stupnjevima ljudskih svjetonazora s kojima se poklapaju stadiji individualnog razvitka libida, on ističe treću, znanstvenu fazu koja odgovara zrelosti individua. To u najmanju ruku znači (a) da se psihoanalitički shvaćena zrelost čovječanstva u glavnim osobinama podudara sa psihoanalitički shvaćenom zrelošću pojedinca; (b) da je zrelost čovječanstva označena znanošću i predmetnošću; te (c) da je um, konstituens znanosti kao najvišeg stupnja čovječanstva, istovremeno i najviši stupanj razvitka pojedinca.

23 S. Freud, »Warum Krieg?« u Studienausgabe, Bd IX, Frankfurt/ /Main: Fischer Verlag, 1974, str. 284.409

No Freudovo poimanje razvoja čovječanstva, otkriva još neke značajne momente njegove misli. Freud ne spominje A. Comtea paralelno kojemu on zastupa tezu o trostupnjevitom razvoju čovječanstva koji završava u predmetnosti i znanosti (Freud) odnosno u pozitivnoj znanosti (Comte). Freudpvo povjerenje u znanje i znanosti kao sredstvima za ovladavanje prirodom, nepokolebljiva vjera u znanost kao sredstvo za rješavanje (gotovo) svih tajni svijeta, upućenost na znanje /svijest/um kao put uspostavljanja zrelog čovjeka razvijenih ljudskih potencijala potrebno je karakterizirati ne samo kao pozitivno, već i kao pozitivističko.24

Na taj način viđeno društvo kojim upravlja znanost kao najrazvijeniji oblik društvenog i uopće ljudskog odnošenja te čovjek kao biće čijim idealom smatra dosizanje ljudske spoznaje nesvjesnoga koje se razlaže mnom, ima bar dvije posljedice (a) Freud nalazi načina za prevladavanje čovjeka kao bića u kojemu kvantitativno i kvalitativno prevladava nesvjesno ali čime na drugi način eksplicira i svoje određenje čovjeka, i (b) novim određenjem čovjeka završava u ul- traracionalnoj — prema novijoj terminologiji: logocentrič- koj — perspektivi društva i čovjeka. Jer, sve moguće treba proumiti, pretvoriti u um, a ostatak treba umu podrediti.

Ova logocentristička i ultraracionalna Freudova vizija čovjeka nije, kao što je već rečeno, nešto Što je čovjeku prirodno dano i urođeno već nešto što je u njemu prisutno tek kao mogućnost, nešto što se može razviti jedino njegovim specifičnim načinom postojanja. Samoosvještavanje/samospoz- navanje25 o kojemu Freud govori (kao zahtjev'poznat već od samih početaka filozofskog mišljenja, premda postavljen iz drugačijeg kuta) pojmljivo je jedino kao djelo kulturnog kako čovjeka-pojedinća tako i čovječanstva. Samoosvješta- vanje/samospoznavanje je upravo onaj proces u kojem, je sasvim evidentno kako kultura polazi od nature kao svoje osnove ili pretpostavke ali je i svojim sredstvima a i samim ciljem prevladava. A to znači da je ljudsko (samo)osvješta- vanje kao (samo)preobražavanje eminentno čovjekovo djelo,

24 Svoje kritičke opaske o Freudu i psihoanalizi, koja je napustila prvotni radikalizam govori E. Fromm u višei navrata a opširno u npr. Psihoanalizi i religiji, u Krizi psihoanalize, u VetiSini i granicama Freudove misli (v. E, Fromm, Izabrana djela. Zagreb: Naprijed, 1984). O nekim dimenzijama

Freudovog pozitivizma v. Jacques Derrida, »Freud et la scène de l'écriture« u L'écriture et la différence, Paris: Editions du Seuil, 1967.

" O značenju samorefleksije za Freudovu analitičku spoznaju v. Jir- gen Habermas, Saznanje i interes. Beograd: Nolit, 1975, naročito str. 281.410proces pretvaranja prirodnih datosti (nesvjesnog) a po sebi nešto novo, drugo (svijest) pomoću vlastitog napora, proces njegovog samouspostavljanja kao rezultat njegove vlastite djelatnosti, a to znači povijesni čin koji, izrečen već spomenutom formulom »Wo Es war, soll Ich werden« stoji uz bok procesu a i zadaći što je Hegel izradio u Fenomenologiji duha.36

Freudovo, dakle, određenje zadatka psihoanalize sastoji se od pretvaranja nesvjesnog u svjesno, od samospoznaje (što S. Zweiga27 podsjeća na kozmogonijski motiv nastajanja kozmosa iz kaosa). Prema Freudovim riječima taj se proces širenja Ja zbiva na račun sužavanja Onog što znači ten- dencijsko ukidanje Onog i njegovo pretvaranje u Ja odnosno — drugačije govoreći — tendencijsko svođenje cijele psihe na svjesno. Freud, istina, upozorava da se proces osvještavanja nesvjesnoga zbiva tako da istovremeno dolazi do proširenja svijesti onim sadržajima koji se osvještavaju ili — laički govoreći — da se sadržaji nesvjesnog prenose u svjesno. Međutim, bilo bi potrebno; u svrhu razumijevanja Freudove namjere, neke njegove postavke dovesti do krajnjih konsekvenci. Osvještavanje nesvjesnog po definiciji znači ukidanje nesvjesnog kao nesvjesnog jer nesvjesno je moguće spoznati tek kada ono postane svjesno28 ali to postaja- nje svjesnim ne samo da omogućava spoznaju već i bitno mijenja sam predmet spoznaje. Stoga oni sadržaji nesvjesnog što ih svijest dobiva osvještavanjem nesvjesnoga mogu, ako uopće, biti očuvani u svijesti jedino u sasvim rudimentarnom Obliku zbog toga što sadržaji nesvjesnoga, nakon što bivaju osvješteni, dobivaju novi kvalitet. Taj novi, drugačiji kvalitet naročito je istaknut psihičkom 'instancom' u kojoj se osvještavanje završava umom. Um je ono nešto što ne samo da nagon zna već ga zna na takav način da ga Svojim znanjem prožima, da ga pre-uređuje. Umom prožeti nagon postaje proumljen a s obzirom na karakteristike nagona (mračno, bezvremeno, alogično...) i uma (red i logika, slijed, vrijeme i hijerarhija), proumljend nagon prestaje biti nagon i postaje nešto drugo, samome sebi suprotno.

* U De l'interprétation P. Ricoeur inzistira na razlikama između He- gelové Fenomenologije duha i Freudovih ideja. V. zanimljivu studiju Ulricha Sonnemanna »Hegel und Freud. Die Kritik der »Phänomenologie« am Begriff der psychologischen Notwendigkeit und ihre antropologische Konsequenzen«. Psyche, 1970. g., str. 208—228.

17 Stefan Zweig, Freud. Navod prema francuskome prijevodu u izdanju Paris: Editions Stock, '1978, str. 72—3.

* O tome v. P. Ricoeur, navedeno djelQ, str. 137.411

To je, po mome sudu, konsekvencija Freudovog viđenja zadaće psihoanalize kao procesa (samo)osvještavanja nesvjesnoga, pretvaranja Onog u Ja. Međutim, kada Freud odgovara na Einsteinovo pitanje o ratu, tada kaže: »Idealno stanje bi naravno bilo zajednica ljudi koji bi svoj nagonski život podredili diktaturi uma. Ništa drugo ne bi moglo izazvati tako potpuno i otporito ujedinjenje ljudi, čak i pod cijenu odustajanja od emotivne veze među njima. No to je najvjerojatnije utopijska nada. Drugi su putevi indirektnog sprečavanja rata zacijelo dostupniji ali oni ne obećavaju nikakav

nagli uspjeh.«29 U ovome odlomku Freud nam prezentira nešto drugačiju situaciju. Pod »idealnim stanjem« on smatra takvu zajednicu u kojoj bi ljudi svoj nagonski život podredili diktaturi uma. Kada govori o nagonima koje bi trebalo podrediti diktaturi uma, Freud priznaje postojanje nagona kao takvih, još-ne-proumljenih nagona. Kakve su posljedice takve tvrdnje za Freudovu ranije spomenutu osvjcštavalačko-pro- umljivačku viziju zadaće psihoanalize? Znači li to da Freud odustaje od svog projekta osvještavanja nesvjesnoga i pro- umljivanja nagona i zamjenjuje ih procesom podređivanja nagona diktaturi uma? Smatram da ova formulacija svoje značenje dobiva iz konteksta u kojem je izrečena. Ona je, naime, odgovor na Einstenovo pitanje o eventualnim mogućnostima za sprečavanje rata na koje Freud odgovara scenom diktature uma. S obzirom da je proces osvještavanja dugoročni proces napredovanja kulture, u trenutku pisanja pisma idealnim stanjem za sprečavanje rata Freud smatra podređivanja nagonskog života ljudi diktaturi uma. Uz ove privremene mjere »idealnog stanja« on, čini se, zadržava svoj dugoročni program psihoanalitičkog djelovanja i samoosvješ- ćivajućeg preobražaja čovjeka.

Kroz Freudove kasne spise provlači se, kao što je rečeno, logocentristička koncepcija. Premda su njegove logocentris- tičke namjere zamračene nejasnošću pojmova (um, inteligencija, razum, logos), proglašavanje diktature uma nad nagonskim životom, pa makar i privremene, ima za posljedicu nedvosmislenu vlast uma nad svim neumskim razinama psihičkog života. Um postaje apsolutni gospodar psihe, on sebi podređuje sve neumno i postaje neupitna vrhovna instanca psihe. S obzirom na već istaknutu imanentnu sposobnost uma da sadržaje koje obuhvaća uređuje prema svojem ustrojstvu kao i s obzirom da je proumljivanje nagona njihovo

° S. Freud, »Warum Krieg?«, navedeno izdanje, str. 284.412ukidanje kao nagona, vrhovnost uma implicira jednodimen-zioniranje psihe.

Takva, međutim, interpretacija uloge uma kod Freuda mora odgovoriti na neka pitanja. Jedno od osnovnih je — na koje neće biti moguće dati neposredan odgovor — da li je oportuno govoriti o jednodimenzioniranju psihe koja se sastoji od dvije komponente. Uz ovo postavlja se i pitanje razloga, ili motiva Freudovog koncepta osvještavanja i uvođenja uma (pa i njegove diktature) kao rješenja problema nagonskog života čovjeka. Možda je motiv za kojim tragamo moguće naći u Freudovom pojmu nagona. Polarnost i anta- gonističnost, apriorna napetost u Freudovom pojmu nagona kao uzrok psihičkog događanja zadržava shematski okvir problematičnih dualizama ali jednako tako i mehanicističkog principa svekolikog zbivanja.30 Da je tome tako, da — naime— Freud hoće zadržati dualističku napetost koja mu služi kao okvir manje-više mehanički shvaćenog kretanja potvrđuje i njegov nagon smrti. Nasuprot erosu (koji nasljeđuje mnoge karakteristike ranijih seksualnih nagona) Freud navodi i erosu suprotan nagon, premda za njega nema empirijskih potvrda. 'Argumentacija' kojom se Freud pri tome služi najneuvjerljiviji je dio njegovog cjelokupnog opusa. Igra malog Ernsta Hansa teško da može poslužiti kao ozbiljan argument za uvođenje novog nagona. Iz nedostatka Freudove argumentacije moguće je naslutiti da bi razlog nedovoljno''argumentiranom uvođenju novih nagona mogao biti izvanjski— pod svaku cijenu očuvati shemu oprečnosti i unutarpsi- hičke antagonističnosti. Ako je tome uistinu tako, to bi nam moglo poslužiti kao

pregib na kojemu bi na plodotvoran način bilo moguće propitati neke aspekte statusa psihoanalitičke teorije.

Prije 'aksijalnog razdoblja' psihoanalize (1895—1905) Freu- dov ideal je bio izgraditi jednu »znanstvenu psihologiju« o čemu on često piše svom prijatelju Fließu te o čemu piše »Nacrt za jednu psihologiju«.31 1895. g. Iz činjenice Freudovog odustajanja da taj »Nacrt...« objavi, neki su skloni zaključiti da se Freud zarana odrekao nakane zasnivanja

» O dvostrukosti Freudove teorije, u kojoj koegzistiraju prirodno- znanstvene i socijalnoznanstvene kategorije, zbog čega dolazi do cijepanja predmeta psihoanalize na prirodnu povijest ljudskog roda i njihovu društvenu povijest piše A. Lorenzer u Über den Gegenstand der Psychoanalyse..., str. 49, 59. J. Derrida, međutim, osporava da iz dualizma možemo očekivati neki znanstveni dokaz — v. La carte postale, de Socrate à Freud et au-delà. Paris: Flammarion, 1980, str. 390.

31 S. Freud, »Entwurf einer Psychologie«, u: Aus den Anfängen der Psychoanalyse 1887—1902. Frankfurt/Main: Fischer Verlag, 1975.413znanstvene psihologije koja bi fiziologijom neurona tumačila psihičke procese. Takav zaključak izgleda da potkrepljuju Freudovi kako 'aksijalnd' tako i kasniji spisi. Već Tumače- nje snova, premda zadržava u osnovi mehanički determinizam32 psihičkih procesa (pomoću kojeg je tek moguće biti siguran da se iz toka slobodnih asocijacija dade rekonstruirati traumatsko iskustvo odnosno sadržaj simptoma) kojim ostaje unutar prirodnoznanstvenog okvira — već, dakle, Tumačenje snova većim dijelom znatno prevladava prirodno- znanstvene postulate. Snovi — njihov nastanak, njihova struktura kao i njihovo tumačenje — ovise o intersubjektivnom događanju i sa prirodnoznanstvenošću, kako s njihovom predmetnošću tako i s njihovom metodom nemaju ničeg zajedničkog. To bi se u još većoj mjeri moglo reći za kasnije Freudove 'kulturološke' spise. Međutim, oprezniji interpretator Freudovog djela će zapaziti autorovu ambivalentnost i neriješenost u pogledu prirodnoznanstvenog karaktera psihoanalize: svim kako duboko humanim tako i psihoanalitički protumačenim društvenim fenomenima predleži prirodna, nagonska osnova. Ta potreba za prirodnim/nagonskim/biološkim utemeljenjem manifestira se i na ranije spominjänom teorijski vjerojatno najslabijem mjestu psihoanalitičke teorije. Ma kako to paradoksalno zvučalo, kada je Freud utvrdio nedostatak empirijskih pokazatelja za nagon smrti, pribjegao je njemu toliko mrskoj spekulaciji« da bi opravdao njegovo uvođenje i postojanje. Drugačije govoreći: da bi očuvao svoju prirodnoznanstveno-mehaničku shemu, Freud odustaje i od metode — on ne zazire pribjeći spekulaciji kao u ono vrijeme zacijelo antiprirodnoznanstvenorti sredstvu. A to je, po mome sudu vrlo ilustrativan primjer Freudove neodlučnosti i oscilacije između psihoanalize kao prirodne znanosti i njene spekulativne (filozofske?) Upravljenosti.

Stoga je moguće reći da je Freudova niisao pokušaj plodotvornog pomirenja i tematskih i metodskih polariteta, kako kroz nju slijede vrlo osebujni ali (metodski) gotovo nemogući zaključci koji nastaju iz grčevitog truda u prevladavanju kako sadržajne tako i metodske neodlučnosti pa dijelom i raskoljenosti. Čini mi se da Freud nije toga svjestan ali da to

JJ Antropološke konsekvence Freudovog fiziologističko-materijalistič- kog redukcionizma A. Schöpf označava pojmom čovjeka-mašine — usp. A. Schöpf, Sigmund Freud. München: Beck Verlag, 1982, str. 133.

33 Cijeli dio »Speculer — sur »Freud« u La carte postale Derrida posvećuje problemu spekulacije u djelima kasnog Freuda. I sam Freud se o svojoj spekulaciji izjašnjava u Autobiografiji (Novi Sad: Matica Srpska, 31976)414

osjeća kao problem te traga za načinom da to riješi. .Generalizirano psihoterapijsko iskustvo, iz kojeg se nadaje oslobađajući priroda osvještavanja označila je pravac ali još ne i sam cilj rješenja: svakako bi trebalo nastojati u pravcu osvještavanja ali puko osvještavanje još nije dovoljno. U čemu osvještavanje završava? što njegov završetak sobom do-nosi? U kasnim se spisima, izgleda, Freud sve više približava uvidu — ili barem nasluti — da je sama svijest odviše općenita i difuzna ili pak nedovoljno određena i utemeljena da bi mogla predstavljati rješenje psihoanalitički viđene zagonetke čovjeka. Stoga se Freud priklanja starom, već odavno oprobanom rješenju, pa makar ga morao uzeti iz arsenala njemu odiozne filozofije:34 nije svijest općenito već um ona konkretna instanca svijesti u kojoj se sve sabire i iz koje sve dobiva drugačije obojenje. Um kao instanca osvještenog nesvjesnog po definiciji ukida nesvjesno a to znači i nagone, čime se prevladava i nagonski uvjetovani dualizam kao i u- nutarpsihički antagonizam — um postaje pomirbena, objedi- njavajuća i sveobuhvatna dimenzija u kojoj se sve sastaje i prožima; čak ako time i ne otpada upitnost psihoanalize kao prirodne znanosti, um bi ponovno manifestirao svoju obje- dinjavajuću snagu utoliko što i prirodne znanosti, jednako kao i spekulacija, završavaju u umu; umski čovjek mijenja svoj način odnošenja — prema svijetu, prema drugim ljudima, prema sebi — čime nestaje mogućnost antagonističkog odribšenja a priori građenog na golom interesu ili pak nagonu.

Um predstavlja, po mome sudu gotovo nužno, jer jedino rješenje Freudovih teorijskih poteškoća pa i proturječnosti, objedinjavajuću podlogu njegove raskoljenosti. Ali cijena takvog rješenja prilično je visoka: Freudova solucija (=ras- topina) nagona njihovim osvještavanjem i proumljivanjem kao njihovim ukidanjem sadrži tendenciju faktičkog jedno- dimenzioniranja psihe čovjeka; s druge strane, umni čovjek

34 O Freudovom opiranju da prizna svoj dug filozofiji, naročito Nie- tzscheu, piše J. Derrida u La carte postale, naročito str. 280—287. O raznim aspektima Freudovog djela i filozofije v. npr. P. Ricoeur, De l'interprétation; A. Schöpf, Sigmund Freud; H. Dahmer, Libido und Gesellschaft; A. Lorenzer, Über den Gegenstand der Psychoanalyse; H. Marcuse, Eros i civilizacija, Zagreb: Naprijed, 1985; Odo Marquard, »Über einige Beziehungen zwischen Ästhetik und Therapeutik in der Philosophie des neunzenten Jahrhunderts« u: o. Marquard, Schwierigkeiten mit der Geschichtsphilosophie. Frankfurt/Main, Suhrkamp, 1973; E. Wiesenhütter, Die Begegnung zwischen Philosophie und Tiefenpsychologie, Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1979; Sidney Hook, urednik, Psychoanalysis, Scientific Method and Philosophy. New York: New York University press, 1959; itd.415prestaje biti određen kvalitativnom i kvantitativnom prevlašću nesvjesnog čime, međutim, psihoanaliza gubi osnovu za svoje tumačenje čovjeka kao i za psihobiologističko-organi- cističko shvaćanje društva. Ukratko, uvođenjem pojma uma Freudove dotadašnje psihoanalitičke koncepcije doživljavaju ozbiljan potres. Pitanje je koliko ga je sam Freud bio svjestan — još točnije: koliko ga je, iz svog rakursa, uopće mogao sagledati.

Namjera ovog teksta nije bila — a nije ni mogla biti — umanjivanje revolucionarnih konsekvenci nekih aspekata Freudove misli (na koje se nadovezuju mislioci kao npr. Horkheimer, Marcuse, Fromm, Lévi-Strauss, Deleuze, većina francuskih 'post-strukturalista'...) već upozorenje na neke moguće posljedice kada se domisle neke od ne baš sasvim nevažnih njegovih postavki. To tim više što je taj — problematičan — dio Freudove misli često previđan.416SIGMUND FREUD BUDUĆNOST JEDNE ILUZIJEIzdajeITRO »Naprijed« OOUR Izdavačka djelatnost Zagreb, Palmotićeva 50Za izdavačaRADOVAN RADOVINOVIC KorektorBLA2ENKA TR2ANLikovna oprema RATKO JANJIĆ • JOBOTehnički urednik IVAN TR2ANBr. M. K. 1986-20 YU ISBN 86-349-0024-XTisak [ uvezŠtamparski ravod »Ognjen Priča« Zagreb, 1986.Naklada 3.000