^"9 HQ rl ?"< ~^ m P5 h K N P o Z M 2 U c w c !- u ^ . 0.^>m c = ?J2X^t ? 3:^".2'>"tQ- " z u> c/5"a o ^ >0 c >o X m c 0) (U (D o On 4Z-Q- c

c

Q.U_

!_

Naslov originala Heinz G. Konsalik EINE GLCKLICHE EHE C. Bertelsmann Verlag, Mnchen, 1977 Copyright C. Bertelsmann Verlag GmbH, Mnchen, 1977 Prevela Emina erasimovi Likovna oprema Ferdo Bis Tisak: NI P Vjesnik Zagreb M V Heinz G. Konsalik SRETAN BRAK STVARNOST ZAGREB 4 SI o / u drugima pronai sebe...

Sprovod se konano zavr io. Bio je oblaan, vla an dan, jedan od onih jesenskih dana, kada se sunce ne uspije va probiti kroz izmaglicu vlage i gradskih isparavanja. Magla se lijepila po drv eu Ju nog groblja, puteljci su svjetlucali od vlage, bare meu grobovima irile su hlad nou koja je prodirala kroz d onove do nogu. Ljudi su drhturei stajali naokolo, podig nutih okovratnika, gologlavi, slu ajui govor sveenika, gomilu pohvalnih rijei dobrih prijatelja, predstavnika raznih dru tava, jahaeg kluba, Rotari--kluba, lovakog dru tva , saveznog udru enja njemakih farmaceuta, govor lanova partije, golf-kluba i njemakog jahting kluba. Lovci su puhali u rogove, zastave su spu tene preko lijesa od masi vne hrastovine, na ijem je poklopcu umjesto kri a bio samo bokor tamnocrvenih ru a. Svi su znali tko je taj bokor tamo polo io i dok je sveenik u svom dirljivom i p one to patetinom govoru spominjao branu sreu, usporeujui je s himnom ne-presu ive lju svi su je od o alo ene skupine kriomice gledali. Vitka ena srednje visine stajala je uspravno nad otvorenim grobom. Odjevena u jednostavnu crnu haljinu i ogrnuta crnom pelerinom. Udoviki veo zakrivao joj je u sko lice, a ispod neupadne, okrugle, pustene toke na sve je strane izvirivala pl ava, Jcovrava kosa. ^ Lijepa ena, s pedeset tri godine jo uvijek premlada da bi bila udovica. Ah svi s u to ve bili predvidjeli, a ovdje je kraj otvorenog groba sad iznenada svatko od njih znao: lijepo je to zaraditi milijune, ali to vrijede svi ti milijuni, ako na s strpaju u grob prije vremena? Vi ste obian idiot! govorio je doktor Bernharts. Mogao si je to dopustiti, poznavao je porodicu vi e od dvadeset godina, a u poslje

dnje je vrijeme bio vi e ispo-vijednik no porodini lijenikSvakim milijunom otkidat e komadi vlastitog srca! Ne urite toliko, Hellmuth ... Oko groba je pjevao mu ki zbor. Ni Schuberta, ni Brahmsa, koje je pokojnik najv i e volio, nego jedan prastari napjev o dobrom prijatelju. Pratila ih je limena gl azba crkvene zajednice, Hellmuth Wegener im je jo za ivota poklonio instrumente. Hellmuthe Wegeneru ... dru e, prijatelju, meceno, efe, nikada te neemo zaboraviti . Zatim cijela povorka kondolanata, u asno, neprestano, neprekidno stiskanje ruku , tihe, drhtavim glasom pro aptane rijei, ti pogledi, zamagljeni od suza i ispitujui istovremeno, dobro prostudirano jecanje, zagrljaji starih prijatelja, letimini, mokri poljupci prijateljica, potresne rijei jo potresnije gomile predstavnika razn oraznih dru tava i klubova ... muenje, odvratno muenje, nepodno ljivo muenje, sa svakim stiskom ruke neprekidna bol spoznaje: sada si sama! On je mrtav! Ti si udovica. Stoji tu kraj groba koji je samo u nekoliko trenutaka opustio i osiroma io cijeli tvoj ivot, stoji tu potpuno sama, a mora slu ati: Moje saue e! Bio je tako dobar ovje r je ba morao tako rano umrijeti! Draga moja, mila moja, glavu gore, ivot tee dalje ! Kako se to samo moglo dogoditi? Neutje ni smo! Nikada ga neemo zaboraviti..- nika da zaboraviti... nikada zaboraviti... Poput gramofonske ploe s ogrebotinom. Zagrljaji. , Poljupci. Suze. Rijei. Rijei . Rijei. I stiskanje ruku. C 'Debele ruke, mr ave ruke, vla ne ruke, tople ruke, ko -ate ruke, ljigave ruke, tvrde r uke, meke ruke... Ruke, ruke, ruke ... Bilo ih je sedam stotina osamdeset devet, mama. Sin. Stajao je kraj nje obgrliv i je rukom, da je za titi. Sin Peter, dvadeset se dam godina star, kemiar s diplomom magna cum laude. Za dvije glave vi i od svoje ma jke, plavokos kao i ona. Nasljednik. S druge strane ker. Smee kose kao i otac, nje n e konstrukcije na majku, sada 23 godine stara, studentica medicine s ambicijama da postane pjevaica. Rukom je obgrlila majku oko kukova, a drugom, ispru enom, nepr estano je stiskala ruke, kimala, zahvaljivala se i nije plakala, to su svi uoili. Sedam stotina osamdeset devet ruku! Svi su do li, mama tiho je pro aptao Peter kraj njenog uha pokrivenog crnim velom . Gotovo kao pogreb dr avnika. Tata je zaista imao samo prijatelje u svom ivotu. elim otii, sine progovorila je mirnim glasom. Je li sad gotovo? to, mama? Povorka kondolanata ... Da. Peter pogleda sestru iza maminih lea. Vanessa Nina samo kimnu i neodreeno s legnu ramenima. Na svom se imenu Vanessa Nina mogla zahvaliti nekom romanu, koji je njena majka itala za vrijeme trudnoe. Ime prepuno muzike ... Vanessa Nina Wege ner ... a on nije imao ni ta protiv toga, kao to se nikada niemu nije ni protivio, a ko bi to ona eljela. Kao dijete, kerka je patila zbog tog imena, ali sada je bila gotovo sretna. Vanessa Nina... ba pravo ime za umjetnicu. Dobro zvui. Ime je ve pol a karijere, smatrao je njen mened er, koji se ve zainteresirao za nju, iako je Vane ssa Nina Wegener tek pola godine, onako usput, studirala pjevanje na konzervator iju u Kolnu. Sami smo, mama nastavi Peter. Sveenik nas eka kod izlaza. Iza njih je ljunak na stazi kripao pod stotinama potplata. Zastave su smotane i spremljene u za titne omotnice, ulo se udaranje instrumenata crkvenog duhakog zbora i lovake kapele. Ki obrani su se pootvarali, poelo je tiho i blago ki iti gotovo nijedne kapi, kao da se spu tala izmaglica. Bit e ovo gromoglasna prehlada, ljudi. Na njoj e stari Wegener jo i u grobu zara diti. Njegov je rhino-perm najtra enije sredstvo protiv hunjavice! Tako su vjeroja tno mnogi od prisutnih sad razmi ljali... Pusti me, sine. Mogu i sama stajati.

Mama ... Molim! Oboje su je pustili i pre la je ona tri koraka to su je dijelila od otvorenog gr oba bez pomoi. Zurila je u dubinu. Lijes se vi e nije vidio, prekrivalo ga je cvijee izmije ano sa zemljom koju su s malom lopaticom kao posljednji pozdrav bacali u r aku. Zgnjeili su moje ru e, razmi ljala je. Ali on zna, da one le e na njemu. Svake mi je godine za roendan poklanjao bokore, posljednji put pedeset tri, a uvijek su meu t im tamnocrvenim ru ama bile i dvije bijele. Za Petera i Vanessu Ninu. A gdje si ti ? pitala bi ga svake godine. Nasmijao bi se samo onim svojim djeakim smijehom, u k oji se jo onda, odmah zaljubila smijeh to nije izvirao samo iz njegovih usta, nego je istovremeno zraio i iz njegovih plavih oiju. Nisam ja ru a, Irmi. A jedan bi iak pokvario cijeli buket. Iza sebe zau aptanje. Peter je zadr ao Vanessu Ninu, koja je htjela prii majci. Pu sti je sad samu tiho joj je govorio. Sad mora biti sama. Mislim da ne postoji nijedna druga ena koja je nekog mu karca tako voljela kao na a mama tatu. Nini, sad budi tiho! Zastala je potpuno blizu rake okiene jelovim granama. Ruke je sklopila preko k rila zurei u grob. Nije molila. Gledala je u gomile cvijea, grumenje zemlje i neko liko svjetlosmeih mrlja to su izvirivale izmeu toga. Lijes od hrastovine. Hellmuth Wegener. Dvadeset sedam godina, razmi ljala je. Dvadeset sedam godina ruku za ruku. A sa d me ostavlja samu. Svijet se ispraznio, Hellmuthe, usprkos djeci. Odrasla su i s koro e krenuti svojim putevima. to ostaje meni? Farmaceutski pogoni, vila na rubu gradske ume, ljetnikovac u Tirolu, chalet u Wallisu, ladanjska kua na Cote d'Azur, novac, da sav taj silni novac... to je to 10 sve bez tebe? Naravno da ivot tee dalje, postoje milijuni udovica na svijetu, a vr ijeme ispravlja sve bore u na oj du i. Uvijek se ide dalje... Ali samo oni dva- v de set sedam godina provedenih s tobom znailo je istinski ivot. Nije se presjekla kad joj je Peter ponovno pri ao i uhvatio je pod ruku. Iza se be je ula jecanje Vanesse Mine, malene Nini, kako ju je Hellmuth nazivao, njegovo g vrapia sa srebrnim glasiem. Moramo ii, mama tiho progovori Peter. Trudio se da sauva mir, da mu se ni u gla su ne osjeti podrhtavanje. Nepomini opro taj njegove majke od njene jedine, velike ljubavi ugro avao je njegovu mu ku samokontrolu. Idemo? Kuda? Polako je okrenula glavu i pogledala ga kroz gustu, crnu koprenu . Pogledom, koji kao da je jo uvijek bio potpuno otsutan. U Vrt ru a, mama. Vrt ru a?

Tako se zove lokal, u kojemu se odr ava prijem kondolanata poslije sprovoda. Pa zna , mama: obavezni ampanjac, hladni bife, slu bene izjave saue a. Oekujemo vi e od o totina gostiju! Pustite me da idem kui odgovori ona i ponovno okrenu lice prema grobu. Mama, ali svi ti gosti... Molim te, Peter! Zamijeni me ti. I ti, Vrapiu, pomozi mu. Znam, da vas dvoje to mo ete i bez mene. Ja... ja bih sad eljela ostati sama. Ne mogu vi e ni koga vidjeti. To razumijete, valjda? Za jedan sat je sve gotovo, mama. I taj jedan sat mi je previ e. Molim vas! Peter se pogledom sporazumi sa sestrom. Oboje ob-grli e majku i blago je odvuko e od groba. Iza jednog velikog nadgrobnog spomenika ve su ekala dva grobara, gradsk i slu benici najni eg ranga, nestrpljivi da konano ponu zatrpavati grob. Oslanjali su se na svoje lopate i pu ili za tiujui cigarete dlanovima zbog ki e koja nije prestajala

padati. Pu ili su cigarete od najjeftinijeg crnog duhana i jedina im je a se 11

elja bila d

ta udovica konano pokrene i da se zavr i njihovo dugotrajno ekanje na vlazi. Na ulaz u u groblje ogla avali su se ve motori automobila, gume su cvilile na mokrom asfalt u, ulo se buno zatvaranje vrata, u ti inu groblja s ove strane ulaznih vrata prodira o je nerazgovijetni agor ljudskih glasova, meu kojima se povremeno razaznavao i pr igu en smijeh, jer je odvjetnik doktor Schwangler upravo ispriao jedan od svojih do bro zasoljenih viceva o la nom mrtvacu, koji je nakon uskrsnua napravio jo etvero dje ce ... Pred izlazom iz groblja, pod svojim velikim crnim ki obranom ekao ih je sveenik. Uz njega je stajao orgulja koji je u kapelici odsvirao ulomak Hndlovog Concerta gr ossa, posljednju elju pokojnika. Na samom izlazu iz groblja, uz velika eljezna vrata stajala je Elena Preiss, v e tri godine bogata udovica tvorniara Johanna Preissa i najbolja prijateljica poro dice Wegener. Bila je odjevena u najnoviji model od skupocjenog brajt vanc perzijane ra obrubljenog crnim nercom, model posebno naruen za takve i sline alosne prigode. To liko dobra prijateljica, da si je bez gri nje savjesti mogla priu titi konstataciju: Hellmuth je o enio krivu enu. Irmgard je uvijek ostala samo apotekarska ki. Za orla koji tako visoko leti nije dovoljna obina zeba ... Moramo li ba ovuda proi, Peter? zapitala je Irmgard Wegener naglo se zaustaviv i. Ne, ne moramo, mama. Postoji i sporedni izlaz s groblja. Idemo tamo! Bilo bi nepristojno, mama. Peter vr e stisnu majinu ruku. Sveenik 1 orgulja bi se eljeli opro stiti od nas. Zar nisu pozvani na... onaj sveani prijem? Ne. Pa zna , da se uvijek samo odreeni krug... Pogledala je prema Eleni Preiss koja je ekala da se baci na nju poput le inara. Njena, u crveno obojena, duga kosa padala joj je pr eko ramena i pokrivala podignuti okovratnik od nerca. I ovaj je, kao i svi ostal i njeni modeli, bio vrlo kratak, kako bi njene jo uvijek vitke, duge noge do le to b olje do izra aja. A pri tome 12

je tri godine starija od mene, razmi ljala je Irmgard Wegener. Ali svom mu u nije bi la ni mjesec dana vjerna. Ja nikad nisam imala nijednu aferu, nikad nijednog int imnog prijatelja, bila sam Hellmuthu najvjernija ena od onog trenutka kad sam kaz ala da i prihvatila njegovo ime. Hou da se maknem odavde! estoko je progovorila. Peter se trgnuo i iznenaeno je p ogledao. Hou da se maknem od svih tih ljudi! Idemo kroz sporedni izlaz. Neu vi e nik og da vidim i ujem! Peter Wegener je utio. Dobacio je pogled sestri, bez rijei su se razumjeli. ivci ! Sada e doi do sloma, sada kad je sve pro lo, sad e pokleknuti. Hrabro se dr ala njiho va mama, sve je podnijela poput spomenika. Uspravno i mirno je stajala kraj odra u velikoj dvorani vile Fedelta, kao i sad kraj groba. Fedelta znai vjernost. Do kraja se nagaalo, za to je Hellmuth Wegener svojoj kui dao to talijansko ime. Vjerno st. Ni djeca nisu znala samo je ona znala, Irmgard Wegener, roena Lohmann, apotek arska ki iz Kolna Linden-thala. Odveli su je od groba, skrenuli prema sporednom izlazu; sveenik, orgulja i osta li o alo eni prisutni gledali su za njima ne shvaajui, iznenaeno. Elena Preiss samo sle nu ramenima, maliciozno se osmjehujui i zatim prezirno razvukav i usne namazane ru em boje ciklame otcupka na cestu gdje joj je ofer otvorio vrata automobila skinuv i k apu. Potjecao je s Korzike, odlino je izgledao i govorkalo se da se njegovi zadac i ne ograniavaju samo na upravljanje lakiranih automobilskih limova. Automobil Wegenerovih se zaustavio pred sporednim izlazom, Irmgard Wegener se brzo ukrcala i pru ila ruke sinu i keri. Hvala vam kazala je samo i ak se poku ala o mjehnuti. Zamijenite me na tom... tom prijemu i izdr ite sve s dostojanstvom. Nemo jte brinuti za mene. Sretna sam da sad mogu biti malo sama.

Zatvorila je vrata, ofer je pritisnuo papuicu za gas i automobil se poeo brzo ud aljavati alejom zastrtom maglom. 13

Soba za gospodu po staroj su tradiciji tako zvali Hellmuthovu osobnu radnu sobu u vili Fedelti ostavljala je na nju sa svom svojom pseudorenesansnom rasko i hlada n i otuen dojam bez Hellmuthove stokila- ke vitalnosti. Hladna rasko , kojoj je samo njegov smijeh, njegov glas, njegov hod, samo on, mogao udahnuti ivot. I taj nezgr apni, masivni pisai stol prenatrpan rezbarijama, za kojim su mu na pamet padale n ajbolje ideje, originalne, i uvijek uspje ne. Sve do onog jutra kad se sru io na nar and asti tepih u kupaonici, jedne polovice lica obrijane, a druge jo pokrivene pjen om za brijanje. Klasian sluaj infarkta! konstatirao je dr Bernharts. Predviao sam ja to. Predv sam ja to jo odavno! Ali za njega su lijenici oduvijak bili samo sveznalice koji s ve nepotrebno kompliciraju! Potpuno sam zdrav i jak kao medvjed to mi je uvijek nabijao na nos kad bih mu savjetovao da se malo odmori i misli vi e na sebe! Dr Bernharts to naravno nije kazao udovici, to je samo priao u svom lijenikom dr u tvu u restoranu Kukavica. Ali ono sa eljeznim zdravljem je u neku ruku ipak bilo istinito. Za trideset j ednu godinu Hellmuth Wegener nije bolestan proveo vi e od est tjedana u krevetu, a od toga najdu e za redom dva tjedna, jer je na otvaranju nekog svog novog objekta i a io no ni zglob, zbog pijane glave, kako je kasnije smijui se priao. Jak kao bik koje a ni ta ne mo e oboriti. Dok iznenada srce nije zakazalo. U sobi za gospodu, ma koliko sve djelovalo hladno i otueno, ipak je bilo ugodn o toplo. Ki a je padala sve jae; tu, na rubu ume nije to bila vi e vlaga to se cijedila iz magle, tu su debele kapi udarale o prozorska okna. U velikoj vili Fedelti vl adala je ti ina. Posluga je pomagala na velikom prijemu u Vrtu ru a. Dobrovoljno su se prijavili za ispomo pri serviranju, kako bi se barem na taj nain, po njihovu mi lje nju, odu ili za dobrotu svog pokojnog efa. Prema svima od njih ophodio se kao prema prijateljima, svima je govorio ti i nije se volio praviti va nim ni pred kim. Nar avno, znao 14 bi on biti i vrlo otmjen, u fraku ili smokingu, na slu benim prijemima, koncertima i li za vrijeme Wagnero-vog festivala, on je pripadao krugu prijatelja Bayreutha, ali kad god je bio kod kue, svog je vrtlara zvao jednostavno Franz stari moj, ofera koji je vozio njegov mercedes oslovljavao bi s Hugo, zvijezdo Stuttgarta, a kuhari ca Paula i sobarica Doris bile su u njega tajno zaljubljene. Bilo je to naravno samo platonski, ali se ipak odrazilo na kvaliteti kuhinje i apsolutnoj istoi kue. Pristupiv i prozoru, zagledala se u sivilo ki om zasjenjena parka. Naslonila je el o na hladno i vla no staklo. Sada se mora nauiti da bude sama, mislila je. Dvadeset sedam godina je uvijek bio prisutan, uvijek tu, mogla je s njim govoriti, na sv ako bi pitanje dobila odgovor. Le ao je uz nju, slu ala bi njegovo disanje, nou bi je budilo njegovo hrkanje ili bi je probudila ti ina, kad ne bi hrkao, zbog straha d a mu se nije ne to dogodilo, jer tako dugo dok hre, tako je dugo tu, ivi, uvijek pos toji novo jutro s njim... i odjednom je ostala sama, mo e uti samo svoj vlastiti gl as koji odzvanja po svim prostorijama i vi e nikada nee uti: Irmi, ludice moja! ili: Irmi, pa ja sam se opet udebljao. U uredu mi se za vrijeme sjednice upravnog od bora jednostavno otkinuo predzadnji gumb s ko ulje, koliko mi je trbuh skoio! Ti pr okleti poslovni ru-kovi! Za to se potpisivanje ugovora uvijek mora zainiti kolektivn im deranjem? Sve je to sada nestalo. Usamljenost je poput ljema kojemu se spustio vizir. Mo e se uti i vidjeti cijeli svijet, ali se ostaje izvan njega. Otrgla se od prozora iz svog sumornog razmi ljanja i krenula prema sobi u kojoj je bio udoban naslonja, onaj u kojega se Hellmuth uvijek smije tao kada bi mu neka nova ideja pala na um i kada bi bio vrsto uvjeren da e se od te ideje ne to moi napraviti, realizirati. Tada bi uvijek popio jednu votku, samo jednu, i zapao u duboko razmi ljanje. Na to misli ? zapitala bi tada. Naje e bi odgovorio: ivot je poneki put lud. Zaista lud. 15

Onda bi se ponovno nasmijao i trenutak njegove odsutnosti, njegova dubokog ra zmi ljanja ( to li ga je tako intenzivno zaokupljalo) ve je pro ao. Sada je ona sjedila u njegovu naslonjau, otvorila crnu runu torbu i izvadila ma lu, plosnatu kutiju iz nje. Ta je kutijica bila premazana zlatnom bojom, venecij anski runi rad, poput onih koje se masovno prodaju turistima. Doktor Schwangler, porodini prijatelj i odvjetnik predao joj je tu kutiju nakon slu bene objave smrti a Irmgard Wegener ukoeno je sjedila i potpuno oduzeta prisustvovala svim formalno stima. Hellmutova elja kazao joj je dr Schwangler, koji jedanput nije bio raspolo en za viceve. Evo, ov dje je i njegovo pismo meni. Proitaj mi ga odgovorila je. U sluaju moje smrti ... Da li i dalje ...? Molim te! ... moje smrti, molim na eg prijatelja Schwanglera, da ovu kutijicu preda mojoj eni. Unutra je klju. Klju mog trezora ispod Gauguinove slike. Irmi, molim te, trezor otvori nakon mog sprovoda, sama ili s djecom to prepu tam tebi. Vjeruj mi samo jedno: uvijek sam te volio ... Uzela je venecijansku kutijicu, nije ni zavirila u nju, nego ju je odmah spre mila u svoju torbicu. Pogledaj, molim te, je li klju zaista unutra kazao joj je jo dr Schwangler. Ako Hellmuth pi e da je klju unutra, onda je unutra samo je odgovorila. Dugo je gledala tu kutijicu udei se za to je Hell muth kupio tako ne to. Nikada nij e obiavao tro iti novac na takve triarije, kao to je odbijao i bi uteriju, pre ani eloks rani aluminij, arene staklene perle, oslikane drvene kuglice, imitacije dragog ka menja od plastike i sve te jeftine, modne visuljke. Prvi joj je komad nakita dob ro se sjeala, bilo je to 1948. kad se Peter rodio mogao pokloniti samo zato to ga je kod draguljara otplaivao etiri mjeseca: uski zlatni prsten koji se u sredini ma lo pro irivao i na kojemu su u ugraviranim zvjezdicama bili po jedan minijaturni b riljant, rubin, smaragd i safir. Sitnica, kazao je zlatar, ali onda 16 je taj prsten predstavljao cijeli imetak mladom Hell-muthu Wegeneru, kojemu nitk o ni ta nije poklanjao i koji je sve elio sam stvoriti ni iz ega. Taj je prsten jo i danas bio meu njenim nakitom, nije ga vi e nosila, sada je imala ogrlice i briljant ne narukvice, prstenje i nau nice, ije su fotografije bile u katalozima osiguravajui h dru tava i vrijedili i po nekoliko stotina hiljada, ali taj je skromni prsteni jo u vijek bio tu i kad bi ponekad slagala nakit po kutijama, dugo bi ga promatrala, a vrijeme bi se poput filma odvilo unatrag sve do onog jutra kad je pri ao krevetu na kojemu je le ala i dojila dijete i stavio joj prsten na prsa. Otvorila je venecijansku kutijicu i duboko se zavalila u naslonjau. Ki a je bubn jala o prozorska okna i iznenada je sa strahom pomislila: sad e se smoiti. Cijeli e se grob napuniti vodom. Oduvijek je mrzio hladne noge i ki u to je padala kroz mag lu. Toliko je volio sunce. A sada, na njegovoj posljednjoj stanici ... Bio je to tipian trezorski klju. Le ao je sam u kutijici, uz njega nije bilo nika kvog popratnog pisamceta, ni ta, ni rijei. Izvadila ga je i polo iv i ga na svoj uski dlan dugo promatrala. Trezor u sobi za gospodu bio je ne to poput hrama, u koji je samo on imao pristup. to je to krio u njemu sve te godine, nitko nije znao, nitko nije ni pitao i iskreno kazano nikoga nije zanima lo. Male i velike tajne jednog mu karca ne postaju jas nije kad ih se pone istra ivati ili se zbog njih poinje napadati, postaju jo samo nedosti nije i nepodno lji vo optereuju harmoniju svakida njice. Kakve tajne mu karci ve i imaju? Pametna e ena naje e pogo diti istinu i utjeti, kao to dijete utke poku ava sa

kriti komadi ukradene okolade. U svakom mu karcu""^ spava veliko dijete probudi li se katkada, najbolje ga je pustiti da se mimo igra. To ga usreuje, jaa nje govo samopouzdanje, potvruje njegovo uvjerenje da je veliki laf. Mu karcu to treba da bi bio kompletan mu karac. ^ Digla se iz velikog naslonjaa i pri av i biblioteci zastala pred Gauguinovim platn om djevojke s Ju nog 17 2 Sretan brak SteSuajsai i^

i i mora koja plete vijenac od cvijea. Nakon sedam ekspertiza priznato kao originalno Gauguinovo platno. Za vrijeme prijema ili va nih poslovnih posjeta sliku bi osvje tljavali reflektori skriveni izmeu rezbarija na stropu presvuenom drvetom. Tada bi Gauguinova djevojka s Ju nog mora o ivjela i inilo se da joj se pri disanju uzdi u i s pu taju prsa, toliko je savr ena, pot-pvma, bila ta iluzija izazvana igrom svjetla. Slika nije bila te ka. Komad lanenog platna u uskom okviru. Mogla ga je bez nap ora skinuti i polo iti na Au-busson tepih divovskih razmjera, koji je pokrivao cij elu prostoriju. Trezor je bio ugraen u zid, samo s malim elinim vrata cima i jednom kljuanicom. Nij e bilo ni elektronskog osiguranja, ni alarmnog ureaja, ni zupanika s brojanom kombi nacijom. Samo obian, jednostavan zidni trezor, ni ta vi i od dviju uspravljenih knjiga, dov oljan da bi se u njemu dr ali milijuni ili ostale vrijednosti i blaga. Kljui je odgovarao, brava je malo cvilila kada ga je Irmgard okretala, zatim je povukav i kljui otvorila vrata ca trezora. Nije bila iznenaena to u unutra njosti trez nije prona la ni ta drugo osim nekoliko debelih kolskih teka. Uobiajene bilje nice kart onskih korica poput onih koje upotrebljavaju uenici ni ih razreda pukih kola za pisan je domaih zadaa. Jedna je bilje nica bila crvena, druga plava, trea zelena, etvrta uta a peta ljubiasta. Na naljepnicama na koricama pisalo je Hellmuthovim uspravnim r ukopisom br. 1, br. 2. i tako dalje, a ispod toga godi ta: 1944 1948. 1948 1955. 1956 19 65. Posljednja je bilje nica zavr avala sa 19 ... Bez daljeg broja. Hellmuth Wegener nije jo elio umrijeti. Za sada jo ne. Izvadila je bilje nice iz trezora, odnijela ih do naslonjaa u koji se ponovno sp ustila, upalila svjetiljku iznad uzglavlja, jer se nebo potpuno smrailo i gusto j e sivilo zakrilo i posljednje zrake sunca, polo ila je bilje nice kraj sebe na naslo nja i zami ljeno se zagledala preda se. Glava joj se umorno spustila na dlanove ruk u. 18

Vodio je dnevnik, razmi ljala je. Cijeli je svoj ivot zgusnuo u ove rijei. Kako j e samo mogao uz toliki posao pronai dovoljno vremena da to sve napi e? Kad je to uin io? Nikada ga nisam zatekla nad nekom od tih bilje nica i nikada o tome nije govor io, nikada nije govorio kako je njegov ivot toliko znaajan da bi o njemu trebalo p isati. Je li to bio znaajan ivot? Nije li to bio ivot poput milijuna drugih ivota? Uspje a n ivot, da, sigurno, ali potpuno normalan, uobiajen kao to ivot obino i jest, ispunje n radom, ljubavlju, brigama, radostima, letovima i padovima, problemima i uspjes ima. ovjek koji je ivio pedeset est godina u ovo na e doba sigurno mo e ne to i ispriat Ali on nee ispriati mnogo toga drukijeg od onog to bi svaki drugi ovjek to je ivio k njega takoer mogao kazati. Uzela je prvu bilje nicu crvene korice s godi stem 1944 1948. Prije no to ju je ot vorila, sklopila je oi i poela se sjeati... Potmulo dobovanje ki nih kapi o prozorska okna sada je zvualo poput udaljenog ra fala strojnice, poput pucketanja vatre u kaminu ... Rasklopila je bilje nicu i privukla svjetiljku bli e naslonjau.

Hellmuthov rukopis, uspravan i zgusnut, ali onda, 1948, kada je to pisao jo dirlj ivo mladalaki i bez onih karakteristinih crta zrelijih godina. Poela je itati prvu r eenicu, proitala ju je etiri puta, prije no to je uspjela prei na slijedeu. Priznaj to bi to jedan Hellmuth Wegener naknadno trebao priznati, razmi ljala je. Pa ja njega poznajem bolje nego on sam sebe. On se vidio onakvim kakav je elio biti, a ja sam ga vidjela onakvim kakav je uistinu bio. Oboje zajedno bio je on sam: ovje k Hellmuth Wegener. Poput svakog drugog ovjeka, bie sazdano od elja i stvarnosti. Polo ila je crvenu bilje nicu na koljena i nagnuv i se nad nju nastavila s itanjem. Dobovanje ki nih kapi odzvanjalo je jo uvijek poput potmulog, udaljenog rafala s trojnice ... 19

1944. Lipanjsko prijepodne, sunano i podno ljivo toplo. Zemljani je bunker bataljonskog taba iskopan istono od Or e bio okien zastavom i u krasima od isprepletenog jelovog granja. Kapetan Hillemann se naslanjao na drvet om presvuenu stijenku zemunice i pu io cigaretu. Potporunik Brokamp je bio vani, isp red rova na utabanim stepenicama, ekajui na povratak komandanta puka i vojnog sveen ika. Na stolu sklepanom od brezova drveta bila je kita poljskog cvijea, a kraj nj e fotografija u okviru vlastite izrade. etiri su svijee upotpunjavale sveanu dekora ciju, a njihovo je leluja-vo svjetlo obasjavalo oi mlade djevojke na fotografiji. Plava kosa ovijena oko glave, velike modre oi i nje no zaobljena usta, u ijim se ug lovima jo nazirao osmijeh djeteta. Preko prsa bilo je napisano: tebi, Hellmuth, s ljubavlju tvoja Irmi. Kraj ulaza u bunker stajao je Hellmuth Wegener ispijajui polako, malim gutljaj ima a u konjaka. Svoju je uniformu oistio, najbolje to je mogao, objesio je i orden j e eljezni kri za hrabrost I i eljezni kri za hrabrost II, oznaku svoje pje adijske je inice i oznaku da je uspje no pogodio neprijateljski tenk. ljem, takoer pomno oi en i u laan, dr ao je pod pazuhom. Uz njega je stajao podoficir Peter Hasslick, bravar iz Osnabriicka, dugaak, mr av i izgladnjeo, vaui duhan. Za stolom je sjedio narednik Emil KnoU, neprestano gledajui na svoj vodonepropusni sat od aluminija i Ijutei se pri tome to njihov komandant, iako je od svih njih zahtijevao tonost, sebi dopu ta vi e o d pola sata zaka njenja. Izabrali ste najgluplje vrijeme za svadbu, Wegener progovori kapetan Hilleman n i pripali na opu ak stare novu cigaretu. Bio je strastven pu a i u bataljo-nu se go vorkalo da je u Pripjetskim movarama pu io ak i sasu enu trstiku. Nju im u zraku veliko sranje! Ivan nam se pribli ava, u to uope ne treba sumnjati. Oni gore u to naravno jo ne vjeruju, ali nama se ne mo e prodati rog za svijeu! Sprema se ne to gadno. Kad g od se Ivan tako pritaji i sve utihne, mo e se oekivati dvostruko vee sranje! 20 Fronta je zamuknula, to je bila istina. Ve danima su bili u neposrednoj blizin i Rusa, a da nije do lo ni do jednog spomena vrijednog okr aja. Tek poneki izviaki odr ed i povremena pu karanja onih prokletih sibirskih snajperista koji bi pogaali odma h sve to bi se pomaknulo... ali tko jo o tome govori. Utoliko je bilo e e onima na sje veru i jugu. Tamo su Sovjeti nadirali u masama elei oito da sna nim prodorima i priti scima s bokova prisile centralni dio njemake fronte na dobrovoljno povlaenje. Bio je to jedini raspolo ivi termin, gospodine kapetane ree Hellmuth Wegener. Nj egove su zastav-nike oznake i ordenje ljeskali obasjani lelujavim svjetlom svijea. Dopust da odete kui i tako neete dobiti. Poznata vam je uostalom generalna zabr ana dopusta za sve rodove vojske. Ba zato. Pa to onda imate od enidbe i va e mlade su pruge? Kapetan Hilleman se uzdr ano nasmijao. Prva brana no preko po te ... ma to je sranje! Mi se volimo. To i je ono najgluplje. Sutra ili prekosutra Sovjeti e se pokrenuti u ofanzivu i nama e zavriti voda pod guzicama, a vi ete umjesto da le ite kraj svoje mlade ene, le ati u govnu do grla i mo da ak krepati. Hil-lemann ugasi cigaretu, onu koju je ma loprije savio od tvrde ruske mahorke. Oprostite, Wegeneru, znam da ovaj razgovor

nije ba prikladan za vjenanje. Trebali bismo zapravo otpjevati svadbeni mar , a pos lije se svi zajedno dobro naljoskati. Ali mi se, sine moj, predobro poznajemo. I zato bolje da zna to ja mislim o takvim daljinskim vjenanjima. To je obino sranje. Mo e tako jednu mladu enicu zaviti u crno i pretvoriti u udovicu, a da uope ne zna ka ko joj je mu izgledao. Kakvog to ima smisla?! Ne razmi ljam o umiranju, mislim samo na to kako u pre ivjeti, gospodine kapetane odgovori mu Hellmuth Wegener. I odjednom provali iz njega: A kako inae da izdr im?! ovjeku treba netko na 21

koga e misliti. Netko, tko te eka, ako se ikada uspije izvui iz ovih govana! Kapetan Hillemann je utio. Bila je to istina: taj je zastavnik Wegener bio pot puno sam na ovom svijetu. Vi e nije imao nikoga. Doslovce nikoga. Majka mu je prij e nekoliko mjeseci stradala u bombardiranju, a otac mu je jo prije desetak godina umro. Kapetan Hillemann prie drugom stolu i vrati se s bocom konjaka. Ponovno napuni Wegenerovu a u. I Hasslicku i naredniku Knollu je takoer napunio a e. Podigli su a e i i odjednom, kao na zapovijed, pogledali prema fotografiji mlade, plavokose djevo jke. Njene su oi bile nasmijane. Domovina, razmi ljao je Hillemann. Ona je u ovom t renutku simbol domovine, ona je sve za im eznemo. Otkada poznajete gospoicu Lohmann? zapita. Otprilike pola godine. Dobio sam prije est mje seci pismo od nje. Bila je to akcija njemake djevojke pi u na frontu. Radilo se o istom sluaju da je ba Irmino pismo dospjelo u moje ruke. Pri podjeli po te sudbina je odigrala svoju ulogu i tako je moje ime do spjelo na omotnicu njenog pisma. Bilo je to ba onda kad smo se morali odrei Smolenska. Posrana godina! Odgovorio sam joj odmah i pisma su se poela brzo redati, zauujue brzo u na im pril kama. Nemojte vrijeati njemaku vojnu po tu, Wege-neru. Hillemann se dobronamjerno osmje hnu. I tako ste se preko pisma zaljubili, zaruili i sada se jo i enite? Vi imate nj ezinu sliku, ona ima va u... i vi mislite da je to istinsko dovoljno?! Bla ene li ml adosti! Moj nas budui tast takoer smatra ludima. Pametan starac! Hillemann i narednik KnoU ponovno pogleda e na sat. Ako se na za povjednik ni sad ne pojavi, propast e nam cijeli plan. Gospoica Lohmann e u tora sl uaju postati gospoom Wegener u Kolnu, a vi o tome neete imati pojma! Preostaje nam jo jedva dvadeset minuta. Ivan primjeuje svaki pokret meu na im rovovima, gospodine kapetane ree potporuni ro-kamp koji se upravo vratio sa stepenica na ulazu u 22 bunker, Isprobali smo to s jednim ljemom na tapu. Fijuuuu... i nestade ljema. Sibir ski snajperisti. Ne znamo jo ni gdje se ti momci kriju, ali ja sam poslao etiri ovj eka da ih poku aju pronai. Zapovjednik e sa sveenikom morati puzati k nama u bunker. Izvrsno, uistinu! Hillemann se grohotom na smija. Na sve etiri na vjenanje! Podi e to raspolo enje, Wegeneru! Ponovno je svima natoio konjak i poslao bocu da kru i po bunkeru. Zatim je jo raz dijelio i svoje uvene u cijelom tabu ozlogla ene mahorka-cigarete. Imaju one i svoju dobru stranu, ine ovjeka imunim protiv plinova svih vrsta! prialo se po bataljonu. Ako doe do rata bojnim otrovima na e bataljon sigurno pre ivjeti i bez gas-maske! Jo samo etvrt sata! ree kapetan Hillemann. Mislim da u se ipak morati osmjeliti i sam preuzeti ceremoniju vjenanja... Lipanj, 1944. Sunani dan, podno ljivo vru. Nad djelomino bombardiranom starom jezgrom Kolna nadvilo se plavo nebo. Ljudi

su poku avali raskriti ru evine, osposobiti svoje stanove za ivot, izgraditi nove odab irui staro kamenje i cigle s gomila ru evina. Prozore su privr ivali icama kako bi se z itili od vlage i hladnoe. Ispred prodavaonica ljudi su ekali u repovima: poseban d odatak opskrbi 100 grama eera i 200 grama kruha. Stare su ene na ulici mijenjale tok ice za cigarete za tokice za mlijeko, ispred mesnica su ekale s vrevima i posudama ne bi li se izborile za porciju vrue juhe od kostiju. Zapravo obina vrela voda s m alo masnih klobuka koji su plivali po njoj i od koje se mogla napraviti juha uz malo rezanaca ili griza, jema ili samo malo bra na. I namaz za kruh se od toga moga o napraviti, kad bi se ta tekuina dugo kuhala uz dodatak soli i ostalih zaina: na kraju bi taj namaz nadomje tao jetrenu pa tetu, samo to boja nije odgovarala. 23

u matinom uredu opine Kln-Llndenthal, u prostranoj sobi II s jednim, ali nepredv ienim sobnim ukrasom, naime Fiihrerovom slikom na zidu, bio je veliki stol sveano ure en cvijeem i sjajno ula tenim elinim ljemom. Iza elinog ljema je bio srebrni okv tu priliku posuen u matinom uredu koji ga je za te ceremonije nabavio) i u njemu f otografija zastavnika Hellmutha Wegenera, nasmijano lice mladia smee kose i vedrih oiju. Na tom licu ivot jo nije ucrtao svoje tragove i zaobljene su usne jo odavalemekou i nje nost mladosti. Ispred velikog stola sjedili su u jednom redu, jedan uz drugoga, slijeva nade sno stric Hannes Lohmann, apotekar Johann Lohmann i nevjesta Irmgard Lohmann, od jevena u svjetloplavu haljinu koja joj je sezala gotovo do gle njeva, pomno zae ljane svijetle kose ukra ene nje nim vijencem utih ru a. Te je ru e njen otac samo zahvaljujui svojim dobrim vezama i tome to je bio apotekar uspio dobiti od jednog vrtlara iz gradskog parka. Uz nevjestu je sjedio Heribert Bluttke, prijatelj Johanna Lohman na, samostalni prevoznik, kojemu su oduzeli sva teretna vozila osim jedne stare, dotrajale trokolice koju je sada koristio za sve privatne selidbe i prijevoze, naplaujui svoje usluge djelomino u gotovu novcu, a djelomino u ive nim namirnicama. Bokor crvenih ru a koje su vukle podrijetlo iz iste vrtlarije i za koje je plaen o dvije kile p enine krupice Irmgard je dr ala na krilu. Nijemo je zurila u sivi, elin ljem i fotografiju u srebrnom okviru. Njeno jo djeje lice odavalo je unutra nju nape tost, bilo je mimo, gotovo sveano i potpuno se predalo tom trenutku. Za stolom je stajao matiar Peter Schmitz VII, potpuno svjestan veliine dogaaja. Kroz prozor su dopirali sunani zraci i razlijevali se preko njegove uka-sto-smee uni forme lana partije. Sjaji se poput dje6 jeg proljeva, razmi ljao je vrlo nesveano st ari Loh-mann. Uope je sve to golem teatar. Daljinsko vjenanje. I da je moja Irmi u stanju da uini tako ne to! Gdje li sam samo zakazao u odgoju? Da joj je majka jo iva sve bi bilo drukije. Ali gospoa Lohmann 24 je jo onda, prilikom velikog napada na Kln u maju 1943, bje ei s dva kovega u rukama n iz stepenice do podruma za zranu za titu, pala i slomila bedrenu kost, i nekoliko d ana kasnije umrla od embolije. Jo deset minuta! sveano je izjavio Schmitz VII. Zategao je svoju uniformu, a Lo hmann se u udu zapitao kako to da mu se prsti nisu slijepili od djejeg proljeva. N ikada nije mogao podnijeti te politike voe, a njegovi su ga prijatelji, oni koji su i sami nosili uniforme, jer im je tako bilo zapovjeeno, posjeivali samo u civilnom odijelu. U ovom e trenutku va zarunik na fronti takoer stajati ispred stola i misli ti na vas, gospoice Lohmann. Kako uzvi en trenutak. Mladi junak i njemaka djevojka s tupaju u neraskidivu, vjenu vezu u najte em i za Njemaku najveem trenutku! Osim toga, ovo je prvi puta da se u matinom uredu Lindenthal odr ava daljinsko vjenanje! Takva se glupost i dogaa vrlo rijetko, mislio je Johann Lohmann gledajui iz pri krajka svoju ker. Ona je sjedila uspravno poput svijee s crvenim ru ama na krilu, gl edajui nekim odsutnim pogledom fotografiju Hellmutha Wegenera, dok joj je oko usa na lebdio prikriven osmjeh. Pa ona ga zaista voli, mislio je Lohmann. Ma je li t o mogue?! Zna samo za njegova pisma, vidjela je samo jednu retu iranu fotografiju, zakapa se u mrtve rijei i misli odjednom da je ba to ovjek za cijeli njen ivot, ovjek za kojega e se udati, ak i po cijenu da ve sutra postane udovicom! Satima sam, dan ima poku avao s njom govoriti, odgovoriti je, urazumiti, ali bez ikakvog rezultata . Izgleda da je zaista nastupilo doba u kojemu su se i mozgovi zaledili. Istine

su poput mjehuria sapunice. Njega jo donekle mogu i razumjeti, izgubio je oboje ro ditelja ... Negdje je otkucavao sat, nepristojno glasno za sveanu ti inu trenutka. Sa zida i za pisaeg stola, neumoljivim, elinim pogledom promatrao ih je Fhrer. Johann ga Ijuti to osmotrio. I zbog toga si ti kriv, mislio je. Znam da je primitivno tako razmi l janje, ali i najmanji kameni tvoje krivice, kao u ovom, na em sluaju, pokrenut e lavin u koja e te jednog dana zdrobiti. I sve nas zajedno s tobom, jer mi smo te konano i 25 izabrali. Fhrern, svi smo mi jedna izofrenina generacija ... Sada jo samo pet minuta! progovori Schmitz VII ushienim glasom. Otklopio je map u s dokumentima i zapiljio se u sivi, elini ljem. Iz njegovih je oiju izvirala odluno st, potresenost i dostojemstvena patetinost, naravno zbog uzvi enosti ovog glupog t renutka, razmi ljao je Lohmann. Ako su satovi i u Rusiji toni, va je mlado enja u ovom trenutku pred svojim zapov jednikom. Gospoice Lohmann, to biste uostalom sada trebali i osjeati ... O bo e, zave i konano tu gubicu, razmi ljao je dalje Johann Lohmann i prebacio nogu preko noge. Heribert Bluttke se naka ljao, a stricu Hannesu su se ovla ile oi. Bio je slian svojoj pokojnoj majci i rado bi plakao kadgod bi se odigravalo ne to dirljiv o. Vrijeme je! sveanim glasom prekine Schmitz VII ti inu. U ovom su se trenutku spojile domovina i njezina fronta ... Deset minuta prije odreenog termina stu tili su se zapovjednik puka major Blauer i vojni sveenik doktor Zolller niz stepenice bunkera i sjurili se do sveanog stola s premljenog za ceremoniju vjenanja, iako ih je potporucnik Brokamp poku ao zaustavit i. Napolju su ubojito fijukali meci sibirskih snajperista, zatim su se oglasili i pojedinani minobacai, ali granate su se rasprskavale daleko od bunkera raznosei o su enu zemlju. Dizali su se oblaci pra ine, ali osim toga ni ta opasno. Major Blauer i doktor Zoller skoi e s poda, otreso e pra inu sa svojih uniformi i du boko udahnu e. Narednik Emil Knoll i podoficir Peter Hasslick stajali su u stavu m irno, a kapetan Hillemann i potporucnik Brokamp pomagali su pri i enju uniformi. Dva ili tri od onih posranaca mora da ue tu negdje u blizini! zaurlao je major Blauer. Pretpostavljam da su preko na bre uljku, u onoj nepre26

glednoj ikari. Tamo bi ih se zapravo moralo dohvatiti minobacaima, Hillemanne! Dobili smo naredbu od divizije da tedimo municiju to vi e mo emo. Nikakve pojedinan akcije, izdavanje municije samo pri napadu. Hillemann se grevito naceri. As na im orgulja kim cijevima tako i tako ne mogu doprijeti do Sovjeta, gospodine majore. U kritinom smo stanju, Hillemanne! Zar da dopustimo, da nas odstreljuju kao zee ve? Prihvatio je svoju kapu iz ruku potporucnika Brokampa i stavio je na glavu. Doktor Zoller je tra io ne to po svojoj uniformi vrlo nekr anski psujui pri tome. Sranje! uzviknuo je. Kakvo sranje! Oprostite! Ali izgleda da sam za vrijeme p uzanja izgubio svoj kri . Jednostavno se otrgnuo s lanca! I sad ste zbunjeni kao djevica bez himena, zar ne? major Blauer se bezobrazno nasmije. Ostale su mi jo moje ruke mirno mu odgovori sveenik doktor Zoller i protrlja pr ljave dlanove ruku. Bog je posvuda, gdje je vjera. Amen! Major Blauer pogleda na sat, kriomice je to isto uinio i vjeno korektan, tihi narednik Emil KnoU. Jo samo pet minuta! Okrenuo se prema Hell-muthu Wegeneru, koji je stajao kraj stola i promatrao fotografiju Irme Lohmann. Sad sjedi u Kolnu pred mojom fotogra fijom, razmi ljao je. Na stolu je elini ljem, radi simbolike. I za nekoliko emo minuta biti mu i ena. Irma, je li to zaista u redu...? To je dakle sretni mlado enja? Wegener se naglo okrenuo i salutirao o tro udariv i petama Da, tono, gospodine maj ore. Zastavnik Hellmuth Wegener, trea kompanija. Novi ste kod nas?

Tek tri mjeseca, gospodine majore. Ja sam se kod vas ve javio, kad sam ... Ja ne pamtim ni imena ni lica, dragi moj Wegeneru. Major Blauer odmahnu rukom . Ponimo konano. Tko je prvi? Vi, gospodine sveenice? Izgovorite prvo svoje junake ijei. Doktor Zolller izvadi iz d epa svoje uniforme malu. 27 i^ metalnu kutijicu. U njoj su bile spremljene hostije i minijaturni srebrni kale . B arem sam ovo uspio sauvati. Sva srea. Imate li vina ovdje, Hillemanne? Ne, ni traga. Samo malo konjaka jo . Nadam se da to nije bogoskrnavljenje? Hm, konjak se tako i tako pravi od vina... znai sve je u redu. Bogu e se ve svid jeti odgovori blagim glasom doktor Zoller. Gospodine majore, jo samo jedna minuta . Oko njih su odzvanjali ruski minobacai. Njemaki su se redovi skrivali gdje su s tigli, tiho zavidjeli Ivanima zbog njihovog, u ovom trenutku Nijemcima nedosti nog rasipanja municije i sve u svemu se osjeali prilino dobro za sada. Topao, relativ no miran dan, mo da posljednji takav. Ako sutra ili prekosutra krene ruska ofenziv a i pregazi ih, nee vi e biti plavog neba. Cijeli e se svijet obojiti u crveno, zeml ja otvoriti, a mnogi od onih koji sad mo da negdje le e na suncu i hru, zaspat e zauvi jek. Major Zoller stade iza stola, jo jedanput pa ljivo osmotri fotografiju Irme Lohm ann i kimnuv i Wegeneru kao u znak pohvale, podignu ruku. Gledao je na sat na ruci ... elio je zapoeti svoj govor tono u puni sat, kao i u Kln-Lindenthalu kolega, lan p artije i matiar Schmitz VII. No dakle... zapoeo je, kada se kazaljka na satu primakla punom satu. Zastavnice Hellmuthe Wegeneru. U najte em trenutku za Njemaku hrabro gledajui neprijatelju u oi, upravo onako hrabro kako to samo njemaki vojnik i mo e, vi ste odluili da sklo pite brak s isto tako hrabrom i odlunom njemakom djevojkom. Kapetan Hillemann se zaka lja. Major Blauer mu kradomice dobaci pogled, dobro j e razumio to je trebalo znaiti Hillemannovo cerekanje, i malo se pognu preko stola . Budimo kratki, Wegeneru. O ljubavi ne trebamo sada raspravljati, a jo manje o optimizmu mladih. Prekrasno je da tako ne to uope postoji i da e uvijek postojati. Za mene je to pojam vjeitog ivota, ne onoga o kojemu e nam za nekoliko trenutaka sveenik priati, 28 mislim na pravi ivot. Zastavnice Hellmuthe Adalberte Wegeneru, ja vas pitam, elite li o eniti Irmgard Helenu Ernu Lohmann. Ako ste spremni, odgovorite potvrdno. Da! glasno odgovori Hellmuth Wegener. U tom su se trenutku sve glave pognule jer se s poduprtog stropa bunkera poela osipati pra ina po njima, negdje je ponovno eksplodiralo. Jedna je granata dohvat ila i bunker, ali bila je preslaba da bi ga probila. Onda vas ovim progla avam za mu a i enu ree major Blauer i sna no se zaka lja. Kakvo sranje! Hillemanne, odobravam vam deset hitaca iz minobacaa, Oistite ono prokleto gnijezdo na brijegu ispred nas! U Kolnu je istog tog trenutka matiar Schmitz VII sveano govorio o Fhrern i domovini , govorio je i c obvezama mladih njemakih ljudi da svom narodu poklone to vi e sinov a. Govorio je i o juna tvu i rtvovanju, ak je citirao i Rommela i u tom asu je poeo pr erastati samog sebe. Johann Lohmann ga je zapanjena promatrao, ne shvaajui vi e ni ta. Poznavao je Schmitza VII samo kao bolesnika od ira na elucu, koji je tri puta tje dno dolazio u njegovu apoteku i dobivao ak i bez recepta svoje preparate. I sada vas pitam, vas, Irmgard Helena Erna Lohmann, elite li postati suprugom zastavnika Hell-

mutha Adalberta Wegenera. Ako elite odgovorite jasno i glasno da! najzad je kazao. Da! odgovori glasno Irmgard. Johann Lohmann se iznenada stresao. Bila je to naj-bolnija rije koju je do tad a uo u svom ivotu. Jedno obino, malo, kratko da ali je s njime gubio i svoju kerku. U tom se trenutku vi e nije pre ivala Lohmann, nego Wegener. Zapoinjao je novi ivot. Schmitz VII je elio kizati jo nekoliko prikladnih rijei prije estitanja, ali ga je prekinulo zavijanje sirene za zranu uzbunu, to im je svima prodiralo do sr i kostij u svojim neugodnim zvukom. Sirena je bila neposredno iznad njih na krovu, pa se osim tog zavijanja ni ta vi e nije moglo razabrati. 29 Jo usred bijela dana! povikao je Schmitz VII i na brzinu prikupio sve dokumente rasute po stolu. Svi u podrum! Johann Lohmann se zaustavio. Zagrlio je svoju ker, na brzinu joj utisnuo polju bac na hladne, drhtave usne i iz ruku preuzeo veliki bokor crvenih ru a. Nagnula s e nad stol, naglo zgrabila fotografiju svog mu a i gurnula je duboko u izrez svoje haljine na prsima. Iz daljine je do njih ve dopiralo potmulo gruvanje protuavion ske artiljerije i prve prigu ene eksplozije izbaenih bombi. Schmitz VII bjesomuno is tri iz sobe, stric Hannes ga je jo uvijek sa suznim oima slijedio, samo je Heribert Bluttke ostao kraj vrata. Oni gore ne znaju da je tu jedna sretna mladenka progovori Heribert Bluttke kada je sirena umuknula. Doite, idemo u podrum.

Upravo sam se neeg sjetio ree Lohmann mimo. Schmitz VII je zaboravio kazati: ov im vas progla avam na temelju punomoi mog matinog ureda zakonitim supru nicima. Da li je sada to vjenanje uope obavljeno? Ja sam rekla da. Irmgard Wegener, tako se od sada zvala, uhvati svog oca ispo d ruke. Sve ostalo je neva no. Hellmuth e za Bo i dobiti dopust. Nije dobio dopust. 21. lipnja Rusi su kod Bobruska, Mogiljeva, Or e i Vitebska poeli sa svojom sveu ni tavajuom ofenzivom. Poput gromoglasne oluje, poput udaraca groma uz neprekidno b ljuvanje vatre iz tisua i tisua cijevi te ke artiljerije uspjeli su piikovati njemake divizije uz tlo. 3. njemaka tenkovska armija, 4. i 9. armija bile su suoene sa zg usnutim ruskim redovima koji su se nezadr ivom snagom poput bujice sruile i kotrlja le niz osu enu zemlju. etiri sovjetske fronte, Prva baltika fronta pod Bragamjanom, Trea bjeloruska fro d zapovjedni tvom ernjakovskog, Druga bjeloruska fronta pod Zaharovim i konano Prva bj loruska fronta kojom 30 je zapovijedao Rokosovski, bacili su se bez obzira na gubitke u ljudstvu i mater ijalu na njemake bunkerske polo aje. Vedri se i topli ljetni dan pretvorio u pakao, plavo se nebo zamrailo tisuama gustih oblaka razro-vane i uskovitlane zemlje. Dana 24. lipnja ju no od Vitebska Rusi su prodri-jev i duboko meu polo aje 3. njemake tenkovske armije uspjeli otvoriti procijep irok oko etrdesetak kilometara. Ruske su divizije nadirale i prelijevale se kroz taj procijep duboko u njemaku pozadinu , opko-liv i njemaku armiju i uni tiv i je do temelja i prije no to je Glavno zapovjedni vo armijske grupe Centar moglo bilo to poduzeti. Tog je istog 24. lipnja, koji je ujedno oznaavao poetak kraja njemake srednje fr onte, Hitler izdao zapovijed da se polo aji moraju zadr ati po svaku cijenu, zabrani v i svaki poku aj povlaenja. Dana 25. lipnja prekinute su sve veze sa 4. armijom. Trea je bjeloruska fronta prodrla do glavnog poteza Or a ^Borisov, ile kucavice cijele Rusije. Preko nje su se kotrljala stalno nova pojaanja i na njoj su se sada borili ostaci razbijene 4. a rmije, poku avajui se probiti do svoje glavnine dublje u pozadini. Kapetan Hillemann je odmah 21. lipnja poginuo, pot-porunik Brokamp nestao, nar ednik Emil Knoll ostao je na polo aju te ko ranjen, krhotine granate odnijele su mu

polovicu lica, morali su ga ostaviti, zavijao je poput ranjena -vuka i moljakao oko sebe da mu netko da revolver ne bi li si prikratio muke. Kasnije je iz minut e u minutu postajao sve ti i i slabiji, dok su ostali i dalje panino bje ali poku avajui se ukrcati na kola za opskrbu. O majoru Blaueru vi e se ni ta nije znalo, iako se govorilo da su ruski tenkovi j ednostavno pregazili njegov zapovjedniki polo aj puka. Cijeli je tab jo bio u zemljan om bunkeru, kada su ruski tenkovi T 34 s u itkom nadirali i pregazili samljev i sve pred sobom i pod sobom u krvavu masu. Pre ivio je samo vojni sveenik doktor Zoller jer je upravo u tom trenutku bio u pozadini s ostatkom divizije. Ponovno se poja vio u bolnici u Borisovu, razderane uniforme, umrljane krvlju, ne31 obrijan i umoran, prolazei kroz redove umiruih i blagoslovei ih. Peter Hasslick i Hellmuth Wegener uspjeli su se domoi malog sela Sladjejeva na Dnjepru. Bili su sami, odrezani od svoje jedinice i sjedili su na obali trome r ijeke. Selo je bilo napu teno, a kue su djelomino bile spaljene. Ju no od njih je jo uv ijek sijevalo i potmulo tutnjalo, neprekidno su odzvanjali pogoci ruske artiljer ije, usmjereni na put prema Mogiljevu, elei ga oistiti za svoj dalji prodor. Sjever no od njih nebo se crnilo od dima tamo je gorjelo skladi te nafte u Or i. A pred nji ma je protjecala rijeka i nigdje nije bilo nijednog amca da preu preko nje. Plivajmo! predlo io je najzad Wegener. Ti zna plivati, zar ne? Ne ba osobito, ali kroz ovu u se vodurinu ve nekako probiti. Spustili su se do samog Dnjepra, skinuli uniforme, omotali njima strojne pi tol je i smotav i zatim sve u zave ljaje u li su u vodu. Kad im je voda ve sezala do koljena, gore se u ipra ju na obali rijeke pojavio mo d a devetogodi nji, slabunjavi djeak. Bio je odjeven u rite pocrnjele od ai i dima, mr av o mu se djeako lice trzalo, a preko zamrljanih obraza tekle su mu suze. Drhtavih je ruku podigao pu ku, prislonio je o rame, nani anio i ka iprstom povukao obara. Pogodak ga je odbacio unatrag i gotovo oborio na zemlju, ali nekako se us pio odr ati na svojim tankim, raskreenim nogama. Nastavio je pucati lijevo i desno kao izbezumljen. Ovo je za oca! uzvikivao je. A ovo je za mamu ku! Vi ste ih ubili, vi ste ovdje sve poubijali! Vi prokleti, prokleti vabe... Ponovno je opalio, a suze su i dalje ostavljale za sobom brazde sporo klizei p reko obraza oblijepljenih prljav tinom. Gazei rijeku, Hellmuth Wegener je pogoen zastao, trgnuo se kao da ga je u arena p esnica pogodila meu pleke. Zateturao je prema naprijed i oslonio se na Hasslicka k oji je gazio ispred njega vrsto ga obgrliv i. 32 Tada su ponovno zauli pucnjeve koji su se razlijegali i odzvanjali razbijajui sunan u ti inu te udne zemlje. Mene je dohvatilo! stenjao je Wegener. Pe ter ... u lea! Prokletstvo! Glas mu je poeo i tati, krvava je pjena nadirala na usne, jo uvijek je vrsto stiska o Hasslicka i kao iz daljine zurio u njega iroko razrogaerdh oiju. Plua! hroptao je. Krvava je pjena zagu ivala njegov ionako oslabljeni glas i pretvarala se u mjehure. Lijeva strana plua, Peter... Hellmuthe, ne priaj gluposti! Hellmuthe, dr i se! Hasslick je vrsto obuhvatio Wegenera oko pleki i poeo ga vui dalje niz rijeku. Tek to im je voda dosegla do eluca, odjeknuo je novi r afal. Drugi pogodak. Metak je pro i av i kroz vodu pogodio Hasslicka u desnu butinu. P osmuo je, ali vrsto stisnuv i zube i dalje je nastavio vui Wegenera. Sada je i tebe dohvatilo! prostenjao je Wegener. ovjee, ostavi me ovdje. Pusti me da padnem. Plivaj preko! Ti jo ima anse! Bje i, Peter... Nije to ni ta, Hellmuthe. Metak me samo okrznuo ... To bolje! Plivaj konano! Jezik za zube... Hasslick je duboko udisao. Butina mu je gorila, cijela mu je

desna noga bila oduzeta, svaki je ivac u njemu podrhtavao. Okrenuo se, dohvatio Wegenera i uprtiv i ga na lea poku ao se tako s njim probiti kroz Dnjepar. Mo e li mi m lo pomoi? dahtao je. Mo e li barem malo micati nogama? Lijeva strana plua! Wegener je ve pljuvao krv. Curila mu je preko brade i slije vala se niz vrat i grudi. Peter, ostavi me konano! Ovo nema vi e nikakvog smisla. Peter... Zave i gubicu! Sada su plivali, struja ih je nosila malo nizvodno i ipak nije bilo tako te ko s Hellmuthom na leima, kao to je Hasslick ispoetka pretpostavljao. Wegener je lagan o pomicao nogama, ali to nije dugo potrajalo. Uskoro je le ao potpuno mirno, samo je jo hroptao i 33 3 Sretan brak

ispu tao krvavu pjenu koja mu je nadirala neprekidno na usta poput crvenih mjehura sapunice. Na obali, na rubu spaljenog sela Sladjejeva jedan je mali djeak sjedio u travi dr ei pu ku na mr avim koljenima i zurio u dvojicu njemakih vojnika koji su pli vajui odmicali. Krepali, dabogda! mucao je i ponovno briznuo u pla. Vi ste ubili moju mamu ku i Irinu ku i sve, sve ste ih vi poubijali! Krepajte konano ... Onda je odbacio pu ku daleko od sebe i sklupao se u travi plaui i zavijajui poput m ladog vuka. Konano su se uspjeli domoi druge obale Dnjepra. Na izmaku snaga Hasslick se uspio uspuzati na obalu vukui za sobom Wegenera iz vode. Jo je ivio, oi je irom razrogaio i jedva ujno, i tei disao. Svakim je uzdisa irala nova svjetlocrvena krv iz njegovih plua slijevajui mu se niz usne. Hasslick je ponovno uprtio Wegenera i odvukao ga dublje na obalu. Vi e ga nije mogao nositi, i sam se udio kako je s metkom u butini uope bio u stanju i toliko d a uini. Kako je uope mogao hodati. Zaustavio se kod neke uzvi ice, polo io Wegenera na zemlju i naslonio ga na nju. Premoren, spustio se zatim i sam kraj njega. Odmot ao je svoj zave ljaj, uniformu i strojni pi tolj to je nosio privezane na prsima. Sve je to rasprosto kraj njih kako bi se na suncu osu ilo. Iz d epa je izvukao tri zamo tuljka zavoja, potpuno mokrih kao i sve ostalo. Zapravo je to bila jo samo ulijep ljena gruda prljave gaze. Hellmuth je zatresao glavom. Pusti te gluposti, Peter hroptao je. Glas mu se potpuno izmijenio, postao je visok i piskutljiv. Gotovo je sa mnom. Vjeruj mi konano, idiote jedan ... ipak sa m ja studirao etiri semestra medicine... Krvava se pjena ponovno razlila preko nje govih titravih usana i prsiju koja su se pri svakoj rijei bolno grila. Bje i sam, dr u e moj! Ako nastavi s takvim glupostima, za i at u ti ja jo jedan metak! odgovori mu Hass k. Pognuo je Wegenera prema naprijed kako bi mogao bolje po34 gledati ranu na leima. Pregledav i ga, shvatio je da za njegovog prijatelja vi e nema spasa. Pritisnuo je mokru gazu na ranjeno mjesto i pa ljivo oslonio Wegenera o hu mak. Ovo mi prija tiho pro apta Hellmuth i zgreno mu se nasmje i. Hladi... Sedam sati su sjedili na obali Dnjepra, sve dok se na drugoj strani rijeke ni su pojavili kamioni zemljano ute boje. Crvena je zvijezda na njihovim hladnjacima svjetlucala obasjana popodnevnim suncem. Gomila sovjetskih vojnika poela je kulj ati ispod cerada na kamionima. Poredali su se du obale i stali promatrati dva usa mljena, gola njemaka vojnika na drugoj obali Dnjepra. Njihovi su glasovi dopirali preko vode do Wegenera i Hasslicka. Konano su iz jednog od kamiona izvadili gume ni amac, napuhali ga i dovukli do rijeke. Sada e doi ree Hasslick. Dr ao je Hellmuthovu glavu u svom krilu. Iako je gorila od visoke temperature, ipak je bila vo tano blijeda. Krv se na rubovima usana ve poela su iti, pretvarala se u gru

dice boje tamnog, crvenog turskog meda. Wegener otvori oi. Skupljao je snagu da progovori i kada je konano mislio da e u spjeti izgovoriti nekoliko rijei pipajui je potra io Hasslickovu desnu ruku koja je le ala na njegovim prsima. Peter ... Zave i konano, Hellmuthe! Za pola sata e biti po teno previjen i sutra ujutro e najkasnije ve le ati u nekoj ruskoj poljskoj bolnici. Uzmi moje dokumente ... Za to? Da moja Irmi... da moja . Ma, mome, pa nisu te pogodili u glavu, nego u plua, prestani ve jedanput buncati . Ona nikad ne treba saznati da sam poginuo. Ona me toliko voli. Uostalom, slini smo donekle ... a ako ... ako ve dajem svoju Irmi nekome ... onda je elim tebi da ti... Zaka ljao se, blijedo mu se lice zgrilo od 35 ena ... jo ne ostane udovicom ... molim te ... Peter ..

bola i napora. Tijelo mu se trzalo. Krvava mu je pjena ponovno nadrla na usta. Ti ... ti si... zaista... prokleto dobar prijatelj ... Peter... dobar si ti m omak... Ako ti pre ivi ... molim te, uini mi to... ovjee, zave i ve jednom! grubo ga prekinu Hasslick. Budi bez brige, Ivani e te novno zakrpati. Bit e kao novi. Nisi ti jedini koji e pre ivjeti s rupom u pluima. Bil ih je i prije tebe toliko. Gumeni se amac otisnuo niz rijeku, ruski su se vojnici uskoro zatim iskrcali n a drugoj obali i krenuli kroz visoku, sasu enu travu. Stoj! povikali su. Stoj! Kao da mi jo mo emo pobjei, ba ste duhoviti, guzice jedne! Ijutito proguna Hasslick. Obgrliv i rukom ramena Hellmutha Wegenera osjeao je da mu je desna butina i cije la noga potpuno oduzeta. Privukao je Wegenerovu uniformu i pa ljivo izvukao iz gor njeg d epa njegove dokumente. Nekoliko je trenutaka razmi ljao, onda je vratio dokum ente natrag u d ep Wegenerove uniforme. Zatim je zamijenio kapute, svog je prijate lja prekrio gornjim dijelom podoficirske uniforme koja je njemu pripadala, a Weg enerov je kaput sam ogmuo. Hvala ti Peter pro aptao je Hellmuth. Ti si zaista pravi prijatelj. Ma pusti to sad. Potpuno je suvi no. Izvui e se ti sigurno, vidjet e ve Hellmuth se jo malo, do avola! Pa mo e valjda jo toliko! Zatim je podignuo obje ruke i zgreno se osmjehnuo. Rusi su ih opkolili istovremeno im ne to dovikujui. Ni ta ih nije mogao razumjeti, bili su sve sami Azijati, ali ipak je uspio razabrati sanitarni ili ne to tome slino , sanitet, ambulanta, svejedno. Bio je sretan. Kimnuo je glavom i u tom trenutku cijela se rijeka, zemlja i nebo, stalo okre tati oko njega, utonuo je u nesvijest. 36 Probudio ga je bol koji mu je poput vatre pro dirao desnu butinu. Ispod njega je b ila prljava, stara ponjava to je zaudarala po mokrai, a tlo se udno ljuljalo, podrh tavalo, treslo, poskakivalo, sve sitni, mali udarci to su mu u mozgu neprestano i znova izazivali istu u arenu i prodornu bol. Podignuo je glavu, a povratkom misli raspr ili su se i posljednji, magloviti tr agovi besvjesnog stanja. Le im u kamionu, razmi ljao je. Smjestili su me na utovami dio teretu jaka ispod cerade i sad me odvoze nekamo. Bio je ve toliko prisutan da je dobro razabirao umove oko sebe, ritmino udaranje lanenog platna to se gibalo na vjetru, potmulo brujanje motora, povremeni cvile guma i negdje u daljini, poput golemog, u asnog nevremena, neprestana grmljavina s fronte. ivim, razmi ljao je. Zaista ivim. Nisu mi razmrskali lubanju, nisu mi ni svoje ba junete arili u tijelo, nisu mi ni metak opalili u potiljak. Previli su me i sada

me voze nekamo u pozadinu, u neki kraj koji su ponovno osvojili. U svoju zemlju. .. Zaista su me spasili! Tko bi to ikad mogao pomisliti ili oekivati od Rusa? Ponovno je spustio glavu na prljavu ponjavu to je zaudarala po mokrai i pa ljivo pipajui rukom svoju desnu butinu primijeti da mu je donji dio tijela gol. Uistinu su ga previli, obukli mu bluzu i kaput i ugurali ga u kamion. Zatresao je glavo m, nije mu nikako i lo 37

u glavu da su jednog njemakog vojnika spa avah, dok su na svim frontovima hiljade i hiljade gazili i ubijali. Konano je sam sebi kazao da je rat vjerojatno pri kraj u. Vani se ve morala spustiti veer, sunce vi e nije prodiralo kroz rupice na lanenoj ceradi kamiona. Satima sam le ao bez svijesti, razmi ljao je. A smrad mokrae, to sam ja sam! U nesvijesti sam pi ao pod sebe i sad le im u vlastitoj mokrai. Ali ja ivim . .. Zatvorio je oi, u aren ga je bol ponovno potpuno obuzeo, tiho je stenjao i desno m rukom pritisnuo ranjenu butinu. Stenjanje ga je sjetilo da nije bio sam. Kad s u ga okru ili Rusi, ti mali, kosooki, zemljano--smei ovjeuljci iz azijskih stepa, sje dio je na humku zemlje i u krilu dr ao glavu prijatelja Hellmutha Wege-nera. Zamij enili su svoje bluze i kapute, a s Wegenero-vih je usana kuljala krvava pjena po put tamnog, crvenog turskog meda. Hellmuthe! Peter Hasslick se stenjui okrenu. Kraj njega je, uza samu stijenku kamiona le ao gol, ali u obrnutom odnosu, naime odjeven u hlae a do pojasa gol Hellmuth Wegene r. I njega su previli, lice su mu ak oprali, nestalo je sve ispljuvane krvi, samo mu se jo tanka crvena, krvava nit spu tala s krajiaka usana do brade. Le ao je na leim a, sklopljenih oiju i nekako strano izgledao. Vo tano blijed, upaUh obraza i za iljen a nosa. Hellmuthe... ponovi Hasslick glasno i stisnu zube. Kola su se tresla, poskaki vala preko rupa i jaraka, preko kamenja i upadala u meko, podatno tlo to bi se dv a puta godi nje pretvaralo u movare. Da... to je ... odgovorio mu je polako, jedva ujno Wegener. Krvavi mu se iscjed ak iz usta pojaao. Ali vi e nije nadirala pjena. Dah mu je jo jedva podizao plua. Mi jo ivimo, Hellmuthe! to sam ja tebi govorio, staro moje gunalo! Progurat emo m i kroz ova govna i neemo tako lako krepati! Previli su nas i sad se taljigamo ne kamo u njihovu pozadinu. Sad nas, to se mene tie, cijeli rat jo mo e poljubiti u guzi cu! Hasslick se pa ljivo pomaknu na svojoj zapisanoj ponjavi i primakne to je bli e mo gao Hellmuthu We38

generu. Zatim se nagnu nad prijatelja i irom razroga-iv i oi zabulji u njegovo lice. Je li to jo zaista on, upla eno pomisli. ovjee, pa on je ve mrtav i jo govori... Pa ivo ispru i ruku i dotakne mu obraz, upalo djeje lice to se caklilo u vruici, ali bil a je to vruica samrtnikog bljedila. Hellmuthe... ponovno progovori Hasslick, Osjeao je knedlu u grlu, jedva je gov orio. Hellmuthe, mi emo uspjeti! Mome, stisni zube jo malo! Jedanput e nas ve istova iti i onda e se nai i neki lijenik... Da ... jedanput... jedva ujno pro apta Wegener. Hasslick se morao duboko nagnuti nad njegove usne da bi ne to razabrao. Besmisleno ... U bolnici e te ve pokrpati i dii na noge. Gadan pogodak... Wegener poku a otvoriti oi. Samo je napola uspio. Ispod ustreptalih vjea pro matrao je Hasslicka. I oi su ga polako izdavale. Ostao je u pluima, Peter... operacija ... potpuno ... potpuno besmisleno... Od silne iscrpljenosti gotovo je ponovno izgubio svijest. Vjee su se sklopile nad oima, dah mu je izlazio polako, i tei kroz raspukle, suhe usne. Prokletstvo, kamo nas samo odvoze, razmi ljao je Hasslick. Satima se ve taljigam o preko polja, idioti obini! Mogli su nas isto tako ostaviti da crknemo na obali Dnjepra ili nam odmah razmrskati lubanje!

Jo samo malo i stigli smo, Hellmuthe! kazao je glasno i pomilovao Wegenero vo upalo, mr avo lice vo tano blijede boje. Jo samo malo, pa smo stigli. Nisu oni nas uzalud utovarili u kola, imaju sigurno neki razlog... Nakon jednog sata kamion je mirnije i ujednaeni je vozio. Kotai su se manje tresli i manje poskakivali, cijeli se kamion samo jo ritmiki ljuljao. Hasslick je le ao kr aj Wegenera i buljio u lanenu ceradu to se napuhivala od vjetra iznad njih. 39 Asfaltirana cesta pod nama, razmi ljao je. Sti emo u neki grad! ovjee, Hellmuthe, p a oni nas zaista odvode u neki grad! I tada su iznenada, kao da je netko naglo otrgnuo zavjesu, zauli oko sebe hilj ade razliitih umova. Bru-janje motora, buku tenkova, nji tanje konja, glasove, potmu lo gruvanje tenkovskih topova, glasne povike, automobilske trube. Kamion se stao jako ljuljati, oito su ulazili u o tre krivine i onda su iznenada zastenjale i za kr ipale konice i vozilo se zaustavilo. Ponovno glasovi, netko je nekim tvrdim predmetom udario o kamion. Hasslick polo i ruku na Wegenerova plua i saeka. Pri dignuo je glavu, kad se cera da raskrila i u mraku no je zaista ve pala razaznao obrise jedne glave. Mo e hodati? upita ga neki glas. Ako ba moram... Hasslick se uspravi. Glava se ne to odmaknu od njega. Izai! Hasslick se pomaknu malo prema naprijed. Neznanac odgmu ceradu. Moj prijatelj ... glasno progovori. Prvo moj prijatelj. Ja imam vremena. Napolje! ponovi isti glas. I zatim nastavi ne to e e: Davaj! Odmah. Na to se sad moram poeti navikavati, razmi ljao je Hasslick. Ratni zarobl jenik. Plenij. Broj. Jedan u gomili, ni ta vi e. Ali ipak se ivi i ovjek ima ansi da i to pre ivi. Puzao je po dnu kamiona do ruba. Tu se pa ljivo uspravi, sjedne i polako spusti noge preko ruba. Zatim pogleda oko sebe. Kamion je bio parkiran ispred neke kole. Stara kua zidana od opeka, svi prozori osvijetljeni. Pred ulazom su se neprestano zaustavljala ruska sanitetska kola i istovarivani su ranjenici. Bolniari su ih treim korakom una ali u zgradu. Bo e moj, pa tu kolu poznajem! iznenada se presjekao Hasslick. Mi smo u Or i. Njem aka poljska bolnica u Or i. U svakom razredu slamarica do slamarice, a u zbornici o peraciona dvorana. Pokretni operacioni 40 stol i tri kuhinjska stola. A u podrumu su se gomilali le evi. Umiralo se br e no to su stizali pokopati. Odjednom su ga zgrabile etiri ruke i vrsto ga podupirui dignule s dna kamiona. Voza kamiona, neki mali kosooki Azijat naceri mu se. Dobro, da? upita ga. Dobro, da? Hasslick poku a stati na desnu nogu. Uspio je na svoje veliko iznenaenje, ali vi e nije imao dovoljno snage da se prisili da samosta lno hoda. Oslonio se na dva Rusa koja su ga podigla iz kamiona i osvrnuv i se pono vno pogleda u mranu unutra njost vozila. Moj prijatelj ... ponovo zapoe. Hoodaatiii! Bio je to onaj Rus iju je glavu prvu ugledao neki postariji potporunik, rezervist koji je oito bio zadu en da se brine za red u pozadini. Pozadina! Or a je ve pozadina, razmi ljao je Hasslick. Ivani su doista uspjeli. Iz vr ili su svoj proboj. Zar je to sad zaista ve kraj? epao je oslanjajui se na dvojicu Rusa prema ulazu u kolu. Upravo u onom trenutku kad ga je obasjalo jako svjetlo to je dopiralo kroz irom otvorena, dvostruka ulaz na vrata, iz zgrade je izi la neka ruska lijenica. Vitka, graciozna djevojka sa irok im u icima na ramenima svoje uniforme. Pogledala je prema sanitetskim vozilima, a zatim i Hasslicka.

Hasslick se tek u tom trenutku sjetio da je ispod pojasa gol. Zurio je u lije pu lijenicu osjeajui se sve neugodnije i neugodmje, a krv mu je nadirala u lice i b ubnjala u sljepooicama. elio je barem ruku polo iti na svoje spolovilo, ali se nije usudio, bojei se da ne Izgubi ravnote u. Tako je ostao izmeu dva Rusa oslanjajui se n a njih i nadajui se da e se mlada lijenica brzo vratiti u zgradu. Ona uope nije obratila pa nju na njega, naglo se okrenula i izdav i zvonkim glasom nekoliko zapovijedi otra dugim hodnikom natrag u zgradu. Davaj! progovori jedan od Rusa koji su podu pirali Hasslicka. Hodatii! 41

u hodniku su ga istovarili na neku klupu. Hasslick se zavalio natrag, ispru io desnu nogu i ekao. Brinuo se za svog prijatelja. Malo kasnije su kroz ulaz unijeli Hellmutha Wege-nera. Smjestili su ga na nos ila od dvije ipke i razapetog platna, ostavili kraj Hasslickove klupe i ponovno i zi li. Hasslick se nagnu nad prijatelja. Wegener je jo disao, ali lice mu je djelov alo jo strasnije, jo odsutnije, jo udaljenije od ivota. Lijenika! zaurla Hasslick iznenada, kad su dvije ruske bolniarke pro le hodnikom. Lijenika! Doktora! Lijenika! Bolniarke su se presjekle, Ijutito ga pogledale i jedna je glasno progovorila. Germanski je gotov! Razumije ? Gotov! Onda su se okrenule i oti le smijui se. Izgubio je svaki pojam o vremenu i nije ni otprilike znao koliko je dugo sjed io gol na toj klupi. Nekoliko puta je kraj njega protrala mlada sovjetska lijenica i vi e nije ni poku avao rukama sakriti svoju mu kost, bilo mu je potpuno svejedno; t ko se jo mo e stidjeti kad sjedi pred paklom? ak ju je i dozvao pokazav i prema svom p rijatelju viknuo: Te ko mu je, pomo-zite... Lijepa se lijenica zaustavila, promotrila Wegenera i samo slegnula nje nim ramen ima. Zatim je pogledala Hasslicka svojim velikim, sivim oima. Prvo ruski ranjenici... progovorila je najzad na zauujue dobrom njemakom. Onda ste nas mogli pustiti da odmah krepamo, jo tamo na Dnjepru! zaurlao je Ha sslick. Poslat u njemakog lijenika. to? Zar ovdje imamo i njemake lijenike? Hasslick sad najzad ipak desnom rukom pr ekri golo krilo. Lijenica se jedva primjetno osmijehnu, krajevi usana joj se sasv im malo podigo e, a u njenim se sivim oima pojavi uta toka odbljesak arulje to se ob a o strop klatila nad Hasslickom. Svinja si! estoko progovori. Prava ponosna svinja, zar ne? Ponosna na ubijanje ! Prstom poka e 42 na odlikovanja to ih je Hasslick nosio na tmiformi i sna no izmahnuv i opali mu glasn u u ku. Zatim se bez ijedne rijei okrenu i brzo odjuri niz hodnik. Hasslick je sjedio kao ukoen i buljio za njom. Kakvo sranje! progovorio je nak on nekog vremena glasno. Sjetio se da je on nosio Wegenerovu uniformu. A zastavn ik Wegener je 1943. dignuo u zrak etiri tenka baciv i na njih granate. Bujica ranjenika nije se prekidala. Iz sanitetskih su kola neprestano istovar ivana raskomadana i razmrskana tjelesa, bolniari su bez prekida trali s nosilima u operacione dvorane. Zrak je bio prezasien jaucima, prigu enim stenjanjem i smradom izmije ane krvi, gnoja, mokrae i izmetina. Marija Fedorovna mi je maloprije kazala, da su dovezena dva druga progovori neki glas. Hasslick se naglo prenu. Zadremao je bio onako umoran, iscrpljen i sav smo den od bolova to su ga rastrgavali i koje nitko nije ubla avao. Pred njim je stajao visok, vitak, sjedokos mu karac u njemakoj uniformi s kapeta nskim oznakama i krvlju umrljanom bijelom lijenikom ogrtau, le erno prebaenom preko ra mena. Gospodine doktore... promrmlja Hasslick. Bo e moj, pa to ste zaista vi! Vi uistinu postojite ovdje!

Uinite ne to za mog prijatelja! Molim vas, brzo, ako mo ete! Ima metak u pluima! Hasslick pogleda u stranu. Nosila su jo stajala na podu kraj njegove klupe, al i Hellmutha Wegenera vi e nije vidio. Preko njegova tijela i lica navukli su staru , pocijepanu ponjavu. Hellmuthe... tiho promrmlja Hasslick. Onda se naglo okrenu, elio je ne to viknut i, bilo to, jednostavno mu je bilo potrebno da se izvie, ali je samo grevito zario prste u svoju uniformu. Njemaki lijenik pomalo rezignirano slegnu ramenima i zari je ruke u d epove svog ogrtaa. Bio je ve mrtav kad sam stigao. Vi ste tako vrsto spavali da ni ta niste primijet ili. Va u emo butinu ve pokrpati. Marija Fedorovna je kazala da ste i s tom ranom na butini zapravo mogli hodati. 43

To je lijenica? Da. Lijenik iz d epa izvadi vojnu knji icu i pljesnu njome o lijevi dlan. Umrli je podoficir Peter Hasslick iz Osnabriicka? Hasslick se trgnu. Zurio je u mr avo tijelo ispod prekrivaa. Iznenada mu se zavr tilo u glavi. Pa to je ludost Hellmuthe, pomisli. To ne mo emo uiniti. Obeao sam ti da, jesam, ali to ipak ne mo emo uiniti! Pa ne mogu cijeli svoj ivot pro ivjeti pod tv ojim imenom, kao da sam ti... Pa ne mogu valjda s tvojom enom... Ne, Hellmuthe, t o je sasvim, sasvim nemogue ... Doite! Oslonite se na moje rame! obratio mu se njemaki lijenik. Idemo u moje pr vijali te. Kako se zovete, zastavnice? Hellmuth Wegener, gospodine doktore. Blju-valo mu se ve od svega. Ustane, oslo ni se na njemakog oficira i od epesa kraj prekrivenih nosila. Sve u ja to objasniti, Hellmuthe, mislio je. Ja ne mogu odjednom postati ti! itav jedan ivot, jedan dugi ivot biti netko drugi, ne, ja to ne bih mogao izdr ati. Ja sam obian bravar, Hellmu the, a ti, ti si akademski graanin, ti si student medicine. Eto, ve poinju neprilik e! Hellmuthe, ja ipak, ni tiz najbolju volju, ne mogu odr ati svoje obeanje. Moji su dokumenti u gornjem, lijevom d epu uniforme, gospodine doktore progovor i Hasslick umorno. Lijenik izvue vojnu knji icu, proita podatke i ponovno je vrati u d ep. Vi ste student medicine, kako vidim. etvrti se mestar? E pa onda, doite sa mnom, mladi kolega. Rana na butini spasila vam je ivot. Za nas ovdje, rat je ve postao povijest. Kasnije, nakon to su oistili i previli Hasslicko-vu ranu, pa ljivo izvukav i metak, i nakon to su mu dali injekciju protiv tetanusa i sredstvo za sni avanje temperatu re koje su rastvorili u a i vode, smjesti e Hass-licka u razred broj 6, odmah uz vrat a kraj zida. Ranjenici su le ali na razbacanim slamaricama. Od nekog njemakog bolnia ra Hasslick je dobio stare hlae. I 44 one su bile umrljane krvlju i u pregibima ukoene od sasu enog blata i krvi. Onaj to ih je nosio prije zaradio je metak u trbuh objasni mu bolniar. Odapeo j e, pa mo ete zadr ati hlae i kasnije ih, kad vam bude bolje, oprati, gospodine zastav nice. Za sada prokleto oskudijevamo vodom, izmeu ostalog. Ali valjda e biti bolje. Oko njega je naokolo po sobi le alo ezdeset njemakih ranjenika. Stije njeni poput s ardina u konzervi, tijelo kraj tijela, zadah krvarenja, smrad gnojnih rana, groz nicom izmuena i ispijena lica, nepodno ljiv vonj izmetina. Ranjenici su le ali poput zgrenih klupaka iskidanog i izmrcvarenog mesa u kojima je jo tinjala nada pre ivjet e mo! Izdr at emo mi! Ipak emo se jednom, bilo kada, vratiti kui, u domovinu. Jednom .. . kada ... o tome nisu htjeli razmi ljati... ne sada ... Te je noi od njih ezdesetoro umro dvadeset i jedan ranjenik. Kada je zapoela sovjetska ofenziva, mi smo ostali u Or i priao je njemaki lijenik. dio je kraj Hasslioka na slamarici i dijelio svoju cigaretu s njim. etiri lijenika, devet bolniara i etiri bolniarke.

Hvalospjevi njemakom juna tvu... znamo ve... Glupost! lijenik samo odmahnu rukom. Nama jednostavno ni ta drugo nije preostalo . Rusi su nadirali tako silovito i tako brzo, da se mi nismo ni sna li, a kamoli s tigli pobjei. Nismo vi e imali benzina za sanitetska kola, bilo je nemogue ispraznit i bolnicu i transportirati ranjenike. Tako smo svi ostali, a to je u tom trenutk u i bilo najbolje. Ruski kolege i nisu tako lo i, rado poma u, ali i njima se samima na glavu ve sruila vlastita ofenziva. Ne mogu disati od posla. Popu ili su jo dvije cigarete. U meuvremenu je njemaki lijenik ustanovio jo tri smr na sluaja i naredio da mrtvace iznesu iz sobe. Obeali su nam da emo svi zajedno ostati u za robljeni tvu dobaci mu jo pri opro taju. Sretan 45 sam to smo se upoznali, gospodine Wegener. ak nam i sa svojih etiri semestra medici ne mo ete ovdje u logoru pomoi. Svaki nam strunjak mo e biti od neprocjenjive koristi. Hasslick je jo dugo zurio za lijenikom kada je ovaj iza ao iz razreda. Nisam ja taj, elio je zaurlati. Ali je samo utio. Hellmutha Wegenera ve su upisali u listu umrlih pod imenom Petera Hasslicka. Kasnije, razmi ljao je. Kasnije e mi se valjda ve pru iti prilika da sve objasnim. U logoru, ili poslije otpu tanja. U Njemakoj. Istina, Hellmuthovi su roditelji bili mrtvi. Njega vi e nitko nee tra iti, nitko n ee pitati za njega, osim naravno njegove ene, a ona ga jo nikada nije ni vidjela. A ja? Peter Hasslick? Otac mi je ve odavno mrtav, a majka je poginula u posljednje m zranom napadu, u onom te kom bombardiranju Osnabriicka odonda se za nju vi e ni ta ni je ulo. U nekom se od podruma ugu ila, ili izgorjela... Ni za Petera Hasslicka vi e n itko nee pitati. Hoe li on to kasnije zaista moi sve objasniti? Osjeao je, znao je ve sada, da e to kasnije biti prekasno. Nije se mogao smiriti na svojoj slamarici. Kako je le ao neposredno uz vrata uionice broj est koja je bila golema soba umira nja, u koju su se unosili raskomadani njemaki vojnici, oni koji se vi e nisu mogli pokrpati ni osposobiti; bio je nijemi svjedok u asa neprestanog, lananog uno enja krv lju umrljanih tjelesa koja su jo stenjala i grila se oekujui pomo i istovremenog, got ovo neprekidnog izno enja blijedih, ukoenih i nijemih truplova. Tko zna gdje su ih odbacivali? Imamo mi podrum za to, ovdje odgovorio mu je jedan od bolniara. Tamo su ve naslagani u tri sloja, jedni preko drugih... A kasnije, kasnije e ih potrpat i na kamione i odvesti. Nee se vi e zamarati provjeravanjem identiteta umrlih, nee v i e sa46 stavljati ak ni spisak njihovih imena. Tko bi jo gubio vrijeme otkidanjem duplikat a prepoznajne znake, da bi kasnije na temelju broja mogao ustanoviti o kojem se m rtvacu radi? Koga je jo zanimalo je li ovjek u Rusiji poginuo ili mu se izgubio tr ag? I uope, tko je jo ovdje mislio na kasnije? Kasnije je znailo sutra, znailo slije dei sat, znailo slijedei udisaj. ivot, ivot je znaila srea to se u ruci dr i komad va kruha ili to se mo e popiti a a ustajale, zagaene vode. Hasslick je utonuo u tup drijem. Sav taj pogon oko njega, svo to neprekidno u miranje, sve je to zamaralo. Mislio je na Hellmutha Wegenera i kako mu je prijat elj crknuo pod nogama dok je spavao. Rana u desnoj butini kucala je kao da su mu u nju ugradili stari brodski motor. Noga mu je gorjela, tresla ga je groznica, ali bolova nije imao. To ga je udilo. Vruica je vrlo visoka, razmi ljao je, a ja ima m osjeaj kako polako tonem, odlazim. Zar je takav osjeaj kad jedan ud odumire? to l i su uradili s mojom nogom? Ako taj osjeaj bude i dalje rastao, ako se ta oduzeto st pro iri do srca, znait e to vjerovatno i kraj! Ona e ipak postati udovicom, ovako ili onako, ta lijepa, plavokosa Irmgard iz Kolna... Naglo se trgnuo iz svoje otupjelosti, s mukom je otvorio oi. Netko ga je odgur nuo na stranu vrhom cipele. Ruska je lijenica stajala nad njim, uspravna, ukoena i kao da ga je oima secirala. Ponovo je zabila vrh svoje izme u njegov lijevi kuk. Marija Fjodorovna podigla je kosu i poe ljala je u punu. Sive su joj oi bile uokviren e dubokim podonjacima zbog iscrpljenosti i umora. Zbog tih crnih kolobara i svih

sjena oko oiju lice joj je djelovalo poput zamagljene slike. Ti si lijenik? zapitala ga o tro. Ti si zbilja lijenik, a ovdje le i ? Ustani odmah! Ja sam samo student medicine odgovori Hasslick. Znam. Njemaki vojni lijenik dao mi je tvoje dokumente. etiri semestra, a njemaki je fakultet dobro sveuili te. Hvala. 47 Ni ta hvala! Ustani! Operirati! Operirati? Bo e moj kako? Treba li sada zavikati: to nisam ja! Izudarat e me do smrti, ne zato to bi bili razoarani, nego zbog toga to e vjerovati da se radi o sabo ta i. Ta je rije vrlo obljubljena kod njih. Sabota a. Samo drugi izraz za smrt. Ja sam ranjen odgovori Hasslick le ei i dalje ukoeno. Gdje si ranjen? Marija Fjodorovna ugura ruke u d epove svoje uniforme. U nogu, zar ne? A ruke? Da li su ti ruke u redu? Ili su ti mo da i ruke oduzete?! Tako dug o dok jedan lijenik jo ima ruke, on mo e i mora raditi! Ustani, odmah, to eka ? Idemo! onovo ga je nogom podbola. Neki je njemaki bolniar koji je stajao sa strane pro ao kraj Hasslickove slamaric e zgreno se osmjehujui lijenici. U njegovom se pogledu nazirao strah. Izgledalo je da je poznaje i ni samom mu nije bilo jasno odakle je smogao hrabrosti da se umi je a. Ne seri dru e obrati se on Hasslicku. Ti si student medicine, zar ne? Da. Onda barem poku aj ustati! Ona e ti hladnokrvno razmrskati gubicu, ako to ne uini . Svejedno da li si govnjivi strijelac, zastavnik ili oficir, za nju si uvijek i s amo Nijemac, za nju e to uvijek i ostati, a to ti drugim rijeima znai komad pseeg gov na vi e! Mo e li se pomaknuti? Poku at u. Prihvatio je bolniarevu mku i poeo se dizati opte-retiv i te inom svog tijela samo lijevu nogu, a povrijeenu je dr ao malo podignutu u zrak. Ni ta nije osjeao, noga mu j e bila potpuno obamrla, ljuljala se kao da je bez kostiju i kao da ne postoje ni ile, ni tetive koje su je povezivale s kukom. Kada je vrlo oprezno poku ao stati n a nju, sru io se kao da je bila od meke gume. U operacionu dvoranu broj 3! hladno naredi Marija Fjodorovna. Bijesno je promatrala HassUcka i ponovno su se poput zlatnih mrljica pojavile pjege u 48 njenim u arenim oima, na povr ini njenih sivih zjenica. Ja ekam! Krenula je ispred njih energinim koracima, na vitkim je nogama nosila izme od m eke ko e. Zaobljena joj se stra njica ritmino njihala pri svakom koraku. Trebalo bi je silovati! pro apta bolniar promuklo. Svakog dana barem deset puta! Sve dotle dok joj se sva ta vatra meu nogama ne ugasi. Imam ja dosta drugih briga! Hasslick se oslonio na bolniara. Slijedili su lijen icu i dovukav i se do predvorja iznenada shvatili zbog ega je Mariji Fjodo-rovnoj s vaka ruka bila dragocjena. Rusi su izgleda negdje nai li na otpor Nijemaca, mo da na glavnoj pruzi. Kamioni su za kamionima dovlaili ranjenike koji su le ali posvuda, a k i na kolskom dvori tu. Brdo razdr-tih tijela, zrak prezasien stenjanjem i jaucima. Meu njima su sovjetski vojni vidari, gotovo potpuno bespomono, samo jo uz goleme n apore, polako selektirali ranjenike, pretvoriv i se tako u gospodare nad ivotom i s mru. U operacionoj dvorani broj 3, najveoj prostoriji u cijeloj koli, mo da je to neka d bila sveana dvorana, lijenici su radili za devet stolova. Meu njima i sjedokosi n jemaki vojni lijenik. Odjeven samo u pot-ko ulju stajao je kraj obinog, velikog kuhin jskog stola i upravo razrezivao jedno rame. K meni! kazala je Marija Fjodorovna. Stajala je najbli e ulazu, uz mali, uski operacioni stol i istila

duboku, ispresijecanu ranu u ramenu. Krhotine granate. Lopatica je bila potpuno smrskana, zdrobljene su kosti bile zabodene u nateeno mi ino tkivo, poput e njakom nadjevene peenke. Lijenica nogom privue stolicu do sebe i glavom mu da znak da prie. Izvadi krhotine kostiju. To se mo e i sjedei! prosike na Hasslicka, koji oprezno sjednu oslanjajui se na bolniarevu ruku. Bespomono je, dok mu se iz eluca dizala munina, zurio u raskomadana lea. Skidaj uniformu! dobaci mu jo o tro Marija Fjo dorovna. Uniformu? Za to? 49 4 Sretan brak

Na to se njegovo pitanje tako naglo okrenula, kao da ju je u tipnuo za stra njicu i prisloni mu nazubljene kare za rezanje kostiju s kojih se jo cijedila krv uz od likovanja i znake na uniformi. Ruse hoe da dira s tim na prsima? zauria. Do sada si Ruse ubijao, sad ih spa avaj! Sna no zamahnu rukom i ponovno mu prilijepi du ku od koje mu se sve zavrtjelo u g lavi. Bolniar je samo gledao kako e to prije zbrisati. Na vratima se jo jedanput okr enuo i podigav i obje ruke dobacio Hasslicku: Deset puta silovati, tu le inarku! I t o svakog dana. Hasslick skinu kaputi uniforme i baci ga pod ope-racioni stol. I hlae takoer? up ita, kad je Marija Fjodorovna ponovno digla pogled s ranjenika. inilo se da je to nije vrijealo. Nijemo doda Hasslicku veliku, tupu pincetu i usput nogom udari ne kog ruskog bolniara u cjevanicu jer ju je unosei nekog novog ranjenika malo gurnuo . Pred kolom su se zauli motori novih kamiona. Transport za transportom. Pa ipak nee dobiti rat! iznenada progovori Marija Fjodorovna. ak i da ubije vl oruno cijeli milijun Rusa. Uvijek e pristizati novi milijuni! Ja i ne elim dobiti rat. Hasslick je pa ljivo promatrao veliku pincetu. S njom b i se moglo raditi isto kao i s bravarskim klije tima, razmi ljao je. Moram samo pa lji vo pincetom uhvatiti trun kosti i onda ga jednostavno i upati. Ni ta vi e. Ovaj ovjek ov dje to nee ni osjetiti, u nesvijesti je. Sjedei nagne se nad ranjenog Rusa, pincetom obuhvati veliku krhotinu kosti i j ednim je potezom naglo izvue iz mesa. inio je to brzo, bez oklijevanja. Moralo je to djelovati upravo struno za sve promatrae. Pa za to si onda u Rusiji, ha? Lijenica pove e jednu ilu jer je jednim rezom ranu morala jo pro iriti. Zato to mi je nareeno. Nareeno ti je i da ubija , zar ne? Da se borim. Mnogo su nam priali, a mi smo im sve vjerovali. Naravno, kad ste glupi. 50 Ofatteka knji nto Svi su narodi koji vode rat glupi. Ponovno izvadi iz razmrskanog ramena krhotinu kosti i dr ei je i dalje pincetom gurne pod nos Mariji Fjodorovnoj. Njegova su lea uni tena i ostat e bogalj. Moja je noga uni tena. Kamo god pogledamo ... rukom kojom je dr ao pincetu s krhotinom kosti opi e zami ljeni krug u zraku samo krv, samo raskomadani ljudi. Ljudi od kojih nitko nije kriv ... Nijedan Rus, to je sigurno tono! Ni ja nisam kriv. I ja bih sad mnogo radije le ao

u pravom krevetu dr ei svoju djevojku u zagrljaju nego ovdje vadio krhotine kostiju iz gomile mesa. Hasslick je sjedio sve do jutra u operacionoj dvorani broj 3 i pomagao lijenic i. Bio je daleko manje nespretan no to se u poetku pribojavao. Oito nitko nije prim ijetio ni posumnjao da on zapravo nije imao pojma o kirurgiji, a ak ni o i enju rana. Kad god bi u ruci dr ao neki instrument uvijek je sam sebe uvjeravao: zamisli da je to tvoj bravarski alat, ovo je brusilo, a ovo pila, ovo su tvoja obina klije ta, a ovo svrdlo. Na njegovo veliko iznenaenje sve je to dobro prolazilo. Kasno te n oi njemaki je lijenik jo jedanput pri ao Hasslickovom stolu i potap ao ga po ramenu. Bravo, mladi kolega! Vi ste zaista prirodni talent! Da ve nakon etiri semestra pokazujete tako izrazitu sklonost i sposobnost za kirurgiju! Sigurno ste i inae v je ti. Mo da se iz hobija bavite i nekim zanatom? Kirurgija je samo hrabrost i zanat ska vje tina. Sve ostalo dolazi kasnije samo od sebe. To je jo neko kazao jedan na uve ni kolega. Dobar sam zanatlija odgovori mu Hasslick. Bio je preumoran, a da bi iskoristi o tu priliku za veliko ispovijedanje. Najvi e mi le i bravarija. Bravarija! Bravo, vi jo imate i smisla za humor! njemaki se lijenik nasmije. U operacionoj se dvo rani situacija malo smirila, ali su im putem radija ve najavili nove transporte ranjenika. Ostalo im je jo samo nekoliko minuta da predahnu u meuvremenu. Bravice ete popravljati! estitam, estitam! e lite dakle specijalizirati ginekologiju! 51

Mo da! uzvrati mu umorno Hasslick. Ljuljao se i gubio ravnote u ve i sjedei. Marij Fjodorovna im prie iz nekog ugla dr ei meu usnama papirosu to ju je sama savila. Njez ino je lijepo, usko lice bilo pepeljasto sivo, ve upalo od umora i iscrpljenosti. Ali jo se nije predavala. Idi u sobu! obrati se Hasslicku. I zatim povie: Pjotre! Stanis! Odnesite ga! U sobu broj 8! Dva su sovjetska bolniara trei pri la Hasslicku, vrsto ga zgrabiv i ispod pazuha dig u e ga sa stolice i odvuko e kroz operacionu dvoranu prema izlazu. Njemaki ih je lijen ik otpratio do vrata. Pravo ste dijete sree, Wegeneru! tiho mu je kazao. Sviate se Mariji Fjodorovnoj . Neprestano me u ka. Ali ako je to znak simpatije za vas? Pre ivjet ete. Mislite samo na moje rijei. Znate li to je to broj 8? Ne. Otkud bih znao? Soba Marije Fjodorovne. Sjedokosi se lijenik gotovo oinski osmjehnu. Dr ite se, Wegeneru, i to doslovce... Hasslick je spavao dva dana i dvije noi. Treeg se dana, oko deset sati ujutro najzad probudio i to zato to ga je Marija Fjodorovna ponovo u -kala. Osjeao se svje ije i puno sna nije, samo je sada opet osjeao svoju desnu nogu i o tar bol u rani. Dobro jutro! progovori. Dan poinje kao i uvijek, u kate me... Spustila je ruku u krilo i stala ga analizirajui promatrati svojim hladnim, si vim oima. Tog je dana bila odjevena u tijesno pripijenu tamnoplavu ko ulju, a oko v rata je vezala crvenu maramu. To nije spadalo u uniformu, bila je u civilu. Zar je tu postojalo ne to kao slobodan dan? Ili su svi ranjenici u meuvremenu pomrli i vi e nisu imali to raditi? Nemate posla? upita je Hasslick. Nijemci su se povukli! 52 Ah tako! Bje e poput izbezumljenih zeeva. Tjeramo ih pred sobom, ako mora biti, otjerat em o ih i do Sjevernog mora.

I danas je znai praznik? Malo je podignuo glavu i otkrio da je na sebi imala i suknju, takoer tamnoplavu, zvonastog kroja. Noge to su izvirivale ispod suknje bi le su vitke i preplanule od sunca. Bila je obuvena u male papuice, armenski runi r ad, vezeni bar un ukra en umjetnim perlama i bru enim komadiima stakla. Ali o tome Pete r Hasslick nije imao pojma. Znao je samo da je sjedila kraj njega na krevetu, da ga je maloprije i u kala kako bi ga probudila iz njegova duboka sna i da mu je sad p olo ila ruke na butine. Danas je nedjelja! ree mu Marija Fjodorov-na. Spavao si od petka. Skroz, bez p rekida. Jesi li gladan? Ne, nisam. Ponovno spusti glavu na tvrdi jastuk i ra iri nosnice. Ne, to ne pos toji stvarno, razmi ljao je. To je sigurno od vruice. Meni se ve privida. Ali ipak o sjeam miris parfema. Ovdje se prokleto osjea miris parfema. Za to sam ovdje? upita i znenada. Gdje su ostali? Ostali? Mrtvi! Odneseni! Zakopani! A njemaki lijenik? On je danas de uran. Zajedno s Ostapom Leonidoviem Pahomovim. To je sovjetski lijenik? Za to pita ? Boli li te noga? Ne mnogo. To je dobro. Dala sam ti est injekcija dok si spavao. Ruke su joj klizile uz n jegove butine i zatim se smirile na njegovoj mu kosti. Bio je to samo lagani, jedv a osjetan pritisak, ali on je odmah reagirao, neizmjerno se pri tome Ijutei na sa mog sebe, koliko god mu je taj osjeaj bio ugodan. Mo da ih je estoro moralo umrijeti, jer sam tebi dala sve injekcije ... To je u asno. To je ubojstvo! 53

Sve je oko nas samo jo jedno veliko ubojstvo. Zna li uope to je ivot, reci! Misli li da je ovo ovdje ivot? Desnom rukom obuhvati iznenada jasnu izboinu na njegovim hlaama. Lijevu n.iku u gura meu njegove noge lagano bubnjajui prstima. Marija Fjodorovna, vi ste ludi! izusti Hasslick. Disao je sve br e i br e, pljuvak a mu se skupljala u ustima, bilo je previ e a da bi je grevito mogao progutati. Zna m da sam u va im rukama potpuno sam bespomoan, mo ete me ustrijeliti ili me dotui kund akom, mo ete mi i grkljan prerezati ili me ak objesiti. Nitko vas nee ni za to pitati , niti vas optu i\'ati. Ali ipak vam ka em da ste ludi. Zar nema dovoljno Rusa? Mo da taj doktor Pahomov? Previ e govori ! kratko uzvrati Marija Fjodorovna. Otkopa mu prvo pojas, zatim hla i brzim ih pokretom svue s njegovih ko atih kukova. Hasslick ispusti potmuli krik. Ranjenom mu nogom prostruji estoka bol poput munje. Boli, zar ne? ree ona zadihanim, promuklim glasom to se lomio od uzbuenja. Prvo previ e ubijate, onda previ e govorite, vi Nijemci ste uvijek pretjerani. Vas je sam ih previ e na svijetu! Poku ao je obuzdati njezine ustreptale ruke, ali ona ga samo udari i strgnu mu hlae sve do ispod koljena, te stare, prljave hlae prepune usireni krvi mrtvaca koj i ih je nekada nosio, hlae to su mjestimice bile ve tvrde poput ko e. Zatim ga udari u ranjenu nogu. On ponovno kriknu i refleksnim pokretom podignu zdjelicu, kao da e tom kretnjom odbaciti od sebe i o tru bol to mu je razdirala desnu butinu, ali on a je samo na to vjerovatno ekala, jer je to odmah iskoristila i svukla mu hlae pre ko nemirnih nogu. Vi e ni rijei da nisi prozborio! Sad je dosta! prosiktala je kad je on otvorio oi i zabuljio se u nju, kao da je bespomona rtva izruena na milost i nemilost jedne luakinje. Ni rijei vi e, jesi li uo! Prebacila se preko njega, sjela na njega i dok je on ponovo zastenjao, jer mu je koljenom pogodila ranjenu butinu, Marija Fjodorovna zabaci glavu u potiljku,

usta 54

joj se otvore pred bujicom grlenih glasova to su izvirali iz njezine utrobe, a pr ste zarije u Hasslickovo rame. Male, poput britve o tre pand e divlje zvijeri. Sve se dogodilo vrlo brzo. Poput silovitog naleta toplog vjetra. Duboko uzdah nuvsi Marija Fjodorovna je klonula i naslonila lice na Hasslickova prsa. vrsto ga je ugrizla i ostala u tom polo aju sve dok i posljednji drhtaj nije minuo. Onda j e podigla glavu i pogledala ga irom otvorenih, stranih oiju, kao da ga vidi prvi p ut. Odvojila se od njega, si la s kreveta, ispravi