Može i bez kavijara

Naslov izvornika ES MUSS NICHT IMMER KAVIAR SEIN

mitgeteilt vonJohannes Mario SimmelScweizer Verlagshaus Ag,

Zurich, 1974.Copyrigt — Vermerk:© 1972 by Schvveizer

Verlagshaus Ag, Zurich

Prijevod s njemačkog Dora Baron

Lektor Nives Opačić

Za izdavača Marjan Šare

Urednik Lidija Šare

Izdavač MARJAN KNJIGA d.o.o. - Split

Ludo smione pustolovinei iskušani kuharski recepti

tajnog agenta protiv vlastite volje,Thomasa Lievena

CIP-Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu

UDK 830-31= 862

SIMMEL, Johannes MarioMože i bez kavijara / Johannes Mario Simmel;

[prijevod s njemačkog Dora Baron; uredila Lidija Šare]. - Split: Marjan knjiga, 1997. - 552 str.; 26 cm

Prijevod djela: Es muss nicht immer Kaviar sein

ISBN 953-159-150-4

ISBN 953-159-150-4 MARJAN KNJIGASplit 1997.

MOŽE I BEZ KAVIJARA

Prolog

- Mi Nijemci, draga Kitty, znamo napraviti gospodarsko čudo,ali ne i salatu - reče Thomas Lieven crnokosoj djevojci ugodnihoblina.

- Tako je, milostivi gospodine - odgovori Kitty. Rekla je to malozadihano, jer je bila preko ušiju zaljubljena u svog šarmantnogposlodavca. Čeznutljivo je gledala Thomasa Lievena, koji je stajaopokraj nje u kuhinji.

Preko smokinga - tamnoplava, uskih revera - Thomas Lieven je prebacio pregaču. U ruci je držao ubrus. U ubrusu je bilo nježno lišće dviju lijepih glavica salate.

»Kakav muškarac«, mislila je Kitty, a oči su joj blistale. Kittvna je zaljubljenost potjecala donekle i odatle što se njezin poslodavac, gospodar vile s mnogo soba, zna tako prirodno kretati••»* njezinu carstvu, u kuhinji.

- Pravilno prirediti salatu danas je već gotovo zaboravljeno u-mijeće - reče Thomas Lieven. - U srednjoj Njemačkoj priređuju jeslatku, pa ima okus pokvarena kolača, u južnoj Njemačkoj kiselupoput hrane za kuniće, a u sjevernoj Njemačkoj domaćice rabe čaki posebno ulje za salatu. O sveti Lukule! To je ulje za brave, a neza salatu!

- Svakako, milostivi gospodine - reče Kitty, još uvijek bez daha.U daljini su zazvonila crkvena zvona. Bilo je 19 sati 11. travnja1957. godine.

Dan 11. travnja 1957. godine izgledao je kao i svaki drugi dan. Ali ne i za Thomasa Lievena. Jer on se uludo nadao da će toga da -na moći okončati svoju burnu prošlost, koja nije uvijek bila u skladu sa zakonom.

Toga dana, 11. travnja 1957. godine, stanovao je Thomas Lie -ven, navršivši nedavno 48 godina, u unajmljenoj vili najotmjenijeg

J. M. Simmel MOŽE I BEZ KAVIJARA

dijela Cecilien-aleje u Dusseldorfu. Posjedovao je znatnu svotu kod banke Rhein-Main i luksuzno sportsko auto njemačke proiz-vodnje, koja su stajala 32.000 njemačkih maraka.

Thomas Lieven bio je izvanredno dobro uščuvan muškarac u kasnim četrdesetim godinama. Vitak, visok, opaljen suncem, imao je pametne melankolične oči i čulna usta na uskom licu. Crna kosa bila je kratko podšišana i prosijeda na sljepoočicama.

Thomas Lieven nije bio oženjen. Susjedi su ga poznavali kao ti-ha i otmjena čovjeka. Smatrali su ga poštenim njemačkim poslov-nim čovjekom, iako ih je pomalo ljutilo što se o njemu može saz-nati tako malo konkretnog...

- Draga moja Kitty - obrati joj se Thomas Lieven - lijepi ste,mladi, nesumnjivo čete još mnogo toga morati učiti. Želite li odmene što naučiti?

- Vrlo rado - dahnula je Kitty, ovaj put vrlo zadihano.- Dobro, odat ću vam recept kako se pravi ukusna zelena sa

lata. Što smo do sada napravili?Kitty se lagano pokloni:- Prije dva sata namočili smo dvije glavice salate srednje veliči

ne, milostivi gospodine. Zatim smo odstranili nježne peteljke i u-zeli samo nježne listove...

- Što smo učinili s nježnim listovima? - ispitivaše on dalje.- Stavili smo ih u ubrus, a ubrus smo svezali u čvor. Tada ste,

milostivi gospodine, tresli ubrus...- Vitlao, draga Kitty, vitlao, tako da se iscijedi i posljednja kap

tekućine. Neobično je važno da listovi budu potpuno suhi. A sadaćemo pogledati kako se priprema umak za salatu. Dodajte mi, molim vas, staklenu posudu i pribor za salatu!

Kada bi Kitty slučajno dotaknula dugu usku ruku svoga poslo-davca, prožela bije slatka jeza.

»Kakav muškarac«, pomislila je...Kakav muškarac - mislili su nebrojeni ljudi koji su proteklih

godina upoznali Thomasa Lievena. Kakva su kova bili ti ljudi može se zaključiti prema onome što je Thomas Lieven volio, a što je mr-zio.

Thomas Lieven je volio:lijepe žene, elegantnu odjeću, antikno pokućstvo, brze automo-

bile, dobre knjige, pomno priređena jela i zdrav razum.Thomas Lieven je mrzio:uniforme, političare, rat, nerazumnost, oružano nasilje i laž, lo-

še ponašanje i grubost.

Bila su vremena kada je Thomas Lieven bio prototip uredna građanina, nesklona svakoj intrigi, sklona životu punom sigurno-sti, mira i udobnosti.

Međutim, upravo je takva čovjeka čudna sudbina - o kojoj će još opširno biti riječi - istrgnula iz njegove do tada blage kolotečine.

Taj uredni građanin, Thomas Lieven, bio je primoran da isto tako silovitim kao i grotesknim akcijama nasamari sljedeće orga-nizacije: njemački Abtuehr1 i Gestapo2, britanski Secret Service3, francuski Deivdeme Bureau4, američki Federal Bureau of Investiga-tion i sovjetsku službu državne sigurnosti.

Taj uredni građanin, Thomas Lieven, bio je primoran da u pet ratnih i dvanaest poratnih godina upotrijebi šesnaest lažnih pu-tovnica devet zemalja.

U ratu je Thomas Lieven izazvao beskrajnu zabunu i u njemač-kim i u savezničkim glavnim stožerima. Pri tome se nije osjećao ni najmanje ugodno.

A kratko vrijeme nakon rata imao je - kao vjerojatno i svi mi -osjećaj daje to ludilo u kojem je živio i od kojeg je živio prestalo.

Zabluda!Gospoda iza kulisa nisu ispuštala Thomasa Lievena iz šaka. On

se, međutim, osvetio svojim mučiteljima. Otimao je bogatašima u vrijeme okupacije, hijenama privredne reforme i novim bogatašima gospodarskog čuda.

Za Thomasa Lievena nije postojao željezni zastor. On je djelovao i na Istoku i na Zapadu. Vlasti su strepile pred njim.

Poslanici raznih njemačkih pokrajinskih skupština i parla-mentarci u Bonnu strepe još i danas, jer Thomas Lieven jayi i zna mnogo o kockarnicama, o građevinskim poslovima i narudžbama novog njemačkog Bundeswehra5...

Naravno, on se ne zove Thomas Lieven.Oprostit ćete nam što smo zbog navedenih okolnosti promijenili

njegovo ime i adresu. Ali priča o tom, nekoć mirnom, građaninu, čija je strast još i danas kuhanje, a koji je protiv svoje volje postao jednim od najvećih pustolova našeg vremena, potpuno je istinita.

Priču počinjemo one večeri 11. travnja 1957. godine u povijes-nom trenutku kada je Thomas Lieven držao predavanje o pripre-manju zelene salate.

1 Vojna obavještajna služba u nacističkoj Njemačkoj.2 Tajna državna policija u nacističkoj Njemačkoj.3 Britanska obavještajna služba.4 Francuska obavještajna služba.5 Vojska Savezne Republike Njemačke.


Meni

Juha »Lady-Curzon«

Pile u umaku od paprike

Salata glavatica »Clara«

Riža

Nadjevene jabuke s pjenastim umakom od vina

P

r

ž

e

n

a

c

s

a

s

i

r

o

m

1

1

.

t

r

a

v

n

j

a

1

9

5

7

Juha

Lady Curzon bila je žena indij-skog vicekralja lorda Curzona. Njezin je muž pisao političke knji-ge, a ona je sastavljala kuharske recepte. Za svoju juhu od kornja-če ova lady preporučuje prednje noge te ukusne životinje. Na nji-ma je najbolje meso. Kao začin uzmite: kozlac i majčinu dušicu, đumbir, muškatni orašac, klinčiće i curry. Dobro je staviti i čašu se-rija u juhu; po mogućnosti neka u njoj plivaju i kornjačina jaja i ko-basice od životinjinih crijeva te nadjeva od iznutrica. Međutim, ako se nekome ovo čini prezam-ršenim, neka u dućanu kupi kon-zervu juhe od kornjače, ali neka ne zaboravi dodati dobar gutljaj serija i šalicu vrhnja.

Vratimo se, dakle, ponovno u kuhinju njegove vile!- Salata ne smije nikada doći u dodir s metalom - reče Thomas

Lieven.Kitty je kao začarana promatrala vitke ruke svog poslodavca i

slušala njegovo predavanje dok su je uvijek iznova podilazili žmar-ci.

- Za umak - kazivaše Thomas Lieven - valja uzeti na vrhu nožapapra, isto toliko soli i čajnu žličicu oštre gorušice. Uz to sitno ko-

.

Ova je večera donijela 717.850 švicarskih franaka

Pile u umaku od paprike

Mlado pile ispecite na maslacu na uobičajen način, ali neka ne pos-tane pretamno, zatim ga, prema veličini, izrežite na četiri ili šest dijelova i stavite na toplo. Vrlo sitno nasjeckan luk i čajnu žličicu paprike pirjajte na maslacu od pečenja, zatim zakuhajte s malo vode ili juhe, dodajte podosta gustog kiselog vrhnja, u koje ste umutili malo kukuruzna škroba (Maizena). Dodajte prema ukusu soli i možda još paprike. Da bi se pojačala crvena boja, umiješajte u umak malo ukuhane rajčice. Sta-vite komade piletine u umak i os-tavite ih da u njemu odstoje neko-liko minuta.

Riža

Riža je gotovo uvijek ljepljiva po-put kaše. Međutim, vrlo je jedno-stavno postići da ostane zrnata. Pripazite: rižu kuhajte - pošto ste je dobro oprali - 10-15 minuta u vodi. Količinu vode odredite po želji. Rižu tada stavite u cjedilo i isperite hladnom vodom. To je trik kojim ćete odstraniti ljepljivo riži-no brašno. Kratko prije posluživa-nja podgrijte rižu u istom cjedilu, samo na pari iznad kipuće vode. Tek u posudi u kojoj ćete je pos-lužiti stavite na rižu malo maslaca, soli ili, već prema ukusu, currvja, šafrana ili papra.

Nadjevene jabuke s pjenastim umakom od vina

Prhke jabuke podjednake veličine ogulite i lagano prokuhajte u še-ćernom sirupu s vanilijom dok ne omekšaju, ali pazite da se ne ras-padnu, izvadite ih iz sirupa i osta-vite da se na cjeciilu dobro ocije-de. U međuvremenu ogulite ba-deme, narežite ih na prutiće, ras-prostrite po tavi i popržite ih u vrućoj pećnici.

Dobro ocijeđene jabuke natopite likerom, rumom ili konjakom i na-bodite prutićima od badema. Sta-vite ih na pladanj i poslužite s pjenastim umakom od vina: izmi-ješajte pjenasto dva žumanca sa 100 g šećera, 20 g kukuruznog škroba ili škrobnog brašna, mije-šajte s pola šalice vode dok ne postane glatko, dodajte četvrt litre bijela vina i kuhajte zajedno s pje-nastom jajčanom smjesom uz neprestano miješanje na blagoj vatri dok se ne zgusne. Dva bje-lanjca istucite u čvrst snijeg i la-gano umiješajte u smjesu. Prema ukusu eventualno dodajte rum, arak, konjak i tako dalje.

Prženac sa sirom

Kriške bijela kruha debelo nama-žite po sredini maslacem. Na svaku krišku položite plošku sira - prikladni su samoo^menta-ler i edamer. Kriške pecite pet minuta u prethodno vrlo zagrijanoj pećnici dok ne poprime zlat-nožutu boju. Poslužite dok su još posve vruće.


sano tvrdo kuhano jaje. Mnogo zelenog peršina. Još više vlasca. Četiri velike žlice izvornog talijanskog maslinovog ulja. Kitty, mo-lim ulje!

Porumenjevši, Kitty mu doda što je želio.- Kao što smo rekli, četiri velike žlice. A sada još četvrt litre vr

hnja, kiselog ili slatkog, prema ukusu, ja uzimam kiselo...U tom trenu se otvoriše kuhinjska vrata i uđe jedan gorostas.

Nosio je crnosive prugaste hlače, modrobijeli prugasti kućni ha-ljetak, bijelu košulju i bijelu kravatu. Četkasta kosa resila mu je glavu. Da je bio gologlav, djelovao bi poput ponešto prevelikog iz-danja Yula Brvnnera.

- Što je, Bastiane? - upita ga Thomas Lieven.Sluga odgovori malo hrapavim glasom, s francuskim naglas-

kom:- Stigao je gospodin direktor Schallenberg.- Točno na minutu - reče Thomas. - S tim će se čovjekom moći

raditi.Odveže pregaču.- Jelo, dakle, za deset minuta. Bastian će posluživati. Vi, drago

dijete, imate izlaz.Dok je Thomas Lieven prao ruke u crno opločenoj kupaonici,

Bastian je još jednom prešao četkom po kaputu smokinga.- Kako izgleda gospodin direktor? - zapita Thomas Lieven.- Obično - odgovori gorostas. - Debelo i solidno. Bikovska šija i

okrugao trbuh. Čestita provincija.- Ne zvuči nesimpatično.- Ima i dvije brazgotine od sablje.- Povlačim sve. - Thomas obuče kaput od smokinga. Uto nešto

zamijeti. S negodovanjem reče: - Bastiane, opet si posegnuo zakonjakom!

- Samo jedan gutljajčić. Bio sam malo uzbuđen.- Ostavi to! Ako se dogodi išta nepredvidivo, trebam tvoju bis

tru glavu. Ne možeš prebiti gospodina direktora ako si pijan.- Tog debeljka preuzimam na sebe i kad padnem u delirium

tremens.- Smiri se! Ono sa znakom zvona je jasno?- Jest.- Ponovi.- Jedan znak zvonom: donosim sljedeće jelo. Dva znaka: dono

sim fotokopije. Tri znaka: dolazim s vrećicom pijeska.- Bit ću ti zahvalan - reče Thomas Lieven uredujući nokte tur

pijicom - ako sve to ne pobrkaš.

- Izvrsna juha - reče gospodin direktor Schallenberg. Nasloni sei lagano prijeđe damastnim ubrusom preko svojih tankih usnica.

- Lady Curzon - reče Thomas Lieven i pozvoni jedanput, pritisnuvši dugme ispod ploče stola.

- Kakva lady?- Curzon, tako se zove juha. Kornjača sa šerijem i vrhnjem.- Ah, tako, naravno!Plamen svijeća na stolu odjednom zatreperi. Bastian nečujno

uđe i posluži pile u umaku od paprike.Plamen se umiri. Njegovo toplo žuto svjetlo padne na tamno-

modri sag, široki staroflamanski stol, udobne drvene stolce s nas-lonom od lika i veliki staroflamanski kredenc.

Pile iznova oduševi direktora Schallenberga.- Delikatesa, prava delikatesa. Zaista je lijepo od vas što ste me

pozvali. A zapravo ste sa mnom htjeli razgovarati samo o poslu...- O svemu se može bolje razgovarati uz dobro jelo, gospodine

direktore. Uzmite još riže, tu je pred vama.- Hvala. A sada mi recite, gospodine Lievene, o kakvu se to

poslu radi?- Još malo salate?- Ne, hvala. Počnite konačno!- Pa, lijepo - reče Thomas. - Gospodine direktore, vi ste vlasnik

velike tvornice papira.- Da, tako je. Dvije stotine namještenika. Sve smo^Iznova po

digli iz ruševina.- Izvanredan uspjeh. U vaše zdravlje... - Thomas Lieven digne

čašu.- Na isti način.- Gospodine direktore, koliko znam, vi proizvodite visoko kvali

tetan papir s vodenim znakom.- Proizvodimo.- Vi, između ostalog, taj papir s vodenim znakom isporučujete

za nove dionice što ih Njemačke ujedinjene čeličane upravo iznosena tržište.

- Tako je. Dionice NJUČ-a. Da samo znate kakvih imamo neprilika, kakvih kontrola! Kako se moji ljudi ne bi možda dosjetili pai za sebe otisnuli nekoliko dionica, ha-ha-ha!

- Ha-ha-ha. Gospodine direktore, želio bih kod vas naručiti pedeset velikih araka tog papira s vodenim znakom.

- Vi želite... što ?


- Naručiti pedeset velikih araka. Kao vlasniku tvrtke, ne bi vamsmjelo biti teško zaobići kontrole.

- Ali, za boga miloga, što ćete s tim arcima?- Naravno, tiskati dionice Njemačkih ujedinjenih čeličana. A što

ste vi mislili?Direktor Schallenberg složi svoj ubrus, pogleda pomalo žalosno

svoj još napola pun tanjur i izjavi:- Bojim se da moram otići.- Nipošto! Imamo još jabuke u pjenastom umaku od vina i pr-

ženac sa sirom.Direktor ustane.- Gospodine, zaboravit ću da sam ikada bio ovdje.- Sumnjam da ćete to moći zaboraviti - reče Thomas stavljajući

još malo riže na svoj tanjur. - Zašto zapravo stojite, gospodine načelnice Vojne uprave za opskrbu? Radije sjednite.

Schallenbergovo lice oblije tamno crvenilo. Tiho prozbori:- Što ste rekli?- Sjednite, pile će vam se ohladiti.- Rekli ste načelnik Vojne uprave za opskrbu?- Rekao sam. Pa to ste i bili. Premda ste 1945. godine zaboravili

tu titulu. Kao, na primjer, u svom upitnom arku. Pa i čemu da setoga sjećate? Tada ste upravo nabavili nove dokumente i novo ime.Kao načelnik Vojne uprave za opskrbu zvali ste se Mack.

- Vi ste ludi!- Nipošto. Bili ste načelnik Vojne uprave za opskrbu u

Warthegauu. Još uvijek ste na popisu poljske vlade za izručenje.Kao Mack, naravno, ne kao Schallenberg.

Direktor Schallenberg svali se na staroflamanski pleteni stolac, prijeđe damastnim ubrusom preko čela i nemoćno izjavi:

- Zaista ne znam čemu to uopće slušam.Thomas Lieven uzdahne:- Gledajte, gospodine direktore, i ja imam za sobom vrlo burnu

prošlost. Želim je se riješiti. Zato trebam vaš papir. Da ga krivotvorim, predugo bi trajalo. Imam, međutim, pouzdane tiskare... Nijevam dobro? No, no... Popijte gutljaj šampanjca, to će vas osvježiti.Znate, gospodine direktore, nakon rata bili su mi dostupni svi tajni dosjei. U ono vrijeme upravo vam se bio zameo trag u Miesbac-hu...

-Laž!- ... oprostite, mislio sam reći u Rosenheimu. Na Lindenhofu.Ovaj put direktor Schallenberg samo mlitavo podigne ruku.- Znao sam da ste se tamo skrivali. S obzirom na moj tadašnji

položaj, mogao sam vas dati uhititi. Mislio sam: što time dobivam?

Zatvorit će ga, izručiti. A onda... ? - Thomas je s tekom jeo komad pilećeg batka. - Naprotiv, ako ga lijepo ostaviš na miru, govorio sam sebi, gospodin će za nekoliko godina ponovno isplivati na pov-ršinu. Ljudi ove vrsti ne tonu, uvijek se drže na vrhu...

- Drskost! - čulo se krkljanje s pletenog stolca.- . . . a onda bi ti mogao mnogo više koristiti. Tako sam tada

mislio, prema tome i postupio, i vidite kako sam dobro učinio.Schallenberg je jedva ustao.- Idem ravno na policiju podnijeti prijavu.- Telefon je pokraj vas.

Thomas pritisne dva puta dugme zvonca ispod stola. Plamen svijeća ponovno zatreperi kad je sluga Bastian nečujno ušao. Nosio je srebrni pladanj a na njemu nekoliko fotokopija.

- Izvolite se poslužiti - reče Thomas. - Kopije, između ostalog,prikazuju gospodina direktora u uniformi, zatim razne naredbegospodina direktora između 1941. i 1944. te potvrdu od tzv. NS-rizničara Reicha o primitku sto tisuća Reichsmaraka koje ste dalikao prilog za SA i SS.

Direktor Schallenberg ponovno sjedne.- Možete raspremiti, Bastiane. Gospodin direktor je gotov.- U redu, gospodine.Kad je Bastian nestao, Thomas reče:- Uostalom, u tome i vi sudjelujete s pedeset tisuća. Je li vam

to dovoljno?- Ne dam se ucjenjivati!- Niste li vi, gospodine, direktore sudjelovali u posljednjoj izbo

rnoj borbi s velikim novčanim prilozima? Kako li se samo zoveonaj njemački ilustrirani časopis koji se zanima za takve stvari?

- Vi ste sasvim ludi! Želite tiskati lažne dionice? Dospjet ćete uzatvor, a i ja s vama! Upropastit ćete me ako vam dam taj papir!

- Neću dospjeti u zatvor. A vi ćete propasti samo ako mi taj papir ne date, gospodine direktore. - Thomas pritisne jedanput dugme zvonca. - Vidjet ćete kako će vam prijati nadjevene jabuke.

- Kod vas više ništa neću niti okusiti, ucjenjivaču jedan!- Kada, dakle, mogu računati s tim papirom, gospodine direk

tore?- Nikada - razviče se Schallenberg u beskrajnom bijesu. - Ni

kada nećete dobiti od mene ni jedan jedini arak!


Bila je skoro ponoć. Thomas Lieven sjedio je sa svojim slugom Bastianom ispred rasplamsale vatre kraj kamina u velikoj knjižni-ci. Stotine knjiga svjetlucale su u polumraku crvenim i zlatnim, plavim, žutim i zelenim svjetlom. Gramofon je svirao. Tiho se raz-lijegao Drugi klavirski koncert Sergeja Rahmanjinova. Thomas Li-even još je bio u svom besprijekornom smokingu. Bastian raskop-ča ovratnik na košulji i položi noge na stolac, ali tek pošto je, ba-civši iz prikrajka pogled na gazdu, podložio pod njih novine.

- Direktor Schallenberg će za tjedan dana isporučiti papir - reče Thomas Lieven. - Koliko vremena treba tvojim prijateljima zatiskanje?

- Desetak dana - odvrati Bastian i prinese ustima trbušastučašu konjaka.

- Tada ću prvog svibnja - krasan datum, Praznik rada - otputovati u Zurich - reče Thomas. Pruži Bastianu dionicu i popis. -Ovdje je uzorak za tiskanje, a na popisu su tekući brojevi koje želim vidjeti na dionicama.

- Kada bih samo znao što smjeraš! - promrmlja zadivljeno ori-jaš naježene kose.

Samo kada je bio siguran da je sasvim sam sa svojim gazdom, obraćao mu se prisnim ti, jer on je bio poznavao Thomasa već se-damnaest godina, a nekoć je bio sve prije negoli sluga.

Bastian je bio odan Thomasu odonda otkako ga je bio upoznao u sjedištu jedne marsejske gangsterske šefice. Osim toga, doživio je s Thomasom mnoge pustolovine, što zbližava ljude.

- Tommy, ne želiš mi reći što smišljaš?- Zapravo se, dragi Bastiane, ovdje radi o nečem lijepom i u

skladu sa zakonom: o stjecanju povjerenja. Moja prijevara s dionicama bit će elegantna prijevara. Nitko neće - da pokucam o drvo -uopće primijetiti da je to bila prijevara. Svi će zaraditi. Svi će bitizadovoljni.

Thomas se sanjarski nasmiješi i izvadi svoj zlatni džepni sat na otkucavanje'. Bio je to sat njegova oca. Taj tanki sat s odskočnim poklopcem pratio je Thomasa kroz sve životne opasnosti, bio je uz njega u svim smionim bjegovima i potjerama. Thomas Lieven je uspijevao da ga uvijek nanovo sakrije, zaštiti ili da ga se ponovno domogne. Thomas pritisne dugme, poklopac sata odskoči i ugra-đeni otkucajni mehanizam srebrno čistim zvukom označi vrijeme.

1 Sat sa specijalnim mehanizmom. Ako se pritisne dugme, mehanizam otkucava prošli puni sat i odonda protekle četvrti.

Bastian reče žalosno:- To mi nikako ne ide u glavu. Dionica daje pravo udjela u veli

kom poduzeću. Na dospjele kupone dionica isplaćuju se, u stanovitim razmacima, određene dividende, to jest odgovarajući dio dobitka što ga je poduzeće ostvarilo.

- Pa onda, mali moj?- Za ime Božje, ali kupone tvojih krivotvorenih dionica ne mo

žeš predočiti ni jednoj banci na svijetu. Brojevi koji su na njimaotisnuti nalaze se i na pravim dionicama koje netko posjeduje.Prijevaru će smjesta otkriti.

Thomas ustane.- Te kupone, naravno, neću nikada predočiti.- U čemu je onda trik?- Neka ti to bude iznenađenje - reče Thomas, priđe zidnom tre

zoru i otvori složenu bravu. Teška se čelična vrata pomaknu ustranu. U trezoru je bilo gotovine, nekoliko sipki zlata s olovnomjezgrom (i šaljivom popratnom pričom) i tri kutije brušenih i neb-rušenih dragulja. Sasvim sprijeda ležala je hrpa putovnica.

Thomas reče zamišljeno:- Radi sigurnosti, radije ću putovati u Švicarsku pod nekim tu

đim imenom. Da vidimo kakve sve njemačke putovnice imamo! -Čitao je imena smiješeći se: - Bože moj, kolike su uspomene uz tovezane...: Jakob Hauser... Peter Scheuner... barun Ludwig vonTrendelenburg... Wilfried Ott...

- Kao Trendelenburg prokrijumčario si one cadillace u Rio.Pustio bih radije tog baruna da malo miruje. Pa i Hausera. Još gatraže u Francuskoj - reče Bastian zamišljeno.

- Izvolite sjesti, gospodine Ott. Što možemo učiniti za vas? -upita voditelj Odjela za vrijednosne papire i odloži skromnu posjetnicu »Wilfried Ott, industrijalac, Diisseldorf«. Voditelj Odjela zavrijednosne papire zvao se Jules Vermont. Njegov se ured nalaziona prvom katu, Švicarske središnje banke u Zurichu.

Thomas Lieven, koji se u tom času zvao Wilfried Ott, zapita:- Vi ste Francuz, gospodine?- Po majci.- Razgovarajmo onda francuski - reče Thomas, alias Wilfried,

na francuskom, koji je govorio bez stranog naglaska. Lice JulesaVermonta zasja poput sunca.

- Mogu li u vašoj banci otvoriti numerirani tekući račun?

14 15

- Naravno, monsieur!- Upravo sam nabavio nekoliko novih dionica Ujedinjenih nje

mačkih čeličana. Volio bih da ostanu ovdje u Švicarskoj. Kao štorekoh, na numeriranom tekućem računu, a ne pod mojim imenom. ..

- Shvaćam. Strašan je taj njemački porez, je li? - Vermont na-migne.Nije mu bilo ništa novo da stranci kod njih deponiraju imovinu.

U Švicarskoj je 1957. godine ležalo ukupno 150 milijardi franaka koje su pripadale strancima.

- Da ne zaboravim - reče Thomas Lieven - naredite, molim, da se odrežu kuponi za 1958. i 1959. godinu. Kako ne znam kada ću ponovno doći u Zurich, zadržat ću te kupone i sam ću ih, u slu -čaju potrebe, unovčiti. To će vama prištedjeti posao. - U sebi po-misli: »A meni zatvor...«

Malo kasnije sve je bilo gotovo. U džepu Thomasa Livena ležala. je potvrda o pologu Švicarske središnje banke, prema kojoj je gos-podin Wilfried Ott iz Diisseldorfa deponirao nove dionice Njemač-kih ujedinjenih čeličana u nominalnoj vrijednosti od jednog milijuna njemačkih maraka.

Svojim sportskim autom, koja su čak i u Zurichu svraćala na sebe pozornost, odveze se natrag u hotel Baur au Lac. Ondje su ga svi namještenici voljeli. U svim hotelima svijeta gdje je bio gost svi su ga namještenici voljeli. Bilo je to zbog njegove vedre naravi, demokratskih nazora i napojnica.

Odveze se dizalom u svoj apartman, pa ode najprije u kupaonicu i vodom otplavi odrezane kupone za 1958. i 1959. godinu, kako se s njima ne bi mogla učiniti nikakva nepodopština! Salon je imao balkon. Thomas sjedne pod šareni suncobran i zadovoljno se zagleda u brodiće što su plovili po svjetlucavoj vodi Ziiriškog jezera. Neko je vrijeme razmišljao. Zatim zlatnom olovkom napiše na hotelskom papiru oglas:

Njemački industrijalactraži, uz visoke kamate i prvorazredno jamstvo, dvogodišnji zajam u Švicarskoj. U obzir dolaze samo ozbiljne ponude s bankovnom dokaznicom.

Ovaj se oglas pojavio dva dana kasnije na istaknutom mjestu među oglasima novina Neue Zuricher Zeitung. Navedena je i šifra. U tri dana stiglo je na šifru četrdeset šest ponuda.Sjedeći po prekrasnom vremenu na svom balkonu, Thomas ih je savjesno razvrstavao.


Ponude je podijelio u četiri skupine.Sedamnaest ponuda poslali su uredi za nekretnine, antikvarni-

ce, draguljari i prodavači automobila, koji, doduše, nisu nudili no-vac, ali su zato hvalili svoju robu.

Deset pisama došlo je od gospode koja, doduše, nisu imala no-vaca, ali su nudila svoje posredovanje kod druge gospode, koja su navodno njime raspolagala.

Jedanaest pisama došlo je, dijelom s fotografijama, a dijelom bez njih, od dama koje, doduše, nisu imale novaca, ali su dijelom sa šarmom, a dijelom bez njega, nudile same sebe.

I, konačno, osam pisama stiglo je od ljudi koji su nudili novac.Trideset osam pisama iz prvih triju skupina Thomas Lieven

razdere na sitne komadiće. Od preostalih ponuda dvije su pobu-dile njegov poseban interes zbog svoje apsolutne proturječnosti.

Jedno je pismo bilo napisano prilično lošim pisaćim strojem na prilično lošem papiru - prilično lošim njemačkim. Pošiljatelj je nu-dio - . . . uz kamate tamo gdje bi za mene bilo interesantno, iznose do 1.000.000 švicarskih franaka. - Ponudu je potpisao: Pierre Mu-errli, posrednik za prodaju i kupnju nekretnina.

Drugo je pismo bilo pisano rukom, sitnim otmjenim rukopisom. Žućkasti arak najfinijeg pisaćeg papira imao je na sredini gornjeg ruba malu petokraku krunu.

Tekst je glasio:

Dvorac Montenac, 8. svibnja 1957.

Poštovani gospodine!U vezi s vašim oglasom u novinama Neue Zurcher Zeitung molim

dame - nakon telefonske najave - posjetite.H. de Couville

Thomas zamišljeno položi ta dva toliko različita pisma jedno pokraj drugog te se zamišljeno zagleda u njih. Izvadi iz džepa na prsluku zlatni sat na otkucavanje, pritisne dugme i pusti da se otkucaji srebrno jasno oglase jedan, dva, tri... i još dva otkucaja: tri i trideset.

Pierre Muerrli, razmišljao je Thomas, sasvim je sigurno vrlo bo-gat i vrlo škrt čovjek. Kupuje loš papir i piše na starom stroju.

Taj H. de Couville piše, doduše, rukom, ali na najboljem papiru. Je li grof ili barun?

Da vidimo...


Dvorac Montenac ležao je u veličanstvenom parku na južnoj padini Zuriškog brda. Zavojit, šljunkom posut put vodio je do male, žuto obojene palače sa zelenim kapcima. Thomas zaustavi auto pred velebnim prilazom.

Ispred Thomasa se iznenada stvori neobično ohol sluga:- Monsieur Ott? Izvolite me slijediti.Sluga ga odvede u kuću, zatim kroz nekoliko raskošnih prosto-

rija te konačno u raskošnu radnu sobu.Od krhkog pisaćeg stola ustane elegantna mlada žena od svojih

28 godina: kestenjasta kosa padala joj je u mekim uvojcima gotovo do ramena. Velika usta blistala su svijetloružičastim sjajem. U nje su bile kose oči i visoke jagodice. Ta je dama imala duge svilenka-ste trepavice i baršunastu meku kožu zlaćane boje.

Thomasu se stegne srce. Žene kosih očiju i visokih jagodica oduvijek su za nj bile kobne.

»Ovaj se tip žena«, mislio je, »ponaša uvijek jednako. Odbojno. Hladno. Napuhano. No upoznaš li ih pobliže, tada u njih više nema suzdržavanja.«

Mlada ga dama pogleda ozbiljno:- Dobar dan, gospodine Ott. Razgovarali smo telefonski. Izvolite

sjesti.Ona sjedne i prekriži noge. Haljina joj se malo zadigne. »Uza sve još i lijepe duge noge!« - pomisli Thomas.- Gospodine Ott, vi tražite zajam. Govorili ste o prvorazrednom

jamstvu. Mogu li znati o čemu se radi?»To je ipak malo previše«, pomisli Thomas. Hladno reče:- Smatram da vam ne bih smio time dosađivati. Biste li bili

tako ljubazni pa kazali gospodinu de Couvilleu da sam ovdje. Onmije pisao.

- Ja sam vam pisala. Zovem se Helena de Couville. Obavljamsve novčane poslove svog ujaka - objasni mlada dama više negohladno. - Dakle, gospodine Ott, što vi nazivate prvorazrednimjamstvom?

Thomas, smiješeći se, nagne glavu:- Novoizdane dionice Njemačkih ujedinjenih čeličana deponirane

kod Švicarske središnje banke. Nominalna vrijednost jedan milijun. Burzovni tečaj starih dionica dvjesto sedamnaest... -

- Kolike kamate nudite?- Osam posto.- A na koliku ste svotu mislili?»Bože, te hladne oči«, pomisli Thomas i reče:- Sedamsto pedeset tisuća švicarskih franaka.- Molim?

Na svoje iznenađenje, Thomas LICven primijeti da je Helena de Couville postala odjednom nervozna. Vrškom jezika prešla je preko svijetlocrvenih usnica. Trepavice su joj malo zatreptale.

- Nije li to... hm, ponešto visoka svota, gospodine Ott?- Kako molim? Pri ovoj burzovnoj vrijednosti dionica?- Da... svakako... međutim - Ustala je. - Žao mi je, mislim da

ipak moram otići po ujaka. Ispričajte me, molim, na trenutak.On je ustao. Ona je nestala. Ponovno je sjeo. Prema svom sta-

rom satu na otkucavanje, čekao je osam minuta. Instinkt, stečen u godinama života izvan zakona, govorio mu je: »Ovdje nešto nije u redu! Samo što?«

Vrata se otvoriše, Helena se vrati. S njom se pojavi visok, mršav muškarac suncem opaljena lica, širokih vilica, kratke sijede kose u bijeloj sintetskoj košulji ispod jednorednog, kratkog kaputa. Helena ga predstavi:

- Barun Jacques de Couville, moj ujak.Gospoda stisnu ruke jedan drugome. Obuzet sve jačom sum-

njom, Thomas je mislio: »Ima šapu kao kauboj, a čeljust kao da neprestano žvače gumu. A tek naglasak... Ako je on aristokrat francuskog podrijetla, progutat ću metlu!«

Odluči stoga da sve brzo završi.- Barune, bojim se da sam uplašio vašu čarobnu nećakinju.

Zaboravimo čitavu stvar. Bila mije čast što sam vas upoznao.- Samo trenutak, monsieur Ott, nemojte toliko žuriti. Sjednimo.

- I barun je bio nervozan. Pozvoni. - Porazgovarajmo o svemu umiru uz piće.

Kada je umišljeni sluga donio piće, pokazalo se da je^viski zap-ravo bourbon, a ne scotch.

»Sve mi se manje i manje sviđa ovaj Couville«, pomisli Thomas.Barun nastavi razgovor. Prizna da je zapravo mislio na znatno

manji zajam:- .. . možda sto tisuća?- Pustimo to radije, barune - reče Thomas.- Ili sto pedeset tisuća...- Stvarno, barune, stvarno...- Možda i dvjesto... - To je zvučalo već gotovo kao preklinjanje.Iznenada oholi sluga uđe u sobu i najavi telefonski razgovor, na

što se barun i nećakinja povukoše.Thomasa je ova aristokratska obitelj počela već pomalo zabav-

ljati. Kada se barun nakon gotovo deset minuta vratio sam, blijed i sav oznojen, Thomasu se jadan čovjek gotovo smilio. Ipak se naglo oprosti i ode.

U predvorju sretne Helenu.

J. M. Simmel MGZE I BEZ KAVIJARA

- Zar već odlazite, monsieur Ott?- Predugo sam vam dosađivao - reče Thomas i poljubi joj ruku.

Osjeti njezin parfem i miris njezine kože te nastavi: - Bio bih sretan ako biste večeras htjeli večerati sa mnom u Baur de Lacu iligdje god vi odredite. Molim vas, dođite.

- Gospodine Ott - reče Helena, a zvučalo je kao da govori mramorni kip - ne znam koliko ste popili, ali ovo pripisujem piću.Zbogom.

Koliko se jalovim pokazao razgovor s barunom de Couville, toli-ko je glatko, odmah zatim, protekao posao s posrednikom za pro-daju i kupovinu nekretnina Pierreom Muerrlijem. Nakon povratka u hotel Thomas ga nazove i ukratko mu objasni što želi, naime svotu od 750.000 franaka, a kao jamstvo daje polog dionica Ujedi-njenih njemačkih čeličana.

- Ne trebate više? - upita Pierre Muerrli grlenim švicarskimnarječjem.

- Ne, to mi je dovoljno - reče Thomas i pomisli: »Nikada ni učemu ne treba pretjerivati.«

Posrednik dođe u hotel. Bio je to zdepast čovjek crvena lica i brzih odluka.

Već sutradan sastavili su pred bilježnikom ugovor:»Gospodin Ott iz Diisseldorfa obvezuje se da će platiti osam

posto kamata na zajam od tričetvrt milijuna franaka. Zajam će vratiti najkasnije do ponoći 9. svibnja 1959. godine.

Gospodin Pierre Muerrli, posrednik za kupnju i prodaju nek-retnina, obvezuje se da će do toga roka ostaviti nedirnut polog di-onica koje mu je gospodin Ott doznačio kao jamstvo.

Ako se, međutim, ovaj zajam ne vrati do ugovorenog roka, gos-podin Muerrli može slobodno raspolagati spomenutim vrijednos-nim papirima.«

S ugovorom u džepu, Thomas i Muerrli odvezli su se u Središ-nju banku. Tamo su im potvrdili valjanost isprave o pologu.

U posredničkom uredu Pierrea Muerrlija Thomas zatim primi gotovinski ček na 717.850 švicarskih franaka. Toliko je iznosio zajam nakon odbitka svih troškova i osam posto kamata za dvije godine.

Tako je Thomas, tako reći u tren oka, nabavio 717.850 švicar-skih franaka! Dvije je godine mogao, a to je i namjeravao, s tim kapitalom poslovati, vratiti ga u svibnju 1959. godine točno i na

vrijeme, zatim podići lažne dionice iz pologa, razderati ih i u kupa-onici otplaviti vodom. Svi će zaraditi, nitko neće biti oštećen, da-pače, nitko neće nikada uopće ni primijetiti kakva je to bila igra. Eto kako lako nešto krene, ako krene...

Kad je Thomas Lieven, alias Wilfried Ott, nekoliko sati potom ušao u predvorje svog hotela, opazio je Helenu de Couville kako sjedi u naslonjaču.

- Halo, koje li sreće!Beskrajno polagano Helena podigne pogled sa svog modnog ča-

sopisa i s beskrajnom dosadom izusti:- O, dobar dan.Tog je svježeg dana nosila smeđu kockastu haljinu i kratki ka-

putić od prave kanadske vidre. U hotelskom predvorju nije bilo muškarca koji se ne bi neprestano za njom ogledavao.

Thomas reče:- Malo ste zakasnili, ali vrlo sam sretan što ste ipak došli.- Gospodine Ott, primite na znanje: nisam došla vama, nego

jednoj prijateljici koja ovdje stanuje.Thomas upita:- Ako ne možete danas, onda možda sutra ujutro na aperitiv?- Sutra putujem na rivijeru.Thomas sklopi ruke:- Kakva li slučaja! Znate li da i ja sutra putujem na rivijeru?

Doći ću po vas. Recimo u jedanaest?- Naravno da neću s vama putovati. Evo dolazi moja prijatelji

ca! - Helena ustane. - Pa sretni bili, ako to možete.Sutradan u jedanaest sati i sedam minuta provezla se Helena

de Couville u malom sportskom autu kroz vrata parka dvorca Montenaca - pokraj Thomasa. On se nakloni, ona pogleda u stra-nu. On sjedne u svoje auto i krene za njom.

Do Grenoblea ne dogodi se ništa spomena vrijedno.Malo iza Grenoblea Helenino auto stane. Ona izađe. On zaustavi

auto pokraj nje.- Nešto s motorom - reče ona.On pregleda motor, no ne nađe nikakav kvar.Helena je uto već otišla u obližnju kuću da telefonski dozove

mehaničara. Ovaj ubrzo dođe i izjavi da se pokvarila pumpa za benzin. Auto će morati odvući, a popravak će potrajati najmanje dva dana.

Thomas je bio uvjeren da mehaničar laže, kako bi mogao ispo-staviti visok račun; no bio je sretan što se namjerio na lašca. Po-zove Helenu da nastavi putovanje njegovim autom.


- Vrlo ste ljubezni. gospodine Ott - reče ona nakon duga oklijevanja.

Njezinu su prtljagu pretovarili. Lažac je potajno dobio od Tho-masa gospodsku napojnicu.

Sljedećih sto kilometara Helena ne izusti ni riječi. Kada je Tho-mas kihnuo, ona reče: »Na zdravlje!«

Nakon idućih sto kilometara obavijesti ga da će se u Monte Carlu sastati sa svojim zaručnikom.

- Siromah - reče Thomas. - Malo će imati od vas!U Monte Carlu odvede Helenu, po njezinoj želji, u Hotel de Pa-

riš. Ondje ju je čekala vijest da joj je zaručnika nešto zadržalo u Parizu pa nije mogao doći.

- Uzet ću njegov apartman - izjavi Thomas.- Vrlo dobro, monsieur - reče šef recepcije i spremi novčanicu

od 5.000 franaka.- Ali ako moj zaručnik još ipak dođe...- Neka se snađe - reče Thomas i povukavši Helenu u stranu

prošapće:- To uopće nije muškarac za vas. Zar ne uviđate da je provid

nost umiješala svoje prste u ovo?Mlada se dama odjednom morala nasmijati.Dva su dana ostali u Monte Carlu, a zatim se odvezli u Cannes.

Odsjeli su u hotelu Carlton. Thomas je ovdje proveo nekoliko lije-pih dana. Odvezao se s Helenom u Nizzu, St-Rafael, St-Maxim i St-Tropez. Plivao je s njom u moru. Unajmio je motorni čamac i skijao se s njom po vodi. Ležao je pokraj nje na plaži.

Helena se smijala istim stvarima kojima i on, prijala su joj ista jela, voljela je iste knjige, iste slike.

Nakon sedam divnih dana kada je postala njegovom ljubavni-com ustanovio je da se zaista razumiju na svakom području. I tada se dogodilo: prvog sata osmog dana...

Vlažnih, sjajnih očiju ležala je Helena de Couville na krevetu njihove spavaće sobe. Thomas je sjedio kraj nje. Oboje su pušili. On joj je milovao kosu, dok je u sobu iz daljine dopirala blaga gla-zba. Gorjela je samo mala svjetiljka.

Helena se protegne uzdahnuvši:- Ah, Will, tako sam sretna... - Zvala ga je Will, smatrajući da

je Wilfried previše podsjeća na Richarda Wagnera.- I ja, srce moje, i ja.- Zaista?I ponovno se u njezinim kosim očima pojavi onaj čudan zamiš-

ljen pogled koji Thomas nije sebi mogao objasniti.- Zaista, cheri.

Helena se naglo baci u stranu te on ugleda njezina prekrasna zlatnosmeda leđa. Divlje i žestoko jecala je u jastuke:

- Lagala sam ti. Ja sam zla - ah, ja sam tako zla!Pustio je da neko vrijeme rida, zatim suzdržljivo reče:- Ako se radi o tvom zaručniku...Ona se opet baci na leđa i povikne:- Glupost, kakav zaručnik! Uopće nemam zaručnika! Ah, Tho

mas, Thomas!On osjeti kako mu ledena šaka klizi niz leđa.- Što si upravo rekla?- Uopće nemam zaručnika.- Ne, nisam to mislio. - Malo se gušio. - Nisi li upravo rekla

Thomas?- Da - zarida, a debele su joj se suze kotrljale niz obraze, preko

vrata i padale joj na prsa. - Da, naravno da sam rekla Thomas. Pati se tako i zoveš, ljubljeni moj jadni Thomas Lieven... Ah, zaštosam te morala sresti? Nikad još nisam bila tako zaljubljena... -ponovno se zgrči, iznova joj navru suze. - I baš tebi to moram učiniti, baš tebi!

- Učiniti? Što učiniti?- Radim za američku obavještajnu službu - zdvojno zavapi He

lena.

Thomas niti ne primijeti da mu se žar cigarete primiče sve bliže vršcima prstiju. Dugo je šutio. Naposljetku duboko uzdahne:

- Bože moj, počinje li opet sve iznova?Helena protisne tragičnim glasom: >- Nisam ti htjela reći... Nisam ti smjela reći... Otjerat će me...

Nakon ove večeri morala sam ti priznati istinu... Inače bih seugušila...

- Pokušaj polako i iz početka - reče Thomas, koji se pomalo većpribrao. - Ti si, dakle, američka obavještajka?

-Da.- A tvoj ujak?- Moj pretpostavljeni, pukovnik Herrick.- A dvorac Montenac?- Unajmljen. Naši su ljudi u Njemačkoj javili da pripremaš velik

pothvat. Zatim si došao u Zurich. Kad se pojavio tvoj oglas, dobilismo punomoć da ti ponudimo zajam do sto tisuća franaka...

- A zbog čega?- Negdje je u oglasu morao biti neki trik. Nismo znali kakav. Ali

već bismo ga nekako dokučili. A onda bismo te imali u šaci. FBI teželi pošto-poto pridobiti. Sasvim su ludi za tobom.


Sada je ponovno plakala, a Thomas joj je brisao suze.- Onda si zahtijevao 750.000. Najavili smo tada hitan razgovor

s Washingtonom! Samo da znaš što su nam svašta izdijelili.750.000! Ludost! To ne žele riskirati! I onda su mene natjerali natebe...

- Na tebe - ponovi on idiotski.- .. . i tako sam krenula na ovo putovanje. Sve je bilo lažno.

Mehaničar u Grenobleu... -- O bože, i taj. A ja, budala, dao sam mu još i napojnicu.- ... i zaručnik, sve, Tommy. A sada - sada sam se zaljubila u

tebe i znam da će te oni uništiti, ne budeš li pristao raditi za nas.Thomas ustane.- Ostani sa mnom!- Vratit ću se, draga - reče on odsutno. - Moram u miru razmi

sliti o nekim stvarima, ako dopuštaš. Jer znaš, sve ovo već mi sejednom dogodilo...

Ostavi Helenu, koja je jecala, pa prođe kroz salon u svoju spa-vaonicu. Ondje je sjeo uz prozor i dugo gledao u noć.

Zatim dohvati telefonsku slušalicu, pričeka da se javi centrala i reče:

- Spojite me sa šefom kuhinje... Svejedno, probudite ga... Nakon pet minuta zazvoni telefon. Thomas podigne slušalicu:

- Gas ton? Ovdje Ott. Upravo sam doživio težak udarac sudbine.Trebam nešto lagano, stimulativno. Pripremite koktel od rajčica inekoliko valjušaka od sardina... Hvala.

Zatim spusti slušalicu.»Ne mogu im, dakle, uteći«, pomisli. »I sada me, 1957. godine,

drže u šaci, kao što su me imali i 1939. godine.«Kroz otvorena balkonska vrata Thomas Lieven promatrao je

pustu Corniche d'Or i nedostupne, ravnodušne zvijezde što su sjale nad Sredozemnim morem. Činilo se kao da iz baršunaste ta-me izranjaju muškarci i žene njegove prošlosti, da prilaze, da sila-ze; blještave ljepotice, poput leda hladne obavještajke, moćni ljudi koncerna, lukavi trgovci, ubojice bez skrupula, šefovi bandi, voj-skovođe.

Prikaže mu se čitav njegov protekli život, taj divlji, pustolovni život, koji se sada, evo, okrenuo za čitav krug od onog toplog svi-banjskog dana 1939. godine, kada je sve bilo počelo.

PRVA KNJIGA

1. poglavlje

1.Ujutro 24. svibnja 1939. godine, dvije minule prije deset sati,

zaustavio se crni bentley- kabriolet ispred kuće broj 122 u ulici Lombard u srcu Londona.

Iz automobila je izašao elegantan muškarac. Njegova suncem opaljena koža, neusiljen način kretanja, vesele kovrčice tamne ko-se čudno su odudarali od strogo uredne odjeće. Taj je gospodin nosio crnosive prugaste hlače oštro izglačanih bridova, dvoredan kratak crni kaput, crn prsluk sa zlatnim satnim lancem, bijelu košulju s visokim, krutim ovratnikom i biserno sivu kravatu.

Prije no što je zalupio automobilskim vratima, mladi je gospo-din još jednom posegnuo rukom u kola, odakle je izvukao krut crni šešir, kišobran i dvoje novine: Times i na ružičastom papiru tiskani Financial Times.

Tako je tridesetogodišnji Thomas Lieven prošao kroz ulaz zgra-de pokraj crne mramorne ploče na kojoj je pisalo zlatnim slovima:

MARLOCK & LIEVEN DOMINION AGENCY

Thomas Lieven bio je najmlađi, ali i vrlo uspješan, privatni bankar u Londonu. Svoju munjevitu karijeru mogao je zahvaliti svojoj inteligenciji, vještini da ostavlja ozbiljan dojam i sposobnosti da usporedno živi na dva sasvim različita kolosijeka.

Thomas Lieven bio je krajnje korektan na burzi. No izvan tih svetih prostorija bio je neodoljiv osvajač žena. Nitko nije ni slutio,

J. M. Simmel MOZE I BEZ KAVIJARA

a najmanje oni kojih se to u stanovito vrijeme upravo izravno ti -calo, da on - ako je odmoren - može kao od šale svladati i do četiri prijateljice istodobno, jer je bio jednako i diskretan i krepak.

Thomas Lieven znao se ponašati kruto, kruće i od najhladnijeg gentlemana iz Citjja - međutim jednom na tjedan, a da to nitko nije znao, vrtio se u plesnom ritmu najbučnijeg kluba u Sohou, a dvaput na tjedan potajno je učio džiju-džicu.

Thomas Lieven ljubio je život, a činilo se da i život voli njega. Sve mu je polazilo za rukom, samo ako bi vješto prikrio činjenicu da je još tako mlad...

Robert E. Marlock, njegov stariji ortak, stajao je u šalterskoj dvorani banke kad je Thomas Lieven unišao, dignuvši dosto -janstveno svoj polucilindar.

Visoki i mršavi Marlock bio je od njega stariji petnaest godina. Marlockove su vodenosvijetle oči, na ne baš simpatičan način, iz -micale svakom tko je u njih htio pogledati.

- Zdravo - reče gledajući prema svom običaju mimo Thomasa.- Dobro jutro, Marlock - reče Thomas ozbiljno. - Dobro jutro,

gospodo!Šestorica službenika za pisaćim stolovima pozdrave ozbiljno

kao i Thomas.Marlock je stajao kraj metalnog stupa s pokrovom u obliku

zvona, pod kojim je kuckao mali mjedeni telegraf, što je na uskim, gotovo beskrajnim, papirnatim trakama bilježio najnovije burzovne tečajeve.

Thomas pristupi ortaku i pogleda bilješke. Marlockove su ruke malo podrhtavale. Sumnjičavi bi rekli da su to tipične ruke varali -ce. Ali u to doba nepovjerenje još nije bilo ušlo u vedru dušu Tho-masa Lievena.

Marlock nervozno upita:- Kada letite u Bruxelles?- Danas navečer.- Krajnje je vrijeme. Pogledajte samo kako su vrijednosti nes

talne! Posljedica tog prokletog nacističkog Čeličnog pakta! Već stepročitali novine?

- Dakako - reče Thomas. Rado je govorio dakako; zvučalo jedostojanstvenije nego obično da.

Toga jutra, 24. svibnja 1939. godine, novine su objavile zaklju -čenje ugovora o savezu između Italije i Njemačke. Taj je savez naz -van Čeličnim paktom.

Kroz mračnu, starinsku prostoriju sa šalterima Thomas prođe u svoj mračni, starinski, privatni ured. Mršavi ga je Marlock slije-

dio, pa se spustio u jedan od kožnatih naslonjača što su stajali ispred visokog pisaćeg stola.

Dvojica muškaraca najprije rasprave koje bi vrijednosne papire Thomas trebao na Kontinentu kupiti a koje prodati. Marlock & Lie-ven imali su podružnicu u Bruxellesu. Thomas Lieven je osim toga posjedovao i dio male privatne banke u Parizu.

Nakon obavljenih poslovnih razgovora Robert E. Marlock prekine svoju dugogodišnju naviku: pogleda svom mladom ortaku otvoreno u oči.

- Hm, Lieven, sada imam još jednu sasvim privatnu molbu. Sigurno se još sjećate Lucie...

Thomas se dobro sjećao Lucie. Lijepa plavokosa djevojka iz Kolna godinama je živjela u Londonu kao Marlockova prijateljica. Tada se moralo dogoditi nešto ozbiljno - nitko nije točno znao reći što -jer Lucie Brenner se navrat-nanos vratila u Njemačku.

- Gadno je od mene što vam time dosađujem, Lieven - jadiko-vao je Marlock, gledajući, doduše s naporom, ali ipak još uvijekmladom čovjeku otvoreno u oči. - Mislio sam samo, kad ste već uBruxellesu, mogli biste možda na tren skočiti u Koln i porazgovarati s Lucie...

- U Koln? A što sami ne odete? Pa i vi ste Nijemac...Marlock reče:- Volio bih otići u Njemačku, ali međunarodna situacija... A u

svoje sam vrijeme i jako uvrijedio Lucie, kažem vam to sasvimpošteno... - Marlock je govorio rado i često da je sasvim pošten. -... da, sasvim pošteno. Postojala je tada još i jedna druga žena.Lucie je imala potpuno pravo što me napustila. Recite joj da jemolim neka mi oprosti. Želim sve popraviti. Neka se vrati. .^

Njegov je glas sada bio prožet ganućem koje ispunjava glasove političara dok govore o svojoj čežnji za mirom.

Ujutro 26. svibnja 1939. godine Thomas Lieven stigne u Koln. Na hotelu Dom vijorile su se velike zastave s kukastim križevima. Posvuda po gradu lepršale su zastave s kukastim križevima. Slavio se Čelični pakt. Thomas je vidio mnogo uniformi. Na sagovima ho-telskog predvorja praskale su pete čizama jedne o druge poput pucnjeva.

U sobi na pisaćem stolu stajala je Fuhrerova slika. Thomas nasloni na nju svoju povratnu zrakoplovnu kartu. Okupa se. Za-tim se obuče i nazove Lucie Brenner.


Kad je na drugom kraju žice podignuta slušalica, začulo se sumnjivo pucketanje, Thomas ga, međutim, nije zamijetio. Supe-ragent iz 1940. godine, 1939. godine nije još imao ni pojma o tome da postoje prislušni uređaji.

- Brenner!I ponovno je, evo, začuo taj hrapavi, uzbudljivi, promukli glas

kojeg se tako dobro sjećao.- Gospođice Brenner, Lieven na telefonu, Thomas Lieven. Upra

vo sam stigao u Koln... - Prekine se. Ponovno pucketanje na liniji,doduše, nije čuo, ali zato njezin prigušeni krik jest.

Smiješeći se šarmantno, upita:- Je li to uzvik radosti?- Oh, Bože! - čuo ju je kako kaže.U slušalici je opet škljocnulo.- Gospođice Brenner, Marlock me zamolio da vas posjetim...- Hulja!- Nemojte tako...- Ta bijedna hulja!- Gospođice Brenner, ma poslušajte! Marlock me zamolio da

vam izručim njegovu želju da mu oprostite. Smijem li doći k vama?

-Ne!- Ali obećao sam mu...- Nestanite, gospodine Lieven! Prvim vlakom! Pa vi i ne znate

što se ovdje zbiva!Opet je škljocnulo u slušalici, ali Thomas nije na to obraćao po -

zornost.- Ne, ne, gospođice Brenner, vi ne znate što se događa...- Gospodine Lieven...- Ostanite kod kuće, za deset minuta bit ću kod vas! - On spu

sti slušalicu i poravna čvor kravate. Njegov se sportski duh probudio.

Taksi doveze Thomasa - naravno, s polucilindrom i pomno smotanim kišobranom - u Lindenthal. Ondje je na drugom katu jedne vile uz Beethovenov park stanovala Lucie Brenner.

Pozvoni na vratima. S druge strane začu se mukli šapat. Dje -vojački glas, muški glasovi. Thomasa to začudi, ali ne previše. Jer nepovjerenje još nije ispunjalo njegovu dušu.

Vrata se otvore; pojavi se Lucie Brenner. Na sebi je imala jutar -nju haljinu i očito malo što ispod nje. Bila je neobično uzbuđena.

Prepoznavši Thomasa, protisne:- Luđače!

Zatim se sve zbilo vrlo brzo. Iza Lucie pokažu se dva muškarca. Nosili su kožnate ogrtače i izgledali poput mesara. Jedan mesar grubo odgurne Lucie u stranu, drugi zgrabi Thomasa za revere.

Zaboravilo se na samosvladavanje, mir i susprezanje! Thomas zgrabi objema rukama mesarevu šaku, pa se okrene elegantnim, plesnim pokretom. Krajnje zaprepašteni mesar visio je odjednom iznad desnog boka Thomasa Lievena.

Naš se prijatelj tada naglo nakloni. Jedan zglob prsne. Mesar zaurla, prošiša zrakom i s treskom završi na podu predsoblja. Ta -mo ostane ležati, grčeći se od boli. »Moja poduka iz džiju-džicua se isplaćuje«, pomisli Thomas.

- A sada vi - reče prilazeći drugom mesaru.Plavokosa Lucie poče vrištati. Drugi mesar uzmakne i zamuca:- Ma-ma ne-nemojte, gospodine. Ne činite to... - Izvuče revol

ver iz navlake. - Upozoravam vas. Budite razumni.Thomas se zaustavi. Samo se budala bori nenaoružana protiv

mesara s pištoljem.- U ime zakona - reče prestrašeni mesar - uhićeni ste!- Tko me želi uhititi?- Državna tajna policija.- Eh, moj sinko - reče Thomas Lieven - kad ovo ispričam u

klubu!Thomas Lieven je volio svoj londonski klub, a i klub je volio nje -

ga. S čašama viskija u rukama, lulama u ustima, sjedeći uz ras-plamsalu vatru kamina, članovi kluba bi četvrtkom uvečer slušali lude priče što bi ih redom jedan drugome pričali.

»Kad se ovaj put vratim«, pomisli Thomas, »imat ću za .njih pri -ču koja baš i neće biti tako loša.«

Ne, ova priča zaista nije bila loša, a bit će još i bolja. Samo -kad li će je Thomas smjeti ispričati u klubu, kad li opet vidjeti svoj klub?

Bio je još sasvim dobre volje dok je toga svibanjskog dana 1939. godine sjedio u uredu specijalnog odjela D glavnog stana Gestapoa u Kolnu. »Sve je to samo nesporazum«, mislio je, »za pola sata bit ću opet na slobodi...«

Komesar koji je primio Thomasa zvao se Hafner: debeo muška-rac, lukavih svinjskih očiju. Vrlo čist čovjek! Neprestano je čistio nokte, uzimajući uvijek novu čačkalicu.

- Čujem da ste pretukli jednoga mog druga - reče Hafner ljuti-to. - To ćete još gorko požaliti, Lieven!

- Još uvijek gospodin Lieven, za vas! Što hoćete od mene? Zbogčega sam uhićen?

- Devizni prekršaj - reče Hafner. - Dosta dugo sam vas čekao.


- Mene?- Ili vašeg ortaka Marlocka. Otkako se ta Lucie Brenner vratila

iz Londona, dao sam je nadzirati. Mislio sam: već će opet jedan odvas, drskih pasa, iskrsnuti ovdje. A onda: hop! - Hafner gurne spispreko stola. - Najbolje da vam odmah pokažem kakav materijalimamo protiv vas. Onda ćete začepiti tu jezičavu gubicu.

»Baš sam radoznao«, pomisli Thomas i stane listati po opsež -nom spisu. Nakon nekog vremena morao se nasmijati.

- Što vam je smiješno? - upita Hafner.- Ma slušajte, pa ovo je fantastično!Iz dokumenata se vidjelo da je prije nekoliko godina londonska

privatna banka Marlock & Lieven grdno napakostila Trećem Reic-hu, iskoristivši okolnost što su se njemačke založnice već dulje prodavale na zimskoj burzi, zbog političke situacije, samo za petinu svoje nominalne vrijednosti.

Marlock & Lieven - odnosno netko tko je operirao pod imenom ove tvrtke - kupio je u siječnju, veljači i ožujku 1936. te njemačke založnice, plativši ih nezakonito prenesenim Reichsmarkama. Za-tim su ovlastili jednog švicarskog građanina, posluživši se njime kao firmom, da kupi u Njemačkoj nekoliko slika takozvane izopa-čene umjetnosti, koje su u Njemačkoj bile, potpuno bezvrijedne, ali su zato to više vrijedile vani. Nacističke su vlasti vrlo rado dopus -tile izvoz tih slika. U prvom redu riješili su se nepoželjne umjetno-sti, a kao drugo dobili su devize koje su im bile prijeko potrebne za naoružanje. Podmetnuti je Švicarac morao, naime, trideset posto od svote platiti u švicarskim francima.

Dakako, preostalih sedamdeset posto - nacisti su to shvatili tek mnogo kasnije - Švicarac je platio njemačkim založnicama koje su tako ponovno ugledale svoju domovinu, gdje su imale normalnu vrijednost, dakle peterostruko veću od one za koju su ih Marlock & Lieven nabavili u Zurichu.

Proučavajući dokumente, Thomas Lieven je razmišljao: »Ja ovu fantastičnu lukavštinu nisam izveo. Znači, to je mogao učiniti je -dino Marlock. Znao je da ga Nijemci traže, da nadziru Lucie Bren -ner, da će mene uhititi i da mi ni riječi neće vjerovati. Tako me se oslobodio i banka je sada samo njegova. O Bože! O Bože na nebe-sima. ..«

- Tako - zadovoljno će komesar Hafner - sada je velika klepeta-va gubica napokon ušutjela, je li? - Uzme svježu čačkalicu, pa sepozabavi malo svojim zubima.

»Prokletstvo, što da radim«, razmišljao je Thomas. Sine mu mi -sao. Ne baš osobita, ali ipak...

- Smijem li telefonirati?

Hafnerove svinjske oči zažmiriše: -As kim želite govoriti?»Moram ići na sve ili ništa«, pomisli Thomas, »preostaje mi još

samo bijeg, ali prema naprijed.«- S barunom von Wiedelom.- Nikad čuo.Thomas poviče:- Kako? Njegova ekselencija Bodo barun von Wiedel, poslanik

za specijalne svrhe u Ministarstvu vanjskih poslova! A vi još nikada niste čuli za njega, što?

- Ja. . . ja . . .- Izvolite izvaditi čačkalicu iz usta dok govorite sa mnom!- Što... što zapravo želite od gospodina baruna? - promuca

Hafner. Njegove su prosječne mušterije bili zastrašeni građani. Suhićenicima koji su urlali, vikali i poznavali glavonje nije se jošsnalazio.

Thomas je i dalje bjesnio:- Barun je moj najbolji prijatelj!Mnogo starijeg Wiedela upoznao je Thomas 1929. godine u jed-

nom udruženju studenata koji nisu njegovali stari studentski obi -čaj da se tuku sabljama u dvobojima. Wiedel je uveo Thomasa u plemićke krugove. Thomas je plaćao mjenice za koje barun nije imao pokriće. Zbližili su se i prijateljevali sve do onog dana kad je Wiedel pristupio nacionalsocijalističkoj stranci. Tada se Thomas, nakon bučne svađe, odvojio od njega.

»Samo ako Wiedel ima dobro pamćenje?« pitao se Thomas i da -lje vičući:

- Ako mi smjesta ne uspostavite vezu, možete sutra potražitidrugo namještenje!

Telefonistica je morala ispaštati. Komesar Hafner naglo trgne slušalicu, pa se i on izdere:

- AA Berlin! Malo hitrije, nespretna curo!»Sjajno, upravo fantastično«, pomisli Thomas čuvši glas svog

nekadašnjeg klupskog prijatelja.- Ovdje von Wiedel...- Bodo, na telefonu Lieven! Thomas Lieven, sjećaš li me se još?

- Do uha mu dopre bučan smijeh:- Thomas! Čovječe! Dakle, to je iznenađenje! U svoje si mi vri

jeme održao moralnu prodiku o svjetonazorima, a sad si i sam kodGestapoa!

Thomas sklopi oči zbog strahote ovog nesporazuma. Barunov glas i dalje je veselo bučio:


- Smiješno, tek mi je nedavno Ribbentrop ili Schacht pričao daimaš banku u Londonu.

- I imam. Slušaj, Bodo...- Ah, vanjski poslovi! Prikrivanje, je li? Puknut ću od smijeha!

Uvidio si, dakle, kako sam onda imao pravo?- Bodo...- Dokle si već dotjerao? Moram li reći: »Komesare«?- Bodo...- Krivični savjetnik?- Zaboga, saslušaj me konačno. Ne radim u Gestapou. Gestapo

me uhitio!Na ovo u Berlinu zavlada muk.Hafner zadovoljno zamljacka te, pritisnuvši drugu slušalicu

ramenom na uho, nastavi čistiti nokat na lijevom palcu.- Bodo! Nisi me razumio?- Da, jesam, na žalost. Što - što ti predbacuju?Thomas mu ispriča zbog čega ga optužuju.- Tja, stari moj, to je, bogme, zlo. Ja se u to nipošto ne mogu

miješati. Živimo u pravnoj državi. Ako si zaista nedužan, to će se idokazati. Želim ti svako dobro! Heil Hitler!

- Vaš najbolji prijatelj, je li? - zagrokće gospodin Hafner.

Oduzeli su mu naramenice, kravatu, vezice za cipele, lisnicu i njegov dragi sat na otkucavanje pa ga zatvorili u samicu. U njoj je Thomas proveo ostatak dana i noć. Mozak mu je grozničavo radio. Mora negdje postojati izlaz, morajjnora. No nije ga nalazio...

Ujutro 27. svibnja ponovno pozovu Thomasa Lievena na preslu-šavanje. Ušavši u Hafnerovu sobu, ugleda pokraj komesara nekog majora Wehrmachta, blijeda zabrinuta čovjeka. Hafner je izgledao ljutito. Činilo se kao da se upravo s nekim svađao.

- To je taj čovjek, gospodine majore. Na zapovijed, ostavljamvas s njim nasamo - reče gestapovac ljutito i nestane.

Časnik stisne Thomasu ruku:- Major Loos iz Okružne komande Koln. Nazvao me barun von

Wiedel. Moram se pobrinuti za vas.- Morate se pobrinuti?- Pa vi ste potpuno nedužni. Vaš ortak vas je prevario, to mi je

potpuno jasno.Thomas reče odahnuvši:

- Veseli me što ste se u to uvjerili, gospodine majore. Mogu li,dakle, otići?

- A kamo biste otišli? Pa vi idete u zatvor!Thomas sjedne.- Alija sam nedužan!- Objasnite to Gestapou, gospodine Lieven. Ne, ne, vaš je ortak

sve to vrlo dobro smislio.- Hm - reče Thomas i pomisli: »Poslije ovog još nešto slijedi...«Odmah je uslijedilo:- Gledajte, gospodine Lieven, za vas, naravno, postoji još jedan

izlaz. Njemački ste državljanin. Poznajete svijet. Kulturan ste čovjek. Tečno govorite engleski i francuski. Sve se to danas traži.

- Tko traži?- Mi tražimo. Ja tražim. Časnik sam Abwehra. Mogu vas odavle

izvući jedino ako ste spremni raditi za vojnu obavještajnu službu.Uostalom - mi i dobro plaćamo.

Major Fritz Loos bio je prvi pripadnik neke obavještajne službe kojega je Thomas uopće susreo. Bezbrojni drugi trebali su ga tek slijediti: Englezi, Francuzi, Poljaci, Španjolci, Amerikanci i Rusi.

Dana 18. svibnja 1957. godine, osamnaest godina nakon ovog prvog susreta, razmišljao je Thomas Lieven u noćnoj tišini svog luksuznog apartmana u Cannesu: »Svi su ti ljudi u biti bili bes -krajno slični. Svi su djelovali žalosno, mrzovoljno, razočarano. Svi su vjerojatno bili izbačeni iz svoje životne kolotečine. Svi su izgle -dali bolesno. Zapravo su bili plašljivi, pa su se stoga neprestano okruživali smiješnim atributima svoje moći, svojih tajni, svog zas -trašivanja. Neprekidno su glumili, a svi su patili od dubokog osje -ćaja manje vrijednosti.«

Thomas Lieven sve je to znao one lijepe svibanjske noći 1957. godine. Međutim, 27. svibnja 1939. godine to još nije bio shvatio. U ono ga je vrijeme prijedlog majora Loosa da radi za njemački Abwehr upravo oduševio. »Tako ću se najprije izvući iz ove svinja-rije«, mislio je, a nije ni slutio kako je već duboko u nju utonuo.

Kad je zrakoplov Lufthanse probio niski sloj oblaka što su se nadvili nad Londonom, putnik sa sjedala broj 17 oglasi se nekim čudnim zvukom.

Stjuardesa požuri onamo:- Da vam možda nije dobro, gospodine? - upita suosjećajno, a

tada shvati da se broj 17 smije.


- Izvrsno mi je - reče Thomas Lieven. - Oprostite, sjetio sam senečega smiješnog.

Sjetio se razočaranog lica upravitelja ureda za pohranu stvari u glavnom stanu Gestapoa u Kolnu dok mu je ovaj vraćao stvari. Taj se čovjek jedva odvojio od njegova zlatnog sata na otkucavanje.

Thomas izvadi dragi predmet te nježno pogladi krhki poklopac. Pritom otkrije još malo tiskarskog crnila pod noktom kažiprsta. Ponovno se morao nasmijati pri pomisli da su sada i njegovi otisci prstiju u jednoj tajnoj kartoteci, a slika na osobnom kartonu.

Stanoviti gospodin, imenom John Smvthe (s y i sa th), doći će prekosutra u njegovu kuću da pregleda plinsku peć u kupaonici. Major Loos je naglasio da se gospodinu Smvtheu mora bezuvjetno pokoravati.

»Gospodin Smvthe s y i sa ft začudit će se«, pomisli Thomas. »Ako se zaista pojavi, izbacit ću ga!«

Zrakoplov se počeo spuštati. Uzevši kurs prema jugozapadu, usmjeri se preko Temze, prema zračnoj luci Crovdonu.

Thomas spremi sat i protrlja ruke. Ugodno se protegne. Aah -opet u Engleskoj! Na slobodi! U sigurnosti! Sada još samo skok u bentlev! Vruća kdpelj! Zatim jedan viski! Lula! Prijatelji u klubu! I veliko prepričavanje...

Hm, a onda, jasno, i Marlock.Thomasova je sreća što se vraća kući bila tako golema da mu je

bijes već napola splasnuo. Mora li se doista razići s Marlockom? Možda ipak postoji prihvatljivo objašnjenje. Možda je Marlock imao briga. U svakom slučaju valja ga najprije saslušati...

Od ovih njegovih razmišljanja prošlo je sedam minuta i naš je prijatelj veselo sišao iz zrakoplova preko primaknutih stepenica na prostor, mokar od kiše, ispred četverokatne aerodromske zgrade...

Zviždeći ispod svog kišobrana, prilazio je putničkom ulazu. Tamo su bila dva prolaza odvojena uzetima. Iznad desnoga pisalo je: British Subjects1, a iznad lijevoga Foreigners2. Još uvijek zviž-deći, Thomas krene lijevo i pristupi visokom pultu iza kojeg je stajao Immigration Officer3.

Činovnik, postariji čovjek s brkovima kao u morža, požutjelim od nikotina, prihvati njemačku putovnicu koju mu je Thomas pru -žio uz ljubazan osmijeh.

Nakon listanja po putovnici činovnik svrne pogled na Thomasa.- Žao mije, ali vi ne smijete više stupiti na britansko tlo.

1 Britanski državljani2 Stranci3 Službenik za useljavanje

- Što to znači?- Danas ste protjerani, mister Lieven. Molim, slijedite me, dva

gospodina vas čekaju. - I već je krenuo ispred Thomasa...Kada je Thomas ušao u malen ured, oba gospodina ustanu. Iz -

gledali su kao zabrinuti činovnici, neispavani i pokvarena želuca.- Morris - reče jedan od njih.- Lovejov - reče drugi.»Na koga me samo podsjećaju ova dvojica?« razmišljao je Tho-

mas. Nije se sjetio. Sada je već bio ljutit, vrlo ljutit. Morao se jako svladavati da bi ostao barem donekle učtiv:

- Gospodo, što to znači? Već sedam godina živim u ovoj zemlji.Nisam ništa skrivio.

Čovjek po imenu Lovejov podigne uvis novine i pokaže natpis koji se protezao preko tri stupca:

LONDONSKI BANKAR UHIĆEN U KOLNU!

- Pa što? To je bilo prekjučer. Danas sam ovdje. Nijemci su mepustili na slobodu!

- A zbog čega? - upita Morris. - Zašto bi Gestapo nekog oslobodio ako gaje upravo bio uhitio?

- Pokazalo se da sam nedužan.- Aha - reče Lovejov.- Aha - reče Morris. - Gospoda se značajno pogledaju. Zatim će

Morris s onom već klasičnom nadmoćnosti: - Mi smo od SecretServicea, mister Lievene. Dobili smo informacije iz Kolna. Nemanikakva smisla da nam lažete.

»Sada znam na koga me podsjećaju ova dvojica«, Thomas se odjednom sjeti. »Na blijedog majora Loosa! Ista gluma. Isto pona-šanje.« Bijesno reče:

- Utoliko bolje, gospodo, ako ste od Secret Servicea. Tada ćevas, naravno, zanimati: Gestapo me pustio samo zato što sam pristao raditi za Abwehr.

- Mister Lieven, zar mislite da smo tako naivni? Thomas postane nestrpljiv:

- Govorim istinu. Njemački me Abwehr ucijenio. Ne osjećam dame moje obećanje obvezuje. Želim ovdje živjeti u miru!

- Vjerojatno ni sami ne vjerujete da ćemo vas nakon ovog priznanja još pustiti u zemlju! Službeno ste protjerani, kao i svakistranac ako dođe u sukob sa zakonom.

- Ali ja sam potpuno nedužan! Moj me ortak prevario. Pustiteme barem k njemu! Tada ćete vidjeti da govorim istinu!

Morris i Lovejov značajno se pogledaju.


- Čemu ti značajni pogledi, gospodo?Lovejov reče:- Ne možete razgovarati sa svojim ortakom, mister Lieven.- A zašto ne?- Jer je vaš ortak napustio London na šest tjedana - reče Mor

ris.- Lo-lo-london? - Thomas problijedi. - Na-na-napustio?- Da. Priča se da je otputovao u Škotsku. Nitko točno, ne zna

kamo.- Prokletstvo, pa što da sada radim?- Vratite se u domovinu.- Pa da me zatvore? Pustili su me na slobodu samo da bih u

Engleskoj špijunirao!Oba se gospodina ponovno pogledaju. Thomas je znao da sada još nešto slijedi. I smještaje uslijedilo. Morris će hladno i bez uvijanja:

- Kako se meni čini, za vas postoji još samo jedan izlaz, misterLievene: radite za nas!

»Bože dragi«, pomisli Thomas Lieven, »kad ovo ispričam u klubu! Nitko živ neće mi vjerovati.«

- Zaigrajte s nama protiv Nijemaca, pa ćemo vas pustiti u zemlju i pomoći vam protiv Marlocka. Štitit ćemo vas.

- Tko će me štititi?- Secret Service.Thomasa spopadne grčevit smijeh. Zatim se uozbilji, popravi

prsluk i kravatu te se uspravi u svoj svojoj veličini.Trenutak zbunjenosti i potištenosti je prošao. Shvatio je da je

smatcao dobrom šalom nešto što vjerojatno i nije bilo baš tako ša -ljivo. Sada se morao boriti. Rado se borio. Čovjek ne može tako lako dopustiti da mu razore život. Thomas reče:

- Odbijam vašu ponudu, gospodo. Odlazim u Pariz. Uz pomoćnajboljeg francuskog odvjetnika povest ću proces protiv svog ortaka - i protiv britanske vlade.

- Ja to ne bih učinio, mister Lievene.- A ja ću to ipak učiniti.- Požalit ćete.- Vidjet ćemo. Ne vjerujem da je čitav svijet ludnica! - reče

Thomas Lieven.Godinu dana kasnije počeo je u to vjerovati.A nakon osamaest godina, dok je jedne noći u luksuznom ho -

telu u Gannesu razmišljao o svom životu, bio je u to već uvjeren.Čitav je svijet ludnica; to mu se učinilo jedinom temeljnom isti -

nom za koju se u ovom stoljeću ludila moglo, a i moralo, uhvatiti.

Malo po ponoći, 28. svibnja 1939. godine, u lokalu Chez Pierre, vrlo slavnom medu sladokuscima, na Place Graillon u Parizu, neki je elegantni mladić naručivao:

- Emile, uzet ćemo mali hors-d'oeuvre, zatim juhu od račjih repova, pa bubrežnjak sa šampinjonima. Za desert možda CoupeJacques?

Stari, sjedokosi konobar Emile promatrao je gosta s osmijehom i simpatijom. Poznavao je Thomasa Lievena već godinama.

Kraj mladog gospodina sjedila je lijepa djevojka, sjajne crne ko -se, dugoljasta lica i veselih očiju kao u lutke. Ta se mlada dama zvala Mimi Chambert.

- Gladni smo, Emile! Bili smo u kazalištu. Shakespeare sa Jea-nom Louisom Barraultom...

- Tada bih vam, umjesto hladnog predjela, preporučio tople sendviče s lososom, monsieur. Shakespeare je naporan.

Nasmiju se, a stari maitre d'hotel nestane u kuhinji.Lokal je bio dugačka, tamna prostorija, staromodno uređena,

ali vrlo ugodna. Mnogo manje staromodno izgledala je mlada da-ma. Njezina bijela, svilena haljina bila je duboko dekoltirana i po -strance tijesno nabrana. Mlada je glumica bila nježna i niska rasta - uvijek dobro raspoložena, čak i ujutro neposredno nakon buđe -nja.

Thomas ju je poznavao već dvije godine. Osmjehne se prema Mimi i duboko udahne:

- Ah Pariz! Jedini grad u kojem se još može živjeti, mon petitchou.1 Provest ćemo nekoliko lijepih tjedana...

- Tako sam sretna što si opet veseo, cheri! Noćas si bio vrlo nemiran. .. Govorio si ispremiješano na tri jezika, razumjela samsamo francuski... Zar nešto nije u redu s tvojom putovnicom?

- Zašto?- Neprestano si spominjao protjerivanje i dozvolu boravka. U

Parizu su sada toliki Nijemci koji imaju neprilike s dokumentima.On ganuto poljubi vrhove njezinih prstiju.

1 Malo moje zlato


Meni

Juha od račjih repova

Topli hljepčići s lososom

Bubrežnjak sa šampinjonima

Pommes chips

Coupe Jacques

28. svibnja 1939.

Umiješajte tri žumanca, jednu ve-liku žlicu maslaca, sok od polovi-ce limuna, posolite i popaprite. Dolijevajte još vina i tucite smjesu nad vatrom na pari dok se ne zgusne.Posebno pirjajte šampinjone i šalote1 u maslacu i čaši bijela vi-na. U međuvremenu pripremite zapržak od velike žlice maslaca, velike žlice brašna, pola litre juhe, kojoj dodajte šampinjone i umak, pa sve još jednom ostavite da zakuha.

1 Mlade lučice

Coupe Jacques

Obrok sladoleda od vanilije prek-rijte tučenim slatkim vrhnjem. Na to stavite voćnu salatu (svježu ili iz konzerve), koju ste pustili da se pola sata natapa u maraskinu. Tada sve prekrijte slojem sladole-da od jagoda i ukrasite tučenim slatkim vrhnjem i kandiranim treš-njama.

Juha od račjih repova

Skuhajte dobar goveđi bujon. Za četiri osobe uzmite tuce povećih rakova, kuhajte ih četvrt sata u kipućoj vodi. Izljuštite meso iz škara i repova, svu lupinu stucajte u mužaru, ne presitno, pa mije-šajte nad vatrom sa 12 dkg mas-laca tako dugo dok ne počne bujati i ne postane crveno. U smjesu umutite veliku žlicu bra-šna, prelijte jednom litrom gove-đeg bujona i sve procijedite kroz gusto sito prekriveno gazom. Kratko prije posluživanja pustite da juha još jednom zakipi te sta-vite u nju račje repove. Juha ne smije biti pregusta, što uopće treba izbjegavati kod svih juha.

Topli hljepčići s lososom

Tanke kriške bijela kruha provu-cite kroz mlijeko, na njih složite, usklađene s veličinom kriški, na-rezane i u mlijeku namočene plo-ške sušena lososa i pokrijte ih opet kriškama bijelog kruha pro-vučenim kroz mlijeko. Gornju stranu hljepčića pospite ribanim sirom, pokrijte komadićima mas-laca i na zamašćenoj limenoj tavi popecite u pećnici.

Bubrežnjak sa šampinjonima

Na vrućoj masti naglo s obje stra-ne popržite odreske bubrežnjaka i prelijte ih ovako priređenim jelom te glavicu luka i zakuhajte je u četvrt litre bijela vina.

- Nemoj se brinuti. Dogodilo mi se nešto glupo. Zapravo ništaneugodno. - Govorio je mirno, i sam uvjeren u istinitost svojih riječi: - Učinjena mi je nepravda, shvaćaš li, mon chou? Prevarensam. Nepravda kojiput dugo traje - ali nikad vječno. Imam sjajnogodvjetnika. A to kratko vrijeme, što će im trebati da mi se ispričaju, želim se kod tebe odmarati.

Konobar priđe k stolu.- Monsieur Lieven, dva gospodina žele govoriti s vama. Tliomas

bezazleno digne pogled. Na ulazu, u ne sasvim čistim kišnim ogrtačima, stajala su dva muškarca zbunjeno pozdravljajući.

Thomas ustane.- Odmah se vraćam, ma petite.Priđe ulazu:- Gospodo, što mogu učiniti za vas?Oba se muškarca u zgužvanim kišnim ogrtačima naklone. Je-

dan od njih reče:- Monsieur, već srao bili u stanu mademoiseUe Chambert. Služ

benici smo kriminalističke policije. Žalimo, ali vas moramo privesti.

- Što sam skrivio? - upita Thomas tiho. Zapravo se želio nasmijati. ..

- Sve ćete saznati.»Mora se, dakle, nastavlja«, pomisli Thomas. Ljubazno reče:

Uz ovaj meni Thomas Lieven postaje obavještajcem


- Gospodo, Francuzi ste. Znate koliki je grijeh ometati dobrojelo. Smijem li vas zamoliti da pričekate s mojim uhićenjem dok nepojedem?

Policajci su oklijevali.- Možemo li telefonirati šefu? - upita jedan.Thomas mu dopusti. Čovjek nestane u govornici i brzo se vrati.- U redu, monsieur. Šef ima jednu molbu.- Kakvu?- Da može doći ovamo i večerati s vama. Kaže da se sve može

lakše raspraviti uz dobro jelo.- Dobro, dogovoreno. Tko je, ako smijem pitati, vaš šef?Oba mu službenika to kažu.Thomas se vrati stolu i zovne starog konobara:- Emile, očekujem jednoga gosta. Donesite, molim, još jednu

prostirku.- Tko dolazi? - upita Mimi smiješeći se.- Neki pukovnik Simeon.- Oh - reče Mimi. I sasvim suprotno svojoj navici, izusti samo

tu jednu jedinu riječ.Pokazalo se da je pukovnik Jules Simeon simpatičan gospodin.

Sa svojim njegovanim brkom, rimskim nosom i duhovitim ironič -nim očima podsjećao je na glumca Adolpha Menjoua, premda je bio viši od njega. Simeon pozdravi Thomasa s mnogo poštovanja, a Mimi kao svoju staru znanicu. Našeg prijatelja ovo malo uznemiri.

Simeonovo tamnoplavo odijelo potjecalo je bez sumnje od prvo-razrednog krojača, ali se već malo sjajilo na laktovima i leđima. Pukovnik je nosio zlatnu iglu za kravatu s biserom i malu zlatnu dugmad za manšete, međutim pete njegovih cipela bile su izga-žene.

Uz juhu i predjelo pričali su o Parizu. Uz bubrežnjak pukovnik Simeon postane precizan:

- Monsieur Lieven, oprostite što vas usred noći, i još k tome prijelu, smetamo. Izvrsni su ovi prhki pommes chips, ne čini vam se?Primio sam naredbu s visokog mjesta. Tražimo vas već čitav dan.

Odjednom se Thomasu učini da iz daljine do njega dopire glas Jeana Louisa Barraulta, koji je te večeri u Shakespeareovu djelu igrao Rikarda III. Nejasno je čuo jedan stih, samo ga još nije ra -zumio.

- Tako - on reče. - Da, izvrstan pommes chips, pukovniče. Toovdje zaista umiju. Trik leži u tome da krumpir valja staviti dvaputa u ulje. Ah da, ta francuska kuhinja...

Thomas položi dlan na Miminu ruku. Pukovnik se nasmiješi. »Taj mi se pukovnik sve više sviđa«, pomisli Thomas.

Pukovnik reče:- Ali vi niste u Parizu samo zbog dobre kuhinje. I mi imamo

ljude u Kolnu i Londonu. Znamo što ste kod poštovanog majoraLoosa - zar ga još uvijek muči žuč? - doživjeli...

Thomasu se opet učini da čuje glas Jeana Louisa Barraulta, opet pomisli da razabire stih besmrtnog Shakespearea, ali ga još uvijek nije mogao razumjeti.

Ali zašto se Mimi osmjehuje? Zašto se tako slatko smiješi?- Monsieur Lievene - reče pukovnik - uvjeravam vas da ste mi

vrlo simpatični. Volite Francusku. Volite francusku kuhinju. Međutim, imam naredbu. Moram vas protjerati, monsieur Lieven;preopasni ste za moju siromašnu, ugroženu zemlju. Još ove noćiotpremit ćemo vas do granice. I nikada više ne smijete stupiti nafrancusko tlo...

Thomas se počne smijati.Mimi ga pogleda. I prvi put otkako se poznaju ne pridruži se

odmah njegovu smijehu. Tada se i on prestane smijati.- . . . osim ako - reče pukovnik i natrpa novu porciju šampinjo

na na svoj tanjur - osim ako se ne preobratite i ne počnete raditiza nas, za Dewdeme Bureau.

Thomas se uspravi. »Tako pijan još nisam!« pomisli. Tiho izusti:- Vi mi nudite da radim za francusku obavještajnu službu u

prisutnosti mademoiselle Chambert?- A zašto ne, mon chtri? - Mimi će nježno te poljubi Thomasa u

obraz. - Pa i ja pripadam družbi!- Ti si... - Thomas se zagrcne. x

- Samo malo - ali ipak. Mala nuzzarada. Ljutiš li se?- Mademoiselle Chambert je najšarmantniji rodoljub kojeg poz

najem - izjavi pukovnik.Thomas odjednom u svojim ušima jasno razabere glas, što gaje

već dugo mučio, glas Jeana Louisa Barraulta i sada shvati riječi kralja Rikarda III:

Pa jer ne mogu poput ljubavnika Slatkim razgovorom tratit lijepe dane Voljan sam da nitkovom postanem...

- Monsieur Lieven - upita pukovnik, držeći čašu crvenog vina uruci - hoćete li raditi za nas?

Thomas pogleda Mimi, tu slatku, nježnu Mimi. Pogleda pukov-nika, tog čovjeka fina ponašanja. Pogleda dobro jelo.


»Za mene, dakle, nema drugog izlaza«, pomisli Thomas Lieven. »Stvorio sam pogrešnu sliku o ovom svijetu. Moram promijeniti svoj život, i to smjesta, ne želim li se utopiti u ovoj bujici ludila!«

Mimin mu glas zazvoni pokraj uha:- Ah cheri, budi zlatan i priključi nam se. Život će nam biti tako

lijep!Simeonov glas dopre mu do uha:- Monsieur, jeste li se odlučili?Glas glumca Jeana Louisa Barraulta zabruji mu u ušima:- . . . voljan sam da nitkovom postanem...- Voljan sam - reče Thomas blago.

6Najprije njemački Abivehr. Zatim Secret Service. A sada još i

Deivcieme Bureau. Sve za devedeset šest sati. »Još prije četiri da-na,« razmišljao je Thomas, »živio sam u Londonu kao poštovan građanin i uspješan bankar. Kome to uopće mogu ispričati? Tko će mi u klubu sve ovo povjerovati?«

Thomas Lieven prođe svojom uskom, finom rukom kroz kratko podšišanu crnu kosu i reče:

- Moj se položaj čini bezizlaznim, ali ne i ozbiljnim. S ugodnimosjećajem sitosti sjedim na ruševinama svoje građanske egzistencije. Voila, evo povijesnog trenutka. Emile! - Stari konobar žurnopriđe. - Imamo razloga za slavlje. Šampanjac, molim!

Mirni nježno poljubi svog prijatelja.- Nije li sladak? - ona upita pukovnika.- Monsieur, divim se vašem držanju - reče Simeon. - Sretan

sam što ste odlučili da radite za nas.- Nisam odlučio, nego mi ništa drugo nije preostalo.-Toje isto.- Naravno, sa mnom možete računati samo dok traje proces.

Čim ga dobijem, želim opet živjeti u Londonu. Je li to jasno?- Potpuno jasno, monsieur - reče pukovnik Simeon, pa se nas

miješi kao daje vidovit i već unaprijed zna da Thomas Lieven čak inakon čitavog jednog svjetskog rata još uvijek neće dobiti svoj proces niti će ikada više živjeti u Londonu.

- Uostalom - reče Thomas - potpuno mi je zagonetno na kojembih vam području ja mogao biti od koristi.

- Bankar ste.- Pa što onda?

Simeon namigne.- Madame mije pričala kako ste silno sposobni!- Ali Mirni - Thomas se obrati maloj glumici sjajne crne kose i

veselih očiju - to je bilo vrlo indiskretno od tebe!- Madame je to učinila za narodnu stvar. Ona je čarobna žena.- Pretpostavljam da vi to možete dobro procijeniti, gospodine

pukovniče!Mirni i Simeon nato progovore u isti čas:- Dajem vam svoju časničku riječ. - Ali, cheri, pa to je bilo dav

no prije nego što sam upoznala tebe.Zatim zašute, pa se nasmiju. Mirni se privine uz Thomasa. Uis -

tinu je bila zaljubljena u tog muškarca koji je djelovao tako ozbilj -no, a istodobno se znao vladati tako neozbiljno, koji je izgledao kao prototip svih britanskih gentlemena-bankara, a pritom bio privla-čniji i duhovitiji od svih muškaraca koje je Mimi znala - a pozna -vala ih je svu silu.

- Davno prije nego što si upoznala mene - ponovi Thomas Lieven. - Aha. Tako dakle. E pa lijepo... Gospodine pukovniče, premavašim riječima, mogu se, znači, smatrati financijskim savjetnikomfrancuske obavještajne službe?

- Sasvim ispravno, monsieur. Dobit ćete posebne zadatke.- Dopustite mi - reče Thomas - da prije no što stigne šampa

njac kažem još na brzinu nekoliko iskrenih riječi. Usprkos tomešto sam još prilično mlad, imam određena čvrsta načela. Ako bi seona kosila s mojom novom djelatnošću, tada vas molim da meipak radije protjerate.

- Voila, kakva su ta vaša načela, monsieur? ^- Odbijam da nosim uniformu, gospodine pukovniče. Ovo će

vam se možda učiniti nerazumljivim, ali ja neću pucati na ljude.Nikog ne želim zastrašivati, nikog uhititi, niti ikoga mučiti.

- Ali molim vas, monsieur, doista bi bilo šteta da vas upotrijebimo za takve sitnice.

- Ne želim nikoga oštetiti niti orobiti - jedino ako je to unutardopuštenih granica mog zvanja, a i to samo ako sam se prije uvjerio da ta osoba to i zaslužuje.

- Monsieur, budite bez brige, moći ćete uvijek ostati vjerni svojim načelima. Računamo samo s vašom pameti.

Emile im donese šampanjac. Ispiju, a zatim će pukovnik:- Moram, dakako, od vas zahtijevati da pohađate tečaj za izob

razbu tajnih agenata. To traži naš pravilnik! Naučit ćete mnogolukavih trikova o kojima još ništa ne znate. Nastojat ću vas štoprije smjestiti u jedan od naših posebnih logora.


- Ali noćas još ne, Jules - ubaci Mirni, nježno gladeći rukuThomasa Lievena. - Za ovu noć zna sve što mu je potrebno...

Rano ujutro 30. svibnja 1939. godine došla su po Thomasa u stan njegove prijateljice dva gospodina. Nosili su jeftina konfekcij -ska odijela s iznošenim hlačama. Bila su to dva slabo plaćena sit na agenta.

Thomas je nosio jednoredno odijelo s crnosivim kockastim uzorkom, bijelu košulju, crnu kravatu, crn šešir, crne cipele i, na -ravno, svoj voljeni sat na otkucavanje. Sa sobom je ponio i kovče-žić.

Vrlo ozbiljna gospoda utovarila su Thomasa u kamion. Kad je htio pogledati van, ustanovio je da je platneni krov kamiona čvrsto svezan i svuda tijesno priljubljen.

Nakon pet sati vožnje boljela gaje svaka kost. Kada se teretnjak konačno zaustavio te mu gospoda dopustila da izađe, Thomas se našao u neopisivo turobnom kraju. Brežuljkast kamenit predio bio je ograđen bodljikavom žicom. U pozadini, ispred mračna šumar -ka, Thomas je ugledao trošnu sivu zgradu. Na ulazu je stajao do zuba naoružan vojnik. Ona dva loše odjevena gospodina upute se prema stražaru, koji ih je neprijateljski gledao, i pokažu mu svu silu iskaznica, koje vojnik stane ozbiljno proučavati.

Uto naiđe neki stari seljak s kolicima punim drva.- Koliko još, stari? - upita ga Thomas.- Neka ga vrag nosi. Imam još dobra tri kilometra do Saint Ni-

colasa!- A gdje ti je to?- Ma ondje dolje, odmah ispred Nancvja.- Ah, tako - reče Thomas Lieven.Njegova se dva pratioca vrate. Jedan mu objasni:- Morate nam oprostiti što smo vas zatvorili u kamion. Stroga

naredba. Možda biste prepoznali okolicu, a ne smijete nipoštoznati gdje se nalazite.

- Ah, tako - reče Thomas.Stara je zgrada bila namještena poput trećerazredna hotela.

»Prilično bijedno«, pomisli Thomas Lieven. »Čini se da gospoda baš ne obiluju novcem. Nadajmo se da nema stjenica. Što čovjek sve ne doživi!«

U novom tečaju sudjelovalo je, osim Thomasa, još dvadeset se-dam obavještajaca, uglavnom Francuza, ali su među njima bila i dva Austrijanca, pet Nijemaca, jedan Poljak ijedan Englez.

Vođa tečaja bio je suhonjav, blijed dugonja, nezdrave boje lica, jednako tako tajanstven, potišten, napuhan i nesiguran kao i nje-

gov njemački kolega, major Loos, kojega je Thomas bio upoznao u Kolnu.

- Gospodo - obrati se čovjek skupljenoj četi obavještajaca - jasam Jupiter. Za vrijeme tečaja svaki će od vas uzeti lažno ime.Imate pola sata vremena da izmislite odgovarajući lažni životopis.Taj izmišljeni identitet morate od sada uvijek i u svim prilikamabraniti. Ja i moji kolege učinit ćemo sve da vam dokažemo kako viniste oni za koje se izdajete. Izmislite, dakle, osobu koja će izdržatisve naše napade.

Thomas se odluči za prozaično ime Adolf Meier. Nikada se nije trudio da mašta o pothvatima za koje se moglo pretpostaviti da neće uspjeti.

Popodne je dobio odijelo od sivog, grubog platna. Na prsima je bilo izvezeno njegovo lažno ime. I ostali su učenici nosili ista radna odijela.

Hrana je bila loša. Soba što su je dodijelili Thomasu bila je od -vratna, a posteljina vlažna. Prije nego što bi zaspao, Thomas je opetovano i sjetno puštao da njegov voljeni sat otkucava. Pri tom je zatvorenih očiju zamišljao da leži u svom lijepom krevetu u Lon-donu. U tri sata ujutro trgne ga iz sna divljačka dernjava.

- Lieven! Lieven! Javite se konačno, Lieven.Okupan u znoju, Thomas skoči i zaječi:- Ovdje!Slijedećeg trenutka dobije dvije zvonke pljuske. Ispred kreveta

stajao je Jupiter i, demonski se cereći, govorio:- Mislio sam da se zovete Meier, gospodine Lieven! Dogodi li

vam se ovo u praksi, vi ste mrtvi. Laku noć. Dobro spavajte.Thomas nije dalje dobro spavao. Razmišljao je kako da ubuduće

izbjegne nove pljuske. Brzo to otkrije. Sljedećih se noći Jupiter mogao divljački derati do mile volje. Thomas bi se uvijek budio polagano, polagano dolazio k sebi i zatim uporno ustrajao pri svom lažnom identitetu:

- Što hoćete od mene? Ja se zovem Adolf Meier.Jupiter se oduševljavao:- Znate se fantastično svladavati!Nije, naravno, znao da Thomas sada noću ima u ušima samo

dovoljno vate...Učenici su učili rukovati otrovima, eksplozivom, mitraljezima,

revolverima. Thomas je bio zapanjen kad je od deset hitaca, što ih je ispucao, osam pogodilo u samo središte ploče. Zbunjeno reče:

- Puki slučaj. Uopće ne znam pucati.Jupiter se kreketavo nasmije:


Od sljedećih deset hitaca čak je devet pogodilo središte i Tho-mas užasnuto pomisli: »Čovjek je sam sebi zagonetka!«

Ta mu spoznaja iduće noći nije dala spavati. Razmišljao je: »Što se to sa mnom događa? Čovjek, izbačen iz svoje kolotečine poput mene, morao bi zapravo očajavati, opijati se, huliti Boga ili počiniti samoubojstvo. No zbilja! Očajavam li, opijam li se, propadam li, hulim li, pomišljam li na samoubojstvo?

Nipošto.Sebi samome mogu priznati strašnu istinu: čitava me ova pus-

tolovina počinje zabavljati, zanimati, razonođivati. Još sam mlad. Nemam obitelji. Ovako nešto ludo ne doživi baš svatko. Francuska obavještajna služba! To znači da radim protiv svoje vlastite zemlje, protiv Njemačke. Trenutak samo! Zar protiv Njemačke - ili protiv Gestapoa?

E, tako dakle.Ali da znam i pucati... neshvatljivo! Jasno mi je zašto me sve

ovo više zabavlja nego što me užasava: imao sam preozbiljno zva-nje i morao sam se neprestano pretvarati. Očito je da ovo više od-govara mojoj pravoj prirodi. Fuj, i to mije karakter!«

Učio je telegrafirati Morseovim pismom. Naučio je pisati tajnim šiframa i odgonetati šifrirane tekstove. Za vježbu, Jupiter im je podijelio rastrgane primjerke romana Grof Monte Christo i obja-snio:

- Sistem je sasvim jednostavan. U praksi ćete nositi uza se takvu knjigu. Tada ćete dobiti šifriranu poruku. U njoj će najprije bitinavedena tri broja koja se stalno mijenjaju. Prvi broj označavastranicu romana koju morate otvoriti, drugi broj redak na tojstranici, a treći slovo u retku. To je slovo vaše polazište. Od njegapočinjete prema navedenim kodnim brojkama odbrojavati i slagatiostala slova...

Jupiter podijeli svim učenicima listiće. Na njima su bile šifrirane poruke.

Polovica razreda točno ih je dešifrirala, dok drugoj polovici to nije pošlo za rukom, a medu njima ni Thomasu Lievenu. Koliko god se trudio da dobije čist tekst, rezultat je bio:

- Twmxdtrrre illd m ionteff...- Još jednom - reče Jupiter.Pokušali su još jednom s istim rezultatom 50 : 50.- Ponavljajte, pa makar vježbali cijelu noć - reče Jupiter. I zai

sta su vježbali cijelu noć.U svitanje se dosjete da su učenicima zabunom podijelili dva

različita izdanja romana, naime drugo i četvrto. Izdanja su se me-

dusobno razlikovala po nekim skraćenjima. Posljedica je bila nez-natan pomak stranica.

- Nešto slično - reče Jupiter blijed, ali fanatičan - u praksi je,naravno, isključeno.

- Naravno - reče Thomas Lieven.

7Zatim Jupiter priredi veliku svečanost na kojoj je bilo mnogo

pića. Učenik Hanschen Nolle, vatrena pogleda i dugih trepavica, kože poput mlijeka i krvi, pretjerano se napio. Sutradan su ga is -ključili iz tečaja. Zajedno s njim logor su napustili jedan Englez i jedan Austrijanac. Noću se pokazalo kako nisu dostojni da posta-nu tajnim agentima...

Četvrti tjedan poveli su razred u pustu šumu. Ondje su gospoda provela sa svojim učiteljima osam dana.

Spavali su na tvrdom tlu, bili su izloženi raznim vremenskim nepogodama, a budući da su, prema planu, već za tri dana potro-šili zalihe hrane, učili su kako da se prehrane bobicama, korom drveća, lišćem i raznim odvratnim životinjama. Thomas Lieven to nije učio, jer je, predvidjevši nešto slično, prokrijumčario u školu razne konzerve. Četvrtog dana još je uživao u belgijskoj pašteti od guščjih jetara. Stoga je u vrijeme dok su se ostali učenici tukli oko četvrtine šumskog miša zadržao stoički mir, što mu je pribavilo Jupiterovu pohvalu:

- Ugledajte se u gospodina Meiera. Mogu jedino reći: Vbtia unhomme!

Šestog tjedna Jupiter povede razred do duboka ponora. Stajali su na vrletnoj stijeni i gledali u strašan bezdan, dno kojega je bilo prekriveno nekim rijetkim tkanjem.

- Skači! - drekne Jupiter.Zgrozivši se, učenici stadoše ustupati - svi, osim Thomasa Lie-

vena. Gurnuvši svoje kolege u stranu, on pojuri naprijed, vikne hura i skoči u dubinu. Munjevito je zaključio kako je malo vjero-jatno da francuska država izda toliko novaca za njegovo tjelesno i duhovno osposobljavanje samo zato da bi ga na kraju natjerala na samoubojstvo. I zaista, ispod rijetkog tkanja, koje se razderalo, bile su pružive gumene trake koje su ga oprezno prihvatile. Jupiter je vikao ushićeno:

- Vi ste moj najbolji čovjek, Meieru! O vama će jednom govoriticijeli svijet!


Budućnost će pokazati daje u tome imao pravo.Thomas navuče samo jedan jedini prijekor svog učitelja, i to

dok ih je Jupiter poučavao kako će pisati nevidljivom tintom, jer da zato navodno nije potrebno ništa drugo osim pera, soka od luka i sirova jajeta. Tada Thomas, težeći za što većim znanjem upita:

- Molim, a kome je najbolje da se obratim u gestapovskom zatvoru ako mi zatrebaju pero, sok od limuna i sirova jaja?

Završetak tečaja označilo je veliko preslušavanje. U ponoć uče-nike brutalno probudiše i dovukoše pred njemački sud Abwehra. Sud se sastojao od učitelja tečaja, a predsjedao mu je Jupiter. Instruktori, koje su učenici u međuvremenu već dobro bili upoz-nali, sjedili su u njemačkim uniformama za dugim stolom. Jupiter je glumio pukovnika. Preobučeni učitelji urlali su na učenike, silili ih da gledaju u zasljepljujuće reflektore i čitavu im noć uskraćivali jelo i piće, što baš i nije bilo tako strašno jer su prije toga obilno večerali.

Jupiter je prema Thomasu bio posebno strog. Opalio mu je ne-koliko šamara, naredio mu da ustraje licem prema zidu i pritisnuo mu hladnu cijev pištolja u zatiljak.

- Priznajte! - urlao je iz svega glasa. - Vi ste francuski špijun!- Nemam što reći - odvrati Thomas herojski. Stavili su mu,

dakle, palce u željezne vijke, pa ih stali zavrtati. Čim je Thomasosjetio laganu bol, jauknuo je: auua! - vijke su smjesta olabavili.Oko šest sati ujutro osudili su ga na smrt zbog špijunaže.

Po posljednji put Jupiter je zatražio od njega da izda vojne taj-ne, jer da će mu onda poštedjeti život.

Thomas je pljunuo predsjedniku pred noge kriknuvši:- Radije u smrt!Prema želji su ga, dakle, izveli u prljavo dvorište, u svitanje ga

postavili uz hladan zid i ustrijelili bez ikakvih vojnih počasti, ali zato ćorcima. Zatim su svi zajedno otišli na doručak.

Gotovo i nije potrebno posebno naglašavati daje Thomas Lieven završio tečaj s odličnim uspjehom. Sa suzama u očima Jupiter mu je predao odgovarajući dekret i lažnu francusku putovnicu, koja je glasila na ime Jean Leblanc.

- Sretno, druže! Ponosim se vama!- Recite, Jupiteru, ne spopada li vas strah dok me sada eto

puštate da idem da ću jednom, padnem li u ruke Nijemaca, izdatisve što sam ovdje naučio?

Jupiter odvrati smiješeći se:- Malo je toga što bi se moglo odati, stari moj. Metode izobrazbe

svih obavještajnih službi na svijetu međusobno su slične. Svi su

dosegli istu razinu i služe se posljednjim dostignućima medicine, psihologije i tehnike!

Dana 16. srpnja 1939. godine Thomas Lieven vratio se u Pariz, gdje ga je dočekala Mirni, koja se ponašala kao da mu je proteklih šest tjedana uistinu bila vjerna.

Dana 1. kolovoza Thomas Lieven dobije, zauzimanjem pukovnika Simeona, udoban stan kraj Bulonjske šume. Odavde je autom mogao za petnaest minuta stići u svoju banku na Champs-Ehjsees.

Dana 20. kolovoza Thomas Lieven zamoli pukovnika za razu-mijevanje što nakon tolikih napora, uprkos zategnutoj svjetskoj situaciji, želi s Mirni otputovati na odmor u Chantillv, centar ko-njičkih sportova i izletište Parižana.

Dana 30. kolovoza Poljska objavi opću mobilizaciju.Sutradan popodne Thomas i Mirni šetali su prema jezerima

Commellea i prema dvorcu kraljice Blanche.Kad su se u predvečerje vraćali u grad, vidjeli su kako sunce,

crveno poput krvi, nestaje na zapadu. Držeći se ispod ruke, prola-zili su mimo romantičnih kuća sagrađenih na prijelazu stoljeća i šetali po istrošenoj kaldrmi prema Hotel du Pare u Aveniji maršala Joffrea.

Kad su ušli u predvorje, zaustavi ih vratar:- Imate najavljen razgovor iz Belforta, monsieur Lieven!Nešto kasnije Thomas začuje glas pukovnika Simeona:- Lieven, konačno ste ovdje. - Pukovnik je govorio njemački i

odmah objasnio zašto: - Ne mogu riskirati da me netko i^vašeghotela razumije. Slušajte dobro, Lievene, počinje.

-Rat? -Da.- Kada?- Najkasnije za četrdeset osam sati. Sutra morate prvim vlakom

doći u Belfort. Javite se u hotelu Du Tonneau d'Or. Vratar je upućen. Radi se o...

U tom trenutku veza se prekine. Thomas stane udarati po vilici telefona.- Halo! Halo!Javi se strog ženski glas.- Monsieur Lieven, prekinuli su vas jer ste razgovarali na stra

nom jeziku.- Zar je to zabranjeno?-Jest, danas od 18 sati. Telefonski se razgovori smiju voditi

samo na francuskom jeziku.


Glas umukne. Veza se prekine.Kad je Thomas Lieven izišao iz govornice, vratar mu je dobacio

čudan pogled, ali Thomas to nije opazio. Ponovno se sjetio tog pogleda tek pošto je u pet sati izjutra netko zakucao na vrata nje-gove hotelske sobe...

Mimi je spavala sklupčana poput mačkice. Prošle večeri nije imao srca da joj kaže stoje znao.

Već je bio dan, na starom su drveću pjevale ptice. Kucanje se ponovi, ali sada već vrlo žestoko. »Ovo još nipošto ne mogu biti Nijemci«, pomisli Thomas i odluči da se ne javi.

Začu se glas:- Monsieur Lieven, otvarajte. Ako ne otvorite, provalit ćemo.-Tko je?- Policija.Uzdahnuvši, Thomas ustane. Mimi se probudi uz slab krik:- Što je, cheri?- Naslućujem da će me opet malo pritvoriti - reče on. Ta se

slutnja pokazala točnom. Ispred vrata stajao je žandarmerijski narednik s dva seoska žandara.

- Obucite se i pođite s nama.- Zašto?- Vi ste njemački špijun.- Što vas je navelo na takvu pomisao?- Jučer ste vodili sumnjiv telefonski razgovor. O tome nas je

obavijestila nadzorna služba. Vratar vas je promatrao. Ne pokušavajte, dakle, poricati.

Thomas se obrati žandarmerijskom naredniku:- Pošaljite vaše ljude van na trenutak, moram vam nešto pri

općiti.Policajci se povuku.Thomas pokaže iskaznicu i putovnicu koje je dobio od Jupitera

te objasni:- Ja radim, naime, za francusku obavještajnu službu.- Ništa bolje nije vam palo na pamet? I još k tome s tako smi

ješno loše krivotvorenim dokumentima. Hajde, oblačite se!

8Kad je Thomas Lieven kasno popodne 31. kolovoza 1939. go-

dine stigao u bivšu utvrdu Belfort, provezao se taksijem kroz stari grad, preko Place de la Republique, mimo spomenika »Tri opsade«

u Hotel du Tonneau d'Or. Bio je besprijekorno odjeven, kao i uvijek. Na prsluku mu se sjajio zlatni lanac starog sata na otkucavanje.

Pukovnik Simeon čekao ga je u hotelskom predvorju. Premda je sada bio u uniformi, izgledao je isto tako simpatično kao i u civilu.

- Jadni moj Lieven! Strašno mi je žao što vam je učinila onaidiotska žandarmerija! Čim me Mimi konačno telefonski pronašla,izrešetao sam temeljito sve odgovorne. No dođite, general Effel većnas čeka. Ne smijemo gubiti vrijeme. Prijatelju moj, čeka vas vaševatreno krštenje.

Četvrt sata kasnije sjedio je Thomas Lieven u generalovoj rad-noj sobi u zgradi francuskog glavnog stožera.

Sva četiri zida spartanski uređenog ureda prekrivale su gene-ralštabne karte Francuske i Njemačke.

Louis Effel, sjedokos, visok i vitak, šetao je ispred Thomasa s rukama na leđima gore dolje po sobi. Thomas je sjedio za stolom, a Simeon do njega.

Generalov glas snažno odjekne:- Monsieur Lieven, pukovnik Simeon me izvijestio o vama.

Znam da je preda mnom naš najbolji čovjek. - General se zaustaviuz prozor i zagleda niz ljupku dolinu što se prostirala između Vo-geza i Jure. - Nije vrijeme da se zavaravamo. Gospodin Hitler je,dakle, započeo rat. Za nekoliko sati uputit ćemo mu objavu rata.Međutim... - General se okrene. - Francuska, gospodine Lieven,nije pripremljena za taj rat, a mi u obavještajnoj službi još manje. .. Radi se o problemu s vašeg područja rada. Recite mu vi,pukovniče.

Simeon nekoliko puta gutne, pa tek tada reče: "̂- Mi smo vam, naime, na rubu stečaja, stari prijatelju!- Stečaja?General važno kimne:- Mi smo, moj gospodine, gotovo bez sredstava. Ovisimo o up

ravo smiješnim davanjima ministra rata. Nesposobni za velikepothvate, koji će sada biti nužni. Sputani. Onesposobljeni za akciju.

- To je, bogme, zlo - reče Thomas Lieven, osjetivši strahovituželju da se nasmije. - Oprostite, ako neka država nema novaca,možda bi bilo bolje da se odrekne obavještajne službe!

- Naša bi država imala dovoljno novaca da se obrani od njemačkog napadaja. Na žalost, monsieur, u Francuskoj postoje samoživi i sebični društveni krugovi koji odbijaju plaćanje dodatnihporeza te samo grabe i varaju, pa se čak u ovoj teškoj situaciji, nanevolji naše zemlje, još i bogate. - General se visoko uspravi: -Znam da vam se obraćam pet minuta poslije dvanaest, znam da


zahtijevam nešto posve nemoguće. Ipak pitam: vjerujete li da pos-toji način da nam se najbržim - napominjem - najbržim putem priskrbe veliki - ponavljam - veliki novčani iznosi kako bismo mogli raditi?

- Moram razmisliti o tome, gospodine generale. Ali ne ovdje. -Thomas pogleda ratne karte. - Ovdje mi ništa pametno ne pada naum. - Lice mu se razvedri. - Ako gospodi odgovara, ja bih se sadaoprostio i priredio u hotelu malu večeru uz koju možemo raspraviti0 svemu ostalomu.

Louis Effel će zaprepašteno:- Sada želite kuhati?- Ako dopuštate, gospodine generale. U kuhinji mi uvijek pa

daju na um najbolje zamisli.Ova se znamenita večera održala 31. kolovoza 1939. godine na-

večer u zasebnoj sobi prve kuće na trgu.- Jedinstveno - reče general poslije glavnog jela, prelazeći ub

rusom preko usta.- Fantastično - doda pukovnik.- Najbolja je bila juha od puževa. Ovako dobru još nikada ni

sam jeo! - reče general.- Mali savjet - reče Thomas. - Valja uzeti samo velike puževe u

sivim kućicama, gospodine generale! Kućice moraju, svakako, bitizatvorene.

Konobari donesu desert. Thomas ustane.- Hvala, sam ću to učiniti. - Upali malo kuhalo na žestu i obja

vi: - Imamo još pjenastu kremu od limuna, a k tome i flambiranudelikatesu.

Iz posude uzme ukuhane trešnje, stavi ih u malu bakrenu tavu1 zagrije nad plamenom. Zatim prelije trešnje francuskim konjakom i nekom svijetlom vodenastom tekućinom. Svi su ga napetopromatrali. Pukovnik Simeon je napola ustao.

- Stoje to? - upita general, pokazujući na vodenastu tekućinu.- Stopostotni alkohol, kemijski čist, iz ljekarne. Potreban je da

bi trešnje gorjele! - Spretnom kretnjom Thomas približi plamentrešnjama. Šištavo i prštavo šikne uvis plavkasti plamen, sijevne,zatreperi i ugasi se. Naš prijatelj elegantnim pokretom rasporedivruće plodove po kremi.

- A sada - reče Thomas - vratimo se našem problemu. Mislimda postoji rješenje.

Generalova žličica zvecne.- Govorite, za ime Božje!- Gospodine generale, popodne ste se tužili - trešnje su doista

dobre, zar ne? - na ponašanje stanovitih društvenih krugova koji

se žele obogatiti čak i na nevolji Francuske. Mogu vas umiriti: tak-vih klika ima u svakoj zemlji. Ta gospoda žele zaraditi. Na koji na-čin, njima je svejedno. Ako nešto pode naopako, pokupe novac i bježe. A sirotinja ostaje.

- Thomas pojede žličicu kreme. - Možda malo prekisela. Nije?Ovisi o ukusu. Tja, gospodo, mislim da ćemo francusku obavještajnu službu sanirati na račun tih sebičnih momaka bez domovine.

- Ali kako? Što vam je za to potrebno?-Američka diplomatska putovnica, belgijska putovnica i brza

reakcija gospodina ministra financija - reče Thomas Lieven skro-mno. Rekao je to navečer 31. kolovoza 1939. godine.

Dana 10. rujna 1939. godine novine i radio objavili su sljedeću naredbu:

PRESIDENCE DU CONSEIL

Decret prohibant ou reglementant en temps de Guerre V exportation des capitaivc, les operations de change et le commerce de Vor...

U prijevodu:Dekret koji u ratno doba, posebnim propisima, zabranjuje i re-

gulira izvoz kapitala, sve mjenične transakcije (zamjene deviza) te trgovinu zlatom.

Članak 1.Zabranjuje se izvoz kapitala u bilo kojem obliku, osim uz odob-

renje ministra financija.Članak 2.Sve odobrene devizne operacije moraju se beziznimno obavljati

preko Banque de France ili preko neke druge bankovne ustanove koja ima ovlasti ministra financija...

Slijedile su daljnje odredbe o zlatu i devizama i na kraju prijet-nja drakonskim kaznama ako bi se prekršila ova naredba.

Dekret su potpisali:

Albert Lebrun, predsjednik Edouard Daladier, ministar predsjednik

,


Meni Juha od

puževa

Kiseli kupus s fazanom i kamenicama

Pjenasta krema od limuna

Za četiri osobe uzmite četiri limu-na, narežite ih na debele ploške te ih prokuhajte sa šećerom. Ovaj ekstrakt vežite s malo kukuruznog škroba, a kad se ohladi, protisnite ga kroz sito. U smjesu oprezno umiješajte pet čvrsto istučenih

bjelanaca i ulijte sve u čaše za šampanjac. Zatim uzmite trešnje iz kompota, zažarite ih i prelijte trešnjevačom ili konjakom. Zapa-lite trešnje u alkoholu, a kad se plamen ugasi, rasporedite vruće plodove po kremi.

Juha od puževa

Čišćenje puževa. Puževe kuhajte jedan sat u slanoj vodi, izvucite ih pomoću vilice iz kućica, uklonite crnu kožicu, pospite šakom soli kako bi se rastvorila sluz, dobro ih tri do četiri puta isperite i čvrsto istisnite, tako da u njima ne osta-ne nimalo vode.Tada uzmite četrdesetak ovako očišćenih puževa, kuhajte ih u bujonu dok ne omekšaju, izvadite ih te dva dijela ove količine vrlo sitno nasjeckajte i popirjajte laga-no na maslacu, prelijte s toliko bujona koliko vam treba za juhu, dodajte muškatnog orašca i pus-tite da nekoliko puta zakipi, umu-tite tri žumanjca i ukrasite juhu preprženim kriškama bijelog kru-ha i preostalim čitavim puževima.

Kiseli kupus, fazan, kamenice

Fazana pripremite kao za peče-nje. Zatim lagano istisnite kilog-ram kiselog kupusa i stavite ga u posudu. Prelijte s pola vode pola bijelog vina tako da kupus bude prekriven. Dodajte komad slanine i glavicu naribanog luka. Kupus kuhajte jedan sat; zatim stavite unutra fazana, pa ga jedan sat lagano pirjajte. Kada omekša, izvadite ga, a kupus vežite s malo bešamel-umaka. Kamenice dob-ro očistite, osušite ubrusom te svaku zasebno posolite i popap-rite, uvaljajte u brašno, jaje i mrvi-ce, pa brzo ispohajte na maslacu da budu svijetlosmeđe. Fazana izrežite na komade, složite u sre-dinu pladnja i obložite vijencem kiselog kupusa i vijencem kame-nica.

Paul Marchendeau, čuvar pečataGeorges Bonnet, ministar vanjskih poslova

Albert Sarraut, ministar unutrašnjih poslovaPaul Revnaud, ministar financija

Fernand Gentin, ministar trgovineRavmond Patenotre, ministar gospodarstva

Georges Mandel, ministar za kolonijeJules Julien, ministar pošta i telefona

9Brzim vlakom, koji je krenuo točno po voznom redu i napustio

Pariz u 8.35 sati, jedan je mladi američki diplomat putovao u Bruxelles. Bio je odjeven poput nekog privatnog engleskog banka-ra i imao uza se velik crn kovčeg od svinjske kože.

Provjeravanja na francusko-belgijskoj granici bila su vrlo stro-ga. Činovnici obiju strana identificirali su, na temelju diplomatske putovnice koja se otvarala poput harmonike, tog mladog, njegova-nog gospodina kao Williama S. Murphvja, službenog kurira ame-ričkog veleposlanstva u Parizu. Prtljagu mu nisu pretražili.

Mladi je diplomat, a zapravo je to bio Nijemac koji se zvao Tho-mas Lieven, nakon dolaska u Bruxelles odsjeo u hotelu Royal. Na recepciji je pokazao belgijsku putovnicu koja je glasila na ime Ar-mand Deeken.

Sutradan se Deeken, alias Murphv, alias Lieven, nakupovao u Bruxellesu dolara u vrijednosti od tri milijuna francuskih franaka.

Tri je milijuna izvadio iz crnog kožnatog kovčega, dok je dolare stavio u njega.

Pjenasta krema od limuna s flambiranim trešnjama

31. kolovoza 1939.

Ovaj je meni oborio francusku bankarsku politiku


Ta tri milijuna franaka osnovnog kapitala potjecala su iz Tho-masove vlastite male banke. Smatrao je svojom dužnošću da ih dade kao predujam Deivdeme Bureauu...

Zbog političkih zbivanja međunarodna je vrijednost franka pala za dvadeset posto. U Francuskoj su privatnici, u paničnom strahu od daljnje devalvacije franka, nastojali nabaviti dolare. Stoga je tečaj dolara, za samo nekoliko sati, dosegnuo astronomsku vrijed-nost. Ali ne i u Bruxellesu. Tamo su se mogli nabaviti dolari po znatno nižem tečaju, jer Belgijance nije zahvatio strah od rata kao Francuze. Čvrsto su vjerovali: »Mi ostajemo neutralni; Nijemci nas ni u kojem slučaju neče još jednom napasti.«

Zbog nagle odluke francuske vlade da zabrani izvoz kapitala, inozemstvo nije bilo preplavljeno francima. Zbog toga je franak -upravo kao što je Thomas i očekivao - usprkos svemu zadržao do-nekle čvrstu vrijednost. A čvrsta vrijednost franka bila je, tako reći, osnova cijele operacije...

S kovčegom punim dolara vratio se Thomas Lieven kao William S. Murphv u Pariz. Samo za nekoliko sati istrgli su mu iz ruku dragocjene devize upravo oni bogataši koji su željeli što prije osta-viti na cjedilu svoju domovinu, a imetak spremiti na sigurno. Thomas je njihov sramotni postupak naplatio dvostruko i tro -struko.

Svojim prvim putovanjem za sebe osobno zaradio je 600.000 franaka. Sada se William S. Murphv s pet milijuna franaka u ku-rirskoj prtljazi vratio u Bruxelles. Postupak se ponovio, dobit povećala. Tjedan dana kasnije vozikalo se četvero ljudi s diplomat-skim putovnicama između Pariza i Bruxellesa, ali i između Pariza i Zuricha. Izvozili su franke, a uvozili dolare. Dva tjedna kasnije bila su već osmorica.

Vrhovno vodstvo akcije zadržao je i dalje Thomas Lieven. Svojim se vezama pobrinuo da u Bruxellesu i Zurichu bude uvijek do-voljno robe. Ovaj je pothvat sada već donosio milijunsku dobit u francima.

U žalosnim očima časnika francuske obavještajne službe poja-vio se vlažan tračak nade i izraz još nesigurne zahvalnosti kad je Thomas počeo donositi sve veće i veće novčane iznose.

Između 12. rujna 1939. godine i 10. svibnja 1940. godine, dana kada je Njemačka napala Belgiju, promet Thomasa Lievena iznosio je 80 milijuna franaka. Budući daje troškove i dobitak obračuna-vao s ukupno deset posto, a tu šaradu pretvarao u dolare, ostalo mu je 27.730 dolara. Neprilika nije bilo, osim jedne male nez-gode. ..

Dana 2. siječnja 1940. godine vraćao se Thomas Lieven, već ni sam nije znao po koji put, večernjim vlakom iz Bruxellesa u Pariz. Na graničnom prijelazu u Feigniesu vlak je stajao dulje nego inače. Lagano uznemiren, Thomas se upravo htio raspitati za uzrok toga zastoja, kadli se otvore vrata odjeljka, a šef pogranične policije, visok čovjek kojeg je Thomas često viđao, gurne kroz njih glavu.

Šef stanice ozbiljno reče:- Monsieur, bilo bi bolje da izađete i popijete sa mnom bocu vi

na, a da put nastavite sljedećim vlakom.- A zbog čega da to učinim?- Ovaj vlak čeka američkog veleposlanika u Parizu. Njegova je

ekscelencija imala u blizini laku automobilsku nesreću u kojoj muje oštećeno auto. Susjedni je odjeljak rezerviran za njega. Dolazi upratnji trojice ljudi iz poslanstva... Kao što vidite, monsieur, zaistaje bolje da nastavite putovanje sljedećim vlakom. Dopuštate li daponesem vaš teški kovčeg...

- Kako ste saznali? - upita Thomas Lieven pet minuta kasnije.Visoki policajac odmahne rukom:- Pukovnik Simeon vas nama svaki put najavi i posebno stavi

na srce.Thomas otvori novčanik.- Što vam smijem ponuditi?- Ali zaboga, monsieur! Bila je to prijateljska usluga! Ništa ne

tražim za nju. Međutim, možda... Ovdje smo šesnaestorica, a od-nedavno nema gotovo uopće ni kave, ni cigareta...

- Idući put kad budem putovao u Bruxelles...- Čekajte, monsieur, nije to baš tako jednostavno! Moramo pa

ziti da pajkani od carine ne uhvate robu. Kad sljedeći put prolazite, ali samo ako putujete noćnim vlakom, stanite na platformuvagona prvog razreda, i to na prednju platformu. Pripremite omot.Jedan od mojih ljudi skočit će do vas...

I tako je to onda bilo dva do tri puta na tjedan. Ni jedna pogra-nična policijska postaja u Francuskoj nije bila tako dobro opskrb-ljena kao ova u Feigniesu.

- Siromašni ljudi, dobri ljudi - reče Thomas Lieven...

10General Effel ponudi mu odlikovanje, ali ga Thomas odbije.- Osvjedočen sam civilist, gospodine generale. Ne volim to.- Onda poželite nešto drugo, gospodine Lieven!

/. M. Simmel MOŽE I BEZ KAVIJARA

- Rado bih imao stanovitu količinu formulara za francuskeputovnice. I odgovarajuću količinu pečata. U Parizu sada živimnogo Nijemaca koji će se morati sakriti čim dođu nacisti. Nemajunovaca za bijeg. Želio bih pomoći tim bijednicima.

General je časak šutio pa reče:- Premda mi je vrlo teško, ipak poštujem vašu želju i ispunit ću

je-Otada su mnogi ljudi posjećivali Thomasa Lievena u njegovu li -

jepom stanu uz Bulonjsku šumu. Nije uzimao novac od njih. Bes -platno su dobivali lažne putovnice. Jedini je uvjet bio da im zaista prijeti tamnica ili smrt od nacista.

Thomas je govorio da se igra konzulata. Volio je tu igru. Naj -prije je oduzeo imutak bogatašima, a sada je malo pomagao siroti -nji.

Nijemcima se, čini se, nije žurilo. Francuzi su taj čudni rat naz -vali Drole de guerre1.

Thomas Lieven još je uvijek putovao u Bruxelles i u Zurich. U ožujku 1940. godine vratio se jednom kući dan ranije nego što je bilo predviđeno.

Mimi je već odavno živjela kod njega. Uvijek je znala točan sat njegova povratka. Ovaj put ju je zaboravio obavijestiti o svom ra -nijem povratku.

»Iznenadit ću malu,« mislio je. I stvarno ju je iznenadio - u na -ručju šarmantnog pukovnika Julesa Simeona.

- Monsieur - reče pukovnik koji je bio zaposlen mnogim puce-tima svoje uniforme - svu krivnju preuzimam na sebe. Zaveo samMimi. Iznevjerio sam vaše povjerenje, monsieur. To se ničim nemože opravdati. Odredite oružje.

- Nestanite što prije iz mog stana i da vas nikad više ne vidimovdje!Simeonovo lice poprimi intenzivnu boju jagoda. On se ugrize za usnicu i ode. Mimi će plaho:

- Bio si vrlo grub!- Ti ga ljubiš, zar ne?- Ljubim vas obojicu. On je tako hrabar i romantičan, a ti, ti si

tako pametan i veseo!- Ah, Mimi, što da radim s tobom? - Thomas će utučeno, pa

sjedne na rub kreveta. Odjednom je shvatio da jako voli Mimi...Dana 10. svibnja otpočela je njemačka ofenziva. Belgijanci su

se prevarili; po drugi put bili su napadnuti.

Nijemci su krenuli sa 190 divizija, kojima se suprotstavilo 12 nizozemskih divizija, 23 belgijskih, 10 britanskih, 78 francuskih i jedna poljska. Protiv 4.500 njemačkih strojeva trebalo je da se bori 850 savezničkih zrakoplova, djelomično starijeg tipa.

Do sloma je došlo strelovito. Izbila je panika. Deset milijuna Francuza krenulo je na očajničko putovanje.

U Parizu je Thomas Lieven mirno raspustio svoje kućanstvo. Ispostavljao je još posljednje lažne putovnice svojim zemljacima kad se već čula mukla tutnjava topova.

Uredno je smotao svoje franke, dolare i funte, svezao ih i spre -mio u kovčeg s dvostrukim stijenkama. Mimi mu je pri tom poma-gala. Tih je dana izgledala loše. Thomas je bio ljubazan, ali hla -dan. Još nije prebolio pukovnika.

Na izgled je bio dobre volje:- Prema posljednjim vijestima, Nijemci se kreću sa sjevera na

istok. Još ćemo, dakle, nešto pojesti, pa napustiti Pariz i krenutiprema jugozapadu. Benzina imamo dovoljno. Vozit ćemo se prekoLe Mansa. Zatim dolje na Bordeaux i... - Stane, pa upita: - Ti pla-češ?

Mimi zajeca:- Povest ćeš me sa sobom?- Ma da, naravno. Pa ne mogu te ostaviti ovdje.- Ali, ali ja sam te prevarila...- Drago dijete - reče on dostojanstveno - da bi mene prevarila,

morala bi se upustiti u najmanju ruku s Winstonom Churchillom!- Ah, Thomas - divan si! A - a opraštaš li i njemu?- Lakše nego tebi. Mogu razumjeti da te ljubi.- Thomas...- Molim?- On je u vrtu.Thomas skoči:- Što mu pada na pamet?- Očajan je. Ne zna što da radi. Vratio se sa službenog puta, a

nitko od njegovih ljudi nije više ovdje. Sada je sasvim sam, bezauta, bez benzina...

- Odakle to znaš?- On - on mi je pričao... Došao je prije jedan sat... Rekla sam

mu da ću govoriti s tobom...- Ovo je doista neshvatljivo - reče Thomas, pa se počne smijati

sve dok mu suze nisu navrle na oči.

Smiješan rat


11Popodne 13. lipnja 1940. godine težak crni chnjsler vozio je

kroz pariško predgrađe Saint-Cloud u smjeru jugozapada. Teško se probijao, jer su zajedno s njim u istom smjeru drndala i tres-kala bezbrojna druga vozila - kolone izbjeglica iz Pariza.

Na desnom blatobranu crnog chnjslera blistala je službena tro-kutasta zastavica Sjedinjenih Američkih Država, označavajući da je u automobilu neki visoki činovnik. Čitav je krov prekrivala osre-dnje velika zastava Sjedinjenih Američkih Država. Na odbojnicima su sjale tablice, a na njima su bljeskala velika sjajna slova CD.

Za upravljačem je sjedio Thomas Lieven. Mirni Chambert sjedila je do njega. Na stražnjem sjedalu, između kutija za šešire i kovče -ga, smjestio se pukovnik Simeon. Opet je nosio svoje, nekoć elega -ntno, sada malo istrošeno, plavo odijelo, zlatnu dugmad za man-šete i zlatnu iglu za kravatu. Simeon je promatrao Thomasa s po -miješanim osjećajima zahvalnosti, posramljenosti i nelagode.

Thomas pokuša ublažiti napetu atmosferu ohrabrujućim rije -čima:

- Čuvat će nas naša sretna zvijezda. - Pogleda trokutastu zastavicu na hladnjaku. - Bolje rečeno, naših četrdeset osam sretnihzvijezda!

Sa stražnjeg sjedala pukovnik se oglasi potmulo:- Bježimo poput kukavica. Trebali bismo ostati ovdje i boriti se!- Jules - ljubazno će Mirni - rat je već odavno izgubljen. Ako te

uhvate, postavit će te pred zid.- To bi bilo časnije - reče pukovnik.- I gluplje - reče Thomas. - Zaista sam radoznao kako će se to

ludilo nastaviti. To me najozbiljnije zanima!- Ako vas uhvate Nijemci, i vas će staviti pred zid zaključi pu

kovnik.- Nijemci su - objasni Thomas, skrećući preko slabo prometnog

pokrajnjeg puta u šumicu - zatvorili tri četvrtine kruga oko Pariza.Slobodna četvrtina leži negdje između Versaillesa i Corbeila. To ječetvrtina u kojoj se sada nalazimo.

- A ako su Nijemci već i u toj četvrtini?- Uzdajte se u mene! Na ovoj nevažnoj pokrajnjoj cesti i u ovoj

četvrtini nema Nijemaca. Niti jednog jedinog.Kad su izišli iz šume, pogled im se pružio po otvorenoj ravnici.

Po nevažnoj pokrajnjoj cesti kretala se prema njima dugačka kolo-

na oklopljenih izviđačkih vozila, na kojima su bili naslikani veliki kukasti križevi.

Pukovnik Simeon zastenje. Mirni krikne.Thomas Lieven reče:- Što traže ovi ovdje? Vjerojatno su zalutali...- Sve je izgubljeno - reče pukovnik Simeon blijed poput krpe.- Nemojte opet započinjati, živcirate me!Pukovnik Simeon izjavi prigušenim glasom:- U mojoj se torbi nalaze tajni dosjei i popisi s imenima i adre

sama svih francuskih agenata.Thomas se zagrcne:- Jeste li poludjeli? Čemu to vučete sa sobom?Pukovnik počne vikati:- Pukovnik Effel mi je naredio da pošto-poto prenesem te popi

se u Toulouse i da ih predam određenoj osobi!- Niste li to prije mogli reći? - izdere se Thomas na njega.- Zar biste me poveli sa sobom da sam vam to prije kazao?Thomas se morao nasmijati.- I to je istina!Trenutak kasnije sukobili su se s njemačkom kolonom.- Imam pištolj - šaptao je pukovnik. - Dok sam živ, nitko se

neće domoći torbe.- Tih nekoliko trenutaka gospoda će rado pričekati - reče Tho

mas i ugasi motor.Prašnjivi njemački vojnici radoznalo su se približili. Iz džipa izi

đe vitak, plavokos natporučnik. Pristupi chnjsleru, podigne rukuprema kapi i reče: >

- Dobar dan. Vaše dokumente, molim!Mirni se ukočila. Nije mogla izustiti ni riječi. Vojnici su okružili

chrvsler sa svih strana.- It's okay - reče Thomas Lieven napuhano. - We are Ameri-

cans, see?2

-1 can see thejlags3 - reče plavokosi natporučnik izvrsnim en-gleskim jezikom. - And novo I want to see your papers!4

- Here they are5 - reče Thomas Lieven i pokaže ispravu.Natporučnik Fritz Egmont Zumbusch razvuče, poput harmonike, američku diplomatsku putovnicu, namršteno se zagleda u do-

Sve je u redu.! Zar ne vidite da smo Amerikanci . 1 Vidim zastave. ' A sada želim vidjeti vaše dokumente!' Evo ih.


kument pa u elegantnog, mladog gospodina, što je beskrajno bla-zirano i dosađujući se sjedio za upravljačem velikog crnog auta. Riđi Zumbusch reče:

- Your name is Wtiliam S. Murphy?>- Yes2 - odgovori mladi gospodin, zijevne, ali stavi pristojno

ruku pred usta.

Ako se ne zovete William S. Murphv nego Thomas Lieven, ako ste kao agent francuske obavještajne službe na crnoj listi njemač-ke obavještajne službe i ako se, da sve bude još ljepše, upravo nalazite usred kolone oklopljenih izviđačkih vozila Wehrmachia3, pa ako k tome još imate u autu svoju malu francusku prijateljicu i visokog časnika Deivdeme Bureaua u civilu, a još i znate da taj časnik nosi sa sobom u crnoj kožnatoj torbi tajne dosjee i popise svih francuskih agenata - tja, onda je doista najbolje da se držite beskrajno blazirano i kao da vam je smrtno dosadno!

Usiljeno učtivo, natporučnik Zumbusch vrati diplomatsku pu-tovnicu. Sjedinjene Države su toga vrućeg dana, 13. lipnja 1940. godine, ipak još bile neutralne, a Zumbusch nije želio dvadeset jedan kilometar ispred Pariza nikakvih neprilika. Bio je, međutim, nesretno oženjen, i stoga je izabrao vojnički poziv. Pa tako, svjestan svoje dužnosti, reče:

- Gospođinu putovnicu, molim!Crnokosa ga lijepa Mimi, doduše, nije razumjela, ali je, pogo-

divši što želi, otvorila torbicu i pružila mu stoje tražio.Vojnicima koji su se nagurali oko auta poklonila je smiješak,

koji je odmah izazvao sveopće zadivljeno mrmljanje.- My secretanj4 - objasni Thomas natporučniku. »Ma sve teče

upravo izvrsno«, pomisli. »Sada još samo Simeon, pa smo i to preživjeli.« Idućeg trenutka dogodi se katastrofa.

Natporučnik Zumbusch progura glavu kroz prozor automobila da bi vratio Mimi putovnicu. Zatim se obrati Simeonu, koji je s crnom torbom na koljenima sjedio otraga među kutijama za šešire i kovčezima.

Možda se Zumbusch prenaglo okrenuo kada je ispružio ruku. Pukovnik Simeon ustukne pred teutonskom rukom koja mu se približavala i fanatičnim izrazom kršćanskog mučenika pritisne torbu na prsa.

- Oho - reče Zumbusch - a što lije tu unutra? Hajde, pokažite!

1 Zovete se William S. Murphv?2 Da.3 Naziv za njemačku vojsku u vrijeme nacizma.4 Moja tajnica

- Non, non, non!' - poviče pukovnik.Thomasu, koji je želio posredovati, odjednom se zabije Zumbus-

chov lakat u usta. Ni u chnjsleru baš nema mjesta za veliku guž-vu.

Mimi poče vrištati. Zumbusch udari glavom u krov automobila i stade kleti. A kad se Thomas htio okrenuti, udari ga ručica mje-njača u osjetljivo mjesto - u koljeno.

»Ovaj glupan igra se junaka«, pomisli Thomas gnjevno. Uto na svoj neizreciv užas ugleda francuski vojni pištolj u Simeonovoj ruci i začuje ga kako sopće:

- Ruka sebi ili ja pucati!- Budalo! - poviče Thomas. Gotovo je iščašio rame dok je odoz

do udario Simeona po ruci. Hitac opali poput groma. Tane probijekrov automobila.

Thomas istrgne oružje Simeonu iz ruke te reče bijesno na fran-cuskom:

- S vama čovjek ima zaista samo neprilike.Natporučnik Zumbusch naglo otvori vrata automobila urlajući

na Thomasa:-Van!Thomas iziđe, susretljivo se smiješeći. I natporučnik je sada u

ruci držao revolver. Tenkisti su nepomično stajali u krugu oko njih s uperenim oružjem. Odjednom je nastao potpuni tajac.

Thomas zavitla Simeonovo oružje u polje, potom se visoko uzdi-gnutih obrva zagleda u petnaest revolverskih cijevi.

»Sada više ništa ne pomaže. Moram se osloniti na naš nacio-nalni osjećaj za autoritet.«

Duboko udahne, pa zaurla na Zumbuscha:- Ova gospodin i ovaj dama biti pod moja zaštita! Moj automobil

nositi zastava Sjedinjene Države.- Izlazite ili pucam! - derao se Zumbusch na pukovnika

Simeona u civilu, koji je sjedio blijed na stražnjem sjedalu.- Ostanite unutra! - vikao je Thomas kojem ništa pametnije

nije palo na pamet: - Ova automobil biti eksteritorijalan! Tko sjediti u autu, taj sjediti na tlo Amerike.

- Briga me za to...- Okay, okay, želila, dakle izazvati međunarodna incident! Zbog

takve incident stupila mi u Prvi svjetski rat!- Uopće ništa ne izazivam! Vršim samo svoju dužnost! Ovaj

čovjek može biti francuski agent!- Vjerujete li da bi se tada tako ponašao?

Ne, ne, ne!


- Ovamo torbu, želim znati što je u njoj!- To biti diplomatska prtljaga, međunarodno zaštićena. Pritužit

ću se kod vaša starješina!- To možete učiniti smjesta!- Što mislite time reći?- Idete sa mnom!- Kamo?- U glavni stožer našeg korpusa. Da je ovdje nešto trulo, i slije

pac vidi. Sjednite za upravljač! Okrenite automobil! Pri najmanjempokušaju bijega pucamo. Ali ne u kotače - reče natporučnik Zum-busch. Rekao je to vrlo tiho.

2. poglavlje

1Thomas Lieven se, sjetno uzdišući, ogledavao po crveno, bijelo i

zlatno ukrašenoj spavaćoj sobi. Spavaća je soba pripadala apar-tmanu broj 107, a apartman broj 107 bio je jedan od četiriju naj-luksuznijih apartmana u hotelu George V. Hotel George V, bio je jedan od četiriju najluksuznijih hotela u Parizu. Na njegovu se krovu, već satima, vijorila ratna zastava Reicha s kukastim kri-žem. Mimo njegova portala već su satima tutnjili teški tenkovi. U njegovu je dvorištu stajao crni ćhnjsler. A u spavaonici apartmana 107 sjedili su Thomas Lieven, Mimi Chambert i pukovnik Jules Simeon.

Preživjeli Su dvadeset četiri potpuno luda sata. S oklopljenim izviđačkim vozilima ispred i iza sebe jurio je crni ćhnjsler za glav-nim stožerom korpusa. Riđokosi natporučnik Zumbusch pokušao se preko radija povezati sa svojim generalom. Međutim, Nijemci su tako brzo napredovali da je izgledalo kao da više uopće nemaju neki čvrsti glavni stan. Tek otkako su bez borbe zaposjeli Pariz, čini se da se i general smirio: u hotelu George V.

Hodnicima su odzvanjale teške vojničke čizme. U hotelskom predvorju ležali su sanduci, mitraljezi i telefonski kablovi. Nijemci su polagali vodove. Svuda je vladao silan metež.

Prije četvrt sata natporučnik Zumbusch odveo je svoja tri zat-vorenika u spavaonicu apartmana broj 107. Zatim je nestao. Vje-rojatno je podnosio izvještaj svom generalu. Crna kožnata torba ležala je sada na koljenima Thomasa Lievena. Uzeo ju je k sebi dok je zaključavao auto. Smatrao je daje kod njega ipak sigurnija.

Kroz visoka, umjetnički ukrašena vrata što su vodila u salon iznenada se začuje ljutita vika. Vrata se naglo otvore. Neki straho-vito visok časnik pojavi se na njima i reče:

- Gospodin general von Felseneck moli vas da dođete, gospodine Murphv.

»Znači, još uvijek slovim kao američki diplomat«, pomisli Tho-mas Lieven. »Dakle, hrabro naprijed...«

Polagano ustane s kožnatom torbom ispod ruke. Dostojanstve-nim izražajem lica prođe mimo visokog ađutanta u salon.

General Erich von Felseneck bio je zdepast muškarac, kratko podšišane sive kose s naočalama u zlatnom okviru.

Thomas ugleda stolić na kojem su ispred pribora i hotelskog posuđa stajale dvije limene posude. Generala su očito omeli u br-zom ručku. Thomas iskoristi tu okolnost da pokaže svoju interna-cionalnu uglađenost:

- Vrlo meni žao, generale, što vas smetati pri jelu.- Ja bih se morao ispričati, mister Murphv - reče general ste

žući Thomasu ruku.Thomas osjeti naglu vrtoglavicu dok mu je general vraćao lažne

putovnice za Mimi i Simeona.- Vaše su isprave u redu. Oprostite zbog natporučnikova pos

tupka. Morate razumjeti da je ponašanje vašeg suputnika izazvalonjegovu sumnju. Ali nema dvojbe daje prekoračio svoje ovlasti.

- To se događa, generale... - promrmlja Thomas.- To se ne smije dogoditi, mister Murphv! Njemački Wehrmacht

je korektan. Mi poštujemo diplomatske običaje. Nismo mi razbojnici!

- Certainly not1...- Da vam sasvim iskreno kažem, mister Murphv, prošli tjedan

imao sam strašnih okapanja. Došlo je gotovo do Fiihrera. KodAmiensa je nekolicina pretjerano revnih časnika pritvorila i pretražila dva pripadnika švedske vojne misije. Kakve li užasne graje!Morao sam se osobno ispričati. Možda mi je to bila i opomena.Nešto slično ne smije mi se dogoditi dvaput. Jeste li već jeli, misterMurphv?

- N - ne...- Smijem li vas prije odlaska pozvati? Skromna hrana ratnika.

Hotelska kuhinja još ne radi. A Prunier će danas biti, vjerojatno,zatvoren, ha-ha-ha!

- Ha-ha-ha!- Što kažete, dakle, na mali pucanj iz njemačkog »gulaš-topa?«

1 Sigurno ne.


- Ako vam neću smetati?- Ma ne, veselit će me! Kogge, još jedan pribor za jelo. Pošaljite

nešto i društvu u susjednu sobu...- Hoću, gospodine generale!Pet minuta kasnije...- Malo je jednolična ta loša hrana, zar ne, mister Murphv?- Oh no1, s obzirom na okolnosti, ona prijati izvrsno... - reče

Thomas Lieven, koji se malo-pomalo opet pribrao.- Ne znam zapravo zbog čega, ali ovi momci ne znaju pripremiti

dobar složenac - ljutio se general.- Generale - blago će Thomas Lieven - rado bih se odužiti za

vašu ljubaznost te bih vam dao malu uputu...- Sto mu gromova, mister Murphv, vi izvrsno govorite njemački!»Kompliment opasan po život«, pomisli Thomas i njegovo se

poznavanje jezika naglo smanji.- Thank you, general2. Moj odgojiteljica bila neki dadilja iz Mec-

klenburga. Njezin kuharski speciality3 biti mecklenburški lonac...- Zanimljivo, zar ne, Kogge? - obrati se general svom adutantu.- Tako je, gospodine generale!- Nije pravo što je mecklenburški lonac doživjeti nepravda i doći

na zao glas - pouči ih Thomas Lieven pomno pazeći na svoj američki naglasak. - Rado budem vama objasniti kako vi prirediti original mecklenburški lonac. Ali i gulaš od krumpira moći postatiprava delikatesa! - Thomas snizi glas: - Najprije jedno pitanje štome već dugo mučiti: je li biti istina da se njemačkoj vojničkoj hranidodaje - hm - soda?

- Te su glasine vrlo tvrdokorne. Ne mogu vam ništa reći jer otome ništa ne znam. Dakako, ljudi su mjesecima na putu, dalekood svojih žena, vrlo daleko... Ne moram vam dalje ništa objašnjavati.

- Nipošto, gospodine generale! Bilo kako mu drago: uvijek pomagati crveni luk.

-Luk?- Alfa i omega gulaša od krumpira, gospodine generale: crveni

luk! U Francuska ga, Bogu budi hvala, imati dovoljno! Trik je potpuno jednostavna: treba uzeti isto toliko crvenog luka koliko i govedine, pa mažurana, sitno isjeckane kisele krastavce i...

- Samo trenutak, molim, mister Murphv! Kogge, pribilježiteovo, želim da se to dostavi načelniku Uprave za opskrbu.

'Ne.2 Hvala, generale3 Specijalitet

- Razumijem, gospodine generale!- Dakle - reče Thomas Lieven - luk valja pirjati na masti dok ne

postane staklast, dobro ga posoliti i začiniti paprikom... - Diktiraoje sve dotle dok netko nije pokucao i na vratima se pojavio ordo-nanc. General i ordonanc nešto su šaputali - zatim su obojicanestala.

Thomas nastavi diktirati recept za gulaš od krumpira što se kuha u jednom loncu.

General se vrati za dvije minute. Progovori tiho, ledenim glasom.- Maloprije sam izgrdio natporučnika Zumbuscha. To mu nije

dalo mira. Nazvao je američku ambasadu. Mister Murphv im jepotpuno nepoznat. Imate li za to kakvo objašnjenje, misterMurphv?

Mimo hotela još su uvijek gmizali teški tenkovi i vojna vozila. Zveketanje njihovih lanaca i buka motora odzvanjali su strahovito glasno u ušima Thomasa Lievena.

Nesvjesno izvadi svoj sat na otkucavanje i pusti da mehanizam odzvoni: dvanaest udaraca, pa zatim još dva. General je bio nepo-mičan. Dok su se udarci sata oglašavali srebrnim zvukom, Tho-mas je razmišljao ludom brzinom. »Nema mi druge, moram staviti sve na kocku...«

- Pa dobro. Čini se da mi drugo ne preostaje. Iako tirrre kršimnajstrožu zapovijed... Molim gospodina generala za razgovor u četiri oka. - Sada je govorio besprijekornim njemačkim.

- Slušajte vi, mister Murphv ili kako li se već zovete, upozoravam vas! Prijeki sud može se sazvati vrlo brzo.

- Pet minuta u četiri oka, gospodine generale! - Thomas se trudio da izgleda vrlo važno.

General je dugo razmišljao. Zatim pokretom glave otpusti po-bočnika.

Tek što je ovaj napustio salon, Thomas raspali poput mitralje-za:

- Ovime doznajete povjerljivu vojnu tajnu. Kada odem, zaboravit ćete da ste me ikada sreli...

- Zar ste poludjeli?- ... ja vam otkrivam vojnu tajnu Vrhovnog zapovjedništva. Dat

ćete mi vašu časničku riječ da o tome nikada nećete izustiti ni slova...


Meni

Složenacna

različite načine

madića mesa, sitno nasjeckan luk, krasuljicu, sol, papar i nešto klinčića. Dalje stavljajte naizmjen-ce red kupusa, pa red mesa s gornjim začinima. Posljednji red odozgo mora biti red kupusa.

Konačno, zalijte sve janjećom juhom, koju ste odlili od taloga, i kuhajte sve zajedno još oko jedan sat kako bi se juha ukuhala.

Gulaš od krumpira

Pirjajte na masti luk dok ne pos-tane staklast, dobro posolite i

obilno začinite paprikom. Zatim dodajte govedinu izrezanu na

kockice. Kratko prije nego što meso omekša dodajte krumpir narezan na kocke. Pazite: uvijek morate imati jednaku količinu luka i mesa! Na kraju dodajte malo mažurana i sitno nasjeckane slat-kastokisele krastavce.

Rizi-bizi

U skuhanu rižu umiješajte zeleni grašak (iz konzerve ili svježi, sa-mo ga tada prethodno posebno skuhajte). Kratko miješajte na blagoj vatri dodajući maslac ili mast te ostatke mesa, pečenja ili sitno narezane kobasice. Začinite

po želji curryjem, a kad je jelo već na stolu pospite s malo parmeza-

na.

Irish-Stevv

Pod tim nazivom postoje razni recepti za pripremanje ovčetine i bijelog kupusa u dobar složenac. Jedan je od najboljih načina mec-klenburški: ovčetinu narežite na kockice, posolite i kuhajte sat do sat i pol. Zatim očistite glavice bijelog kupusa od vanjskih listova i peteljki, razrežite ih na četiri di-jela i kuhajte četvrt sata u kipućoj vodi, a onda ih čvrsto istisnite u krpi. Obložite velik lonac tankim ploškama slanine, gore stavite red kupusa s okruglom stranom prema gore, a na to nekoliko ko-

- Takvu drskost nisam još nikad...- . . . imao sam strogi nalog admirala Canarisa...- Ca-canarisa?- . . . Canarisa osobno da moram bezuvjetno ustrajati na svom

identitetu američkog diplomata. Okolnosti me, međutim, sada primoravaju da vam kažem istinu. Evo, izvolite. Širokim pokretomThomas Lieven otkopča svoj prsluk i iz jednog unutarnjeg džepaizvadi ispravu. - Pročitajte, gospodine generale!

Felseneck je čitao.Dokument što ga je držao u ruci bila je originalna isprava nje -

mačkog Abwehra, koju je ispostavio stanoviti major Fritz Loos, časnik Abwehra u okružnoj komandi Koln. Thomas je sačuvao is -pravu u uvjerenju da će mu možda jednom zatrebati...

General reče zaprepašteno:- Vi... vi ste od Abwehra?- Kao što vidite! - Thomas se ražesti. - Ako gospodin general

sumnja u moje riječi, zahtijevam smjesta najavu hitnog razgovoras Kolnom! - »Ako telefonira, gotov sam. Ako ne telefonira, spašensam«, mislio je grozničavo. >

- Ma morate razumjeti...»Čini se da sam spašen«, pomisli Thomas i počne vikati:- Znate li vi tko su ono dvoje što čeka u susjednoj sobi? Najva

žniji francuski nosioci povjerljivih vojnih tajni! Spremni da rade zanas! - On udari po crnoj torbi. - Ovdje se nalaze dosjei i popisi simenima svih pripadnika Deivdeme Burea.ua. Sada valjda razumijete što je sve na kocki?

General von Felseneck bio je potresen. Lupkao je nervozno po stolu. Thomas Lieven je razmišljao: »Dosjei, popisi, imena obavje -štajaca. Ako se moji zemljaci, Nijemci, dočepaju ovih popisa, ubijat će francuske agente. Poteći će krv, mnogo krvi. Međutim, ako ih Nijemci ne dobiju? Tada će francuski agenti i poduzeti sve da pou-bijaju Nijemce. Ne sviđa mi se ni jedno ni drugo. Mrzim nasilje i rat. Prema tome, moram vrlo dobro promisliti što mi je činiti s ovom crnom torbom. Ali o tome ću razmišljati kasnije. Najprije da se sada izvučem odavde...«

15. lipnja 1940.

Thomas Lieven uz složenac osvaja njemačkoga generala


General promuca:- Ma ipak - ipak to ne razumijem. Ako ovi ljudi žele raditi za

nas, čemu onda ta tajanstvenost?- Gospodine generale, zar doista to ne razumijete? Progoni nas

francuska obavještajna služba! Može nas napasti svakog trenutka!Zbog toga je admiral došao na pomisao da ovo dvoje preveze uzdiplomatsku zaštitu jedne neutralne sile te da ih sakrije u jednomdvorcu ispred Bordeauxa, sve dok ne bude sklopljeno primirje! -Thomas se gorko nasmije. - Nismo, na žalost računali s mogućnošću da bi nam kakav presavjestan natporučnik mogao pomrsitiračune. - Zatim kimne ozbiljno glavom. - Izgubili smo vrijeme,dragocjeno vrijeme! Gospodine generale, ako ovo dvoje ljudi padneu ruke Francuza, tada će posljedice - međunarodne posljedice -biti nesagledive... A sada, konačno, najavite razgovor s Kolnom!

- Ali ja vam vjerujem!- Vi mi vjerujete? Baš ste ljubazni! Tada mi barem dopustite da

ja nazovem Koln i da izvijestim o ovoj nezgodi!- Slušajte, upravo sam nedavno imao takvo okapanje. Zar baš

morate?- Što znači: moram li? A kako ćemo dalje? Ako se konačno i

budem smio udaljiti, izlažem se opasnosti da me na sljedećemuglu netko od vaših presavjesnih ljudi ponovno pritvori!

General zastenje:- Dat ću vam propusnicu. Nitko vas više neće zaustavljati - ni

kada više. ..Dobro - reče Thomas. - Još samo nešto, gospodine generale.

Nemojte više prekoravati natporučnika Zumbuscha. On je samo vršio svoju dužnost. Zamislite samo da sam, slučajno, francuski obavještajac, a on me pustio da prođem...

Kad je crni chnjsler sa zastavom Sjedinjenih Američkih Država na krovu isplovio iz dvorišta hotela George V, dva su mu njemačka stražara salutirala. Thomas Lieven, alias William Murphv, podigne ruku svom homburgiv te učtivo uzvrati na njihovu pažnju.

Poslije toga Thomas je bio mnogo manje učtiv. Očitao je Julesu Simeonu oštru bukvicu, koju je Simeon primio bez prigovora.

1 Isto što i idn - šešir - po imenu engleskog ministra vanjskih poslova i predsjednika vlade Anthonvja Edena.

Nakon prijekida od gotovo četrdeset šest sati stigli su ponovo na onaj isti put kojim su ranije nakanili bježati. Thomas upita:

- Tko treba, zapravo, dobiti crnu torbu?- Major Debras.- Tko je to?- Drugi čovjek po važnosti u Deivdeme Bureauu. On će prenijeti

popise u Englesku ili u Afriku.»A onda«, pomisli Thomas zabrinuto, »a što onda? Ah, kako bi

svijet bio lijep kad ne bi postojale obavještajne službe!«- Major je u Toulouseu?- Nemam pojma gdje se sada zadržava - odvrati pukovnik. -

Neizvjesno je i kada će stići - i kako. Naređeno mi je da u Toulouseu potražim naš poštanski sandučić.

- Kakav poštanski sandučić? - upita Mimi.- Poštanskim sandučićem nazivamo čovjeka koji prima vijesti i

šalje ih dalje.-Aha.- Taj je čovjek potpuno pouzdan. Zove se Gerard Perrier i vlas

nik je garaže.Četiri su dana putovali cestama zakrčenim bjeguncima i voj-

skom. Propusnica, koju je Thomas bio dobio od generala Felse-necka, stvarala je čuda. Njemačke su kontrole bile upravo uzorno učtive. Na kraju je Thomas putovao čak i s gorivom njemačkog Wehrmachta. Neki kapetan u Toursu stavio mu je na raspolaganje pet kanistara benzina.

Pred Toulouseom Thomas zaustavi automobil i provedena nje-mu stanovite preinake. Skine CD tablice, ukloni trokutastu ame-ričku zastavicu, a i veliku zastavu s krova. Ove oznake spremi u prtljažnik za svaki slučaj, a izvadi dvije tablice s francuskim ozna-kama.

- Molim vas, imajte na umu da se odsad više ne zovem WilliamMurphv nego Jean Leblanc - obrati se on Simeonu i Mimi. Na to jeime glasila lažna putovnica koju mu je u školi za špijune kodNancvja bio dao njegov učitelj Jupiter...

Toulouse je u mirno doba bio grad od 250.000 stanovnika. Sada je tamo obitavalo više od milijun ljudi. Grad je bio nalik na neki grozničav, tragičan sajam. Nepregledne skupine bjegunaca logoro-vale su pod vedrim nebom, ispod starog drveća trgova uz Rue des Changes i u Saint Serninu. Thomas je vidio automobile s oznaka-ma iz čitave Francuske - i iz pola Europe. Ugledao je i neki gradski autobus pariških prijevoznih poduzeća koji je još uvijek kao cilj imao istaknut Are de Triomphe, a vidio je i kamionet s natpisom


»Soda-voda i druga pjenušava pića Alois Schildhammer & sinovi, Beč XIX, Krottenbachstrasse 32.«

Dok je pukovnik tražio svoj poštanski sandučić, Mirni i Thomas trudili su se da nađu sobe.

Tražili su po hotelima, pansionima i domovima za strance. Po-kušavali su svuda. U čitavom Toulouseu nije bilo ni jedne jedine slobodne sobe. U hotelima su cijele obitelji živjele u predvorjima, blagovaonicama, barovima i praonicama. Sobe su bile više nego pretrpane.

Bolnih stopala, Mirni i Thomas sastali su se nakon više sati na onome mjestu gdje su bili ostavili automobil. Pukovnik je sjedio na chruslerovu podnožniku. Izgledao je zbunjeno. Crnu je torbu držao pod mišicom.

- Što se dogodilo? - upita Thomas. - Zar niste našli garažu?- Jesam - Simeon će umorno. - Ali gospodina Perriera više ni

sam našao. Čovjek je mrtav. Živa mu je još samo jedna polusestra,Jeanne Perrier. Ona stanuje u Rue des Bergeres 16.

- Odvezimo se onamo - reče Thomas. - Možda se major Debrasjavio njoj.

Rue des Bergeres ležala je u starom dijelu grada koji se sa svo-jim uskim ulicama i cestama popločenim kamenim pločama i sli-kovitim kućama jedva ponešto promijenio od 18. stoljeća. Djeca su vrištala, radioaparati su svirali, a preko ulice bili su razapeti ko-nopci na kojima je lepršalo šareno rublje.

U bistroima Rue des Bergeres, punoj malih restorana i barova, bilo je mnogo lijepih djevojaka. Bile su ponešto prejako našminka-ne i širokogrudno su pokazivale svoje draži. Sitno su koračale amo-tamo kao da su čekale nešto sasvim određeno.

Pokazalo se da je kuća broj 16 mali starinski hotel s trošnim restoranom u prizemlju. Iznad ulaza visjela je mjedena ploča u obliku ženske siluete, a na njoj je pisalo:

CHEZ JEANNE

U uskoj dugoj portirnici našli su vratara čija je kosa bila ulaš-tena briljantinom. Strme stube vodile su u prvi kat. Vratar im reče da će madame odmah doći. Možda bi gospoda u međuvremenu izvoljela sjesti u salonu...

U salonu su sa stropa visjeli veliki svijećnjaci, bilo je ondje i pli-ša i nojeva perja, posuda s cvijećem koje je izgledalo prašno, gra-mofon i veliko zrcalo koje je pokrivalo čitav jedan zid. Osjećao se miris parfema, pudera i hladnog dima cigareta.

Mirni reče malo tjeskobno:

- O Bože, misliš li da je ovo ovdje...- Mhm - reče Thomas.Puritanski asketski pukovnik reče:- Ionako odmah odlazimo!Lijepa žena od kojih trideset pet godina uđe u salon. Imala je

kratko podrezanu, lavlje žutu kosu i bila je vješto namazana. Doi-mala se vrlo energično, kao žena koja je poznavala život, ali ga sve u svemu nije uzimala preozbiljno. Njezine su obline smjesta pobu-dile zanimanje Thomasa Lievena.

Glas te dame bio je malo promukao:- Dobro došli, gospodo. Oh, utroje! Divno. Ja sam Jeanne Per

rier. Dopustite da vam predstavim nekoliko svojih malih prijateljica.

Pljesnula je rukama.Vrata prekrivena tapetama od crvene svile otvoriše se i uđoše

tri mlade djevojke, među njima i jedna mulatkinja. Sve tri bile su lijepe i sve tri gole. Osmijehujući se, odšetale su prema velikom zrcalu, pa se u krugu okrenule. Zanimljiva dama s lavlje žutom kosom pri tom je govorila:

- Dopustite da vas upoznam. Slijeva nadesno: Šonja, Bebe, Je-anette...

- Madame - slabim je glasom prekine pukovnik.- ... Jeanette dolazi iz Zanzibara, ona ima...- Madame - presiječe je pukovnik glasnije.- Monsieur?- Došlo je do nesporazuma. Želimo razgovarati s vama nasamo,

madame! - Pukovnik ustane, priđe Jeanni Perrier i tiho "tapita: -Stoje mrav rekao cvrčku?

Oči Jeanne Perrier sasvim su se suzile dok je tiho odgovorila:- Pleši sada pleši, a zimi ćeš patiti od strašne gladi. - Zatim po

novo zaplješće rukama i obrati se ljepoticama: - Možete ići!Trojka se povuče uz hihotanje.- Morate mi oprostiti, nisam imala pojma... - Jeanne se nas

mije i pogleda Thomasa. Činilo se kao da joj se svidio. Mimino sečelo iznenada ljutito nabora. Jeanne nastavi:

- Dva dana prije svoje smrti brat me u sve uputio. Rekao mi je ilozinke. - Obrati se Simeonu. - Vi ste, dakle, gospodin koji je imaodonijeti torbu. Ali gospodin koji bi po nju trebao doći nije se jošjavio.

- Znači da ga moram čekati. Moglo bi još malo potrajati dok nedođe. Njegov je položaj vrlo opasan.

Thomas pomisli: »A postat će još opasniji kad gospodin iskrsne. Jer on ne smije dobiti tu crnu torbu. Sada je ima Simeon, ali je on


neće uspjeti zadržati. Za to ću se ja pobrinuti. Spriječit ću da dođe do novog zla i da poteče još više krvi... Trebali ste me ostaviti na miru, svi vi! Sada je prekasno, sada sam se i ja uključio u igru -ali na svoj način.« Obrati se Jeanni:

- Madame, kao što znate, Toulouse je prepun. Možete li namiznajmiti dvije sobe?

- Zar ovdje? - skoči Mirni.- Drago dijete, to je jedina mogućnost koju vidim... - Thomas

uputi Jeanni zavodljiv osmijeh: - Molim vas, madamel- Izdajem svoje sobe, zapravo, samo na sat...- Madame, dopuštate li da nježno dirnem u vaše rodoljubno sr

ce? - raspita se Thomas.Jeanne sanjarski uzdahne.- Tako šarmantnom stanaru - pa dobro, neka bude.

Major Debras je puštao da ga čekaju. Prošao je jedan tjedan, pa i drugi - a on nije dolazio. »Kako bi bilo lijepo«, pomisli Thomas, alias Jean, »da se uopće nikada više niti ne pojavi!«

Gotovo se sasvim udomaćio u Chez Jeanne. Kad god mu je to vrijeme dopuštalo, bio je pri ruci privlačnoj vlasnici hotela u koje je bila kosa kao u lavice.

- Kuhar mi je pobjegao, Jean - tužila se Jeanne svom stanarunjemačkog podrijetla, kojeg je smatrala pravim pravcatim Pariža-ninom i koga je već drugog dana po dolasku oslovljavala njegovimlijepim imenom. - Namirnica je sve manje. Zamislite koliko bihmogla zaraditi samo kad bi mi radio restoran...

- Jeanne - odvrati Thomas, koji je svoju domaćicu već drugidan oslovljavao njezinim lijepim imenom - evo mog dobronamjernog prijedloga: ja ću kuhati, nabavljati namirnice, a zaradu ćemodijeliti popola. Slažete li se?

- Zar ste uvijek tako nasrtljivi?- Smeta li vam to?- Naprotiv, Jean, naprotiv! Gorim od želje da upoznam i vaše

ostale skrivene talente...Dok su pokušavali Jeannin restoran ponovno osposobiti za rad,

pukovnik Simeon napokon dokaže da ipak ima nekih sposobnosti za obavještajca. Pošto je dva dana bio odsutan, ponosno izvijesti Mimi i Thomasa:

- Ona dva mehaničara nisu mi htjela ništa reći. No malo samnjuškao po garaži i pritom naišao na svakojake znakove. Ključ.

Zemljopisnu kartu. Bilješke. Vbtfd. Stari je Pierre spremio zalihu benzina!

- Sto mu gromova! A gdje?- U šumi ispred Villefranche-de-Laragais. Pedeset kilometara

odavde. U jednom bunkeru ispod zemlje. Najmanje stotinu kanis-tara. Upravo dolazim odande.

Mimi skoči i izazovno poljubi Simeona.»Ovo mi sada vraća zbog Jeanne«, pomisli Thomas i reče s mno-

go poštovanja:- Čestitam, gospodine pukovniče!- Ah - reče Simeon skromno i simpatično, kad je opet bio kadar

govoriti - znate, prijatelju, neobično sam sretan što sam konačnouspio učiniti nešto pametno.

»Kad bi barem svi obavještajci bili tako razboriti«, pomisli Tho-mas.

Odu, dakle, u šumu po benzin. Thomas ostavi crni chrysler u garaži i za nekoliko od svojih 27.730 dolara kupi mali peugeot, jer je trošio mnogo manje goriva.

Ubrzo je Thomas postao poznata ličnost na neravnim cestama oko Toulousea. Svi su ga seljaci pozdravljali, kesili se i šutjeli. S jedne strane zbog toga stoje Thomas uvijek dobro plaćao, a s dru-ge jer je iz grada donosio robu koje na selu nije bilo...

Thomas je pekao, pržio i kuhao da gaje bilo zadovoljstvo gledati. Jeanne mu je pritom pomagala. U kuhinji je bilo vruće. Bar štose tiče odjeće, Jeanne se štitila od vrućine koliko je god više mogla.Bila je to sretna suradnja: ona se divila njemu, a on se divio njoj.Mirnije poduzimala duge šetnje sa Simeonom. ^

Restoran je sada bio svakog dana pun do posljednjeg mjesta. Gosti su gotovo isključivo bili muškarci, izbjeglice iz svih onih ze-malja kojima se Hitler dosad bio pozabavio. Zbog toga je i kuhinja Thomasa Lievena bila vrlo raznovrsna. Izbjeglice su bili ushićeni, donekle i zbog ljudskih, pristupačnih cijena.

Još ushićenije bile su djevojke koje su pripadale kući. Mladi, šarmantni kuhar sve ih je osvojio svojom elegancijom i smionošću, svojom ljubaznošću i mudrošću.

Uvijek su osjećale da se prema njima ponaša kao prema da-mama, jer se nijednoj nije previše približio.

Ubrzo je postao njihovim ispovjednikom, posuđivao im novac, davao pravne i medicinske savjete, a i neumorno ih je slušao kad bi mu otkrivale najskrovitije tajne svojih ženskih srdaca.

Jeanette je imala dijete na selu. Seljačka obitelj kod koje je bilo dijete postavljala je sve besramnije zahtjeve. Thomas ih je od toga odgovorio.


Sonji je pripadalo nasljedstvo koje joj neki nepošteni odvjetnik nije htio izručiti. Thomas gaje na to primorao.

Bebe je imala grubog prijatelja koji ju je stalno varao i mlatio. Nježnim upozorenjem na određene policijske propise, ali i čvrstim džiju-džicu zahvatom, Thomas ga je uvjerio da se mora ponašati pristojno.

Taj se prijatelj zvao Alfonse. Jednom kasnije on će Thomasu zadati još mnogo jada.

Među stalne goste restorana ubrajao se i jedan bankar po ime-nu Walter Lindner. Najprije je pred Hitlerom bio pobjegao iz Beča, a zatim iz Pariza.

Lindnera su pri bijegu odvojili od žene i sada je čekao da se ona negdje pojavi. Toulouse su odredili kao mjesto sastanka.

Walter Lindner pokazivao je veliku naklonost prema Thomasu. Kada je doznao daje i Thomas bio bankar, predložio mu je:

- Pođite sa mnom u Južnu Ameriku. Čim stigne moja žena,odlazimo onamo. Ondje imam imutak. Budite mi ortakom... - ipokaže izvadak iz banke Rio de la Plata. Izvadak je bio novijeg datuma i potvrđivao je da Lindner ondje može potraživati više od milijun dolara.

Tog se trenutka Thomas Lieven, usprkos svemu što je dosad doživio, još jednom ohrabrio i povjerovao u ljudski razum i u svoju svijetlu budućnost.

Jedino je još želio da što bolje dokrajči aferu oko crne torbe. Ni njemački Abwehr, ni francuska obavještajna služba ne smiju do-biti dosjee.

A zatim što dalje od pokvarene, stare Europe željne rata! Daleko u novi svijet! Postati ponovno bankar, čestiti građanin, civil! Ah, kako je silno čeznuo za tim!

Ta se čežnja, međutim, neće ostvariti. Vrlo brzo Thomasa će prestati peći savjest što je radio za Francuze, a protiv Nijemaca. Još malo, i on će raditi za Nijemce, a protiv Francuza. Zatim opet za Francuze. Pa onda protiv Engleza te opet za Engleze. Zatim za sve njih. Pa onda opet protiv svih. Ludilo u koje je upao tek je po-čelo. Samo što onaj dobri čovjek u Thomasu Lievenu, koji je ljubio mir a mrzio nasilje, još nije znao što ga sve čeka...

Prođe lipanj, a za njim i srpanj. Sada su već gotovo dva mjeseca bili u Toulousu. Jednog vrućeg jutra održe Simeon, Jeanne i Tho-mas malo ratno vijeće.

Simeon je izgledao pomalo uzbuđen, ali Thomas se toga sjetio tek kasnije. Pukovnik mu objasni:

- Moramo proširiti područje djelovanja, prijatelju. Madame imaza vas novu adresu. - Nagne se nad zemljopisnu kartu. - Pogle-

dajte, evo ovdje, otprilike 150 kilometara sjeverozapadno od Tou-lousea, u dolini Dordogne, u blizini Sarlata.

- Ondje leži mali dvorac - objasni Jeanne nervozno pušeći, čegase također Thomas sjetio tek naknadno - na izlasku iz mjestaCastelnau-Favrac. Zove se Les Milandes. Oni ljudi imaju malo poljoprivredno imanje, gomilu svinja i krave, sve...

Tri sata kasnije mali je peugeot poskakivao po prašnim cestama još uvijek u smjeru zapada. Kraj uz obale Dordogne bio je roman-tičan, a romantično je izgledao i dvorac Les Milandes. Bila je to visoka, bijela građevina iz 15. stoljeća s dvjema velikim i dvjema malim stražarskim kulama što su nadgledale cijelu uzvisinu. Dvo-rac je bio okružen starim perivojem, iza kojeg su se nastavljale li-vade i polja.

Thomas ostavi auto kod otvorenog ulaza u park, vikne nekoliko puta, ali mu nitko ne odgovori.

Stigne do velikog, šljunkom posipanog slobodnog prostora is-pred zgrade. Golema stara hrastova vrata bila su pritvorena. Vanj-ske stube vodile su gore.

- Halo - poviče ponovno Thomas.Uto začuje kričav, visok smijeh, od kojeg protrne; to nije bio

ljudski smijeh.Trenutak zatim kroz otvor na vratima iskoči mali, smeđi maj-

munčić, spusti se niza stube, pa se uz vrištavo glasanje popne na Thomasa. Prije nego što se Thomas oporavio od straha, majmunčić mu je već sjedio na lijevom ramenu te ga je, neprestano vrišteći, ljubio.

Začuje se ženski glas: >- Glou-Glou! Glou-Glou, gdje si? Što opet izvodiš?Hrastova se vrata otvore. Pojavi se zasljepljujuće lijepa, tamno-

puta žena. Nosila je tijesne bijele hlače i preko njih bijelu bluzu. Na uskim zapešćima zveckale su zlatne narukvice. Crna kosa, razdijeljena po sredini, bila joj je tijesno priljubljena uz glavu.

Thomasu je zastao dah; tu je ženu poznavao i već godinama bio njezin obožavatelj. Ponestalo mu je riječi. Bio je spreman na sve, samo ne na to da će usred ovog ludog vremena, usred Francuske potresane ratom i porazom, iznenada stajati nasuprot idolu čita-vog svijeta, tom savršenom utjelovljenju egzotične ljepote: nasup-rot slavnoj crnačkoj plesačici Josephini Baker.

S čarobnim, tihim smiješkom ona reče:- Dobro jutro, monsieur, oprostite na ovom burnom dočeku. Či

ni se da se sviđate Glou-Glouu.- Madame... Vi ste... Vi imate... Vi stanujete ovdje?- Da, kao stanar. Što izvolite?


Improvizirani meni

Gnijezda od kobasice

»Jaja Josephine«

Švedsko voće

19. kolovoza 1940.

jaja: pravo poširano jaje mora biti mekano poput šljive, ali se ne smije raspasti, iako je bez lupine. Da biste to postigli, razbijete jaja i oprezno ih spustite u kipuću vo-du, kojoj ste dodali octa. Nakon dobre tri minute izvadite ih, naj-bolje sitom, stavite u hladnu vodu i, pošto su se potpuno ohladila, oprezno ih osušite ubrusom. Pri nabavi često spominjanih orašaca morate znati da su dobri orašci okrugli, teški i bogati uljem, a pri trljanju se ne smiju mrviti. Laganiji orašci obično su bez arome i

često su crvljivi. Lagana brašna-sta prevlaka na orašcu potječe od vapnene vode u koju se orašci polažu prije otpreme, kako bi se zaštitili od nagriza crvi.

Švedsko voće

Konzerva miješanog kompota, dobro ohlađena u hladnjaku i po-škropljena s nešto ruma te preli-vena s mnogo tekućeg vrhnja. Po potrebi može se upotrijebiti i vrh-nje iz konzerve.

Gnijezda od kobasica

Uzmite takvu vrstu kobasica koje se dadu rezati na široke čvrste ploške, narežite ih na centimetar debele ploške, ali im nemojte ski-nuti kožicu. U tavi ugrijte masno-ću, na nju stavite narezane ko-made kobasica, grijući ih samo tako dugo dok se ne saviju u gnijezda. Tada brzo maknite plo-ške s vatre na pladanj za posluži-vanje, pa nekoliko gnijezda napu-nite kremom od jabuka (naribani hren i naribane jabuke, malo vin-skog octa i soli), a ostala gnijezda nadjevom od pirjanog luka, rajči-ce i začinskih trava pa peršina, vlasca i maslinovog ulja. Uz to se jede domaći seljački kruh.

»Jaja Josephine«

Najprije pripremite bijeli umak od 110 grama maslaca, 50 grama brašna i četvrt litre mlijeka, u koji kasnije umutite dva žumanca. Pri tom je važno da se najprije otopi maslac, zatim se doda brašno i tako miješa da i brašno i maslac zadrži svijetlu boju. Tada se uz neprestano miješanje doda mlije-ko. Umak mora biti gust, a žu-manci se umute tek pošto se umak ukloni s vatre. Malo muš-katnog orašca pojačat će dobar okus. Ovaj umak, prikladan i za druga jela, upotpunite za ovu pri-liku sitno kosanom šunkom i parmezanom. Tada stavite unutra poširana jaja i dobro ih prekrijte umakom, pospite ponovno par-mezanom i listićima maslaca te sve zajedno prepecite pet minuta u pećnici. Mali trik za poširana

- Zovem se Jean Leblanc. Mislim da sam prvotno želio ovdjekupiti namirnice... Nakon što sam ugledao vas, više se toga nemogu točno sjetiti - reče Thomas. Zatim se popne vanjskim stubama, još uvijek s majmunčićem na ramenu, te uz duboki naklonpoljubi ruku Josephine Baker.

- Uostalom, sasvim je nevažno zbog čega sam došao. Sretansam što stojim ovdje pred vama, pred jednom od najvećih umjetnica našeg vremena.

- Vrlo ste ljubazni, monsieur Leblanc.- Imam sve vaše ploče! J'ai deux amours posjedujem u-^"i izda

nja! Bio sam na tolikim vašim revijama... - Pun poštovanja gledaoje Thomas Lieven Crnu Veneru. Znao je daje rođena u američkomgradu St. Louisu kao kćerka španjolskog trgovca i crnkinje te dajesvoju bajoslovnu karijeru započela kao posve siromašna djevojka.Svjetsku je slavu Josephine Baker postigla u Parizu, gdje je dovelapubliku do ludila kad je, odjevena samo u vijenac banana i ništadrugo, izvodila zanosne plesove.

- Dolazite li možda iz Pariza, monsieur?- Dolazim, pobjegao sam...- Morate mi o svemu pričati. Silno volim Pariz. Je li ono vaš a-

uto ispred vrata?- Jest.- Došli ste sami?- Svakako, zašto?- Samo sam pitala. Izvolite, monsieur Leblanc, slijedite me...

Thomas Lieven priprema jelo od jaja koje očarava »Crnu Veneru«


Improvizirani meni

Gnijezda od kobasice

»Jaja Josephine«

Švedsko voće

19. kolovoza 1940.

jaja: pravo poširano jaje mora biti mekano poput šljive, ali se ne smije raspasti, iako je bez lupine. Da biste to postigli, razbijete jaja i oprezno ih spustite u kipuću vo-du, kojoj ste dodali octa. Nakon dobre tri minute izvadite ih, naj-bolje sitom, stavite u hladnu vodu i, pošto su se potpuno ohladila, oprezno ih osušite ubrusom. Pri nabavi često spominjanih orašaca morate znati da su dobri orašci okrugli, teški i bogati uljem, a pri trljanju se ne smiju mrviti. Laganiji orašci obično su bez arome i

često su crvljivi. Lagana brašna-sta prevlaka na orašcu potječe od vapnene vode u koju se orašci polažu prije otpreme, kako bi se zaštitili od nagriza crvi.

Švedsko voće

Konzerva miješanog kompota, dobro ohlađena u hladnjaku i po-škropljena s nešto ruma te preli-vena s mnogo tekućeg vrhnja. Po potrebi može se upotrijebiti i vrh-nje iz konzerve.

Gnijezda od kobasica

Uzmite takvu vrstu kobasica koje se dadu rezati na široke čvrste ploške, narežite ih na centimetar debele ploške, ali im nemojte ski-nuti kožicu. U tavi ugrijte masno-ću, na nju stavite narezane ko-made kobasica, grijući ih samo tako dugo dok se ne saviju u gnijezda. Tada brzo maknite plo-ške s vatre na pladanj za posluži-vanje, pa nekoliko gnijezda napu-nite kremom od jabuka (naribani hren i naribane jabuke, malo vin-skog octa i soli), a ostala gnijezda nadjevom od pirjanog luka, rajči-ce i začinskih trava pa peršina, vlasca i maslinovog ulja. Uz to se jede domaći seljački kruh.

»Jaja Josephine«

Najprije pripremite bijeli umak od 110 grama maslaca, 50 grama brašna i četvrt litre mlijeka, u koji kasnije umutite dva žumanca. Pri tom je važno da se najprije otopi maslac, zatim se doda brašno i tako miješa da i brašno i maslac zadrži svijetlu boju. Tada se uz neprestano miješanje doda mlije-ko. Umak mora biti gust, a žu-manci se umute tek pošto se umak ukloni s vatre. Malo muš-katnog orašca pojačat će dobar okus. Ovaj umak, prikladan i za druga jela, upotpunite za ovu pri-liku sitno kosanom šunkom i parmezanom. Tada stavite unutra poširana jaja i dobro ih prekrijte umakom, pospite ponovno par-mezanom i listićima maslaca te sve zajedno prepecite pet minuta u pećnici. Mali trik za poširana

- Zovem se Jean Leblanc. Mislim da sam prvotno želio ovdjekupiti namirnice... Nakon što sam ugledao vas, više se toga nemogu točno sjetiti - reče Thomas. Zatim se popne vanjskim stubama, još uvijek s majmunčićem na ramenu, te uz duboki naklonpoljubi ruku Josephine Baker.

- Uostalom, sasvim je nevažno zbog čega sam došao. Sretansam što stojim ovdje pred vama, pred jednom od najvećih umjetnica našeg vremena.

- Vrlo ste ljubazni, monsieur Leblanc.- Imam sve vaše ploče! J'ai deux amours posjedujem u -tfi izda

nja! Bio sam na tolikim vašim revijama... - Pun poštovanja gledaoje Thomas Lieven Crnu Veneru. Znao je da je rođena u američkomgradu St. Louisu kao kćerka španjolskog trgovca i crnkinje te dajesvoju bajoslovnu karijeru započela kao posve siromašna djevojka.Svjetsku je slavu Josephine Baker postigla u Parizu, gdje je dovelapubliku do ludila kad je, odjevena samo u vijenac banana i ništadrugo, izvodila zanosne plesove.

- Dolazite li možda iz Pariza, monsieur?- Dolazim, pobjegao sam...- Morate mi o svemu pričati. Silno volim Pariz. Je li ono vaš a-

uto ispred vrata?- Jest.- Došli ste sami?- Svakako, zašto?- Samo sam pitala. Izvolite, monsieur Leblanc, slijedite me...

Thomas Lieven pripremajelo od jaja koje očarava »Crnu Veneru«


Dvorac je bio namješten starinskim pokućstvom. Thomas usta-novi da je ovdje našla dom čitava jedna menažerija. Osim majmu-nice Glou-Glou, upoznao je krajnje ozbiljnog velikog majmuna Mi-ču, sitnog, poput munje brzog Gugussea nakostriješena brka, go-lemu dansku dogu po imenu Bonzo, lijepog udava Agathu, koja se previjala ispred kamina u predvorju, papagaja Hanibala i dvije mi-šice, koje mu je Josephine Baker predstavila kao gospođicu Papilot i gospođicu Upitnik.

Sve su te životinje živjele zajedno u velikoj slozi. Bonzo je ležao na tepihu i dopuštao da mu gospođica Upitnik doslovce pleše po velikom nosu. Mica i Hanibal igrali su nogomet malom kuglom od staniola.

- Sretan svijet - reče Thomas.- Životinje znaju kako se živi u miru - reče Josephine Baker.- Ljudi, na žalost, ne.- I ljudi će to jednom naučiti - reče plesačica. - Ali sada mi pri

čajte o Parizu!Thomas stane pričati. Bio je toliko očaran ovim susretom da je

potpuno zaboravio na vrijeme. S osjećajem krivnje pogleda na svoj zlatni sat na otkucavanje.

- Šest sati, za ime božje!- Ovo je popodne bilo divno. Ne biste li, možda, još ostali i sa

mnom večerali? Imam, doduše, malo toga u kući, nisam očekivalaposjete. Nema ni moje djevojke...

Thomas reče dječački oduševljeno:- Ako samo smijem još ostati. Ali u tom slučaju morate mi do

pustiti da ja kuham! I od skromnog se mogu pripremiti delikatese!- Imate pravo - reče Josephine Baker. - Može i bez kavijara, zar

ne?Kuhinja je bila velika i starinski uređena. Samo u košulji,

Thomas je radio s velikim žarom. Sunce je zapadalo za lanac bre-žuljaka, sjene su postajale duže, spuštalo se veče.

Josephine Baker je sa smiješkom motrila Thomasa. Najviše ju je zanimalo kako Thomas priprema pikantna jaja.

- Madame, radi se o vlastitom receptu! Vama u čast, nazvat ćuih »Jaja Josephine«.

- Mnogo vam hvala: Sada ću vas ostaviti samog, idem se presvući. Dakle, do viđenja za koji trenutak...

Josephine Baker nestane. Izvrsne volje, Thomas nastavi kuhati. »Kakva žena«, mislio je...

Pošto je dovršio posao, Thomas opere ruke u kupaonici i ode u blagovaonicu. Tamo je u dva svijećnjaka gorjelo po dvanaest svije-ća. Josephine Baker nosila je tijesno priljubljenu zelenu haljinu.

Stajala je pokraj visoka, snažna čovjeka u tamnu odijelu. Muškar-čevo je lice bilo opaljeno suncem, kratka mu je kosa bila sijeda na sljepoočicama. Njegove su oči i usta odražavali dobrotu. Josephine Baker gaje čvrsto držala za ruku dok je govorila:

- Monsieur Leblanc, oprostite mi zbog ovog iznenađenja, alimoram biti vrlo oprezna. - S mnogo ljubavi pogleda muškarca sijedih sljepoočica. - Maurice, želim te upoznati s jednim prijateljem.

Čovjek u tamnom odijelu pruži Thomasu ruku.- Iskreno se veselim što sam vas konačno upoznao, Thomase

Lieven. Toliko sam već o vama čuo.Kada je tako iznenada začuo svoje pravo ime, Thomas se uko-

čio. »Kakva ludost«, pomisli, »sada sam, dakle, ipak upao u stupi-cu!«

- Oh - podvikne Josephine Baker - baš glupo od mene, pa vijoš niste upoznali Mauricea! Ovo je Maurice Debras, gospodineLieven, Maurice Debras iz Deivdeme Bureaua!

»Prokletstvo«, pomisli Thomas Lieven, »zar se nikad više neću izvući iz tog ukletog kruga? Adieu, čarobna večeri udvoje!«

- Major Debras je moj prijatelj - objasni Josephine.- Sretna li čovjeka - Thomas će neraspoloženo. Pogleda majora:

- U Toulouseu vas pukovnik Simeon čeka već tjednima!- Stigao sam tek jučer. Moj je bijeg bio vrlo težak, monsiQir Lie

ven.Josephine reče:- Maurice se ne smije pokazati u Toulouseu. Njegovo je lice on

dje predobro poznato. U gradu sve vrvi od njemačkih agenata ifrancuskih doušnika.

- Madame - reče Thomas - obasipate me veselim vijestima.Major reče uzbuđeno:- Znam što time želite reći, monsieur Lieven. Malo je takvih koji

su se za Francusku izložili većoj opasnosti od vas. Kad dođem uLondon, izvijestit ću generala de Gaullea o tome kako ste smionoobranili crnu torbu od jednog njemačkog generala!

Crna torba...Thomas zbog nje već danima nije mirno spavao!- Torba je u Toulouseu kod pukovnika Simeona.- Nije - reče Debras ljubazno. - Torba je ispod alata u prtljažni

ku vašeg auta.


- Mojih...- Vašeg malog peugeota što stoji kod ulaza u park. Dođite, gos

podine Lieven, hajdemo prije jela brzo onamo po nju...»Podmetnuli su mi«, pomisli Thomas Lieven bijesno. »I Simeon, i

Mirni, i Jeanne su me prevarili. Što da sada radim? Istina je, ni-sam htio da njemačka obavještajna služba dobije torbu. Ali ne že-lim ni da je se dočepa francuska služba. Potekla bi samo krv, fra -ncuska ili njemačka... A ja uopće ne želim da poteče bilo čija krv... Bio sam miran čovjek. Učinili ste od mene tajnog agenta. Da ste me barem ostavili na miru... Sada gledajte što ćete imati od toga!«

Takve su misli zaokupljale Thomasa Lievena dok je sjedio za stolom lijevo od Josephine Baker, a nasuprot majoru Debrasu, bezvoljno čačkajući po izvrsnim gnijezdima od kobasice što ih je sam bio pripremio.

Crna je torba sada ležala na antiknom stolu uz prozor. Doista se bila nalazila u prtljažniku njegovog auta.

Tečno večerajući, Debras objasni kako je torba dospjela onamo:- Jučer sam telefonski razgovarao sa Simeonom, monsieur Lie

ven. Upitah ga kako ću doći do crne torbe. On mi reče: »Ne možetedoći u Toulouse jer će vas prepoznati. Međutim, onaj fantastičniLieven, taj izvanredan čovjek, putuje već tjednima uzduž i poprijeko po okolici, kupujući namirnice. Nikog neće začuditi što ga ondje vidi. On vam može donijeti torbu«. - Udahnuvši miris hrane,Debras upita: - Izvrstan je ovaj nadjev, stoje to?

- Pirjani luk, rajčice i začinske trave. Čemu takva tajanstvenost, majore? Trebalo je da me Simeon uputi.

- Ja sam tako odredio. Nisam vas još poznavao...- Molim još nekoliko gnijezda, monsieur Lieven! - Josephine

pokloni Thomasu blistav osmijeh. - Ovako je bilo bolje. Kako vidite, torba je sretno stigla na cilj.

- Vidim - reče Thomas. Gledao je tu idiotsku torbu s tim idiotskim popisima, zbog kojih bi stotine ljudi moglo izgubiti živote.Stajala je ondje, s mukom oteta Nijemcima, završivši sada kodFrancuza.»Šteta«, pomisli Thomas Lieven, »bez politike, obavještajnih službi, nasilja i smrti, ova je večer mogla postati tako lijepa!« Sjeti se stihova iz Prosjačke opere:

Na žalost su, evo, na ovoj zvijezdimogućnosti bijedne, a surovi ljudiTko ne bi želio živjet u miru i slozi?Prilike nam, međutim, to ne dopuštaju.

»Ne«, pomisli Thomas, »prilike nam to doista ne dopuštaju«. I zbog toga je od sada uz svaku izgovorenu rečenicu mislio na nešto što s tom rečenicom nije bilo baš ni u kakvoj vezi... Thomas Lieven reče:

- Sada ću poslužiti specijalitet koji sam u čast madame nazvao»Jaja Josephine«. Pritom pomisli: »Torba ne smije ostati kodDebrasa. On mi je drag. Josephine mi je draga. Ne želim im naškoditi. Ali im ne mogu, ne smijem, a niti ne želim koristiti!«

Majora je ushitio Thomasov specijalitet:- Izvrsno, monsieur; vi ste doista velik čovjek!Josephine upita:- Ima li i nešto muškatnog orašca?Thomas Lieven odgovori:- Sasvim malo, madame. Najvažnije je da prvo rastopite maslac,

a zatim umiješate brašno, ali tako da i maslac i brašno ostanusvijetli.

Pritom je Thomas razmišljao: »Shvaćam Josephinu, mogu ra-zumjeti Debrasa. Domovina im je u opasnosti, napali smo ih, žele se obraniti i boriti protiv Hitlera. Ali ja nipošto ne želim okrvaviti ruke!«

Glasno nastavi:- Tek pošto ste umiješali brašno valja dodavati mlijeko, nepre

stano miješajući, dok umak ne postane gust.U sebi pomisli: »U onoj su mi idiotskoj špijunskoj školi kod

Nancvja gurnuli u ruku neku knjigu. Za šifriranje. Glavnom junaku romana zapravo se događalo isto što i meni. Kako li se on samozvao? Ah, sjećam se, grof Monte Christo...« x

Thomas Lieven progovori umilnim glasom:- Majore Debras, vi želite u Englesku. Koji ćete put odabrati?- Preko Madrida i Lisabona.- Nije li to vrlo opasno?- Imam još jednu lažnu putovnicu.- Ipak. Kao što reče madame, ovdje sve vrvi od doušnika. Ako u

vas pronađu torbu...- Toj se opasnosti moram izložiti. Simeona trebaju u Parizu, on

se mora vratiti. A nikog drugog nemam.- Imate!- Koga?- Mene!- Vas?»Neka đavo nosi sve obavještajne službe ovog svijeta«, pomisli

Thomas i vatreno odgovori:


- Da, mene. Nepodnošljiva mi je pomisao da bi se Nijemci moglidočepati torbe! - »Jednako mi je strana pomisao da je dobijete vi!«- Sada me poznajete i znate da sam pouzdan. - »Kad biste samoslutili kako sam nepouzdan!« - Osim toga, mene ovo zabavlja. Mojse sportski duh probudio. - »Ah, kad bih ponovno mogao biti miran građanin!«

Podigavši pogled od tanjura s jajima, Josephine reče:- Monsieur Leblanc ima pravo, Maurice. Za Nijemce i njihove

doušnike isto si što i crvena krpa za bika.- Naravno, cheri. Ali kako da sačuvamo torbu od njemačkog

Abwehra?»Od njemačkog Abwehra i svih ostalih obavještajnih službi«,

pomisli Thomas i odgovori:- Susreo sam u Toulouseu nekog bankara, zove se Lindner.

Čeka samo da mu dođe žena, zatim odlaze u Južnu Ameriku. Ponudio mi je da mu postanem ortakom. Iselit ćemo se preko Lisa-bona.

Josephine se obrati Debrasu:- U Lisabonu se možete sastati.Debras upita:- Zbog čega sve ovo radite?»Iz uvjerenja«, pomisli Thomas Lieven i odgovori:- Iz uvjerenja.Debras reče zamišljeno:- Obvezali biste me na beskrajnu zahvalnost... - »Pričekajte još

malo«, pomisli Thomas. - Osim toga, ovo dvostruko putovanje pruža nam posebne mogućnosti. - »Meni sasvim sigurno«, zaključiThomas u sebi. - Privući ću na sebe pažnju progonitelja. Time ćetevi i crna torba biti zaštićeni. - »Posve ispravno«, pomisli Thomas. -Dakle, sve je jasno, putovat ću vlakom preko Madrida. Vi ćete,monsieur Lieven, s vašom tranzitnom vizom u Marseilleu još moćiuhvatiti avion...

Thomas je razmišljao: »Toliko ste mi dragi i vi, i vaša hrabrost, i vaši planovi. Nadam se da se kasnije nećete ljutiti na mene. Ali može li čestit čovjek u mojoj situaciji postupiti drukčije? Neću da umru francuski obavještajci, ali jednako tako ne želim niti da umi -ru njemački vojnici! U mojoj zemlji ne žive samo nacisti!« Glasno reče:

- To je samo pitanje razboritosti, monsieur Debras. Vi ste čovjekkojega svi progone, dok sam ja za njemački Abwehr još uvijek nepoznanica. ..

6Čudnom igrom slučaja, te večeri, gotovo istodobno, u hotelu

Majestic, njemačkom glavnom stanu u Parizu, general Otto von Stulpnagel, vojni zapovjednik u Francuskoj, dignuo je čašu da bi nazdravio dvojici gospode. Jedan od te dvojice bio je šef njemačkog Abwehra, admiral Wilhelm Canaris, dok je drugi bio mali, sjedokosi general oklopnih jedinica Erich von Felseneck.

Kristalne su čaše zvecnule srebrnim zvukom. Ispred velike slike Napoleona I. gospoda su nazdravljala. Šarenile su se odore svih rodova vojske. Odličja su blistala.

General von Stulpnagel reče:- Za uspjeh nepoznatih i nevidljivih junaka vaše organizacije,

gospodine Canaris!- Za neusporedivo veći uspjeh vaših vojnika, gospodo!General von Felseneck malo je previše popio i sada se prepredeno smijuljio:

- Ne budite tako skromni, admirale! Vi ste prokleto lukavimomci! - Zabavljao se. - Vama, Stulpnagel, to na žalost ne smijemispričati. Povjerili su mi to, naime, kao strogu vojnu tajnu. Ali kažem vam: lukava je glavica ovaj naš Canaris!

Pili su.Uto im priđu generali von Kleist i Reichenau te odvuku sa so-

bom kolegu Stiilpnagela.Canaris je sada promatrao generala von Felsenecka s iznenad -

nim zanimanjem. Ponudi mu cigaretu, pa ga onako uz put upita:- O čemu ste to malo prije govorili? >

Felseneck zahihoće:- Znam jednu povjerljivu vojnu tajnu, gospodine Canaris! Ne

ćete izvući iz mene ni riječi!- Tko vam je nametnuo tu strogu šutnju? - želio je saznati ad

miral.- Jedan od vaših ljudi - silan momak, zaista skidam kapu pred

njim!Canaris se smješkao, dok su mu oči ostale ozbiljne.- Dakle, pričajte već jednom! Želio bih znati koji vas se od naših

malih trikova tako duboko dojmio!- E pa lijepo. Bilo bi doista preglupo kad se o tome s vama ne bi

smjelo razgovarati. Reći ću vam samo: crna torba!- Aha! - Canaris ljubazno kimne. - Da, da, crna torba!- Bio je to momak i pol, gospodine Canaris! Kako li je samo

nastupio kao američki diplomat preda mnom! S kakvom sigurnošću! S kakvim mirom, i to nakon što ga je jedan od mojih ljudi uhi-


tio! - Von Felseneck se srdačno nasmije: - Upravo je za nas preba-civao dva francuska špijuna i sve dosjee Deivdeme Bureaua i još je našao vremena da mi objasni kako se kuha gulaš od krumpira! Uvijek iznova moram misliti na tog mladića. Zaista bih volio imati nekog sličnog u svojem stožeru.

- Da - reče Canaris - imamo nekoliko sjajnih momaka u družbi. Sjećam se te priče... - Nije, naravno, imao pojma o cijeloj tojpripovijesti. Ali instinkt mu je kazivao da se moralo dogoditi neštoužasno! Na izgled brezbrižno upita: - Čekajte, kako li se samo zvaotaj čovjek - ?

- Lieven, Thomas Lieven! Ispostava WBK> Koln. Na kraju mi jepokazao i svoje isprave. Thomas Lieven! Nikada neću zaboraviti toime!

- Lieven, pa naravno. Ime koje se mora dobro upamtiti!- Canaris dozove ordonanca, pa s teškog srebrnog poslužavnika

uzme dvije čaše šampanjca. - Dođite, dragi generale, popijmo jošnešto. Sjednimo u ovaj kutak, pa ćete mi ispričati malo više o vašem susretu s prijateljem Lievenom. Rado se ponosim svojim ljudima. ..

Telefon je nemilosrdno zvonio.Sav obliven znojem, major Fritz Loos poskoči u krevetu. »Ta

vječita uzbuđenja«, pomisli bunovno. »Baš imam odvratno zani-manje!«

Konačno pronađe prekidač svjetiljke na noćnom ormariću, pri-tisne slušalicu na uho pa proštenje:

- Loos!Iz slušalice je zapucketalo i zapraskalo:- Hitan poziv vrhovne komande iz Pariza. Spajam s gospodinom

admiralom Canarisom...Pri posljednoj riječi oštra bol propara majorovu utrobu. »Žuč«,

pomisli gorko. »No lijepo. Sada još i to.« Zatim začuje poznati glas:- Majore Loos?- Gospodine admirale?- Slušajte, dogodila se strašna svinjarija...- Svinjarija, gospodine admirale?

1 WBK (Wehrbezirkskommando), okružna vojna komanda

- Poznajete li nekog Thomasa Lievena?Majoru sklizne slušalica iz ruke i padne na pokrivač. Membrana je kreketala. Major uzrujano ponovno prinese slušalicu uhu i promuca:

- Poznajem, gospodine admirale, znam to - to ime...- Poznajete, dakle, tog tipa? Jeste li mu izdali ispravu

Abwehra?- Jesam, gospodine admirale!- Zašto?- Njega... Lievena sam ja pridobio. Ali nekako... nekako baš

nije uspjelo... Nestao je. Već sam se počeo brinuti...- I s pravom, majore Loos, i s pravom! Krenite prvim vlakom,

prvim avionom. Čekam vas u hotelu Lutetia. I to što prije, jeste lirazumjeli?

Hotel Lutetia na bulevaru Raspail bio je glavni stožer Abwehra za Pariz.

- Jesam, gospodine admirale - reče major Loos ponizno. - Dolazim što je prije moguće. A što je - ako smijem upitati gospodinaadmirala - što je taj čovjek učinio?

Canaris mu ispriča što je taj momak uradio. Major Loos je bli-jedio. Najzad sklopi oči. »Ne, ne, ne, pa to nije moguće! A svemu sam ja kriv.. .«

Glas iz Pariza tutnjio je poput trube jerihonske:- . . . Taj čovjek ima popise imena, adresa i znakova raspozna

vanja svih francuskih obavještajaca! Shvaćate li što to znači? Onje za nas od životne važnosti, ali nam je ujedno i opasan za život!Moramo ga se pošto-poto dočepati!

- Razumijem, gospodine admirale, uzet ću najsposobnije ljude. .. - Major se ratnički uspravi u krevetu. Noćna košulja pokvariuzvišenost njegova držanja. - Dočepat ćemo se popisa, učinitimomka bezopasnim, pa makar gaja osobno morao ustrijeliti...

- Jeste li poludjeli, majore Loos! - glas iz Pariza će vrlo tiho. -Želim dobiti tog čovjeka živa! Taj je predobar za strijeljanje!

820. kolovoza 1940, 02.15 sati:

- pažnja ssg - pažnja ssg - hitrost rimski jedan - od šefa abwehra - svim ispostavama tajne vojne policije u francuskoj -traži se njemački državljanin thomas lieven - 30 godina star - vi-tak - usko lice - tamne oči - kratko podšišana crna kosa - elega-


ntno civilno odjeven - tečno govori njemački, engleski, francuski -posjeduje originalne isprave njemačkog abwehra, ispostavljene od majora fritza loosa wbk koln - originalnu putovnicu njemačkog reicha br. 5432311 serije c - lažnu američku diplomatsku putov-nicu na ime william s. murphv - traženi napustio pariz 15. lipnja 1940. u crnom chrvsleru s oznakom cd i američkom zastavom na krovu - ima propusnicu izdanu od generala ericha von felsenecka- putuje u pratnji mlade francuskinje i nekog francuza - traženiposjeduje neprijateljske dokumente od najveće važnosti - potjerusmjesta započeti - informacije, a i obavijesti da nije viđen, odmahjaviti majoru loosu, vodi specijalne grupe z, glavni stožer gfp pariz- pri hvatanju lievena upotrijebiti oružje samo u krajnjoj nuždi -kraj-

Dok je ova potjernica preplašila tajnu vojnu policiju, a i mnoge pripadnike Wehrmachta- posebno onog kapetana koji je 16. lipnja u Toursu stanovitom Murphvju stavio na raspolaganje pet kanis-tara vojnog benzina - posvuda traženi Thomas Lieven zadovoljno se iskrcao iz svog malog peugeota u Rue des Bergeres u Toulou-seu. Pod mišicom je zadovoljno stiskao crnu torbu i zalupio vra-tima automobila.

Vesele djevojke »Chez Jeanne« već su spavale. Mali je restoran bio zatvoren. Jedino je u starinskom salonu s golemim zrcalom i pokućstvom presvučenim crvenim baršunom još gorjelo svjetlo. Mimi, Simeon i uzbudljiva riđokosa vlasnica zabavnog lokala če-kali su Thomasa.

Postoje ušao, začuše se uzdasi olakšanja. Jeanne izjavi:- Silno smo se zabrinuli!- Zbilja? - reče Thomas. - Već i onda kad ste me poslali na

put?- Tako nam je bilo naređeno! - povikne Simeon. - Uostalom,

više uopće ništa ne razumijem. Kako to da vi imate torbu?Thomas dohvati bocu remy martina, koja je stajala na stolu, pa

natoči dobar gutljaj u čašu za konjak.- Pijem za našu budućnost - reče. - Došlo je vrijeme rastanka,

dragi moji! Uvjerio sam majora Debrasa kako će biti mnogo boljeako ja prenesem dokumente u Lisabon. Vi se, gospodine pukovniče, vraćate u Pariz, gdje se morate javiti lotosovom cvijetu četiri- bilo tko to bio.

- To znači Pokret otpora - reče pukovnik vrlo važno.- Želim vam dobru zabavu - reče Thomas. Pogleda lijepu hote-

lijerku. - I vama mnogo veselja, Jeanne, neka vaš etablissementcvate i uspijeva.

- Silno ćete mi nedostajati - Jeanne će žalosno. Thomas joj poljubi ruku.

- Svaki je rastanak bolan - reče on.Mimi, ta vesela, uvijek vedra, mala Mimi Chambert počne odje-

dnom strahovito plakati. Gušila se i jecala, stenjala i vikala viso-kim, izgubljenim glasom:

- Baš glupo od mene... Oprostite mi - uopće ne želim plakati...Nekoliko sati kasnije, dok je ležala uz Thomasa Lievena - vani

je već svitalo, padala je kiša - Thomas je slušao kišu i Mimin glas:- Neprestano razmišljam, uvijek iznova. Danima me to muči...

- Razumijem - on će suzdržano. - Misliš na Simeona, je li?Odjednom mu je ležala na grudima. Suze su joj kapale na njegove usne, a bile su vruće i slane:

- Ah cheri, volim te, doista te silno volim... Ali upravo ovi posljednji tjedni u - u ovoj kući pokazali su mi da ti nisi muškaracstvoren za brak...

- Ako misliš na Jeannu... - počne on, ali ga ona prekine:- Nije samo Jeanne, nego uopće! Muškarac si koji je stvoren za

žene - ali za sve, a ne samo za jednu. Ne možeš biti vjeran...- Mogao bih pokušati, Mimi.- Ne tako vjeran kao Jules. On nije tako pametan kao što si ti.

Alije mnogo romantičniji, mnogo idealističniji.- Mon petit chou, ne moraš se zbog toga ispričavati. Ovo sam

već dugo očekivao. Oboje ste Francuzi. Ljubite svoju zemlju, svojudomovinu dok ja -ja zasad nemam domovine. Zato želim otići, dokvi želite ostati ovdje...

- Možeš li mi oprostiti? ""*- Nemam ti što oprostiti.Priljubila se uz njega.- Molim te, ah, molim te, ne budi toliko dobar, jer ću se ponov

no rasplakati... Zbilja je strašno što se žena ne smije udati za dvamuškarca.

Thomas se nasmiješi, zatim pomakne glavu. Crna ga je torba žuljala ispod jastuka. Thomas je čvrsto odlučio daje do odlaska ne ispušta iz ruku. Ono što je namjeravao učiniti nije mogao izvesti u Toulouseu, jer mu je manjkalo vremena. Međutim u Lisabonu će se pobrinuti da torba više ne napravi nikakvo zlo.

- Hvala, cheri- začuje kako Mimi sneno šapuće. - Hvala ti.- Na čemu?- Ah, na svemu... - Željela mu je zahvaliti, morala mu je još

jednom zahvaliti, to je osjećala vrlo snažno! Zahvaliti na njegovojveselosti i velikodušnosti, na kratkim satima sreće ispunjene tre-


peravim svjetlima, otmjenim hotelima, spavaćim kolima, barovima s glazbom, restoranima i fantastičnim jelima.

Tog tmurnog jutarnjeg sata, dok je vani po popločenoj Rue de Bergeres rumorila kiša, Mirni je još jednom zahvalila Thomasu i njihov je odnos završio onako kako je i započeo, a kako bi svi lju -bavnici trebali završiti svoje veze - u ljubavi.

9Thomas Lieven nije znao da ga kao iglu u plastu sijena traže i

Wehrmacht i Abivehr velikog njemačkog Reicha. Stoga se i mogao krajnje razveseliti kad je dva dana kasnije u kuhinju Jeannina restorana dojurio emigrant Walter Lindner, vrlo rumen u licu i bez daha. Thomas je upravo kuhao juhu od luka.

Lindner se svali na kuhinjski stolčić, srušivši staklenku s kra -stavcima i poviče:

- Moja žena - moja žena... Pronašao sam svoju ženu!- Gdje? Kako?- Ovdje u Toulouseu!Lindner se smijao, a u isti mah je i plakao: činilo se daje to bio

dobar brak.- Otišao sam u kavanu na Place du Capitole i upravo kad sam

htio sjesti k igračima šaha iz Brunna, reče ženski glas iza mene:»Oprostite, poznajete li možda nekog gospodina Lindnera?« Sljedećeg trenutka ona povikne: »Walter!« I već sam je držao u naručju.

Lindner se zavrti s Thomasom u radosnom plesu, pri čemu se razbila posuda sa salatom.

- Poskočimo sad, pa naprijed marš - u konzulat! - vikao je Lindner. - Možemo otputovati. Ah, koliko se veselim našem novomživotu!

»A tek ja«, pomisli Thomas.Zatim se budući partneri južnoameričke banke, koju je tek tre -

balo osnovati, bace na pripremanje putovanja. U to vrijeme ni jed na od zemalja koje su graničile s Francuskom nije izdavala ulazne vize. Najviše što se moglo dobiti bila je tranzitna viza. Ona je opet bila uvjetovana ulaznom vizom kakve prekomorske zemlje.

Pošto je Walter Lindner argentinskom konzulu u Marseilleu po-dastro dokaz da u banci Rio de la Plata posjeduje potraživanje od milijun dolara, smjesta je dobio vizu za sebe i za svoju ženu. Lin -dner je izjavio da u Buenos Aires želi kao svog ortaka povesti mon-sieura Jeana Leblanca. Na to i monsieu.ru Jeanu Leblancu bude

utisnuta originalna ulazna viza u lažnu putovnicu, koju je nekoć dobio u špijunskoj školi kod Nancvja od čovjeka koji je sebe nazi -vao Jupiterom. Dana 26. kolovoza njih troje dobiše i portugalske tranzitne vize. Odlasku ništa više nije stajalo na putu.

Za ono što je još namjeravao učiniti, Thomas Lieven izradi to -čan plan. O tome hoće li se držati tog plana ovisilo je mnogo toga -između ostalog i njegov život. Pošto je još telefonski razgovarao s majorom Debrasom u Les Milandes, plan je izgledao ovako:

Dana 28. kolovoza: odlazak Thomasa Lievena i bračnog para Lindner u Marseille.

Dana 29. kolovoza: odlazak majora Debrasa vlakom preko Per-pignana, Barcelone i Madrida u Lisabon.

Dana 30. kolovoza: odlazak Thomasa Lievena i bračnog para Lindner iz Marseillea zrakoplovom u Lisabon.

Dana 10. rujna: odlazak Thomasa Lievena i bračnog para Lin -dner portugalskim putničkim brodom General Cormona u Buenos Aires.

Od 3. rujna nadalje major Debras i Thomas Lieven uglavili su sastanak u kockarnici Estorila, gdje će svake večeri od 22.00 sati jedan drugog čekati zbog predaje zlokobne crne torbe. Thomas se nadao da će između 30. kolovoza i 3. rujna imati dovoljno vremena da u sadržaju torbe provede stanovite promjene...

Privlačno se smiješeći, elegantno odjeven mlad gospodin uđe 29. kolovoza prijepodne u poslovnicu privatnog američkog čarter-društva Rainbow Airways u Rue de Rome u Marseilleu. Skinuvši svoj homburg, priđe šalteru za rezervacije te reče na tečnom fran -cuskom:

- Dobro jutro, monsieur, zovem se Leblanc. Došao sam*po zrakoplovne karte za Lisabon za bračni par Lindner i za sebe.

- Samo trenutak, molim. - Službenik stane listati po svojimpopisima. - Evo, ovdje. Sutra u 15.45 sati... - Zatim počne ispisivati zrakoplovne karte.

Ispred poslovnice zaustavi se mali autobus. U poslovnicu udu dva pilota i stjuardesa. Iz njihova razgovora Thomas razabere da su upravo sletjeli te da sutra u 15.45 lete u Lisabon. Toga trenut ka nadahne ga misao.

Stjuardesa, kojoj je moglo biti najviše 25 godina, šminkala se. Imala je tijelo poput trkaćeg čamca, kose oči, visoke jagodice, zlat-nosmeđu put i divnu kestenjastu kosu, koja joj je u mekom uvoj -ku padala na krasno čelo. Djelovala je hladno i plaho. Srnica...

Tu je vrstu Thomas dobro poznavao. Točno je znao što ima pred sobom. Kad se takav putujući ledenjak jednom počne otapati, ne može ga više ništa zaustaviti.


Trideset ugodnih sekundi Thomas posveti sjećanju na oproštaj s Mimi, Simeonom, Jeanneom i njezinim damama u Rue des Bergeres. Svi su ga izljubili, pa i pukovnik:

- Živjela sloboda, druže moj!A Jeanne se gorko rasplakala kad je stigao taksi. Ah, bila je to

baš prava, lijepa, dirljiva obiteljska scena!Trideset sekundi je prošlo. »No da«, pomisli Thomas, »prilike

nam, međutim, to ne dopuštaju!«Srnica se još uvijek šminkala. Ispustila je ruž.»Postupam tako iz plemenitih pobuda«, uvjeravao je sebe Tho -

mas Lieven, kako bi etički opravdao ono što je nakanio. Zatim po -digne ruž te ga pruži plahoj srni smeđih očiju u kojima su bljes -kale zlatne varnice.

- Mnogo hvala - reče srnica.- Možemo li krenuti? - raspita se Thomas.- Što to znači?- Ili još imate ovdje posla? Rado ću pričekati. Mislim da najprije

pođemo na aperitiv u Grand Hotel, ondje stanujem. Jest ćemo kodGuida u Rue de la Paix. A poslije objeda idemo na kupanje.

- Ali molim vas...- Ne želite na kupanje? Dobro, ostanimo u hotelu i odmorimo

se.- Dakle, ovo još nisam doživjela!- Gospođice, posebno ću se potruditi kako bih postigao to da

još i sutra kažete isto. - Iz džepa na prsluku Thomas izvadi svojdragi sat na otkucavanje. Pritisne dugme i otkucaji se oglase. Sre-brnočisto i nježno zazvoni jedanaest udaraca, pa zatim još dva. -Jedanaest i trideset. Vidim da sam vas uznemirio. Svjestan samda vrlo snažno djelujem na žene. Voila, čekam vas u baru GrandHotela, recimo u dvanaest?

Srnica zabaci glavu i ponosno otkaska. Visoke su potpetice ogorčeno lupkale po kamenom tlu.

Thomas ode u Grand Hotel, sjedne u bar i naruči viski. Srnica stiže tri minute poslije dvanaest. Ponijela je sa sobom i kupaći kostim.

10Pokraj punašnog bračnog para Lindner hodao je Thomas Lieven

- sivo flanelsko odijelo, bijela košulja, modra kravata, crne cipele, homburg, kišobran - u skupini ostalih putnika preko uzletišta

prema zrakoplovu koji je čekao. Izgledao je zadovoljno, iako neis -pavano.

Na pomičnim stubama kod ulaza u kabinu stajala je stjuardesa Mabel Hastings. Izgledala je zadovoljno, iako neispavano.

- Halo - reče Thomas dok se penjao stubama.- Halo - reče Mabel, a zlatne iskre blistale su joj u lijepim oči

ma.Nešto kao što je Thomas Lieven zaista još nije bila doživjela.Nakon objeda kod Guida ipak nisu otišli na kupanje, nego su se

u hotelu - slučajno su stanovali u istom - odmarali.Kad je Thomas tog jutra 30. kolovoza pomagao Mabel pri spre-

manju kovčega, ona mu je učinila, a da o tome, dakako, nije imala pojma, još jednu uslugu koja je bila najtješnje povezana s nekom crnom torbom...

Zrakoplov se kotrljao mimo aerodromske zgrade prema uzle-tištu. Thomas je gledao kroz prozor na pošišani travnjak i krdo ovaca što su spokojno pasle. »Ovce donose sreću«, pomisli on. Tada ugleda automobil kako se zaustavio ispred aerodromske zgrade. Iz auta iskoči muškarac. Bio je odjeven u plavo zgužvano odijelo i žut zgužvan kišni ogrtač. Lice mu se sjajilo od znoja. Mahao je objema rukama.

Thomas sažalno pomisli: »To je vraška nesreća. Zrakoplov up-ravo polijeće i jadnik će ostati praznih ruku.«

Pilot doista pusti oba motora da rade punom parom - bila je to posljednja kontrola prije polijetanja.

Thomas odjednom osjeti kao da mu ledena šaka klizi niz leđa: čovjek koji maše ondje prijeko kod aerodromske zgrade... to lice -pa to lice on poznaje - već gaje jednom vidio...

Najednom se sjeti gdje je već vidio to lice: u glavnom stanu Gestapoa u Kolnu! Taj se čovjek zvao major Loos i bio je oficir njemačkog Abtuehra.

»Znači«, pomisli Thomas Lieven, »oni me progone. Ali čini se da ipak postoji dragi Bog! Što se mene tiče, major Loos će i drugi put ostati praznih ruku, jer će naš zrakoplov za pet sekundi poletjeti, a onda...«

Zrakoplov nije poletio. Tutnjava motora, koji su do tada radili punom parom, zanijemi. Vrata pilotske kabine naglo se otvore, na njima se pojavi hladna Mabel Hastings te progovori baršunastim glasom:

- Moje dame i gospodo, nema razloga za uznemiravanje. Upravosu nas obavijestili da jedan zakašnjeli putnik mora bezuvjetno stići na naš zrakoplov. Prihvatit ćemo ga i za nekoliko minuta krenuti.


Malo kasnije major Loos ude u kabinu. Engleskim se jezikom ispriča putnicima zbog neprilika koje im je priredio, a Thomasu Lievenu odmjereno se nakloni. Thomas je gledao kroz njega kao da je major od stakla...

11Lisabon! Mala oaza slobode i mira jedne Europe koju su rat i

barbarstvo sve više razarali.Lisabon!Fantastičan raj bogatstva, obilja, ljepote i elegancije u svijetu

punom jada i nevolje.Lisabon!Eldorado za tajne službe, poprište strahovitih i strahovito smi -

ješnih spletki.Thomas Lieven bio je u njih duboko upleten već od trenutka

kada se zrakoplov spustio.Iscrpljeni major Loos - za vrijeme leta čak je i zaspao, otvorenih

usta uz tiho krkljanje - progonio ga je i nadgledao, a carinici su Thomasa Lievena podvrgnuli upadljivo temeljitu pregledu. Razod-jenuli su ga do kože, prekopali mu prtljagu, zavirili u sve džepove. Čini se da je portugalska služba sigurnosti bila upozorena na njega.

Ali začudo, kod njega nisu našli ni pozamašnu svotu dolara, ni crnu torbu. Hladno učtivo, carinici su ga pustili. Bračni par Lind-ner već se davno prije odvezao u hotel.

Thomas krene prema šalteru za putovnice. Major Loos krene za njim. Thomas pode do niza taksija na aerodromu. Major Loos pode za njim. Još uvijek nisu razmijenili ni riječi.

»Pobrinut ću se da se malo razgibaš, stari moj«, pomisli Thomas i uskoči u taksi. Loos skoči u drugi. Dva taksija pojure prema sre -dištu grada na sedam brežuljaka. Thomas je veličanstveni glavni grad Portugala dobro poznavao jer je nekoć ondje proveo šest pre -krasnih tjedana dopusta.

Na Praga Dom Pedro zaustavi taksi i iziđe. Majorov taksi stane iza njega. Kavane s uličnim vrtovima oko velikog trga bile su pre -pune Portugalaca i emigranata koji su međusobno strastveno ras -pravljali.

Thomas se prepusti da ga gomila ponese, kao što je nosila i majora, koji se očajnički borio da ga ne izgubi iz vida.

»Sada ćemo«, Thomas se u mislima obrati majoru, »stari moj, malo trčati; kretanje koristi zdravlju.«

Thomas pojuri dolje prema uskim, vijugavim ulicama uz more, pa opet uzbrdo prema glavnini prometnim žilama koje su se strmo penjale. Odabirao je prolaze i nadsvodene trijemove, skretao neo -čekivano naglo oko uglova, pazeći, međutim, neprestano da majo ra ne primora na nešto što prelazi ljudske snage. Želio je da ga major preklinje, ali ne i da ga izgubi iz vida.

Više od sata Thomas se zabavljao tom igrom hvatanja, zatim ponovno sjedne u taksi, pa se odveze, dok ga je major i dalje slije -dio, u malo ribarsko selo Cascais nedaleko od luksuznog kupališta Estorila. Tu je znao za elegantnu restauraciju s terasom.

Sunce je, crveno poput krvi, zalazilo u more, spuštala se večer s blagim povjetarcem. Malo ribarsko selo u uvali ušća Teja bilo je jedno od najslikovitijih mjesta u okolici Lisabona. Thomas Lieven se već unaprijed veselio predstavi u kojoj se tamo moglo uživati svake večeri: bio je to povratak ribarskih čamaca.

Ispred restorana iziđe iz taksija. Iza njega zakoče majorov stari klopotavi automobil. Časnik njemačkog Abwehra se dašćući izvu-če. Izgledao je iscrpljeno.

Thomas odluči da dokrajči okrutnu igru. Pristupi Loosu, digne homburg, pa progovori ljubazno kao da se obraća izgubljenu dje -tetu:

- Ovdje ćemo se najprije malo odmoriti. Posljednji su dani sigurno za vas bili vrlo naporni.

- I ja bih rekao. - Major pokuša sačuvati ugled svog zvanja pazareži: - Makar otišli i na kraj svijeta, meni nećete više pobjeći,Lieven! -y

- Ne bih baš rekao, stari! Nismo više u Kolnu. Neki njemačkimajor ovdje ne vrijedi bogzna što, dragi moj Loos!

Major, sada u civilu, teško je gutao.- Budite tako ljubazni pa me oslovljavajte imenom Lehmann,

monsieur Leblanc.- No dakle! Ovaj mi se ton već znatno više sviđa. Izvolite sjesti,

gospodine Lehmann. Pogledajte dolje, nije li prekrasno?Duboko dolje vrvjeli su ribarski brodići s latinskim jedrima po-

put velikog jata leptira; ribarska se flota vraćala kući u ušće Teja. Kao što su to radili i prije tisuću godina, ribari su pjevajući i vičući vukli čamce preko drvenih kolotura na kopno. Žene i djeca su im pomagali, a po mračnoj su se obali posvuda palile vatre u malim glinenim pećima.

Gledajući na obalu, Thomas upita:- Kako ste me zapravo pronašli?


- Mogli smo vam slijediti trag sve do Toulousea. Uostalom, svaka vam čast. Dame kod madame Jeanne izvanredno su se držale.Ni prijetnjama ni obećanjima nismo mogli ništa izvući iz njih.

- Tko me izdao?- Neki zao tip... Zove se Alfonse... Mora da ste mu se grdno

zamjerili.- Ah da, zbog jadne Bebe - sjeti se Thomas sanjarski zaneseno.

Otvoreno pogleda majora. - Portugal je neutralna zemlja, gospodine Lehmann. Želim vas upozoriti na to da ču se braniti.

- Ali, dragi gospodine Liev... pardon, monsieur Leblanc. Živitesa sasvim krivim predodžbama. Imam nalog admirala Canarisa davam zajamčim kako nećete biti kažnjeni ako se vratite u Njemačku. Nadalje, imam nalog da otkupim od vas stanovitu crnu torbu.

-Ah.- Koliko tražite za nju? - Major se nagne preko stola. - Znam

da još uvijek imate popise.Thomas spusti pogled. Zatim ustane i kratko se ispriča.- Moram telefonirati.Ali ne otide do telefona u restoranu. U ovim mu se prilikama to

nije činilo dovoljno sigurnim. Odšeće se nekoliko koraka niz cestu do prve govornice, pa nazove hotel Palacio do Estoril-Parque te pot-raži miss Hastings. Američka se stjuardesa odmah javi.

- Oh, Jean, gdje si tako dugo? Silno čeznem za tobom!- Vjerojatno ću se kasno vratiti, hm, hm. Poslovni sastanak.

Mabel, kad sam ti danas ujutro pomagao spremati stvari, zabunom sam stavio jednu crnu torbu u tvoj kovčeg. Budi tako zlatnapa je odnesi portiru neka je stavi u trezor.

- Hoću, darling... Molim te, nastoj da ne dođeš prekasno. Sutramoram letjeti u Dakar!

Još dok je slušao ove riječi, Thomas Lieven sasvim pouzdano osjeti da netko stoji ispred govornice i prisluškuje. Naglo otvori vrata. Kriknuvši, neki mršav čovjek zatetura natraške, pritišćući rukom bolno čelo.

- Oprostite - reče Thomas Lieven. Zatim skupi obrve, pa se rezignirano nasmiješi. Poznavao je tog čovjeka koji je izgledao kaoblizak rođak majora Loosa. Thomas ga je sreo u londonskoj zračnoj luci, onda u svibnju 1939. godine kada je bio protjeran. Kad gaje ovaj čovjek protjerao.

3. poglavlje

1»Znači, dotle sam, dakle, stigao«, pomisli Thomas. »Izgubio sam

razum! Utvaram sebi da sam u čovjeku, kojem sam upravo zabio vrata neke portugalske telefonske govornice u lubanju, prepoznao mistera Lovejova iz Secret Servicea. A to se može označiti jedino kao čisto ludilo. Jer ovaj čovjek ne može biti Lovejov. Kako bi Lovejov iz Londona došao ovamo na periferiju Lisabona? Što bi on uopće ovdje tražio?«

Thomas odluči da se odvaži na krajnji pokus. Pomisli: »Oslovit ću tu utvaru, taj izrod svoje mašte, imenom Lovejov. Odmah će se pokazati jesam li doista poludio.«

Thomas skupi obrve i upita:- Kako ste, mister Lovejov?- Gore nego vi, mister Lieven - odgovori dugonja spremno. - Zar

mislite da mi je bilo zadovoljstvo trčati za vama kroz čitav Lisa-bon? A sada još i ta vrata! - Lovejov obriše rupčićem znoj sa zatiljka, dok mu je na čelu polagano, ali ustrajno rasla kvrga.

»Nisam, dakle, lud ja nego svijet u kojem živim! Ovo se ludilo nastavlja i dalje, samo, kako se čini, sada i po određenoj metodi«, pomisli Thomas, duboko udahne, pa, naslonivši se na govornicu, upita:

- Otkuda vi u Lisabonu? x

Predstavnik velikobritanskih interesa kiselo razvuče lice:- Bio bih vam zahvalan kad biste me oslovljavali imenom EUin-

gton. Tako se, naime, zovem u Portugalu.- Ruka ruku mije. Onda vi mene zovite Leblanc, tako se, naime,

ja zovem u Portugalu. Uostalom, još uvijek niste odgovorili namoje pitanje.

Čovjek koji se tog časa zvao Ellington ljutito upita:- Još uvijek nas, obavještajce, smatrate idiotima, je li? Čovjek

koji se tog časa zvao Leblanc učtivo odvrati:- Srdačno vas molim, dopustite mi da na ovo sugestivno pitanje

ne moram odgovoriti.Britanski mu se obavještajac sasvim približi:- Mislite li da ne znamo da vas osobno admiral Canaris progo

ni? Zar vjerujete da ne prisluškujemo njemačke radioemisije?- Mislio sam da su šifrirane.- Imamo njihov ključ za dešifriranje.


- A Nijemci imaju vaš - reče Thomas odjednom beskrajno raz-veseljeno. - Zašto se, zapravo, ne složite pa ne igrate zajedno Crnog Petra?

Englez reče ljutito:- Znam da ste cinik bez srca. Znam da vam ništa nije sveto.

Prozreo sam vas odmah - još onda na londonskom aerodromu.Propalica ste bez osjećaja časti, bez morala, bez domovine, bez karaktera. ..

- Laskavce!- Stoga odmah rekoh: »Dopustite meni da pregovaram s tim ti

pom! On razumije samo jedan jezik, i to ovaj!« - Lovejov protrljapalac i kažiprst.

- Samo čas, pričajte lijepo po redu! Recite konačno kako stedospjeli ovamo!

Lovejov mu ispriča. Želimo li mu vjerovati - a po svoj prilici vje -rovati mu se mora - onda je britanska obavještajna služba stvarno prisluškivala sve radiovijesti majora Loosa u vezi s potjernicom Thomasa Lievena. Posljednja je radiovijest donijela veselu novost da će major Loos slijediti traženu osobu u Lisabon.

- ... u Lisabon! - završi Lovejov svoj izveštaj. - Odmah sampoletio kurirskim zrakoplovom. Stigao sam ovamo dva sata prijevas. Slijedio sam vas od aerodroma dovde. Vas i onog drugog gospodina koji sada sjedi tamo prijeko na terasi restorana. Pretpostavljam daje to major Loos.

- Kakve li oštroumnosti! Zar ne poznajete majora Loosa osobno?

- Ne poznajem.- Bože moj, pa dođite onda sa mnom u restoran da vas upoz

nam. Zajedno ćemo večerati, naravno školjke. U Cascaisu se moraju jesti školjke...

- Prestanite s tim glupostima! Znamo da igrate dvostruku igru!-Aha.- Posjedujete torbu s popisima najvažnijih francuskih obavješ

tajaca u Francuskoj i u Njemačkoj. Neću dopustiti da popise prodate tom famoznom majoru Loosu. Sigurno će vam ponuditi novac, mnogo novca...

- Iz vaših usta u Božje uši!- . . . ali ja vam nudim isto toliko, čak i više! - Lovejov se prezir

no nasmije: - Jer znam da vas zanima samo novac! Za vas nepostoji ni čast, ni vjera, ni savjest, ni kajanje, u vas nema ni idealizma, ni čestitosti...

- Tako - Thomas Lieven će odmjereno - a sada dosta, začepitetu svoju gubicu, ali smjesta. Tko me spriječio da se vratim u En-

glesku i dalje živim kao miran građanin? Tko je pripomogao da se uništi moja egzistencija? Vi i vaša triput prokleta obavještajna slu -žba. Vjerujete li doista da ste mi osobito simpatični, sir?

U sebi pomisli: »Pokazat ću ja vama, vi vraški momci, svima zajedno!«

- Oprostite zbog ovog prijekida - reče Thomas Lieven kada setri minute kasnije vratio majoru Loosu, kojeg bismo mogli smatrati bliskim rođakom njegova anglosaksonskog kolege.

- Susreli ste znanca, zar ne? Vidio sam vas da stojite ondjeprijeko kod govornice.

- Ah da, starog poznanika! I to jednog vašeg suparnika, gospodine Lehmann.

Na terasi restorana sada su gorjeli tuceti buktinja, a iz dubine još je uvijek odjekivala svečana, grlena pjesma ribara. Blagi je ju-gozapadnjak dolazio s ušća rijeke Teja, koja je u sumraku popri -mila boju zagasitog sedefa.

Loos nervozno ponovi:- Suparnika?- Gospodin radi za Secret Service.Loos udari po stolu i neobuzdano poviče:- Vi, prokleto pseto!- Ali, ali - reče Thomas prijekorno - ma nemojte tako, Lehma

nn. Ako se ne budete ponašali pristojno, ostavit ću vas sama!Major se silom svlada:- Nijemac ste. Pozivam se na vašu ljubav prema domovini...- Lehmann, posljednji put: ponašajte se pristojno!- Vratite se sa mnom u domovinu. Dajem vam časnu riječ čas

nika Abivehra: ništa vam se neće dogoditi! Riječ časnika Abivehrane smije se izvrtati niti se u nju smije sumnjati...

- Najbolje je unaprijed joj ne vjerovati - reče Thomas blago.Major je teško gutao:- Prodajte mi, onda, crnu torbu. Nudim vam tri tisuće dolara.- Gospodin iz Londona već sada nudi dvostruko.- Koliko tražite?- Glupa li pitanja! Koliko najviše mogu dobiti.- Beskarakterna hulja!- Jesam. I vaš je kolega ustanovio to isto.Majorov se izraz lica naglo promijeni. Zadivljeno promrmlja:- Čovječe, zar vas doista ne možemo pridobiti...- Koliko, Lehmanne, koliko?- Smijem... Moram najprije pitati Berlin i zatražiti nove upu

te...


- Zatražite, Lehmann, zatražite i požurite. Moj brod polazi zanekoliko dana.

- Recite mi samo jedno: kako ste unijeli torbu u zemlju? Taportugalski su vas carinici pretražili do kože!

- Osigurao sam pomoć izvana. - Thomas sa zahvalnošću pomisli na svoju plahu srnicu. - Znate, Lehmann, za ovakve trikovepotrebna je sitnica koja je vama i vama ravnima nedostižna.

- Što, na primjer?- Na primjer - šarm.- Mrzite me, zar ne?- Gospodine Lehmann, živio sam sretno, bio sam zadovoljan

građanin. Vi i vaši kolege iz Engleske i Francuske krivi ste što danas sjedim ovdje. Zar bi trebalo da vas zbog toga ljubim? Nisamželio imati nikakve veze s vama, ali pazite sada kako ćete sa mnomizići na kraj. Gdje stanujete?

- U Časa Senhora de Fdtima.-Ja stanujem u hotelu Palacio do Estoril-Paraue. Uostalom,

gospodin iz Engleske također. Pitajte šefa koliko mu vrijedi crna torba. Vaš je kolega već noćas to isto pitao svoga... Tako, a sada želim konačno večerati!

Noć je još uvijek bila topla.Thomas Lieven se u otvorenom taksiju vozio natrag u Lisabon.

Promatrao je zapjenjene valove kako se, obasjani mjesečinom, raz -bijaju o obalu, gledao je luksuzne vile uz široku autocestu, mračne borove šume, palme i blage brežuljke, a na njima romantične lo -kale, iz kojih su do njega dopirali ženski smijeh i tiha plesna glaz -ba.

Prolazio je pokraj mondenog kupališta Estorila, mimo jarko os-vijetljene kockarnice i dva velika hotela.

I dok se Europa sve više pretvarala u prah i pepeo, ovdje se živjelo kao u raju.

»U zatrovanom raju«, mislio je Thomas Lieven, »u jednom smr-tonosnom Edenu punom zmija raznih narodnosti što jedna drugu uhode i ugrožavaju. U glavnom gradu Portugala bilo je njihovo sastajalište. Ovdje su se razmetala ta gospoda tzv. pete kolone, ti đavoljski pajaci koji su u gomilama izvodili svoje svinjarije...«

Thomas Lieven napusti svoj taksi u srcu Lisabona, na raskošno crnobijelim mozaikom popločenom Praga Dom Pedro. Ulični vrtovi

velikih kavana, što su okruživale trg, bili su još uvijek puni doma-ćih ljudi i stranaca.

Satovi na okolnim crkvenim tornjevima objave snažnim udar -cima jedanaest sati. Dok su zvona još odjekivala, Thomas opazi na svoje zaprepaštenje kako su Portugalci i austrijske, njemačke, po -ljske, francuske, belgijske, čehoslovačke, nizozemske i danske iz -bjeglice, na stotine njih, skočili sa svojih stolaca i pojurili prema donjem kraju Praca Dom Pedro. Thomas dopusti da ga to more ljudskih tijela ponese sa sobom.

Na kraju trga nalazila se velika novinska zgrada. Ispod krova svijetlila je traka s najnovijim vijestima. Tisuće očiju netremice je promatralo svijetleća slova, koja su za mnoge od njih bila pitanje života i smrti.

Thomas pročita:... (DNB) Ministar vanjskih poslova Njemačkog Reicha von Rib-

bentrop i talijanski ministar vanjskih poslova Ciano konačno su, u bečkom dvorcu Belvedere, riješili njemačko-talijanskom odlukom pitanje nove mađarsko-rumunjske granice...

(United Press) Njemačko ratno zrakoplovstvo nastavlja snažno napadati britanski otok - Teške štete i ljudski gubici u Liverpoolu - Londonu - Weybridgeu i Felixtownu...

(International News Service) Snažan napad teških talijanskih bombardera na Maltu - Zgusnuti napadi na britanska vojna skla -dišta u Sjevernoj Africi...

Thomas Lieven se okrene i pogleda lica. Vidio je malo ravnodušnih, ali zato bezbroj mučenih, zastrašenih, progonjenih, očajnih ljudi. '"**

Na putu do hotela Thomasa Lievena su četiri puta zaustavljale lijepe mlade žene, jedna Bečanka, jedna Pražanka, jedna Parižan-ka. Najmlađoj od njih, još napola djetetu, koja je izgledala poput madone, Thomas pokloni novac i poželi svako dobro. Ona mu reče daje pobjegla iz Španjolske pred Frankom.

U vrtu šesterokatnog hotela Parque cvijeće je opojno mirisalo. I hotelsko predvorje nalikovalo je na egzotični cvjetnjak. Dok je prolazio njime, Thomasa Lievena pratili su tuceti pažljivih, vreba-jućih, sumnjičavih i usplahirenih pogleda.

I ovdje je Thomas mogao čuti gotovo sve europske jezike. Ali tu nisu sjedili izmučeni, zastrašeni ljudi bez nade, nego gomile obav -ještajaca i obavještajki, koji su se, živeći ovdje lagodnim i raskoš -nim životom, bavili svojim podlim i istodobno idiotskim zanatom -svaki u ime svoje domovine.

Kad je Thomas ušao u svoj apartman, oko vrata su mu se ovile meke ruke i on osjeti opojni miris Mabel Hastings. Mlada stjuar-


desa imala je na sebi bijelu bisernu ogrlicu i cipele visokih peta; ništa drugo.

- Ah, Jean, konačno - konačno... Tako sam te željno čekala!Nježno ga poljubi, a on je suhoparno upita:- Gdje je crna torba?- Spremljena u hotelskom trezoru - kao što si mi naredio...- Dobro - reče Thomas. - Sada možemo razgovarati samo o lju

bavi.Sutradan ujutru oko 8 sati i 30 minuta poletjela je umorna ali

vedra Mabel Hastings u Dakar. Sutradan ujutro oko 10 sati latio se Thomas Lieven vedar, ali nimalo umoran, poslije obilna do-ručka, posla, kako bi se još prije odlaska iz Europe temeljito osve -tio svojim mučiteljima iz njemačke, engleske i francuske obavješ -tajne službe.

U najvećoj gradskoj knjižari, u Avenida da India, toga jutra 31. kolovoza 1940. godine elegantan mlad gospodin zatraži planove njemačkih i francuskih gradova. Takve planove doista i pronađe, između ostalog i u jednom vodiču iz 1935. godine. Thomas Lieven zatim se odšeće do glavne pošte. Neka starija činovnica, podlegavši njegovu šarmu i umijeću uvjeravanja, ostavi mu na raspolaganju telefonske knjige pet njemačkih i četrnaest francuskih gradova dulje od sata. Glavna pošta velegrada Lisabona posjedovala je, naime, potpunu biblioteku svih europskih telefonskih imenika.

Iz telefonskih knjiga Thomas ispiše ukupno stotinu dvadeset imena i adresa. U Rua Augusta kupi pisaći stroj i papir. Zatim se vrati u hotel, izvadi crnu torbu iz trezora, pa se uputi u svoj ugodno hladan apartman na prvom katu, ispred prozora kojeg se prostirao perivoj s prekrasnim biljkama i drvećem, s vodoskocima i šarenim papigama.

Da bi se potpuno smirio, naruči kod konobara koktel od rajčica.Otvori crnu torbu. Sadržavala je svu njegovu gotovinu. Osim

toga u njoj se još nalazilo šest sitno ispisanih popisa, a i konstru -kcijski planovi za teške tenkove, bacače plamena i za jedan lovački bombarder.

»Čitavo bih to smeće najradije smjesta bacio u nužnik«, pomisli Thomas, »no major Debras sigurno zna za planove, pa bi odmah primijetio da ih nema. Ali gospoda Lovejov i Loos ne znaju ništa o njihovu postojanju, oni žele samo popise.

Popise će i dobiti...«Počne pregledavati tih šest araka ispisanih strojem. Papiri su

sadržavali imena dužnosnika i civilnih pripadnika Deuxieme Bure-aua, zatim francuskih obavještajaca u Njemačkoj te povjerljivih osoba u Njemačkoj i u Francuskoj - ukupno 117 imena.

Nakon imena dolazile su adrese, a iza adresa stajale su po dvije lozinke. Prvom je trebalo osloviti obavještajca, drugom je obavješ-tajac morao odgovoriti na prvu lozinku. Tek nakon toga čovjek je mogao biti siguran da se obratio obavještajcu osobno, a ne nekom drugom.

Thomas Lieven pročita na primjer: Willibald Rohr, Diisseldorf, SedanstraJSe 34; 1. »Jeste li, možda, vidjeli malog, sivog, patuljas -tog pudla s crvenom ogrlicom? 2. »Ne, ali vani u Lichtenbroichu još se prodaje med.«

Adolf Kunze-Wilke, Berlin-Grunewald, Bismarckallee 145. 1. »Jesu li ono vaši golubovi na bakrenom krovu kućice u vrtu?« 2. »Ne odvraćajte pažnju. Vaša odjeća nije u redu.«

I tako dalje.Thomas odmahne glavom i uzdahne. Zatim stavi list papira u

novi pisaći stroj i rastvori pred sobom plan Frankfurta na Majni. Iz munchenskog telefonskog imenika odabere ime Friedrich Kessel-huth.

Otipka ovo ime, zatim se nagne nad plan Frankfurta.»Uzmimo, na primjer, ulicu Erlen«, pomisli on. Ulica Erlen le -

žala je uz Mainzer LandstraJSe i bila je vrlo kratka. Thomas pogle-da mjerilo na karti - 1:16000.

»Koliko bi kuća mogla imati ta ulica?« razmišljao je. »Trideset. Četrdeset. Ali nipošto šezdeset. Ipak, sigurno je sigurno«, pa otip -ka:

Friedrich Kesselhuth, Frankfurt na Majni, ulica Erlen 77. A iza ovog stavi: 1. »Kakve je boje kosa male prodavačice kod Fechen-heima, plave ili crne?« 2. »Morate brzo pojesti kanarinca iz Harza jer će vam zagaditi zrak.«

Tako, a sada sljedeći!Stanovitog Pavla Gigenheimera iz Hamburga-Altone Thomas

preseli u Diisseldorf u kuću broj 51, u sasvim kratkoj ulici Ru-bens. 1. »John Galsworthy doživio je 66 godina.« 2. »Moramo po-novno osvojiti naše kolonije.«

»Ovo bi bio broj dva«, pomisli Thomas Lieven, »a trebam ih još stotinu i petnaest. I čitavo to smeće moram pretipkati još tri puta. Za Lovejova. Za Loosa. Za Debrasa. Popriličan posao, ali i dobro plaćen!«

Nastavi tipkati, sve dok ga nakon pola sata odjednom ne obuz -me strahovit osjećaj nemoći i utučenosti. Ode do prozora i zagleda se u park ispod hotela.

»Prokletstvo«, pomisli, »to ne smijem učiniti! Odlučio sam uklo-niti prave popise jer oni mogu nanijeti veliko zlo, bez obzira na to


tko će ih dobiti - Nijemci, Englezi ili Francuzi. Ne želim da zbog tih popisa pogine još više ljudi.

S druge strane, želim se osvetiti svim tim idiotima koji su mi razorili život. No zar se time osvećujem doista njima? Zar ću time zaista spriječiti novo zlo?

Kad Francuzi i Englezi počnu raditi s mojim krivotvorenim po-pisima, brzo će ustanoviti da ništa nije točno. To bi bilo dobro!

Ali Nijemci!Zamislimo da u Frankfurtu postoji kakav imenjak Friedricha

Kesselhutha iz Munchena, samo što, slučajno, nema telefon. Ili pretpostavimo da je ulica Erlen u Frankfurtu u međuvremenu produžena, pa sada ondje stvarno postoji kuća broj 77 - Gestapo će pokupiti sve muškarce po imenu Kesselhuth, zatvorit će ih, mučiti i ubiti...

To su tek jedno ime i jedna adresa, a na popisima ih je još sto šesnaest!

Možda gospoda iz triju obavještajnih službi primijete da sam ih prevario pa popise bace. Možda su ipak toliko inteligentni. Ali, na-kon svega što sam do sada doživio, u to se ne smijem pouzdati!

K vragu, a 3. rujna dolazi Debras i zahtijevat će crnu torbu. Što da radim?

Kako je jednostavno ljude izdavati i ubijati, a koliko je zamršeno i teško spasiti ih i zaštititi od boli, progona i smrti...«

Oglasi se telefon.Thomas Lieven se prestrašeno prene iz misli i prisloni slušalicu

na uho. Pošto začuje poznati glas, sklopi oči:- Ovdje Lehmann. Razgovarao sam s određenom osobom. Dakle

- 6000 dolara.- Ne - reče Thomas.- Što znači ne? - U majorovu se glasu pojavi panika. - Zar ste

već prodali?- Ne - reče Thomas.- Što je onda?Thomas potišteno pogleda papir utaknut u pisaći stroj. - Još

pregovaram. Uzimam vašu ponudu na znanje. Nazovite sutra. -Thomas spusti slušalicu.

»Jednog momka na svojim popisima morao bih nazvati Fritz Loos«, pomisli bijesno. Zatim spremi sve papire u crnu torbu i od-nese je šefu recepcije, koji je zaključa u hotelski trezor. Thomas

odluči da malo prošeta i razmisli o svemu. Negdje mora postojati rješenje tog problema, mora, mora...

U predvorju je sjedio obavještajac Lovejov. Na čelu je još uvijek imao veliku kvrgu.

Lovejov skoči i priđe Thomasu pohlepnih očiju.- Torba, zar ne? Jasno sam je vidio. Dakle, što je?- Još pregovaram. Pitajte me sutra.- Slušajte, nudim više nego onaj vaš nacist, u svakom slučaju

nudim više!- Da, da, dobro - reče Thomas i ostavi ga da ondje stoji. Dubo

ko zamišljen, izađe na suncem obasjanu cestu. Duboko zamišljenšetao je gradom. U Avenidi da Liberdade morao je stati. Ispodpalmi prolazio je sprovod. Policija je zaustavila promet. Umro je,vjerojatno, neki poznati Portugalac, jer su ga na njegovu posljednjem putu pratile stotine potresenih muškaraca i žena odjevenih ucrninu. Mnogi su plakali. Prolaznici su skidali šešire. Čula se glasna molitva i mirisalo je na tamjan.

Slušajte! Iz žamora ožalošćenih začuo se hrapav smijeh. Jedan elegantan mladić ponašao se tako nečuveno bezobrazno.

- Prljavi stranac - reče jedna starica i pljune pred njega.- Da, majčice, da - reče Thomas Lieven te s kišobranom na ra

menu pojuri do obližnjeg kolodvora.U predvorju je bila velika prodavaonica novina i časopisa iz ci

jelog svijeta. Churchill i Hitler, Goring i Roosevelt visjeli su tamospokojno jedan pokraj drugog, okruženi ljepoticama s naslovnihstranica, golim dječacima i borbenim novinskim naslovima namnogim j ezicima. >

- Molim novine - obrati se Thomas Lieven zadihano staromprodavaču naborana lica. - Sve francuske i sve njemačke.

- Od prekjučer su.- Ništa zato! Dajte mi sve što imate, i one od prošlog tjedna, pa

i od pretprošlog.- Jeste li pijani?- Potpuno sam trijezan. Hajde, tatice!Starac slegne ramenima, zatim mu proda čitavu zalihu starih

brojeva novina: Reich, Volkischer Beobachter, Berliner Zeitung, Deu-tsche Allgemeine Zeitung, Munchner Neueste Nachrichten, te zalihe starih brojeva Le Matina, L'Oeuvrea, Le Petite Parisiena, Pariš Soi-rea, pa još devet francuskih provincijskih listova.

S čitavim snopom starih novina vrati se Thomas Lieven u hotel i zaključa vrata svog apartmana. Zatim je proučavao stare prasne novine, ali tek njihove posljednje stranice, samo one dijelove gdje su bile osmrtnice. Svakog su dana ljudi umirali i u Parizu, i u


Kolnu, u Toulouseu, i u Berlinu, u Le Havreu, i u Miinchenu. Mrt -vacima Gestapo više nije mogao naškoditi.

Thomas Lieven počne tipkati. Posao mu je sjajno uspijevao, jer je sada čiste savjesti mogao navesti čak i prave adrese...

Dana 2. rujna 1940. godine naš prijatelj kupi dvije crne torbe u dućanu kožne galanterije u Avenidi Duarte Pacheco. Rano popodne pojavi se s jednom od njih u elegantnim prostorijama radnje gospodina Gomesa dos Santosa.

Gospodin dos Santos, jedan od najboljih lisabonskih krojača, osobno ga dočeka i stegne mu ruku, srdačno se smiješeći. Osmi -jeh mu je podavao izgled bogata čovjeka. Usta gospodina Santosa bila su, naime, puna zlata.

U prostoriji za presvlačenje, ukrašenoj ružičastim svilenim ta -petama, Thomas sretne majora Loosa, koji je na sebi imao novo, elegantno odijelo od tamnog flanela.

- Hvala Bogu - Loos će olakšano, pošto je ugledao Thomasa.Thomas mu je već tri dana nemilosrdno pilio živce. Neprestano gaje susretao u barovima, hotelskim predvorjima, na plaži i neprestano ga zafrkavao. »Još se ne mogu odlučiti. Moram još jednomrazgovarati s Englezom.«

Jednako se tako poigravao i s Lovejovem. Njega je također zava -ravao obećavanjima, upozoravajući ga na to kako njegov suparnik nudi više, i to mnogo više... Tako je ponuda obaju obavještajaca naposljetku dosegla svotu od 10.000 dolara. Tom se svotom Tho-mas konačno zadovoljio. Obojici gospode ozbiljno je objasnio:

- Do vašeg odlaska mora ostati u potpunoj tajnosti da sam vama, prodao torbu, inače će vam život biti u opasnosti. Stoga primopredaju moramo izvesti na nekom neupadljivom mjestu.

Loos se odlučio za svlačionicu u carstvu gospodina dos Santo -sa, objasnivši Thomasu:

- Taj je krojač silan momak! Za tri dana sašije vam besprijekorno odijelo po mjeri od najboljeg engleskog sukna. - Dotaknesvoj rukav: - Pipnite!

- Stvarno, odlično.- Svi ovdje šivamo!- Tko su to svi?- Svi obavještajci koji stanuju u Lisabonu.- I to vi zovete neupadljivim mjestom?Loos je bio oduševljen vlastitom lukavošću:- Upravo zato! Zar ne shvaćate? Ni jedan od dragih kolega ni u

snu ne bi pomislio da sam ovdje službeno!-Aha.

- Osim toga, dao sam Joseu sto eskudosa.-Tko je Jose?- Onaj koji kroji. Ovdje smo potpuno nesmetani.- Imate li novac?- Naravno, u ovoj omotnici. A gdje su popisi?- U ovoj torbi.Zatim major pregleda šest popisa sa sto sedamnaest adresa, a

Thomas Lieven omotnicu sa dvije stotine novčanica od pedeset dolara. Čini se da se obojici sviđalo ono što su vidjeli.

Major stegne Thomasu ruku.- Moj zrakoplov polijeće za jedan sat. Mnogo sreće, stari lupežu.

Stvarno sam vas zavolio. Možda ćemo se opet vidjeti.- Nadam se da nećemo.- E pa onda - Heil Schicki! - Loos podigne desnu ruku.- Kako, molim?- Tako ovdje govore gospoda iz naše misije. Momak se navodno

nekada zvao Schicklgruber. Ovdje su sve sami gala dečki, zaista.Morali biste ih pobliže upoznati.

- Radije ne bih, hvala.- Uopće nisu nacisti!- Naravno da nisu - reče Thomas Lieven. - Sretan put, gospo

dine Lehmann. I pozdravite mi gospodina admirala, iako ga osobno ne poznajem.

S obzirom na osobit politički položaj Portugala, ne donosimotjedni pregled

pisalo je na oglasnoj ploči u predvorju lisabonskog kina Odeon.Međutim, njemački film Vatreno krštenje ipak se u Odeonu pri-

kazivao!Thomas Lieven sastao se s engleskim obavještajcem Lovejovem

za četverosatne predstave u jednoj loži. Dok su njemačke štuke napadale Varšavu, jedna crna torba i svota od 10.000 dolara po -novno su zamijenile vlasnike. Bombe su praskale, kuće letjele u zrak, orili se marševi, a Lovejov je, kako bi nadglasao buku bitke, urlao u uho Thomasa Lievena:

- Odabrao sam upravo ovo kino. Ovdje možemo mirno razgovarati; ne razumije nas ni živa duša. Inteligentno, zar ne?

- Vrlo inteligentno!- Nacist će puknuti!


- Kada letite u London?- Još danas navečer.- E pa onda, sretan put.- Kako, molim?- Rekoh: sretan put! - izdere mu se Thomas u uho.

Thomas je prave popise, naravno, već odavno razderao na ko-madiće i otplavio ih vodom u kupaonici svog apartmana. U origi-nalnoj crnoj torbi, što je mirovala u trezoru hotela Parque, treća verzija lažnih popisa sa sto sedamnaest imena milih pokojnika če-kala je majora Debrasa.

Debras je bio u Madridu. Dana 3. rujna namjeravao je doći u Lisabon. Bio se dogovorio s Thomasom: »Od 3. rujna čekamo jedan drugog u kockarnici Estorila svake večeri od 22 sata nadalje.«

»Sada još samo da se riješim majora«, pomisli Thomas, dok se navečer 3. rujna vozio vlakom u Estoril, »a zatim da se do 10. rujna sakrijem negdje u kakvom malom pansionu!«

Dana 10. rujna treba isploviti njegov brod General Carmona.. Thomas je smatrao da je bolje ako dotad ostane, po mogućnosti, nevidljiv. Pretpostavljao je da će dotle u najmanju ruku ona gos-poda u Berlinu otkriti kako ih je nasamario.

Bilo je prilično nevjerojatno da bi Debras nešto primijetio. Ma-jor je želio smjesta dalje u Dakar. Thomas pomisli: »Jednom, u bli-skoj budućnosti, i on će se u meni strahovito razočarati. Jadan momak! Zavolio sam ga. Ali, ruku na srce, što sam trebao učiniti? Na mojem mjestu, i on bi sigurno došao na istu pomisao. Josephi-ne je žena. Ona će me razumjeti...«

Mesdames, messieurs, faites vosjeivc!1

Krupje baci elegantnim pokretom malu bijelu kuglicu u kolo što se lagano vrtjelo. Kuglica pojuri zbunjujućim kretanjem u suprot-nom smjeru.

Kao začarana, žena u crvenoj večernjoj haljini slijedila je njezi-no gibanje. Sjedila je odmah do krupjea. Ruke su joj drhtale iznad nekoliko hrpica žetona. Bila je vrlo blijeda i vrlo lijepa, moglo joj je biti oko trideset godina. Crna joj je kosa bila razdijeljena po sredi-ni i prianjala je uz glavu poput kape. Usta te dame bila su izazov-

1 Dame i gospodo, stavljajte svoje uloge

no ispupčena, a oči crne i blistave. Izgledala je sabrano i aristok-ratski; potpuno je bila utonula u ruletu.

Thomas Lieven promatrao ju je već čitav sat. Sjedio je za svjet-lucavim barom velike igračnice i pio viski. Svjetlo svijećnjaka pa-dalo je na skupocjene slike po zidovima, na golema bijelo-zlatna zrcala, na debele sagove, sluge u laganim plesnim cipelama, na gospodu u smokinzima, na gola ženska ramena, na kolo koje se vrtjelo, na kuglicu koja se kretala...

Klik!- Zero! - izvikne krupje pokraj dame u crvenom. Izgubila je.

Gubila je već čitav sat. Thomas ju je pritom promatrao. Ta damanije gubila samo imutak nego polako i svoje držanje. Nesigurnim jeprstima zapalila cigaretu. Vjeđe su joj podrhtavale. Otvori zlatomizvezenu večernju torbicu, izvuče nekoliko novčanica i dobaci ihkrupjeu, koji ih promjeni u žetone. Dama u crvenom ponovno zaigra.

Igralo se za mnogim stolovima, među ostalim i Chemin-de-fer. U dvorani je bilo mnogo lijepih žena. Thomas Lieven vidio je samo jednu: damu u crvenom. Oduvijek ga je uzbuđivala ta mješavina suzdržanosti i uzbuđenja, dobra ponašanja i igračke strasti.

- 27, rouge, impair et passe! - vikne krupje.Dama u crvenom opet je izgubila. Thomas primijeti da barmen

odmahuje glavom. I on ju je promatrao.- Vraška nesreća - reče samilosno.-Tko je to?- Luda igračica. Što mislite koliko je ta već izgubila?- Kako se zove?- Estrella Rodrigues.- Udana?- Udovica. Muž joj je bio odvjetnik. Zovemo je konzulica.- Zašto?- Jer ona to i jest. Konzulica nekakve banana republike.-Aha.- 5, rouge, impair et manque!Konzulica je opet gubila. Pred njom je ležalo još samo sedam

samotnih žetona.Thomas odjednom začuje kako mu se netko tiho obraća:- Monsieur Leblanc?Polako se okrene. Neki nizak, debeo čovjek stajao je pred njim.

Lice mu je bilo sasvim crveno, bio je znojan i vrlo uznemiren. Go-vorio je francuski:

- Vi ste monsieur Leblanc, zar ne?- Jesam.


- Slijedite me u toalet.- Zbog čega?- Jer vam moram nešto reći.»Prokletstvo, koji popisi... Jedan od obavještajnih njuškala os -

jetio je pogibelj, samo koji? Lovejov ili Loos?« Thomas zatrese gla-vom:

- Recite mi to ovdje.Maleni prošapće Thomasu u uho:- Major Debras ima u Madridu poteškoća. Oduzeli su mu pu

tovnicu. Ne može napustiti zemlju. Moli vas da mu najhitnije pošaljete lažne isprave.

- Kakve isprave? <- Pa u Parizu ste ih imali čitavu gomilu!- Sve sam ih raspoklanjao!Činilo se kao da mali ovo nije čuo. Brzo je šaputao:- Upravo sam vam u džep stavio omotnicu. U njoj su Debrasove

slike i moja adresa u Lisabonu. Onamo donesite putovnicu.- Najprije ju moram imati! - Mali se nervozno ogledavao.- Moram nestati odavde... Učinite što možete. Nazovite me. - I

već je odjurio.- Ali slušajte - vikne Thomas. Mali je već nestao. »Bože, čovjek

se neprestano mora ljutiti! Što da sada radim? Tako simpatičanmomak, taj Debras! Zbog svojih životnih nazora morao sam ga nasamariti, no da ga ostavim na cjedilu - to uopće ne dolazi u obzir!Kako da izvučem Debrasa iz Španjolske? Odakle da mu na brzinustvorim putovnicu?«

Thomasu odluta pogled do dame u crvenom. Upravo je ustala, sva izbezumljena i blijeda. Po svoj je prilici sve izgubila.

Thomasu odjednom sine misao...Deset minuta kasnije sjedio je s konzulicom Estrellom Rodrigu-

es za najljepšim stolom u otmjenom restoranu kasina. Mali ženski orkestar mrcvario je Verdija. Tri su konobara izvodila svoj estetski balet oko stola Thomasa Lievena. Upravo su posluživali glavno je -lo: jetra na portugalski način.

- Umak od paprike je izvrstan - pohvali Thomas. - Doista izvanredan, ne mislite tako, madame?

- Vrlo je ukusan.- Zahvaljujući soku, madame, soku od rajčica... Zar nešto nije

u redu?- Zašto?- Upravo ste me čudno pogledali - tako - tako strogo!Konzulica odvrati vrlo dostojanstveno:

- Ne bih željela da budete dovedeni u bilo kakvu zabludu. Mojojnaravi ne dolikuje da stranoj gospodi dopuštam da me pozivaju navečeru.

- Madame, ne morate ni jednom riječju ništa objašnjavati. Ge-ntleman odmah zna kad pred sobom ima damu. Ne zaboravimo dasam vas ja nagnao na ovu malu večernju zakusku, dapače da samvam je upravo nametnuo!

Konzulica uzdahne, odjednom ga pogleda, ali ne više nimalo strogo, nego naprotiv, vrlo osjećajno. »Bog zna kako je već dugo gospodin suprug mrtav,« razmišljao je Thomas govoreći:

- U trenucima jake živčane napetosti i duševnih patnji valjapojesti nešto bogato kalorijama. Jeste li - hm - mnogo izgubili?

- Vrlo, vrlo mnogo!- Ne biste smjeli igrati, madame. Još nekoliko maslina? Žena

vašeg izgleda mora gubiti. To je i pravedno.- Ah... - Konzuličin lijep dekolte odavao je njezin unutarnji

nemir. - Vi uopće ne igrate, monsieur Leblanc?- Rulet ne, ne igram.- Sretnice!- Ja sam bankar. Igra na koju ne mogu utjecati svojim razu

mom meni je dosadna.Odjednom crna Estrella ponovno zastrašujuće strogo i divlje

povikne:- Mrzim rulet! Mrzim ga, a mrzim i sebe dok igram!Thomasa Lievena je ova žena počela uzbuđivati. Čas blaga kao

janje, čas oštra kao tigrica... Bože dragi, kakva će to biti predstava. .. Ali sigurno lijepa...! x

- Mrzim dvije stvari na ovom svijetu, monsieur!- A te bi bile?- Rulet i Nijemce - prosikće Estrella.-Aha.- Francuz ste, monsieur. Znam da ćete me barem u onoj drugoj

razumjeti...- Potpuno, madame, potpuno. Hm! Zašto, zapravo, mrzite Ni

jemce?- Moj prvi muž bio je Nijemac.Razumijem.- I direktor kockarnice! Ne moram vam dalje ništa pričati!»Ovaj razgovor skreće«, pomisli Thomas Lieven i zato reče:- Naravno da ne morate. No nešto bi me jako veselilo...- A to je?- Da jednu večer financiram vašu igru.


Meni

Prženac sa sardinama

Jetra na portugalski način

u Dinja šampanjcu

3. rujna 1940.

Dinja u šampanjcu

Odrežite vrh lijepe, zrele dinje ce-rovače. Vrh ćete kasnije upotrije-biti kao poklopac. Zatim izdubite mesnati dio ploda do debljine jednog centimetra. Očistite izva-đeni mesnati dio od koštica, na-režite ga na kocke srednje veliči-ne i stavite natrag u dinju. Preko tog nadjeva prelijte trpak šampa-njac - toliko da kocke budu dobro

pokrivene, ali da ne plivaju. Tada na sve stavite poklopac. Dinju držite na hladnom i poslužite je ledenu. Ovaj se desert može mi-jenjati na više načina, tako da se, na primjer, dodaju trešnje natop-ljene likerom ili kakvo drugo voće. Sladokusci najviše vole netom opisani način, jer se pritom naj-bolje ističe prirodni okus dinje.

Prženac sa sardinama

Najfinije velike sardine, bez kože i bez kostiju, naglo popržite s obje strane u ulju u kojem su bile kon-zervirane. Zatim ih položite na svježe pripremljeni, vrući prženac, obložite ih ploškama limuna i poslužite. Kod stola ih poškropite limunovim sokom i pospite s nešto papra.Ako je ovo jelo zamišljeno samo kao predjelo, poslužite najviše dvije kriške po osobi, jer prženac sa sardinama treba samo da po-takne apetit, a ne da ga pokvari...

Jetra na portugalski način

Prema broju osoba odredite koli-činu ploški telećih ili goveđih jeta-ra te ih uvaljajte u brašno. Pripa-zite: jetra se sole uvijek nakon prženja. Sitno nasjeckajte dvije

velike glavice luka. Očistite od peteljki, sjemenki i bijelih dlačica pola kilograma zelenih paprika, pa ih narežite na tanke kratke re-zance. Zatim zgnječite pola kilog-rama oguljenih rajčica i istisnite sok. Pirjajte luk u pola šalice ulja dok ne postane svijetložut, pa dodajte rezance od paprika, a zatim zgnječene rajčice. Kad pap-rika omekša, dolijte iscijeđeni sok od rajčica i ostavite da sve zajed-no kuha još pet minuta. Zatim protisnite smjesu kroz sito, dolijte malo vrhnja i još jednom sve dob-ro ugrijte. Posolite i začinite pap-rom. Ovaj umak prelijte preko jetara, koja ste ispržili tek u posl-jednji trenutak, i ukrasite okolo tankim ploškicama maslina bez koštica. Uz to poslužite suhu rižu.

- Gospodine!- Ako dobijete, dijelit ćemo.- To ne mogu dopustiti - to je isključeno - pa ja vas uopće ne

poznajem... - počne konzulica. Deset minuta kasnije: - Dakle, štose mene tiče - ali samo uz izričit uvjet da zaista dijelimo ako dobijem.

- Naravno.Estrelline su oči zablistale, uznemireno je disala, obrazi su joj

se zarumenjeli:- Gdje li je taj desert tako dugo, ah, silno sam uzbuđena, osje

ćam sasvim jasno: sada ću dobiti - dobit ću što god zaželim...Sat kasnije temperamentna je dama, koja toliko mrzi Nijemce i

rulet, izgubila dvadeset tisuća eskudosa, dakle gotovo tri tisuće maraka. Skrušeno kao Marija Magdalena prišla je Thomasu, koji je sjedio za barom:

- Oh Bože, kako se stidim.- A zbog čega?- Kako ću vam vratiti novac? Ovog - ovog sam trenutka baš u -

u stisci...- Smatrajte to poklonom.- Isključeno! - Sada je ponovno izgledala poput anđela osvete,

kao da je isklesana iz mramora. - Za koga vi mene držite? Čini mise da ste se u meni temeljito prevarili, gospodine!

Poslije ovog jela lijepa je konzulica postala slaba


6U polumraku budoara gorjele su male svjetiljke s crvenim zas-

lonima. Na malom stoliću stajala je slika ozbiljnog gospodina s cvikerom i velikim nosom. Bio je to odvjetnik Pedro Rodrigues, preminuo prije godinu dana, koji je u malom formatu i iz srebrna okvira promatrao svoju udovicu Estrellu.

- Ah, Jean - Jean, tako sam sretna...- I ja Estrella, i ja. Cigaretu?- Daj mi jedan dim iz svoje...Pruži joj cigaretu i zamišljeno se zagleda u prekrasnu ženu. Po-

noć je već davno bila prošla. U velikoj konzuličinoj vili sve je bilo mirno. Posluga je spavala.

Estrella se privine uz njega i pogladi ga.- Estrella, draga...- Da, srce moje?- Imaš li mnogo dugova?- Strahovito mnogo... Na kući su hipoteke... založila sam na

kit. Neprestano se nadam da ću sve dobiti natrag...Thomas pogleda fotografiju.- Je li ti on mnogo ostavio?- Čitav mali imutak... Taj strašni, taj vraški rulet, kako ga sa

mo mrzim!- I Nijemce.- Da, i Nijemce!- Reci, cheri, koju zemlju, zapravo, zastupaš kao konzulica?- Kostariku. Zašto?- Jesi li ikada ispostavila kakvu putovnicu za Kostariku?- Nisam još nikada...- Ali tvoj muž sigurno jest?- Mislim da je ispostavljao... Znaš, otkako je počeo rat, više

nitko nije dolazio ovamo. Čini mi se da u Portugalu uopće višenema Kostarikanaca.

- Draga, ti sigurno imaš u kući još poneki formular za putovnice?

- Ne znam... Kad je Pedro umro, sve sam formulare i žigovepotrpala u jedan kovčeg i odnijela na tavan... Zašto te to zanima?

- Estrella, zlato, jer bih rado ispostavio jednu putovnicu.- Putovnicu?Uzdajući se u njezinu novčanu nevolju, on blago nastavi:- Ili možda više njih.- Jean! - Bila je zaprepašćena. - Šališ se?- Mislim to najozbiljnije.

- Kakav si ti to čovjek?- Jezgraje dobra.- Ali - što ćemo s tim putovnicama?- Mogli bismo ih prodavati, ljepotice. Našlo bi se ovdje mnogo

kupaca i svi bi dobro plaćali. A s tim bi novcem mogla... Ne moram ti ništa više govoriti...

- Oh! - Estrella duboko udahne. Zanosno je izgledala dok je tako duboko disala. Šutjela je. Dugo je razmišljala. Zatim skoči i otrči u kupaonicu. Kad se vratila, nosila je sa sobom i jedan kupaćiogrtač. - Obuci ovo!

- Kamo ćeš, zlato?- Naravno, na tavan! - povikne, pa pojuri ispred njega prema

vratima, spotičući se u svilenim papučama visokih potpetica.Tavan je bio velik i pretrpan. Mirisalo je na drvenu vunu i naf-

talin. Estrella je držala džepnu svjetiljku, dok je Thomas, dašćući, izvlačio stari kovčeg ispod velikog smotanog saga. Udari glavom o gredu i opsuje. Estrella klekne pokraj njega. Upru zajedničkim snagama te dignu pokrov koji je škripao. U kovčegu je bilo formu-lara, knjiga, žigova i putovnica. Putovnica na tucete!

Drhtavim prstima Estrella ih zgrabi pa prolista jednu, pet, osam, četrnaest putovnica. Sve su putovnice, bez iznimke, bile stare, pune mrlja s nalijepljenim slikama stranih ljudi, dok su stranice prekrivali bezbrojni žigovi. Same istekle putovnice.

Isteklo... isteklo... poništeno...Estrella se uspravi, duboko razočarana:- Ni jedna jedina nova putovnica, sve same stare... S njima ne

možemo ništa započeti...- Baš naprotiv - Thomas će tiho, pa je poljubi. - Stare ponište

ne putovnice su najbolje!- To ne shvaćam...- Odmah ćeš razumjeti - obeća joj veselo Thomas Lieven, alias

Jean Leblanc. Nije osjetio ledeni dah svoje sudbine, koja se uzdiglaiza njega poput duha iz boce istočnjačkih bajki i, visoko se uspra-vivši, bila spremna da mu ponovno zada udarac i baci ga u vrtlognovih pustolovina i opasnosti.

Odmjerena koraka, s homburgom na glavi i velikom kožnatom torbom u ruci, elegantan mlad gospodin, vrlo lijepe vanjštine, vr-ludao je oko podneva 4. rujna 1940. godine kroz labirint AJfame starog dijela Lisabona.


Na malim, krivudavim ulicama s trošnim rokoko-palačama i šareno opločenim građanskim kućama igrala su se bosonoga dje-ca, razgovarali tamnoputi muškarci, dok su žene, noseći na gla -vama košare pune voća i riba, žurile na tržnicu.

Sniježnobijelo rublje visjelo je s bezbrojnih konopaca. Crne že-ljezne rešetke blistale su na visokim maurskim prozorima. Bizarno zakržljala stabla rasla su iz napuklih kamenih stuba. A svakog bi trena, između razmaknutih zidina, pucao pogled na obližnju rije-ku.

Elegantni mladi gospodin uđe u mesnicu i kupi ovelik komad telećeg filea. U susjednom dućanu nabavi bocu madere, nekoliko boca crvena vina, maslinovo ulje, brašno, jaja, šećer te razne mi-rodije, a na tržnici, što se šarenila u tisuću boja, naposljetku kupi još pola kilograma luka i dvije lijepe glavice salate.

Oprosti se od piljarice skinuvši šešir, pa joj se nakloni uz priv-lačan smiješak.

Zatim požuri prema uskoj Rua do Poco des Negros i ude u dvo-rište neke napola ruševne kuće.

Odmah mu se ukazu sanitarni uređaji zgrade kao male drvene pregrade na uskim balkonima. Od njih se po zidu spuštala čitava mreža cijevi. »Poput grana rodoslovnog stabla na svjedodžbi o ari-jevskom podrijetlu«, pomisli Thomas Lieven.

U jednom sunčanom kutu dvorišta sjedio je sijed starac i trza-jući po žicama gitare pjevao tankim visokim glasom:

Što odredi meni sudbinaIzbjego nikad nisam

Tek za tugu znademjaJer za mene je i rođena

A za nju ja sam...

Thomas Lieven stavi novac u pjevačev šešir, pa mu se obrati portugalski:

- Diga-me, por Javor, gdje stanuje Revnaldo, slikar?- Morate proći kroz drugi ulaz; Revnaldo stanuje sasvim gore u

potkrovlju.- Muito obrigado2 - zahvali Thomas i ponovno uljudno skine še

šir, iako slijepac to uopće nije mogao vidjeti.Stubište drugog ulaza bilo je mračno. Što se Thomas više pe-

njao, postajalo je sve svjetlije. Čuo je mnogo glasova. Mirisalo je na

1 Recite mi, molim vas.2 Mnogo hvala.

maslinovo ulje i siromaštvo. Na najgornjem su katu bila samo dvoja vrata. Jedna su vodila na tavan, a na drugima je bilo naša-rano velikim crvenim slovima:

REYNALDO PEREIRA

Thomas pokuca. Sve ostane mirno. Pokuca glasnije. Ništa se ne pomakne. Pritisne kvaku i vrata se uz škripu otvore.

Kroz mračno predsoblje Thomas Lieven uđe u velik slikarski atelier. Ovdje je bilo mnogo svjetla. Kroz veliki prozor sunčane su zrake obasjavale tucete prilično razuzdanih slika, stol pretrpan bojama, tubama, kistovima i bocama, pune pepeljare i muškarca od pedesetak godina, koji je, potpuno odjeven, spavao na kauču.

Muškarac je imao gustu crnu kosu. Tamne čekinje prekrivale su mu blijede upale obraze. Hrkao je glasno i ritmično. Ispred ka-uča ležala je prazna boca konjaka.

- Pereira - zovne Thomas Lieven. Bradati se niti ne pomakne. -Hej, Pereira! - Bradati glasno zahrče i prebaci se na stranu. - Tja -promrmlja Thomas Lieven - onda ćemo se najprije pobrinuti zaobjed...

Sat kasnije slikar Revnaldo Pereira se probudi. Probudio se iz tri razloga: sunce mu je upiralo ravno u lice. U kuhinji je netko zveckao i bučio. Osjetio je jak miris juhe od luka. Promuklim gla-som vikne:

- Juanita? - Ustane još uvijek ošamućen, podigne hlače, strpau njih košulju i otetura u kuhinju. - Juanita, srce moje^ životemoj, jesi li mi se vratila?

Otvori kuhinjska vrata. Muškarac, kojeg još nikada nije bio vi-dio, stajao je sa starom pregačom oko pasa uz štednjak i kuhao.

- Bom dia - reče stranac, smiješeći se privlačno. Konačno ste senaspavali?

Slikar počne drhtati čitavim tijelom, napipa stolac i svom se te-žinom svali na nj. Proštenje:- Prokleta rakija... Dotle sam, dakle, dotjerao, počelo je...Thomas Lieven napuni čašu crvenim vinom, pruži je potresenom čovjeku i očinski mu položi ruku na rame.

- Ne uzrujavajte se, Revnaldo, nije ovo još delirium tremens -čovjek sam od krvi i mesa, a zovem se Jean Leblanc. Evo, popijtegutljajčić, popravite svoju lošu krvnu sliku. Zatim ćemo se dobronajesti.

Slikar popije, obriše usne i zaječi:- Što radite u mojoj kuhinji?


- Gratiniranu juhu od luka, teleće medaljone u madera-umaku...

- Jeste li poludjeli?- .. . a za desert sam mislio pripremiti omlet. Znam da ste glad

ni, a trebat će vam i mirna ruka.- Zašto?- Da biste nakon objeda mogli krivotvoriti jednu putovnicu za

mene.Revnaldo ustane i zgrabi tešku tavu.- Van, doušnice, ili ću ti razbiti lubanju!- Ma nemojte tako, imam pismo za vas. - Thomas obriše ruke o

pregaču, posegne u džep kaputa i izvadi omotnicu, koju pružiRevnaldu. Revnaldo razdere omotnicu, izvadi pismo, pa se zagledau njega. Nakon nekog vremena podigne pogled.

- Odakle poznajete Luisa Tamira?- Životni su nam se putovi ukrstili jučer navečer u kockarnici

Estorila. Mali debeli Luis obavijestio me da mi je jedan stari prijatelj upao u Madridu u nevolju. Oduzeli su mu putovnicu. Sadatreba novu, i to hitno. Luis Tamiro smatra da ste pravi čovjek zato. Istinski umjetnik. Vrhunski stručnjak s dugogodišnjim iskustvom.

Revnaldo strese glavom.- Žao mi je, više ne dolazi u obzir. To sam rekao i Juaniti.

Znate, Juanita mi je žena...- ... i napustila vas je kad ste propali. Luis mi je sve ispričao.

Ne plačite za njom. Žena koja izda muža kad mu sve pode po zlune vrijedi ništa. Pazite kako će vam se brzo vratiti kad budete opetdobili novaca.

- Novaca, od koga?- Između ostalih, i od mene.Revnaldo pogladi bradu, strese glavom, pa progovori poput

učitelja koji se obraća maloumnom djetetu:- Slušajte: sada je rat. Da biste izradili lažnu putovnicu, morate

imati papir s vodenim znakom. A taj papir morate ukrasti u onojzemlji za koju je putovnica određena...

- Sve to znam i sam.- Onda vjerojatno također znate da se u ratu takav papir više

ne može nabaviti, pa se, dakle, više ne mogu niti izrađivati lažneputovnice. Prema tome, putovnica se još jedino može krivotvoriti.A kako da se to izvede?

Kušajući madera-umak, Thomas reče:- Pa vjerojatno tako da se ljude opije i pretuče, pa im se zatim

otmu putovnice, kako bi ih se moglo preinačiti.

- Točno! E, vidite, time se ja ne bavim. Ne leži mi. Ako više nemogu krivotvoriti pošteno, onda radije neću nikako. Pacifist sam.

- Baš kao i ja. Pogledajte na prozorsku dasku. Ondje je poklonza vas.

Revnaldo ustane i tromo otetura do prozora:- Što je to?- Četiri istekle kostarikanske putovnice pune žigova. Tri su va

še - ako četvrtu preinačite za mene.Krivotvoritelj uzme jednu od putovnica u ruku, duboko udahne

te pogleda Thomasa s plahim divljenjem.- Odakle vam?- Našao sam ih prošle noći.- Prošle ste noći našli četiri kostarikanske putovnice?- Nisam.-Aha.- Prošle noći nisam našao četiri kostarikanske putovnice, nego

četrdeset sedam - reče Thomas, vadeći lonac gratinirane juhe odluka iz pećnice. - Jelo je gotovo, Revnaldo.

U sebi pomisli: »Kakve li sreće što je moja lijepa, mlada konzuli-ca sačuvala toliko lijepih starih putovnica!«

Nastavi razmišljati: »Našao sam se, dakle, kod gospodina Perei-re u Rua do Poco des Negros i upravo se spremam naučiti kako se stručno krivotvore putovnice. Ja - donedavno još najmlađi privatni bankar u Londonu. Pobogu, zašto sve to ne mogu, i ne mogu, i ne mogu ispričati u svom klubu!«

8

Četiri rasklopljene putovnice ležale su na velikom radnom stolu pokraj prozora. U njima su se vidjele slike četvorice potpuno razli-čitih kostarikanskih državljana: jedan je bio debeo i star, drugi mlad i vitak, treći je nosio naočale, a četvrti brk.

Pokraj četiriju putovnica ležale su četiri slike majora Debrasa iz francuske obavještajne službe, koji je u Madridu nestrpljivo očeki-vao pomoć. Slike je mali Luis Tamiro predao Thomasu Lievenu u kockarnici Estorila.

Objed je prošao.


Meni

Gratinirana juha od luka

Teleći medaljoni u madera-umaku

Flambirani omleti

4. rujna 1940.

Ovo je jelo dovelo krivotvoritelja putovnica u vrhunsku formu

Gratinirana juha od luka

Narežite dosta luka na tanke ko-lute i popržite ih na maslacu ili

ulju tako da budu svijetlosmeđi. Zalijte s nešto više vruće vode nego što vam je potrebno za juhu, ostavite da kuha petnaest minuta, posolite po ukusu. Možete zaliti i mesnom juhom. U međuvremenu narežite tanke kriške bijelog kruha i položite ih na juhu, koju ste prethodno skinuli s vatre, pa sve dobro pospite ribanim sirom. Lonac stavite u vruću pećnicu i po-pecite dok se na siru ne stvori svijetlosmeđa kora. Ljepše je ako za svaku osobu upotrijebite posebnu vatrostalnu zdjelicu.

Teleći medaljoni u madera--umakuOdrežite lijepe, debele odreske telećeg filea, lagano ih istucite i kratko popržite s obje strane, tako da iznutra ostanu malo ružičasti. Soliti se smiju tek nakon što su isprženi. Prije toga narežite na tanke listiće polovicu glavice luka, pet badema i šaku gljiva pa ih lagano popržite na ulju ili masla-cu. Zalijte sve velikom čašom madere i ostavite da sasvim laga-no kuha petnaest minuta, posolite i popaprite. Ovaj umak prelijte preko upravo isprženih medaljona i uz to poslužite pommes frites i zelenu salatu.

Flambirani omleti

Ispecite sasvim obične, ne pretanke omlete, veličine onog tanjura na kojem ćete ih servirati i obilno ih pospite šećerom. Kod stola

U bijelom radnom haljetku Revnaldo Pereira djelovao je poput kakva glasovitog kirurga, kakvog Sauerbrucha za krivotvorenje putovnica, koji se trijezno i sabrano priprema na važan operativni zahvat. Tiho je govorio:

- Osobno poznajete čovjeka u Madridu. Znate kako izgleda.Pažljivo pogledajte slike u ove četiri putovnice. Pročitajte osobneopise. Recite mi koji najbolje odgovara vašem prijatelju. Naravno,želim uzeti onu putovnicu u kojem moram najmanje toga mijenjati.

- To bi, mislim, bio ovaj ovdje. - Thomas pokaže drugu putovnicu slijeva, koja je glasila na ime Rafaelo Puntareras.

Putovnica je bila izdana 8. veljače 1934. godine, a 7. veljače 1939. godine bila joj je istekla valjanost. Sadržavala je mnogo viza i žigova pogranične policije; još je samo nekoliko stranica bilo slobodno. Zbog toga, vjerojatno, trgovac Puntareras nije više produživao putovnicu, nego mu je, sada već pokojni, konzul Pedro Rodri-gues bio izdao novu.

Thomas reče:- Osobni opis odgovara mojem prijatelju, jedino

što on imasmeđu kosu i plave oči.

- Tada moramo promijeniti boju kose i boju očiju, zifmijenitislike, dopuniti žig na slici vašeg prijatelja, ispraviti dan valjanosti iizdavanja putovnice te popraviti sve datume na vizama i žigovimakoji bi u tom slučaju bili prerani.

- A ime Puntareras?- Hoće li se vaš prijatelj dulje zadržati u Lisabonu?

- Neće, odmah leti dalje u Dakar.- Tada ime može ostati.- Ali, on treba i tranzitnu vizu za Lisabon i ulaznu vizu za Da

kar.- Pa što? Imam čitav ormar pun žigova. Vjerojatno najveću zbi

rku u Europi. Ne, za mene je to sitna riba.- A što bi bio veći problem?- Putovnica u kojoj se sve mora mijenjati i u kojoj fotografija

ima utisnut žig. Za to bih trebao sigurno dva dana.- A za gospodina Puntarerasa?

prelijte svaki omlet dobrim rumom i zapalite. Zatim flambirani omlet zavijte i poškropite s nešto limu-nova soka.


- Morate uzeti u obzir moje loše duševno stanje, moju neuravnoteženost i moju nesreću u braku - ali, do đavola, dovršit ću tousprkos svemu najdalje za sedam sati.

Opušten, tiho pjevušeći, Revnaldo Pereira lati se posla. Uzme koničan, metalni trn, pričvršćen na drvenom dršku, neke vrsti postolarskog šila, pa ga s prednje strane fotografije, kroz kopčicu na slici putovnice, provede tako daleko dok nije čvrsto sjeo. Zatim počne malim džepnim nožićem oprezno odizati stražnju stranu kopčice. Umjetnik stane govoriti:

- Uvijek valja najprije ukloniti sliku da se kakvom nespretno-šću pri radu ne bi oštetio gumeni žig. - Olakša se laganim podrigivanjem. - Stvarno je fantastična vaša juha od luka!

Thomas je nepomično sjedio uz prozor. Ništa nije odgovorio kako ne bi omeo umjetnikovu koncentraciju.

Dvije su kopčice čvrsto držale sliku Rafaela Puntarerasa. Nakon tričetvrt sata umjetnik ih je obje odvojio. Šilom oprezno izvije me-talne cjevčice.

Sada ukopča električno kuhalo, položi na ploču stare korice od knjige, a na njih stavi putovnicu.

Umjetnik zatim reče:- Moramo je deset minuta grijati. Stručno to kažem: moramo

putovnicu oživjeti. Papir će tako postati mekši, elastičniji, bolje ćeupijati tekućine i u svakom pogledu moći će se lakše obraditi.

Pošto je popušio cigaretu, Pereira se ponovno posveti putovnici. Hvataljkom uhvati onaj rub slike gospodina Puntarerasa na kojem nije bilo žiga, pa ga oprezno digne jedan milimetar uvis. Zatim umoči tanki kist u sadržaj nekakve bočice oštra mirisa.

Umjetnik objasni:- Kist mora biti uvijek najbolji proizvod od najfinije dlake ja-

zavca ili crvene kune. Upotrebljava se onaj broj nula.Sasvim laganim dodirima stavljao je tekućinu između slike i

stranice putovnice, odižući pritom sliku hvataljkom. Ljepilo se otapalo. Nakon pet minuta umjetnik skine sliku i odnese je do udaljene police za knjige.

- Daje ne bih nehotice oštetio.Vrati se k stolu, zatvori oči, olabavi prste; očito se ponovno koncentrirao. Umjetnik reče:

- Radi uspostavljanja prvog kontakta s putovnicom, počinjemsasvim laganom izmjenom: uklanjam jednu točku.

Sada položi dokument pod veliko učvršćeno povećalo. Ovlaži novi fini kist nekakvom svijetlom tekućinom.

Onog trena kad je u tekstu osobnog opisa namočio jednu točku tinte, pritisne dugme štoperice.

Pričeka dok točka nije gotovo sasvim izblijedjela, zatim munje-vito upije ostatak tekućine oštrim bridom bugačice.

- Tri sekunde. Sada smo dobili osnovnu vrijednost. Budući daznamo vrijeme potrebno za jednu točku, možemo se odvažiti nasasvim tanku crtu.

Ukloni sve tanke crte na jednoj stranici močeći ih laganim dodi-rima, kao što je to bio radio s točkama. Zatim se lati debljih osnov-nih poteza, premazujući ih tajanstvenom tekućinom s oba kraja prema sredini.

- Stručno to zovemo: prodiranje prema jezgri.Pošto je dva sata »prodirao prema jezgri« i bijelio poteze meto-

dom za brisanje točki, nestali su svi nekorisni podaci, prerani datumi u vizama i na žigovima graničnih policija, a i datumi izda-vanja i isteka putovnice.

Sada se umjetnik pola sata odmarao. Malo je proplesao kako bi olabavio mišiće.

Thomas skuha kavu. Prije nego što ju je popio, Pereira razbije jaje i izlije bjelance na plitki tanjur:

- Kako bi zrak mogao djelovati na što veću površinu. Stručno tokažemo: treba da odstoji!

Deset minuta kasnije ispuni žitkim bjelancem, koji se brzo suši,brazde i udubljenja, što su ih bjelila bila izgrizla usprkos svemoprezu, da bi površina ponovno postala savršeno ravna. Preko njepospe besjajni slikarski fiksativ. "̂

Sada ponovno donese odlijepljenu sliku trgovca Puntarerasa, zamota je u sasvim tanki svileni papir, koji zalijepi na stražnjoj strani slike kako se papir ne bi pomaknuo. Ahatnom pisaljkom prenese na svileni papir obrise onog dijela žiga što se nalazio na slici.

Zatim obreže jednu od četiriju fotografija majora Debrasa tako da je ostala za malenkost veća od Puntarerasove, pa položi preko nje komadić indiga, boja koja je točno odgovarala boji žiga. Skine svileni papir sa stare slike i položi ga preko indiga na Debrasovu fotografiju te papir ponovno zalijepi. Još jedanput prođe ahatnom pisaljkom preko dobivenih obrisa.

Oprezno odmota Debrasovu fotografiju, koja je sada imala na sebi žig.

Umjetnik brzo fiksira svoje djelo, koje bi se inače lako moglo iz-brisati.


Oštrim kliještima probuši Debrasovu sliku na unaprijed točno određenim mjestima, pa je pričvrsti u putovnicu ljepilom i dvjema kopčicama za cipele. Drugim kliještima stisne kopčice.

Zatim nanovo tušem ispiše sva ona mjesta gdje je ranije bio nešto izbrisao i reče:

- Naravno, svuda gdje se može, valja mijenjati stare brojke unove, njima slične, na primjer tricu u osmicu, a jedinicu u četvorku...

Nakon šest i pol sati naporna rada Pereira utisne u putovnicu portugalsku tranzitnu vizu i ulaznu vizu za Dakar, pa ih zatim is -puni.

- Gotovo!Thomas oduševljeno zaplješće. Umjetnik se dostojanstveno

nakloni:- Uvijek na raspolaganju za slične usluge.Thomas mu stegne ruku.- Neću biti ovdje da bih se mogao koristiti i dalje vašom je

dinstvenom nadarenošću. Ali ipak ostajte vedri, Revnaldo, poslatću vam lijepu mušteriju. Siguran sam da ćete se izvrsno razumjeti...

9Ispod krova velike novinske zgrade na Praga Dom Pedro IV.

tekla je svijetleća traka s najnovijim vijestima. Pogledi tisuću očiju usmjerili su se puni napetosti, puni straha u treperava, svjetlucava slova. Na lijepom trgu, popločenom bijelocrnim mozaikom, Portugalci i emigranti su se gurali, sjedili u uličnim vrtovima ka-vana što su okruživale trg, zurili u svijetleću traku, čitali...

(United Press) Madrid - glasine o tajnim njemačko-španjolskim pregovorima uporno se šire - njemački wehrmacht navodno zah-tijeva slobodan prolaz kako bi mogao napasti gibraltar i zatvoriti sredozemno more - franco odlučio da ostane neutralan - britanski ambasador najodlučnije opominje španjolsku - protubritanske demonstracije u barceloni i sevilli...

Dva muškarca sjedila su u kavani za stolom uz rub ceste s ča-šama pemoda ispred sebe. Mali, debeli Luis Tamiro listao je po putovnici koja je tog popodneva bila krivotvorena. Zadivljeno je mrmljao:

- Doista prvorazredna izradba!- Kada polijeće vaš avion?- Za dva sata.

- Pozdravite Debrasa s moje strane. Neka požuri ovamo. Za petdana polazi moj brod.

- Nadajmo se da će mu to do tada uspjeti!- Kako to mislite? - upita Thomas Lieven.Luis Tamiro je zabrinuto pušio malu brazilsku cigaru:- Španjolci su na izgled neutralni, ali dopuštaju njemačkim

obavještajcima da slobodno rade. U Madridu tri njemačka »turista«nadziru majora na svakom koraku, danju i noću. Svaki od njih poosam sati. Major to zna. Ne može se otresti tih momaka. Zovu seLoffler, Weise i Hart. Stanuju u hotelu Palače kao i on.

- U čemu je tajna?- Otkako su mu oduzeli putovnicu, major ne smije napustiti

Madrid. Ona tri Nijemca znaju tko je on, samo to još ne mogu dokazati. Žele dokučiti što radi u Madridu. Osim toga, čim major napusti grad, španjolska policija ima razloga da ga smjesta zatvori. Akad je jednom u zatvoru, može ga se, bez mnogo muke, oteti i otpremiti u Njemačku.

- Mora se, dakle, otresti te trojice.- Da, samo kako? Poput lovačkih pasa, oni samo čekaju tre

nutak kad će on pokušati pobjeći da bi ga mogli izdati.Thomas Lieven se radoznalo zagleda u malog Tamira:- Recite, Tamiro, što ste zapravo po zanimanju? Mali debeljko

uzdahne, zatim iskrivi usta.- Djevojka za sve ono što je zabranjeno. Krijumčarenje ljudi.

Krijumčarenje oružja. Krijumčarenje robe. Sve za novac. Nekoćsam bio draguljar u Madridu.

- I onda? ^- Građanski rat me uništio. Dućan razoren bombama. Roba

pokradena. Imao sam i političkih neprilika. Ne, ne, svega mi jedosta i previše. U mene sve sada ima svoju čvrstu cijenu! Briga meza njihov idealizam.

Thomas Lieven tiho upita:- Vjerojatno poznajete u Madridu još nekolicinu gospode koja

misle kao i vi?- Čitavo mnoštvo!- I kažete da sve ima svoju čvrstu cijenu?- Jasno!Thomas se nasmiješi, pogleda prema treperavoj svijetlećoj traci,

pa blago promrmlja:- Slušajte, Luis, koliko bi - među prijateljima - stajala jedna

mala, spontana narodna buna?- Kako to mislite?Thomas mu reče kako je to zamislio.


10- Aaaaaahhhhh!Crnokosa, punašna konzulica Estrella Rodrigues s vriskom se

prenula iz sna kad je Thomas Lieven kasno noću ušao u njezinu sobu. Dršćući je upalila male svjetiljke s crvenim zaslonima što su se nalazile iza kreveta. Ruku je pritisnula na srce.

- Oh Bože, Jean, kako si me uplašio!- Oprosti, draga, zadržao sam se. Ispratio sam onog čovjeka s

putovnicom... - Sjedne na rub kreveta; ona mu se baci u naručaj.- Poljubi me... - Privine se uz njega. - Samo kad si ovdje! Kad

si konačno ovdje! Satima sam te čekala, mislila sam da ću umrijeti, da ću svisnuti...

- Od čežnje za mnom? - upita on polaskan.- I od toga.- Molim?- Čitave sam se večeri nadala da ćeš doći i pokloniti mi još malo

novaca kako bih se mogla odvesti u Estoril!- Hr-rm!- Telefonirala sam u kockarnicu! Jedanaestica i susjedni broje

vi dobivali su za svim stolovima. Možeš li to uopće zamisliti? Pa tosu moje brojke! Danas bih bila stekla čitav imutak!

- Estrella, sutra ću te upoznati s izvrsnim krivotvoriteljem. Možeš mu dati svoje putovnice da ih za tebe proda. Spremanje dijelitis tobom pola-pola.

- Oh, Jean, pa to je divno!Thomas ode u kupaonicu. Ona mu nježno dovikne:- Znaš li što sam malo prije sanjala?On se raspita iz kupaonice:-Što?- Sanjala sam da si Nijemac - i uz to moj ljubavnik! Nijemac! A

ja tako silno mrzim Nijemce! Pomislila sam da ću svisnuti, da ćuumrijeti... Jean, jesi li me razumio?

- Svaku riječ.- Zašto onda ništa ne kažeš?Čula gaje kako kašlje.- Progutao sam od straha pola čaše vode za ispiranje usta.To je silno zabavi:- Ah, sladak si! Dođi! Dođi brzo svojoj nježnoj Estrelli...Ovu zanosno građenu neprijateljicu Nijemaca probudi nešto

kasnije gromki smijeh Thomasa Lievena, koji se smijao u snu.

Nervozno ga prodrma i istrgne iz sna.- Jean, Jean, što ti je?- Molim? Ah, sanjao sam nešto smiješno.- O čemu?- O maloj, spontanoj narodnoj buni - reče on i ponovno se

nasmije.

11Madrid, 5. rujna 1940.Povjerljiv izvještaj komesara Fillipa Aliadosa iz Tajne državne

policije starješinama:

NAJHITNIJE!

Danas u 14.03 sati nazvao me državni službenik iz 14. poli-cijskog okruga. Izvijestio je da se ispred britanske ambasade u Čalle Fernando el Santo broj 16 okupilo oko pedesetak osoba koje demonstriraju protiv Engleske.

Smjesta sam krenuo s petero ljudi prema ambasadi i ustanovioda demonstranti pripadaju siromašnijem dijelu stanovništva. Izvikivali su u zborovima pogrde protiv Engleske. Razlupali su 4(četiri) prozora i srušili 3 (tri) sandučića s cvijećem. Prema nalogunjegove ekscelencije gospodina britanskog veleposlanika, gospodintrgovački ataše istrčao je na cestu da bi pozvao demonstrante naodgovornost. "̂

Čim sam stigao pred veleposlanstvo, gospodin trgovački ataše mi je pripćio izvanredno uzrujano: »Ljudi priznaju da su ih za ovu bunu potplatili njemački obavještajci.«

Dok je većina demonstranata pobjegla pred brzim uredovanjem policije, uspjeli smo uhvatiti tri osobe po imenu: Luis Tamiro, Juan Mereira i Manuel Passos.

Uhićene osobe ponovile su preda mnom tvrdnju da su ih potplatili njemački obavještajci. Naveli su imena tih agenata: 1. Helmut Loffler 2. Thomas Weise 3. Jakob Hart. Sva trojica stanuju u hotelu Palače.

Gospodin britanski trgovački ataše uporno je zahtijevao da se smjesta provede istraga i najavio je protestnu notu svoje vlade.

Budući da smo sa službenog mjesta upućivani da pazimo na najstrožu neutralnost naše zemlje, krenuo sam odmah u hotel Palače i pritvorio gore navedenu trojicu turista, koji su prilikom hapšenja pružili otpor, tako da smo ih morali odvesti vezane.


Trojica su Nijemaca na preslušavanju ogorčeno tvrdila da nisu dali nikakav novac za demonstracije. Njihovo suočenje s trojicom demonstranata proteklo je bez uspjeha, pa smo demonstrante na -kon toga pustili. Protiv njih je podnesena prijava zbog narušavanja javnog mira.

Naša obavještajna služba poznaje ovu trojicu Nijemaca. U nji -hovu se slučaju stvarno radi o obavještajcima Abivehra i može se vjerovati da su izveli gore spomenuti pothvat, kako to tvrde de -monstranti.

Trojicu sam Nijemaca još zadržao u pritvoru. Molim najhitnije odluku o tome što mi je s njima činiti, jer se gospodin britanski trgovački ataše svakog sata telefonski raspituje o mojim daljnjim mjerama.

Vlastoručno potpisani: Fillipo Aliados, komesar

mu li sam ga samo onda u Kolnu izvukao iz gestapovskog zatvo -ra?«

- Gospodine majore, znate li kako vas svi ovdje zovu? »ZlosretniLoos«!

- Gospodine admirale, smatram to vrlo nepravednim!- Nepravednim? Zar niste platili tom klipanu 10.000 dolara za

popise s imenima najvažnijih francuskih obavještajaca - a kasnijesmo ustanovili da je riječ o samim mrtvacima? Imali ste i naredbuda tog čovjeka dovedete sa sobom!

- Portugal je neutralna zemlja, gospodine admirale...- Svejedno! Sada mi je dosta. Želim toga gospodina Lievena

vidjeti ovdje! U ovoj sobi! I to živa! Jeste li razumjeli?- Jesam, gospodine generale.

13

12Jedna njemačka šaka bučno tresne po njemačkom hrastovom

pisaćem stolu. Pisaći je stol stajao u sobi jedne kuće na obali Tir-pitz u Berlinu. Šaka je pripadala admiralu Canarisu. Canaris je stajao iza pisaćeg stola. Žučni bolesnik, major Loos iz Kolna, sta jao je ispred pisaćeg stola.

U majora je lice bilo vrlo blijedo. U admirala je lice bilo vrlo cr -veno. Major je bio vrlo tih. Admiral je bio vrlo glasan:

- No, sada mi je zaista dosta, gospodine majore! Trojica našihljudi protjerana su iz Španjolske! Prosvjed britanske vlade! Pravaposlastica za neprijateljski tisak! A vaš fini gospodin Lieven u Lisabonu puca od smijeha!

- Gospodine admirale, stvarno ne razumijem kakve veze imaopet taj klipan s time!

Canaris će gorko:- Dok su naši ljudi u Madridu satima bili zatvoreni, major

Debras je napustio zemlju. Sigurno s lažnom putovnicom. Sretnoje stigao u Lisabon i znate li koga je u kockarnici Estorila javnoizgrlio i poljubio u obraz? Vašeg prijatelja Lievena! A znate li s kimje zatim obilno večerao? S vašim prijateljem Lievenom!

- Ne... zaboga, ne... To nije moguće!-A ipak je tako. Naši su ljudi promatrali dirljivu scenu njihova

ponovnog susreta. Što su mogli poduzeti? Ništa!Major Loos osjeti silnu bol u trbuhu. »Naravno, moja žuč«, po -

misli zdvojno. »To pseto, to bijedno pseto, taj Thomas Lieven! Če-

Dne 6. rujna 1940. godine, 18.47 satiNadzorna radijska služba Secret Seruicea javlja šefu M 15 u

Londonu:Od 15 sati i 15 minuta izvanredno živ radiopromet između

Abivehra Berlin i njemačkog veleposlanstva u Lisabonu. Odvija se nešifrirano, a jasni tekst poruka očito nas treba dovesti u zabludu. Radioporuke iz Berlina upućene su njemačkom trgovačkom atašeu u Lisabonu s naredbom neka se pobrine da se trgovac Jonas hitno vrati kući. Nesumnjivo se sprema velika otmica. Mora da je trgo -vac Jonas izvanredno važna osoba za Abivehr Berlin... "**

14Dne 6. rujna 1940. godine, 22.30 satiU Časa Senhora de Fatima, udobnoj kući šefa obavještajne slu -

žbe njemačkog veleposlanstva u Lisabonu, održavao se sastanak. Šef obavještajne službe udaljio je svoju čarobnu prijateljicu, dugo -nogu kestenjastu plesačicu Dolores. Uz šampanjac zajedno su sje -dili: kućedomaćin, mornarički ataše i ataše za ratno zrakoplovstvo njemačkog veleposlanstva. Posljednja su dvojica, ove večeri, tako-đer otpustila svoje prijateljice.

Šef obavještajne službe progovori:- Gospodo, vrijeme nas tjera. Berlin zahtijeva Lievena - i to hit -

no. Molim vaše prijedloge.


Ataše za ratno zrakoplovstvo reče:- Predlažem da momka omamimo i zrakoplovom prebacimo u

Madrid, a odande kurirskim zrakoplovom u Berlin.- Protivim se - reče mornarički ataše. - U Madridu smo upravo

sada imali nezgodu. Znamo da na aerodromu sve neprestano vrviod engleskih i američkih obavještajaca. Znamo i to da ondje slikaju svakog putnika. U Madridu si ne možemo dopustiti novediplomatske neprilike.

- Slažem se - reče šef obavještajne službe.Mornarički ataše nastavi:- Stoga predlažem otmicu podmornicom, gospodo! Preporuču

jem da smjesta stupimo u radiovezu s Wernerom za razbijanje blokada. Werner za razbijanje blokada surađuje sa zapovjednikompodmornica i može odmah saznati gdje su uporišta svih jedinica.U svako doba može najhitnije zatražiti da podmornica dođe u određeni geografski kvadrat izvan portugalskih teritorijalnih voda.

- Kako ćemo prebaciti trgovca Jonasa u podmornicu?- Unajmit ćemo ribarski brodić.- A kako ćemo ga strpati na ribarski brodić?- I za to imam prijedlog. - Zatim mornarički ataše iznese svoj

prijedlog.

15Aerodromskom restauracijom prolazio je starac i pokušavao

prodati lutke u nošnjama, velike i male. Bio je slabe sreće. Već je bila skoro ponoć 8. rujna 1940. godine i još su samo oko dva tu-ceta umornih putnika čekala na uzlijetanje aviona.

Starac priđe stolu uz prozor. Ondje su sjedila dva čovjeka i pila viski.

- Lutke u nošnjama - Cigani, Španjolci, Portugalci...- Hvala, nećemo - reče Thomas Lieven.- Još prava mirnodobska roba!- Ipak ne bismo, hvala - reče major Debras, koji se sada zvao

Rafaelo Puntareras.Starac produži dalje. Vani na uzletištu obasjanom reflektorima

upravo su gorivom punili zrakoplov kojim je Debras trebao odlet-jeti iz Lisabona u Dakar.

Major osjećajno pogleda Thomasa Lievena:- Nikad neću zaboraviti što ste učinili!- Ne spominjite to - reče Thomas i pomisli: »A tek kada otkriješ

da sam krivotvorio popise agenata tvoje obavještajne službe, nećešto sigurno nikad zaboraviti!«

- Spasili ste popise za mene - i izbavili ste me iz Madrida.»To je istina«, pomisli Thomas Lieven. »Možda ćeš mi zbog toga

jednom oprostiti moju prijevaru.« Upita:- Gdje su popisi?Major namigne.- Slijedio sam vaš primjer i sprijateljio se s našom stjuardesom.

Popisi su u njezinoj prtljazi.- Pozor, molim - začuje se glas iz razglasa - Pan American

World Airways moli putnike na liniji broj 324 za Dakar da pristupe putovničkoj i carinskoj kontroli. Moje dame i gospodo, želimosvima ugodan let.

Debras iskapi čašu i ustane.- Postaje ozbiljno, moj prijatelju. Još jednom hvala! I do viđe

nja.- Molim vas da izručite madame Josephini Baker moje najsrda

čnije pozdrave i želje - reče Thomas Lieven. - I zbogom, gospodinemajore, jer se više nikada nećemo vidjeti.

- Tko zna?Thomas strese glavom.- Moj brod polazi prekosutra u Južnu Ameriku. Ne želim se više

vratiti u Europu - reče i dopusti majoru da ga još jednom zagrli ipoljubi u obraz.

Malo kasnije vidio ga je kako ide preko uzletišta prema zrako-plovu. Thomas mahne, a i Debras je mahao sve dok nije nestao u kabini.

Thomas naruči još jedan viski. Dok se zrakoplov spremao po-letjeti, odjednom se osjeti vrlo osamljenim. Nakon nekog vremena plati, ustane i ode.

Prostor ispred aerodromske zgrade bio je u mraku. Gorjelo je svega nekoliko svjetiljki. Neko veliko auto polako stignu do Tho-masa, pa se zaustave. Vozač pogleda kroz prozor.

- Taksi, senhor?Nadaleko i široko nije bilo žive duše.- Molim - reče Thomas odsutno. Vozač iziđe, otvori vrata i

nakloni se. Tog trenutka Thomas osjeti da s ovim taksijem neštonije u redu, nikako nije u redu. Naglo se okrene, međutim bilo jeveć prekasno.

Vozač ga žestoko udari u pregib koljena i Thomas uleti u straž-nji dio automobila. Ondje ga zgrabe četiri snažne šake i bace na dno automobila. Vrata se zalupe. Vozač se baci za upravljač i auto pojure.


Thomasu pritisnu na lice veliku mokru krpu natopljenu od-vratnom slatkastom tekućinom. »Kloroform«, pomisli. Gušeći se, borio se za zrak.

Potpuno jasno začuje glas s hamburškim naglaskom:- Izvrsno, izvrsno, a sada s njim ravno u luku.

16Našem se prijatelju pomalo vraćala svijest. Glava mu je brujala.

Bilo mu je mučno i hladno. Pomisli: »Mrtvima nije mučno, mrtve ne boli glava, mrtve ne zebe, prema tome mogu zaključiti da sam još živ.«

Thomas oprezno otvori desno oko. Ležao je na provi smrdljivog ribarskog brodića, motor kojega je nervozno praskao.

Za kormilom je stajao malen, zgužvan Portugalac u kratkom kožnom kaputu. Na glavi je imao kapu sa štitnikom, a u zubima ugašenu kratku lulu. Iza mornara plesala su gore-dolje svjetla obale. More je bilo uzburkano. Ljuljajući se, ribarski je brodić plo -vio prema otvorenoj pučini. Uzdahnuvši, Thomas Lieven otvori i lijevo oko.

Na klupi pokraj njega sjedila su dva snažna klipana. Obojica su imala crne kožnate kapute i jarosne izražaje lica. Obojica su u ve -likim, ružnim rukama držala teške pištolje.

Thomas Lieven se napola uspravi i progovori, doduše mučno, ali ipak tečno:

- Želim vam dobru večer, gospodo. Malo prije na aerodromu nisam imao priliku da vas pozdravim. I vi ste donekle za to krivi.Niste me smjeli tako brzo premlatiti i kloroformirati.

Prvi momak progovori hamburškim naglaskom:- Upozoravamo vas, Thomas Lieven, pri najmanjem pokušaju

bijega pucamo.Drugi momak progovori saskim naglaskom:- Vaša je igra završena, gospodine Lieven. Sada se vraćamo u

domovinu.Thomas radoznalo upita:- Potječete li iz Dresdena?- Iz Leipziga. Zašto?- Puka radoznalost. Nemam ništa protiv ovog ribarskog bro

dića, gospodo, ali morskim putem imamo do kuće još dobar komad. Hoćemo li uspjeti?

- Imate još uvijek predugačak jezik - reče momak iz Hamburga.- Budite bez brige, gospodine Lieven. Ovim ćemo vas brodićemsamo izvesti izvan zone od tri milje.

- U geografski kvadrat 135 Z - doda momak iz Leipziga.Thomas primijeti da brodić plovi bez pozicijskih svjetala. More

je postajalo sve nemirnije, a Thomas također, ali je nastajao da to ne pokaže.

- A što će se, gospodo, dogoditi u geografskom kvadratu 135 Z?- Za petnaest minuta ondje će izroniti podmornica. Sve ide kao

po loju, cak-cak, vidjet ćete.- Prava njemačka organizacija - primijeti Thomas uljudno.Mali kormilar ubaci na portugalskom:- Napustili smo teritorijalne vode. Gdje je moj novac?Momak iz Leipziga ustane, priđe teturajući kormilaru i preda

mu omotnicu. Mornar učvrsti kormilo i stane brojiti novčanice.Dalje se zatim sve odvijalo vrlo brzo.Thomas, koji je jedini gledao prema krmi, prvi je primijetio

veliku sjenu, koja je odjednom odnekale iskrsnula. Iznenada je izjurila iz noći, poput crne utvare, te se prijeteći usmjerila ravno prema brodiću koji se ljuljao na valovima. Thomas htjede kriknuti, ali se u poslednji trenutak ugrize za jezik. »Ne«, pomisli, »ne smijem vikati. Sada mirno, samo mirno...«

Reflektori bijesnu. Brodska sirena zatuli, jedanput, dvaput, triput. Sjena se odjednom pretvori u trkaću jahtu, koja je sada već bila blizu, vrlo blizu, smrtonosno blizu. Portugalski kormilar divlje krikne i jako zaokrene kormilo, međutim prekasno. Uz gnusnu škripu, jahta se pod oštrim kutom zabije u stražnji dio brodića. Gospodinu iz Hamburga izleti pištolj iz ruke. Gospodin iz Leipziga stropošta se na pod.

Zatim ono što je bilo gore bude dolje, a ono što je bUp dolje bude gore, brodić se prevrne, a prova jahte se škripeći ukopa u njegovu stranicu.

Nevidljiva, divovska šaka digne Thomasa uvis, pa ga zavitla u crnu ledenu vodu.

Čuo je bijesno isprepletene glasove, krikove, kletve, zapovijedi, dok je sirena jahte neprestano trubila.

Thomas se nagu ta slane vode, potone pa ponovno izroni boreći se sa zrakom i onda ugleda kako s palube jahte leti prema njemu pojas za spašavanje vezan uzetom. Glasno pljusnuvši, bijeli pojas padne u vodu. Thomas ga zgrabi. Uže se napne i već idućeg trenutka vukli su ga prema jahti.

Žmirkavo je zurio u slova na pojasu, koji je nosio ime jahte. Thomas pročita: BABY RUTH.

»Bože moj«, pomisli, »Ako ovo ispričam u klubu, reći će mi da lažem...«


17- Viski ili rum?- Viski, molim.- S ledom i sodom?- Samo s ledom, molim. Nalijte slobodno pola čaše, vrlo lako

dobivam hunjavicu - reče Thomas Lieven. Prošlo je tek četvrt sata,ali četvrt sata neobično bogatih događajima.

Prije petnaest minuta Thomas Lieven još je bio zarobljenik nje -mačkog Abivehm, zatim brodolomac u Atlantiku, a sada je sjedio, umotan u tople pokrivače, na predivnom mekanom krevetu ba -joslovno lijepe luksuzne kabine. Gospodin kojeg nikada prije nije vidio, stajao je ispred zidnog bara i pripremao mu piće. Lagano omamljen, Thomas pomisli: »Tako vam je to na ovom svijetu...«

Gospodin mu donese viski. Sebi je također pošteno natočio. Sa -da, smiješeći se, podigne čašu:

- Cheerio!1

- Cheerio! - reče Thomas pa potegne snažan gutljaj. »Da se konačno riješim odvratnog okusa kloforma iz usta«, pomisli. Izvanaprodre u kabinu divlja dreka. - Tko se dere?

- Naš kormilar i vaš. Stručnjaci raspravljaju o tome tko je kriv -odvrati neznanac, koji je nosio besprijekorno plavo jednoredno odijelo i naočale u rožnatom okviru. Naravno, kriv je vaš kormilar. Nesmije se ploviti bez pozicijskih svjetala. Još malo leda?

- Ne, hvala. Gdje su ona dvojica - moji pratioci?- Ispod palube. Mogu zamisliti kako vam je drago što su dolje.»Ionako mi ništa ne pomaže«, pomisli Thomas. »Što mogu, bolje

da odmah zgrabim bika za rogove.« Stoga reče:- Hvala što ste me spasili od smrti. Pritom ne mislim na smrt

utapljanjem.- Nazdravlje, trgovce Jonas!- Kako, molim?- Za nas ste trgovac Jonas. Ne znamo još kako se doista zovete.

»Hvala Bogu«, pomisli Thomas. - Zacijelo mi to ne želite reći...- Sigurno da ne želim! - »Kakve li sreće što sam sve dokumente

spremio u trezor lijepe konzulice Estrelle. Čitavo me vrijeme progonio osjećaj da će me, jednom, nešto slično snaći.«

- Potpuno vas razumijem. Jasno mi je da možete govoriti tek nanajvišem mjestu. Čovjek poput vas! V. I. P.

- Kakav čovjek?- Very Important Person!

Živjeli

- Zar sam ja vrlo važna osoba?- No slušajte, trgovce Jonas, pa Abivehr vas je pokušao podmo

rnicom izvući iz Portugala! Uopće ne slutite što se u posljednjihčetrdeset osam sati nije sve radilo zbog vas! Kakvih li priprema!Strašno! Abivehr Berlin! Abivehr Lisabon! Podmornica u geografskom kvadratu 135 Z! Ovako ludi radiopromet Nijemci već mjesecima nisu imali. Trgovac Jonas... Trgovac Jonas... Trgovca Jona-sa valja pošto-poto dopremiti u Berlin... A vi me još pitate jeste livrlo važna osoba - divno! Što vam je, trgovce Jonas?

- Molim, mogu - mogu li, možda, dobiti još jedan viski? - Thomas Lieven dobije još jedan viski - i to veliki. Gospodin s rožnatimnaočalama pripremi i sebi jedan, razmišljajući pritom glasno:

- Za 5.000 dolara Baby Ruth može mirno žrtvovati bocu viskija!- Kakva baby, molim? Kakvih 5.000 dolara?Čovjek s naočalama stane se smijati:- Trgovce Jonas, valjda vam je jasno da pred vama stoji obavje-

štajac Secret Servicea.-Jasno mije .- Zovite me Roger. Naravno, ne zovem se tako. Ali lažno je ime

jednako dobro kao i svako drugo - nemam li pravo?»Bože na nebesima, zar opet sve počinje?« pomisli Thomas Lie-

ven. »Oprez, sada moram pripaziti. Nijemcima sam pobjegao. Sada se moram riješti još i Engleza. Moram dobiti na vremenu. Moram razmisliti i biti vrlo oprezan.« Glasno reče:

- Imate potpuno pravo, mister Roger. Ali da se vratimo mojempitanju: kakvih 5.000 dolara? Kakva Baby Ruth?

- Trgovce Jonas, kada smo mi - mislim ovdje na nas, momke izbritanske obavještajne službe u Lisabonu - ustanovili histeričanradiopromet Nijemaca, odmah smo obavijestili M 15 u Londonu...

-Tko je M 15?- Šef kontrašpijunaže.- Aha - reče Thomas, otpije gutljaj i pomisli: »Europski dječji

vrtič. Ubojit dječji vrtić. Ah, dragi Bože, kako li ću biti sretan kadnapustim ovaj smiješni, smrtonosni kontinent.«

- M 15 je zatim naredio: pali!- Shvaćam.- Reagirali smo munjevito.- Pa jasno.- Nacisti se nisu smjeli dočepati tog trgovca Jonasa! Ha-ha-ha!

Popijte još jedan viski u zdravlje Baby Ruth!- Hoćete li mi konačno reći tko je Baby Ruth?- Mrs. Ruth Woodhouse. Šezdeset i pet joj je godina. Gotovo je

sasvim gluha. Preživjela je dva udara kapi i petoricu muževa.


- Čestitam.- Zar vam ništa ne kaže: Woodhouse-čelik? Woodhouse-

tenkovi? Woodhouse-mitraljezi? Jedna od najstarijih američkihdinastija medu proizvođačima oružja. Nikad niste čuli za njih?

- Bojim se da nisam.- Moram reći da vam je to grdna rupa u naobrazbi.- Sada ste je popunili. Hvala.- Nema na čemu. Toj dami, dakle, pripada jahta. Trenutačno

boravi u Lisabonu. Pošto smo saznali za plan s podmornicom, odmah smo joj se obratili i ona nam je, za 5.000 dolara, smjesta stavila svoj brod na raspolaganje. - Čovjek koji je sebe zvao Roger odeponovno do bara. - Sve je išlo kao po loju, trgovce Jonas! čak-cak!

»Večeras sam to već jednom čuo«, pomisli Thomas Lieven, te uljudno reče:

- Prava engleska organizacija.Roger se baci na alkoholne zalihe američke milijunašice poput

izgladnjela vuka na krdo ovaca. Pritom je veselo pričao:- Pratili smo svaki vaš korak, trgovce Jonas. Neprestano smo

vas nadzirali! Bio sam u zasjedi ovdje u geografskom kvadratu 135Z. Radijem su me obavijestili da su vas Nijemci na aerodromu napali i oteli. A zatim sam primio poruku da se ribarski brodić pripremio za polazak. Ha-ha ha!

- A što će biti dalje?- čak-cak! I dalje će sve ići kao po loju. Naravno, podnijet ćemo

prijavu protiv portugalskog kormilara zbog grubog nemara. Nemasumnje daje kriv za ovu nesreću. Već smo poslali radijem odgovarajuću prijavu. Doskora će se pojaviti patrolni čamac koji će preuzeti kormilara i oba vaša njemačka prijatelja.

- Što će biti s njima?- Ništa. Već su izjavili da su se željeli samo malo provozati.- A što će biti sa mnom?- Imam zapovijed da vas, makar i uz cijenu vlastitog života, si

gurno dopremim u vilu šefa britanske obavještajne službe u Portugalu. Ili biste radije pošli sa svojim njemačkim prijateljima?

- Nikako, mister Roger, nikako - reče Thomas Lieven uz usiljensmiješak, razmišljajući: »Zar je to još uvijek morska voda na mojem čelu - ili već opet ledeni znoj od straha?«

18Nijemci su iz Lisabona oteli Thomasa Lievena prastarom limu-

zinom. Englezi su ga dovezli u Lisabon novim rolls-royceom. Nob-lesse oblige.

Sjedio je na stražnjem sjedalu automobila u plavom svilenom jutarnjem ogrtaču izvezenom zlatnim zmajevima, a na nogama je imao isto takve papuče. Neka druga odjeća nije se na brodu »Baby Ruth« mogla pronaći. Mokro odijelo i rublje Thomasa Lievena le -žalo je sprijeda kod vozača.

Pokraj Thomasa sjedio je Roger s mitraljezom na koljenima. Procijedio je kroz zube:

- Ne bojte se, trgovce Jonas, ništa vam se neće dogoditi. Automobilske stijenke su oklopljene, a prozori su od neprobojnog stakla. U automobil se ne može pucati.

- Molim, a kako biste, da slučajno zatreba, pucali iz automobila? - upita Thomas, ali mu britanski obavještajac na ovo pitanjene odgovori.

Projure mimo uspavanog luksuznog kupališta Estorila prema istoku, u susret veličanstvenom izlasku sunca. Nebo i more blis -tali su poput sedefa. U luci je bilo mnogo brodova. »Danas je 9. rujna«, pomisli Thomas Lieven. »Sutra General Cormona polazi u Južnu Ameriku. Dragi Bože, hoću li stići?«

Udobna vila šefa britanske obavještajne službe bila je smješte na u vrtu punom palmi. Bila je uređena u maurskom stilu i pripa dala nekom zelenašu po imenu Alvarez, koji je imao još dvije slične vile; jednu je iznajmio šefu obavještajne službe njemačkog, a dru gu šefu obavještajne službe američkog veleposlanstva...

Časa do Sul pisalo je zlatnim slovima iznad ulaza u vilu Brita -naca. Butler, u prugastim hlačama i zelenom baršunastom prslu -ku, otvori teška vrata od kovanog željeza. Dignuvši bijele čupave obrve, nakloni se nijemo pred Thomasom. Zatim zaključa vrata, pa se uputi ispred obaju posjetitelja kroz golemi trijem, mimo kami -na, vanjskih stuba i galerije predaka gospodina Alvareza prema knjižnici.

Ondje ih je čekao, pred stijenom punom šarenih knjiga, posta -riji gentleman. Izgledao je tako divno engleski kao gospoda što ih susrećemo na stranicama britanskih modnih krojačkih časopisa. Njegova savršena elegancija, besprijekorno skrojeno tamnosivo flanelsko odijelo, njegovani brk kolonijalnog časnika i vojnički u-kočeno držanje pobudili su iskreno divljenje Thomasa Lievena.

- Zadatak je izvršen, sir - obrati mu se Roger.


- Dobro si to izveo, Jack - reče gospodin u tamnosivom, rukujući se s Thomasom.

- Dobro jutro, trgovce Jonas. Dobro došli na tlo Velike Britanije. Nestrpljivo sam vas očekivao. Da popijemo jedan viski za strah?

- Nikada ne pijem prije doručka, sir.- Razumijem. Čovjek od principa. To mi se sviđa. Jako mi se

sviđa. - Gospodin u tamnosivom obrati se Rogeru. - Idite goreCharlevju. Neka uspostavi radiovezu s M 15. Ključ šifre: Cicero.Poruka: Sunce izlazi na zapadu.

- Hoću, sir. - Roger se izgubi. Gospodin u tamnosivom rečeThomasu:

- Zovite me Shakespeare, trgovce Jonas.- Rado, mister Shakespeare - »A zašto i ne bih? U Francuskoj

sam jednog tvog kolegu morao zvati Jupiter«, pomisli Thomas.»Ako vas to zabavlja...«

- Vi ste Francuz, zar ne trgovce Jonas?- Eh -jesam.- Odmah sam to pomislio! Imam oko za to. Nepogrešiv sam

poznavatelj ljudi! Viva la France!- Hvala, mister Shakespeare.- Monsieur Jonas, kako se stvarno zovete?»Ako ti kažem, neću nikada dospjeti na svoj brod«, pomisli

Thomas, pa stoga odvrati:- Žao mi je, ali moj je položaj previše ozbiljan. Moram zatajiti

svoj pravi identitet.- Monsieur, jamčim vam svojom čašću da ćemo vas u svako do

ba i sigurno prebaciti u London, ako ste spremni raditi za nas.Izbavili smo vas iz nacističkih pandža, nemojte to zaboraviti!

»I to mije život«, pomisli Thomas.- Iscrpljen sam, mister Shakespeare. Jednostavno... jednosta

vno više ne mogu. Prije nego što išta odlučim moram se naspavati.- Potpuno jasno, monsieur. Gostinjska je soba pripremljena za

vas. Smatrajte se mojim gostom.Pola sata kasnije ležao je Thomas Lieven u udobnom krevetu

jedne tihe, ugodne sobe. Sunce je već bilo izašlo, u perivoju je pje -valo mnogo ptica. Kroz rešetku na prozoru prodirali su zlatni traci svjetlosti. Vrata su bila zaključana izvana. »Engleska gostoljubi -vost«, pomisli Thomas Lieven, »poznata diljem svijeta. Zaista je ništa ne može nadmašiti...«

19- Pozor, točno vrijeme: udarac gonga označit će osam sati! Dob

ro jutro, moje dame i gospodo. Radio Lisabon donosi druge jutarnje novosti. London: I prošle su noći jaki odredi bombardera njemačkog ratnog zrakoplovstva nastavili koncentrirane napade nabritanski glavni grad...

Glasno dišući i kršeći ruke, jurila je punašna, crnokosa konzu-lica Estrella Rodrigues amo-tamo po svojoj spavaćoj sobi. Izgledala je iscrpljeno. Izazovno ispupčena gornja usnica joj je podrhtavala.

Estrella je bila na rubu živčanog sloma. Prošle noći nije spavala ni trenutka, strašni su sati bili za njom. Jean, njezin ljubljeni Je-an, nije došao kući. Znala je da je otpratio na aerodrom svog ta -janstvenog prijatelja, onog francuskog majora. Telefonirala je na aerodrom, ali tamo nije nitko ništa znao o nekom monsieuru Jea-nu Leblancu.

U mislima je Estrella vidjela svog ljubavnika otetog, uhvaćenog, mučenog, u rukama Nijemaca, mrtvog. Estrelline su se grudi uz -buđeno dizale i spuštale u vrtlogu osjećaja. Mislila je da će umrje-ti, da će svisnuti...

Odjednom shvati da radio još uvijek radi. Zastane i do svijesti joj dopru spikerove riječi:

- . . . američka jahta »Baby Ruth« razbila je danas u ranim jutarnjim satima, izvan zone od tri milje, portugalski ribarski brodićkoji se zatim prevrnuo. Posada jahte prihvatila je više brodoloma-ca. Istodobno su postrojbe naše obalne straže otkrile u blizini nesreće podmornicu, koja je smjesta zaronila i pobjegla. >

Kapetan Edward Marks, zapovjednik »Baby Ruth«, podnio je prijavu protiv kormilara ribarskog brodića zbog grubog ugrožava-nja sigurnosti. Tri putnika ribarskog brodića, dva Nijemca i jedan Francuz...

Estrella vrisne!- . . . odbila su dati izjave. Sumnja se da se u ovom slučaju radi

o spriječenom pokušaju otmice, u koji su upletene najmanje dvijestrane obavještajne službe. Istraga još traje. »Babu Ruth« do daljnjega ne smije isploviti. Ona je vlasništvo američke milijunašiceRuth Woodhouse, koja već neko vrijeme stanuje u hotelu Aviz.Čuli ste novosti. Vremenska prognoza za danas i sutra...

Konzulica se probudi iz ukočenosti. Ugasi radio. U najvećoj se brzini obuče. Jean... Slutnja je nije prevarila, nešto se dogodilo, neko zlo, nešto užasno... Kako li se samo zove ona milijunašica?

Woodhouse. Ruth Woodhouse. Hotel Aviz.1


20Podigavši bijele čupave obrve, butler ude u knjižnicu luksuzne

Časa do Sul. Glas mu je zvonko odjekivao dok je šefu britanske obavještajne službe u Portugalu najavljivao:

- Senhora Rodrigues je stigla, sir.Muškarac koji je sebe zvao Shakespeare gipko ustane. Žustro

pođe u susret lijepoj konzulici, koja je sada bila odjevena u tijesno pripijenu bijelu lanenu haljinu, rukom oslikanu cvijećem i pticama žarkih boja. Bila je nešto prejako našminkana i izgledala je poput progonjene punašne plemenite divljači.

Shakespeare joj poljubi ruku. Butler se povuče.Šef britanske obavještajne službe ponudi Estrelli da sjedne.

Ona se bez daha, sva ustreptala, svali na skupocjen stolac. Od uzbuđenja je ostala bez riječi - što je u nje bila prava rijetkost.

Čovjek koji se rado služio imenom najvećeg engleskog pjesnika suosjećajno reče:

- Prije pola sata telefonski sam razgovarao s gospođomWoodhouse. Znam da ste je posjetili, senhora...

Još uvijek bez riječi, Estrella kimne.- . . . gospođa Woodhouse je - hm - naša vrlo dobra prijateljica.

Reče mi da ste vrlo zabrinuti za jednog - hm - vrlo dobrog prijatelja?

Estrella nije ni slutila što će izazvati svojim riječima:- Zabrinuta sam za Jeana, moj Bože, za mog jadnog, nesretnog

Jeana...- Jean?- Jean Leblanc - Francuz. Jučer je nestao... Već sam napola

luda od straha. Možete li mi pomoći... Znate li nešto o njemu? Recite mi istinu, preklinjem vas!

Shakespeare je važno njihao glavom.- Nešto mi tajite! - izviralo je iz konzulice. - Osjećam to. Znam

to. Smilujte se, senhor, govorite! Je li moj jadni Jean pao u rukeonih bijednih pseta? Je li mrtav?

Shakespeare podigne ruku, koja je bila uska i plemenita i bijela kao mlijeko:

- Ma nije, poštovana senhora, nije. Mislim da imam dobre vijesti za vas...

- Doista? O sveta bogorodica od Bilbaa, zaista?- Kako se po svemu čini, hm, hm. Prije nekoliko sati kod nas se

pojavio neki gospodin koji bi lako mogao biti onaj kojeg tražite...- O Bože, o Bože, o Bože!

- Butler ga upravo budi. Svakog će trenutka. - Uto netko zakuca. - Ah, evo ga već. Naprijed!

Vrata se otvore. Pojavi se oholi sluga, a pokraj njega prođe u knjižnicu Thomas Lieven u papučama na bosim nogama, ogrnut istočnjačkim jutarnjim ogrtačem iz inventara »Baby Ruth.«

- Jean!Estrellin se krik prolomi zrakom. Ona pojuri, zapne za sag, baci

se svom ljubljenom na prsa, privine se grčevito uz sleđenog Tho-masa te ga stane zadihano grliti i ljubiti tepajući:

- Oh Jean, Jean - ti moj jedini, moj slatki... da si živ, da si ovdje, čini me najsretnijom ženom na svijetu.

Shakespeare se nakloni sa smiješkom punim razumijevanja.- Ostavljam vas nasamo sa senhorom - izjavi obzirno. - Do vi

đenja kasnije, monsieur Leblanc.Thomas Lieven sklopi oči. Dok su ga, poput zrna tuče, pogađali

Estrellini poljupci, zdvojno pomisli: »Gotovo! To je kraj! Sada sam izgubljen. Zbogom, slobodo! Zbogom, Generale Carmona! Zbogom, divna Južna Ameriko...«

21Radiotelegrafist Charlev sjedio je u potkrovlju Časa do Sul Is-

pred prozora njihale su se palme na jutarnjem vjetru. Radist Charlev upravo je uređivao nokte kada je Shakespeare uletio u prostoriju.

- Počni. Najhitnije za M 15. Pravo ime trgovca Jonasa jeTst JeanLeblanc stop molim daljnje upute.

Charlev je šifrirao poruku, uključio odašiljač i počeo odašiljati. Shakespeare se smjesti pred veliki zvučnik i pritisne jednu od se -dam dirki iznad kojih je pisalo:

MIKROFONSKA KNJIŽNICANajprije je šumjelo i pucketalo, a zatim Shakespeare začuje

sljedeći razgovor između Thomasa i lijepe Estrelle:- . . . ma kako sam te ja izvrgla pogibelji, dragi? Kako?- Nipošto nisi smjela doći ovamo!- Ali bila sam napola luda od straha i brige - mislila sam, um

rijet ću...- Nikako nisi smjela spomenuti moje ime!Stisnutih usnica Shakespeare se nasmiješi.- Zašto ne? Zbog čega ne ?- Jer nitko ne smije znati moje ime!- Ali ti si Francuz! Prijatelj Engleza - saveznik...


- Ipak. Sada šuti... - Začuju se koraci.- ... Sasvim sigurno je ovdje negdje... Ah, evo tu je ispod stola.Iz zvučnika dopre oštro zviždanje, strašan lom i zatim se veza

prekine.Shakespeare reče zadivljeno:- Lukavo pseto. Otkrio je mikrofon i iščupao ga! Nekoliko tre

nutaka kasnije spazi kako radiotelegrafist letećim prstima primaporuku. - Zar već odgovor od M 15?

Charlev kimne i počne dešifrirati odgovor iz Londona. Njegovo zdravo, mlado lice promijeni boju. Sasvim blijed reče:

- Svemogući Bože!- Što je? - Shakespeare mu istrgne listić iz ruke i pročita:od m 15 shakespearu lisabon - navodni jean leblanc zove se

uistinu thomas lieven i njemački je obavještajac - upravo nas je prevario s krivotvorenim popisima francuske obavještajne službe -pošto-poto zadržite tog čovjeka - specijalni agent leti k vama kurirskim zrakoplovom - slušajte njegove upute - kraj - kraj

Sa sočnom kletvom Shakespeare baci ceduljicu na tlo i izjuri iz potkrovlja. Pojuri niza stube u knjižnicu, grabeći po dvije stube odjednom.

U trijemu ga dočeka strašan prizor. Teška ulazna vrata, a i vrata knjižnice, bila su otvorena. Između njih, na prekrasnom is-točnjačkom sagu, ležala je licem nadolje nepomična prilika - ot-mjeni butler.

Shakespeare potrči u knjižnicu. Bila je prazna. U zraku se još samo osjećao miris parfema. Shakespeare istrči u perivoj. Cestom je upravo škripeći pojurio crveni taksi. Shakespeare pohita natrag u trijem. Otmjeni se butler upravo osvijestio. Sjedio je na sagu, stenjao i trljao vrat.

- Kako se to moglo dogoditi'?- Taj je čovjek umjetnik u džiju-džicuu, sir. Vidio sam ga kada

je s damom izišao iz knjižnice. Prepriječio sam mu put, kako bihga zadržao. Dalje se sve odvijalo strahovito brzo. Poletio sam na tloi izgubio svijest, sir...

22Telefon je prodorno zvonio - zvonio - zvonio.Još uvijek u papučama i jutarnjem ogrtaču, Thomas Lieven ude

u Estrellinu spavaću sobu. Vozač crvenog taksija i mnogi prolaz-nici čudili su se Thomasovoj čudnoj odjeći, a snebivala se i Estrel-lina sobarica. Međutim, Thomasu, koji je cijelog života uvijek bio

odjeven krajnje elegantno, sada je to bilo potpuno svejedno. Znao je da mu se sada radi o životu. Trgne slušalicu na uho:

- Halo?Zatim se olakšano nasmiješi, jer je prepoznao glas koji mu se

javio. Bio je to prijateljski glas, glas jedinog prijatelja kojeg je sada još imao.

- Leblanc, ovdje Lindner...- Lindner, hvala Bogu, upravo sam vas htio nazvati. Gdje ste?- U hotelu. Slušajte, Leblanc, već vas satima pokušavam pro

naći.- Da, da, dobro. Imao sam neugodan doživljaj - više neugodnih

doživljaja... Lindner, morate mi pomoći... Moram se skrivati svedok naš brod ne isplovi...

- Leblanc!- ... ne smiju me više vidjeti, ja...- Leblanc, dopustite mi konačno da dođem do riječi!- Izvolite.- Naš brod neće isploviti.Thomas se svali na konzuličin krevet. Ona je upravo stala iza

njega i prestrašeno pritisnula svoju malu šaku na uzbudljiva usta. Thomas proštenje:

- Što ste rekli?- Naš brod neće isploviti!Thomasu Lievenu se čelo orosi znojem.- Što se dogodilo?Glas bečkog bankara zvučao je histerično:- Već me danima muči zla slutnja. Naša se brodska kompanija

tako čudno ponašala - to sam vam prešutio da vas ne bih uznemi-ravao. Danas ujutro sam doznao...

- Što ste doznali?- Naš su brod zarobili Nijemci!Thomas sklopi oči.- Što je - što je... ? - dršćući poviče siromašna konzulica.Thomas proštenje u slušalicu:- A - a kakav drugi brod?- Nemoguće! Već je mjesecima unaprijed sve zauzeto! Ne smi

jemo se zavaravati, Leblanc, zaglibili smo u Lisabonu - halo -Leblanc, jeste li me razumjeli?

- Svaku riječ - reče Thomas Lieven. - Javit ću se, Lindner. Zbogom i sretno, ako je to pod ovim okolnostima još uopće moguće.

Spusti slušalicu, pa nasloni glavu na ruke. Iznenada ga ponov-no zapuhne miris kloroforma i odjednom mu se opet smuči. Osjeti vrtoglavicu i krajnju iscrpljenost.


Šampinjoni na pržencu

Uzmite čvrste, male šampinjone, operite ih, odstranite sve nečisto-će i izrežite na listiće. Zatim ih pirjajte na maslacu dok ne omek-šaju, malo ih posolite i popaprite te stavite na tanke kriške bijelog kruha, koje ste prethodno prep-ržili na maslacu da budu žute. Šampinjone poškropite limunovim sokom i pospite sitno nasjecka-nim peršinom, te poslužite na ug-rijanim tanjurima.Vrlo je ukusno ako s gljivama pir-jate malo sitno sjeckanog luka (šalote) s malo slatkog ili kiselog vrhnja. Zatim gotove kriške pos-pite ribanim sirom te ih u pećnici kratko zapecite. Primjedba: Tho-mas Lieven odlučio se za prvi na-čin pripreme jer želi prije malo težega glavnog jela poslužiti sa-mo lagano predjelo za otvaranje teka.

Mađarski »lecso«

Narežite: četvrt kilograma luka na kolute, sto grama mesnate slani-ne i sto grama ljute kobasice češ-njovke na kockice, a pola kilog-rama ovčetine na nešto veće ko-made. Uklonite sjemenke iz kilog-rama zelenih paprika i izrežite ih na dugačke i široke rezance, za-tim ogulite četvrt kilograma rajči-ca. Pirjajte zajedno luk, slaninu i kobasicu, dodajte meso, pa ga popržite sa svih strana. Zatim do-dajte narezanu papriku i nešto kasnije rajčicu. Jelo pirjajte pok-lopljeno i polagano na laganoj vatri dok sve potpuno ne omekša. Pola sata prije posluživanja do-dajte pola šalice riže, koja služi samo zato da bi lagano vezala sok. Uzmete li više riže, dobit ćete ljepljivu kašu. Posolite i začinite crvenom paprikom. Uz »lecso« poslužite narezani bijeli kruh.

Svježe kruške sa sirom

Uzmite zrele, čvrste, ali sočne kruške i uz to poslužite ne preoš-tar, punomastan sir. Najbolje da uzmete gervais ili belpaese. Kod stola će svatko sebi oguliti kruš-

I što sada?Sjedio je u stupici. Nije više mogao računati s tim da će pobjeći

i Nijemcima, i Francuzima - svima koje je prevario.- Jean! Jean! - dopre mu do uha glas lijepe konzulice. Otvori

oči. Pala je kraj njega na koljena, dršćući i jecajući. - Reci, kaži mibarem jednu riječ! Pričaj svojoj sirotoj Estrelli što se dogodilo!

Šutke je pogleda, zatim mu se lice razvedri te napokon progovori blagim glasom:

- Otpusti djevojku, draga.- Djevojku...- Želim biti sam s tobom.- Ali objed...- Sam ću kuhati - reče Thomas Lieven i ustane poput boksača

koji, doduše izubijan, ali još daleko od knock-outa, ulazi u slijedeću rundu. - Moram o svemu razmisliti, a dok kuham, padaju mina um najbolje misli.

Kuhao je mađarski »lecso«. Zamišljeno je rezao na kolv^te pola kilograma luka, nježno i tiho očistio od sjemenki kilogram zelenih paprika.

Konzulica ga je promatrala kako radi. Bila je silno nervozna i neprestano je po ruci vrtjela narukvicu, vrlo skupocjen nakit od teškog zlata, ukrašen čistim briljantima. Odmahujući glavom, Es-trella poviče:

- Ta tvoja spokojnost - ta tvoja hladnokrvnost! Kako samo možeš sada kuhati...

On se suzdržano nasmiješi. Pogled mu padne na široku naruk-vicu. Dragulji su blistali i svjetlucali bijelo, plavo, zeleno, žuto i crveno. Stane rezati paprike na dugačke rezance.

- Zašto ništa ne govoriš, Jean?- Jer razmišljam, srce moje.- Jean, zar mi se nećeš povjeriti? Ne želiš mi reći istinu? Zašto

misliš da si odasvud ugrožen? Zašto se bojiš i Engleza?On počne guliti rajčice.

Meni

Šampinjoni na pržencu

Mađarski »lecso«

Svježe kruške sa sirom

9. rujna 1940.

Thomas Lieven kuha mađarski specijalitet; uz kuhanje dolazi na spasonosnu misao

ku, narezati je na zalogaje i svaki zalogaj pojesti s komadićem sira. Ova je kombinacija osobito ugo-dna kao lagan završetak nakon kakva teška i oštro začinjena jela.


- Srce moje, istina je tako strašna da je ne mogu povjeriti čakni tebi.

- Oh! - Sada je vrlo brzo okretala narukvicu koja je svjetlucala iblistala poput vatre. - Ali ja ti želim pomoći, želim te zaštititi -imaj u mene povjerenja, Jean. Sve ću učiniti za tebe.

- Sve, zaista baš sve?- Baš sve, živote moj!On ispusti rajčicu koju je držao u ruci. Lice mu poprimi izraz

srdačne nježnosti i mirna pouzdanja.- E pa dobro - reče Thomas Lieven ljubazno - poslije objeda

ćemo se još malo odmarati, a zatim ćeš me prijaviti.Zar je ikakvo čudo što su ove riječi imale porazno djelovanje?

Ljepotica Estrella je zanijemjela. Razrogačenih očiju i široko otvo -renih usta zurila je u Thomasa.

- Što si rekao? - upita hropćući kad je ponovno došla do daha.- Što da napravim? Tebe da prijavim? Gdje? Kome?

- Policiji, zlato.- A zbog čega, za ime Božje?- Jer sam te okrao, draga - odvrati Thomas Lieven. - Kamo li se

samo zametnula ona kobasica sa češnjakom?

DRUGA KNJIGA

1. poglavlje

1Dne 9. rujna 1940.

Iz radnog izvještaja 17. lisabonskog policijskog okruga ft Aveni-di E. Duarte Pacheco:

15 sati 22 minute: Poziv iz kuće broj 45 u Rua Marques daFronteira. Ženski glas hitno moli pomoć protiv provalnika. Dočasnici Alcantara i Branco odmah su upućeni onamo policijskim kolima;

16 sati 07 minuta: Dočasnici Alcantara i Branco vraćaju se upostaju. Sa sobom dovode:

a) Estrellu Rodrigues, rimokatolkinju, udovicu, rođenu27.3.1905. godine, portugalsku državljanku, konzulicu Kostarike,sa stanom u Rua Marques da Frontiera.

b) Jeana Leblanca, protestanta, neoženjenog, rođenog 2.1.1910.godine, francuskog državljanina, bankara, trenutačno bez stalnogmjesta boravka (izbjeglica, portugalska tranzitna viza).

Estrella Rodrigues izjavljuje: »Zahtijevam da zatvorite Jeana Leblanca jer me okrao. Poznajem Jeana Leblanca dva tjedna. Često me posjećivao u mojoj vili. Već pet dana manjka mi teška


zlatna narukvica (osamnaest karata, fino izrađena, 150 grama, s malim i velikim briljantima), proizvod draguljara Miguela da Foza u Rua Alexandre Herculanea. Kupovna vrijednost: oko 180.000 eskudosa. Predbacila sam Jeanu Leblancu u lice kradu koju je on odmah i priznao. Danas u 12 sati postavila sam mu kao posljednji rok da mi vrati moje vlasništvo, što on nije učinio.«

Strani državljanin, Jean Leblanc, preslušan je u vezi s optuž-bom: »Nisam narukvicu ukrao, nego sam je uzeo da bih je po na-logu senhore Rodrigues prodao. Već sam je odavno vratio jer ni-sam našao kupca.«

PITANJE: »Senhora Rodrigues tvrdi da više ne posjeduje naruk-vicu. Možete lije donijeti ili možda znate gdje se nalazi?

ODGOVOR: »Ne znam, jer ju je senhora Rodrigues sakrila kako bi meni naškodila. Ona želi da me zatvorite.«

PITANJE: »Zašto?« ODGOVOR: »Ljubomora.«NAPOMENA: »Strani državljanin Leblanc pri preslušavanju os-

tavlja dojam nepristupačnog, besramnog i oholog čovjeka. Povre-meno daje prijeteće izjave. Vrijeđa žensku čast tužiteljice i psuje istražnog komesara nepristojnim riječima. Na kraju izigrava lu-đaka, smije se, govori besmislice i pjeva podrugljive francuske pje-sme.«

Dočasnici Alcantara i Branco izjavljuju: »Strani državljanin je prilikom uhićenja pružio otpor. Morali smo mu staviti lisičine. Dok smo ga odvodili, primijetili smo na cesti ispred vile mnogo sumnji-vih tipova koji su pažljivo promatrali sve što smo radili.«

NAPOMENA: »Posve je moguće da strani državljanin Leblanc održava veze s lisabonskim podzemljem. Zadržat ćemo ga preko noći u zatvoru našeg okruga. Sutra rano ujutro prevest ćemo ga zatvorskim kolima u sjedište policije i staviti na raspolaganje od-jelu za krade.«

Bilo je već blizu šest sati navečer kad se lijepa, premda ne i previše inteligentna, konzulica i neprijateljica Nijemaca, Estrella Rodrigues iscrpljena se i uzbuđena vraćala u Rua Marqu.es da Fro-ntiera. Vozila se taksijem.

Žestoko dišući, grozničavo sjajnih očiju i zažarenih obraza sje-dila je na stražnjem sjedalu auta. »Sve je proteklo točno onako ka-ko je Jean želio i predvidio. Ah, Bože moj, u kakve li me već sve položaje nije doveo taj divlji, divni, zagonetni čovjek...

Zatvorili su ga. U zatvoru je siguran od svojih progonitelja. Ali zašto ga progone? To mi nije rekao. Poljubio me i zamolio da mu vjerujem.

A što mi drugo i preostaje? Tako ga silno ljubim! On je hrabri Francuz. Bog neka zna po kakvom li je tajnom zadatku ovdje. Ho-ću, vjerovat ću mu i učiniti sve što je tražio: ostavit ću zlatnu na-rukvicu u skrovištu u podrumu; odlazit ću svakog dana u luku i pokušati mu rezervirati mjesto na kakvom brodu i neću ni s kim razgovarati o njemu. Kada mu uspijem osigurati prijevoz u Južnu Ameriku, odjurit ću istražnom sucu, pokazati mu narukvicu, izja-viti da sam je samo zametnula i povući prijavu... Ah, kako će mi sada biti strašni dani i noći bez njega, bez Jeana, bez mog slatkog ljubavnika...«

Taksi stane, konzulica iziđe i plati šoferu. Dok je prilazila ulazu svog imanja, pojavi se iza jedne palme neki blijed, ojađen čovjek, odjeven u istrošeno odijelo sa sitnim uzorkom. Čovjek skine pred Estrellom svoj stari šešir i obrati joj se lošim portugalskim:

- Senhora Rodrigues, moram vas zamoliti za hitan razgovor.- Ne, ne - povikne punašna konzulica ustuknuvši.- Da, da - usprotivi se on, sljedeći je i snizivši glas - radi se o

Jeanu Leblancu.- Tko ste vi?- Zovem se Walter Lewis - odvrati on. - Dolazim iz Londona. -

Bila je istina da je došao iz Londona. Stigao je upravo prije jedansat. Međutim nije bila istina da se zvao Walter Lewis. On se zapravo zvao Peter Lovejov. Bio je to onaj isti Lovejov kojeg je šef M 15poslao u Lisabon da tom kukavnom tipu Thomasu Lievenu konačno stane na kraj...

- Što želite od mene, mister Lewis?- Znate li gdje je monsieur Leblanc?- Što se to vas tiče?


Čovjek koji se tog trenutka zvao Lewis trudio se da očara Estre-llu pogledima iz očiju bez sjaja, koje su loša plaća i loša prehrana melankolično zamutile.

- Prevario je mene, prevario je moju zemlju. On je hulja...- Šutite!- . . . tip bez osjećaja časti, bez morala, bez karaktera.- Gubite se, ili ću zvati u pomoć!- Kako možete pomagati jednome Nijemcu? Zar želite da Hitler

dobije rat?- Hit... - Bijesnoj, iako ne baš sretnoj, igračici ruleta zastane

riječ u grlu. - Što ste rekli?- Kako možete pomagati Nijemcu?- Nijemac? Ne! Ne! - Konzulica se uhvati objema snježnobijelim

rukama za glavu. - Lažete!- Ne lažem! Taj bijedni fašist zove se Thomas Lieven!Dok ju je hvatala snažna vrtoglavica, Estrella je razmišljala:

»Jean, pa da je Nijemac? To je nemoguće. Nezamislivo. Nakon sve -ga što sam doživjela s njim. Kakav šarm. Kakva nježnost... Kak-vo. .. Ne, on mora biti Francuz!«

Estrella proštenje:- Nemoguće!- Prevario vas je, senhora, kao što je prevario i mene, kao što

nas je sve prevario. Vaš Jean Leblanc je njemački obavještajac!- Strašno!- Tu zmiju valja uništiti, senhora!Konzulica zabaci lijepu glavu, krasno joj se tijelo napne...- Slijedite me u kuću, mister Lewis. Pokažite mi svoje dokaze!

Želim vidjeti činjenice, gole, krute činjenice! Ako mi ih pružite, onda...

- Onda, senhora, onda?- Onda ću se osvetiti. Ni jedan se Nijemac neće smijati Estrelli

Rodrigues! Nijedan, nikada!

- Manha - tako je glasila riječ koju će Thomas Lieven u tjedni -ma svog zatočeništva najčešće slušati. - Manha - što znači: sut ra. .. - Sutra - obećavali su čuvari - sutra - obećavao je sudac is -tražitelj - sutra - tješili su se zatvorenici koji su već mjesecima čekali da se nešto, bilo što, s njima dogodi.

Nije se događalo ništa. Ali možda će se dogoditi sutra! Čuvari, suci istražitelji i zatvorenici fatalistički bi slijegali ramenima, zna-

čajno se smješkali i ponavljali poslovicu koja je kao načelo mogla obilježiti čitav južnjački kazneni postupak: - Eh-eh, ate a manha! -što bi u prijevodu otprilike značilo: - Sutra će biti sutra, a sutra -ah, Bože moj, što li se još sve može dogoditi do sutra, dopustimo, dakle, da nas to iznenadi!

Nakon uhićenja, Thomas najprije dospije u istražni zatvor kri -minalističke policije na Torelu, jednom od sedam brežuljaka na kojima leži Lisabon. Pokazalo se, međutim, da je Torel grdno pre-trpan.

Stoga nakon nekoliko dana prebace Thomasa Lievena u Alju.be, srednjovjekovnu peterokatnu palaču u najstarijem dijelu grada. Iznad portala nalazio se grb nadbiskupa Doma Miguela de Častra, koji je, kao što to znaju svi obrazovani ljudi, boravio u ovoj dolini suza od 1568. do 1625. godine i preuredio ovu gadnu, staru zgra-durinu u zatvor za duhovnike koji su učinili kakvo kažnjivo djelo.

Pošto su ga dopremili onamo, Thomas zaključi da je među portugalskim svećenstvom 16. stoljeća vjerojatno bilo vrlo mnogo prijestupnika, jer je Aljube bio golem zatvor.

Sada je policija ovdje držala svoje zatvorenike, a među njima i mnoge nepoželjne strance. No, bilo je tu i gotovo isto toliko gos -pode koja su se ogriješila o potpuno nepolitičke paragrafe portu -galskog krivičnog zakonika. I oni u istražnom zatvoru, a i oni već osuđeni, sjedili su u skupnim ćelijama, u zasebnim ćelijama i u tzv. »ćelijama za imućne zatvorenike«.

Ove posljednje nalazile su se u najgornjim katovima i bile su najudobnije uređene. Svi su prozori gledali na dvorište. U nepos -rednom susjedstvu neki je gospodin Teodoro dos Repos imao ra -dionicu kovčega i torbica, što je bilo povezano sa stanovitim neu -godnim smradom, od kojeg su, osobito za vrućih dana, jako patili zatvorenici u nižim katovima.

Gore, među imućnima, moglo se već bolje živjeti! Za sobe su plaćali tjednu stanarinu kao u kakvom pristojnom hotelu. Visina stanarine ovisila je o visini kaucije koju je istražni sudac bio odre -dio - a ta je bila paprena. Međutim, kao u svakom dobrom hotelu, za imućne su se zatvorenike i zdušno brinuli. Osoblje se trudilo da im iz očiju pročita svaku želju. Dobivali su, naravno, novine i ciga -rete, a mogli su, dakako, i naručivati jela iz obližnjih restorana koje bi im tamničari preporučili.

Pretpostavljajući da će naići na ovako ugodne običaje, Thomas je u zatvorskoj upravi deponirao veću svotu novca te je ovako ure -dio pitanje dnevnih obroka: svakog bi jutra pozvao k sebi debelog kuhara, Franceska, i s njim se dogovorio o jelovniku za čitav dan. Zatim bi Francesco poslao svog pomoćnika u kupovinu. Kuhar je


bio oduševljen senhorom Jeanom: taj gaje gospodin iz ćelije 519 učio uvijek nove recepte i kulinarske trikove.

Thomas Lieven osjećao se izvrsno. Svoj je boravak u zatvoru smatrao malim, pošteno zasluženim odmorom prije putovanja u Južnu Ameriku.

Ni najmanje ga nije zabrinjavalo što mu se Estrella uopće nije javljala. Slatka Estrella sigurno marljivo traži za njega mjesto na nekom brodu...

Tjedan dana nakon što su ga zatvorili Thomas Lieven dobije u ćeliju zatvorskog druga. Ujutro 21. rujna 1940. godine ljubazni čuvar Juliao, kojeg je Thomas debelo podmazivao, dovede novajliju u ćeliju.

Thomas skoči sa svog ležaja. Još nikada u životu nije vidio ruž-nijeg čovjeka. Pridošlica je izgledao kao nekadašnji zvonar crkve Notre-Dame. Bio je malen. Imao je grbu. Šepao je. Bio je potpuno ćelav. Lice mu je bilo samrtnički blijedo, dok su mu obrazi bili nabrekli kao u hrčka; patio je i od nervoznog trzanja usana.

- Bom dio.' - reče grbavac cereći se.- Bom dia - promrmlja Thomas prigušeno.- Zovem se Alcoba. Lazarus Alcoba. - Novajlija pruži Thomasu

pandžastu ruku pokrivenu crnim dlakama.Thomas je stegne s užasom i gađenjem. Nije ni slutio da je s

Lazarusom Alcobom u njegov život ušao pravi prijatelj - s vjernim zlatnim srcem.

Dok je pripremao drugi ležaj za što udobniji boravak, Lazarus Alcoba je pričao promuklim, hrapavim glasom:

- Zatvorili su me zbog krijumčarenja, svinje jedne - ali, ovaj putmi ne mogu dokazati baš ništa. Jednom će me već morati pustiti.Nikamo mi se ne žuri... Eh-eh, ate a manha. - Ponovno se naceri.

- I mene drže ovdje potpuno nedužnog - počne Thomas, ali gaLazarus presiječe ljubaznim pokretom ruke:

- Znam, znam, navodno si drpio briljantnu narukvicu. Pukakleveta, zar ne? Te, te, te, - baš su ti ljudi zločesti!

- Odakle znate...- Znam sve o tebi, mali! Možeš mi slobodno reći »ti«. - Grbavac

se izdašno češao. - Ti si Francuz i bankar. Ljepotica koja te u ovouvalila je konzulica Estrella Rodrigues. Voliš kuhati.

- Odakle sve to znate?- Mali, pa ja sam te izabrao za sebe.- Izabrali?

'Bar dan

Lazarus se sav ozari, a gnusno mu lice pritom postane još dvo -struko šire.

- Jasno, izabrao sam najzanimljivijeg čovjeka u zatvoru. Napokon, i iza rešetaka čovjek treba malo duševnog poticaja, ili moždane? - Nagnuvši se povjerljivo naprijed, potapša Thomasa Lievenapo koljenu: - Evo ti mali savjet za budućnost, Jean: ako te ponovno ukebaju, odmah se prijavi glavnom tamničaru. Ja to učinimsvaki put!

- Zašto?- Odmah se prijavim toj lijenoj tamničarskoj svinji za voditelja

knjige izvještaja. Tako dobijem uvid u sve spise. Već nakon nekoliko dana znam sve intimne potankosti o ostalim zatvorenicima.Mogu, dakle, izabrati najzgodnijeg ćelijskog druga.

Thomasu se grbavac počeo sviđati. Ponudi mu cigarete.- A zašto si izabrao baš mene?- Ti si fin gospodin, na žalost još početnik, ali zato lijepa pona

šanja. Od tebe čovjek može štošta naučiti. Bankar si. Možeš midati pokoji burzovni savjet. Rado kuhaš. I tu me možeš koječemunaučiti. Znaš, čovjek u životu nikada ništa ne uči uzalud...

- Da - Thomas će zamišljeno - to je točno. - Zatim pomisli: »Štoli već sve nisam naučio otkako me sudbina izbacila iz moje mirneživotne kolotečine! A tko zna što me sve još čeka. Daleko, daleko,u more magle utonuli su moja sigurnost i građanska egzistencija,moj londonski klub i moj lijepi stan u Mavfairu...«

- Imam prijedlog - reče Lazarus. - Udružit ćemo se. Ti ćeš mene naučiti sve što znaš, a ja ću tebi pokazati sve što ja znam. Štomisliš o tome? ■>

- Odlično - Thomas će oduševljeno. - Što želiš objedovati, Laza-ruse?

- Imao bih jednu želju, samo ne znam da li ti poznaješ to jelo...Onaj blesavi vol u kuhinji sigurno nije nikada čuo za to.

- Hajde, reci konačno!- Znaš, radio sam gotovo po svim europskim zemljama. Velik

sam proždrljivac, priznajem. Najmilija mije francuska kuhinja. Alinemam ništa ni protiv njemačke! Jednom sam u Munsteru ispraznio džepove nekoj gospodi, a prije toga sam jeo punjenu svinjskupečenicu. Bila je to takva pečenica da o njoj i danas još koji putsanjam! - Lazarus zakoluta očima i zamljacka.

- Ako je samo to - reče Thomas Lieven blago.- Znaš taj recept?- I ja sam nekoć radio u Njemačkoj - odvrati Thomas i pokuca

na vrata ćelije. - Dakle punjenu pečenicu, e pa lijepo. Hajde da sidanas priredimo njemački dan. Kao prvo, predložio bih švapsku


juhu s jetrenim trencima, a poslije, hm - kestene s tučenim slat -kim vrhnjem...

Prijazni čuvar po imenu Juliao progura glavu.- Pošalji ovamo šefa kuhinje - reče Thomas, gurnuvši mu nov-

čanicu od stotinu eskudosa u šaku. - Htio bih s njim sastaviti da-našnji jelovnik.

- Dakle, kako ti prija? Je li dobro kao nekoć u Munsteru? - pitao je Thomas Lieven četiri sata kasnije. Sjedio je nasuprot grbavcu u svojoj ćeliji za pomno prostrtim stolom. Grbavac obriše ustai oduševljeno uzdahne:

- Bolje, mali moj, mnogo bolje! Nakon ovakve pečenice usudiobih se drpiti lisnicu čak i samom poštovanom gospodinu ministrupredsjedniku Salazaru!

- Kuhar je morao dodati još malo ruma.- Ti klipani uvijek sve sami poloču - reče Lazarus. - Da bih ti se

odmah odužio za ovaj ručak, mali moj, dat ću ti prvi savjet.- Lijepo od tebe, Lazaruse. Još malo pirea?- Molim. Vidiš, bogati smo, imamo love, pa nije nikakvo umijeće

da pribavimo dobro jelo. Međutim, što ćeš učiniti ako te stave onkraj brave, a ti si bez prebijene pare? U zatvoru je najvažnije da sedobro hraniš. A dobru hranu dobiješ jedino ako si šećeraš.

- Ali kako da postanem šećeraš?- Upravo to ti želim otkriti - objasni Lazarus punih usta.- Najprije se neprestano javljaš na liječnički pregled jer da ti je

tobože stalno zlo. U pogodnom trenutku zdipiš liječniku špricu zainjekcije. Zatim se sprijateljiš s kuharom. Tebi to nikada neće bititeško. Kuhara zamoliš malo octa. Kažeš mu da želiš začiniti jelo. Aonda zatražiš još malo šećera, za kavu.

- Razumijem. - Thomas pokuca. Čuvar se pojavi. - Raspremitestol - reče Thomas. - Molim desert.

Lazarus pričeka dok Juliao s posuđem nije nestao, zatim nas-tavi:

- Ocat i vodu pomiješaš u odnosu jedan prema dva i zasitišotopinu šećerom. Zatim to uštrcaš u natkoljenicu.

- U mišić?- Da, ali polagano, tako ti Boga, sasvim polagano, jer ćeš inače

dobiti lijepu gnojnu upalu.- Razumijem.

- Injekciju ćeš uštrcati sat i pol prije nego što si naručen liječniku. Za to vrijeme ne smiješ obavljati malu nuždu, je li jasno?

- Jasno.Čuvar Juliao donese desert, dobije svoj dio pirea i zadovoljno

nestane.Uz kestene i tučeno slatko vrhnje Lazarus nastavi:- Liječniku se potužiš da noću silno žedaš. On odmah posum

nja da možda imaš šećera u krvi. Zamoli te za uzorak mokraće,koji ti spremno dadeš. Pretraga pokaže da stvarno imaš visok šećer. Zatim ti odrede odgovarajuću prehranu: pečenje, maslac,mlijeko i bijeli kruh - evo ti nagrade za tvoj mali trud...

Thomas Lieven je ovo saznao već prvog dana svog poznanstva s grbavim Lazarusom. Idućih dana i tjedana naučio je još i više. Prošao je kroz pravi pravcati tečaj za zločine i zatvorski život. Mo-zak mu je bilježio matematički točno svaki savjet, svaki recept koji je dobio.

Na primjer: kako da na brzinu dobijem visoku temperaturu da bi me prebacili u drugu oblast, odakle se može lakše pobjeći.

Odgovor:Uzmi običan prost sapun, nastruži ga na fine pahuljice. Jedan

sat prije pregleda progutaj tri čajne žličice pahuljica. Nastupit će jaka glavobolja, a temperatura će, unutar sljedećeg sata, porasti na 41 stupanj. Međutim, ova će visoka temperatura potrajati samo jedan sat. Da bi se postigla dulja grozničava razdoblja, valja ti gutati sapunske kuglice.

Ili: kako da simulirani žuticu?Uzmi čajnu žličicu čađe i dvije žličice šećera, pomiješaj i dodaj

octa. Ostavi stajati preko noći pa sutradan ujutro popij mješavinu na prazan želudac. Za dva do tri dana pojavit će se simptomi žuti-ce.

Lazarus reče:- Znaš, Jean, živimo u ratničko doba. Možda jednom poželiš

odustati od junačke smrti. Moram li nastaviti?- Nipošto - reče Thomas Lieven.Bili su to sretni tjedni. Lazarus je naučio savršeno kuhati, a

Thomas savršeno simulirati bolesti. Thomas je još naučio i među-narodni lopovski jezik i na tucete trikova, kao na primjer: bijeli pr-sluk, posudba, kupnja automobila, trik s kišobranima, nabava bri-Ijanata, naknada, štete, odijelo po mjeri, intelektualni bijeg, vučna služba i još mnogo drugih.

Osjećao je - o Bože, kako je nisko već bio pao - da će mu svi ovi trikovi jednom i te kako dobro doći. Ta će mu se slutnja stopostot-no obistiniti.


Thomas i Lazarus, u isti mah i učenici i učitelji, živjeli su u slozi i ljubavi sve do jutra onog strašnog, onog užasnog dana, 5. stu-denog 1940. godine...

Ujutro 5. studenog 1940. godine nakon dugog vremena dovedu Thomasa opet jednom pred istražnog suca. Taj se gospodin zvao Eduardo Baixa, bio je uvijek odjeven u crno i nosio cviker na svi-lenoj vrpci. Istražni sudac Baixa bio je obrazovan čovjek. S Tho-masom je uvijek govorio francuski, pa tako i danas:

- Stoje, dakle, s vama, monsieur, nećete li konačno priznati?- Nemam što priznati. Nedužan sam.Baixa je čistio cviker:- Tja, onda ćete vjerojatno još dugo, dugo ostati u Aljubi. mon

sieur. U međuvremenu smo poslali vaš opis svim policijskim postajama u Portugalu. Moramo čekati.

- A što čekati?- Odgovore od svih tih postaja. Mi ne znamo kakve ste vi još

zločine počinili u našoj zemlji.- Nisam počinio uopće nikakve zločine. Nedužan sam!- Ma da, sigurno, naravno... Međutim, monsieur Leblanc, ipak

moramo čekati odgovore. Osim toga ste i stranac... - Baixa pro-lista jedan spis. - Čudna dama, hm, to se doista mora reći.

- Koja to dama, molim?- Tužiteljica, senhora Rodrigues.Thomas Lieven osjeti iznenada neugodne žmarce duž kralježni-

ce. Suhih usta upita:- Po čemu je čudna, gospodine suce?- Ne dolazi.- Ne razumijem.- Pozvao sam je, ali ona ne dolazi.- O Bože - reče Thomas. - Valjda joj se nije što dogodilo! -

»Samo bi mi još to trebalo«, pomisli.Pošto se vratio u ćeliju, pošalje odmah po debelog kuhara, Fra-

nceska.Sav ozaren, kuhar se odmah pojavi.- Što biste danas željeli, monsieur Jean?- Nećemo kuhati. Moraš mi učiniti uslugu. Možeš li na jedan

sat izići iz kuhinje?- Jasno da mogu.- Neka ti u tamničkoj upravi daju iz mojeg pologa novaca. Kupi

dvadeset crvenih ruža, uzmi taksi i odvezi se na adresu koju samti ovdje napisao. Ondje stanuje senhora Estrella Rodrigues. Jako

sam zabrinut za nju. Možda je bolesna. Raspitaj se i upitaj možeš li možda pomoći!

- U redu, senhor Jean! - Debeli kuhar nestane.Dobar sat kasnije Francesco se vrati. Doimao se prilično potiš-

teno. Čim je ušao u ćeliju s buketom od dvadeset prekrasnih, po-put krvi crvenih ruža, Thomas je znao da se dogodilo nešto straš-no.

- Senhora Rodrigues je otišla - reče kuhar.Thomas se svali na ležaj.- Što znači otišla? - upita Lazarus.- Znači što znači, budalo - odvrati kuhar. - Nema je. Otišla je.

Otputovala je. Nestala. Nije više ovdje.- Otkada? - upita Thomas.- Prije pet dana, senhor Jean. - Kuhar se samilosno zagleda u

Thomasa. - Čini se da se dama neće više vratiti, hm, barem netako skoro.

- Zašto to misliš?- Pokupila je sve stvari, nakit i gotovinu.- Pa gotovine nije uopće ni imala.- Trezor je bio otvoren...- Trezor? - Thomas zatetura. - Kako si došao do trezora?- Sobarica me provela kroz kuću. Dražesna mješanka, doista

vam kažem, gospodo! Prvorazredna! Takve oči! - Kuhar izvede odgovarajući pokret ispred grudi.

- To je Carmen - promrmlja Thomas.- Da, Carmen. Večeras idem s njom u kino. Odvela me if garde

robu - svi ormari prazni - u spavaću sobu - trezor je prazan...Thomas zaječi:- Sasvim prazan?- Potpuno prazan. Na otvorenim, čeličnim vratima visile su sa

mo dražesne crne svilene gaćice - to je bilo sve. O Bože, zar vamnije dobro, senhor Jean? Vode... Brzo popijte gutljaj vode.

- Lezi, mirno lezi na leđa - savjetovao je Lazarus.Thomas klone na ležaj i promuca:- U trezoru je bio moj novac, sve što imam, čitav moj imutak...- Žene. Vječne neprilike sa ženama - mrmljao je Lazarus bijes

no. - A sada nema ni ručka!- Ali zašto? - šaptao je Thomas. - Zbog čega samo? Ništa joj ni

sam učinio... Što kaže Carmen? Zna li gdje je senhora?- Carmen kaže daje senhora odletjela u Kostariku.- Svemogući Bože - proštenje Thomas.


Meni

Švapska juha s jetrenim trencima

Westfalska punjena pečenica

Kestenis tučenim slatkim vrhnjem

na badski način

21. rujna 1940.

Domaća hrana: najbolja okrepa prije drskih trikova

Švapska juha s jetrenim trencima

Miješajte 60 grama maslaca dok ne postane pjenast, umiješajte 200 grama nastruganih goveđih jetara, tri jaja, jednu namočenu i istisnutu žemlju, 50 grama mrvica, 5 grama mažurana, sol i papar. Protisnite smjesu kroz cjedilo za trence u kipuću vodu i ostavite trence da kuhaju 10 do 15 minuta dok ne isplivaju na površinu. Iz-vadite ih obiračom, pustite da se ocijede i poslužite u krepkoj mes-noj juhi.

Nabavite lijep, velik komad svinjskog karea, a mesar neka odmah izvadi iz njega kosti i rebra. Narežite svježe jabuke na kriške, po-

nosti odmah u posudu u kojoj će ih poslužiti, kako bi ostali rahli. Pire pošslatkim vrhnjem i ukrasite ukuhanim trešnjama, koje ste lagano namirisali

-

Carmen kaže da će se vi

miješajte ih s dobrim suhim šlji-vama, koje ste prethodno lagano proparili, dodajte tome nešto ri-bane limunove korice, malo ruma i mrvica. Ovom smjesom napunite od kostiju oslobođeno meso, koje ste posolili i popaprili, te ga okolo naokolo sašijte. Pečenicu prvo pecite sa svih strana dok ne po-rumeni, zatim je ostavite da se u pećnici polagano ispeče. Uz to poslužite pire od krumpira.

Kesteni s tučenim slatkim vrh-njemZarežite unakrsno lijepe, čvrste kestene na okrugloj strani i malo ih prepecite u pećnici, kako biste mogli skinuti tvrdu ljusku. Tada ih stavite u kipuću vodu i ostavite u

njoj tako dugo da nutarnju kožicu možete lako Ijuštiti. Zatim kuhajte kestene u zaslađenom mlijeku s komadićem vanilije dok ne omek-šavaju, ali se ne smiju raskuhati. Sameljite ih u stroju, po moguć-

odati.Thomas iznenada zaurla kao daje poludio:- Prestani mi neprestano pred nosom mahati tim

prokletim crvenim ružama! - Svlada se. - Oprosti, Lazaruse, popustili su miživci. A - a za mene nema nikakvih vijesti? Nikakvog pisma? Ništa?

- Kako da ne, senhor. - Kuhar izvadi dvije omotice iz džepa.Prvo je pismo bilo od Thomasova prijatelja, bečkog bankara

Waltera Lindnera:

Lisabon, 29. listopada 1940.

Dragi gospodine Leblanc!Pišem ove retke u velikoj brzini i krajnje

uznemiren. Jedanaest je sati. Za dva sata polazi moj brod; moram se ukrcati. A od vas još uvijek nikakva znaka života! Moj Bože, gdje li ste samo? Jeste li još živi?

Znam jedino ono što mije ispričala vaša nesretna prijateljica, konzulica: da ste otišli nakon telefonskog razgovora sa mnom i da se nikada više niste vratili.

Siromašna Estrella Rodrigues! U njoj imate osobu koja vas ljubi svim srcem. Koliko ta žena tuguje zbog vas, kako se za vas boji! Svakog smo dana bili zajedno otkako mije uspjelo da za nas nabavim mjesta na brodu za Južnu Ameriku. Iz dana u dan nadali smo se da ćemo vam naći barem kakav trag - ali uzalud.

Ove retke pišem u vili vaše lijepe, zdvojne prijateljice. Ona plačući stoji pokraj mene.

Ni danas - posljednjeg dana - vama ni traga. Pišem vam, još uvijek se nadajući da ste živi i da ćete se moći vratiti u ovu kuću ženi koja vas tako silno ljubi Ako Bog da, naći ćete onda i moje pismo.

Molit ću se za vas. U nadi da ćemo se ipak ponovno vidjeti, ostajem vaš odani

Walter Lindner. i


To je bilo prvo pismo.Thomas ga ispusti na tlo. Borio se sa zrakom. Glava ga je izne -

nada zaboljela kao da će se rasprsnuti.»Zašto Estrella nije mojem prijatelju rekla gdje sam? Zašto nije

došla ovamo i izvukla me odavde, kako smo se bili dogovorili? Zastoje to učinila? Zašto? Zašto?«

Drugo je pismo donijelo odgovor.

Lisabon, 1. studenog 1940.

Bijedna huljo !Tvoj je prijatelj upravo napustio zemlju. Nemaš više nikog tko bi

ti mogao pomoći. Sada se želim osvetiti.Nikada me više nećeš vidjeti Za nekoliko ću sati odletjeti u Kos-

tariku.Prijatelj ti je napisao pismo uz koje ću i ja priložiti svoje. Istražni

sudac će me jednog dana potražiti. Onda ćeš dobiti oba pisma.Ako bi istražni sudac, a stoje vrlo vjerojatno, prije tebe pročitao

oba pisma, izjavljujem još jedanput:Okrao si me, lupežu jedan!

Osim toga izjavljujem (to će vas sigurno zanimati, gospodine is -tražni suce) da sam te zauvijek napustila jer sam saznala da si Ni-jemac, njemački obavještajac, podla, beskrupolozna, lakoma, cinič -na njemačka hulja! Ah, koliko te mrzim, pseto jedno!

-Ah, koliko te još uvijek ljubim, pseto jedno! - uzdisalaje stra -stvena, punašna Estrella Rodrigues.

U isto vrijeme dok je Thomas Lieven u svojoj ćeliji zatvora Alju-be u Lisabonu, s osjećajem polarne hladnoće u želucu, čitao njezi no oproštajno pismo, crnokosa, zanosno građena konzulica sjedila je, na drugoj strani zemljine kugle, u salonu najskupljeg apartmana u najskupljem hotelu glavnog grada Kostarike, San Joseu.

Estrelline su oči bile crvene. Hladila se lepezom. Srce joj je ne-mirno udaralo, disala je uzbuđeno.

»Ah, Jean, Jean, neprestano moram misliti na tebe, ti bijedno pseto, čije je ime Thomas Lieven, ti bijedni lažljivče koji si me pre -vario. .. Moj Bože, a tako te silno ljubim!«

Konzulica, suočena s tim tragičnim stanjem, neustrašivo strusi dupli kostarikanski konjak niz lijepo grlo. Zatim dršćući zatvori oči i s jezom se sjeti nedavne prošlosti.

Ponovno je vidjela kako pred njom stoji engleski obavještajac koji joj je ispričao istinu, strašnu istinu o Thomasu Lievenu. Es -trella zatim ugleda sebe, pošto ju je Englez bio ostavio, sebe kao uništenu, zgaženu, skršenu ženu...

Estrella Rodrigues se one večeri 9. rujna 1940. godine, potpuno slomljena, dovukla do velikog trezora u spavaćoj sobi. Plačući je namjestila složenu bravu. Dršćući je otvorila teška vrata. Pred njom je ležao čitav imutak onog nitkova. Reichsmarke, eskudosi, dolari. Tada je ta izdana, nesretna žena, gotovo slijepa od suza, pregledala sadržaj trezora.

Te su večeri posjetioci kockarnice u Estorilu doživjeli pravu senzaciju.

S kapitalom od okruglo 20.000 dolara pojavila se ondje Estrella Rodrigues, ljepša nego ikada, bljeđa nego ikada, s većim dekolte -om nego ikada. Estrella - za koju su krupjei znali da uvijek gubi, pa je čak pomalo i žalili - te je večeri dobivala, dobivala i dobivala!

Igrala je kao u transu novcem Thomasa Lievena samo na naj -veće uloge. Stavila je na jedanaest. Jedanaestica je dobila triput za redom. Zaigrala je 29 enplein et chevaux; 29 je dobio. Stavila je na srednju dvanaesticu crveno, impai passe i na 23 en plein et chevawc, sve s najvišim ulozima; 23 je dobio.

Estrella je igrala. Estrella je dobivala, mogla je stavljati na što god je htjela. Suze joj navru na lijepe oči. Gospoda u smokinzima i dame sa skupocjenim krznenim stolama radoznalo su promatrali tu čudnu dobitnicu, koja bi pri svakom dobitku zajecala.

U dvorani s blistavim svijećnjacima, golemim bijelozlatnim zr -calima i skupocjenim slikama igraći su počeli ustajati od stolova. Dolazili su sa svih strana, gurajući se međusobno, i svi su uperili pogled prema lijepoj ženi u crvenoj večernjoj haljini koja je nepre -stano dobivala, a pri tom bivala sve očajnijom.

»Prelijepi ste. Previše ste sretni u ljubavi! Bilo bi nepravedno kad biste još i u igri imali sreću.« Riječi Thomasa Lievena, koje joj je bio uputio one večeri kad su se upoznali, gorjele su poput vatre u Estrellinu sjećanju. Previše je bila sretna u ljubavi, zato je uvijek samo gubila - ali sada - ali sada...

- 27, rouge, impair et passe!Mnoštvo krikne.Estrella zajeca. Jer je ponovno dobila toliko koliko se jednim

potezom u igračnici Estorila sa 27 rouge, impair et passe uopće može dobiti.


- Ne - mogu - više - zaječi ljepotica. Dva su joj poslužitelja uplesnim cipelama morala pomoći da dođe do bara. Bila su potrebna druga dva poslužitelja da brda žetona, koja je dobila u igri, do-vuku u drvenim sandučićima do blagajne, gdje su joj žetone promijenili. Nakon obračuna svota je iznosila 82.734 dolara i 26 centa. Neka još netko kaže da vrag odnosi nepošteno stečeno imanje!

Estrella zamoli da joj ispostave ček. U zlatom protkanoj večer-njoj torbici pronađe još jedan žeton od 10.000 eskudosa. Baci ga s bara, preko glava igrača, na zeleno sukno stola. Žeton padne na crveno. Estrella poviče jecajući:

- Za izdanu ljubav!Crveno dobije...»Crveno je dobilo«, sjećala se Estrella očiju vlažnih od suza, dok

je sada, 5. studenog 1940. godine, sjedila u najskupljem apartma-nu najskupljeg hotela u San Joseu. U San Joseu bilo je devet i trideset ujutro po kostarikanskom vremenu. U Lisabonu je bilo dvanaest i trideset po portugalskom vremenu. U Lisabonu je Tho-mas Lieven strusio svoj prvi dupli konjak za grozan strah. U San Joseu je lijepa konzulica popila već svoj drugi dupli konjak toga dana. Prvi je strusila odmah nakon doručka.

Posljednjih je dana trusila sve češće, sve ranije i sve radije. Pa-tila je od strahovitog treperenja srca. Jednostavno je morala piti. Kad ne bi pila, nije mogla podnijeti sjećanje na Jeana, tog slatkog, jedinog, divnog Jeana - na to pseto, na tog barbara. Uz konjak se donekle moglo izdržati.

Sada je bila bogata, bez ikakvih briga. Nikada više neće vidjeti svog ljubljenog. Ljagu daje bila njegova sada je sprala.

Drhtavim prstima Estrella izvadi iz torbice od krokodilske kože zlatnu bočicu i odvije poklopac. Drhtavom rukom ponovno napuni čašu. I dok su joj potekle nove suze, vrisnula je u raskošni prazni salon:

- Nikada, nikada neću zaboraviti toga čovjeka!

6- Nikada - reče Thomas Lieven - nikada neću zaboraviti tu že-

nu!Sumrak sedefne boje spuštao se na Lisabon. Thomas Lieven je

poput razdraženog tigra jurio amo-tamo po ćeliji.Ispričao je Lazarusu pravu istinu. Lazarus je sada znao kako se

Thomas zapravo zove, što je učinio, što ga čeka ako ga uhvati njemačka, britanska ili francuska obavještajna služba.

Pušeći cigaretu, grbavac je zabrinuto promatrao svog prijatelja i govorio:

- Ovakva histerična žena pravi je užas. A uz to kod takve osobenikad ne znaš što joj još sve može pasti na pamet!

Thomas na trenutak prekine svoju živahnu trku.- Toga se i bojim! Ta će dama možda sutra uputiti prefektu po

licije pismo i podmetnuti mi još kakvo do sada neobjašnjenoumorstvo.

- Ili više njih.- Molim?- Ili više neobjašnjenih umorstava.- Ah tako, da. Ne, ne, moj je položaj doista očajan! Onu je pro

kletu narukvicu, naravno, ponijela sa sobom! Nitko je nikad višeneće pronaći. Mogu sjediti ovdje dok ne istrunem.

- Tako je - reče Lazarus - i zato moraš najhitnije odavde izići!- Izići odavde?- Prije nego što te još gore ne udesi.- Lazaruse, ovo ovdje je tamnica!- Pa što onda?!- S rešetkama, zidinama i teškim željeznim vratima! Sa sucima,

tamničarima i krvoločnim psima!- Točno. To što si tako lako ušao ne znači da ćeš odavde isto

tako lako i izići.Thomas sjedne na rub kreveta.- Postoji li ipak kakva mogućnost?- Jasno da postoji. Samo se moramo malo potruditi. Kažeš da

si naučio kako se krivotvori. ■>- Još kako!- Hm. U podrumu imamo tiskaru. Ondje se tiskaju svi sudski

formulari. Pravi žig ćemo nabaviti. Tja, sve ovisi samo o tebi, mali.- O meni? Kako to?- Morat ćeš promijeniti izgled.- U kojem smislu?Lazarus se melankolično nasmiješi:- U mojem. Moraš se smanjiti. Moraš šepati. Moraš dobiti grbu.

Obrazi ti se moraju napuhnuti kao u hrčka. Moraš trzati ustima.Naravno, moraš imati i posve ćelavu glavu. Jesam li te prestrašio,mali moj?

- Ni-nimalo - Thomas hrabro slaže. - Što sve čo-čovjek ne biučinio za svoju slobodu?

- Sloboda je naše najveće blago - izjavi Lazarus. - Sada dobroslušaj što ću ti reći.

Zatim stane pričati, dok je Thomas pažljivo slušao.


- Naravno, u zatvor je uvijek lakše dospjeti negoli iz njega izići -reče grbavi Lazarus Alcoba. - Ali opet, i nije baš tako teško da se iznjega izvučeš.

- To me zaista raduje!- Srećom, sjedimo iza brave u Portugalu, a ne u tvojoj domovi

ni. Doma, kod tebe, ovaj trik ne bi upalio, ondje je sve predobrosređeno.

- Dakle, tako. Njemački su zatvori najbolji na svijetu, što li?- Pa osobno sam dvaput bio u Moabitu! - Lazarus se udari po

koljenu. - Kažem ti, Portugalci se tu ne mogu mjeriti! Previše sudobroćudni; nedostaje im pruski osjećaj dužnosti, njemačka disciplina!

- Da, to je točno.Grbavac kucne na vrata ćelije. Prijazni čuvar Juliao, kojeg je

Thomas neprestano debelo podmazivao, odmah se pojavi, poput kakva dobrog konobara u nekom dobrom hotelu.

- Pozovi kuhara, stari - reče mu Lazarus.Juliao nestane, klanjajući se. Lazarus se obrati Thomasu:- Tvoj bijeg, naime, počinje u kuhinji...Malo kasnije grbavac upita Franceska, debelog kuhara:- Slušaj, dolje u podrumu imamo tiskaru, zar ne?- Da, ondje se tiskaju svi formulari potrebni pravosuđu.- Zar i otpusni nalozi državnog tužilaštva?- Svakako.- Poznaješ li dolje kojeg zatvorenika?- Ne, zašto?- Trebamo jedan otpusni nalog.- Pa, mogu se malo raspitati.- Raspitaj se onda - umiješa se Thomas Lieven. - Tko nam uči

ni tu malu uslugu, može iz toga izvući tjedan dana dobra jela.Dva dana kasnije kuhar dojavi:- Pronašao sam jednog, ali on za to hoće dobro žderati čitav

mjesec.- Ne dolazi u obzir - hladno će Lazarus. - Dva tjedna i ništa vi

še.- Moram ga najprije pitati - reče kuhar.Kad je kuhar nestao, Thomas se obrati grbavcu:- Ma ne budi tako škrt! To je, napokon, moj novac.- Pitanje načela - odvrati grbavi. - Ne smiješ kvariti cijene. Uo

stalom: nadam se da je istina ono što si mi pričao da znaš krivotvoriti žigove.

- Nema tog žiga koji ne bih znao krivotvoriti. Izučio sam zanatkod najboljeg krivotvoritelja u zemlji - odvrati Thomas i pomisli:»Užasno, kako nisko čovjek može pasti - time se čak i ponosim!«

Sutradan dođe kuhar i javi da tiskar pristaje.- Gdje je formular?- Tiskar kaže da najprije želi dva tjedna dobro žderati.- Povjerenje za povjerenje - zareži Lazarus. - Ili ćemo smjesta

dobiti formular ili neka zaboravi čitav posao.Sat kasnije imali su formular.Od onog dana kad su ga bili zatvorili Lazarus se svakog dana

javljao glavnom tamničaru zbog vođenja knjiga izvještaja i službe-nog dopisivanja. Tipkao je dnevno na tucete pisama. Glavni tam-ničar je dotle čitao novine i nije dalje vodio računa o njemu.

Grbavac je, dakle, u potpunom miru mogao ispuniti otpusni nalog za samog sebe. Otipkao je svoje ime, osobne podatke i broj svog spisa. Kao datum je stavio 15. studenog 1940. godine, prem-da je tog dana bio tek 8. Lazarus i Thomas trebali su dobrih tjedan dana za ono što su bili naumili. Osim toga i pismo će trebati čitav dan da prođe kroz sve zatvorske instancije. - Dakle, ako sve bude u redu, Thomasa bi mogli otpustiti 16. studenog. Šesnaesti je pa-dao u subotu, a subotom je prijazni čuvar Juliao uvijek imao slo-bodan dan, a... No idemo redom!

Na kraju Lazarus ukrasi otpusni nalog još i potpisom državnogtužitelja, koji je lako mogao prekopirati iz jednog pisma obješenogu uredu. .^

Vrativši se u ćeliju, upita Thomasa:- Jesi li i ti bio marljiv?- Vježbao sam cijelo popodne.Bili su se dogovorili da će se Thomas javiti umjesto Lazarusa

čim krivotvoreni otpusni nalog stigne u zatvorski ured te zatvore-nik Alcoba bude prozvan. Thomas se zbog toga vanjskim izgledom morao preobraziti u Alcobu koliko je to najviše bilo moguće. Bio je to težak zadatak, ako znamo daje Lazarus Alcoba bio grbav, da na glavi gotovo nije imao kose, da su mu obrazi bili podbuhli kao u hrčka, da je bio manji od Thomasa i da je patio od nervoznog trza-nja usta. Grbavac je stoga uporno zahtijevao da Thomas svaki dan vježba...

Thomas je prostor između obraza i zubnog mesa ispunio kugli-cama kruha i tako stvarno dobio obraze kao u hrčka. Zatim je po-čeo nervozno trzati ustima. Ometan kruhom, pokušavao je opona-šati grbavčev glas.


- Nemoj tako mumljati, mali! Ma kakvo ti je ovo trzanje? Trzašprevisoko gore! - Lazarus se uhvati za usta. - Ja trzam ovdje dolje!Niže, mladiću, još niže!

- Niže ne ide! - Thomas je trzao kako je najbolje mogao. -Smetaju mi ove proklete kuglice kruha!

- Bez kruha nema ni obraza kao u hrćka! Samo se ti potrudi,pa će ići i niže!

Thomas obriše znoj s čela.- Baš je to vraška nesreća s ovom tvojom gubicom.- Ne može svatko biti lijep poput tebe. Uostalom, ovo je tek po

četak. Čekaj samo dok ti počnem paliti kosu.- Paliti kosu?- Jasno, ne misliš valjda da će nam ovi ovdje dati britvu i ška

re?- To neću moći izdržati - zastenje Thomas.- Ne blebeći, radije vježbaj. Smanji se. Obuci moj kaput da vidiš

koliko moraš saviti koljena. Uzmi jastuk. Načini od njega poštenugrbu! I ne smetaj mi, moram se sada malo raspitati po kući.

- O čemu?- Tko posjeduje pismo vrhovnog državnog tužitelja, naravno sa

žigom, kako bi ga ti mogao krivotvoriti.Dok je Thomas Lieven, obukavši stari grbavčev kaput, podvije-

nih koljena hramao ćelijom, Lazarus je cipelom kuckao po zidu. Uporabio je najjednostavniju od svih abeceda kuckanja: a = triput, b = dvaput, c = jedanput, zatim: d = šest puta, e = pet puta, f = četiri puta, zatim: g = devet puta, h = osam puta, i = sedam puta. I tako dalje.

Lazarus otkuca svoje pitanje, zatim je čekao odgovor, promat-rajući Thomasa kako trza, mumlja i vježba se u hodanju podvije-nim koljenima.

Nakon jednog sata zatvorenik u susjednoj ćeliji počne kuckati. Lazarus je pažljivo osluškivao kimajući glavom, zatim reče:

- Na trećem katu sjedi zatvorenik po imenu Maravilha. Za uspomenu je sačuvao odluku vrhovnog državnog tužiteljstva premakojoj mu je odbijena molba za puštanje iz zatvora. Na odluci je žig.

- Lijepo. Ponudi mu za tu odluku tjedan dana dobra jela -mumljao je Thomas, snažno trzajući ustima.

Godine 1940. mjesec studeni bio je vrlo topao. Još se uvijek moglo kupati u Atlantiku ili sunčati na plaži Estorila - ali, prema portugalskim propisima, dakako samo krajnje pristojno odjeven. Policija je zahtijevala za muškarce kompletno kupaće odijelo, pre-ma damama vlasti su bile još strože.

Dana 9. studenog, oko 12 sati, neki je gospodin kiselkasta pogleda i poput sablje krivih nogu kod iznajmljivača čamaca na plaži unajmio tzv. gaivolu, starinski čamac s pedalima, koji se sastojao od dva drvena salinca, neke vrsti ležaljke s pedalima me-đu njima, i kotača s lopaticama. Pritišćući pedale, ovaj se gospo-din zatim vlastitom snagom otisnuo na otvoreno more.

Taj je gospodin, kojem je moglo biti oko pedeset godina, nosio smeđe kupaće odijelo i slamnati šešir. Nakon četvrtsatne vožnje ugledao je drugu gaivolu kako se daleko na pučini, sama samcata, ljulja na blagim valovima Atlantika. Usmjerio je čamac prema njoj. Nakon sljedećih četvrt sata približio se toliko da bi na sjedalu dru-gog čamca s pedalima mogao prepoznati drugog gospodina, koji je izgledao kao da mu je kakav blizak rođak: mrzovoljno i premoreno.

Taj drugi gospodin, koji je nosio crno kupaće odijelo, dovikne mu:

- Hvala Bogu, već sam se uplašio da nećete doći!Gospodin u smeđem kupaćem odijelu klizne sa strane uz nje-

gov čamčić:- Na telefonu ste nagovijestili da mi se radi o egzistenciji - na

ravno da sam onda došao. i>

Crni reče:- Ništa ne brinite, majore Loos, ovdje na pučini nitko nas ne

može čuti. Tu nema mikrofona. Genijalna zamisao, zar ne?Smeđi gaje neprijazno promatrao:- Da, genijalna. Što hoćete od mene, mister Lovejov?Agent britanske obavještajne službe uzdahne:- Želim vam nešto predložiti, majore. Radi se o Thomasu Lieve-

nu...- To sam i mislio! - Časnik Abivehra kimne razjareno.Lovejov nastavi zagriženo:- Vi ga progonite. Prevario vas je. I mene je nasamario... Nas

dvojica smo, istinabog, neprijatelji. Red je da se mrzimo. Međutim,usprkos tome, majore, u ovom slučaju mogli bismo surađivati.

- Surađivati?- Majore, isto nam je zvanje. Apeliram na vašu kolegijalnost.

Zar ne mislite daje to ipak malo previše što se u naš posao odjed-


nom upleće ovakav pišljivi laik, ovakav drski autsajder, koji nam kvari cijenu, izvrgava nas ruglu i ponaša se kao da smo svi mi idi -oti?!

Major iz Kolna reče turobno:- Zbog tog tipa prijeti mi otkaz!- A meni? Ako ga ne dopremim u London, dodijelit će me obal

noj straži! Znate li što to znači? Imam ženu i dvoje djece, majore.Vi, vjerojatno, također.

- Žena me napustila.- Nije baš mnogo ono što zaradimo, međutim, zar ćemo doista

dopustiti da nam ovakav tip uništi egzistenciju?- Da sam ga barem prepustio Gestapou, onda u Kolnu! A sada

je nestao.- Ne, nije nestao.-Š to?- Sjedi u zatvoru.- Ali...- Sve ću vam objasniti. On neće vječno ostati unutra. Podmitio

sam jednog čovjeka u upravi, odmah će mi javiti kad Lieven opetiziđe. - Lovejov zabaci ruke uvis. - A što će biti onda? Opet će između vas i mene iznova započeti isti cirkus s jahtom i podmornicom, kloroformom i revolverom! Majore, iskreno vam kažem: ja tojednostavno ne mogu izdržati!

- Zar mislite da sve to prija mojoj žuči?- Zato vam predlažem: radit ćemo zajedno. Čim on iziđe, nešto

će mu se dogoditi. Imam pri ruci čovjeka, znate već, za prljaveposlove. Zatim mogu javiti kući da ste ga ubili vi, Nijemci - a vimožete ispričati vašem admiralu da smo to učinili mi, Englezi. Vine morate na frontu, a ja ne moram u obalnu stražu. Nije li to dobar prijedlog?

- Zvuči prelijepo a da bi bilo istinito... - Major beskrajno duboko uzdahne. Odjednom reče muklo:

- Morski psi!- Ma ne!!!- Ovdje sprijeda. - Loos se ukoči. Plavom su vodom, ravno na

njih, jurile poput strijela dvije okomito uspravljene repne peraje.Zatim tri. Pa onda pet.

- Izgubljeni smo - reče Lovejov.- Samo mirno. Glumimo mrtvace! - zapovjedi major. Uto prva

životinja stigne do njih, zaroni pod obje gaivole, pa ih kao u igridigne uvis. Gaivole poskoče kroz zrak, pljusnu u more i divlje sezanjišu. Tada druga životinja strelovito dojuri i ponovno ih digne uzrak.

Major odleti u vodu. Potone, izroni i smjesta, sasvim ukrućen, legne na leda. Golema zvjerka, širom razjapljenih ralja, klizne mimo ali se na njega ni ne osvrne. Major, upućen u zoologiju, dođe do umirujućeg zaključka.

Uto začuje strahovit krik i ugleda svog britanskog kolegu, koji je, zakovitlan kroz zrak, upravo pljusnuo pokraj njega u vodu.

- Ma slušajte, Lovejov, to nisu morski psi - to su dupini!- Du-du-du.. .- Da. Upali smo u čitavo jato... Dupini ne čine ljudima nikakva

zla, samo se s njima igraju.To su stvarno i radili. Neprestano su plivali i kružili oko oba

gospodina, a povremeno i skakali preko njih, stvarajući prave vo -doskoke.

Neprijateljski su se agenti grčevito uhvatili za salince Lovejoveove prevrnute gaivole. Nastojali su je odgurati do obale. Lovejov zahriplje:

- Nemam više zraka... Što ste upravo rekli, Loos?Divovski se dupin tog trenutka okomito uspravio iza majora,

elegantno ga preskočio i preplavio malim općim potopom. Major ispljune mnogo morske vode, zatim zaurla Lovejovu u uho:

- Rekao sam: tu bih propalicu, kad iziđe, najradije vlastoručnoustrijelio!

8U Portugalu ljudi jedu vrlo malo krumpira. Francesco, zatvorski

kuhar, ipak uspije nabaviti tucet posebno lijepih, jer su imućni zatvorenici Leblanc i Alcoba 15. studenog naručili za ručak ku -hane neoljuštene krumpire.

Kao što su mu bili naredili, Francesco napola skuha neoguljene krumpire, zatim ih, još vruće, odnese na peti kat i posluži gospodi Leblancu i Alcobi uz portugalske sardine u octu i ulju. Prema želji imućnih zatvorenika, čuvar Juliao razreze oštrim nožem krumpire, koji nisu bili sasvim mekani, na polovice.

Čim su ostali sami, gospoda prestanu jesti. Thomas se lati posla. Na stolić kraj prozora položi jedno uz drugo: otpusni nalog što ga je Lazarus već ranije bio ispunio pisaćim strojem i pismo kojim vrhovno državno tužiteljstvo odbija molbu zatvorenika Ma-ravilhe da bude pušten iz zatvora. Na ovom je pismu bio žig vrho -vnog državnog tužiteljstva...


Sjećajući se vrijednih pouka slikara i krivotvoritelja putovnica Revnalda Pereire, Thomas prione uz posao, pri čemu ga je grbavi Lazarus promatrao s velikim zanimanjem.

Thomas uzme još vruću polovicu krumpira, pa pritisne plohu presjeka na žig vrhovnog državnog tužiteljstva. Nakon četvrt sata digne krumpir. Na plohi presjeka pokaže se zrcalni otisak žiga.

- A sada dolazi glavni trik - reče Thomas. Moć navike bila je većtakva daje to rekao mumljajući. Malo je pritom zatrzao i kutovimausta. Već dva dana nije mogao prestati trzati kada bi to poželio. Nemože se nekažnjeno mumljati i trzati tjedan dana od zore domraka.

- Dodaj mi svijeću, Lazaruse!Grbavac izvuče iz strunjače svijeću i šibice, što ih je bio ukrao

u uredu glavnog tamničara. Namjeravao je oboje upotrijebiti i kas-nije, kada bude uklanjao kosu s glave Thomasa Lievena.

Lazarus zapali svijeću. Thomas oprezno odgrize komad s donje strane polovice krumpira. Zatim pridrži taj komad iznad plamena svijeće kako bi se krumpir ponovno ugrijao.

- Stručnjak to zove: načiniti zvono - protumači Lazarusu, kojigaje gledao sa strahopoštovanjem. »Bože, hoću lija to ikada moćiispričati u svom klubu?« - Krumpir se zagrijava. Vidiš kako otisakponovno postaje vlažan. Kaže se: on počinje živjeti. Još nekolikosekunda, a sada... - Elegantnim pokretom Thomas pritisne zvonos vlažnim i vrućim otiskom žiga na ono mjesto u otpusnom nalogugdje mora stajati žig. Ostavi da se krumpir četvrt sata hladi uz lagani pritisak. Zatim ga digne. Na otpusnom je nalogu bila točnakopija originalnog žiga.

- Fantastično! - reče Lazarus.- Sada ćemo brzo pojesti - reče Thomas. - Ostatak možemo

obaviti i kasnije.Ostatak je izgledao ovako: dopodne je Lazarus u uredu glavnog

tamničara otvorio mnoga upravo prispjela pisma vrhovnog držav-nog tužiteljstva. Takve je omotnice otvarao svakog dana. Tog se dopodneva potrudio da jednu loše zalijepljenu omotnicu otvori po-sebno pažljivo. To mu je i uspjelo. Omotnicu je ponio sa sobom, a uz to i tubu ljepila.

Nakon ručka Thomas preklopi sada potpuno dovršeni otpusni nalog za Lazarusa Alcobu, stavi ga u zelenu omotnicu, na kojoj je bio jučerašnji poštanski žig, te omotnicu pažljivo zalijepi. A po-podne Lazarus podmetne omotnicu glavnom tamničaru medu po-podnevnu poštu...

- Sada je presudan trenutak - reče grbavac Thomasu Lievenute večeri. - Glavni je tamničar poslao moj otpusni nalog iz upravnog ureda u ured za otpuste. Prema zatvorskim pravilima, tamo ćesutra ujutro biti izdana otpusnica, pa će, prema mojem iskustvu,oko jedanaest sati doći po mene u ćeliju, a to znači: tvoja kosamora noćas dolje.

Paljenje kose trajalo je jedva pola sata - bilo je to, doduše, naj-gorih pola sata u životu Thomasa Lievena. Sjedio je pognute glave pred Lazarusom, koji je s njim radio ono što ljudi čine očerupanoj peradi kad joj pale perje. Desnom je rukom držao svijeću. Plamen, sasvim uz korijen, žderao je pramenove kose Thomasa Lievena. U lijevoj je ruci imao vlažnu krpu, kojom je strelovitom brzinom vla-žio glavu, kako ne bi ozlijedio kožu. Kojiput ipak nije pritisnuo kr-pu dovoljno brzo...

Thomas zastenje od boli:- Pripazi malo, ti prokleti idiote!Lazarus mu odgovori starom portugalskom poslovicom:- Tko slobodu želi, kroz patnju mora proći, nju izbjeći neće mo

ći!Konačno je mučenje završilo.- Kako izgledam? - upita Thomas iscrpljeno.- Natrpaš li obraze kruhom i budeš li trzao ustima, kao moja

slika i prilika - odgovori Lazarus ponosno.Te su noći obojica vrlo loše spavala.Sljedećeg jutra neki strani čuvar donese doručak, jer je bila su-

bota 16. studenog, a subotom je, kako smo već ranije rekli, prijaz-ni Juliao imao slobodan dan. To je Lazarusu, naravno, bjjo jasno već onda kad je stavljao datum na otpusni nalog.

Grbavac preuzme već na vratima doručak od stranog čuvara. Thomas Lieven još je hrkao na svom ležaju s pokrivačem navuče-nim preko glave.

Poslije doručka Lazarus proguta tri bijele pilule i legne na Tho-masov ležaj. Thomas obuče kratki grbavčev kaput, pa između osam i deset sati priredi još jednom generalni pokus. Zatim zadrži definitivno kuglice kruha u ustima, a debeli jastuk između leda i košulje. Jastuk čvrsto sveže, kako se grba ne bi pomaknula. Zatim je, predavši se sudbini, trzao ustima.

U jedanaest sati strani čuvar ponovno dođe. Lazarus je spavao s pokrivačem preko glave. Čuvar je držao u ruci otpusni nalog:

- Lazarus Alcoba!Podvijenih koljena Thomas ustane i trzaj ući ustima žmirkavo

pogleda čuvara.- Na zapovijed - promumlja.


Čuvar gaje pažljivo motrio. Thomasa oblije znoj.- Vi ste Lazarus Alcoba?- Jesam!- A što je s onim drugim, pa on još uvijek spava!- Imao je lošu noć - objasni Thomas nerazgovijetno. - Što želite

od mene, gospodine narednice?- Otpušteni ste.Thomas pritisne ruku na srce, zastenje i klone na krevet. Od-

glumi čovjeka svladana srećom. - Uvijek sam znao da pravda pobjeđuje - zamumlja.

- Ne trabunjajte nego pođite za mnom. Hajde! - Čuvar ga povuče uvis - zamalo previsoko. Thomas odmah spuzne natrag, podvi-nuvši koljena. »Prokletstvo, kako to boli! Ali neće dugo potrajati.«Slijedio je stranog čuvara kroz duge hodnike u upravni dio zatvora. Teške su se željezne rešetke pred njim otvarale i ponovno se zanjim zatvarale. »Trzanje baš i nije tako strašno, već ide gotovo samo od sebe. Ali ta podvinuta koljena... Samo da me ne uhvati grč,samo da se ne srušim na zemlju...

Uza stube, niza stube - ne, to neću izdržati. Nikada!« Ponovno hodnici. Strani gaje čuvar ispitivački promatrao:- Zar vam je vruće, Alcoba? Tako se znojite. Pa svucite kaput!- Ne. Ne, hvala. To - to je samo zbog uzbuđenja... Naprotiv - ja

-ja se smrzavam...Napokon su stigli u ured za otpuste. Prostoriju je razdvajala dr-

vena pregrada. Iza pregrade radila su tri činovnika. Ispred pregrade stajala su još dva druga zatvorenika. I oni su morali biti otpušteni. Thomas smjesta zapazi dvoje: da su činovnici lijena pseta i da ispred pregrade nema stolaca. »No to bi moglo biti lijepo«, pomisli iznemoglo. Sat na zidu pokazivao je jedanaest sati i deset minuta.

Pet minuta prije dvanaest činovnici još uvijek nisu bili gotovi s onom drugom dvojicom zatvorenika. Ispred očiju Thomasa Lievena vrtjeli su se vatreni krugovi; mislio je da će se svakog trenutka onesvijestiti, jer su ga tako ludo boljela koljena, ali ne samo koljena nego i listovi, i bedra, i gležnjevi, i kukovi. Neprimjetno nasloni jedan lakat na pregradu, a zatim oba. »O nebesa, kakva li olakša-nja, kakve li slatke miline...«

- Hej, vi tamo! - zalaje najmanji činovnik. - Izvolite spustiti ruke s pregrade. Zar ne možete još tih nekoliko trenutaka stajati pristojno? Lijena fukara!

Ponizno trzaj ući ustima, Thomas reče:- Oprostite, gospodo - i makne ruke s pregrade. Idućeg se tre

nutka srušio. Jednostavno više nije mogao izdržati. Zdvojno po-

misli: »Ne smijem se onesvijestiti. Nikako se ne smijem onesvijes-titi. Skinut će mi kaput i vidjeti što je s mojim nogama, što je s mojom grbom...«

Nije se onesvijestio. Pošto je sada bilo sigurno da je siromašni zatvorenik zbog uzbuđenja pretrpio napadaj slabosti, dobio je čak i stolac. Netom što je sjeo, pomisli: »To sam mogao imati i prije, baš sam idiot!«

U dvanaest sati i trideset minuta dva su činovnika imala pod-nevni odmor. Treći se, konačno, pozabavio s Thomasom. Stavi formular u pisaći stroj pa reče blago:

- Puka formalnost. Moram još jedanput unijeti vaš osobni opis,kako ne bi došlo do zamjene.

»Morate, doista, prokleto dobro paziti«, pomisli Thomas. Otkako je smio sjediti, osjećao se izvrsno. Izreda podatke svog prijatelja, koje je bio naučio napamet:

-Alcoba Lazarus, neoženjen, rimokatolik, rođen u Lisabonu 12. travnja 1905. godine...

- Posljednje mjesto stanovanja?- Rua Pumpulha 51.Činovnik usporedi podatke s onima iz nekog drugog formulara,

pa nastavi tipkati:- Kosa sijeda i rijetka. Vrlo ste rano oćelavili!- Moja teška sudbina.- Hrm! Oči crne. Visina? Ustanite!Thomas ustane podvinutih koljena. Činovnik ga je pažljivo

promatrao. ^- Posebni znaci?- Grba, pa zatim na licu...- Vidim, vidim. Hrm! Sjednite.Činovnik je tipkao i pisao. Zatim je odveo Thomasa u susjednu

prostoriju i predao ga upravitelju za pohranu stvari. Budući da je Thomas bio u istražnom zatvoru, smio je zadržati svoje odijelo, rublje i svoj voljeni zlatni sat na otkucavanje. Sada je dobio pu-tovnicu i dokumente svog prijatelja, Lazarusov novac, njegov džepni nožić i kovčežić s rubljem.

- Potvrdite primitak - reče upravitelj za pohranu stvari. Thomasnespretno potpiše: »Alcoba Lazarus«.

»Moj posljednji novac i moja lijepa lažna putovnica francuske obavještajne službe na ime Jean Leblanc odoše, dakle, dovraga«, pomisli Thomas sjetno. »Moj mi prijatelj, slikar, brzo mora izraditi novu.«


Ako se Thomas u 14 sati i 15 minuta nadao daje naposljetku svladao sve teške zapreke, grdno se prevario. Odveli su ga kroz beskrajne hodnike zatvorskom svećeniku. Svećenik, stariji čovjek, govorio je Thomasu vrlo srdačno i bio je duboko tronut kada ga je otpušteni zatvorenik - očito potresen - odjednom zamolio da nje-gove riječi smije saslušati na koljenima...

U 10 minuta do tri sata prema portugalskom vremenu, 16. studenog 1940. godine, Thomas Lieven se konačno, više teturajući i posrćući nego hodajući, dovuče do glavnih zatvorskih vrata kroz zatvorsko dvorište, koje je smrdjelo na biljno štavilo iz susjedne radionice kožnih proizvoda.

Ovdje je posljednji put morao pokazati otpusni nalog. Straho-vito je trzao ustima, a grba mu je koso stršila kroz tanki kaputić.

- Drž' se, stari - reče čuvar, otvarajući teška željezna vrata.Thomas Lieven otetura kroz njih u neizvjesnu budućnost. Uspijejoš skrenuti oko najbližeg ugla, zatim još jednom padne i otpužena sve četiri u prvu kućnu vežu, sjedne na jednu stepenicu, papočne urlikati od bijesa i iscrpljenosti. Propala mu putovnica. Propao mu novac. Propala mu imovina. Otplovio mu brod.

Bijeg zatvorenika Jeana Leblanca otkriven je još istog dana. Čuvar je u njegovoj ćeliji našao samo zatvorenika Lazarusa Alco-bu, koji je spavao dubokim teškim snom.

Liječnik, kojeg su smjesta pozvali, utvrdi da se Alcoba ne pret-vara, nego daje omamljen vrlo jakim sredstvom za spavanje. Taje dijagnoza bila točna, jedino je Lazarus omamio sam sebe popivši tri pilule, koje je ukrao prilikom jednog posjeta liječniku...

Uz pomoć injekcija i crne kave istražitelji su uspjeli zatvorenika donekle razbuditi i saslušati. Da je pred njima Alcoba, a nitko drugi, pokazalo se pošto su malog čovjeka razodjenuli: u njegovu se grbu nije moglo sumnjati!

Alcoba izjavi:- Prokleti Leblanc mora da mi je stavio nešto u doručak. Kava

je imala tako gorak okus. Zaboljela me glava i zavrtjelo mi se - zatim sam izgubio svijest. Pričao sam mu da bih danas morao bitiotpušten. Čuo sam to, naime, od glavnog tamničara, za kojeg radim.

Dnevni čuvar, kojeg su suočili s Alcobom, poviče:- Pa još sam jutros s vama razgovarao kad sam donio doručak!

A kasnije sam vas izveo iz ćelije!Lazarus Alcoba odgovori logikom koja je razoružala istražitelje:- Da ste me jutros odveli iz ćelije, sada ne bih više sjedio ovdje.

Istražitelji shvate da je Jean Leblanc pobjegao prerušen u Laza-rusa Alcobu. I dalje strogo logičan, uz to snažno zijevajući i još uvijek vrlo omamljen, Alcoba ustanovi:

- Međutim, otpusni nalog glasi na mene. Prema tome, morateme najhitnije otpustiti.

- Dakle, hm, naravno - ali, dakako, dokle god traje istraga...- Slušajte me sada: ili ću sutra rano ujutro biti otpušten, ili ću

obavijestiti gospodina vrhovnog državnog tužitelja kakve prilikevladaju ovdje! - poviče Alcoba.

- Pereira! Hej, Pereira! - zvao je Thomas u to isto vrijeme. Kucao je na vratima stana svog prijatelja, krivotvoritelja, ali nije dobio odgovora.

»Ili je opet pijan ili nije kod kuće«, pomisli Thomas, koji se već donekle oporavio od slabosti. Tada se sjeti da propali slikar nikada ne zaključava svoj stan. Pritisne kvaku i vrata se otvore. Thomas Lieven prođe kroz mračno predsoblje u veliki atelier čiji je golemi prozor propuštao posljednje danje svjetlo. Okolo su još uvijek sta-jale iste ružne slike, a stan je bio jednako nepospremljen kao i prije. Pune pepeljare, tube, kistovi, pera, palete uznemirivale su oko raznolikošću svojih boja.

Thomas pogleda u kuhinju. Ali ni tamo ne nade svog bradatog prijatelja. Dakle, nije kod kuće. Vjerojatno pije negdje drugdje.

To je, naravno, glupo. Koliko bi se dugo Pereira obično opijao? Jednu noć? Dva dana? Tri? Prema iskustvu koje je Thomas imao s njime, valjalo je računati s najgorim. Za pošteno opijanje treba vremena.

»Moram čekati Pereiru«, razmišljao je Thomas. »Možda su već otkrili moj bijeg; ne smijem se pokazati na ulici.« Odjednom pri-tisne ruku na želudac. Oho! Osjetio je glad. Činilo se da je trenu-tak najdublje potištenosti prošao. Malko se nasmijao samom sebi. Pritom je primijetio da još uvijek trza ustima. I koljena su ga još boljela. Ne smije na to misliti, nikako ne treba na to misliti.

Da najprije vidimo što sve Pereira ima u kuhinji! Bijeli kruh, rajčice, jaja, sir, šunku i jezik, pistacije, kapare, papriku, papar i sardine.

Šarene su boje Thomasa nadahnule. »Pripremit ću mozaik-kruh i punjene rajčice. Odmah i za Pereiru. Bit će mu potrebno nešto krepko kada dođe kući...«

Thomas počne kuhati. Dok je sjeckao pistacije i kapare, odjed-nom udari kao luđak nožem po dasci. Sjetio se Estrelle. Ta beštija. Ta vještica. Ta đavolica. Skidajući pistacijima glave, u mislima je skidao glavu Estrelli.


Crvena ga paprika još jače razjari. »Čitav se svijet urotio protiv mene! Svi su mi neprijatelji! Što sam učinio? Bio sam čestit čov -jek, ispravan građanin. A sada...«

Dodat ću papra! Dobrano papra. Neka peče kao i bijes u meni!Vi prokleta pseta iz obavještajnih službi! Kako ste me daleko

odgurali? Bio sam u zatvoru. Iz zatvora sam pobjegao. Naučio sam krivotvoriti dokumente, služiti se otrovom, pištoljem, eksplozivom i nevidljivom tintom. Znam pucati, telegrafirati Morseovim pismom, džiju-džicu, boksati, hrvati se, trčati, skakati, ugrađivati mikro -fone, simulirati žuticu, vrućicu, šećernu bolest. Zar su to znanja kojima bi se privatni bankar trebao ponositi?

Nemam više milosti ni prema komu. Sada je dosta. Doživjet ćete svoje čudo! Svi vi! Čitav svijet!

Napast ću vas svim svojim zločinačkim umijećima poput izgla -dnjela vuka. Ja ću sada krivotvoriti, simulirati telegrafirati Morse-ovim znakovima, ugrađivati mikrofone. Ja ću sada vama prijetiti i varati vas, kao što ste vi meni prijetili i varali me. Sada počinje moj rat. Bit će to rat jednog čovjeka protiv svih vas. A neće biti ni primirja, ni pakta, ni saveza - ni s kim.

I još papra, bibera. I još više paprike. I još soli. A sada da zgnje-čim smjesu u bezličnu masu, kao što bih rado zgnječio vas, prok -leta pseta...«

Vani se otvore vrata.»To će biti Pereira«, pomisli Thomas, trgnuvši se iz svojih bes -

krajnih maštanja:- Dođite ovamo. U kuhinji sam!Idućeg trenutka pojavi se na vratima neka osoba. Ali to nije bio

bradati, pijani slikar Pereira. To uopće nije bio muškarac. Bila je žena.

10Nosila je crven kožnati ogrtač, crvene cipele i crvenu kapu, is -

pod koje je navirala vrana kosa. Usta mlade žene bila su velika i crvena, a oči velike i crne. Koža lica bila je vrlo bijela. Ruke je dr -žala u džepovima ogrtača i oštro je gledala Thomasa. Glas joj je zvučao metalno i malo priprosto:

- 'bar večer, Pereira. Vi me ne poznate.- Ja... - počne Thomas, ali ga ona prekine zapovjedničkim pok

retom glave, od kojeg joj lijepa duga kosa zaleprša.- Umirite se, ja nisam pajkanica. Naprotiv.

»Smatra me Revnaldom Pereirom«, pomisli Thomas. »Pa jasno!« Promuca:

- Tko - tko vam je dao moju adresu?Žena u crvenom promatrala gaje, stisnuvši jedno oko.- Što vam je? Živci? Kokain? Rakija?- Molim, a zašto?- Što izvodite s licem? Zar ne možete držati usta mirno? Pa

neprestano trzate!- To će proći. Događa - događa mi se katkada navečer. Pitam

vas: tko vam je dao moju adresu?Žena u crvenom priđe mu sasvim blizu. Divno je mirisala, a

bila je i vrlo lijepa. Tihim glasom progovori:- Adresu mije dao stanoviti monsieur Debras.»Major Maurice Debras iz francuske obavještajne službe«, zap-

repašteno pomisli Thomas. Dakle, još i to. Treći kojeg sam nasa -mario. Naravno, tako se moralo dogoditi. Sada su mi sva trojica za petama. Francuzi, Englezi, Nijemci. Radi se sada još samo o sati -ma, i ja sam mrtav čovjek...«

Učini mu se da iduće pitanje žene u crvenom dolazi iz velike daljine. Thomas ju je odjednom vidio sasvim mutno i nejasno. Sljedeće pitanje potvrdi njegove najcrnje slutnje.

- Poznajete li nekog Jeana Leblanca?Thomas je neko vrijeme vrlo glasno zveckao tavama i priborom

za jelo prije nego stoje nerazgovijetno promrmljao:- Jean Leblanc? Nikad čuo!- Ne blebećite gluposti, Pereira. Jasno da poznajete tog čovjeka!

- Lijepa zvijerka sjedne na kuhinjski stolčić, pa prekriži dvJgačke,vitke noge. - Nemojte se odmah napraviti u gaće!

»Kako li to ova žena sa mnom postupa«, pomisli Thomas. »Moj je položaj nedostojan, apsolutno nedostojan. Čime sam sve ovo zaslužio? Ja, najmlađi londonski privatni bankar. Ja, član na-jekskluzivnijih londonskih klubova. Ja, čovjek odlična odgoja, čestitih shvaćanja časti, načina života... Stojim, evo, ovdje u nekoj prljavoj, portugalskoj kuhinji i moram dopustiti da mi ova preslat-ka, lijepa žena kaže neka se ne napravim u gaće. No i ona će sada nešto doživjeti!«

Dobro odgojeni Thomas Lieven oštro odvrati:- A sada, lutko, smjesta zaveži i kidaj, inače će biti zla! - Idućeg

se trenutka situacija promijeni. Začuju se koraci. U kuhinji jestajao bradonja u prljavim hlačama od prugastog baršuna i pohabanom puloveru. Čovjek je bio jako pijan. Usprkos tome, širokopijano lice razvuče mu se u vedar osmijeh pošto ugleda Thomasapa zarokće:


Meni

Mozaik-kruh

Punjene rajčice

16. studenog 1940.

Hladno jelo za uzavreli bijes

Mozaik-kruh

Odrežite sa svake strane vrh kru-ha za kavijar ili francuskog bijelog kruha, izdubite vilicom čitavu me-kanu sredinu, ali tako da ne ošte-tite koru.

Za nadjev uzmite 125 grama maslaca, 100 grama šunke, 100 grama kuhanog goveđeg jezika, jedno tvrdokuhano žumance, 75 grama sira, pola čajne žličice ka-para, 25 grama pistacija, nešto sardina, gorušice, soli i papra.

Izmiješajte maslac, zgnječite žumance, nasjeckajte pistacije i kapare, narežite sve ostalo na male kockice i lagano pomiješajte sa začinima. Nadjev čvrsto utis-nite u izdubeni kruh. Kruh mora

- Dobro došli u moj bijedni dom! Ali, meu amigo, što su to učinili s tvojom kosom?

Slikar Revnaldo se vratio kući...Odjednom sve troje progovore u maloj kuhinji u jedan glas. Že -

na u crvenom skoči, zabulji se u Thomasa i povikne:- Što, zar vi uopće niste Pereira?- Naravno da on nije Pereira - vikne pijani slikar. - A što li ste

vi popili? Ja sam Pereira! Ovo je...- Zaveži!- . . . moj stari prijatelj Leblanc!-Ah!- A tko - hik - ste vi, lijepa damo?- Zovem se Chantal Tessier - reče mlada žena, ne skidajući

pogled s Thomasa. Mačje joj lice poprimi gladan izraz. Polaganoreče: - Monsieur Leblanc, osobno? Kakva li sretna slučaja!

- Što želite od mene?- Mojem ste prijatelju Debrasu, jednom, nabavili lažnu putov

nicu. Debras mi je rekao: ako slučajno zatrebaš krivotvorenu putovnicu, otiđi Revnaldu Pereiri u Rua do Poeo des Negros i pozovise na Jeana Leblanca...

- To je rekao vaš prijatelj Debras?- To je rekao moj prijatelj Debras.- Ništa vam drugo nije kazao?- Samo da ste sjajan momak koji mu je spasio život.Thomas pomisli: »Dakle, nije sve baš tako loše!« Ljubazno upita:- Ne biste li s nama večerali? Mogu li vam pridržati kaput, ma-

demoiselle Tessier? ^- Chantal, za vas!Mačje se lice nasmiješi, otkrivši pritom snažne zube grabežljive

zvijeri. Chantal Tessier bila je samosvjesna, lukava, a sigurno i hladna. Međutim, očito nije bila naviknuta da joj muškarci prid-ržavaju kaput.

Grabežljivica je bila odjevena u tijesnu crnu suknju i bijelu svilenu bluzu. »Sto mu gromova«, pomisli Thomas, »kakva li tijela! Ovoj djevojci kiša sigurno ne može smočiti cipele...«

Trenutak opasnosti je prošao i on je opet mogao postati onaj stari Thomas, dobro odgojen i viteški uljudan prema damama. Prema svakoj vrsti dama!

Sjeli su kraj pijanog slikara, koji je već počeo večerati. Jeo je prstima i govorio punim ustima:

- Kad bih znao tako slikati kao što vi znate kuhati, stari biGoya bio pseto u usporedbi sa mnom! - Olakša se nježnim podrigivanjem. - Ima li u ovome pi-pistacija?

stajati nekoliko sati na vrlo hlad-nom mjestu prije nego što ga na-režete na ploške, koje zatim slo-žite na pladanj. Kako bi pladanj izgledao još šarenije, garnirajte mozaik-kruh punjenim rajčicama.

Punjene rajčice

Izdubite lijepe, čvrste rajčice, pospite ih iznutra ribanim sirom i stavite u svaku napola prerezano tvrdo kuhano jaje, s plohom pre-sjeka okrenutom prema gore. Posolite i pospite crvenom papri-kom i s dosta kosanog peršina i vlasca.


- Ima, a i kapara. Stavite ruku pred usta! Dakle, potrebna vamje putovnica, Chantal?

- Nije. - Oči su joj se sada malo zamaglile, a lijeva joj je nosnicapodrhtavala. To joj je bila navika. - Nije mi potrebna jedna putovnica, trebam ih sedam.

- Mogu li i ja nešto primijetiti? - raspita se neobrijani slikarpunim ustima.

Thomas će ljutito:- Progutajte prije nego što progovorite. I ne prekidajte stalno.

Nastojte se radije barem malo otrijezniti. - Obrati se lijepoj mački:- Za koga trebate tih sedam putovnica, Chantal?

- Za dva Nijemca, dva Francuza i tri Mađara.- Čini se da imate međunarodni krug znanaca.Chantal se nasmije:- Nije ni čudo kad sam po zanimanju vodič za strance!- A kamo vodite te svoje strance?- Iz Francuske preko Španjolske u Portugal. Prilično unosan

posao.- Kako često odlazite na put?- Jedanput mjesečno. To su uvijek veća društva s lažnim pu

tovnicama ili uopće bez njih, već prema tome...- Ako već govorimo o putovnicama - ponovno započne slikar, ali

ga Thomas ušutka pokretom ruke.Chantal nastavi:- Vodim samo bogate ljude. Vrlo sam skupa. Ali od mojih put

nika još nikada nitko nije bio uhićen. Poznajem svaki centimetargranice! Poznajem svakog carinika! I eto, u posljednjem sam navratu dopremila sedmoricu koji trebaju nove putovnice. - Gurneslikara. - Stari moj, sada možeš zaraditi zlatna brda.

- I ja trebam putovnicu - reče Thomas.- O sveta bogorodice - reče bradonja. - A ja više nemam ni jed

ne putovnice!Thomas reče ljutito:- Od svih četrdeset sedam starih putovnica koje sam vam bio

donio...- Donio kada? Prije šest tjedana! Ne možete ni zamisliti što se

kod mene događalo. Za četrnaest dana sve su nestale! Stvarno mije žao - ali više nemam ni jedne! Ni jedne jedincate! To vam većčitavo vrijeme pokušavam objasniti!

11Oko Largo de Chiado, malog romantičnog trga s prastarim dr-

većem, ležale su Pastelaria Marqu.es male kavanice, sastajalište dama, poznate po svojim izvrsnim slasticama. U jednoj niši slasti-čarnice Caravela sjedila su navečer 16. studenog 1940. godine dva gospodina. Jedan je pio viski, a drugi jeo sladoled s tučenim slat-kim vrhnjem. Čovjek koji je pio viski bio je britanski obavještajac Peter Lovejov, dok se debeli dobroćudni gorostas veselih prasećih očica na ružičastu dječjem licu zvao Luis Guzmano. On je jeo sla-doled.

Peter Lovejov i Luis Guzmano poznavali su se dvije godine i već su u nekoliko navrata uspješno surađiali...

- Dakle, kucnuo je čas - reče Lovejov. - Obavijestili su me dajedanas pobjegao iz zatvora.

- Onda moramo požuriti, kako bismo ga uhvatili još u Lisabonu- reče Guzmano. Grabio je žlicom sladoled i mljackao. Obožavao jesladoled s tučenim slatkim vrhnjem. Nikad mu ga nije bilo dosta.

- Baš tako - potvrdi Lovejov prigušeno. - Kako to kanite obaviti?

- Pištoljem s prigušivačem, pretpostavljam. Što je s novcem?Jeste li ga donijeli?

- Jesam. Pet tisuća eskudosa dobit ćete sada, a pet tisuća kadga... dakle, kasnije.

Lovejov popije velik gutljaj viskija, ljutito razmišljajući: »Dao mi je pet tisuća eskudosa, taj fini gospodin, major Loos, koji želi u tome sudjelovati s novcem, ali kada osobno treba pregovarati s Guzmanom, onda se izvlači, za to je prefml«

Lovejov ispere još jednim gutljajem viskija svoj bijes nad Nijem-cem nježne duše. Zatim reče:

- Sada me dobro slušajte, Guzmano. Leblanc je pobjegao pre-rušen u stanovitog Lazarusa Alcobu. Alcoba je grbav, malen i gotovo sasvim ćelav. - Lovejov opiše Alcobu tako točno kako mu ga jenjegov povjerljiv čovjek iz zatvora bio prikazao. Zatim nastavi: -Leblanc zna da su mu i Englezi i Nijemci za petama. Stoga će sesigurno sakrivati.

- Gdje?- Ovdje ima prijatelja, nekog pijanog slikara, u starom gradu u

Rua do Poco des Negros broj 16. Kladim se da će smjesta otrčationamo. Ili će i dalje glumiti grbavca - iz straha pred nama, ili će seopet pretvoriti u Jeana Leblanca - iz straha pred policijom.

- Kako izgleda Jean Leblanc?Lovejov mu točno opiše i Thomasa Lievena.


- A pravi grbavac?- Još sjedi! Ne brinite se. Pogodite li u Rua do Poco des Negros

broj 16 grbavca koji na glavi nema gotovo uopće kose, a odazovese na ime Leblanc, ne morate dalje više ništa pitati.

Dne 17. studenog 1940. godine, samo nekoliko minuta poslije osam sati, pred direktora zatvora A\jube dovedu već jedanaest puta kažnjavanog Lazarusa Alcobu, neoženjenog, rođenog u Lisa-bonu 12. travnja 1905. godine.

Direktor, visok mršav muškarac, reče mu:- Čuo sam da ste jučer navečer divljački prijetili, Alcoba.Usta malenog čovjeka s grbom trzala su se i pri govoru:- Gospodine direktore, samo sam se branio kad sam čuo da ne

mogu biti pušten, jer da sam upleten u bijeg Jeana Leblanca.- Uvjeren sam da ste u to umiješani, Alcoba. Navodno ste izja

vili da se kanite obratiti gospodinu vrhovnom državnom tužitelju.- Gospodine direktore, obratit ću se gospodinu vrhovnom drža

vnom tužitelju, naravno, samo ako ne budem smjesta otpušten.Što ja, konačno, mogu ako je Jean Leblanc pobjegao pod mojimimenom!

- Slušajte, Alcoba, danas ćemo vas pustiti...Alcoba se široko naceri.- No dakle.- . . . ali ne zato što vas se možda bojimo, nego stoga što za to

stvarno imamo nalog. Svakog se dana morate javljati u svojem policijskom okrugu i ne smijete napustiti Lisabon.

- Neću, gospodine direktore.- Ne cerite se tako budalasto, Alcoba! Vama se ne može pomoći.

Siguran sam da ćete uskoro opet dospjeti k nama. Najbolje daodmah i ostanete. Čovjek poput vas najsigurniji je iza rešetaka.

12U malim, krivudavim ulicama staroga grada s trošnim rokoko-

palačama i šareno opločenim građanskim kućama vladao je mir podnevnog odmora.

Snježnobijelo rublje visjelo je s bezbrojnih konopaca. Zakržljala stabla rasla su iz napuklih kamenih stuba. A svakog bi časa izme-đu razmaknutih zidina puknuo pogled na obližnju rijeku.

Thomas Lieven je također gledao rijeku. Stajao je uz veliki pro-zor u atelieru svog prijatelja odana piću. Chantal Tessier stajala je pokraj njega. Došla je još jednom u Rua do Poco des Negros da se

oprosti. Morala je natrag u Marseille i nagovarala je Thomasa da otputuje s njom.

Chantal je bila neobično nemirna. Lijeva joj je nosnica drhtala. Položila je dlan naThomasovu ruku.

- Pođite sa mnom, postanite mi ortakom. Imala bih raznihposlova za vas, ali ne biste bili vodič stranaca. Ovdje niste sposobni za akciju. Ali u Marseilleu - moj Bože, mogli bismo silno razvitimoje poslovanje!

Thomas strese glavom gledajući rijeku Tejo. Rijeka je tekla po-lagano i lijeno prema Atlantiku. A kod ušća u Atlantik bilo je mno-go brodova spremnih da isplove i krenu prema dalekim lukama i prevezu sve progonjene, ponižene i prestrašene u daleke, slobodne zemlje. Ondje su dolje bile usidrene lađe za ljude s putovnicama, s ulaznim dozvolama, s novcem.

Thomas više nije imao putovnice. Nije imao ulazne dozvole. Nije imao novaca. Imao je još samo jedno odijelo, koje je bilo na njemu, i ništa više.

Iznenada se osjetio smrtno umornim. Život mu se vrtio u zača-ranom krugu iz kojeg nije bilo izlaza.

- Počašćen sam vašom ponudom, Chantal. Vi ste lijepa žena.Sigurno ste i divan prijatelj. - Pogleda je i nasmiješi joj se, a žena,koja je izgledala poput grabežljive mačke, pocrveni kao zaljubljenaučenica. Ljutito udari nogom i promrmlja:

- Prestanite s tim blezgarijama...Usprkos tome Thomas nastavi:- Sigurno imate i dobro srce. Ali, gledajte, nekoć sam bio ban

kar. Želio bih ponovno postati bankar!Za stolom pretrpanim bojama, tubama, kistovima, punim pe-

peljarama i bocama, sjedio je Revnaldo Pereira. Sada je bio potpu-no trijezan i radio je na nekoj prilično razuzdanoj slici. On reče:

- Jean, ima nešto u tome što vam predlaže Chantal. S njomćete sigurno stići u Marseille. A u Marseilleu ćete lakše nabavitilažnu putovnicu nego ovdje, gdje vas traži policija, a da i ne spominjemo sve ostale vaše prijatelje.

- Ali, za Boga miloga, pa ja dolazim iz Marseillea. Zar je sve bilouzalud?

Chantal mu se obrati brutalno i agresivno:- Vi ste sentimentalna budala, ako ne shvaćate što se dogodilo.

Imali ste peh, E pa lijepo. Katkada svi imamo peh. Sada vam jeprijeko potrebna lova, a i pristojna šara.

»Da mi Alcoba u našoj ćeliji nije davao privatne satove, sada ne bih razumio što dama misli«, sjeti se Thomas. Žalosno reče:


- Pereira će mi pomoći da i u Lisabonu nabavim novu putovni-cu. A što se tiče novaca, imam prijatelja u Južnoj Americi, pisat ću mu. Ne, ne, ostavite me, već ću se nekako snaći, ja...

Nije završio rečenicu jer je tog trenutka podnevnu tišinu razbio mukli prasak pucnjeva.

Chantal tiho krikne. Pereira naglo skoči i prevrne lonac s bo-jom. Zaprepašteno se pogledaju. Tri sekunde prođu...

Zatim se iz dubine začuju uzrujani muški glasovi, žene počnu vrištati, a djeca tuliti.

Thomas pojuri u kuhinju i naglo otvori prozor. Pogleda u staro dvorište. Dolje su sa svih strana trčali muškarci, žene i djeca te okružili priliku što je ležala na prljavom kamenom pločniku, bolno skvrčena, grbava i mala.

13- Lazaruse, Lazaruse, čuješ li me?Thomas je klečao kraj malog čovjeka na kamenom tlu, iza njega

su se tiskali i gurali nepoznati ljudi. Krv je neprestano kapala iz Alcobinih rana. Nekoliko ga je metaka pogodilo u prsa i trbuh. Le-žao je nepomično, zatvorenih očiju. Nervozna usta sada se više nisu trzala.

- Lazaruse... - proštenje Thomas Lieven.Tada mali grbavac otvori oči. Zjenice su mu se već bile zamuti-

le, ali je Lazarus ipak prepoznao čovjeka koji se nagnuo nad njega. On zaječi:

- Kidaj, Jean, brzo kidaj, ovo je bilo namijenjeno tebi...Val krvi navre mu iz usta.- Nemoj govoriti, Lazaruse - preklinjao ga je Thomas, ali je gr

bavac šaptao:- Tip je viknuo Leblanc prije nego što... Zamijenio me s tobom.Thomasu navrnu suze na oči, suze gnjeva i žalosti.- Nemoj govoriti, Lazaruse... Odmah će doći liječnik... Operirat

će te...- Pre - prekasno je... - Grbavac pogleda Thomasa, iznenada se

naceri lukavo i prepredeno te mučno procijedi: - Šteta, mali, zajedno smo mogli izvesti još poneki vješti trik... - Zatim smiješaknestane, a oči se ugase.

Kada je Thomas ustao od mrtvog prijatelja, ljudi su uzmaknuli pred njim i šutke ga propustili iz svoje sredine, jer su vidjeli da plače.

Kroz koprenu suza Thomas ugleda Chantal i Pereiru, koji su stajali postrance od uzrujana mnoštva. Priđe im teturajući i bio bi pao da ga slikar nije prihvatio.

S ulice dotrče dva policajca i liječnik. Dok je liječnik pregleda-vao mrtvaca, svi su nešto govorili policajcima. Nagrnulo je mnogo radoznalaca i staro je dvorište ispunio rezak žamor glasova.

Thomas obriše oči i pogleda Chantal. Znao je: ako ovog tre-nutka nešto ne poduzme, bit će prekasno. U djeliću sekunde, u tren oka odluči o svojoj sudbini...

Dvije minute kasnije policajci su razabrali iz izjava uzrujanih očevidaca da se neki stranac trudio oko pokojnika i posljednji s njim razgovarao.

- Gdje je taj čovjek?- Otišao je onamo prijeko! - vikne neka starica, pokazujući

koščatim prstom ulaz dvorišne zgrade. Ondje je stajao slikar Pereira. Sada je bio potpuno sam.

- Hej, vi tamo! - vikne policajac. - Gdje je čovjek koji je razgovarao s umrlim?

- Nemam pojma - reče Pereira.Istodobno je liječnik ustrijeljenom čovjeku zaklopio oči. U smrti

je ružno lice Lazarusa Alcobe bilo ozareno dostojanstvom.

14U Pirenejima je bilo hladno. Britki je istočnjak bjesnio povrh cr-

vene zemlje šturih planinskih lanaca što odvajaju španjolski Ara-gon od južne Francuske.

U praskozorje 23. studenog 1940. godine dva su se osamljena putnika, mlada žena i mlad muškarac, kretala u smjeru sjevera prema prijelazu Roncesvallesu. Oboje je nosilo planinarske cipele, pustene šešire i podstavljene vjetrovke. Oboje je vuklo teške naprtnjače. Žena je išla prva. Muškarac ju je slijedio uzbrdo kroz gustu šumu i šiblje.

U čitavom dosadašnjem životu Thomas Lieven nije imao na no-gama teške planinarske cipele niti je nosio podstavljenu vjetrovku. Nije se ni verao teškim i opasnim brdskim stazama. Sada, dok je prema francuskoj granici stupao iza Chantal Tessier, ranjavih peta i žuljavih tabana, sve stoje doživio ovih posljednjih pet dana činilo mu se nestvarnim, pa tako i ovo rano jutro, zavijeno u maglu i si-vilo.

Chantal Tessier bila je izvanredna osoba, pravi prijatelj - to je shvatio u ovih pet dana. Doista je poznavala Portugal i Španjolsku


kao svoj džep. Poznavala je i carinike i policajce koji su kontrolirali vlakove, a znala je i koji će seljaci dopustiti strancu da kod njih prenoći i nahraniti ga, a da ništa ne pitaju.

Hlače, cipele, vjetrovku, šešir - sve je dobio od Chantal, ona je to za njega kupila. Pa i novac u njegovu džepu bio je njezin. Ona mu gaje dala - predujmila - kako je bila rekla.

Od Lisabona su se vlakom vozili do Valencije. Prošli su kroz dvije kontrole. Chantal mu je pomogla da umakne objema. Noću su prešli granicu prema Španjolskoj. Odvezli su se dalje kroz Vigo, Leon i Burgos. U Španjolskoj je bilo mnogo više kontrola i mnogo više policajaca. Usprkos tome, sve je dobro prošlo, zahvaljujući Chantal.

Evo i posljednje granice, pa će biti u Francuskoj. Remeni naprtnjače urezali su se u ramena Thomasa Lievena, svaka ga je kost boljela. Bio je smrtno umoran. Dok je slijedio Chantal, misli su mu nepovezano lutale...

»Siromašni Lazarus Alcoba... Tko ga je ubio? Tko je naredio da ga ustrijele? Englezi? Nijemci? Hoće li ubojica ikada biti prona-đen? Hoće li novi ubojica pronaći mene? Koliko mi je još preostalo da živim? Ja, koji se poput krijumčara, poput razbojnika, šuljam ovom sumračnom šumom... Sve je to ludilo, mahnitost, nestvarna i groteskna tlapnja, grozničav san, a ipak krvava zbilja...«

Staza je sada postajala ravnija, stigli su na kraj šume i izbili na čistinu, na kojoj je stajao trošni štagalj. Thomas se upravo vukao uz velik natkrit sjenik iza Chantal, koju očito ništa nije moglo umoriti, kadli se u neposrednoj blizini začuju uzastopce tri hica.

Chantal se strelovitom brzinom okrene, stvori se poput munje uz Thomasa. Njezin mu dah osine lice:

- Ovamo unutra!Gurne ga pod krov kolibe i oboje se bace u sijeno. Zadihano se

pogledaju.Ponovno zagrmi pucanj, pa zatim još jedan. Potom, nošen vjet-

rom, dopre do njih muški glas, ali nisu mogli razumjeti što govori.- Mir - prošapće Chantal. - Ostani sasvim mirno ležati. To bi

mogli biti graničari.»Mogao bi biti i netko drugi«, gorko pomisli Thomas.»Najvjerojatnije to i jest netko drugi. Gospoda u Lisabonu nisu

dugo trebala da ustanove kako im se potkrala kobna pogreška. Pogreška koju bi mogli ispraviti...«

Thomas je ćutio Chantal pokraj sebe. Ležala je potpuno tiho, no osjećao je napetost i napor kojima se primoravala na mir...

Tog se trenutka odluči. Ne smije ugroziti još jedan ljudski život! Znao je da će ga smrt jadnog Lazarusa Alcobe mučiti do kraja ži-

vota. »Sada je dosta«, pomisli Thomas Lieven. »Ne želim više sud-jelovati u igri. Bolje je umrijeti sa strahom nego vječno umirati od straha. Ne tražite me više, ubojički idioti. Ne proganjajte me više, idiotske ubojice. Predajem se, ali izbacite nedužne iz svoje prljave igre...«

Hitro zbaci remene naprtnjače pa ustane. Chantal skoči. Oči su joj plamtjele. Siktalaje:

- Ostani ležati, luđače... - Pokuša ga svom snagom povući do-lje.

- Žao mi je, Chantal - promrmlja Thomas i primijeni zahvatdžiju-džicua, koji će, kako je znao, onesvijestiti Chantal na nekoliko sekunda. Mlada žena padne nauznak, zaječavši.

Thomas zakorači iz zaklona.Dolazili su. Bila su to dvojica muškaraca s puškama u rukama.

Prilazili su mu preko čistine, preko mrtve trave, kroz maglu.Pođe im u susret. Pomisli s bezumnim osjećajem likovanja:

»Barem mi ne možete pri pokušaju bijega pucati u leđa.«Ona ga dvojica ugledaju i podignu puške. Thomas učini još ko-

rak, pa zatim još jedan.Muškarci spuste puške i žurno priđu. Thomas ih nikada nije

vidio. Nosili su hlače od rebraste baršunaste tkanine, šešir, vjetro-vke i planinarske cipele kao i on. Obojica su bili zdepasti i niski. Jedan je imao brkove, a drugi je nosio naočale.

Došavši do Thomasa, zaustavili su se. Onaj s naočalama skine šešir, pa reče uljudno na španjolskom:

-Dobro jutro.- Jeste li ga možda vidjeli? - upita onaj s brkovima.Oko Thomasa se sve zavrti: i muškarci, i proplanak, i livada, i

stabla, sve. Muklo zapita:- Koga?- Jelena - reče onaj s naočalama.- Pogodio sam ga - reče brkati. - Siguran sam da sam ga pogo

dio. Vidio sam kako se srušio. Zatim se nekamo odvukao.- Mora daje negdje u blizini - potvrdi mu prijatelj.- Ništa nisam vidio - Thomas će na lošem španjolskom.- Ah, stranac...! Po svoj ste prilici prebjegli - reče onaj s nao

čalama.Thomas samo kimne.Oba se Španjolca pogledaše.- Zaboravit ćemo da smo vas vidjeli - reče brkati. - Dobro jutro

i sretan put. - Obojica skinu šešire, a i Thomas skine svoj. Lovcikrenu dalje i izgube se u šumi.


Thomas je neko vrijeme duboko disao, zatim se vratio u štagalj. Chantal je sjedila u sijenu i stenjala trljajući vrat. Bio je crveno podliven.

Thomas sjedne uz nju i reče:- Oprostite za ono malo prije, ali nisam želio... Bojao sam se da

vi... - Stane mucati i bespomoćno završi: - Ono su bili samo lovci.Odjednom ga Chantal zagrli, privijajući se divlje uz njega. Oboje

padnu nauznak. Nadvita nad Thomasom, Chantal je šaptala:- Želio si me zaštititi, nisi me htio izložiti opasnosti, mislio si na

mene... - Rukama mu je nježno gladila lice. - Ni jedan muškaracto još nije učinio - ni jedan u mojem životu...

-Što?- Nije mislio na mene - šaptala je Chantal. U slatkoći njezinih

silovitih poljubaca za Thomasa su utonuli sva bijeda i sav strah,sva tamna prošlost i sva mračna budućnost.

15Godine 1942. šest tisuća vojnika njemačkih trupa opkolilo je

staru lučku četvrt Marseillea i primorala stanovnike - njih oko dvadeset tisuća - da za dva sata napuste svoje nastambe, pri čemu su sa sobom smjeli ponijeti najviše trideset kilograma prtljage. Više od tri tisuće kriminalaca bilo je uhićeno. Čitavu staru lučku četvrt digli su eksplozivom u zrak. Tako je nestalo najšarolikije leglo poroka u Europi i najopasnije ishodište razboj-ničkih pothvata.

Međutim, 1940. i 1941. godine stara lučka četvrt upravo je pro-življavala doba svoga najvećeg procvata. U mračnim kućama iza vijećnice živjeli su pripadnici svih naroda: izbjeglice, krijumčari, ubojice koje je tražila policija, krivotvoritelji, politički urotnici i mnoštvo lakih žena.

Policija je bila nemoćna i, ako je ikako mogla, radije je izbjega-vala da se pojavi u Staroj četvrti. Ovim su mračnim carstvom vla-dali šefovi raznih banda, koje su međusobno neumoljivo i nemi-losrdno ratovale. Članovi banda bili su Francuzi, sjevernoafri-kanci, Armenci, mnogo Korzikanaca i Španjolci.

Šefovi banda bili su dobro poznati u gradu. Uskim šarolikim ulicama kretali bi se uvijek samo u pratnji svojih tjelohranitelja. Dvojica ili trojica te gospode koračala bi u guščjem hodu desno, a dvojica ili trojica lijevo od svog gazde, s desnom rukom u džepu i s kažiprstom na okidaču revolvera.

Država je onamo uputila svoje službenike iz Controle economique, to jest iz Gospodarske kontrole, čiji je zadatak bio da se bore protiv procvale crne burze. Pokazalo se, međutim, da su komesari bili dobrim dijelom podmitljivi, a dobrim dijelom kukavi-ce. Pošto bi pao mrak, nisu se više usuđivali izići na ulice. A tada bi započeo ples kolutova sira, što bi se kotrljali iz kuće u kuću, ili komada mesa, koje bi iz tajnih klaonica dopremali u restauracije.

Iz takvih su mutnih izvora potjecali i lijepi mladi janjeći but, maslac, mahune te svi ostali dodaci od kojih je Thomas Lieven na-večer 25. studenog 1940. godine pripremao ukusnu večeru u ku-hinji Chantal Tessier.

Chantal je stanovala u Rue Chevalier Rose. Ako se čovjek nag-nuo kroz prozor, mogao je vidjeti prljavu vodu četvrtaste Stare lake i šarena svjetla mnogobrojnih kavana koje su je okruživale.

Thomasa iznenadi veličina, a i uređenje Chantalina stana. Bilo je ondje dosta barbarskih kombinacija, na primjer skupe super-moderne svjetiljke uz originalni antikni namještaj. Chantal je ne-sumnjivo odrasla potpuno divlje, prirodno, bez utjecaja bilo koje kulture.

Te je večeri nosila iznimno otmjenu, tijesno priljubljenu, visoko zatvorenu haljinu od izvezene kineske svile, ali preko nje, kao po-seban ukras, težak poput dlana širok kožnati pojas. Chantal je uopće pokazivala posebnu sklonost prema sirovoj koži i njezinu mirisu.

Thomas uljudno zatomi svaku kritiku o zabludama Chantalina ukusa. Prvi put u životu imao je na sebi tuđe odijelo, koje mu je, uostalom, stajalo kao saliveno.

Čim su došli, Chantal je otvorila ormar pretrpan muškim košu-ljama, muškim rubljem, kravatama i odijelima. Rekla je:

- Uzmi sve što trebaš. Pierre je bio tvoje visine.Thomas je nerado uzeo što mu je bilo najpotrebnije, a trebao je

gotovo sve, ako se želio presvući u čisto, jer nije imao više ništa vlastito.

Kad je želio saznati nešto više o Pierreu, Chantal mu preko vo-lje odgovori:

- Ne ispituj toliko. Jedna moja ljubav. Rastali smo se prije godinu dana. Više se neće vratiti...

Posljednjih nekoliko sati Chantal je bilo vrlo hladna, kao da ni-kada nije bilo onih burnih trenutaka na granici. I sada, priikom večere, sjedila je šuteći, zaokupljena tmurnim mislima. Dok je jela školjke, neprestano je pogledavala Thomasa. Pri lijepom, mladom, janjećem butu počela joj je ponovno podrhtavati lijeva nosnica.


Kad joj je Thomas servirao voće u karamelu, sat na obližnjem zvo -niku izbio je deset puta.

Chantal iznenada zakopa lice u ruke i počne nešto mrmljati.- Što se dogodilo, cheri? - raspita se Thomas, miješajući po

svom voću.Ona ga pogleda. Nosnica joj je još uvijek drhtala, dok joj je lije -

po lice bilo ukočeno poput maske. Sada je govorila potpuno mirno i jasno:

- Deset sati.- I Što onda?- Sada stoje dolje u veži. Kad uključim gramofon i stavim J'ai

deux amours, doći će gore.Thomas odloži srebrnu žličicu pa zapita:- Tko će doći gore?

- - Pukovnik Simeon sa svojim ljudima.- Pukovnik Simeon? - ponovi on slabim glasom.Samo joj je nosnica drhtala.- Iz Deivdeme Bureaua. Izdala sam te, Jean. Ja sam najpodlije

smeće na ovom svijetu.Zatim je u prostoriji neko vrijeme vladala tišina. Konačno Tho-

mas reče:- Možda izvoliš još jednu breskvu?- Jean! Ne budi takav! Ne mogu to podnijeti! Zašto ne urlaš?

Zašto me ne raspališ po gubici?- Chantal - reče on osjetivši kako ga obuzima beskrajan umor.

- Chantal, zašto si to učinila?- Ovdašnje me vlasti drže u šaci. Zbog nečeg vrlo gadnog što je

još u vezi s Pierreom. Teška prijevara i tako dalje... Zatim se odnekle pojavio taj pukovnik, taj Simeon, i rekao mi: »Ako nam dopremite Leblanca. sve se može urediti!« Što bi ti učinio na mojemmjestu, Jean? Pa tada te još uopće nisam poznavala!

Thomas pomisli: »Takav je, dakle, život. I tako se to nastavlja sve dalje i dalje. Čovjek goni čovjeka. Jedan drugog izdaje. Jedan drugog ubija da sam ne bi bio ubijen.« Tiho upita:

- Što Simen želi od mene?- On ima svoje upute... Te si ljude prevario s nekim popisima -

je li to istina?- Istina je - potvrdi on.Ona ustane i postavi se pred njega, položivši mu ruku na rame:- Željala bih plakati, ali suze ne dolaze. Udari me! Ubij me! Uči

ni nešto, Jean! Ne gledaj me ovako!Thomas je potpuno mirno sjedio i razmišljao. Zatim tiho upita:- Koju pjesmu treba zasvirati?

- J'ai deux amours - odvrati ona.Iznenada mu čudan smiješak razvedri blijedo lice. Ustane.

Chantal uzmakne pred njim. On je, međutim, ni ne dotakne nego otide u susjednu sobu. Ondje je bio gramofon. Ponovno se nasmi -ješi kad ugleda naslov na ploči. Uključi aparat. Stavi iglu u prvu brazdu. Začuje se glazba. Glas Josephine Baker zapjeva pjemu o dvjema ljubavima, J'ai deux amours...

Izvana su se približavali koraci. Dolazili su sve bliže. Sada su bili već sasvim blizu. Chantal je stajala ispred Thomasa. Dah joj je šišteći prodirao kroz otvorene usnice, grabežljivi su zubi blistali vlažnim sjajem. Grudi su joj se ubrzano dizale i spuštale ispod ze -lene svile tijesno pripijene kineske haljine. Prosiktala je:

- Bježi, još imaš vremena... Ispod prozora spavaće sobe je ravan krov.

Thomas, smiješeći se, strese glavom. Chantal se razbjesni.- Idiote! Prorešetat će te! Za deset minuta bit ćeš mrtvac u vodi

Stare luke!- Bilo bi od tebe vrlo pažljivo da si malo ranije o tome razmiš

ljala, srce moje - odvrati Thomas ljubazno.Ona divlje zamahne kao da ga želi udariti i zadašće:- Ne trabunjaj gluposti, i to upravo sada... - Međutim, odmah

zatim počne jecati.Netko zakuca.- Otvori - reče Thomas tvrdo. Chantal pritisne šaku na usta, ali

se ne pomakne.Ponovno se začuje kucanje, ali sada mnogo žešće. Josephina

Baker još je uvijek pjevala. Muški glas, koji je Thomas dobro poz -navao, vikne:

- Otvarajte ili ćemo mecima raznijeti bravu!- Dobri, stari Simeon - promrmlja Thomas - još uvijek ona ista

usijana glava! - Ostavi dršćuću Chantal i ode u predsoblje.Vrata stana sada su se tresla pod udarcima šaka. Bila su osi -

gurana sigurnosnim lancem. Thomas pritisne kvaku. Vrata odlete koliko je to dopuštao čelični lanac. U procijep se utisnu jedna ci -pela i jedan pištolj.

Thomas nagazi na cipelu što je jače mogao i odgurne cijev piš -tolja.

- Smijem li vas zamoliti da povučete ovo dvoje natrag, gospodine pukovniče - govorio je uz to.

- To bi vam odgovaralo, je li? - urlao je Simeon s one stranevrata. - Ako smjesta ne otvorite, pucamo!


Meni

Moules Mariniere

Pečeni janjeći buts

Haricots Verts Pommes Dauphine

Voće u karamelu

nite kroz prešu, dodajte cijela jaja i izradite fino tijesto, začinite sa sasvim malo muškatnog orašca. Oblikujte male loptice i pržite ih u vreloj masnoći dok ne nabubre i ne dobiju lijepu smeđu boju.

Voće u karamelu

Uzmite šećer u prahu i ostavite da se u posudi, uz neprestano mije-

šanje, rastopi i požuti. Zalijte ga vodom, pa dobiveni svijetli kara-mel dobro prokuhajte. Uzmite oguljene i na četiri dijela razreza-ne breskve i kruške te bobice sv-ježeg grožđa, pa ih lagano pirjajte u karamelu dok ne omekšaju. Ohlađeni kompot ulijte u zdjelice, ukrasite tučenim slatkim vrhnjem i pospite sjeckanim bademima.

Moules Mariniere

Uzmite svježe dagnje, pažljivo ih operite i očetkajte te stavite u lo-

nac u malo kipuće tekućine, koja sadrži pola vode i pola bijela vina. Kuhajte ih poklopljene, uz češće protresanje, dok se školjke ne otvore, zatim ih istresite na cjedilo i izljuštite meso iz otvorenih školj-ki. U međuvremenu pripremite od maslaca i brašna bijeli umak. Pre-lijte ga sokom od dagnji, koji ste procijedili kroz čisto sito, te osta-vite da sve dobro prokuha. Do-dajte još malo bijela vina, posoli-te, popaprite, začinite s nešto li-munova soka i vežite umak jed-nim žumancem. - Sada u umak stavite meso školjki i kosani per-šin pa ostavite da se na vatri veže, ali neka više ne zakuha.

Pečeni janjeći but s prilozima

Uzmite lijepi mladi janjeći but, zarežite meso uz kost i nadjenite jednim režnjem češnjaka. But sta-vite u tavu, prelijte s dosta tamna maslaca i popržite na štednjaku sa svih strana. Zatim stavite but u pećnicu i ispecite ga do kraja na jakoj vatri, uz neprestano zalije-vanje. Uzmite svježe mahune, očistite ih i kuhajte u malo vode dok ne postanu mekane. Ako ste ih uzeli iz konzerve, istresite ih u cjedilo, dobro ih ocijedite i prelijte kipućom vodom. Tako će izgubiti svaki okus konzerve. Dobro oci-jeđene »Haricots« (mahune) sta-vite na rastopljeni maslac i dobro zagrijte. Pošto ste ih stavili na pladanj, pospite ih s malo fine soli. Kuhani slani krumpir protis-

- Čini se da ćete onda morati pucati - blago primijeti Thomas. -Jer ne mogu ukloniti sigurnosni lanac dok držite nogu i ruku uvratima.

Nakon kraćeg oklijevanja pukovnik udovolji zahtjevu Thomasa Lievena. Cipela i oružje nestanu. Thomas otvori vrata. Idućeg tre-nutka utisne mu se cijev pištolja u trbuh, a pred njega junački stupi Jules Simeon, nakostrušena brka, zabacivši plemenitu glavu s rimskim nosom.

Thomas pomisli: »Jadnik, ni ovih se posljednjih mjeseci nije do-kopao novaca; još uvijek nosi isti stari pohabani kišni ogrtač.« Naglas reče:

- Koje li radosti, gospodine pukovniče! Kako ste? A što li radinaša lijepa Mirni?

Dok mu se usnice od prezira gotovo i nisu vidjele, pukovnik progovori:

- Vaša je igra završena, prljava izdajice!- Bi li vam bilo vrlo nezgodno ako biste mi cijev pištolja zabili u

koje drugo mjesto, na primjer u prsa? Znate, upravo sam večerao.- Za pola sata nećete više imati nikakvih probavnih smetnji,

svinjo jedna - vatreno odvrati Simeon.U predsoblje uđe drugi čovjek, visok, elegantan, sijedih sljepoo-

čica, pametnih očiju, uzdignuta ovratnika, s rukama u džepovima - Maurice Debras.

- Dobar veče - reče Thomas. - Slutio sam da ste blizu čim mi jeChantal spomenula naslov ploče. Kako ste, majore Debras?

Simeon prosikće:- Pukovniče Debras!Sam Debras ne odvrati ništa, nego kratko i zapovjednički od-

mahne glavom prema vratima.

25. studenog 1940.

Uz pomoć janjećeg buta Thomas Lievenje odriješio jedan ženski jezik...


Idućeg ih trenutka bijesan krik primora da se okrenu. Zgurena poput tigrice spremne na skok, Chantal je stajala na vratima dne-vne sobe držeći u desnici zavinut malajski bodež. Uzavrela od bije-sa, frktalaje:

- Van! Ili ću vas ubiti, obojicu. Ostavite Jeana na miru!Prestrašivši se, Simeon ustukne dva koraka.Thomas pomisli: »Sasvim ista zaglupljena junačina kakva si bio

pri padu Pariza, Bogu budi hvala, ipak više nisi!« Zatim oštro reče:- Ostavi te gluposti, Chantal. Naposljetku, obećala si gospodinu

pukovniku da ćeš me izdati.Chantal se još jače pogrbi i još hrapavijim glasom prošapće:- Svejedno mi je... Ponijela sam se comme une scdope1 - ali sve

još mogu popraviti...- Šipak ti možeš! Samo će te još i zatvoriti, ti glupačo!- Neka me zatvore... Svejedno mi je - nisam još nikada nikog

izdala. Stani iza mene, Jean, brzo, bježi u spavaću sobu...Stajala je sada tik ispred njega. Thomas uzdahne i strese gla-

vom. Desna mu noga poleti uvis. Cipela pogodi Chantal u desno zapešće. Ona krikne od boli. Bodež odleti u dovratak, zabode se i ostane ondje njišući se.

Thomas uzme šešir i kaput, iščupa bodež iz drva te ga pruži Debrasu.

- Nemate pojma koliko mi je neprijatno udariti ženu - reče. -Čini se, međutim, da je kod mademoiselle Tessier brutalnost neizbježna. .. Možemo li krenuti?

Debras nijemo kimne. Simeon gurne Thomasa ispred sebe u predvorje.

16Vrata se zatvore. Chantal je bila sama. Počela se grčevito tresti.

Nemoćno je klonula na sag. Ondje se valjala amo-tamo, jecajući i vrišteći. Naposljetku ustane i otetura u dnevnu sobu. Ploča se još uvijek vrtjela, ali sada je još samo igla ritmički udarala. Chantal zgrabi gramofon i tresne ga o zid, gdje se on bučno razbije.

Te noći, najgore u životu, san joj nije dolazio na oči. Vrtjela se amo-tamo po krevetu, nemirna, svjesna da je kriva, zdvojna. Iz-dala je svog dragog. Bila je kriva za njegovu smrt. Bilo joj je jasno da će ga Simeon i Debras sada ubiti.

Poput drolje

U svitanje je zapala u nemiran polusan.Probudio ju je muški glas koji je snažno, ali krivo, pjevao. S

glavoboljom i poput olova teških udova prenula se iz sna. Jasno se razabirao muški glas: J'ai deux amours...

»Poludjela sam, luda sam«, pomisli zaprepašteno. »Čujem njegov glas, glas mrtvaca - oh, Bože, sišla sam s uma...«

- Jean! - vrisne.Ne dobije odgovora.Teturajući ustane. U spavaćici istrči iz spavaonice. »Van - što

dalje odavde...«Naglo se zaustavi. Vrata kupaonice bila su otvorena, a u kadi je

sjedio Thomas Lieven.Chantal zatvori oči. Chantal ponovno otvori oči. Thomas je još

uvijek sjedio u kadi. Chantal zaječi:- Jean...- Dobro jutro, beštijo - reče on.Padajući više nego hodajući, dovuče se do njega i klone uz rub

kade. Promuca:- Što - što radiš ovdje?- Pokušavam nasapunati leda. Budi ljubazna pa to učini umje

sto mene...- Ali-ali-ali...- Kako molim?- Ali, ta ustrijelili su te... Pa ti si mrtav...- Da sam mrtav, ne bih više sapunao svoja leđa; kakve su to

gluposti? - reče on prijekorno. - Dakle, Chantal, zaista se. morašmalo pribrati. Ne živiš ni u ludnici, ni u džungli. Više ne živiš.

Pruži joj komad sapuna. Ona zgrabi sapun i baci ga u vodu, dok je uz to prodorno vrištala:

- Sada mi smjesta reci što se dogodilo!Thomas odvrati opasno tihim glasom:- Izvadi sapun. Smjesta. Kasnije ćeš ionako dobiti batina. Tako

mi Boga, Chantal, dosad još nikada nisam istukao ni jednu ženu.Ali na tebi ću iznevjeriti svoja najsvetija načela. Operi mi leđa,hajde, što čekaš?

Chantal posegne u vodu, uzme sapun i učini što je od nje zah-tijevao. Uz to gaje plaho i zadivljeno promatrala.

- Polako shvaćam kako se s tobom mora postupati - reče onrazjareno.

- Što se dogodilo, Jean? - upita ona promuklo. - Ispričaj mi...- Kaže se: molim te, pričaj mi.- Molim te, Jean, molim te.


- Tako je već bolje - mrmljao je, lagodno se previjajući. - Više gore. Dalje lijevo. Čvršće. Dakle: pošto su me ona dvojica izvukla odavde, odvezli su me u luku...

17Simeon i Debras odvezli su Thomasa Lievena u luku. Ledeni je

vjetar fijukao uskim ulicama Stare četvrti. Psi su zavijali na pun mjesec. Nigdje ni žive duše.

Debras je bio za upravljačem trošnog forda, a Simeon je sjedio otraga pokraj Thomasa, još uvijek s pištoljem u ruci. Ništa nisu govorili.

Automobil je stigao u Staru luka. U krijumčarskim kavanama na Quai du Portu još je gorjelo svjetlo. Kod Intendance Sanitaire Debras skrene udesno na Quai de la Tourette, pa projuri uz dos -tojanstvenu katedralu prema sjeveru sve do Place de la Joilette. Na Boulevardu de Dunkerque zaobiđe crni, divovski Gare Maritime, zatim su se ponovno vozili uz vodu, ovaj put na Bassin de la Gure Maritime. Ford se truckao po željezničkim tračnicama i pragovima, te se konačno zaustavio na mračnom gatu A.

- Van! - reče Simeon.Thomas poslušno iziđe. Zapuhne ga oštrina jesenje oluje. Smr -

djelo je na ribu. Ono malo svjetiljki na gatu plesalo je divlje gore-dolje. Negdje u daljini tulila je brodska sirena. Sada je odjednom i Debras imao težak pištolj u ruci. Učinio je pokret, ispruživši bra -du.

Prepustivši se sudbini, Thomas krene prema napuštenom gatu. Na licu mu je još uvijek lebdio smiješak, koji se, međutim, malo-pomalo kočio.

Voda je svjetlucala na blijedoj mjesečini, a na malim valovima plesale su krune bijele pjene. Sve je jače smrdjelo na ribu. Thomas je kaskao dalje. Čuo je kako je Simeon iza njega posrnuo i opso -vao. Thomas pomisli: »Strašno, strašno, a prst mu je sigurno na otponcu. Nadam se da se neće još jednom spotaknuti. Kako se la -ko pritom može dogoditi i najteža nesreća...«

Pukovnik Debras još uvijek nije izustio ni riječi, ni jednog je -dincatog slova. Bili su sada daleko, daleko od svakog ljudskog da -ha, od svake ljudske duše.

»Ako netko ovdje padne u vodu, nitko ga dugo, dugo neće naći, pogotovo ako ima nekoliko metaka u trbuhu«, pomisli Thomas. I gatu se konačno bližio kraj. Odjednom se pojavio pred njima: be -tonska pruga, a iza nje voda, ništa do crne vode.

- Stoj! - zapovjedi Simeon.Thomas stane.Sada Debras progovori prvi put:- Okrenite se!Thomas se okrene. Pogleda Simeona i Debrasa, izdaleka začuje,

nejasno i mutno, kako satovi na marsejskim zvonicima otkucavaju tri četvrtsata. Idućeg je trenutka čuo Simeonov zabrinut i revan glas:

-Već je tričetvrt jedanaest, šefe. Moramo se požuriti. U jedana-est sati moramo s njim biti kod madame!

Thomas duboko uzdahne, ukočeni mu smiješak ponovno pos -tane lagan; diskretno kašljući, slušao je kako jedan pukovnik go -vori drugome;

- Baš ste pravi glupan!Smiješeći se, Thomas će Debrasu:- Ne ljutite se na njega, pokvario vam je planove. No, da! I mene

je jednom doveo u strašnu nepriliku pred nekim njemačkim nat-poručnikom... Usprkos tome, on je dobar momak! - Thomas potapša strahovito zbunjenog Simeona po ramenu.Debras spremi oružje i skrene pogled u stranu, jer se morao nasmijati, a nije htio da to Thomas i Simeon vide. Thomas nastavi:

- Osim toga, gospodo, odmah sam pomislio da me samo želitejako prestrašiti i vjerojatno ponovno primorati da radim za vas.

- Kako ste to otkrili? - promuca Simeon.- Čim sam čuo ploču Josephine Baker, naslutio sam df^ je ma

jor Debras negdje blizu. Rekoh sam sebi: ako je major - oprostite,pukovnik, uostalom čestitam na promaknuću - dakle, ako ste viprispjeli ovamo čak iz Casablanke, onda sigurno niste došli samozato da biste prisustvovali mojem nečasnom svršetku. Nije li tako?

Debras se okrene, kimne, pa reče:- Baš ste vražji Švabo!- Pođimo, dakle, s ovog negostoljubivog mjesta. Ovaj me smrad

muči. I zaista, ne smijemo dopustiti da nas madame čeka. Osimtoga, rado bih se provezao pokraj kolodvora.

- Pokraj kolodvora? - upita Simeon ukočena pogleda.- Ondje je cvjećarnica koja radi i noću - pouči ga Thomas lju

bazno. - Moram još kupiti nekoliko orhideja...

Josephina Baker učini se Thomasu Lievenu ljepšom nego ikad. Primila ih je u salonu svog apartmana u Hotel de NoaUles u Cane-bieri, glavnoj ulici u Marseilleu.


Vranu je kosu uzdigla u sjajnu krunu, a u ušima je imala velike bijele kolutove. Tamna joj se put sjajila poput baršuna. Dok je lju-bio ruku žene kojoj se toliko divio, oči Thomasa Lievena zabljesne sjaj velikog prstena s ružom od briljanata što su blistali u svim duginim bojama.

Držeći se vrlo ozbiljno, ona primi celofansku kutiju sa tri ruži-častocrvene orhideje. Ozbiljno reče:

- Hvala, gospodine Lieven. Izvolite sjesti. Maurice, hoćeš li, mo-lim te, otvoriti šampanjac?

Bili su utroje, jer je Debras, postavši odjednom nestrpljiv, pos-lao Simeona natrag u njegovo konačište.

Thomas Lieven je razgledao salon. U njemu je bilo veliko ogle-dalo i klavir, na kojem su ležale hrpe nota. Thomas ugleda i pla-kat:

Opera Marseille JOSEPHINE BAKER

u operiKREOLKA

Opera u tri činaJACgUESA OFFENBACHA

Praizvedba: 24. prosinca 1940.

Pukovnik Debras napuni kristalne čaše i reče:- Da nazdravimo ženi kojoj zahvaljujete svoj život, gospodine

Lieven!Thomas se duboko pokloni pred Josephinom:- Uvijek sam se nadao da ćete razumjeti moj postupak, mada

me. Vi ste žena. Zacijelo mrzite nasilje, rat, krvoproliće i ubijanjejoš više od mene.

- Svakako - reče lijepa žena. - Ali ljubim i svoju zemlju. Nanijeliste nam veliku štetu uništivši prave popise.

- Madame - odvrati Thomas - nisam li vašoj zemlji mogao jošviše naškoditi da nisam uništio popise nego ih predao Nijemcima?

Debras se umiješa:- Tako je, više ni riječi o tome. Konačno, pomogli ste mi da se

izvučem iz Madrida. Vi ste onaj granični slučaj, Lievene. Međutim,kunem vam se, prevarite li nas još jedanput, neće više biti šampanjca, koliko god razumijevanja pokazivala Josephine za vaše postupke. Idući se put nećete vratiti s gata.

- Slušajte, Debras, volim vas, stvarno i iskreno! Volim i Francusku. Međutim, već sada prisežem: ako me ponovno primorate da

radim za vas, opet ću vas prevariti jer ne želim naškoditi ni jednoj zemlji - pa ni svojoj vlastitoj. Josephine tiho upita:

- Zar ni Gestapou?- Molim?- Biste li oklijevali da naškodite Gestapou?- To bi mi, madame, bilo vrhunsko zadovoljstvo.Pukovnik Debras podigne ruku:- Vjerojatno znate da uz podršku Engleza upravo stvaramo no

vu obavještajnu službu i Pokret otpora u okupiranoj i neokupiranoj Francuskoj.

- Znam.- Pukovnik Simeon je od svojih novih starješina u Parizu dobio

nalog da vas dovabi u Marseille i ubije. Prije toga je, međutim,razgovarao o vama s Josephine. Ona me o svemu obavijestila izamolila da posredujem.

- Madame - Thomas će naklonivši se - smijem li vam natočitijoš malo šampanjca?

- Lieven, moram natrag u Casablanku. Josephine će idućih tjedana doći za mnom. Dobili smo stanovite naredbe iz Londona.Simeon tada ostaje ovdje sam. Što mislite o Simeonu?

Thomas odvrati pristojno:- Morao bih vam lagati.Debras uzdahne:- Simeon je duša od čovjeka i vatreni rodoljub.- Herojski vojnik! - nadopuni Thomas.- Hrabri drznik! - doda Josephina.- Da, da, da, - potvrdi Debras - ali mu, na žalost, ipak nešto

nedostaje. Svi znamo što mu manjka, ne moram to izgovoriti.Thomas sažalno kinine.- Hrabrost se ne dokazuje samo šakom, potrebna je za to i gla-

"a - reče Josephine. - Gospodine Lieven, vi i pukovnik Simeon, tojest glava i šaka, bili biste pravi tim!

- Sam, nikada neće biti dorastao zadatku - reče Debras.- Kojem zadatku?Debras se ugrize za usnicu.- Položaj je ozbiljan, Lievene. Ne želim prikazati svoje sunarod

njake boljima nego što jesu. Među nama, također, ima svinja.- Svinja ima posvuda - reče Thomas.- Naše francuske svinje na okupiranom području surađuju s

nacistima. Izdaju naše ljude. Prodaju našu zemlju. Te su francuske svinje najamnici Gestapoa. Rekoh Gestapoa, gospodine Lieven. ..


- Čuo sam - reče Thomas.- Vi ste Nijemac. Znale postupati s Nijemcima. A kad god zat

reba, možete nastupiti i kao rođeni Francuz.- Ah, Bože, zar sve opet počinje iznova!- Ovi ljudi ne izdaju samo svoju zemlju, nego je i pljačkaju -

nastavi Debras. - Vidite, tek prije nekoliko dana ovamo su došladva čovjeka iz Pariza - nakupci zlata i deviza.

- Francuzi?- Francuzi koji rade po nalogu Gestapoa.- Kako se zovu?- Jedan se izdajica zove Jacques Bergier, a drugi Paul de Les-

seps.Thomas Lieven je dugo gledao zamišljeno preda se... Zatim re -

če:- Dobro, Debras, pomoći ću vam da pronađete ta dva izdajnika.

Obećajete li da ćete mi zatim dopustiti da odem?- Kamo želite otići?- Ma znate to. U Južnu Ameriku. Ondje me čeka jedan prijatelj,

bankar Lindner. Nemam više novaca, ali on ima dovoljno...- Gospodine Lieven...- . . . ima gotovo milijun dolara. Dobijem li od vas novu putovni

cu, dobit ću uz njegov zagovor i vizu...- Gospodine Lievene, ma slušajte...- . . . a kad budem imao vizu, dobit ću i mjesto na brodu... -

Thomas se prekine. - Što vam je?- Žao mi je, gospodine Lieven, stvarno mi je žao, ali bojim se da

vašeg prijatelja Lindnera više nećete vidjeti.- Što to znači? Recite mi sve, nemojte mi ništa prešutjeti. Poči

njem se polagano osjećati kao blaženi Job. Što se dogodilo mojemprijatelju Lindneru?

- Mrtav je - reče Debras.- Mrtav? - ponovi Thomas. Lice mu promijeni boju, pa posivi.

»Walter Lindner mrtav. Posljednja moja nada. Moj posljednji prijatelj. Zadnja mogućnost da napustim ovaj kontinent ludila...«

- Sjedili ste u zatvoru, ne možete to znati - reče Debras. -Lindnerov je brod 3. studenog 1940. godine, na području Bermu-da, naletio na ploveću minu. Potonuo je za dvadeset minuta. Biloje samo nekoliko preživjelih, među njima nisu bili ni Lindner, ninjegova žena.

Thomas Lieven je sjedio potpuno klonuo, vrteći čašu šampanjca amo-tamo.

- Da ste uhvatili taj brod, sada biste, vjerojatno, i vi bili mrtvi -zaključi Debras.

- Vjerojatno - reče Thomas Lieven. - To je, dakako, izvanredno utješna pomisao.

18U ranim jutarnjim satima 26. studenog 1940. godine vratio se

tih i u sebe povučen Thomas Lieven iz Hotela de NoaiUes u Staru četvrt Marseillea, u stan na drugom katu kuće u Rue Chevalier Rose. Još je mnogo popio u društvu Josephine Baker i pukovnika Debrasa i dogovorio se o mnogo čemu što bi se trebalo dogoditi u bliskoj budućnosti.

Nekoliko je sekundi bio u iskušenju da Chantal, koja je spavala u svom razbacanom krevetu, probudi dobrim obrokom batina. Za -tim odluči da će se radije najprije okupati. I tako gaje onda - zbog pjevanja - konačno njegova lijepa prijateljica pronašla u kadi.

Dok mu je Chantal trljala i ribala leđa, pričao joj je nešto malo o svom čudesnom izbavljenju - ne baš mnogo, samo najpotrebnije, jer više nije u nju imao neograničeno povjerenje.

Naposljetku joj reče:- Pustili su me jer me trebaju. Moram za njih izvesti jedan pot

hvat. A za taj pothvat opet trebam tebe. Mislim da bismo se na tojosnovi možda mogli pomiriti.

Chantaline još maločas ponizne oči zablistale su:- Možeš mi oprostiti?- Čini se da moram jer te trebam. . ^- Svejedno mi je da li to moraš, samo ako mi oprostiš -šaptala

je i ljubila gaje. - Sve ću učiniti za tebe. Što želiš?- Nekoliko sipki zlata.- Šip... šip... zlata? Koliko?- Pa, recimo, u vrijednosti od pet ili deset milijuna franaka.- Prave šipke?- S olovnom jezgrom, naravno.- Ako je to sve...- Ti, prepredena beštijo - reče on. - Ti bijedna mrcino, zbog te

be sam opet upao u tu pripovijest. Ne ribaj tako čvrsto!Ribala je još jače i viknula:- Ah, kako sam sretna što te nisu ukokali, slatki moj!- Prestani strugati!Grleno se nasmijala i počela ga škakljati.- Prestani ili ću ti isprašiti gaće!- To će biti malo teško jer ih nemam!


- No čekaj! - Zgrabi je, ona vrisne, voda štrcne uvis. Ležala je na njemu u toploj, sapunastoj vodi. Vikala je i vrištala, smijala se i pljuvala i smirila se u njegovu naručju.

Odjednom je morao pomisliti na jadnog Lazarusa Alcobu, na jadnog Lindnera i njegovu ženu, na putnike potonulog broda, na jadne vojnike u rovovima i na sve jadne ljude uopće. Kako su kratko živjeli. Kako im je bilo teško. Kakav im je strašan bio kraj. I kako je malo sreće na ovom svijetu.

19U srijedu, 4. prosinca 1940. godine, tri su se gospodina sastala

u zasebnoj sobi Hotela Bristol u Canebieri uz vegetarijanski ručak koji je jedan od njih, iskusni sladokusac, promišljeno sastavio i čije je pripremanje pomno nadzirao u hotelskoj kuhinji.

Ta su se tri gospodina zvala: Jacques Bergier, Paul de Lesseps i Pierre Hunebelle.

Paul de Lesseps bio je suzdržan, suhonjav tip, oštrih crta lica, moglo mu je biti oko 37 godina.

Jacques Bergier bio je stariji, deblji, ružičastiji, malo preelega-ntno odjeven, kićenih pokreta, tanka glasa i brzih, sitnih koraka. Nosio je tamnocrven, baršunast prsluk uz tamnoplavo odijelo i bio je malo prenametljivo namirisan.

Konačno, Pierre Hunebelle, gospodin koji se brinuo za ručak, a koji je izgledao kao slika i prilika našeg junaka Thomasa Lievena, što nije bilo nikakvo čudo jer je to i bio Thomas Lieven, jedino što se sada zvao Hunebelle, a ne više Leblanc. Ljubaznom će čitatelju biti jasno zbog čega. Thomas je imao u džepu novu lažnu putovni-cu francuske obavještajne službe...

Bio je to prvi susret gospode Bergiera i Lessepsa s monsieurom Hunebelleom, a osobito je Bergier promatrao privlačnog mladog čovjeka sa sve većim zadovoljstvom. Osjećajne su mu djevojačke oči neprekidno počivale na njemu. Thomas je pozvao obojicu na ovaj ručak, nakon što se odvjetniku Bergieru najavio kao poslovni partner.

- Mogli bismo, možda, o tome razgovarati pri dobrom ručku -bio je njegov prijedlog.

- Vrlo rado, monsieur Hunebelle - ali, molim vas, nipošto meso- odvratio je profinjeni Bergier visokim glasom.

- Vegetarijanac ste?

- Stopostotni. I ne pušim niti pijem. - »Čini se da se ni s damama ne upuštaš baš često, mali moj«, pomislio je Thomas. »Ali zaGestapo možeš raditi, ti čista dušo...«

Uz predjelo - celer na ženevski način - gospoda započnu razgo-vor. Njegovani Bergier reče:

- Izvanredno, monsieur Hunebelle, naprosto izvanredno. Ploškese upravo rastapaju na jeziku.

- Tako i treba biti - odvrati Thomas ozbiljno. - Odaberite lijepe,ne prevelike gomolje celera.

- Ne prevelike, aha - reče Bergier, gutajući očima Thomasa.- Treba ih dobro oprati i očetkati, pa zatim kuhati u slanoj vodi

dok ne postanu mekani - ali ne premekani.-Ali ne premekani - poput jeke ponovi odvjetnik, čiji je parfem

prodirao Thomasu u nos. - Morate mi napisati ovaj recept, monsi-eur. - Na pomno manikiranim prstima nosio je prstenje sa šare-nim kamenjem, a pogled mu je sve sjetnije počivao na Thomasu.

»Potpuno jasan slučaj«, razmišljao je dotle naš prijatelj, »s njim će biti lako. Više moram pripaziti na Lessepsa.«

Lesseps uto i upita bez ikakva prijelaza:- Što možemo učiniti za vas, monsieur?- Gospodo, Marseille je malen grad. Pročulo se da ste došli iz

Pariza kako biste ovdje sklopili određene poslove.Tog trenutka stari konobar donese glavno jelo, pa Thomas za-

šuti. Gledajući na pladnjeve, odvjetnik se bolećivo prituži:- Ali izričito sam molio: bez mesa!Lesseps ga presiječe:- Kakve poslove, monsieur Hunabelle? ^- Dakle - hm, devize i zlato. Govori se da vas to zanima. - Les

seps i Bergier se pogledaju. Neko je vrijeme u zasebnoj sobi vladala tišina. Naposljetku Lesseps - 1947. godine Francuska ga jevlada optužila i osudila zbog kolaboracije - izjavi hladnim glasom:

- Govori se, je li?- Jest, govori se. Želite li začina od soje, monsieur Bergier?- Prijatelju moj - odvrati odvjetnik, zagledavši se Thomasu du

boko u oči - ganut sam. Što sam smatrao mesom, zapravo nijemeso, a ipak prija, formidable. Stoje to zapravo?

Lesseps reče ljutito:- Monsieur Hunebelle, spomenuli ste novac i devize. A što ako

nas to doista zanima?Obraćajući se Bergieru, Thomas reče:

Strahovito, izvanredno


Meni

Celer na ženevski način

Odresci od gljiva

Poire Belle Helene

4. prosinca 1940.

Poire Belle Helene

Uzmite ne premalene posudice za sladoled ili zdjelice za kompot, stavite u svaku po jednu kuglicu sladoleda od vanilije i pokrijte jednom ili dvjema polovicama ukuhanih krušaka. Prelijte gustim, vrlo vrućim čokoladnim umakom i odmah poslužite. Za pripremu

čokoladnog umaka uzmite 100 g fine gorke čokolade i rastopite je s nešto vode u loncu koji ste uro-nili u posudu s kipućom vodom. Čokoladu nemojte nipošto ribati ili strugati. U rastopljenu čokoladu lijevajte toliko mlijeka ili vrhnja dok ne nastane gust umak.

Celer na ženevski način

Uzmite gomolje celera srednje ve-ličine, operite ih, čvrsto očetkajte i skuhajte u slanoj vodi, ali tako da ne postanu premekani. Ogulite ih i izrežite na tanke ploške. U dubo-ku porculansku zdjelu stavite ma-lo svježeg maslaca i na to složite red ploški celera te ih pospite ri-banim ementalerom i grudicama maslaca. Zatim stavite opet celer i tako red za redom. Na vrhu neka budu sir i maslac. Pokrijte zdjelu poklopcem i ostavite da tako od-stoji najmanje jedan sat. Poslužite ga u istoj zdjeli, ali ga nemojte miješati.

Odresci od gljiva

Uzmite pola kilograma svježih lisičarki, dobro ih očistite i razre-žite na četvrtine. Narežite dvije velike glavice luka na kockice i nasjeckajte dosta peršina. Pirjajte luk, peršin i gljive na maslacu u

tavi dok se gljive ne počnu pržiti. Sada dodajte dvije namočene, dobro istisnute žemlje bez kore i ostavite da se sve kratko vrijeme pirja. Cijelu smjesu fino sameljite u stroju, a na kraju protisnite kroz stroj i jedan krumpir. Smjesu čvrsto promiješajte i kad se do-voljno ohladi, dodajte jedno jaje. Umiješajte nešto mrvica, ali samo ako je smjesa postala preme-kana. Začinite vrlo pikantno s nešto paste od sardela i nekoliko kapi začina od soje ili kakvog drugog ekstrakta, koji nije dobi-ven od mesa nego od kvasca. Tek na kraju posolite i popaprite. Od smjese oblikujte ne pretanke odreske, uvaljajte ih u brašno, zatim u razmućeno jaje pa u mr-vice, te ih pržite na maslacu dok ne postanu zlatnosmeđi. Ukrasite ih kriškama limuna, koje ste oblo-žili s nekoliko kapara.

- To su odresci od gljiva. Prava delikatesa, zar ne? - Zatim rečeLessepsu: - Imam zlata za prodaju.

- Imate zlata? - otegnuto upita Lesseps.- Imam.- Odakle?- To uopće nije zanimljivo - oholo će Thomas. - Ni ja ne pitam u

čije ga ime želite kupiti.Lesseps ga pogleda očima morskog psa:- Koliko nam zlata možete dati?- Ovisi o tome koliko ga želite kupiti.- Baš ne vjerujem - odvrati Lesseps - da ga imate toliko.Poput svile mekani odvjetnik iznenada objavi, hihoćući:- Kupujemo, naime, do dvjesto milijuna!»Sto mu gromova«, pomisli Thomas Lieven, »pa tu se nešto go-

lemo sprema!«

20»Sto mu gromova«, pomislio je i stari konobar koji je prisluški-

vao s druge strane vrata zasebne sobe, »pa tu se nešto golemo sprema!«

Mljackajući jezikom, ode u mali hotelski bar, koji je u to doba bio gotovo prazan. Uz šank je sjedio glomazan čovjek četkaste kose i pio pernod.

- Hej, Bastiane - zovne ga konobar.Čovjek podigne pogled. Imao je male oči kao u slona i ručetine

kao nosač pokućstva.- O čemu govore? - upita.Konobar mu ispriča o čemu govore gospoda u zasebnoj sobi.

Čovjek, koji se zvao Bastian Fabre, zazviždi kroz zube.

Neobičan odrezak donosi mnogo milijima franaka


- Dvjesto milijuna! Svemogući Bože! - Utisne konobaru u rukunovac. - Prisluškuj i dalje. Upamti svaku riječ. Odmah se vraćam.

- Dobro, Bastiane - reče stari konobar.Bastian, koji je nosio kratak kožnati kaput, baskijsku kapu i

sive hlače, napusti bar, skoči na stari bicikl, pa se odveze mimo Stare luke gore do Quai des Belges. Ondje su se smjestile dvije najpoznatije kavane u gradu, Cintra i Le Bruleur de Loup. U objema su se sklapali svi mogući nezakoniti poslovi. Cintruje bila moder-nije uređena i imala je bolje mušterije: bogate grčke trgovce, Tur-ke, Nizozemce i Egipćane.

Bastian se uputi u starinskiju, manju, Le Bruleur de Loup. Ov-dje su u mračnoj, drvom obloženoj prostoriji s velikim, mutnim i zamagljenim zrcalima, koja su odražavala sivu svjetlost ulice, sje-dili gotovo samo domaći ljudi. U ovaj podnevni sat većina je pila pastis, sladak aperitiv, koji je još 1939. godine stajao samo dva franka, a sada deset - što je izazivalo neprestanu ogorčenost u svih rodoljuba.

Trgovci vinom, krivotvoritelji, krijumčari, emigranti i špekulanti sjedili su u kavani Bruleur de Loup. Bastian je poznavao mnoge od njih. Pozdravi ih, a i oni su pozdravljali njega. Na kraju lokala bila su vrata, a na kvaki je visjela ploča s natpisom: ZATVORENO DRUŠTVO.

Gorostas pokuca četiri puta dugo, dva puta kratko. Nakon toga vrata se otvore i Bastian uđe u prostoriju.

Ovdje je gorjelo električno svjetlo jer nije bilo prozora. U zraku su lebdjeli gusti oblaci dima koje se moglo rezati. Oko dugačkog stola sjedilo je petnaest muškaraca i jedna jedina žena. Muškarci su izgledali smiono. Dijelom su bili bradati, a dijelom su imali raz-bijene nosove i brazgotine. Među njima bilo je Afrikanaca, Arme-naca i Korzikanaca.

Žena je sjedila na čelu stola. Nosila je crvenu kapu, ispod koje je izvirivala vrana kosa. Bila je odjevena u dugačke hlače i kratak kaputić od sirove kože. Nepristranom promatraču ovog čudnovatog skupa oko stola već je na prvi pogled postalo jasno da je Chantal Tessier, samotna vučica, kraljica bez milosrđa, gospodarica i neog-raničena vladarica ove lopovske družine.

- Zašto dolaziš tek sada! - oštro ukori Bastiana, koji se u njuzagledao molećivih očiju. - Čekamo te već pola sata!

- Onoj se trojici nije žurilo... Odvjetnik je zakasnio...Chantal ga presiječe oštrim glasom:- Kad ćeš konačno nabaviti drugu kapu? Svi ste odvratni! Zar

svatko mora odmah vidjeti da dolazite iz podruma?

- Oprosti, Chantal - dobroćudno će Bastian pa smeteno sakrijesvoju masnu kapu. Zatim počne pričati što je čuo od konobaraHotela Bristol. Kad je spomenuo svotu od dvjesto milijuna, prostorijom prohuji val uzbuđenja. Nekoliko gospode zazviždi, netko udari šakom po stolu, svi stanu govoriti u isti mah.

Chantalin ledeni glas nadjača sve:- Bi li gospoda možda bila tako ljubazna pa začepila gubice?Nastane muk.- Ovdje govori samo onaj koga se nešto pita, jasno? - Chantal

se nasloni i zapovjedi: - Cigaretu. - Dva se lopova požure da jeposluže. Chantal otpuhne oblak dima. - Sada me svi pažljivo slušajte. Želim vam objasniti što moramo učiniti.

Chantal Tessier, vođa bande, žena koja je voljela sirovu kožu, stane objašnjavati, dok su je svi pažljivo slušali...

21Bio je četvrtak, 5. prosinca 1940. godine. U Marseilleu je već

bilo jako hladno. Dva su gospodina stajala u dućanu kućanskih potrepština u Rue de Rome.

Jedan reče:- Želio bih četiri kalupa za kolače.- A vi? - upita prodavačica onog drugog.Drugi reče:- Želim tri kalupa za kolače, ako se slažete, lijepo dijete.Jedan od gospode, mišićav gorostas crvenkaste četkaste kose,

odazivao se na ime Bastian Fabre, a uistinu se tako i zvao.Onaj drugi bio je elegantno odjeven i dobro odgojen. Upravo se

odazivao na ime Pierre Hunebelle, ali se uistinu nije tako zvao. Još donedavno zvao se Jean Leblanc, a pravo mu je ime bilo Thomas Lieven.

Oba gospodina nabave sedam kalupa za kolače od željeznog li-ma, po višoj cijeni, koju je uvjetovao rat. Činilo se, međutim, da im ne pada ni na kraj pameti da u njima peku kolače. Iza toga, nai-me, nisu kupili maslac, šećer, šafran i brašno, nego su zajedno otišli nekom staretinaru u kratku Rue Mazarin i tamo nabavili de-vet kilograma olova, veliku ploču vatrostalnog šamota i prikladnu čeličnu bocu propana.

Zatim su se uputili prema Staroj četvrti. Nisu gotovo uopće raz-govarali jedan s drugim jer su se tek bili upoznali.

Thomas Lieven je razmišljao: »Sada, dakle, odlazim s ovim orangutanom izrađivati lažne zlatne šipke; strahovita pomisao! Ali,

J. M. Simtnel MOŽE I BEZ KAVIJARA

što je najgore u svemu tome, silno sam radoznao kako se to struč -no radi!«

Što Thomas nikako nije mogao shvatiti, bilo je Chantalino dr -žanje. Kad joj je ispričao sve o onoj dvojici nakupaca, najprije je rekla:

- Ali divno, odlično, slatki. Moja ti organizacija stoji na raspolaganju. Petnaest prvorazrednih stručnjaka. Nasamarit ćemo objegestapovske svinje, a i tvog pukovnika Simeona, zatim ćemo prodati popise onome tko najviše plati.

- Ne, pukovnika nećemo. Obećao sam da ću mu pomagati.- Pa ti si luckast! Njemački idealizam, zar ne? Nemoj da se ras-

plačem. Izvoli samo, izvrši to onda sam! Sam izradi svoje zlato,čovječe; od mojih ti ljudi nitko neće pomoći!

Eto, takvo je stanje bilo do prije tri dana. Činilo se, međutim, da se Chantal u međuvremenu temeljito predomislila. Bila je njež-na i strastvena kao nikad prije. U jednoj od svega nekoliko mirnih minuta prošle noći priznala je u naručju Thomasa Lievena:

- Imaš potpuno pravo, moraš održati obećanje... - Poljubac. -Ah, još te mnogo više volim zbog tvoje čestitosti... - Dva poljupca.- Možeš imati i Bastiana. Možeš uzeti sve moje ljude...

Uz golemog Bastiana Fabrea, koji je pred sobom gurao ručna kolica s kupljenim priborom, Thomas je sada hodao zavojitim, pr -ljavim ulicama Stare četvrti razmišljajući: »Zar mogu vjerovati Chantal, toj mrcini? Nije li mi već jednom lagala, nije li me preva -rila? Ona nešto sprema. Samo što?«

Na to bi mu pitanje Bastian mogao iscrpno odgovoriti. Dok je pokraj vitkog elegantnog Thomasa Lievena gurao kolica zavojitim, prljavim ulicama Stare četvrti, razmišljao je: »Ovaj mi se mladić baš nimalo ne sviđa. Stanuje kod Chantal. Potpuno je jasno što se zbiva. Već su mnogi momci stanovali kod Chantal. Ali čini se daje s ovim Pierreom Hunebelleom sve mnogo ozbiljnije. Za njega se šefica zauzima više nego za ikoga. Prokletstvo!«

Bastain se sjeti riječi kojima se Chantal izrazila o tom mladiću na skupštini njihove bande u kavani Le Bruleur de Loup:

- Genijalna glava. Nijedan od vas, zatucanih volova, nije mudorastao.

- No, no - usudio se primijetiti Bastian.Chantal je poput rakete raspalila po njemu:- Ta gueule'l Od danas ćeš raditi sve što ti on zapovjedi!- Ma čekaj malo, Chantal...

- Jezik za zube! To je ordre1, razumiješ? Otići ćeš s njim Bouleui izraditi lažne zlatne šipke! A vi ćete ostali smjesta organiziratistalnu službu praćenja. Moram znati što radi i danju i noću.

- Što radi noću trebala bi ti najbolje znati.- Još samo riječ i prilijepit ću ti jednu! Ovo je moja ljubav, kop

čaš? Mladić je samo prečestit. Dok pregovara s onom dvojicomgestapovskih svinja, moramo mi umjesto njega misliti. On ne znašto je dobro za njega...

Tako je govorila Chantal.Hodajući teškim koracima uz Thomasa Starom četvrti, Bastian

gnjevno pomisli: »Imam osjećaj da taj mladić posve točno zna što je dobro za njega.«

Tako je, dakle, mislio Bastian. Ali naglas nije rekao što misli, nego je samo izjavio:

- Ovdje smo. - I zaustavi se ispred kuće broj 14 u RueD'Aubagne. Zdesna od ulaza visjela je stara, izlizana emajliranaploča, na kojoj je pisalo:

DR. RENE BOULEZUBAR 9-12 i

15-18 sati

Uđu u kuću i pozvone na jednim vratima. Vrata se otvore.- No, konačno ste ovdje - reče doktor Rene Boule. Bio je to

najmanji i najnježnije građen čovjek kojeg je Thomas ikada vidio.Nosio je bijeli haljetak, zlatno uokvireni cviker i blistavo, jedinstveno lijepo, lažno zubalo. ^

- Uđite, momci! - Doktor objesi na vrata ploču na kojoj je pisalo:

DANAS NE ORDINIRAM

Zatim zatvori vrata pa pođe pred njima kroz ordinaciju s pok -retnim stolcem i blistavim instrumentima u laboratorij, koji se nalazio pokraj male kuhinje. Bastian ondje, na brzinu, predstavi gospodu, objasnivši Thomasu:

- Doktor stalno radi za nas. Ima sa šeficom ekskluzivni ugovor.- Ali samo za lažno zlato. Momci, ako vam zubi nisu u redu,

obratite se nekom drugom - progunđa mali, promatrajući Thomasa. - Čudno da se još nikada nismo vidjeli. Novi ste u družbi?

Thomas kimne.

1 Jezik za zube Zapovijed


- Prispio ravno iz bajboka - objasni Bastian osjećajno. - Šeficase u njega zacopala. Ovaj posao ide na njezin privatni račun.

- U redu. Jeste li donijeli kalupe? Sjajno, sjajno. Mogu odjedanput izraditi sedam sipki i ne moram svaki put čekati da se togovno ohladi. - Doktor Boule izvadi kalupe iz omota pa ih poredajedan pokraj drugog. - Dužina odgovora - zaključi. - Želite šipkeod jednog kilograma, zar ne? To sam i mislio. - Obrati se Thoma-su. - Ako vas zanima, možete gledati dok radim. Čovjek nikad nezna kad mu ovako nešto može zatrebati.

- Imate pravo - reče Thomas pa, optužujući sam sebe, podignepogled prema nebu.

Bastian zabrunda:- Već sam to sto puta gledao. Idem donijeti nešto za žderanje.- Ali, molim nešto krepko - reče zubar. - Taljenje iscrpljuje.- Sve plaća šefica. Što biste željeli?Mali čovjek zamljacka:- Dolje u kući Henri je nabavio sa sela nekoliko zgodnih patki

ca, prodaje ih u švercu prije nego što ih se dočepa momak izControle economique. Slatke, male patkice. Vrlo malo masti i nježne kosti. Svaka teži najviše kilogram i pol.

- No, onda idem pokušati nabaviti dvije za nas - reče Bastian inestane.

Doktor Rene Boule progovori:- U proizvodnji lažnih zlatnih sipki najteže je što zlato i olovo

imaju potpuno različita tališta i sasvim različite specifične težine.Olovo se tali već na 327°C, zlato tek na 1063°. Limeni kalupi zakolače ne bi izdržali tako visoku temperaturu. Stoga ih moramoobložiti šamotom.

Mali čovjek točno izmjeri kalupe, zatim nacrta dno i stijenke kalupa na samotnoj ploči, isturpija linije, pa bez muke izbije ko-made. Dok je radio, poučavao je:

- Sada ćemo izraditi sadrene uloške u obliku opeka, koji sutočno toliki da stanu u kalupe za kolače; njih smo obložili šamotom, i to tako da pritom ostanu na svim stranicama slobodni međuprostori široki 3 milimetara. Dok je sadra još mekana, stavitćemo na bazu četiri nožice, ustisnuvši u masu šibice. Drvca seupiru na donju samotnu plohu, pa će i ovdje sadra biti udaljenaod šamota 3 milimetra... Nećete pribilježiti?

- Imam dobro pamćenje.- Tako? E pa lijepo... budući da smo stavili sadrene opeke u

samotnu oplatu, možemo se pozabaviti taljenjem zlata u posudi zataljenje.

- Kako ćete postići tako visoku temperaturu?

-Plamenikom za rezanje i bocom propana, koje ste donijeli sasobom, mladiću.

-Kakvo zlato upotrebljavate?-Dvadeset dva karata, naravno.-Gdje se može nabaviti?-U svakoj ustanovi za odvajanje metala. Skupljam usitnjeno

zlato pa ga mijenjam za dvadeset dvokaratno. Pošto se zlato rastopi, zalit ćemo njime međuprostore između samotnih ploča i sadrete ga ostaviti da se prirodno ohladi. Ne smijemo ga prelijevati hladnom vodom. Mislim da biste ipak morali praviti bilješke. Na krajuizvadim sadrenu jezgru i dobio sam kadicu od tankog, zlatnog limau veličini zlatne šipke od jednog kilograma. Ovaj kalup tada ispunim olovom.

-Samo časak - reče Thomas - ali olovo je lakše od zlata.-Mladiću, jedna kila po težini uvijek ostaje jedna kila. Mijenja

se samo obujam. Stoga sebi dopuštam male promjene u širini šipke. Kod sipki iz ustanove za odvajanje metala to nije tako uočljivo.. .

22Bastian se vratio. Donio je dvije male, čvrste patke i dva kilograma

kestena, pa se uputio u kuhinju. Thomas je još neko vrijeme promatrao nadarenog zubara kako izrađuje sadrene opeke, zatim ode u kuhinju da bi i ondje nešto vidio. Ukoči se od užasa. U krivotvorenje zlatnih sipki nije se uopće razumio, ali o patltama je znao vrlo mnogo. Što se ovdje zbivalo s patkom povrijedilo je njegov gastronomski ponos. Tresući glavom, priđe Bastianu koji je zasukanih rukava radio uz prozor. Pošto je očistio patku, trljao je . solju njezinu nutarnju i vanjsku stranu.

- Što to radite? - upita strogo Thomas Lieven.- Što znači: što to radite? - razdraženo zareži Bastian. - Prip

remam patku. Nešto vam ne odgovara?- Barbar.- Što ste rekli? - Gorostas se zagrcne.- Rekao sam barbar. Pretpostavljam da želite pripremiti patku

na roštilju.- Svakako!- Upravo to smatram barbarstvom.- Vidi, vidi! - Bastian se podboči šakama, pa zaboravivši Cha-

ntalina upozorenja, sav crven od bijesa drekne:- Što vi znate o kuhanju, seronjo premudri?


- Nešto malo - odvrati Thomas uljudno. - Svakako bar toliko damogu reći kako je ovo što upravo radite zločin.

- Bio sam brodski kuhar i cijelog sam života pripremao patkesamo na roštilju.

- Onda ste cijelog života činili isti zločin. O ostalima da i ne govorimo.

Bastian se u posljednji trenutak sjeti Chantalinih opomena. Krajnjim se naporom svlada, pa položi na leda obje šape, kako bi ih spriječio da se ne osamostale i ne učine nešto nepromišljeno. Prigušenim glasom procijedi:

- A kako biste, hm, vi pripremili patku, monsieur Hunebelle?- Pa razumije se, samo na kineski način...-Ha!- ... jer jedino pripremanje s ananasom i začinima čuva fini,

prirodni okus patke i još ga, dapače, pojačava i ističe.- Baš smiješno - reče gorostas. - Roštilj, to je ono pravo!- Jer ne poznajete kulturu prehrane - reče Thomas. - Gentle-

meni pretpostavljaju kineski način.- Slušajte vi, otmjeni fićfiriću, ako time želite reći... - započne

Bastian, ali ga mali zubar prekine, povukavši ga za rukav.- Što je, Bastiane? Čemu svađa? Pa imamo dvije patke! Isku

šajte oba načina: i kineski i na roštilju! Ja još satima imam posla.Bastian zareži:- Misliš li na natjecanje u kuhanju?- Mislim - potvrdi mali i ponovno zamljacka. - Ja ću vam biti

sudac.Bastian se odjednom naceri pa upita Thomasa:- Slažete li se?- Naravno. Trebam, doduše, još stanovite dodatke: gljive, rajči

ce, ananas i rižu.Zubar zahihoće:- Idite samo dolje k Henriju. Henri ima sve. - Zadovoljno zaplje-

šće rukama. - Sada postaje ugodno! Nešto ćete vi naučiti od mene,a nešto ja od vas! Na oružje, sugrađani!

Poslije toga u kuhinji i u laboratoriju doktora Renea Boulea za-poče živa djelatnost.

Dok je Bastian trljao svoju patku češnjakom, dodao joj začinske trave i položio je, prsima prema dolje, na roštilj štednjaka, Thomas je svojoj patki izvadio kosti, rasjekao ih te od njih i od pačje drob-nine pripremio jaku, krepku juhu. Čekajući da juha zakipi, ode u laboratorij k malom umjetniku kako bi promatrao što radi.

Doktor Boule je u međuvremenu iz sedam kalupa za kolače iz-radio sedam tankih zlatnih kadica. Upravo je u prvu od njih lije -vao tekuće olovo. Pritom je govorio:

- Olovo valja ostaviti da se ohladi. Sada je još samo jedna strana zlatne presvlake ostala otvorena. Na nju moramo staviti samotnu ploču, kako se olovo ne bi ponovno rastopilo kad dođe udodir s rastaljenim zlatom. Ova posljednja samotna ploča osobitoje važna. Tako ćemo spriječiti mrlje na zlatnoj površini, koje bimogle pobuditi sumnju svakog stručnjaka.

Thomas se odšeće natrag u kuhinju da bi pogledao što se doga-đa s njegovom juhom, nareže pačje meso na komade pa se vrati u laboratorij da vidi što se zbiva s njegovim šipkama.

Za to je vrijeme doktor Boule u posudi za taljenje rastopio još nešto zlata i upravo ga lijevao preko samotne ploče u kalup za ko-lače. Govorio je:

- Valja čekati dok ne nestanu krune od pjene. Zlato će se samood sebe nataložiti. Rub površine mora biti malo uzdignut kao kodmekog sapuna. No, prije nego što se metal ohladi, sada brzo jošono najvažnije: punca.

-Što?- Punca. Utisnuti žig koji potvrđuje da su zlato i njegov sastav

ispravni. - Doktor Boule vikne u kuhinju: - Koji žig da uzmem,Bastiane?

- Od zavoda za odvajanje metala u Lyonu - dovikne mu gorostas, koji je upravo premazivao svoju patku iscijeđenom mašću.

- Može - reče doktor Boule. - Imam, naime, čitavu zbirku punciraznih zavoda i banaka. - Pokaže ih Thomasu. - Izrezao "Sam ihkao negativ iz linoleuma te prilijepio komadiće linoleuma na drvene drške. Sada pripazite!

Doktor Boule uzme odgovarajući žig, pa linoleum premaze maslinovim uljem. Zatim pritisne žig na prvu šipku u kut još me-' kane zlatne površine. Tanki sloj ulja šišteći izgori. Doktor Boule strelovito odmakne žig, kako vreli metal ne bi uništio linoleum. Trenutak pritiska bio je sasvim dovoljan. Na sipki je sada bio žig kao daje uistinu udaren na nju. Zubar nastavi:

- Hrapavost, pepeo, kondenzirane kapi - sve neka ostane nasipki. Ni prave se šipke ne čiste.

- A ako se prijevara otkrije?- Praktički isključeno. - Doktor Boule strese glavom. - Olovna

je jezgra sada sa svih strana obložena zlatnim slojem, debelim trimilimetra. Kupac ispituje brusom i solnom kiselinom. Po jednomrubu šipke zagrebe brusom, na njemu ostane zlatan trag.


Meni

Patka na kineski način s kuhanom rižom

Patka na roštiljus kuhanim

maronima

Ambrozij a-desert

ca postati još hruskavija i prhkija. Prilog - kuhani maroni. Uzmite toliko marona koliko biste inače uzeli slanih krumpira za prilog. Marone ogulite od ljusaka i kožica i obarite ih u slanoj vodi. Moraju postati mekani, ali pripazite da se ne razmrve. Provaljajte ih u mas-lacu.

Ambrozija-desertUzmite grubo ribani, vrlo tamni kruh najbolje Pumpemickel1 -

obložite time dno velike staklene zdjele i navlažite konjakom ili tre-šnjevačom. Gore složite red dob-ro ocijeđenih ukuhanih višanja, a preko toga red tučenog slatkog vrhnja. Zatim slijedi kruh i tako red za redom. Na vrh stavite sloj tučenog slatkog vrhnja. Sve pos-pite ribanom čokoladom i ukrasite višnjama. Jelo stavite na hladno da neko vrijeme odstoji.

Patka s ananasom na kineski načinPripremite na uobičajen način ne premasnu, mesnatu patku, pa izvadite kosti iz nje. Od rasječenih kostiju i pačje drobine skuhajte krepku juhu. Razrežite pačje me-so na komade, popržite ih u tavi do zlatnosmeđe boje, zatim ih pobrašnite i nastavite pržiti dok brašno ne požuti. Prelijte juhom od kosti, dodajte jednu oljuštenu, svježu rajčicu, nekoliko nasjecka-nih gljiva i četiri grama glutamata, pa ostavite da se sve lagano pirja još pola sata na blagoj vatri. Na-režite nekoliko kriški ananasa na osmine, pomiješajte ih s mesom, pa sve još četvrt sata lagano pir-jajte. Uz to poslužite rahlu i zrnato skuhanu rižu.

Patka na roštilju

Pripremite na uobičajen način mladu ne premasnu patku i na-trljajte je iznutra i izvana solju. Možete je prema ukusu iznutra istrljati češnjakom i napuniti raz-nim začinskim travama. Položite patku, prsima prema dolje, na roštilj pećnice i ulijte nešto vode u tavu, koju ste stavili ispod roštilja. Pecite patku na roštilju na sred-njoj vatri i češće je premazujte iscijeđenom masnoćom što se skupila u tavi ispod roštilja. Raču-najte s vremenom pečenja, već prema veličini patke, od sat do najviše sat i pol. Posljednjih dva-deset minuta okrenite patku prsi-ma prema gore. Smeđu koricu već ispečene patke premažite htadnorn vodom i pecite na jakoj vatri još pet minuta. Tako će kori-

1 Crni, slatkasti kruh od grubo mljevene raži.

Zatim ga poškropi redom različitim koncentracijama kiseline koje odgovaraju različitom sadržaju karata. Ako zlatni trag ostane postojan, znači da je to zlato od dvadeset dva karata. No, a o tak-vom se zlatu ovdje uistinu i radi! - Zubar odjednom počne njuška-ti. - Sveta bogorodice, kakva li mirisa! Je li ovo sada vaša patka ili njegova?

Sat kasnije gospoda su šutke jela. Najprije su pojeli patku sroštilja, a zatim kinesku. U susjednoj su se prostoriji hladile prvetri zlatne šipke. U maloj blagovaonici doktora Renea Boulea vladala je upravo pobožna tišina. >

Naposljetku Bastian obriše usta i pogleda zubara stisnutih oči-ju.

- Hajde, Rene, reci koja je bila bolja?Doktor Boule je sav nesretan svraćao pogled s jednog kuhara

na drugog, s Bastiana na Thomasa, s Thomasa na Bastiana. Bas-tianove su se goleme šape grčevito otvarale i stezale.

Mali doktor promuca:- To nije moguće kazati u tri riječi, dragi Bastiane... U jednu

ruku je tvoja patka... ali u drugu, naravno...- Da-da-da - prekine ga Bastian. - Pune su ti gaće od straha

da te ne premlatim, je li? E pa onda ću ja biti sudac. Kineska jepatka bila bolja! - Naceri se i raspali Thomasa po leđima da sezagrcnuo. - Mislim da sam stariji. Zbog tvoje patke predlažem dami govoriš ti. Zovem se Bastian.

- Zovi me Pierre.

5. prosinca 1940.

Patka Thomasa Lievena utemeljuje glasovito prijateljstvo


- Do sada sam bio prava budala sa svojom patkom na roštilju!Pierre, momče, kamo sreće da sam te već ranije upoznao! Znaš lijoš kakve slične recepte?

- Znam ih još nekoliko - skromno odgovori Thomas.Bastian se sav ozario. Odjednom je gledao Thomasa s mnogo

simpatije i poštovanja. Njegova je proždrljivost pobijedila ljubomo-ru:

- Pierre, znaš li što mislim? Mislim da je ovo početak jednogdobrog prijateljstva!

Bastian je s pravom tako mislio. Godine 1957. u jednoj vili u Cecilien-aleji u Dusseldorfu to će prijateljstvo biti jednako tako svježe i čvrsto kao i onog prvog dana. A u sedamnaest godina, što će između toga proći, mnogi će mogućnici našeg planeta naučiti da pred tim prijateljstvom strepe.

- Ni tvoja patka nije bila loša, Bastiane - reče Thomas. - Stvarno nije. Pripremio sam vam, uostalom, još i Ambrozija-desert.Poslužite se. Ja više ne mogu. Stavim li još samo jedan zalogaj uusta, srušit ću se mrtav!

A propos mrtav...

Žalim što mi usprkos naredbi nije bilo moguće uhititi Lievena živog. S druge pak strane njegov zasluženi svršetak znači jednu brigu manje za našu službu.

Heil Hitler!

Fritz Loos,major i zapovjednik

komande

Koln, 4. prosinca 1940.

OD: ABWEHRA KOLNZA: ŠEFA ABWEHRA BERLINTAJNO 135892/VC/LU

Nakon povratka iz Lisabona dopuštam sebi slobodu da obavi -jestim gospodina admirala o smrti dvostrukog obavještajca i izda-jice Thomasa Lievena, alias Jeana Leblanca, koji je ustrijeljen 17. studenog 1940. godine u 9 sati i 35 minuta (prema tamošnjem vremenu) u dvorištu kuće u Rua do Poco des Negros broj 16.

U vrijeme kada je ubijen, Lieven je bio prerušen u stanovitog Lazarusa Alcobu, s kojim je sjedio u zatvoru.

lako su portugalske vlasti, što je i razumljivo, poduzele sve ka -ko bi zatajile taj događaj i zataškale pobliže okolnosti, ipak mi je uspjelo nesumnjivo utvrditi da je Lievena ustrijelio plaćeni ubojica po nalogu britanske obavještajne službe. Kao što je to gospodinu admiralu već poznato, Lieven je i Englezima prodao krivotvorene popise s imenima i adresama francuskih obavještajaca.


2. poglavlje

1.Popodne 6. prosinca 1940. godine gospoda Hunebelle i Fabre

posjete Hotel Bristol, a u njemu ružičastog, debelog odvjetnika Jacquesa Bergiera, koji ih primi u salonu svog apartmana. Fran-cuski nakupac u službi Gestapoa nosio je plavi svileni jutarnji og-rtač sa svilenim rupčićem u džepu na prsima i mirisao je na neki osvježujući parfem.

Najprije je prosvjedovao zbog Bastianove nazočnosti:- Što to znači? Tog gospodina ne poznajem! Želim imati posla

samo s vama!- Ovaj mi je gospodin prijatelj. Nosim sa sobom prilično dra

gocjenu robu. Ovako se osjećam sigurnijim!Odvjetnik popusti. Njegove »oči stare djevojke« sada su uvrije-

đeno počivale na elegantnom Thomasu. Vegetarijanac, nepušač i ženomrzac Bergier zatim objavi:

- Moj prijatelj de Lesseps, na žalost, nije ovdje. Kako nezgodno!»Kako zgodno«, pomisli Thomas i upita:-A gdje je?- Otputovao je u Bandol - Bergier skupi ružičasta ustašca kao

da želi zviždati. - Kupuje ondje u okolici veliku količinu zlata, razumijete. I deviza.

- Razumijem. - Thomas dade Bastianu znak, na što on podignena stol kovčežić i otpusti mu brave. U kovčegu je ležalo sedamzlatnih sipki.

Bergier ih pažljivo pregleda i pročita žigove.- Hm, hm. Zavod za odvajanje metala u Lyonu. Vrlo lijepo.Thomas potajno dade Bastianu još jedan znak, na što Bastian

upita:- Mogu li oprati ruke?- Kupaonica je ondje prijeko.Bastian ode u kupaonicu, u kojoj je bilo mnogo bočica i lončića.

Monsieur Bergier je bio doista vrlo njegovan gospodin! Bastian od-vrne slavinu, zatim nečujno iziđe na hodnik, izvuče ključ iz brave, izvadi iz džepa staru limenu kutiju punu pčelinjeg voska, pritisne ključ s obje strane u vosak, pa vrati ključ u bravu, a kutiju u džep.

Za to se vrijeme Bergier latio ispitivanja zlatnih sipki. Pritom je postupao točno onako kako je to mali zubar predvidio. Upotrijebio je brus i solnu kiselinu različite koncentracije.

- U redu - reče pošto je ispitao svih sedam sipki. Zatim sanjarski pogleda Thomasa. - Što da radim s vama?

- Molim? - Thomas olakšano odahne, jer se toga trenutka Bastian vratio u salon.

- Vidite, moram svoje naredbodavce izvijestiti o svakoj kupnji.Mi - mi imamo popise svih naših mušterija...

Popisi! Thomasu Lievenu srce brže zakuca. Pa to su popisi koje on traži! Popisi s imenima i adresama kolaboracionista u neokupi-ranoj Francuskoj, imenima ljudi koji prodaju svoju zemlju, a vrlo često i svoje sunarodnjake, Gestapou.

Bergier zausti vrlo blago:- Naravno, nikog ne silimo da nam dade podatke... Kako bismo

to i mogli! - Bergier se nasmije. - Međutim, ako želite i ubuduće snama poslovati, bilo bi možda zgodno da nešto pribilježim..., jasno, strogo povjerljivo...

»Strogo povjerljivo pred Gestapom«, pomisli Thomas i reče:- Kako god želite. Nadam se da ću vam još nekoliko puta moći

isporučiti robu. I devize.- Ispričajte me na trenutak - zamoli Bergier, pa kićenim žen

skim pokretima nestane u spavaonici.- Imaš li otisak? - upita Thomas.- Jasno. - Bastian kimne. - Reci, zar je mali možda...- Ti baš sve odmah primijetiš - reče Thomas.Bergier se vrati. Sa sobom je donio torbu za spise s četiri brave,

pa ih šeprtljavo otključa. Zatim izvadi više popisa na kojima su bila mnoga imena i adrese. Izvuče zlatno naliv-pero. Thomas Lie-ven dade mu svoje lažno ime i lažnu adresu. Bergier oboje zabilje-ži.

- A sada novac - reče Thomas.Bergier se nasmije:- Bez straha, evo ga već. Smijem li vas zamoliti da me slijedite

u spavaonicu...U spavaćoj su sobi jedan pokraj drugog stajala tri golema kov-

čega-ormara. Iz jednog od njih odvjetnik izvuče usku ladicu, koja je bila do vrha ispunjena svežnjevima novčanica od 1.000 i 5.000 franaka. Thomasu je bilo jasno da gospoda Bergier i de Lesseps moraju sa sobom nositi goleme količine gotovine. Nesumnjivo se i u ostalim ladicama kovčega nalazio novac. Stoga je Thomas kraj-nje napeto promatrao kamo će Bergier spremiti mapu s popisi -ma. ..


Bergier plati za svaku šipku 360.000 franaka, što je odgovaralo vrijednosti od oko 180.000 Reichsmaraka; dakle, za sedam sipki ukupno 2.520.000 franaka.

Dok je slagao snopove novčanica pred Thomasa, Bergier se snubeći čeznutljivo smješkao, tražeći Thomasov pogled. Thomas je, međutim, brojio franke...

Naposljetku će Bergier:- Kada ćemo se opet vidjeti, prijatelju moj?Thomas upita začuđeno:- Kako? Pa zar se ne vraćate u Pariz?- Ma ne, samo Lesseps. Sutra popodne prolazi ovuda ekspre-

som u 15.30 sati.- Prolazi?- Prolazi s robom iz Bandola u Pariz. Odnijet ću mu vaše zlato

u vlak. Ali kasnije bismo mogli zajedno večerati. Što mislite o tome, prijatelju moj?

- U 15.30 sati na kolodvoru St. Charles - reče Thomas sat kas-nije u knjižnici velikog, starog stana na Boulevardu de la Corderie. Stan je pripadao čovjeku po imenu Jacques Cousteau, koji će se mnogo godina kasnije proslaviti kao istraživač morskih dubina, a i svojom knjigom i filmom »Svijet tišine«. Godine 1940. taj je bivši major mornaričkog topništva bio važan čovjek francuske obavješ-tajne službe, koja se upravo iznova stvarala. Bio je to mlad čovjek, pun energije, crne kose i crnih očiju, trenirana tijela i sportska izgleda.

Cousteau je sjedio u starom naslonjaču ispred stijene pune knjiga što su svjetlucale zasićenim bojama. Pušio je staru lulu koju je -/aute de mieivc - napunio s malo duhana.

Pukovnik Simeon sjedio je pokraj njega. Laktovi i koljena njego-va crnog odijela tužno su se sjajili. Kad bi prebacio nogu preko noge, vidjelo bi se da ima rupu na lijevom potplatu.

»Smiješna, siromašna, žaljenja vrijedna francuska obavještajna službo«, pomisli Thomas Lieven. »Kao čovjek koji stoji po strani i kojeg su prinudili da postane obavještajac, u ovom sam trenutku bogatiji od čitavog Deivaeme Bureaua zajedno!«

Elegantan i njegovan, stajao je ondje naš Thomas Lieven uz kovčežić u kojem je bio odnio monsieuru Bergieru šipke. Sada je unutra bilo 2.520.000 franaka...

Thomas Lieven reče:- Morate dobro pripaziti kad ekspres stigne. Provjerio sam: za

država se samo osam minuta.- Pazit ćemo. Ne brinite, monsieur Hunebelle - reče Cousteau.Cupkajući svoju Menjou-bradicu, Simeon se raspita gladnih

očiju:- Mislite da Lesseps ima sa sobom mnogo robe?- Prema Bergierovu izvještaju, radi se o golemim količinama

zlata, deviza i drugih vrijednosti. Danima je kupovao na jugu.Mora imati mnogo robe uza se, jer inače ne bi putovao u Pariz.Bergier će mu predati svojih sedam sipki. Mislim da bi bilo najbolje kad biste obojicu u tom trenutku uhitili...

- Sve je već pripremljeno. Upozorili smo na njih naše prijateljeu policiji - reče Cousteau.

Simeon upita Thomasa:- Ali kako ćete se dočepati popisa?Nasmiješivši se, Thomas odgovori:- Ne razbijajte si time glavu, Simeon. Uostalom, mogli biste mi i

pomoći. Trebam trojicu poslužitelja u livreji Hotela Bristol.Simeon širom otvori oči i usta. Vidjelo se da napregnuto razmi-

šlja. Međutim, prije nego što se nečem dosjetio, reče Cousteau:- To ćemo moći urediti. Bristol pere rublje u velepraonici Salo-

mon. Tamo im čiste i livreje. Drugi direktor praonice jedan je odnaših ljudi.

- Odlično - reče Thomas.Pogleda mršavog Simeona s probušenim potplatima i izlizanim

odijelom. Pogleda Cousteaua, koji je štedljivo vukao iz svoje nagri-zene lule, a u kesi imao još samo malo duhana. Zatim pogleda svoj kovčežić. Naš prijatelj tada učini nešto vrlo ganutljivo, što je, do-duše, pokazalo da je u njega dobro srce, ali i to da još uvijek nije naučio bezdušna pravila igre tog nemilosrdnog svijeta u koji ga je strmoglavila okrutna sudbina...

U nedostatku boljega Kad je Thomas, pola sata kasnije, napustio kuću na Boulevardu de la Corderie, primijetio je da se iz jednog udubljenja u zidu od-vojila sjenka koja ga je pratila kroz hladnu, maglovitu tminu.


Thomas skrene oko ugla ulice i naglo stane. Čovjek koji ga je slije -dio uleti ravno u njega.

- Oh, oprostite - reče uljudno, skinuvši stari, masni šešir.Thomas ga odmah prepozna. Bio je to jedan od Chantalinih ljudi.Čovjek promrmlja nešto nerazumljivo, pa se teškim koracima odvuče dalje.

U svom stanu u Rue Čhevalier Rose crnokosa mačkasta lju-bavnica Thomasa Lievena preplavila je svog prijatelja burom zag-rljaja i poljubaca. Posebno se lijepo dotjerala za njega. Svijeće su gorjele, šampanjac je stajao na ledu.

- Konačno, cheri Već sam silno čeznula za tobom.- Bio sam još...- Kod svog pukovnika, znam. Bastian mije rekao.- A gdje je Bastian?- Majka mu je iznenada oboljela, morao se odvesti k njoj. Sutra

se vraća.- Sutra, aha - reče prostodušno Thomas, otvarajući mali kov

čeg, koji je još uvijek bio prilično natrpan, ali ipak više ne onolikokao na početku kada ga je Bergier bio napunio, čhantal radosnozazviždi.

- Ne zviždi prerano, cheri- reče on. - Pola milijuna nedostaje.-Š to?- Manjka. Poklonio sam ih čousteauu i Simeonu. Ostali su bez

prebijene pare. K vragu, bilo mi ih je žao, znaš... Recimo da je tihpola milijuna moj udio. Evo ovdje za tebe i tvoje suradnike znatanostatak od dva milijuna dvadeset tisuća franaka...

Chantal ga poljubi u vrh nosa. Zapravo je sa sumnjivom lako -ćom prešla preko njegova nagona za čovjekoljubljem:

- Ah, ti moj gentlemanu! Kako si sladak... A na kraju od čitavestvari još ništa ni nemaš!

- Imam tebe - reče on ljubazno. Zatim nastavi bez ikakva prijelaza: - Čhantal, zašto me tvoji ljudi prate?

- Prate? Moji ljudi? Tebe? - Razrogačila je svoje mačje oči. -Cheri kakva je to glupost?

- Jedan od tvojih ljudi uletio je ravno u mene.- Oh, sigurno sasvim slučajno... Bože moj, zašto si samo tako

strahovito sumnjičav? Što moram još učiniti da bi mi konačnopovjerovao koliko te ljubim?

- Da mi jednom kažeš istinu, mrcino jedna. Ali znam da je topotpuno neostvariv zahtjev - odgovori on.

Kada je 7. prosinca 1940. godine, točno u 15.30 sati, pariški ekspres stigao na treći kolosijek kolodvora St. Charles, jedan je

trideset sedmogodišnjak gledao kroz spušteni prozor svog odjeljka prvog razreda. Paul de Lesseps imao je mršavo lice oštrih crta, hladne oči morskog psa i pepeljastoplavu rijetku kosu.

Pogled mu je, tražeći nešto, prelazio željezničkim peronom. Tada ugleda punašnog, napadno odjevenog odvjetnika Bergiera, koji je stajao pokraj malog kovčega.

Paul de Lesseps podigne ruku.I Jacques Bergier podigne ruku.Vlak se zaustavi. Bergier pojuri prema vagonu svog prijatelja.

Zatim se sve odigralo vrlo brzo. Prije nego što se jedan jedini put -nik mogao iskrcati, iz mnoštva se izdvojilo trideset kriminalističkih službenika u civilu, pristupilo vagonima i podiglo uvis duge ko-nopce koji su ležali s obiju strana tračnica. Tako se nijedna vrata vlaka nisu mogla otvoriti, ako to službenici nisu dopustili.

Jedan kriminalistički komesar oslovi Bergiera i uhapsi smrtno blijedog odvjetnika zbog jake sumnje da krijumčari zlato i devize. Bergier je još uvijek držao u ruci kovčeg sa sedam zlatnih sipki.

Dotle su druga dva službenika navalila s oba kraja u vagon i uhitila Paula de Lessepsa u njegovu odjeljku.

U to su isto vrijeme tri poslužitelja u zelenim livrejama svog staleža prolazila hodnikom četvrtog kata Hotela Bristol. Dvojica od njih izgledala su kao ljudi iz bande čhantal Tessier, dok je treći podsjećao na Thomasa Lievena. Livreje im nisu baš osobito dobro pristajale.

Poslužitelj koji je izgledao poput Thomasa Lievena bez poteš-koća otvori vrata određenog apartmana. Brzinom, koja inače nije baš svojstvena pripadnicima njihova staleža, ova gospoda iznesu iz spavaonice apartmana tri golema kovčega, odvuku ih do dizala za poslugu, odvezu se sa svojim teretom u dvorište, ukrcaju kovčege u prtljažnik kamioneta velepraonice Salomon te se odvezu, a da ih pritom nitko nije spriječio. Dakako, ne u spomenutu praonicu, nego u jednu kuću u Rue Čhevalier Rose...

Sat kasnije, ozaren od radosti i ponovno normalno odjeven, Thomas Lieven uđe u stan Jacquesa cousteaua na Bouleuardu de la Corderie. čousteau i Simeon već su ga čekali.

Iz torbe dražesnog gospodina Bergiera Thomas Lieven izvadi popise s imenima i točnim adresama doušnika, kolaboracionista i trgovaca bijelim robljem. Mahao je pobjedonosno papirima po zraku. Nije mu bilo jasno zašto se čousteau i Simeon nisu gotovo ni pomakli.

Thomas uznemireno upita:- Što se dogodilo? Imate li onu dvojicu?


Cousteau kimne.- U predsjedništvu su.- A onih sedam sipki?- Imamo također.- No dakle?- Ali osim toga nemamo ništa, monsieur Hunebelle - reče Cou

steau polagano. Oči mu nisu ispuštale Thomasa iz vida. I pukovnik Simeon promatrao gaje čudno.

- Što to znači: osim toga nemate ništa? Pa Lesseps je uza semorao imati čitav imutak u zlatu, devizama i ostalim vrijednostima!

- To bi čovjek očekivao, zar ne? - Cousteau je griskao donjuusnicu.

- Nije ništa imao uza se?- Ni grama zlata, monsieur Hunebelle. Nijednog jedinog dolara,

nikakvih dragocjenosti. Nije li to šaljivo?- Ali - ali - vjerojatno je sve sakrio! U vagonu ili drugdje u vla

ku. Bit će da je surađivao sa željezničarima. Morate pretražiti vlak!Sve putnike!

- To smo i učinili. Čak smo naredili da se izvadi ugljen iz tende-ra. Nismo našli ništa.

- Gdje je sada vlak?- Nastavio je put, nismo ga mogli dulje zadržavati.Simeon i Cousteau primijete kako se Thomas odjednom počeo

bijesno smiješiti, kimajući amo-tamo glavom, dok su mu se usnice bezglasno pomicale. Da su kojim slučajem Simeon i Cousteau znali čitati s usnica, razumjeli bi što Thomas tiho šapuće:

- Kakva prokleta mrcina!Simeon to, međutim, nije znao. Uspravi se, napuhne, pa mrko.

ironično i prijeteći upita:- Dakle, Lieven, slutite li možda gdje bi moglo, bili zlato?- Mislim - reče Thomas Lieven polako - da pomalo naslućujem.

Uzavreo od bijesa. Thomas Lieven se stisnutih čeljusti i povije-nih ramena borio protiv ledenog sjevernjaka kada je u sumrak 7. prosinca 1940. godine zaokrenuo u Rue de Paradis u Marseilleu.

»Ona mrcina Chantal!«»Onaj lopov Bastian!«

Oluja se pojačavala. Vjetar je zviždao, fijukao, stenjao i tutnjao ulicama - bilo je to baš pravo vrijeme za mračno raspoloženje Thomasa Lievena.

Pokraj stare burze u Rue de Paradis uzdigla se prljava, višekat-na zgrada. U toj se kući smjestio gostoljubiv lokal, koji se zvao Chez Papa.

Chez Papa je pripadao čovjeku čije prezime nitko živ nije znao, no kojeg je čitav grad zvao Olive. Olive je bio ružičast i ugojen po-put svinja koje je klao u švercu.- Gusti oblaci dima provlačili su se prostorijama Chez Papa, dok

je svjetlo fluorescentnih svjetiljki treperavo svjetlucalo. Kod Olivea su u ove rane večernje sate gosti, uz aperitiv, govorili o svojim poslovima, psihički se pripremajući na večeru koju im je osigurala crna burza.

Kada je Thomas Lieven ušao, Olive je stajao naslonjen iza mok-rog šanka s cigaretom u kutu usana. Oči su mu dobroćudno žmi-rikale.

- Bonsoir, monsieur1. Što biste željeli? Jedan mali pastis? Tho-masu je bilo doprlo do ušiju da Olive sam proizvodi svoju rakiju izprilično jezive osnovne sirovine, naime iz špirita anatomskog zavoda. Čast špiritu! Ali navodno je Olive upotrebljavao špirit koji je,prije nego što su ga ukrali, služio anatomskom zavodu za konzerviranje pojedinih dijelova leševa. Govorkalo se da je Oliveov pastisu pojedinih potrošača izazvao akutne napadaje ludila.

Stoga Thomas reče:- Dajte mi dupli konjak, ali pravi!Dobije ga.- Slušajte, Olive, moram govoriti s Bastianom.- S Bastianom? Ne poznajem ga.- Jasno da ga poznajete. Stan mu je iza vašeg lokala. Znam da

se k njemu može doći samo kroz vašu krčmu. Znam i to da mumorate najaviti svakog posjetitelja.

Oliveovi obrazi kao u hrčka napuhnu se, a oči mu odjednom postanu pakosne:

- Mali usrani pajkan, zar ne? Kidaj, dečko, imam pri ruci dvanaest momaka koji će ti naravnati gubicu samo ako fućnem.

- Nisam pajkan - reče Thomas i otpije gutljaj. Zatim izvadi svojvoljeni sat na otkucavanje. Spasio je taj sat od svih opasnosti, čaki od kostarikanske konzulice, sretno ga je prenio iz Portugala preko Španjolske u Marseille. Pritisne na dugme i sat otkuca vrijeme.

Gostioničar gaje začuđeno promatrao. Zatim upita:

Dobra večer, gospodine.

J. M. Sim.rn.el MOŽE I BEZ KAVIJARA

- A odakle znaš da ovdje stanuje?- Od njega samog. Idi i reci mu da njegov dragi prijatelj Pierre

želi s njim govoriti. I ako smjesta ne primi svog dragog prijateljaPierrea, za pet minuta ovdje će se svašta dogoditi...

Raširenih ruku i blistava osmijeha, Bastian Fabre je prilazio Thomasu Lievenu. Sada su stajali jedan drugome nasuprot u us-kom hodniku što je spajao kuhinju krčme s Bastianovim stanom. Svojim golemim šapama Bastian udari Thomasa po ramenima.

- Dakle, to je veselje, mali moj. Upravo sam te htio potražiti!- Skidaj smjesta te papke s mene, lupežu jedan - reče Thomas

ljutito. Odgurnuvši Bastiana u stranu, ude u stan.Predsoblje je bilo prilično neuredno. Posvuda unaokolo ležale

su automobilske gume, kanistri za benzin, sanduci od cigareta. U susjednoj je sobi bio velik stol, a na njemu kompletna električna željeznica za djecu sa zavojitim tračnicama, prijelazima, brdima, dolinama, tunelima i mostovima.

Thomas podrugljivo upita:- Zar imaš ovdje dječji vrtić?- To mi je hobi - uvrijeđeno će Bastian. - I ne naslanjaj se, mo

lim te, na ovaj ormarić, uništit ćeš mi transformator... Reci, azbog čega si, zapravo, tako bijesan?

- Još me i pitaš? Jučer si nestao ti. Danas je nestala Chantal...Prije dva sata policija je uhitila ona dva gestapovska nakupca,gospodu Bergiera i de Lessepsa. Gospodin de Lesseps je iz Bandolakrenuo sa zlatom, nakitom, novcem i devizama. Ali u Marseille jestigao bez zlata, bez nakita, bez novca i bez deviza. Policija je okrenula čitav vlak naglavce, međutim bez uspjeha.

- Vidi, molim te, dakle tako nešto! - Bastian se stane ceriti, papritisne dugme uređaja. Jedan vlak krene i pojuri prema tunelu.

Thomas iščupa utikač iz utičnice. Vlak se zaustavi. Samo su dva vagona još virila iz tunela.

Bastian se uspravi; izgledao je sada poput razjarenog orangu-tana:

- Raspalit ću te po zubima, mali. Što zapravo hoćeš?- Želim znati gdje je Chantal. Želim saznati gdje je zlato!- Ovdje pokraj nas, naravno. U mojoj spavaćoj sobi.- Gdje? - Thomas je teško gutao.- Čovječe, pa što si zapravo mislio? Da će ona pobjeći s plije

nom? Željela je samo sve lijepo aranžirati, sa svijećama i tako da-

lje, kako bi te posebno razveselila. - Bastian podigne glas i vikne: -Jesi li gotova, Chantal?

Vrata se otvore. U njima je stajala Chantal Tessier, ljepša nego ikada. Nosila je tijesno priljubljene hlače od zelene grube kože, bi-jelu bluzu i crn pojas. Njezini zubi grabežljive životinje blještali su u blistavom osmijehu.

- 'dan, slatki moj - reče i uhvati Thomasa za ruku. - Dođi samnom! Sada ćemo malog dečka obdariti!

Thomas bezvoljno pođe za njom u susjednu sobu. Tamo su gorjeli ostaci četiriju svijeća, koje je Chantal učvrstila na malim tanjurićima. Njihovo je blago svjetlo rasvjetljavalo starinsku spa-vaću sobu s golemim bračnim krevetom.

Kad je Thomas pogledao izbliza ležaj, stao je mučno gutati stis-nuta grla. Na krevetu je naime, bliješteći i svjetlucajući na svjetlu svijeća, ležalo najmanje dva tuceta zlatnih sipki, nebrojeni dukati i prsteni, lanci, narukvice, moderne i antikne, te prastari križ ukra-šen dragim kamenjem uz malu ikonu u zlatu, a pokraj toga svež-njevi dolara i funta.

Thomasu Lievenu se učini da su mu se noge pretvorile u hla-detinu. Prevlada ga slabost i on se svali na stari stolac za njihanje, koji se pod njim počne brzo ljuljati.

Bastian stane uz Chantal i trljajući ruke gurne laktom šeficu pa zagrokće od radosti:

- Dakle, ovo je upalilo! Pogledaj ga samo. Dečko je blijed kaokreda.

- Prekrasan dan - za sve nas - reče Chantal.Ošamućenom Thomasu njihova su lica izgledala kao dvije bijele

lopte na nemirnoj vodi. Poskakivala su gore-dolje. Odupre se no-gama o tlo. Stolac se zaustavi. Sada je jasno vidio Chantalino i Bastianovo lice: dva blažena dječja lica u kojima nije bilo ni him-be, ni pretvaranja, ni lukavosti. Proštenje:

- Dakle, imao sam pravo. Vas ste dvoje sve zdipili.Bastian zarza pa se udari po trbuhu.- Za tebe i za nas! Sada smo zbrinuti za čitavu zimu! Dečko,

dečko, to je bogme zalogaj i pol!Chantal pritrči Thomasu pa ga zaspe kratkim ali vrućim cjelo-

vima.- Ah - poviče - kad bi samo znao kako sada slatko izgledaš!

Naprosto za požderati! Sasvim sam luda za tobom. - Sjedne mu nakoljena, stolac se ponovno zanjiše, a Thomasa preplavni novi valslabosti.


Chantalin mu je glas dopirao do uha kao kroz more vate:- Govorila sam momcima: ovu igru moramo sami zaigrati. Moj

slatki je za to prečestit, ima previše skrupula! Bolje, da ga timeuopće ne opterećujemo. A kad istresemo plijen pred njega, radovatće se zajedno s nama!

Tresući glavom i još uvijek slab, Thomas upita:- Kako ste se dočepali plijena - hm - robe?Bastian ga o svemu izvijesti:- Dakle, dok sam jučer bio s tobom kod onog pede... kod onog

smiješnog Bergiera, rekao je, zar ne, da mu ortak Lesseps sjedidolje u Bandolu s velikim tovarom robe. A ja, ni pet ni šest, nego strojicom drugova dolje u Bandol! Imam ondje prijatelje, razumiješ?Tako sam saznao da Lesseps nešto šuška s nekoliko željezničara.Ima trtu pred kontrolama. Želi sakriti robu ispod ugljena u lokomotivi kojom putuje u Pariz. U tenderu, kužiš?

Bastian se trudio da svlada napadaj promukla smijeha. Zatim nastavi:

- Lijepo smo ga ostavili da to i učini. Zatim smo mu za večernabavili zgodnu mačku - hvala Bogu, tog je pijevca lakše zadovoljiti nego njegova prijatelja Bergiera. Prema uputama, mala ga jevaljano iscrpila. Tako dobro da je idućeg jutra došao u vlak još u-vijek natreskan i klecavih koljena!

- Hah - reče Chantal i strastveno prođe crvenim pandžastimprstima kroz Thomasovu kosu.

- Valja ti zavidati - poprati Bastian žalosno ovaj prizor. Zatimse pribere: - No da, dok je gospodin de Lesseps bio zabavljen drugim poslovima, malo sam se poigrao sa svojim prijateljima željezničara. To mi je hobi kao što sam već rekao. Nevjerojatno kolikotendera za ugljen ima na jednom kolodvoru. A svi izgledaju jednako.

- Pa, zar de Lesseps nije dao nadzirati svoj tender?- Dakako. Čuvala su ga dva željezničara. - Bastian podigne ru

ke i opet ih spusti. - Svakom je od njih poklonio po jednu zlatnušipku. Mi smo svakom poklonili još po dvije - imali smo ih dovoljno - i neprilika je bila uklonjena...

- Moć zlata - reče Chantal i ugrize Thomasa za lijevu usku.- Chantal!- Molim, mili?- Ustani malo - zamoli je Thomas. Ona se zbunjeno digne i

stane pokraj Bastiana, koji joj položi ruku oko ramena. Tako Sustajali nepomično, dvoje još do maloprije radosne, a sada prestrašene djece. Šipke su pak blistale, dukati se svijetlili, lanci, prstenje i drago kamenje svjetlucali.

I Thomas ustane. Neizmjerno žalosno zausti:- Moj Bože, srce me boli što vam moram pokvariti veselje i up

ropastiti iznenađenje. Ali, naravno, to nije moguće.- Što, naravno, nije moguće? - upita Bastian. Glas mu je zvu

čao šuplje i suho.- Da sve ovo zadržimo. Moramo predati dragocjenosti Coustea-

uu i Simeonu.- Po-p-poludio - Bastianu se objesila donja čeljust. Pogledao je

Chantal poput bespomoćnog bernardinca. - On je poludio!

6Chantal je stajala ne pomaknuvši se. Samo joj je lijeva nosnica

podrhtavala... Thomas reče mirno:- Dolazim od Cousteaua i Simeona. Sklopio sam s njima jasnu

pogodbu. Oni dobivaju popise doušnika i kolaboracionista i sve štosu Bergier i Lesseps ovdje skupili otimačinom ucjenom i pljačkom.Mi dobivamo novac iz tri velika kovčega koja smo uzeli iz Bergiero-ve spavaće sobe. Napokon, i to je; gotovo 68 milijuna.

- Šezdeset osam milijuna franaka! - drekne Bastian, kršeći ruke. - Franaka! Franaka! Upravo kada vrijednost tog nazovifrankasvakim danom pada!

- A za to daješ sve ovo ovdje! - Chantal je govorila sasvim tiho,gotovo je šaptala, pokazujući na krevet. - Ovdje leže dragocjenostivrijedne najmanje 150 milijuna, idiote jedan!

Thomas se razbjesni: -̂- Ovo je francusko blago. Dragocjenosti koje pripadaju Francu

skoj, koje su Francuskoj ukradene. Novac u kovčezima je gestapo-vski novac, njega možemo mirne savjesti zadržati. Međutim, ovoovdje, ovaj nakit, pa raspelo i novac iz državne banke... O, Božena nebesima, pa zar vas ja moram podsjećati na vaše rodoljubnedužnosti, zar ja, Švabo?

Bastian se promuklo usprotivi:- To je naš plijen. Mi smo ga zdipili, a Gestapo je ostao kratkih

rukava. Smatram da smo time učinili dovoljno za domovinu!Bastian i Thomas nastave se svađati, raspaljujući se pri tom

sve više i više. Chantal je, međutim, postajala sve mirnijom, upra vo opasno mirnom.

Podbočivši se rukama, zataknula je palce u kožnati pojas, lup -kala je desnom cipelom, dok joj je lijeva nosnica drhtala. Konačno, vrlo tiho, upadne Bastianu u riječ:

- Ne uzrujavaj se. To je tvoj stan. Ovaj mali idiot najprije moraodavde izići - a Cousteau i Simeon moraju ući.


Thomas slegne ramenima i pođe prema vratima. Jednim se skokom Bastian nade ispred njega. U ruci je držao težak revolver.

- Kamo ćeš?- U Chez Papa telefonirati.- Još korak i ucmekat ću te. - Bastian je hropćući disao. Klik -

začu se osigurač na oružju.Thomas krene dva koraka naprijed. Prsima je sada dodirivao

cijev revolvera. Učini još dva koraka.Bastian zastenje i uzmakne dva koraka:- Mali - urazumi se... Ja -ja ću te stvarno ucmekati...- Pusti me Bastiane. - Thomas učini još korak. Bastian je sada

stajao leđima oslonjen o vrata. Thomas primi kvaku.Bastian zaječi:- Ma čekaj! Što će one svinje učiniti s ovim lijepim plijenom?

Profućkati, prevariti, spiskati - policija - država - obavještajnaslužba - domovina... Idi, molim te, sve su to sami lopovi!

Thomas pritisne kvaku; vrata se iza Bastiana otvore. Bastian je sada bio blijed kao kreda. Zurio je u Chantal i ječao:

- Chantal, ma učini nešto - pomozi mi... Pa ja - ja ga ne moguubiti...

Thomas začuje nekakav šum, pa se okrene. Chantal je klonula na rub kreveta. Malim je šakama udarala po zlatnim šipkama, po raspelu, po dukatima.

Glas joj je bio sasvim visok i slomljen:- Pusti ga da ode, idiota jednog, neka ode... - Suze su joj tekle

niz lijepo mačkasto lice dok je zdvojno plakala. Jecajući je pogledala Thomasa Lievena: - Odlazi, konačno... Pozovi Simeona... Svemože odnijeti... Ah, nitkove bijedni, kamo sreće da te nikad nisamsrela - a kako sam se silno veselila...

- Chantal!- Htjela sam sve ovo prekinuti - otići s tobom - nekamo daleko,

u Švicarsku. Mislila sam samo na tebe... A sada...- Chantal, draga...- Ne zovi me dragom, govnaru jedan! - zavrisne. Zatim se ne

moćno sruši. Uz neugodan zvuk udari čelom o hrpu dukata. I takoChantal ostane ležati, plačući i jecajući kao da nikada neće prestati.

- Svucite se - u isto je vrijeme rekao zgodan mladi narednik Luis Dupont. Stajao je u prihvatnoj prostoriji policijskog zatvora prefekture u Marseilleu. Upravo su mu doveli dvojicu uhićenika -

ružičastog, vrlo njegovanog i vrlo namirisanog Jacquesa Bergiera i mlađeg, mršavog Paula de Lessepsa.

- Što da učinimo? - upita Lesseps ljutito. Njegove su se ledeneoči morskoga psa stisnule u tanke proreze, a usta su mu se pretvorila u dvije beskrvne crte.

- Morate se svući - reče Dupont. - Želim vidjeti što sve imateispod odjeće. I na tijelu.

Bergier zahihoće:- A što zamišljate da imamo na tijelu, mladi prijatelju? - Zako-

rakne naprijed i rastvori prsluk. - Dođite, pa potražite na menioružje! - Skine kravatu i raskopča košulju. Dupont mu pomogneda svuče rukave.

Bergier zakriješti:- Nemojte mladiću, jako sam škakljiv!- Sada je dosta - reče Paul de Lesseps.- Eh? - Dupont se okrene.- Meni je sada toga dosta. Pozovite ovamo upravitelja zatvora.

Smjesta.- Dakle, slušajte, ovim tonom...Glas Paula de Lessepsa stiša se gotovo do šapta:- Zavežite. Znate li čitati? Evo! - Pruži mladom činovniku iska

znicu. Bila je to isprava koja je na francuskom i njemačkom jezikupotvrđivala da gospodin Paul de Lesseps radi prema nalogu glavneslužbe sigurnosti njemačkog Reicha.

- Ah, tom prilikom - reče Bergier, pa kićenim pokretima izvučeiz stražnjeg džepa lisnicu boje sljeza koja je mirisala na juhtovinu.On, također, izvadi iskaznicu. Oba je dokumenta ispostavio^ stanoviti Walter Eicher, Sturmbannfuhrer službe sigurnosti u Parizu.

Lesseps progovori oholo:- Morate odmah obavijestiti gospodina Strumbannfuhrera o

našem uhićenju. Ako to smjesta ne učinite, morat ćete sebi pripisati sve posljedice.

- O-obavijestit ću svog starješinu - promuca Luis Dupont. Otkako je vidio njihove isprave, oba su mu se tipa učinila još odvratnijima. .. Služba sigurnosti... Gestapo... Dupont nije želio nikakvih neprilika. Posegne za telefonskom slušalicom.

8- 7. pros. 1940. - 17 sati 39 minuta - fs prefektura marseille

kriminalističkoj policiji pariz - danas 15 sati 30 minuta kolodvorsaint charles uhićeni 1) paul de lesseps i 2) jacques bergier - zbogkrijumčarenja zlata i deviza - 1) pokazao ispravu njemačke službe


sigurnosti br. 456832 crvene serije 2) ispravu njemačke službe sigurnosti br. 11165 plave serije - obje ispostavio sturm -bannfuhrer walter eicher iz službe sigurnosti - molimo hitno ispi-tati rade li uhićene osobe stvarno po naredbi službe sigurnosti -kraj - kraj -

9- De Lesseps? Bergier? - Sturmbannfuhrer Eicher zavali se na

stolac za svojim pisaćim stolom pa pocrveni od srdžbe. Bijesnozaurla u telefonsku slušalicu koju je držao na uhu: - Dakako,poznajem tu dvojicu. Jest, oni rade za nas! Javite u Marseille nekaih zadrže. Doći ćemo po njih.

Francuski činovnik na drugom kraju žice uljudno zahvali na obavijesti.

- Nema na čemu. Heil Hitler! - Eicher tresne slušalicu na vilicui zaurla: - Winter!

Iz susjedne sobe dohrli pomoćnik. Gospoda su obavljala svoju jezovitu djelatnost na četvrtom katu veličanstvene vile u Aveniji Foch u Parizu. Čovjek po imenu Winter zakriješti:

- Sturmbannfuhrer?- De Lessepsa i onu staru tetku Bergiera uhvatili su u Marseil-

leu - zareži čovjek koji se zvao Eicher.- Za ime Božje, a kako to?- Još ne znam. To je da zdvajaš. Zar mi ovdje radimo samo s

idiotima? Zamislite ako Canaris dozna nešto o tome! Bila bi toprava poslastica za njega! Služba sigurnosti želi pokupovati sve uneokupiranoj Francuskoj!

Glavna služba sigurnosti i organizacija Abiuehr admirala Cana-risa međusobno su se mrzile, kao što zao pas mrzi zlu mačku. Strahovanja Sturmbannfuhrera Eichera bila su opravdana. On zareži:

- Naredite da se pripremi crni mercedes. Putujemo u Marseille.- Zar još danas?- Za jedan sat, čovječe. Tako da sutra rano ujutro budemo on

dje. Moramo izvući ona dva idiota prije nego što sve izbrbljaju!- Svakako, Sturmbannfuhrer! - zaurla Winter, zalupivši vra

tima iza sebe. »Neprestano iste neprilike. Baš posrano zvanje.Sada opet mogu otkazati slatkoj Zouzou. Zatim dvanaest sati sastarim u automobilu. O spavanju ni govora. Da se rasplačeš!«

Dvadeset četiri sata kasnije, Chantal Tessier održi u Marseilleu, u stražnjoj sobi kavane Bruleur de Loup, poslovni sastanak svoje bande, koji je, da se blago izrazimo, bio vrlo buran.

Francuski krijumčari, španjolski krivotvoritelji putovnica, lake djevojke s Korzike, zavjerenici i ubojice iz Maroka, svi što su u prednjim prostorijama lokala sklapali svoje poslove, neprestano su s negodovanjem gledali prema vratima u pozadini, na kojima je visjela ploča s natpisom:

ZATVORENO DRUŠTVO

Bilo je to zatvoreno ali i vrlo bučno društvo. Napokon se vrata otvore i kavanski gosti (ukupno 500 godina zatvora, dobronamjer-no računano) ugledaju svima dobro poznatog Bastiana Fabrea ka-ko ulazi u telefonsku govornicu pokraj šanka. Doimao se vrlo zbu-njeno. ..

Bastian nazove restoran Chez Papa. Gostioničar Olive smjesta se javi. Bastian je brisao znoj s čela, uvlačio nervozno dim svoje crne cigare i užurbano govorio:

- Ovdje Bastian. Je li kod tebe onaj čovjek koji me jučer popodne posjetio? - Zamolio je bio Thomasa da u lokalu Chez Papa pričeka svršetak poslovnog sastanka.

Oliveov je glas bio prožet brigom:- Ovdje je. Igra s mojim stalnim gostima poker i neprestano do

biva.- Pozovi tog čovjeka malo na telefon! - Bastian snažno povuče iz

cigare, pa otvori vrata govornice da bi ispustio dim. »Prokleti Pierre-jednostavno ne zaslužuje da se čovjek za njega brine.«

Prije dvadeset četiri sata taj je klipan pozvao momke iz obavje-štajne službe i oni su pokupili sav krasni plijen. »Hvala Bogu, ne baš čitav krasni plijen«, razmišljao je Bastian. Zajedno sa Chantal sklonio je neke dragocjenosti i znatnu hrpu dukata dok je Thomas otišao na telefon... »Ali što je sve to u usporedbi s milijunskim ostatkom? Čovjek na to uopće ne smije ni pomisliti...«

- Halo, Bastiane! Dakle, stari moj, kako je?Bastian je gnjevno slušao ravnodušan glas tog blesavca, a za-

tim reče:- Pierre, prijatelj sam ti usprkos svemu. Stoga ti savjetujem:

kidaj, i to smjesta. Nemoj gubiti ni minute.- Oho, ali zbog čega?- Ovdje, na sastanku, sve se uskomešalo. Chantal je ponudila

ostavku.- Za ime Božje!


- Rasplakala se...- Ah, Bastiane, ne možeš zamisliti koliko mi je sve to neugod

no...- Ne prekidaj me, budalo. Izjavila je da te ljubi - da te shvaća...

Nakon toga se veći dio bande smekšao...- Ah, l'amour! Vive la FYan.ce!1

- . . . ali nisu svi. Postoji grupa oko šepavog Frangoisa. I ti gapoznaješ, zovemo ga Konjska Noga...

Thomas ga nije poznavao, ali je o njemu čuo. Konjska Noga je bio najstariji član bande. Za nadimak je mogao podjednako zahva -liti svom šepanju, svojoj sklonosti nasilju i svojim metodama dok bi osvajao neko žensko biće.

- . . . Konjska noga predlaže da te ubiju...- Baš lijepo!- . . . kaže da osobno nema ništa protiv tebe, ali da je tvoj utje

caj na Chantal razoran. Smekšao si je...- No-no!- . . . ti si propast za našu bandu. Moraju te ubiti ako žele zaš

tititi Chantal, smatra on... Pierre, kidaj! Nestani što prije.- Baš naprotiv.-Š to?- Bastiane, sada me dobro slušaj - reče Thomas Lieven. Njegov

prijatelj to i učini, najprije odmahujući glavom, zatim sumnjajući ina kraju odobravajući. Konačno zareži:

- E pa lijepo, ako se toliko pouzdaješ u sebe. Dakle, za jedansat. Ali sve na tvoju odgovornost!

Objesi slušalicu pa se vrati u zadimljenu, stražnju sobu, gdje je šepavi Francois, zvan Konjska Noga, upravo strastveno zagovarao svoj prijedlog da se Jeana Leblanca, ili Pierrea Hunebellea, ili kako se već zove, otpremi na onaj drugi, bolji, svijet.

- . . . u interesu svih nas - upravo je rekao, zabivši pri tom ustol vrh neopisivo tankog i neopisivo oštrog preklopnog noža. Zatim se okomi na Bastiana: - Gdje si bio?

- Telefonirao sam Pierreu - odvrati Bastian ravnodušno. - Poziva nas sve na večeru. Za dva sata. U mojem stanu. Smatra da setada o svemu možemo mirno porazgovoriti.

Chantal vrisne. Odjednom su svi govorili u isti mah.- Mir! - zaurla hromi Frangois, impresioniran. Zatim se zlurado

nasmiješi. - E pa lijepo, kolege, pođimo onamo...

1 Ah ljubav! Živjela Francuska!

10- Gospodo, dopustite da vas pozdravim - reče Thomas Lieven.

Poljubi ruku blijedoj šefici bande, koja je bila na kraju živaca.Petnaest je lupeža nagrnulo u Bastianov stan, neki su se cere -

kali, dok su se drugi držali mrko i prijeteći. Ugledali su svečano prostrt stol. Uz Oliveovu pomoć, Thomas je sve pripremio na veli -kom stolu Bastianove željeznice. Uklonio je brda, doline, mostove, rijeke i kolodvore, ali je jedan dio pruge ostao i prolazio preko bi -jelog stolnjaka uz čaše, tanjure i pribor za jelo od jednog kraja stola do drugog.

- Neka je sa srećom - reče Thomas trljajući ruke. - Smijem lizamoliti gospodu da sjednu? Chantal na čelo, ja moram iz određenih razloga biti na drugom kraju stola. Gospodo, osjećajte seugodno. Odgodite na neko vrijeme svoje ubojite namjere.

Međusobno šapćući, mrmljajući i još uvijek vrlo sumnjičavi, muškarci sjednu. Pred Chantalinim je mjestom stajala vaza s cr -venim ružama iz staklenika. Thomas je zaista mislio na sve...

Olive i dva konobara posluže prvo jelo, juhu od sira. Thomas ju je pripremio u kuhinji lokala Chez Papa. I suđe i pribor za jelo potjecali su iz iste krčme.

- Dobar tek - poželi Thomas. Sjedio je na kraju stola. Pred njimje bilo mnogo tajanstvenih predmeta. Nitko ih nije mogao prepoznati jer su bili pokriveni ubrusom. Ispod brežuljaka od ubrusa završavale su željezničke tračnice.

Gospoda su šutke jela juhu. Bili su oni, usprkos svemu, Fran -cuzi i znali su cijeniti dobro jelo.

Chantal nije ni sekunde skidala oka s Thomasa. U očima joj se odsijevala čitava ljestvica osjećaja. Konjska Noga jeo je pognute glave, zao i nijem.

Zatim je slijedio ragu od kunića. A onda Olive i konobari, s veli -kim naporom, dovuku jelo koje je izgledalo poput goleme, divovske torte. Jelo postave na poseban stolić pokraj Thomasa.

Sada Thomas dohvati veliki nož. Oštreći ga, reče:- Gospodo, dopustite mi da vam ponudim nešto novo, tako reći

moje otkriće. Potpuno, mi je jasno da su u vas različite naravi. Neki su među vama blagi i žele mi oprostiti, neki su naprašiti i želeme ubiti. - Podigne ruku. - Molim, molim, o ukusima se ne možeraspravljati. Ali baš zato što se to ne može, slobodan sam vam ponuditi jelo koje će udovoljiti svačijem ukusu. - Pokaže tortu. -Voila, pašteta iznenađenja!

Obrati se Chantal:


Meni Juha

od sira

Ragu od kunića sa

širokim rezancima

Pašteta iznenađenja s umakom od šampinjona

8. prosinca 1940.

Groteskno jelo spašava život Thomasu Lievenu

lučica šalota, sitno nasjeckani luk i jedan zgnječeni

režanj češnjaka. Či

m sve požuti, pospite s nešto brašna, dobro smiješajte i dolije-vajte pomalo pola

litre kipuće vo-

Juha od sira

Uzmite dosta ribanog parmezana, namočite ga u mlijeku i dobro ga razmutite. Zatim umiješajte sir u kipuću mesnu juhu, ali vrlo opre-zno, jer se sir lako zgruša, skinite juhu s vatre i umiješajte u nju jed-no žumance.

- Draga, želiš li goveđi, svinjski ili teleći file?- Te... te... teleći file - promuklo zakriješti Chantal. Energično

se nakašlje, pa sada reče iz svega glasa: - Teleći file!- Molim lijepo, evo odmah! - Thomas oštro promotri tortu, malo

je zaokrene te iz određene trećine izreže i položi na tanjur lijepuplošku telećeg filea, pečenog u tijestu za paštete.

Sada ukloni ubruse i otkrije predmete pokraj sebe: Bastianovu dječju električnu lokomotivu s tenderom za ugljen, na koji je bio pričvršćen veliki teretni vagon te pult za upravljanje električnom željeznicom.

Thomas stavi tanjur s telećim fileom na teretni vagon pa uključi struju.

Lokomotiva zujeći krene i povuče za sobom tender, vagon i ta-njur preko čitavog stola pokraj petnaest zapanjenih lupeža. Tran-

Ragu od kunića

Uzmite velikog, mladog, dobro oguljenog kunića i rasijecite ga na komade za porcije srednje veliči-ne. Rastopite u posudi 125 grama prošarane slanine, izrezane na kocke, popržite u tome meso sa svih strana, dodajte jetra, nekoliko

de ili mesne juhe. Posolite, po-paprite, začinite pimentom, boro-vicom i s nešto limunove korice te zalijte s četvrt litre crvenog vina. Ostavite da se jelo pirja na laga-noj vatri dok meso sasvim ne omekša, zatim dodajte još četvrt litre crvenog vina i ostavite da sve još kratko prokuha. Uz to poslu-žite široke rezance, koje ste sku-hali u slanoj vodi, ocijedili i lagano promiješali na maslacu.

Pašteta iznenađenja

Uzmite, već prema broju osoba, toliko velikih komada telećeg, svi-njskog i goveđeg filea koji po svojoj dužini odgovaraju polovici promjera velikog kalupa za tortu. Pažljivo očistite meso od kožica, lagano ga popržite na maslacu sa svih strana, posolite i popaprite. Dno i stranice kalupa za tortu obložite lisnatim tijestom i posla-žite ohlađene komade mesa tako da njihovi uski krajevi dođu u sre-dinu. Razdijelite meso tako da svaka trećina dna bude pokrivena jednom vrstom mesa. Gore na rubu tijesta označite mjesto gdje prestaje jedna vrsta mesa, a po-činje druga, te prenesite ove oz-nake odmah na poklopac od lis-natog tijesta. Od tih mjesta vodite ukras od tijesta prema sredini, tako da nastane i vanjska podjela paštete na tri dijela. Izrežite iz ti-

jesta oblik svinje, teleta i goveda pa njima ukrasite odgovarajuće trećine, kako bi se znalo gdje je koja vrsta mesa. Premažite paš-tetu žumancem i pecite na sred-njoj vatri dok ne dobije lijepu zlat-nožutu boju. Uz to poslužite umak od šampinjona koji se priređuje ovako: uzmite nekoliko sitno nasjeckanih lučica šalota, lagano ih propirjajte na maslacu zajedno s mnogo šampinjona koje ste na-rezali na listiće. Pospite s malo brašna, dobro promiješajte i pre-lijte mesnom juhom. Pirjajte na laganoj vatri dok gljive ne omek-šaju, umiješajte vrhnje u umak koji mora ostati svijetao, posolite, popaprite, začinite s malo limuno-va soka i vežite umak jednim žu-mancem. Prema ukusu, možete dodati malo bijela vina.


sport se zaustavi ispred Chantal. Ona skine tanjur s vagona. Ne -koliko se muškaraca zbunjeno nasmije, jedan zaplješće.

Dok se lokomotiva na Thomasov poziv kotrljala natrag s praz-nim vagonom, on ravnodušno upita:

- Što želi gospodin nalijevo od Chantal?Momak divljeg izgleda s povezom preko jednog oka razvuče usta

u širok osmijeh i vikne:- Svinju!- Svinjetinu, izvolite, molim! - reče Thomas. Opet se oštro zag

leda u divovsku paštetu, zavrti je i izreže iz druge trećine komadsvinjskog filea pa ga otpremi na isti način.

Muškarci su se sada razbudili. Dosjetka ih je zabavljala. Svi su govorili u isti tren. Jedan poviče:

- Meni govedinu!- Vrlo rado - reče Thomas i posluži ga. Sada je već nekoliko

muškarca pljeskalo.Thomas pogleda Chantal pa joj namigne. Morala se protiv volje

nasmijati. Skup oko stola postajao je sve glasniji i sve razuzdaniji. Bez reda su naručivali, a mala se lokomotiva uvijek iznova kot-rljala preko stola.

Napokon je još samo Frangois, Konjska Noga, sjedio ispred pra-zna tanjura. Thomas mu se obrati:

- A vi, monsieur? - upita, ponovno oštreći nož kojim je rezaopaštetu.

Frangois ga je dugo zamišljeno promatrao. Zatim polagano us-tane i posegne u džep. Chantal vrisne, Bastian potajno izvuče pištolj kad je vidio da Konjska Noga u ruci drži svoj strašni nož. Blistava oštrica iskoči. Konjska Noga bez riječi šepavo zakorači prema Thomasu. Zatim učini još korak, pa još jedan. Sada je sta-jao tik pred njim. Zavladala je mrtva tišina. Koliko je potrebno da se nabroji do deset, Frangois je piljio u oči Thomasa Lievena, koji je stajao potpuno mirno. Iznenada se Frangois iskesi i reče:

- Uzmite moj nož, oštriji je. Dajte mi svinjetinu, vi bijedno pseto!

11Dana 8. prosinca 1940. godine Sturmbannfuhrer Eicher i nje-

gov pomoćnik Winter pojave se - dakako, u civilu - u Marseilleu, zahtijevajući izručenje gospode de Lessepsa i Bergiera. Obojicu nakupaca smjesta otpreme u Pariz i tek ih ovdje temeljito preslu-šaju.

Dana 10. prosinca 1940. godine Služba sigurnosti u Parizu uputi svim svojim ispostavama potjernicu.

Dana 13. prosinca u jednoj sobi ispostave njemačkog Abiuehra u pariškom hotelu Lutetia, koji više nije služio svojoj prvotnoj svrsi, dogodilo se ovo:

Kapetan Brenner iz odjela III. čitao je potjernicu koju je izdala njihova njemačka konkurentska ustanova. Pročitao ju je prvi put vrlo površno, odjednom se trgnuo, zatim ju je pročitao drugi put -mnogo pažljivije.

Potjernica se odnosila na stanovitog Pierrea Hunebellea; zbog čega su ga tražili, bilo je u potjernici navedeno vrlo maglovito kao »izdaja službenika Službe sigurnosti francuskim vlastima«.

I tako je kapetan Brenner čitao još jednom: Pierre Hunebelle. Usko lice. Tamne oči. Crna kratka kosa. Otprilike 1,75 visok. Vi-tak. Posjeduje zlatni sat na otkucavanje, kojim se često poigrava. Posebni znaci: voli kuhati.

Hm.Voli kuhati.Hm!!!Kapetan Brenner protrlja čelo. Jednom je nešto bilo... Jednoć

se dogodilo... Nije li jednom nekog generala nasamario čovjek koji je rado kuhao? Prilikom osvajanja Pariza. Postojao je i spis o tome...

Spis o tome... Spis o tome...Sat kasnije kapetan Brenner je u arhivi našao ono stoje tražio.

Bio je to tanak spis. Ali sjećanje nije kapetana prevarilo. U dosjeu je pisalo: Thomas Lieven, alias Jean Leblanc: Visok otprilike 1,75. Usko lice. Tamne oči. Tamna kosa. Posjeduje staromodni zlatni sat na otkucavanje. Posebni znaci: strastven kuhar.

U kapetanu Brenneru probudio se lovački duh. Imao je pri-vatne veze u Službi sigurnosti. Tri se dana posvuda raspitivao, zatim mu je bilo jasno zašto Sturmbannfuhrer Eicher tako ogor-čeno lovi gospodina Hunebellea, alias Leblanca, alias Lievena. Ce-reći se, Brenner sastavi priopćenje za svoga vrhovnog starješinu...

Admiral Wilhelm Canaris čitao je u svom berlinskom uredu na obali Tierpitz izvještaj kapetana Brennera, smiješeći se sve jače i jače. Vedro raspoloženje koje je ispunilo njegova čovjeka u Parizu sada je prešlo i na njega. Gle, gle! Glavna služba sigurnosti porob-ljuje neokupiranu Francusku! Ovo ću prvom prilikom gospodinu Himmleru nabiti na nos.

A prevario ih je neki Hunebelle, alias Leblanc, alias... Admiral se uozbilji. Pročita posljednji ulomak još jednom, pa zatim i treći put. Nakon toga pozove u sobu tajnicu:


- Draga gospođice Sistig, donesite mi, molim vas, dosje Thoma-sa Lievena.

Četvrt sata kasnije ležao je pred njim spis, a na koricama je bio nacrtan veliki crni križ.

Canaris otklopi korice i pročita što je pisalo na prvoj stranici...

Koln, 4. prosinca 1940.OD: ABWEHRA KOLNZA: ŠEFA ABWEHRA BERLINTAJNO 135892/VC/40 LV

Nakon povratka iz Lisabona dopuštam sebi slobodu da obavi -jestim gospodina admirala o smrti dvostrukog obavještajca i izda-jice Thomasa Lievena, alias Jeana Leblanca...

Canaris je dugo nepomično sjedio. Zatim je podignuo slušalicu. Admiralov je glas zvučao vrlo tiho, vrlo kobno i vrlo opasno:

- Gospođice Sistig, spojite me, molim, s Abwehrom Koln. Major Fritz Loos...

12Smatramo potrebnim da na ovom mjestu našeg izvještaja pres -

kočimo nekoliko potpuno nevažnih dana i da priču nastavimo one večeri koja je počela harmonično i beznačajno, ali će za budućnost imati vrlo teške posljedice.

Te je olujne večeri, 28. prosinca 1940. godine, u 22 sata i 30 minuta Thomas Lieven slušao vijesti londonskog radija na francu -skom jeziku. Thomas je svake večeri slušao Radio London; čovjek njegova položaja morao je o svemu biti dobro obaviješten.

Bio je u Chantalinoj spavaćoj sobi. Njegova je lijepa prijateljica već ležala u krevetu. Kosu je skupila visoko i nije uopće bila naš -minkana. Takvu ju je Thomas najviše volio.

Sjedio je pokraj nje, ona mu je gladila ruku; slušali su glas spi -kera koji je govorio najnovije vijesti:

- . . . u Francuskoj sve više jača otpor protiv nacista. Jučer po -podne, na pruzi Nantes-Angers, nedaleko od Varadesa, dignut je u zrak vlak s njemačkim trupama. Lokomotiva i tri vagona potpuno su uništeni. Najmanje je dvadeset pet njemačkih vojnika ubijeno, a više od stotinu ih je teško ranjeno.

Chantalini su prsti još uvijek gladili ruku Thomasa Lievena.

- . . . Za odmazdu, Nijemci su smjesta strijeljali trideset francuskih talaca...

Chantalini se prsti zaustave.- ... ali borba se nastavlja, a zapravo je tek započela. Nemilos

rdan Pokret otpora napada i progoni Nijemce i danju i noću. Kakosaznajemo iz pouzdanog izvora, u ruke Pokreta otpora pale su nedavno goleme količine zlata, deviza i dragocjenosti, koje su Nijemcibili skupili u svojim pljačkaškim i razbojničkim pothvatima. Ovaće sredstva omogućiti da se borba proširi i ojača. Atentat kod Varadesa neće ostati jedini..

Thomas je problijedio. Nije više mogao podnijeti spikerov glas pa je isključio aparat. Chantal je nepomično ležala na leđima i promatrala ga. Ni njezin pogled više nije mogao podnijeti.

Zastenje i podupre bradu objema rukama. U glavi mu je brujilo: dvadeset pet Nijemaca. Trideset Francuza. Više od stotine ranjeni -ka. A ovo je tek početak. Borba se nastavlja, financirana golemim količinama nacističkog zlata i nacističkih deviza, opljačkanih u Marseilleu... Nesreća, krv i suze.

A tko je pribavio novac za to? Tko je tome pripomogao? Thomas Lieven podigne glavu. Chantal ga je još uvijek nepomično promat -rala. On tiho progovori:

- Imali ste pravo - Bastian i ti. Trebalo je sve zadržati. U vas jeistančan instinkt. Nastalo bi kudikamo manje zlo da smo prevariliSimeona i francusku obavještajnu službu.

- Pri svemu što smo do sada učinili još nikada ni jedan nevinčovjek nije poginuo - reče tiho Chantal.

Thomas kimne i reče:- Uvidio sam da moram promijeniti život. Imam zastarjele pre

dodžbe i krive, opasne, pojmove o časti i vjernosti. Chantal, sjećašli se još onoga što si mi bila predložila nekoć u Lisabonu?

Ona se brzo uspravi.- Da mi budeš ortak.- Chantal, od danas ti postajem ortakom. Nema više milosti ni

sažaljenja. Sit sam svega. Naprijed na plijen!- Najdraži, već i govoriš poput mene!Ovije mu ruke oko vrata i divlje ga poljubi.Taj je poljubac zapečatio čudan savez i poslovno udruženje, o

kojem se, s punim pravom, u Marseilleu još i danas govori. Između siječnja 1941. i kolovoza 1942. godine južnu su Francusku pogo-dili pravi potresi i poplave kriminalnih zbivanja, koja su sva, goto-vo kao u bajkama, imala zajedničko čudesno obilježje: oštećene nitko nije žalio.


Prva je žrtva bio marsejski draguljar Marius Pissoladiere. Da 14. siječnja 1941. godine u Marseilleu nije kišilo, taj bi gospodin možda uštedio tragičan gubitak veći od osam milijuna franaka. Ali, Bože moj, padalo je kao iz kabla od jutra do mraka, i tako je sudbina pošla svojim putem.

Elegantna radnja Mariusa Pissoladierea ležala, je u Canabieri, glavnoj marsejskoj ulici. Monsieur Pissoladiere bio je neizmjerno bogat čovjek, pedesetogodišnjak, sklon debljanju i uvijek odjeven po posljednjoj modi.

Ranijih je godina Pissoladiere sklapao poslove s međunarodnim društvom na Rivijeri. U posljednje mu je vrijeme prišao nov krug mušterija - jednako tako internacionalan. Pissoladiere je pregova -rao s izbjeglicama iz svih zemalja koje je Hitler bio napao. Pissola -diere je kupovao nakit od izbjeglica, kojima je trebao novac da bi mogli bježati dalje, podmićivati službenike, nabavljati ulazne doz-vole ili lažne putovnice.

Da bi izbjeglicama platio što manje, draguljar je primjenjivao jednu od najjednostavnijih metoda: pregovarao bi s prodavaocima danima i tjednima. Tako dugo dok očajnici ne bi pošto-poto morali nabaviti novac. Ako bi Pissoladierea pitali, rat je mogao mirno pot -rajati još kakvih deset godina!

Gospodin Marius doista se nije mogao potužiti. Poslovi su cvali. Vjerojatno bi i dalje sve bilo dobro da 14. siječnja 1941. godine u Marseilleu nije padala kiša.

Dana 14. siječnja 1941. godine, oko jedanaest sati, u dragu-ljarnicu Mariusa Pissoladierea uđe gospodin od kakvih četrdeset pet godina. Imao je homburg, skupocjen ogrtač od krzna, gamaše i sivocrne, neupadljivo prugaste hlače. Ah, da, naravno, i kišobran!

Usko, blijedo, aristokratsko lice upravo je dirljivo otmjeno, zak-ljuči Pissoladiere. Umoran od silna bogatstva. Drevna aristokraci -ja. Sve ono što je draguljar kod svojih kupaca volio...

Pissoladiere je bio sam u radnji. Trljajući ruke, ponizna se pog-leda klanjao pred kupcem i poželio mu dobro jutro.

Elegantni gospodin umornim naklonom glave uzvrati Pissola-diereov pozdrav te na rub pulta objesi svoj kišobran (koji je imao držak od jantara).

Kad je progovorio, osjeti mu se u govoru slab provincijski nag -lasak. »Plemići«, pomisli Pissoladiere, »to vjerojatno rade zato kako bi pokazali svoju socijalnu svijest, da su ljudi poput tebe i mene. Fantastično!« Gospodin reče:

- Želio bih kod vas - hm - kupiti nešto nakita. Rekli su mi u Bristolu da imate lijep izbor.

- Najljepši nakit u Marseilleu, monsieur. A što bi monsieur želio?

- E pa, dakle, recimo - hm - narukvicu s briljantima ili neštoslično...

- Imamo ih po svim cijenama. Koliko je monsieur mislio potrošiti?

- Pa tako nekako - hm - između dva do tri milijuna - odvratigospodin i zijevne.

»Sto mu gromova«, pomisli Pissoladiere. »Ovo je jutro dobro po-čelo!« Priđe velikom trezoru, namjesti šifru brave govoreći pritom:

- Po toj cijeni ima, naravno, već vrlo lijepih narukvica.Teška se čelična vrata širom otvore. Pissoladiere izabere devet

briljantnih narukvica, položi ih na crn baršunasti podložak te s njim stupi pred mušteriju.

Devet je narukvica blistalo i plamtjelo u svim duginim bojama. Gospodin ih je dugo šutke promatrao. Zatim uzme jednu u usku, pomno njegovanu ruku. Bio je to posebno lijep komad nakita sastavljen od plosnatih zlatnih pločica i šest briljanata, svaki po dva karata.

- Koliko stoji - hm - ova ovdje?- Tri milijuna, monsieur.Tri milijuna franaka bilo je 1941. godine oko 150.000 maraka.

Narukvica je nekoć bila vlasništvo žene jednog pariškog bankara, Židova. Pissoladiere ju je iscjenkao - bolje rečeno, iznudio - za 400.000 franaka.

- Tri milijuna je previše - reče gospodin.Pissoladiere odmah shvati da pred sobom ima iskusna kupca

nakita. Samo nestručnjaci bez prigovora prihvaćaju cijenu koju im kaže draguljar. Počelo je žestoko cjenkanje i žilavo natezanje.

Uto se otvore vrata dućana. Pissoladiere podigne pogled. U rad-nju je ušao drugi gentleman, doduše skromnije odjeven od prvoga ali ipak, svejedno. Suzdržan. Nenapadno odjeven i otmjena nastu -pa. Ogrtač s uzorkom riblje kosti. Rukavice. Gamaše. Šešir. Kišob-ran.

Pissoladiere je upravo htio zamoliti drugog gospodina da malo pričeka, kadli ovaj reče:

- Trebam samo novu nurukvicu za ručni sat. - Rekavši to, objesi svoj kišobran što je moguće bliže kišobranu gospodina u krznenom ogrtaču, kojeg do tada, bar kako se činilo, nije još nikadabio vidio.

Tog je trenutka Marius Pissoladiere već bio tako reći izgubljen, izdan i prodan...


13

Oba gospodina koja su se prijepodne 14. siječnja 1941. godine u draguljarnici Mariusa Pissoladierea ponašala kao da se uopće ne poznaju, bila su uistinu vrlo stari prijatelji. Samo što su se u pos-ljednja dva tjedna bili izvana i iznutra temeljito promijenili.

Još prije dva tjedna oba su gospodina običavala psovati poput kočijaša, pljuvati na pod, nositi jarko žute cipele i kratke kapute pretjerano podstavljenih ramena. Prije dva tjedna nokti su im uvijek bili crni, a kosa predugačka. Još prije dva mjeseca oba su se gospodina kretala kroz život kao izraziti pripadnici onog tajanstve-nog asocijalnog staleža koji častan građanin, obično s jezom, nazi-va podzemljem.

Kome lije samo uspijelo da u tako kratko vrijeme u granicama, doduše napornog, kratkog i intenzivnog tečaja, dva stara lupeža pretvori u dva nova gospodina - kome li je samo?

Poštovani je čitatelj to već sigurno pogodio: stanovitom Pierreu Hunebelleu, alias Jeanu Leblancu, alias Thomasu Lievenu.

Da bi dvojicu lopova najprije psihički pripremio za planirani pothvat kod draguljara Pissoladierea, Thomas ih je dva tjedna prije toga pozvao na objed.

Jelo je poslužio u jednoj od stražnjih soba restorana Chez Papa, toga slavnog, ozloglašenog, krijumčarskog lokala u Rue de Poradiš pokraj burze. Osim Thomasa Lievena i njegove ljubavnice, lijepe šefice bande Chantal Tessier, na objed su došla samo dvojica već spomenutih lupeža - i to u svom prvotnom liku i pod pravim ime-nima: Fred Meyer i Paul de la Rue.

Već su godinama pripadali bandi, ali su radili u vanjskoj službi u Toulouseu. Chantalina je organizacija imala i podružnice. Bilo je to vrlo solidno ustrojeno poduzeće.

Paul de la Rue, potomak hugenota, bio je visok i vitak, a po za-nimanju izučeni krivotvoritelj slika. Govorio je s južnofrancuskim naglaskom. Iako je bio vrlo zapušten, uska mu je glava imala nešto aristokratsko.

Fred Meyer bio je po zanatu obijač blagajna. Okušao se i na drugim stručnim područjima, na primjer kao provalnik, kao hotel-ski kradljivac i kao carinski varalica. On je također govorio s nag-laskom svojih južnofrancuskih sunarodnjaka.

Trljajući ruke i keseći se, Paul i Fred došli su Thomasu i Cha-ntali. Potomak hugenota reče, podrignuvši se:

- Prije žderila ćemo trgnut' jedan mali pastis, je 1'?

- Prije objeda - ledeno ga ispravi Thomas - gospoda neće popitinikakav mali pastis, nego će otići dolje k frizeru, pa će se obrijati iošišati. Zatim će oprati vrat i ruke, jer se u ovakvom stanju nesjeda za stol.

- Ta guelle - zareži Fred, koji, kao ni Paul, još nije pobližeupoznao tog Hunebellea. - Možeš nas poljubiti... Chantal je šefica.

Stegnutih usnica, Chantal odgovori:- Učinit ćete što vam kaže. Idite k frizeru! Prava je svinjarija

kako izgledate. - Obojica se izgube mrmljajući.Ostavši s Thomasom nasamo, Chantal dokaže da je, njemu za

ljubav, doduše, odustala od određenih osobitosti u svom odijeva-nju, ali daje u duši još uvijek ostala vjerna sama sebi. Poput divlje mačke nasrne na njega:

- Nisam te htjela osramotiti. Bio bi to, naime, kraj mog autoriteta pred momcima kad bi se još i pročulo da se svađam s tobom!Međutim, ovo je još uvijek moja banda, jesi li razumio?

- Žalim, bolje da onda od svega odustanemo.- Što to znači?- Nisam tvoj namještenik. Ili smo ravnopravni ortaci ili ništa.Zurila je u njega poluzatvorenih očiju. Mrmljala je nešto nera-

zumljivo. Tada udari šakom u njegovo rame pa zareži napola raz-draženo, napola razveseljeno:

- Dakle dobro - ti prokleto pseto! - Hitro nastavi: - Nemoj samouobražavati da imam nekih slabosti prema tebi, kao da sam sezatreskala u tebe ili slično! Tome bih se doista morala nasmijati.Jednostavno, potreban mi je dobar muškarac, to je sve, je 1* jasno?

- Jasno je - reče Thomas i namigne. Zatim za pomirenje ispijuvrlo stari konjak.

Nakon tričetvrt sata Paul i Fred se vrate. Sada su izgledali već mnogo pristojnije. Uz predjelo Chantal im objasni:

- Sada me dobro slušajte. Tko kaže nešto protiv Pierrea imat ćeposla sa mnom, jeste li razumjeli?

- Ma što ti je, Chantal, pa još nikada nisi...- Zaveži! Pierre je moj ortak.- O svi sveci, lutko, grdno te zgrabilo - primijeti obijač blagajna.

Sljedećeg trenutka dobije zvonku pljusku, a Chantal prosikće:- Brini se za vlastito smeće!- Pa čovjek valjda smije nešto reći - uvrijeđeno će Fred.


Špageti bolognese

Na pola kilograma špageta uz-mite četvrt kilograma mesa, naj-bolje miješano - govedinu, svinje-

tinu i teletinu - te ga narežite na kockice. Uzmite jednaku količinu luka narezanog na tanke kolute, propirjajte na ulju ili maslacu, za-tim tome dodajte jedan zgnječeni režanj češnjaka i nasjeckano ze-lenje za juhu te sve zajedno laga-no pirjajte. Čim je sve dobro pop-rženo, dodajte rajčice, koje ste oljuštili i očistili od sjemenki ili koncentrat od rajčice, pa sve za-jedno pirjajte što dulje na što la-ganijoj vatri, da bi nastao gust umak. Špagete skuhajte u slanoj vodi ne premekano, isperite hlad-nom vodom na cjedilu i dobro ocijedite te ih stavite da se dobro zagriju u umaku koji ste prema

ukusu posolili i popaprili. Uz ovo jelo poslužite ribani parmezan.

Kotleti Robert

Uzmite srednje debele svinjske kotlete, malo zarežite masni rub pa ih istucite. Stavite ih bez doda-vanja masnoće na vrlo vruću že-ljeznu tavu. Pržite kotlete otprilike tri minute sa svake strane, poso-lite ih i popaprite, bacite na tavu velik komad maslaca, pa ostavite kotlete da se prže još jednu mi-nutu sa svake strane. Izvadite kotlete i stavite ih na zagrijani pladanj. U međuvremenu ste smiješali jednake količine crvenog vina i kiselog vrhnja s velikom žlicom oštre gorušice.

Sada ovu smjesu ulijte u tavu i kratko prokuhajte sa sokom od prženih kotleta. Umak prelijte pre-ko gotovih kotleta i odmah poslu-žite s pommes fritesom.

Pommes frites

Ogulite sirove krumpire, izrežite ih na prutiće duge pola prsta i de-bele poput olovke. Operite ih i dobro osušite krpom. Bacajte ih u malim količinama u posudu s vrućom masti ili uljem, vadite ih cjedilom čim počnu žutjeti i osta-vite da se cijede i ohlade. Kratko vrijeme prije posluživanja ponov-no bacite krumpiriće u vruću masnoću i pržite dok ne postanu lijepo zlatnožuti. Dobro ih ocije-dite na bugačici, pospite sitnom solju i poslužite.

Sacher torta

Uzmite 125 grama maslaca, pje-nasto ga izmiješajte, dodajte 150 grama šećera, 150 grama prosi-jana brašna, 5 žumanca, malo vanilije i na kraju 150 grama čo-kolade rastopljene nad parom. Sve dobro izmiješajte, oprezno umiješajte snijeg od pet bjelanca, stavite smjesu u kalup za tortu i pecite pola sata na srednjoj vatri. Za preljev torte uzmite 90 grama otopljene čokolade, 125 grama šećera u prahu i dvije velike žlice vruće vode pa sve na vatri čvrsto izmiješajte. Gotovu, pečenu tortu premažite marmeladom od mare-lica, prelijte glazurom i ostavite jednu minutu u vrućoj pećnici da otvrdne. Prije posluživanja tortu valja dobro ohladiti.

Meni

Špageti bolognese

Kotleti Robert

Sacher torta

3. siječnja 1941.

Kulturnim ponašanjem pri jelu Thomas Lieven organizira nabavu dragulja i platine

- Govno ti smiješ! - Usprkos prgavoj naravi, Chantal je već ipaknešto naučila od svog prijatelja: - Radije pristojno ždecL svinjojedna! Zar se smije mljackati? Zar se špageti režu nožem?

- Kad mi taj vrag uvijek sklizne s te proklete vilice.- Dopustite mi jedan savjet - Thomas će ljubazno. - Ako nikako

ne možete namotati špagete na vilicu, nabodite vilicom samo onoliko špageta koliko vam stane u usta, u lijevu ruku uzmite žlicu,pa zupce vilice pritisnite o nutarnju stranu žlice. Evo ovako. -Thomas im pokaže. - Sada zavrtite; vilicu. Jeste vidjeli kako je tojednostavno?

Fred je radio točno što i Thomas. I uspjelo mu je.- Gospodo! - reče Thomas. - Bit će, stvarno, potrebno da se is

crpno pozabavimo dobrim ponašanjem. Lijepo vladanje je alfa iomega svake poštene prijevare. Jeste li ikada susreli kakvog bankara loših manira? - »Bankara! O, Bože. ne smijem na to ni pomisliti. Moja ugledna banka u Londonu. Moj ugodni klub. Moj lijepi dom. Prošlo. Propalo. Zameo ih vjetar...«

- Lijepo vladanje, tako je - zapovjednički reče Chantal.


- I uopće, ovdje sada puše nov vjetar, jeste li razumjeli? Mojortak i ja o svemu smo se dogovorili. Plijen ćemo maznuti... ovaj,mislila sam reći, naši pothvati više neće pogađati bilo koga...

- Nego?- Nego samo one svinje koje to i zaslužuju, naciste, kolaboraci

oniste, agente, svejedno koje. Kao prvog dokrajčit ćemo onog Pis-soladierea... - počne Chantal, ali se prekine, jer je debeli gostioničar, Olive, osobno donio glavno jelo.

Olive je zavolio Thomasa zbog njegova kuharskog umijeća te mu sada sav ozaren reče:

- Pommes frites smo, naravno, dvaput bacili u ulje, monsieurPierre!

- Drugo nisam ni očekivao - reče Thomas srdačno. »Bože blagi,pa meni se ovo podzemlje sve više i više sviđa. Što li će još od mene postati ako se to ovako nastavi?«

Thomas podijeli kotlete i smjesta podigne obrve.- Monsieur de la Rue, ta upotrijebili ste vilicu za tortu!- Sam vrag neka se snađe u tom prokletom priboru za jelo!- Što se tiče pribora za jelo, gospodo - pouči ih Thomas - uvijek

valja početi s vanjske strane, pa ga uzimati redom prema unutra.Pribor koji se upotrebljava za posljednje jelo leži najbliže tanjuru.

- Rado bih vidjela te štakorske rupe u kojima ste vi rasli -dostojanstveno će Chantal te se vrlo otmjeno obrati Thomasu: -Molim te nastavi, cheri!

- Gospodo, u skladu s izmjenama naših statuta, kao prvog smouzeli na zub, hoću reći, odabrali smo onog draguljara. Odvratantip... Zaboga, monsieur Meyer, nikako ne možete uzeti kotlet uruku i glodati kosti! Gdje sam ono stao?

- Pissoladiere - došapne mu Chantal. Gledala je Thomasa vrlozaljubljeno. Čas ga je ljubila, čas ga je mrzila, osjećaji su joj senaglo smjenjivali, ni sama sa sobom više nije bila načisto. Jedinoje sigurno znala da bez tog psa, bez tog bijednog pseta, ne želi višeživjeti.

- Pissoladiere, točno. - Thomas im objasni kakav je odvratantip taj draguljar. Zatim nastavi: - Mrzim nasilje. Ne želim da seprolijeva krv. Provale preko krova i prepadi s ispruženim revolverom ili slično uopće ne dolaze u obzir. Vjerujte mi, gospodo: novavremena zahtijevaju i nove metode. Preživjet će samo oni dosjetljivi. Konkurencija je jednostavno prejaka. Monsieur de la Rue,pommes frites ne možete nipošto uzimati rukom, morate upotrijebiti vilicu.

Fred Meyer se raspita:- A kako ćemo Pissoladiereu maznuti plijen?

- Pomoću dvaju kišobrana.Olive donese desert.- Kako bi se gospoda odmah na to priučila - reče Thomas -

tortu valja jesti malom vilicom, a ne žlicom.Chantal reče:- Vas dvojica ćete idućih dana pošteno bubati. Nema ni pijace,

ni cura, jeste li razumjeli?- Ali, zaboga, Chantal, kad smo već jednom u Marseilleu...- Najprije dužnost, a onda zabava, dragi prijatelji - reče Tho

mas. - Morate naučiti kako se gospoda odijevaju, kako gospodahodaju, kako stoje i kako govore. Po mogućnosti bez lošeg naglaska! Zatim vam još valja naučiti što da radite kako bi određeni predmeti neprimjetno nestali.

- Život vam neće biti baš sladak, odmah vam to mogu reći - po-vikne Chantal. - Stajat ćete na raspolaganju mojem ortaku od jutra do mraka...

- Osim noću - dopuni Thomas, poljubivši joj ruku. Chantalinolice odmah oblije tamno rumenilo, gnjevno ga udari, viknuvši:

- Ah, ostavi to - pred ljudima, čovječe! Ne podnosim to ljubljenje ruku! - I beštija Chantal sijevne očima na njega.

Tja, to bi, zapravo, bilo sve. Sada se, dakle, mirno možemo vra -titi onome trenutku 14. siječnja 1941. godine kada je nevjerojatno promijenjeni Fred Meyer u draguljarnici Mariusa Pissoladierea objesio svoj kišobran pokraj kišobrana upravo neshvatljivo promi -jenjenog Paula de la Ruea...

14Zatim se, zapravo, sve odigralo vrlo brzo.Na donjem kraju pulta draguljar je pred Freda Meyera položio

čitav niz narukvica za ručni sat. Za gornjim je krajem pulta stajao Paul de la Rue, nagnuvši se nad devet blistavih, briljantnih na -rukvica. Oba su kišobrana visjela pokraj njega.

Točno onako kako je to satima bio vježbao pod nadzorom Tho-masa Lievena, Paul bez ikakva šuma dohvati narukvicu, koja je stajala tri milijuna franaka, nagne se naprijed i nečujno je spusti u kišobran svog prijatelja Meyera. Šipke kišobrana su, naravno, prethodno bili omotali vatom. Zatim uzme još dvije briljantne na -rukvice pa s njima postupi na isti način.

Tada se udalji od kišobrana i ode na drugi kraj dućana, gdje su bile izložene zlatne grivne. Zadivljeno ih je promotrio, pogladivši pritom desnom rukom svoju, odnedavno njegovanu, kosu.


Nakon ovog ugovorenog znaka Fred Meyer naglo odluči kupiti narukvicu za sat vrijednu 240 franaka. Plati je novčanicom od pet tisuća franaka.

Draguljar Pissoladiere ode do blagajne, registrira cijenu, uzme novac koji će uzvratiti, doviknuvši pritom Paulu de la Rueu:

- Odmah ću vam opet biti na usluzi, monsieur!Pissoladiere uzvrati novac kupcu narukvice za sat, koji - uzevši

svoj kišobran - napusti dućan. Da je draguljar slučajno pogledao za njim, primijetio bi da kupac narukvice za sat, usprkos pljusku, nije otvorio svoj kišobran. Barem ne odmah...

Pissoladiere se hitro vrati svojoj aristokratskoj mušteriji i reče:- Onda, monsieur... - Dalje, međutim, nije izustio ni riječi.

Jednim je pogledom uočio da manjkaju tri najvrednije narukvice.U prvi je mah draguljar pomislio da je to šala. Degenerirani suaristokrati ponekad skloni crnom humoru. Iskosa se nasmiješiPaulu de la Rueu, protisne: ha-ha, pa reče: - Zaista ste me prestrašili!

Paul, kojeg je Thomas Lieven izvrsno izvježbao, podigne na ne -ponovljiv način obrve i upita:

- Kako to mislite? Zar vam nije dobro?- Nemojte, monsieur, s ovom ste šalom prekrdašili. Molim vas

da sve tri narukvice stavite ponovno na podložak.- No slušajte, jeste li možda pijani? Zar mislite da sam tri na

rukvice. .. Ah, tako, pa stvarno, gdje li su samo ta tri lijepa komada nakita?

Pissoladierea oblije plavkasto rumenilo. Propišti:- Gospodine, ako smjesta ne položite nakit na stol, morat ću

pozvati policiju!Poslije ovog Paul de la Rue postane malo nepristojan. Prasne u

smijeh.Ovaj grohot oduzme draguljaru ostatak sposobnosti da se svla -

da. Jednim pokretom ruke pritisne dugme ispod pulta i pokrene alarmni uređaj. Čelične se rešetke bučno spuste pred izloge, ulaz -na vrata i stražnji izlaz.

Marius Pissoladiere, u čijoj se ruci odjednom stvorio veliki re-volver, zakriješti:

- Ruke uvis! Ni koraka... Ne mičite se!Dignuvši ruke uvis, Paul de la Rue odvrati ravnodušno:- Jadni luđače, ovo ćete još gorko požaliti.

Malo kasnije stigne policijska patrola.S najvećim duševnim mirom Paul de la Rue pokaže francusku

putovnicu, koja je glasila na ime Rene vicomte de Toussant, Pariz,

Bulonjska šuma. Bila je to besprijekorno krivotvorena putovnica. Izradile su je najvještije ruke Stare četvrti. Usprkos tome, krimina-listički službenici svuku Paula de la Ruea do kože, pretraže mu odjeću i raspore šavove njegova ogrtača.

Sve je bilo uzalud. Nisu našli nijedan jedini briljant, nije se po -kazao ni cigli trunčić triju nestalih narukvica.

Službenici zatraže od lažnog vicomtea neka dokaže je li uopće mogao platiti ta tri milijuna franaka.

Nasmiješivši se, osumnjičeni ih zamoli neka nazovu direktora hotela Bristol. Direktor hotela Bristol potvrdi daje vicomte u hotel-skom trezoru deponirao iznos od šest milijuna franaka! Čudna mi čuda! Paul de la Rue je, naravno, uistinu odsjeo u hotelu Bristol i u hotelskoj blagajni pohranio šest milijuna - kapitala Chantaline bande.

Kriminalistički su službenici sada postali mnogo uljudniji.Postoje naposljetku pariška policija teleprinterom odgovorila da

u Bulonjskoj šumi stvarno prebiva Rene vicomte de Toussant, vrlo bogat čovjek, jakih veza s nacistima i vladom u Vichvju, koji je trenutačno izvan Pariza, a boravi vjerojatno negdje na jugu Fran -cuske, policija oslobodi Paula de la Ruea uz silne isprike.

Potpuno slomljen, smrtno blijeda lica, i draguljar Marius Pis -soladiere izmuca svoje žaljenje.

Nenapadni kupac narukvice za ručni sat, kojeg je Pissoladiere mogao samo vrlo slabo opisati, netragom je nestao...

Thomas Lieven je sve to točno predvidio kada je izabrao Paula de la Ruea zbog njegove pojave i kada je odlučio da krivotvore pu -tovnicu na vicomteovo ime. Pomogao mu je pritom, dakaks, Perpi-gnan-Bote od 2. siječnja 1941. godine. Thomas je, naime, u rubrici pod naslovom IZ POKRAJINA našao sliku tog plemića naklonjenog nacistima uz ovaj izvještaj:

»Rene vicomte de Toussant, industrijalac iz Pariza, stigao je na liječenje u slikovit gradić Font Romeu na granici Pireneja...«

Prijevaru s kišobranom, naravno, u Marseilleu više nisu mogli ponoviti. Takvi se događaji brzo pročuju. Ali su zato Bordeaux, To-ulouse, Montpellier, Avignon i Bezier naglo živnuli. U ovim su gra-dićima draguljari i trgovci umjetninama doživjeli žalosna iskustva uz puno gubitaka s gospodom oboružanom kišobranima. Ali začu -do uvijek samo ljudi lošeg, gadnog karaktera, poput Mariusa Pis -soladierea.

Kako smo već prije rekli, zajedničko je obilježje svih napadaja bilo: oštećene nije nitko žalio. Naprotiv! Na jugu Francuske počelo se šaputati kako ondje djeluje potpuno samovoljno krilo Pokreta otpora koje predvodi osoba slična Robinu Hoodu.


Stjecajem okolnosti, policija je naišla na pogrešan trag, pri če -mu Thomas Lieven nije bio sasvim nedužan. Policija je smatrala da krivce drskih krađa dragulja treba tražiti u redovima Ćelonjine bande.

Jednu od najstarijih marsejskih bandi predvodio je neki Dantes Villeforte, Korzikanac, koji je iz potpuno shvatljivih razloga dobio nadimak Ćelonja.

Tada je nastao sukob oko prebacivanja izbjeglica koji su bježali u Portugal. Villeforte i njegovi ljudi također su se ubacili u posao. Međutim, sada je Chantal naglo i jako proširila svoje transportno poslovanje. Ali kako je to učinila, kosilo se sa svim zakonima ceha. Postupila je prema geslu, koje se, doduše potpuno pogrešno, smatralo zastarjelim: niske cijene - velik promet - bogata dobit, odnosno kojiput čak i: bježite sada - platit ćete kasnije.

Razumljivo da Ćelonju baš nije osobito razveselilo što mu je Chantal gotovo potpuno pokvarila poslove. Jer sada su sve mušte -rije pohrlile k njoj, dok se Ćelonji jedva tko i obraćao.

Iznenada Ćelonja začuje da sve te novotarije valja pripisati da -lekovidnosti i inteligenciji Chantalina ljubavnika. Chantal je u tog muškarca imala potpuno povjerenje. Taj je čovjek navodno bio mozak čitave bande i to izvanredan mozak, kako se činilo.

Ćelonja odluči da će se s tim momkom malo više pozabaviti.

15Sve do one kobne, olujne večeri u rujnu 1942. godine Thomas

Lieven je samo prebivao u Staroj četrurti Marseillea. Živio je kod Chantal Tessier. Čudna mješavina ljubavi i mržnje između ovo dvoje ljudi postajala je sve strastvenija, sve dublja.

Svom prijatelju, koji je tako vješto kuhao, ta bi se beštija stra -stveno bacila oko vrata poslije kakva uspjelog pothvata - recimo, kad su u veljači 1942. godine prodali jedan te isti hotel dva puta njemačkim nakupcima - ali samo da bi ga već u sljedećem trenut -ku uvjeravala:

- Gadi mi se tvoj nadmoćni smiješak! Ta tvoja oholost! Vjeruješda si sve učinio sam, je li? Mi smo samo mala glupa deriščad! Dopusti da ti nešto kažem: tvog mi je cerenja već pun nos! Ne želimte više vidjeti, nikada više, gubi se!

Thomas se pokorno preseli svom prijatelju Bastianu. Tek što je bio u njegovu stanu dva sata, već je Chantal telefonirala:

- Imam cijankalij, veronal i revolver. Ako se smjesta ne vratiš,do jutra ću se pretvoriti u leš.

- Zar nisi rekla da me ne želiš nikada više vidjeti?- Pseto - ti prokleto pseto, gušim se kad nisi ovdje...Thomas se istog časa vrati kući u Rue Chevalier Rose. Slijedilo

je pomirenje, poslije kojeg se morao dva dana oporavljati. Zatim se naš prijatelj svim snagama posveti zadatku koji si je postavio - da naškodi zlikovcima u zemlji, a da usput zaradi gomilu, ali stvarno pravu gomilu, novaca.

Budući da je život Thomasa Lievena tako bogato ispunjen opasnostima, smionim pothvatima i lijepim ženama, prinuđeni smo postupiti ekonomično. Iz obilja njegovih pustolovina u 1941. i 1942. godini, dopustite nam da izdvojimo samo tri, i to:

pothvat s platinom iz carske Rusijeprijevara s industrijskim dijamantimapothvat s krivotvorenim dekretima falange.Hrabro naprijed!U kolovozu 1941. godine pojavio se u Toulouseu neki Vasilij

Maria Orlov, knez Leskov. Činilo se daje čovjek pao s neba, jer mu se jednostavno nije mogao slijediti trag u prošlost. Mršavi, izvan-redno oholi plemić je smjesta, upravo magnetskom snagom, pri -vukao pažnju agenata njemačke, engleske, francuske obavještajne službe, pa čak i sovjetskih obavještajaca, ali i članova bande Dantesa Villefortea.

Dok su, međutim, ova gospoda izvodila u Toulouseu glupe i upadljive predstave s urotničkim izrazima na licima, s tajnim sastancima i tučnjavama po krčmama, šesta se grupa interese -nata držala neupadljivo u pozadini. Bilo je to nekoliko gospode iz bande Chantal Tessier. U međuvremenu ih je Thomas sve tako dobro odgojio kao i gospodu de la Ruea i Mevera...

Knez Leskov nije uzalud privlačio toliku pozornost. Sa sobom je, naime, nosio pravu platinu. Svega nekoliko sipki kao uzorak, govorio je, ali navodno je postojalo čitavo blago sipki od platine, a on je bio jedini vlasnik.

No, a platina, ta plemenita kovina, upotrebljavala se u indus -triji oružja, osobito u proizvodnji zrakoplova, gdje je bila nužna za izradbu prekidača i za magnetsko paljenje.

Otpočelo je žestoko natjecanje. Njemački, francuski i britanski agenti htjeli su, svaki za svoju domovinu, osvojiti platinu; Sovjeti su je već unaprijed smatrali svojim vlasništvom.

Momci oko Dantesa Villefortea imali su još mnogo jednostavnije shvaćanje vlasništva.

Thomas Lieven je, opet, razvio svoju poslovnu filozofiju, koja je glasila: čekat ćemo i nadati se...


Ta je izreka poremetila Chantalinu duševnu ravnotežu. Vikala je:

- Opet me tjeraš u bjesnilo, ti hladnokrvno pseto!Kao što je Thomas bio i predvidio, knez je pretjerao u svojoj

umješnosti. Vukao je za nos sve agente i sasvim je sigurno bio kriv što su dva agenta, jedan sovjetski i jedan njemački, 24. kolovoza 1941. godine u 00.30 sati poginula u vatrenom okršaju.

Dvadeset četiri sata kasnije našli su kneza ubijenog u hotel -skom apartmanu. Platinaste su šipke, koje je stalno skrivao ispod kreveta, nestale.

Smjesta je obaviještena francuska policija. Osumnjičili su dvo-jicu muškaraca u crnim kožnatim ogrtačima, koji su među poslje-dnjima posjetili kneza i zatim se crnim peugeotom odvezli iz Tou-lousea prema sjeveru.

Nekoliko sati kasnije ta su se dva muškarca pojavila u selu Gri-sollesu ispred Montaubana. Izgubili su i kola i svu svoju imovinu. Hodali su bosonogi i samo u gaćama. Izjavili su da ih je kamion što im je dolazio u susret zablještio svjetlima i primorao da stanu. Zatim ih je banda od šestero zakrabuljenih ljudi opljačkala.

Šipke od platine više se nisu pojavile u Francuskoj. No ubrzo su se našle u prostranom trezoru, koji je unajmio neki Eugen Walterli, švicarski državljanin. 27. kolovoza 1941. godine u Nacio-nalnoj banci u Zurichu. Gospodin Walterli je pustim i tajnim sta-zama prešao iz neokupirane Francuske u Švicarsku. Njegova mu je prijateljica, Chantal Tessier, dobro upućena u sve nezakonite prijelaze granica, objasnila put. Lažnu švicarsku putovnicu Euge-na Walterlija, alias Thomasa Lievena, izradili su najbolji stručnjaci Stare četvrti..

16Trenutak samo!Ovo je lakše ispričati nego proživjeti. Prije no što je deponirao

platinaste šipke u Švicarskoj, Thomas Lieven je proživio teške tre-nutke - ali ne možda s policijom ili s Villeforteovim momcima, ni govora; sa Chantal...

Poput furije skočila je na njega pošto joj je razložio svoj plan.- U Švicarsku? Shvaćam... Hoćeš kidnuti! Želiš me ostaviti na

cjedilu! Bacio si oko na neku drugu, je li? Misliš li da ne znam nakoga? - Šutjela je samo jedan trenutak da dođe do daha, jer bi seinače bila ugušila, zatim smjesta nastavi vrištati: - Ona droljaYvonne! Već tjednima promatram kako ti se gura, oh!

- Chantal, jesi li ćaknuta, hoću reći poludjela?! Kunem ti se...

- Zaveži! Ni jednog muškarca nisam ni pogledala otkako poznajem tebe! A ti - a ti - ah, svi su muškarci svinje! Još k tome sjednom onakvom. Nafarbanom.!

- Nije nafarbana, drago moje dijete - Thomas će blago.- Aaaahhh! - Noktima i zubima bacila se na njega. - Pseto jed

no, a odakle to znaš?Tukli su se. Mirili su se. Thomas je trebao čitavu jednu noć da

bi dokazao Chantal kako nikada nije ljubio plavokosu Yvonne niti će je ikada ljubiti.

U svitanje mu je napokon povjerovala i postala blaga poput ja-njeta i nježna poput djevojke iz javnog kupališta u Hong Kongu. A poslije doručka otišla je nabaviti mu švicarsku putovnicu...

17Kažu da je Reichsmarschall Hermann Goring bio strašno razo-

čaran kada je prilikom svog prvog posjeta okupiranom Parizu posjetio dvojicu svjetski poznatih draguljara, Cartiera i Van Cleffa, a prodavači su mu priopćili da na žalost ne mogu poslužiti otmje-nog kupca jer su vlasnici sve dragocjenosti još prije ulaska Nije-maca prebacili u London.

Stoje uspjelo u Parizu, nipošto nije u Antwerpenu i Bruxellesu. Bruxelles i Antvverpen već su desetljećima bili međunarodna sre-dišta za brušenje dragog kamenja.

Dijamante i briljante, koje su ovdje pronašle, njemačke^su vlasti djelomice kupile - ili ih jednostavno zaplijenile, ako su, naime, bile židovsko vlasništvo, a stoje najčešće i bio slučaj.

Njemački je Reich trebao tzv. industrijske dijamante. Njih su upotrebljavali u industriji oružja za brušenje motornih radilica i za obradbu tvrdih kovina. Za nabavu tog dragocjenog materijala bio je zadužen pukovnik Feltjen iz ureda za četverogodišnji plan.

On je pokušavao nabaviti drago kamenje i njihove otpatke i u neutralnim zemljama, kao na primjer Švicarskoj. Međutim, veći dio njegovih njemačkih nakupaca bili su pokvarenjaci. Ta su gos-poda radila po vrlo jednostavnom nacrtu: u Belgiji su plijenili ži-dovske dijamante, ali su ih samo djelomice, ili nikako, isporučivali pukovniku Feltjenu, a vlastitim su ih kuririma otpremali kroz oku-piranu i neokupiranu Francusku i Švicarsku. Ovdje bi materijal ponudili kakvom drugom ovlaštenom njemačkom nakupcu. Taj je čovjek obično kupovao po najvišim cijenama. A korumpirani prvi kupci zlurado su se smijali.


Između rujna 1941. godine i siječnja 1942. godine četiri su tak -va kurira uhvaćena i olakšana za ukradeno ili zaplijenjeno drago kamenje. Ubrzo su se ti industrijski dijamanti i briljanti pojavili u prostranom trezoru Nacionalne banke u Zurichu, koji je ondje unajmio stanoviti Eugen Walterli...

S tekućeg računa spomenutog švicarskog državljanina Eugena Walterlija prebačena je 22. siječnja 1942. godine svota od 300.000 švicarskih franaka na londonski konto organizacije Wannemeester. Ova je organizacija sebi postavila cilj da iz onih dijelova Europe koje je Hitler zaposjeo, mitom i novcem prebacuje na sigurno mje -sto sve osobe koje su nacisti iz rasističkih ili političkih razloga progonili...

18U srpnju 1942. godine Dantes Villeforte, zvan Ćelonja, sazove u

Marseilleu plenarnu sjednicu svoje bande, koju je održao u svom stanu u ulici Mazenod broj 4.

- Gospodo - obrati se Dantes Villeforte svojim suradnicima -sada mije dosta. Pun mije nos Chantaline organizacije. Pokvarilanam je pothvat s platinom; a upravo je sve bilo krenulo izvrsno.Posao s Portugalom u posljednjih je godinu dana potpuno splasnuo. A sada još i ovo s dekretima falange.

Pothvat s falangističkim dekretima bio je jednostavan, a ujedno veleban. Sjećajući se pouke genijalnog portugalskog slikara i kri -votvoritelja Revnalda Pereire, Thomas Lieven je s talentima Stare četvrti osnovao radionicu za krivotvorenje dokumenata na veliko, koja je radila u dnevnim i noćnim smjenama. Ovakvu pogonu isto -vrsno Ćelonjino poduzeće jednostavno više nije moglo konkurirati.

Isprave Chantal Tessier bili su jeftiniji, bolji i brže su ih isporu -čivali. Organizacija je u posljednje vrijeme prodavala i jednu no -vost svim zainteresiranim, crveno orijentiranim Španjolcima, koji su svojedobno morali bježati pred Frankom, ali su čeznuli za svo -jom starom domovinom. Ovim su ljudima uz lažne španjolske pu -tovnice isporučivali i razne dekrete, zahvalnice, priznanja i odliko -vanja kojima im je Frankova država priznavala zasluge za falangu. Bio je to apsolutno najveći trgovački uspjeh ljeti 1942. godine.

- Gospodo - reče Dantes Villeforte na poslovnoj skupštini svojebande - već je i sama Chantal Tessier bila kazna Božja. Podmetalanam je. Neprestano nam je škodila. A sada još i taj govnar, Pierre,ili kako li se već zove. To je sad zaista previše.

Žamor odobravanja.

- Kažem vam: sa Chantal ćemo izići na kraj. I ona ima slabosti.Čuo sam da ljubi tog klipana. Što bi joj, dakle, zadalo najstrašnijiudarac?

- Da joj ubijemo dragog - reče jedan.- Govoriš kao potpuna budala - razljuti se Villeforte. - Ubiti,

ubiti, to je jedino što znate, je li ? A čemu služe naše veze s Gestapom? Saznao sam da se taj čovjek između ostalog zove i Hune-belle, a nekog Hunebellea traži Gestapo. Možemo zaraditi zlatnabrda, ako... Moram li nastaviti?

Nije morao.Navečer 17. rujna 1942. godine bilo je jako nevrijeme. Chantal i

Thomas najprije su htjeli ići u kino, ali onda odluče ostati kod kuće.

Pili su calvados i slušali glazbu s ploča, a Chantal je bila nevje-rojatno nježna, osjećajna i blaga.

- Što si učinio od mene? - prošapće. - Sama sebe koji put višene prepoznajem...

Thomas reče:- Chantal, moramo otići odavle. Čuo sam loše vijesti. Marseille

više nije siguran pred Nijemcima.- Otiđimo u Švicarsku - predloži Chantal. - Tamo imamo do

voljno novaca. Lijepo ćemo živjeti.- Hoćemo, draga - složi se on pa je poljubi.Ona tada prošapće, očiju punih suza:- Ah, cheri... Sretna sam kao nikada. Ne mora biti zauvijek -

jer ništa nije vječno - ali neka potraje još malo, još samo malo...Kasnije Chantal ogladni i poželi - grožđe. -w- Dućani su već zatvoreni - razmišljao je Thomas. - Ali kod ko

lodvora ću možda još dobiti grožđe...Ustane i počne se oblačiti. Ona se usprotivi:- Po ovom vremenu - pa ti si lud...- Nisam, dobit ćeš grožđe jer voliš grožđe, a ja volim tebe.Odjednom joj se oči ponovno napune suzama. Udari se malom

šakom po koljenu i prokune:- Prokletstvo, pa ovo je doista preglupo! Moram plakati jer te

tako silno ljubim...- Odmah ću se vratiti - reče Thomas i odjuri. Međutim, varao

se.Naime, dvadeset minuta nakon što je napustio kuću u Cheva-

lier Rose da bi kupio grožđe, Thomas Lieven, alias Jean Leblanc, alias Pierre Hunebelle, alias Eugen Walterli, nalazio se u šakama Gestapoa.


19

»Čudno kako sam se silno priučio na Chantal«, pomisli Thomas. »Život bez nje ne mogu više ni zamisliti. Njezine ludosti, tempera-ment divlje zvijeri, želja da muškarca čitavog proguta, sve me to oduševljava. Ali i njezina hrabrost, njezin instinkt. Osim toga, ni-kada ne laže. Ili gotovo nikada...«

Thomas Lieven je, prešavši preko potpuno pustog trga Julesa Guesdea, asfaltni pokrov kojega se blistao na kiši, zakoračio u usku Rue Bernard du Bois. Ovdje se nalazilo malo, starinsko kino, koje je često posjećivao sa Chantal.

Pred kinom je stajao crni peugeot, Thomas mu ne prida pozor-nost, nego prođe dalje. Dvije su ga sjenke pratile. Prolazeći pokraj crnog peugeota, jedna sjenka pokuca na prozorsko staklo. Dva reflektora na peugeota zasvijetle - samo posve kratko, pa se od-mah ugase. Na drugom kraju uske, loše osvijetljene ulice pokrenu se još dvije sjenke.

Thomas ih nije primijetio. Nije vidio muškarce što su mu dola-zili u susret ni one koji su ga slijedili. Utonuo je duboko u misli... »Moram na miru porazgovarati sa Chantal. Znam iz pouzdanih izvora: američke će se trupe još ove godine iskrcati u Sjevernoj Af-rici. Francuski Pokret otpora pritješnjuje naciste sve jače i jače. Svojim akcijama upravlja s juga Francuske. Nema sumnje da će Nijemci zaposjesti i neokupirani dio Francuske. Zato ćemo Chan-tal i ja otići u Švicarsku, i to što prije. U Švicarskoj nema nacista, nema rata. Živjet ćemo u miru...«

Obje sjenke pred njim priđu bliže. Približe se i one dvije sjenke iza njega. Motor crnog peugeota se upali. Automobil sporo krene, ugašenih svjetala. Ali Thomas još uvijek nije ništa primjećivao.

Jadni Thomas! Bio je inteligentan, pravedan i ljubazan, šarma-ntan i uvijek spreman da pomogne. Ali nije bio ni Old Shatterha-nd, ni Napoleon, nije bio ni muška Mata Hari, a ni kakav super-man. Nije se ubrajao među junake o kojima čitamo u knjigama, koji nikad nisu prestrašeni i uvijek pobjeđuju - ti hrabri junaci nad junacima. Bio je samo vječno tjeran, neprestano progonjen čovjek, kojeg nikada nisu ostavljali na miru, a koji je stalno poku-šavao da iz zla izvuče ono najbolje - kao i svi mi.

Zato i nije primijetio opasnost u kojoj se nalazio. Nije pomislio ništa zlo kada su se pred njim iznenada zaustavila dva muškarca. Nosili su kišne ogrtače. Bili su Francuzi.

Jedan od njih reče:- Dobra večer, monsieur. Možete li nam reći koliko je sati?

- Rado - odvrati Thomas. Jednom je rukom držao kišobran, adrugom izvadi iz prsluka svoj voljeni sat na otkucavanje. Poklopacodskoči. Istog trenutka stignu do njega one druge dvije sjenke štosu hodale za njim.

- Sada je točno osam sati i... - započne Thomas. Zatim dobijestrahovit udarac u zatiljak.

Kišobran odleti u stranu. Sat na otkucavanje - srećom, visio je na lančiću - ispadne Thomasu iz ruke. Zaječavši, sruši se na ko-ljena. Otvori usta da bi kriknuo. Uto se prema njemu ispruži ruka s velikim smotuljkom vate. Vata pogodi Thomasa u lice. Smučilo mu se kad je osjetio odvratni, slatkasti miris. Sve je on to već poz-navao, nešto slično već je jednom doživio u Lisabonu, samo što je onda sve dobro prošlo. Ovaj put, govorio mu je to iznenadni osje-ćaj dok je već gubio svijest, neće se sve tako dobro završiti...

Zatim se onesvijestio. Svojim je otmičarima priredio još neprili-ke sasvim tehničke prirode dok su se mučili da ga strpaju na stra -žnje sjedalo peugeota. No bio je to sasvim običan problem transpo-rtnih radnika.

20- Bastiane - hej, Bastiane, probudi se konačno, ti lijena mješi-

no! - derao se Olive, debeli vlasnik krijumčarskog lokala Chez Papa, iza kojega je stanovao Bastian Fabre.

Chantalin se najvjerniji prijatelj probudi zastenjavši, pa se okrene na leđa. Zatim zaječi, uhvativši se za glavu: >

- Jesi li poludio? Što ti pada na um da me budiš? - Samo nekoliko sati prije toga Bastian je s hromim Frangoisom priredionatjecanje u piću. Probudili su ga znatno prerano, pa sada zaste-nje: - Još sam natreskan. Zlo mije kao psu.

Olive ga iznova prodrma.- Chantal te zove na telefon, hitno! Tvoj prijatelj Pierre je ne

stao!Bastian se za tren oka potpuno otrijezni. Skoči iz kreveta. U

kaputiću svoje crvene pidžame - Bastian je uvijek nosio samo gornji dio pidžame - otrči u susjednu sobu, navuče papuče i kućni ogrtač, pa posrćući odjuri u Oliveov lokal, koji je u ove kasne sate bio već zatvoren i u mraku. Stolci su stajali na stolovima, a u te-lefonskoj se govornici njihala slušalica. Bastian je pritisne na uho:

- Chantal!Srce gaje zaboljelo kad joj je čuo glas, koji je bio prepun očaja i

straha. Još je nikada nije doživio u takvoj panici.


- Bastiane - hvala Bogu - više - više ne mogu... Jurim već satima gradom... Gotova sam - dotučena... Ah, Bože, Bastiane,Pierreje nestao!

Bastian obriše znoj s čela. Obrati se Oliveu koji je stao kraj njega:

- Daj mi konjak i skuhaj jednu tursku... - pa nastavi u slušalicu: - Pričaj polagano, Chantal, i sve po redu. Moraš se smiriti...Chantal ispriča što se dogodilo. Sada je bilo dva sata ujutro. Sinoć oko osam Pierre ju je ostavio da bi kupio grožđe. Chantal je plakala. Glas joj je treperio i drhtao:

- Bila sam na kolodvoru. U svim krčmama. Dolje u luci. Otišla- otišla sam i u one kuće... Pomislila sam da je možda susreo nekog od vas - pa je malo zastranio, kako se to muškarcima kojiputdogađa...

- Gdje si sada?- U Bruleur de Loupu.- Ostani ondje. Probudit ću Konjsku Nogu i ostale. Sve. Za pola

sata smo kod tebe.Začuje joj glas, sasvim tanak i slab, kao da dolazi s mjeseca:- Bastiane - ako - ako mu se što dogodilo, tada ne želim više

živjeti...Te je noći petnaest iskusnih lupeža pročešljalo Marseille. Nije

bilo bara, hotela, krčme ni javne kuće koju nisu posjetili. Tražili su i tražili, ali nisu pronašli ni traga svom prijatelju Pierreu Hune-belleu. S jutarnjim sivilom rađao se novi dan. U osam sati banda je konačno prekinula potragu za nestalim. Bastian je otpratio Chantal kući. Potpuno je bezvoljno dopustila daje vodi.

U stanu je tada iznenada svlada napadaj histerije. Čak i tako snažan muškarac poput Bastiana nikako je drukčije nije mogao smiriti nego daje udarcem šake onesvijesti. Zatim je otrčao do te-lefona i pozvao doktora Boulea. Mali je zubar, stručnjak za izradbu zlatnih sipki, smjesta došao. Kad je stigao, Chantal se već bila os-vijestila. Ležala je u krevetu, zubi su joj cvokotali, a noge udarale jedna o drugu. Doktor Boule je odmah shvatio što joj je. Dao joj je injekciju umirujućeg sredstva. Dok je izvlačio iglu iz kože, ona kroz suze prošapće:

- On je bio jedini čovjek u mojem životu koji je prema meni biodobar, doktore...

Thomas Lieven je iščeznuo. Nisu mu otkrili ni najmanji trag, iako je banda pojačala potragu. Chantal je zbog potpunog zdrav-stvenog sloma morala tjednima ležati u krevetu.

Dana 28. listopada stanje se odjednom promijenilo. U Cintri, jednoj od dviju glasovitih kavana Stare četvrti, neki se mlađi muš-

karac, očito od jada, već u podne napio. Budući da je bio previše pijan da bi pazio što govori, počeo se hvaliti kako bi on »štošta znao reći o onome Pierreu Hunebelleu«.

Jedan od članova Chantaline bande, koji je slučajno bio prisu-tan, odmah pozove Bastiana, a Bastian ode po hromog Frangoisa. Zajedno požure u Cintru, sjednu uz pijanca, počnu ga častiti pićem i pretvarati se kako s njime suosjećaju.

Čovjek postane povjerljiv. Reče im da se zove Emile Mallot i da potječe iz Grenoblea. Pijano promuca:

- Sve nas je prevario, pseto jedno gnusno - hik - obećao nam je20.000...

- U koju svrhu? - upita Bastian, gurnuvši novu čašicu rakijepred Mallota.

- Da bismo onog Hunebellea ugurali u peugeot... Dobili smosamo deset...

- A tko vas je tako nasadio, druškane? - upita Bastian, blagoogrlivši pijanca.

Čovjek odjednom stisne oči.- Što se to tebe tiče?Bastian i Frangois se pogledaju. Nato će Bastian:- Samo sam pitao, Emile. Ne ljuti se. Hajde, popijmo još neš

to...Čovjeka iz Grenoblea dobrano su napojili. Kad se konačno

skljokao pod stol, podigli su ga uvis, položili mu ruke oko svojih ramena i odvukli ga sa sobom - do Chantal.

Ona je još uvijek ležala u krevetu, imala je vrućicu i izgledala je jadno. Bastian i Frangois svale pijanca na kauč u dnevnoj sobi i odu k Chantal u spavaonicu. Ispričaju joj sve što su doživjeli.

Bastian predloži:- Kad se osvijesti, samo ga prepustite meni. Dečko će za deset

minuta progovoriti.Chantal strese glavom, pa im reče ono što je jednom bila čula

od Thomasa:- Da nekog premlatiš, nije baš najmudrije. Ali gotov novac uvi

jek je posljednja mudrost.-Što?- Čovjek je bijesan jer je premalo dobio, zar ne? E pa, mi ćemo

mu platiti više. Hajde, dovedi doktora Boulea, neka mu da injekciju da se otrijezni.


21 Njemačke su trupe, danas rano ujutro, prešle demarkacionu li -niju prema neokupiranom dijelu Francuske, kako bi francuski te -ritorij zaštitile od predstojećeg američko-britanskog iskrcavanja u južnoj Francuskoj. Kretanja njemačkih trupa teku prema planu...

Zubar odmah dođe. Sat kasnije Emile Mallot iz Grenoblea pot -puno se osvijestio. Sjedio je na stolcu ispred Chantalina kreveta, dok su Bastian i Francois stajali uz njega. Chantal je ležala u kre -vetu, rashlađujući se velikim snopovima novčanica.

Mallot iz Grenoblea zausti promukla glasa:- Oni - oni su ga otpremili na sjever. Još iste noći. U Chalon-

sur-Saone, na demarkacionoj liniji. Ondje ga je zatim Gestapo...Nemoj! - vrišteći zaurla, jer gaje Bastian trgnuo uvis i tresnuo policu.

- Bastiane! - vrisne Chantal. Lice joj je bilo smrtno blijedo, jedino su joj oči grozničavo gorjele: - Ostavi ga na miru... Moramsaznati tko se skriva iza ove svinjarije... Izdere se na Mallota: -Tko?

Mallot zacvili:- Će-ćelonja!- Dantes Villeforte?- Jest, on nam je naredio... Hunebelle mu je postao preopa

san. .. Želio ga se riješiti... - Mallot duboko udahne. - U posljednje ste vrijeme Ćelonju znali i prevariti, zar ne? Ovo je, dakle, njegova osveta...

Chantal su niz lice tekle suze. Morala je dvaput progutati prije nego što je ponovno mogla govoriti. Tada joj glas opet zazvuči hla -dno, opasno i zapovjednički:

- Uzmi lovu, Mallot, i gubi se! Ali reci Ćelonji da je ovo kraj.Nema više milosti. Ubit ću ga za ovo što je učinio... Vlastoručno.Čim opet stanem na noge. Može se zavući kamo želi. Može se sakriti kamo god hoće. Pronaći ću ga, kunem se. A tada ću ga ubiti.

Chantal je najozbiljnije namjeravala izvršiti svoju zakletvu. Me-đutim, događaji, koji su se prenaglo nizali jedan za drugim, stavili su Chantal i njezinu organizaciju pred druge ozbiljne probleme.

Dana 8. studenog 1942. godine Ministarstvo rata Sjedinjenih Država objavilo je:

Američke i britanske mornaričke i zrakoplovne vojne snage za -počele su, u prvim satima mraka, iskrcavanje na mnogo brojnim mjestima uz obalu Francuske Sjeverne Afrike. General-potpu-kovnik Eisenhower je vrhovni zapovjednik savezničkih oružanih snaga.

A l i . studenog objavila je vrhovna komanda Wehrmachta:


Thomas odjednom skoči. Približavao se topot čizama. Vrata se naglo otvore. Vani je stajao njemački narednik i pokraj njega dva diva iz Službe sigurnosti.

- Hunebelle?- Ja sam.- Dođite na preslušavanje!»Tu smo, dakle«, pomisli Thomas, »i do toga je, eto, došlo...«Stave mu okove i odvedu ga na dvorište. Tamo je stajao velik

autobus bez prozora. Momak iz Službe sigurnosti gurne Thomasa u mračni, tijesni hodnik koji je vodio kroz autobus i imao mnogo vrata. Iza vrata bile su sićušne ćelije u kojima je čovjek mogao sje -diti samo zgrčenih mišića.

Thomasa utrpaju u jednu takvu ćeliju. Zalupe vratima i zaklju -čaju ih. Sudeći po zvucima, i druge su ćelije bile pune. Smrdjelo je na znoj i strah.

Autobus je klopotao po nekoj cesti punoj rupa. Vožnja je trajala pola sata. Zatim se autobus zaustavi. Thomas začuje glasove, ko -rake i kletve. Tada netko otključa njegovu ćeliju.

- Izlazi!Thomas otetura vani, slijedeći čovjeka iz Službe sigurnosti. U

glavi mu se vrtjelo od slabosti. Smjesta shvati gdje se nalazi: u otmjenoj Aveniji Foch u Parizu. Thomas je znao da je Služba si -gurnosti ovdje zaplijenila mnoge kuće.

Čovjek od Službe sigurnosti odvede Thomasa kroz predvorje kuće broj 84 u sobu koja je nekoć bila knjižnica, ali je sada pre -tvorena u ured.

Unutra su sjedila dva čovjeka, obojica u odorama. Jedan je bio zdepast, žovijalan i rumen u licu, drugi je izgledao blijedo i ne -zdravo. Prvi je bio Sturmbannfiihrer Walter Eicher, a drugi njegov pobočnik, Fritz Winter.

Thomas šutke stane pred njih.Čovjek od Službe sigurnosti podnese izvještaj i nestane.Sturmbannfiihrer Eicher zalaje na vrlo lošem francuskom:- Dakle, Hunebelle, što mislite o jednom konjaku?Thomas, kojem je bilo strašno mučno, reče:- Hvala, na žalost nemam za to prave podloge u želucu.

Sturmbannfuhrer nije pravo mogao slijediti ono što je Thomasfrancuski rekao. Pobočnik mu prevede. Eicher se nasmije. Winterprocijedi kroz stisnute usnice:

- Mislim da s ovim gospodinom možemo razgovarati i njemački,nije li tako?

Dok je ulazio, Thomas je najednom stoliću opazio spis, na kori -cama kojega je pisalo HUNEBELLE. Nije imalo smisla poricati:


- Jest, govorim i njemački.- No, divno, divno. Možda smo čak i zemljaci, je li? - Sturm

bannfuhrer nestašno zaprijeti prstom. - No, dakle, mali nevaljalče,recite nam to već jednom!

Otpuhne prema Thomasu oblak dima. Thomas je šutio. Sturmbannfuhrer se uozbilji:- Gledajte, gospodine Hunebelle - ili kako li se već zovete. Mož

da smatrate da nas zabavlja što vas zatvaramo i preslušavamo.Čuli ste o nama priče strave i užasa, zar ne? Našu tešku dužnostne obavljamo rado, uvjeravam vas. Nijemci za to nisu stvoreni,gospodine Hunebelle. - Eicher sjetno kimne glavom. - Ali, dužnostprema naciji to od nas zahtijeva. Zakleli smo se našem Fiihreru.Poslije konačne pobjede naš će narod predvoditi sve narode svijeta. Za to se valja pripremiti. Potreban nam je svaki čovjek.

- Pa i vi - ubaci pobočnik Winter.- Molim?- Prevarili ste nas, Hunebelle. U Marseilleu. Sa zlatom, nakitom

i devizama. - Sturmbannfuhrer se grleno nasmije. - Ne poričite,ionako sve znamo. Moram vam priznati da ste to izveli vrlo vješto.Pametan ste vi momak.

- A budući da ste tako pametni, sada ćete nam ispričati kakose uistinu zovete i kamo je dospijela sva ona roba od Lessepsa iBergiera - tiho prozbori Winter.

- I s kime ste surađivali - nadoveže Eicher. - I to, naravno. Upravo smo zaposjeli Marseille pa odmah možemo pohvatati sve vašekolege.

Thomas je šutio.- Onda? - reče Eicher.Thomas strese glavom. Sve je on to upravo ovako i zamišljao.- Ne želite govoriti?- Ne želim.- Kod nas svatko progovori! - Odjednom, kao izbrisani, nestanu

ljubazna dobrodušnost i smiješak s Eicherova lica. Glas mu zaz-vuči promuklo: - Govnaru jedan mali! Već sam se ionako predugozabavljao s vama! - Ustane, zaljulja se u koljenima, baci cigaru ukamin pa se obrati Winteru: - Hajde, slomi ga!

Winter odvede Thomasa u pregrijani podrum i pozove dva čov-jeka u civilu. Oni svezu Thomasa za kotao centralnog grijanja pa ga stanu obrađivati.

Tako se to ponavljalo tri dana. Vožnja autobusom od Fresnesa do Pariza. Preslušavanje. Obrađivanje u podrumu. Vožnja natrag u nezagrijanu ćeliju.

Prvi put su pogriješili, prebrzo i prebrutalno su ga tukli, pa se Thomas onesvijestio.

Drugi put više nisu napravili istu pogriješku, a ni treći. Poslije trećeg puta Thomasu su manjkala dva zuba, a tijelo mu je bilo iz-ranjeno na mnogim mjestima. Nakon trećeg puta proveo je dva tjedna u bolnici u Fresnesu.

Zaiivn. je sve počelo iz početka.Kad gaje 12. prosinca autobus bez prozora opet jednom vozio u

Pariz, Thomas Lieven bio je na izmaku snaga. Nije više mogao podnijeti da ga muče. Mislio je: »Skočit ću kroz prozor. Eicher me sada uvijek preslušava gore, na trećem katu. Tako je, skočit ću kroz prozor. Ako budem imao sreću, bit ću odmah mrtav. Ah, Chantal, ah, Bastiane, kako bih vas rado ponovno vidio... «

Thomasa Lievena dovedu tog 12. prosinca 1942. godine oko de -set sati u ured gospodina Eichera. Pokraj Sturmbannfuhrera je stajao neki čovjek kojeg Thomas nikada ranije nije vidio: visok, mršav, sjedokos. Čovjek je nosio odoru pukovnika njemačkog Wehrmachta, a na njoj mnoga odlikovanja. Pod mišicom je držao opsežan spis, na koricama kojega'je Thomas Lieven uspio odgo-netnuti riječ TANAVKO.

Eicher se doimao vrlo ljutito.- To je taj čovjek, gospodine pukovniče - reče mrzovoljno i na

kašlje se.- Povest ću ga odmah sa sobom - reče pukovnik s mnogim od

likovanjima.- Budući da je ovo TANAVKO, ne mogu vas u tome spriječiti,

gospodine pukovniče. Molim vas potvrdite da ste ga preuze!!.Oko Thomasa Lievena sve se počelo vrtjeti, prostorija, muškar -

ci, sve. Stajao je ondje, ljuljajući se, u svojoj bijednoj, zatvorenič -koj odori. Teturao je, gušio se, borio se sa zrakom i mislio na riječi što ih je jednom pročitao u nekoj knjizi filozofa Bertranda Russel-la: »U našem se stoljeću događa još samo ono što se ne može pred -vidjeti. ..«

S rukama u okovima, Thomas Lieven sjedio je pokraj sjedoko-sog pukovnika u limuzini Wehrmachta. Vozili su se kroz pariški City, koji se od mirnodobskih dana gotovo uopće nije promijenio. Činilo se da Francuska ignorira okupaciju. Ulice su bile pune gro -zničava života. Thomas je vidio elegantne žene, užurbane muškar -ce, a među njima nekako čudno bespomoćne i izgubljene njemač ke vojnike.


Meni

Punjeni patlidžani

Cordon bleu sa sitnim graškom

Crćpes Suzette

Crepes Suzette

Ispecite veći broj crepesa, to su male, sasvim tanke palačinke. Za tijesto upotrijebite vodu umjesto mlijeka. Kod stola ugrijte na špi-ritnom kuhalu dosta maslaca, ali pazite da ne potamni, dodajte sok i sitno nasjeckanu koru jedne

mandarinke ili naranče. Dolijte malo trešnjevače, maraskina, cu-ragoa ili cointreaua i malo šećera te u toj tekućini zagrijte uvijek sa-mo po jednu palačinku. Zatim je brzo uvijte i poslužite na zagrija-nom tanjuru.

Punjeni patlidžani

Uzmite velike, čvrste patlidžane, tanko ih ogulite i raspolovite po dužini. Oprezno ih izdubite, sa-

meljite u stroju mesnati dio ploda s govedinom, svinjetinom, jed-

nom glavicom luka i jednom na-močenom žemljom bez kore. Do-dajte jedno jaje, sol, papar, papri-ku i malo sardelne paste, sve dobro promiješajte tako da dobi-jete pikantnu smjesu i njome na-punite patlidžane. Na dno masla-cem premazanog kalupa za na-bujak nalijte malo mesne juhe, stavite unutra punjene patlidžane, pospite ih ribanim sirom i grudi-cama maslaca te pecite pola sata na srednjoj vatri.

Cordon bleu sa sitnim graškom

Uzmite mekane teleće odreske, dobro ih istucite i obložite polovi-

cu svakog odreska ploškom šun-ke, a na nju stavite plošku emen-talera, ostavite slobodan rub širi-ne prsta. Zatim premažite rubove odreska bjelancem, preklopite neobloženu polovicu preko oblo-žene te čvrsto stisnite rubove. Uvaljajte meso u brašno, u lagano posoljene i popaprene žumance i u mrvice, pa pecite odreske u tavi u dosta maslaca sa svake strane dok ne postanu zlatnosmeđi. Poslužite uz to sitan zeleni gra-šak, koji ste posuli s malo soli i nasjeckana peršina.

Pukovnik je šutio sve dok nisu prispjeli u predgrađe vila Saint-Cloud. Tada reče:

- Čuo sam da volite kuhati, gospodine Lieven.Oslovljen svojim pravim imenom, Thomas se ukočio. Postavši

prenapet i odviše sumnjičav zbog mučenja posljednjih tjedana, mozak mu je užurbano radio: »Što ovo znači? Kakva li je sada to opet nova stupica?« - Pogleda iz prikrajka časnika pokraj sebe. »Ima dobro lice. Pametno i skeptično. Čupave obrve. Orlovski nos. Osjećajna usta. Pa što onda? U mojoj domovini mnogi ubojice svi-raju Bacha!«

Thomas Lieven reče:- Ne znam o čemu govorite.- O da, dobro vi to znate - reče časnik. - Ja sam pukovnik

Werthe iz Abivehra, Pariz. Mogu vam spasiti život - a i ne moram,to ovisi samo o vama.

Automobil se zaustavi ispred visoka zida koji je okruživao veliko imanje. Vozač tri puta zatrubi. Teška se vrata otvore, a da se nitko nije pokazao. Automobil krenu i ponovno stanu ispred pošljunča-na prilaza vili žutih zidova, s francuskim prozorima i zelenim kap-cima.

- Podignite ruke - reče pukovnik koji se zvao Werthe.- Zašto?- Da bih vam mogao skinuti lisičine. Sputanih ruku vjerojatno

ne možete kuhati. Volio bih jesti Cordon bleu, ako vam je pravo. /Crepes Susette. Odvest ću vas u kuhinju. Kućna pomoćnica Na-nette će vam pomoći.

- Cordon bleu - Thomas će slabo. Sve se oko njega počne ponovno vrtjeti dok mu je pukovnik Werthe skidao okove.

- Molio bih vas.»Još živim«, pomisli Thomas, »još dišem. Što li se sve s tim može

započeti?« Dok mu se pomalo budila životna energija, reče:- Dakle, dobro. Uz to ćemo prirediti punjene patlidžane.

Pariš, 12. prosinca 1942.

Uz ovo jelo Thomas Lieven sklapa pakt s vražjim admiralom


Pola sata kasnije Thomas je objašnjavao djevojci, Nanetti, kako se pripremaju patlidžani. Nanette je bila crnokosa, vrlo privlačna djevojka, koja je preko izvanredno tijesne, crne, vunene haljine nosila bijelu pregaču. Thomas je sjedio pokraj Nanette za kuhinj -skim stolom. Pukovnik se Werthe povukao. Dakako: kuhinjski je prozor bio osiguran rešetkom...

Nanette se neprestano vrtjela oko Thomasa. Jedanput mu je golom rukom dirnula obraz, zatim je čvrstim bedrom dotakla nje -govu ruku.

Nanette je bila prava Francuskinja; osjetila je koga ima pred sobom. A Thomas je usprkos mukama i odricanjima kroz koje je prošao još uvijek izgledao kao ono stoje i bio: kao pravi muškarac.

- Ah, Nanette - naposljetku uzdahne.- Molim, monsieur?- Moram vam se ispričati. Lijepi ste i tako mladi. U drugim pri

likama ne bih ovdje ovako mirno sjedio. Međutim, uništen sam,slomljen...

- Pauvre monsieur - prošapće Nanette. Zatim ga sasvim brzo isasvim lagano poljubi, porumenjevši pritom.

Jeli su u velikoj, tamnim drvom obloženoj prostoriji. Kroz pro -zore se pružao pogled na perivoj. Pukovnik je sada bio u civilu -nosio je izvrsno skrojeno odjelo od flanela.

Nanette je posluživala. Sažalni joj je pogled neprestano prelazio preko muškarca u zgužvanoj prljavoj zatvorskoj odjeći, koji se unatoč tome ponašao kao engleski aristokrat. Morao je jesti lije -vom rukom, jer su mu na desnoj dva prsta bila povezana zavo -jem. ..

Pukovnik Werthe pričeka da Nanette posluži patlidžane, a tada reče:

- Delikatesa, prava delikatesa, gospodine Lieven. S čim ste toprepekli, ako smijem pitati?

- Ribanim sirom, gospodine pukovniče. Što želite od mene? -Thomas je malo jeo. Osjećao je da nakon tjedana gladovanja nesmije pretrpati želudac.

Pukovnik Werthe jeo je s tekom.- Čujem da ste čovjek čvrstih načela. Radije ćete dopustiti da

vas zatuku nego da što izdate Službi sigurnosti ili da možda čak zatu posr... tu organizaciju radite.

- Tako je.- A za organizaciju Canaris? - Pukovnik uzme još jedan patli

džan.Thomas tiho upita:- Kako ste me izbavili od Eichera?

- Ah, to je bilo sasvim jednostavno. Imamo ovdje u Abivehrujednog dobrog momka, kapetana Brennera. Već dugo prati vašukarijeru. Koješta ste si dopustili, gospodine Lieven. - Thomas pog-ne glavu. - Molim, samo bez lažne skromnosti! Kad je Brenner otkrio da vas je Služba sigurnosti uhitila i otpremila u Fresnes,sastavili smo mali izmišljeni slučaj...

- Mali izmišljeni slučaj?Werthe pokaže na korice spisa s natpisom TANAVKO, koji je le-

žao na stoliću uz prozor.- To je naša metoda da Službi sigurnosti otmemo zatvorenike.

Iz nekoliko starih špijunskih slučajeva složimo jedan nov, izmišljen, te mu dodamo još nekoliko iskaza svjedoka, potpisa i što jemoguće više žigova. To uvijek ostavlja jak dojam. U novim iskazima neki svjedoci tvrde, na primjer, da je stanoviti Pierre Hunebellesudjelovao u nizu napada eksplozivom na području Nantesa.

Nanette donese cordon blue.Dobacila je Thomasu nježan pogled te mu šutke narezala meso

na male komadiće prije nego što se ponovno povukla. Pukovnik Werthe se nasmiješi:

- Osvojili ste Nanette. Gdje li sam ono stao? Ah, da, izmišljenslučaj. Pošto smo dovršili naš izmišljen spis, otišao sam Eicheru iupitao ga nije li možda Služba sigurnosti uhitila stanovitog PierreaHunebella. Pravio sam se glup. Uhitila gaje, spremno je odgovorio,sjedi u Fresnesu. Tada sam mu pokazao spis, Tajna naredba vrhovne komande. S ovim i s odgovarajućim zvučnim imenima - Canaris, Himmler i tako dalje - učinio sam Eichera poznavateljem tajnei naposljetku mu dao da pročita spis. Ostalo, to jest preuzimanjeza Reich tako neobično važnog špijuna, Hunebellea, bilo je sasvimlako...

- Ali zbog čega, gospodine pukovniče? Što hoćete od mene?- Najbolji cordon bleu u mojem životu. No, dobro, sada ozbiljno,

gospodine Lieven: trebamo vas. Imamo problem koji samo čovjekpoput vas može riješiti.

- Mrzim obavještajne službe - reče Thomas Lieven, pa se sjetiChantal, Bastiana i svih ostalih drugova. Srce mu se stegne. - Sveih mrzim. I sve ih prezirem.

Pukovnik Werthe reče:- Sada je jedan i trideset. U četiri sata imam dogovor s admi

ralom Canarisom u hotelu Lutetta. Admiral želi s vama razgovarati. Možete poći sa mnom. Ako hoćete raditi za nas, TANAVKO nampruža mogućnost da vas izvučemo iz pandža Službe sigurnosti.Ako ne želite, ne mogu za vas učiniti više ništa. U tom slučaju moram vas opet predati Eicheru...


Thomas gaje gledao ukočeno. Prošlo je pet sekunda. - Dakle? - upita Werthe.

- Kolut naprijed! - drekne narednik Bieselang u velikoj vježbaonici. Thomas Lieven se stenjući prebaci naprijed.

- Kolut natrag! - vikne narednik Adolf Bieselang. Stenjući,Thomas Lieven se prebaci natrag. Jedanaestero druge gospodestenjalo je s njim: šest Nijemaca, jedan Norvežanin, jedan Talijan,jedan Ukrajinac i dva Indijca.

Indijci su pri prebacivanju zadržali na glavama turbane. Tako su im strogi bili običaji.

Narednik Bieselang nosio je odoru njemačkih zrakoplovnih snaga. Bilo mu je 45 godina, bio je mršav, blijed i neprestano na rubu da se raspukne od bijesa. Kad bi ga čovjek ugledao, odmah bi se uplašio njegovih golemih, razjapljenih usta s nebrojenim plombama u zubalu. U narednika Bieselanga usta su neprekidno bila razjapljena - danju kad je urlao, i noću kad je hrkao.

Područje rada narednika Bieselanga - unatrag dvije godine udovca i oca osobito lijepe kćerke, zrele za udaju - prostiralo se 95 kilometara sjeverozapadno od glavnoga grada Reicha, Berlina, bli-zu gradića Wittstocka na Dossi.

Narednik Biesselang je obučavao padobrance, ali - što ga je do-vodilo do bjesnila - ne one u odori, nego one u civilu, sve neke krajnje zagonetne tipove s krajnje tajanstvenim zadacima. Domo-roci. Tuđinci. Odvratna družba. Pa, naravno, civili.

- I kolut naprijeeed!Thomas Lieven, alias Jean Leblanc, alias Pierre Hunebelle, alias

Eugen Walterli, prebaci se naprijed.Bilo je to 3. veljače 1943. godine.Vani je bilo hladno, a nebo iznad Brandenburga nalik na sivu

koprenu. Zrak je neprekidno ispunjavala tutnjava školskih zra-koplova u niskom letu.

Poštovani će čitatelj opravdano upitati kako li je Thomas Lie-ven, nekoć najmlađi, najelegantniji i najuspješniji privatni bankar iz Londona, dospio ovamo. Kakav ga je to hir sudbine bacio u gimnastičku dvoranu obrazovnog logora u Wittstocku na Dossi?

Thomas Lieven, borac za mir, sladokusac, poklonik žena, čovjek koji je prezirao vojsku i mrzio tajne službe, odlučio je da opet radi za jednu obavještajnu službu. S pukovnikom Wertheom bio se od-

vezao u hotel Lutetia. Tamo je susreo admirala Canarisa, zago-netnu ličnost njemačkog Abivehra.

Thomas Lieven je znao: predaju li ga ponovno Gestapou, za mjesec dana bit će mrtav. U mokraći su mu već pronađeni tragovi krvi.

Thomas Lieven je mislio: »I najgnusniji život još je uvijek bolji od najčasnije smrti.«

Unatoč tome, ni pred sjedokosim admiralom nije tajio svoja na-čela:

- Gospodine Canaris, radit ću za vas, jer mi ništa drugo nepreostaje. Ali, upozoravam vas: ne želim nikoga ubiti, niti komuprijetiti, neću ljude zastrašivati, mučiti niti ih otimati. Ako mi želite povjeriti takve zadatke, idem radije natrag u Aveniju Foch.

Sa sjetom u očima, admiral strese glavom:- Gospodine Lieven, zadatak za koji vas trebam ima svrhu da

spriječi prolijevanje krvi, a da spasi ljudske živote, ako je to jošuopće u našoj moći. - Canaris povisi glas: - Njemačke živote ifrancuske živote. Ne privlači li vas to?

- Spašavanje ljudskih života uvijek me privlači, bez obzira na tokoje su narodnosti ili vjeroispovijedi ti ljudi.

- Moramo suzbiti skupine opasnih francuskih partizana. Našnam je čovjek dojavio da novoosnovana jaka grupa Pokreta otporanastoji uspostaviti vezu s Londonom. Kao što je poznato, War Office podupire francuski Pokret otpora i ravna mnogim njihovimgrupama. Ova grupa treba još radiostanicu i ključ za dešifriranje.Oboje ćete im dati vi, gospodine Lieven.

- Aha - reče Thomas. >- Tečno govorite engleski i francuski. Godinama ste živjeli u

Engleskoj. Skočit ćete padobranom na partizansko područje kaobritanski časnik i donijeti im radiostanicu. Bit će to posebnaradiostanica.

- Aha - reče Thomas Lieven drugi put.-Jedan će vas britanski zrakoplov prebaciti u taj kraj. Imamo

nekoliko zaplijenjenih strojeva RAF-a koje upotrebljavamo u tak-vim prilikama. Naravno, najprije vas moramo obučiti za padobra-nca.

- Aha - reče Thomas Lieven treći put.

- I kolut naprijeeed! - derao se Bieselang. Bjesomučni je nared-nik tek četiri dana obučavao dvanaestoricu gospode, koja su se


pred njim, u prljavim odijelima od gruba platna, na prljavom podu gimnastičke dvorane prekobicavala naprijed-natrag. Živjeli su potpuno odvojeno od nekih tisuću ostalih redovitih vojnika, koji su se u Wittstocku na Dossi obučavali za padobrance.

-1 kolut natraaag!Već sav uznojen i bolnih kostiju, Thomas Lieven se opet prebaci

natrag. Dvojici Indijaca pokraj njega turbani skliznu preko očiju.»Prokleta pseta«, pomisli Thomas. »Mene su prinudili na ovo -

ali vas? Dobrovoljno ste se javili, guzice jedne!« Talijan je bio pus-tolov. Norvežanin, Ukrajinac i Nijemci bili su očito idealisti, a oba su Indijca bili bratići političara Subhasa Chandre Bose, koji je prije dvije godine pobjegao iz svoje domovine u Njemačku.

-Tako, dosta prebacivanja! Ustaj, marš, maaarš! Na preče! Malko hitrije, vi trule mješine, hajde požurite!

Bez daha, uz bolove u slabinama i srčane tegobe, dvanaest je muškaraca pojurilo k prečama i stalo se penjati prema prečkama, koje su bile ispod samog stropa, pet metara iznad poda.

- Ljuljaj se! Hoćete li se konačno pošteno zaljuljati, vi prežde-rani zabušanti?

Thomas Lieven se zaljulja. Sve je ovo već znao, bio je to dio tzv. vježbi na tlu. Morali su naučiti kako valja padati. Da se iskoči iz zrakoplova, očito baš i nije bilo umijeće. Ali prispjeti čitavih kostiju na zemlju bilo je, čini se, ono najteže.

- Još deset sekundi - još pet sekundi - padaj! - zaurla narednik Adolf Bieselang.

Dvanaest muškaraca ispusti prečke i padne. Koljena mekana, sasvim mekana, a tijelo elastično kao u mačke kad pada - u tome je bio trik. Ako bi se čovjek pri padu ukočio, polomio bi kosti.

Thomas Lieven zamalo ne slomi kosti, tresnuvši na tlo vježbao-nice. Tiho opsuje i stane trljati noge.

- Preblesavi ste za padanje, broj sedam, je li? - Svi su ovdjeimali brojeve, imena se nisu spominjala. - Što mislite, vi trapavamješino, što će vam se tek dogoditi ako se spuštate padobranompo snažnom vjetru, čovječe Božji? Zar ja zaista imam posla sa samim idiotima?

- Dobro, dobro - zareži Thomas, dižući se mučno. - Već ću ja tosvladati. Gorim od želje da to naučim.

Narednik Bieselang drekne:- Na razboje, marš, maaarš! Hoćete li se konačno pokrenuti, vi

bijedni, lijeni civili... Hej, broj dva, učini počasni krug oko gimnastičke dvorane, ali na koljenima!

- Ubit ću ga - šaptao je norveški kvisling dok se penjao uzThomasa - kunem se da ću ubiti tu prokletu gulikožu!

Dok se Thomas penjao, ljuljao i dok je stajao, mučile su ga tu-robne misli: »Nikakvih vijesti iz Marseillea. Ni riječi od Chantal. Ni riječi od Bastiana. Thomasu se srce stezalo pri pomisli na njih. Kakvih li vremena?! Zar je želja da čovjek preživi zaista najviše i najbolje što smijemo zahtijevati?«

Nijemci su zauzeli Marseille. Što je sa Chantal? Je li još živa? Možda su je deportirali, uhitili ili mučili kao i njega?

Kad bi se prenuo iz takvih snova ispunjenih stravom, Thomas bi ležao budan u odvratnoj sobi vojarne, u kojoj je šest muškaraca hrkalo i stenjalo. »Ah, Chantal, a upravo smo htjeli pobjeći u Švi-carsku da bismo živjeli u miru - u miru, ah, dragi moj Bože...«

Thomas je već tjednima pokušavao pisati Chantal. Još u Parizu u hotelu Lutetia pukovnik Werthe obećao mu je da će otpremiti njegovo pismo. Drugo je pismo dao Thomas u jezičnoj školi nekom prevodiocu neka ga ponese sa sobom u Marseille. Ali Thomas je posljednjih tjedana stalno mijenjao adresu. Kako bi Chantalino pismo uopće moglo stići do njega?

Bjesomučni narednik Bieselang i dalje je nemilosrdno vježbao svojih dvanaest pitomaca. Nakon vježbi na tlu slijedile su vježbe na smrznutim, poput betona tvrdim, njivama pokrivenim mrazom. Ovdje bi učeniku prikopčali otvoreni padobran. Zatim bi uključili zrakoplovni motor, koji je bio pričvršćen na nekom postolju. Zbog snažnih zračnih vrtloga padobran bi se napuhnuo i nemilosrdno vukao pitomca preko njive. Učenik je morao naučiti trčati oko pa-dobrana te se baciti na nj kako bi iz padobrana istisnuo zrak.

Bilo je ogrebotina i rana, natučenih koljena i uganutih zglo-bova. Narednik je Bieselang gonio svojih dvanaest pitomaca od šest ujutro do šest navečer. Zatim ih je tjerao da kroz vrata kabine modela zrakoplova JU-52 skaču u plahtu, koju su držala četiri učenika.

- Ispruži koljena, idiote jedan, ispruži koljena! - urlao je.Tko ne bi potpuno ispružio koljena udario bi licem ili bi ras-

trgao sve mišiće. Narednik Bieselang naučio je svoje učenike sve što su morali znati - samo je pritom bio preokrutan.

Navečer prije prvog pravog skoka padobranom naredio je da napisu oporuke i da ih ostave u zapečaćenim omotnicama. I sve svoje stvari morali su spremiti prije odlaska na spavanje:

- Da ih možemo poslati vašim rođacima ako sutra tresnete nanjuške i odapnete!

Bieselang je to zamislio kao psihološku stupicu: »Da vidimo kojeg ću od tih klipana stjerati u kozji rog!« Sve ih je uspio stjerati - osim jednog. Bieselang je bjesnio:


- Gdje vam je oporuka, broj sedam?Thomas Lieven odvrati krotko poput janjeta:- Nije mi potrebna. Čovjek koji je imao sreću da ga vi obuča

vate, gospodine narednice, preživjet će, neozlijeđen, svaki skok!Idućeg je dana narednik Bieselang, konačno, premašio sve

svoje ovlasti. Oko devet sati ujutro ukrcao je svojih dvanaest pito -maca u neki prastari klopotavi JU-52.

Zrakoplov je na visini od dvjesto metara nadlijetao područje na koje su trebali skakati. Nanizani na traci, njih je dvanaest stajalo jedan iza drugog u trupu zrakoplova. Začuje se znak pilota.

- Spremaj se za skakanje! - zaurla Bieselang stojeći u zavjetrinikod otvora zrakoplova. Svi su sada imali čelične kacige, Indijci suih nosili ispod turbana. U rukama su im bili mitraljezi.

Prvi je na redu bio Talijan. Istupi. Bieselang ga potapša po ra -menu, čovjek raširi ruke, pa skoči u smjeru lijevog krila u praz -ninu.

Traka koja je bila zakvačena na željeznoj tračnici napne se i strgne zaštitnu presvlaku s padobrana. Otpor zraka povuče Tali -jana odmah nadolje i unatrag.

Iskoči broj dva, pa za njim broj tri. Thomas pomisli: »Kako su mi suhe usne! Hoću li se u zraku onesvijestiti. Skačem li u smrt? Baš smiješno, upravo sam osjetio strahovit tek na guščja jetra. Ah, zašto nisam mogao ostati kod Chantal? Bili smo tako sretni za -jedno. ..«

Zatim dođe na red broj šest - Ukrajinac. Neočekivano, Ukraji -nac uzmakne pred Bieselangom, udari u Thomasa i zavrišti, zah -vaćen iznenadnom panikom:

-Ne-ne-ne...»Napadaj straha, tipična pojava straha, sasvim razumljivo«,

registrira mozak Thomasa Lievena. Nikog se ne smije primorati da skače - glasio je propis obuke. Ako netko odbije da skoči prilikom dva leta, definitivno ga se isključuje.

Ali narednik Adolf Bieselang fućkao je na propise. On drekne:- Seronjo jedan, kukavna svinjo, hoćeš li smjesta... - zgrabi

čovjeka koji je drhtao, privuče ga k sebi te ga snažno udari nogomu stražnjicu. Drečeći, Ukrajinac izleti.

Thomas se još nije pravo oporavio od ove scene, kad i sam osjeti da gaje netko dograbio. Narednikova čizma pogodi i njega te on stane padati, padati, padati u prazninu.

Thomas je sretno preživio svoj prvi padobranski skok. I svi os -tali stigli su na tlo nepovrijedeni. Jedino je Ukrajinac slomio nogu. S frakturom i živčanim slomom otpreme ga u vojnu bolnicu. Tog popodneva - upravo su u hangarima vježbali umatanje padobrana - skupinom prohuji žamor i šapat.

Norvežanin je strastveno zagovarao skupno umorstvo. Biese-lang je spavao u posebnoj sobi, udaljenoj od zajedničkih prostori ja. Imao je dubok san...

Nijemci su predlagali žalbu zapovjedniku i odbijanje daljnjeg vršenja službe.

Talijan i Indijci bili su za to da Bieselanga ne ubiju, ali da ga namrtvo premlate, i to svi zajedno, kako ni jedan pojedinac ne bi mogao biti kažnjen.

Pokaže se da je logorski život, koji je toliko mrzio, na govoru Thomasa Lievena već ostavio traga:

- Pa razvodnili su vam mozak - reče on urotnicima za kratkaodmora. - Znate li što će se dogoditi? Bieselanga će unaprijediti, ami ćemo dospjeti u zatvor - svi zajedno.

Norvežanin zaškrguće zubima od bijesa:- Ah, to pseto - to prokleto pseto... Što da učinimo s njim?- I o tomu sam već razmislio - odvrati Thomas Lieven blago. -

Pozvat ćemo ga na večeru.O toj se večeri 26. veljače 1943. godine priča još i danas u kući

gostioničara Friedricha Ohnesorgea u Wittstocku. Elfriecte. Biese-lang, narednikova lijepa kćerkica, bila je kod Ohnesorgeovih za-poslena kao konobarica.

U nekoj maloj trgovini Thomas nade razne sitnice koje su mu bile iole potrebne: osušene gljive, grožđice bez sjemenki, obične grožđice, komad arancina i komad citronata.

Plavokosa Elfrieda pomagala mu je u pripremanju goveđeg filea i istodobno psovala svog očinskog začetnika.

- Uopće nije vrijedan truda, gad jedan stari! Odvratni blesaviratnik! Neprestano trabunja o svojim junačkim pothvatima. Sviostali uvijek su kukavice, dok je on, naravno, uvijek junak!

- Elfriedo, lijepo moje dijete - raspita se Thomas dok je opreznomočio komadiće arancina i citronata - recite mi, je li vaša pokojnamama rado slušala ratničke priče vašega gospodine tate?

Plavokosa Elfrieda prasne u smijeh.- Mama? Pobjegla bi iz sobe čim bi počeo. Uvijek bi govorila: »U

Grčkoj si znao pucati, a kod kuće ne znaš!«


Meni

Krepka juha

File Colbert

Engleski varenac s

preljevom

Wittstock, 26. veljače 1943.

Thomas Lieven kuhanjem smekšava bjesomučnognarednika Krepka

juha

Od govedine, kosti i zelenja za juhu lako će je skuhati svaka kućanica.

File Colbert

Uzmite kilogram i pol goveđeg filea, sol, papar, 30 grama maslaca, 30 grama luka, 30 grama šampinjona ili namočenih suhih gljiva, 5 grama peršina, jednu glavicu kelja, pola kilograma slanine i 150 grama masnoće za pečenje. File, koji ste očistili od ko-žica, zarežite na gornjoj uzdužnoj strani, tako da se centimetar debeli mesnati dio dade preklopiti, slično poklopcu od kovčega. Sitno nasjeckajte luk, peršin i šampinjone, popržite ih na vrelom maslacu i utisnite pod podignuti poklopac. Otkinite listove velike glavice kelja, nožem izgladite rebra i kuhajte listove jednu minutu u

Sve zajedno dobro promiješajte, umiješajte snijeg od bjelanaca, stavite u maslacem namazani kalup za varenac i kuhajte četiri sata. Pri posluživanju prelijte va-renac rumom, zapalite i donesite goruće na stol.

slanoj vodi. Zavijte file najprije u listove kelja, zatim u tanke ploške slanine, zavežite koncem i pecite u pećnici. Prije posluživanja obe-rite masnoću sa soka, pa ga brzo zakuhajte s malo maslaca i mes-ne juhe u umak.

Engleski varenac

Izmiješajte četiri žumanca sa 1/4 kilograma brašna, 3/8 litre mlije-ka, 80 grama šećera, 1/4 kilog-rama grožđica, 1/4 kilograma ma-lih grožđica bez sjemenki (Korinthe), 1/4 kilograma sitno nasjeckanog bubrežnog sala, 30 grama narančine kore i 30 grama citronata (ušećerene limunove kore) -oboje sitno kosano - s četvrtinom ribanog muškatnog orašca, 1/2 čaše ruma i malo soli.

Preljev

Dobro razmutite V* litre bijela vina, 2 jaja, 50 grama šećera, naribanu koru četvrtine i sok polovice limuna i 5 grama krumpirovog brašna. Preljev istucite na pari u pjenu i odmah poslužite.

- No, da - primijeti Thomas ozbiljno - i tako se jedno nadovezalo na drugo.

- Kako to mislite, gospodine Lieven?- Čovjek je, lijepa mlada plavokosa Elfriedo, proizvod

svoje okoline - ako ovu, zapravo marksističku, postavku smijem izreći kaovlastitu mudrost u ovo naše bajno, nacionalsocijalističko doba.

- Pojma nemam o čemu trabunjate - reče Elfrieda sasvim sepribliživši Thomasu - ali tako ste zgodni, tako učtivi, tako obrazovani. ..

Ne obazirući se na to, Thomas nastavi:- I zbog toga je vaš tata postao ovako zao kakav je danas.- Zbog čega?- Nikada nitko nije slušao njegove priče. Nitko mu se nije

divio.Nitko ga nije volio...

Elfrieda mu je sada stajala sasvim blizu, dok su joj usne bile s toliko iščekivanja otvorene da ju je jednostavno morao poljubiti. Bio je to dugačak poljubac.

- Ti bi bio čovjek za mene - šaptala je u njegovu naručju, dokse goveđi »file Colbert« cvrljio pokraj njih u pećnici - nas dvoje...kad bismo se složili... Ah, ali, preotmjen si za mene... Ono o mojem starom još mi nitko nije tako objasnio kao ti...

- Budi malo nježnija s njim - zamoli je Thomas - hoćeš li? Slušaj ga dok ti priča. Mnoga će ti gospoda prijeko u logoru biti

zahvalna.

Elfrieda se nasmije pa ga ponovno poljubi. Unatoč slasti po-ljupca jedne sedamnaestogodišnjakinje, Thomas je mislio na Cha-ntal: »Mislim na nju dok ljubim drugu. Ah, Bože moj, jaje ljubim, ja ljubim Chantal...«

Večera, na koju su svi uzvanici došli prilično skeptično raspolo -ženi, postigne golem uspjeh.

Thomas održi počasnom gostu, Adolfu Bieselangu, kratak go-vor, koji zaključi riječima:


- ... stoga vam zahvaljujemo, poštovani gospodine narednice,što ste nam neumoljivom strogošću, samopožrtvovnošću i neumornom brigom, pa ako je trebalo i udarcima nogom u stražnjicu,pomogli da svladamo bijedne kukavice u sebi.

Poslije ovog Bieselang ustane sa suzama u očima te održi govor koji započne riječima:

- Vrlo poštovana gospodo, ni slutio nisam da će mi život udijeliti još ovako divan trenutak...

Brana je popustila. Naredniku Bieselangu dopustili su konačno da govori, konačno, poslije tolikih dugih, zlih godina dopustili su mu da priča! A on se raspričao uz mesnu juhu o Norveškoj, uz go -veđi file o Grčkoj, a uz engleski varenac o Kreti.

Sutradan stane pred postrojbu temeljito promijenjeni Adolf Bie-selang te reče:

- Gospodo, zahvaljujem vam na lijepoj večeri. Ako bih vas sadasmio zamoliti da me slijedite do zrakolpova. Moramo, na žalost, jošmalo vježbati skokove.

6Vraćajući se navečer 27. veljače u svoje konačište, Thomas je

prolazio uz bodljikavu žicu koja je odvajala odio obavještajaca od odjela ratnog zrakoplovstva. S one strane ograde stajao je neki pa -dobranac i zviždukom ga dozivao.

-Hej!- Što je?- Opis koji mije dao onaj Bastian točno pristaje tebi.Thomas se smjesta razbudi:- Bastian?- Zoveš li se Pierre Hunebelle?- Da, to sam ja... Znaš li... znaš li, možda, nešto o nekoj Cha-

ntal Tessier?- Tessier? - Ne znam - poznajem samo Bastiana Fabrea... Dao

mi je tri dukata da ti dostavim ovo pismo... Moram odavde, čovječe, ondje mije prijeko stožerni narednik.

Nakon ovog u ruci Thomasa Lievena našlo se pismo. Sjeo je na kamen uz njivu. Počelo se smrkavati i bilo je hladno. Ali Thomas nije osjećao hladnoću. Razderao je omotnicu, izvukao pismo i po -čeo čitati, dok mu je srce lupalo i kucalo poput golema čekića...

Marseille, 5. 2. 1943.Dragi moj, stari Pierre!

Uopće ne znam kako da započnem ovo pismo. A ti već, možda, promatraš ljubičice odozdo dok ja pišem.

Posljednjih, sam tjedana malo njuškao naokolo i naišao na nekog momka koji je podmetnuo oba ramena - to jest, radi i za Resistance i za Nijemce. On je dočuo iz Pariza što ti se dogodilo. Proklete svinje iz Službe sigurnosti, da samo jednog od njih uhitim, golim bih ga rukama zadavio. Taj momak mi reče da sada radiš za drugu druž -bu. Kako ti je to samo uspjelo? I da te negdje kod Berlina obučavctju za padobranca. Čovječe, popišat ću se u gaće! Moj Pierre, pa nje-mački padobranac! To bi doista bilo smiješno, da mi nije do plača.

U Montpellieru sam upoznao nekog njemačkog vojnika, sasvim je u redu. Osim toga sam ga i podmazao. Odlazi u Berlin, pa ću mu dati da sa sobom ponese ovo pismo.

Chantalje primila od tebe dva pisma - ali nismo imali nikoga pri ruci da pošaljemo odgovor.

Dragi Pierre, znaš koliko te volim - zato mije osobito teško opisati sve što se ovdje dogodilo. Dana 24. siječnja objavila je njemačka komandatura: Staru četvrt treba isprazniti!

Tog su dana uhitili oko šest tisuća ljudi naše struke - mnoge poznaješ - i zatvorili su više od 1.000 barova i javnih kuća. Takvo hrvanje s damamajoš nikada nisi vidio!

Nijemci su nam ostavili samo četiri sata da ispraznimo naša bo -ravišta, a zatim su stigle trupe dinamitaša. Chantal, Francois (Konjska Noga, sjećaš li se još?) i ja bili smo do posljednjeg trenutka zajedno. Chantalje bila kao pijana, kao da se našmrcala kokaina. Na pameti joj je bilo samo jedna misao: ubiti Ćelonju! Dantes Ville-forte, sjećaš li ga se, ta, ta triput prokleta svinja te, naime^ izdala Gestapou.

Te smo, dakle, večeri, čekali Ćelonju u kućnoj veži u Rue Maze-nod, nasuprot kući u kojoj je stanovao. Znali smo: skriva se u pod-rumu. Chantal nam reče: »Sada kad Nijemci dižu kuće u zrak, mora izići.« I tako smo čekali satima. Momče, kakva lije to bila večer! Zrak pun dima, prašine i pare, a kuće neprestano lete u zrak, muš-karci urlaju, žene vrište, a djeca plaču...

7Oblaci dima i prašine ispunjali su zrak. Eksplozije su odjekiva -

le, muškarci urlali, žene vrištale, a djeca plakala...Bilo je već mračno. Samo je crveni jezovit odsjaj kuća u plame -

nu osvjetljavao Staru četvrt. Chantal je nepomično stajala u tmini kućnih vrata. Ponovno je odjenula duge tijesne hlače i kratki kož -nati kaput, a kosu je prekrila crvenim rupcem. Ispod kožnatog ka-


puta sakrila je automat. Bijelo mačje lice bilo joj je potpuno nepo-mično.

Opet je jedna kuća poletjela u zrak. Pljuštale su kamene krho-tine. Odjeknuo je vrisak, njemačke kletve, povici i topot čizama.

- Za ime Božje, Chantal, bježimo odavde! - požurivao je Ba-stian. - Svakog trenutka Nijemci mogu biti ovdje! Ako nas vide - ijoš s oružjem...

Chantal šutke strese glavom.- Kidajte, ja ostajem ovdje. - Chantalin je glas bio promukao.

Kašljala je. - Znam da je Ćelonja prijeko u podrumu. Mora izići,pseto jedno. A tada ću ga ubiti. Zaklela sam se da ću ga ubiti. Pamakar to bilo posljednje što ću učiniti!

Prodoran ženski vrisak dopre im do ušiju. Pogledaju uz cestu. Vojnici su pred sobom tjerali gomilu djevojaka. Neke su od njih bile odjevene u jutarnje ogrtače, a neke u haljetke za friziranje. Mlatarale su oko sebe i udarale, grizle i greble, branile se rukama i nogama protiv odvođenja.

- To su djevojke madame Yvonne - reče Konjska Noga.Upravo su tjerali gomilu djevojaka mimo njih. Kletve i psovke,

koje nisu za tisak, odjekivale su zrakom. Bastian iznenada povikne:- Evo ga!U kućnoj veži nasuprot njima pojavio se Dantes Villeforte s tro-

jicom pratilaca. Ćelonja je bio odjeven u kratki krzneni kaput, a muškarci njegove tjelesne straže u debele pulovere. Iz džepova hlača virili su im dršci pištolja.

Bastian trgne revolver, ali Chantal udari odozgo po cijevi, vris-nuvši:

- Nemoj! Pogodit ćeš djevojku! - Ispred kućne veže žene su sejoš uvijek tukle s njemačkim vojnicima.

Nakon toga sve se odigralo vrlo brzo.Dantes Villeforte, pognut, pojuri do jednog vojnika, nekog do-

časnika, neprestano pazeći da je prema Chantal zaklonjen kojim Nijemcem ili kojom djevojkom.

Nijemcu od Službe sigurnosti pokaže ispravu, koju je potpisao neki Sturmbannfuhrer Eicher, Služba sigurnosti Pariz. Ćelonja stane vojniku nešto brzo govoriti pokazujući na vežu u kojoj su stajali Chantal, Bastian i Francois.

Tog trenutka Chantal trgne svoj automat, nacilja - ali ne zapu-ca, jer su joj djevojke još uvijek stajale na liniji vatre.

Ovo ju je oklijevanje stajalo glave. Pakosno se cereći, šćućuren iza jedne djevojke, Villeforte podigne pištolj i isprazni čitav maga-zin.

Bez glasa Chantal padne i udari o prljavo tlo. Krv, čitav mlaz krvi, oboji crveno kožnati kaput. Više se nije pomaknula. Lijepe su joj se oči ugasile.

- Bježimo! - poviče Frangois. - Kroz dvorište! Preko zida!Bastian je znao: sada se radilo o sekundama. Naglo se okrenuo

i zapucao na Villefortea. Vidio je kako se gangster trgnuo i uhvatio za lijevu ruku, čuo gaje kako pisti poput priklane svinje.

Zatim Bastian i Frangois pojure da spase goli život. U Staroj četvrti poznavali su svaki kamen i svaki prolaz. Iza zida bila je re-šetka kanala. Ako bi se njime spustili u podzemne hodnike kanali-zacije, izišli bi iz Stare četvrti...

8Dokopali smo se starog kanala i prebacili na sigurno, pisao je

Bastian Fabre.Thomas Lieven ispusti pismo, zagleda se u sumrak, u ljubi-

častu sumaglicu stoje nadolazila s večeri i obriše suzne oči.Zatim nastavi čitati:»U Montpellieru sam se krio. Ako ikada dođeš ovamo, raspitaj se

0meni kod mademoiselle Duval, 12 Boulevard Napoleon. To je sadamoja nova mačka.

Pierre, oh Bože moj, Pierre, naša dobra Chantal je mrtva. Znam kako ste bili bliski. Govorila je da biste se, vjerojatno, vjenčali. Znaš da sam ti prijatelj, i stoga jednako tako očajan kao i ti. Čitav je ži-vot jedno veliko govno. Hoćemo li se još ikada vidjeti? Kada'* Gdje? Zbogom, stari moj. Dolazi mi da se pobljujem. Ne mogu dalje pisati.

Bastian«

Pao je mrak. Thomas Lieven sjedio je na kamenu uz put. Bilo je hladno. Ali Thomas nije osjećao hladnoću. Niz lice su mu tekle su-ze.

Mrtva. Chantal je bila mrtva. Odjednom zarije glavu u ruke, glasno stenjući. O, Bože, koliko je čeznuo, koliko je silno čeznuo za njom, za njezinom neobuzdanošću, njezinim smijehom, njezinom ljubavi.

U vojarni su ga dozivali i tražili. Nije ih čuo. Sjedio je u hladnoći1plačući mislio na svoju izgubljenu ljubav.


9

Dana 4. travnja 1943. godine, malo iza ponoći, nadlijetao je je-dan britanski zrakoplov tipa Blenheim, na visini od 250 metara, osamljeno šumsko područje između Limogesa i Clermont-Ferranda. Zrakoplov učini velik luk pa preleti drugi put šumsko područje. Na to u dubini zaplamte dvije vatre, bijesnu tri crvene svjetlosne točke te, konačno, bijeli signal džepnom svjetiljkom.

U pilotskoj kabini zrakoplova, označenog plavo-bijelo-crvenim krugovima RAF-a, sjedila su dva pilota i jedan radiotelegrafist njemačkog ratnog zrakoplovstva. Iza njih je stajao muškarac u radnom kombinezonu zemljane boje, made in England, s prikvače-nim padobranom engleske proizvodnje.

Taj je čovjek imao izvanredno krivotvorene britanske isprave na ime Robert Almond Everett i vojnu putovnicu, iz koje se vidjelo da je imao čin kapetana. Nosio je brk kao u morža i duge, guste za-liske. Osim toga, imao je uza se: engleske cigarete, engleske kon-zerve i engleske lijekove.

Pilot se okrene, pogleda ga i kimne mu. Thomas Lieven izvadi iz kombinezona svoj starinski zlatni sat na otkucavanje. Poklopac odskoči: 00,28 sati.

Uz pomoć radiotelegrafista izbaci kroz otvor za iskakanje veliki paket s padobranom za teret. Zatim i sam pristupi otvoru. Radist mu pruži ruku.

Dok se sagibao, kako je to bio naučio, Thomas se zakune: »Ako se ikada izvučem i ako ikada na ovome svijetu sretnem Dantesa Villefortea, osvetit ću te, Chantal, i te kako ću te osvetiti.« Posve besmisleno doda: »Silno te volim, Chantal.«

Zatim raširi ruke, pa skoči prema lijevom krilu zrakoplova u mrklu noć...

U prvih deset sekundi padanja razmišljao je:»Momče, momče, momče! Ako ovo ikada ispričam u svom lon-

donskom klubu, strpat će me smjesta u ludnicu! To je zaista nes -hvatljivo. Već gotovo četiri godine živim u ovom svijetu ludila. Na-samario sam englesku, njemačku i francusku obavještajnu službu - i to ja, baš ja, čovjek koji je uvijek želio živjeti u miru, dobro jesti i obožavati lijepe žene! U Lisabonu sam naučio krivotvoriti putov-nice. U Marseilleu sam osnovao sveučilište za lopove. I to sve iz nužde, a ne iz vlastite želje. Momče, momče, momče!«

Ispod sebe Thomas na maloj čistini ugleda žar dviju vatri i cr-vene točke triju džepnih svjetiljaka.

U drugih deset sekundi padanja razmišljao je:

»Moram se spustiti u trokut između crvenih točaka. Ondje je čistina bez drveća. Ako se ne spustim u trokut, postoji velika mo-gućnost da mi se hrastova grana zabije u... Bože moj, a ovog ću mjeseca navršiti tek trideset četvrtu! Moram malo zaveslati ruka-ma. Tako. Odlično. Evo me opet iznad trokuta. To su pravi francu-ski partizani, što tamo dolje drže crvene svjetiljke. Vjeruju da me k njima šalje colonel Buckmaster iz Londona. Kad bi samo slutili da me k njima šalje admiral Canaris iz Berlina...«

U posljednjih deset sekundi padanja razmišljao je:»Ovaj brk kao u morža nešto je najodvratnije što postoji. Nepre-

stano mi dlake ulaze u usta. Uz to još i ovi dugi zalisci. Braća iz Abivehra primorala su me da ih pustim rasti. Moržev brk i zalisci! Tipično za obavještajne službe! Da bih tobože izgledao što više en-gleski. Kad bi se pravi engleski kapetan na tajnom zadatku namje-ravao spustiti u Francusku, okupiranu od Nijemaca, sigurno bi smjesta obrijao i zaliske i brk da bi izgledao što manje engleski. Budale, svi skupa. Mogu me...«

Thomas Lieven, alias captain Everett, bolno tresne na zemlju. Pao je na lice, dobio obilnu porciju dlaka u usta i u posljednjem se trenutku sjetio da mora kleti engleski, a ne njemački.

Zatim se polako uspravi. Osvijetljeni dvjema treperavim vatra-ma, četvero je ljudi stajalo pred njim, trojica muškaraca i jedna žena. Svi su nosili vjetrovke.

Žena je bila mlada i lijepa. Plava kosa začešljana strogo una-trag. Visoke jagodice, kose oči i lijepa usta.

Od trojice muškaraca jedan je bio malen i debeo, jedan visok i suhonjav, a jedan dlakav poput čovjeka iz kamenog doba. >

Mali se debeljko obrati Thomasu na engleskom:- Koliko se kunića igra u vrtu moje punice?Thomas na ovo odgovori briljantnim oksfordskim naglaskom:- Dva bijela, jedanaest crnih i jedan šareni. Moraju brzo otići

Fernandelu. Frizer ih već čeka.- Volite li Čajkovskog? - upita stroga ljepotica na francuskom.

Oči su joj blistale, a zubi bljeskali u odsjaju obližnje vatre, dok je uruci držala težak pištolj spreman na paljbu.

On poslušno odgovori na francuskom s engleskim naglaskom, i to rečenicom kojom gaje pukovnik Werthe ispratio iz Pariza:

- Više volim Chopina. - Čini se da je to plavušu umirilo, jer jespremila ubojito oružje. Mali debeljko upita:

- Možemo li vidjeti vaše isprave?Thomas pokaže četvorki svoje lažne isprave. Visoki suhonjavi

partizan reče glasom naviknutim da zapovijeda:- To je dovoljno. Dobro nam došli, captain Everett.


Svi mu čvrsto stisnu ruku.»Ovo je, dakle, bilo sasvim jednostavno«, pomisli Thomas. »Da

sam si samo jedan dan dopustio ovakve dječje igre na londonskoj burzi, do večeri bih bankrotirao. I te kako!«

10Čitava operacija u biti i nije bila preteška. Njemački je Abivehr

saznao da se u divljem, romantičnom, šumskom području iznad doline rijeke Creuze stvorila nova, jaka skupina francuskog Pok -reta otpora, Maquis Crozant, tako nazvana po malom mjestu Cro-zantu južno od Gargilessea.

Maquis Crozant žarko je željela stupiti u vezu s Londonom i bo-riti se po engleskim uputama protiv Nijemaca. Grupa je bila zato vrlo opasna jer je djelovala na području koje praktički nije bilo moguće nadzirati, a u kojem se nalazilo mnogo željezničkih pruga, cesta i električnih centrala. Provalije i stjenoviti brežuljci onemo-gućavali su svaki veći protunapad Nijemaca, na primjer s tenko-vima.

Nova je grupa bila u vezi s Maauis Limogesom. Ova je skupina već imala radiostanicu, pa se povezala s Londonom. Radiotelegra-fist je, međutim, bio dvostruki agent, koji je radio i za Nijemce. Tako je Abivehr u Parizu doznao da skupina Maauis Crozant želi vlastitu radiostanicu.

Izdajnički radist, koji, doduše, nije izvijestio London, ali je zato Nijemce, primao je sada radioporuke koje su navodno dolazile iz Londona, a zapravo ih je slao njemački Abiuehr iz Pariza. Jednom takvom porukom zamolili su Maquis Limoges da obavijesti Maauis Crozant kako će 4. travnja 1943. godine, malo poslije ponoći, sta-noviti kapetan Robert Almond Everett iskočiti iznad jedne čistine u šumama Crozanta...

- Gdje je padobran s radiostanicom? - upita Thomas Lieven,odnosno sada captain Everett. Bio je zabrinut za uređaj. Njemačkisu radiotehničari dugo radili na njemu.

- Već je na sigurnom - reče stroga ljepotica, ne odvraćajući nina trenutak pogled od Thomasa. - Dopustite da vam predstavimsvoje prijatelje - govorila je brzo i sigurno. Vladala je muškarcima,kao što je Chantal gospodarila lupežima svoje bande. Umjestostrašću i temperamentom, plavuša se služila intelektualnom hladnoćom.

Pokaže se da je mali debeljko, Robert Cassier, gradonačelnik Crozanta, a suhonjavi, šutljivi dugonja pametna lica bivši poruč-

nik Bellcourt. Trećeg čovjeka čudnovata plavuša predstavi kao Emilea Rouffa, lončara iz Gargilessea.

Thomas pomisli: »Ta plava, odrješita, mala partizanska mudri-jašica tako me ljutito gleda. Ali zbog čega, zapravo? Ili to možda i nije ljutito nego čulno? Neugodna žena!«

Lončar guste brade i bujne kose objasni:- Prije devet mjeseci zakleo sam se da ću se ošišati tek pošto

uništimo tu hitlerovsku gamad.- Ne smijemo biti previše optimistični, monsieur Rouff. Vjero

jatno još godinu ili dvije nećete stići frizeru. - Thomas se obratimladoj djevojci: - A tko ste vi, mademoiselle?

- Yvonne Dechamps. Asistentica profesora Debouchea.- Debouche? -Thomas je pogleda. - Glasoviti fizičar?- I u Engleskoj je poznat, zar ne? - ponosno reče plavokosa

Yvonne.»Poznat je i u Njemačkoj«, pomisli Thomas. »Samo to ne smijem

reći.« Upita:- Mislio sam da profesor predaje na sveučilištu u Strasbourgu.Odjednom se pred njim stvori suhonjavi Bellcourt, glas mu je

bio tih, mukao:- Sveučilište iz Strasbourga prebačeno je u Clermont-Ferrand -

zar se to u Londonu ne zna, mon captaine?»Prokletstvo«, pomisli Thomas. »To je zbog toga što previše brb-

ljam.« Hladno odvrati:- Sigurno se zna. Ja to nisam znao. Rupa u naobrazbi. Sorru.Nakon ovog nastane muk - hladna, mrtva tišina. Thomas po-

misli: »Sada pomaže samo drskost«. Oholo pogleda poručnika i re -če kratko:

- Nemamo mnogo vremena. Kamo idemo?Poručnik mu mirno uzvrati pogled i polako reče:- Idemo profesoru Deboucheu. Očekuje nas u Moulinu de Gar-

gilesse.- U mjestima ima previše vichvjevske policije - doda Yvonne, pa

razmijeni s poručnikom pogled, koji se Thomasu nimalo nije sviđao. »Gradonačelnik i lončar su bezazleni«, pomisli. »Ali su zatoporučnik i Yvonne opasni, za život opasni.« Naglas upita:

- Tko je radist vaše skupine?Plavuša procijedi kroz stisnute usne:- Ja sam.»No, naravno. Samo je još to trebalo.«


11Profesor Debouche izgledao je poput Alberta Einsteina: malen,

zdepast muškarac s velikom glavom učenjaka. Bijela lavlja griva. Dobroćudne tužne oči. Golem zatiljak. Dugo je šutke promatrao Thomasa Lievena. Thomas se prisilio da izdrži taj mirni, pronicavi pogled. Bilo mu je pritom naizmjence i vruće i hladno. Petero je ljudi šutke stajalo oko njega.

Iznenada profesor položi obje ruke na ramena Thomasa Lievena pa reče:

- Dobro nam došli! - Stajali su u stambenom prostoru mlina uGargilesseu.

Profesor se obrati ostalima:- Captaine je u redu, prijatelji. Dobra čovjeka odmah pre-

poznam čim ga vidim.U tren oka promijeni se ponašanje četvorke. Još malo prije bili

su službeni i šutljivi. Sada su svi govorili u isti mah, udarali Tho -masa po ramenima, smijali se i postali njegovi prijatelji.

Yvonne stane pred Thomasa. Oči su joj bile svijetle i blistave, zelene poput mora i vrlo lijepe. Zagrli Thomasa i poljubi ga. Njemu postane vruće, jer ga je Yvonne poljubila žarom rodoljupke koja izražava zahvalnost nacije. Zatim sva ozarena reče:

- Profesor Debouche nije još nikada pogriješio u procjeni nekogčovjeka. Vjerujemo mu. On je za nas dragi Bog.

Stari čovjek, braneći se, podigne ruke.Yvonne je još uvijek stajala tik pred Thomasom. Kad je progovo -

rila, glas joj je zvučao uzbuđujući promuklo:- Svoj ste život stavili na kocku za nas, a mi smo u vas sum

njali. Sigurno vas je to uvrijedilo. Oprostite nam. Molim vas!Thomas pogleda sjedokosog dobroćudnog učenjaka, pračovjeka

Rouffa, šutljivog poručnika, debelog, smiješnog gradonačelnika, sve njih, koji su toliko voljeli svoju zemlju, pa pomisli: »Oprostite vi meni. Toliko se stidim. Što sam trebao učiniti? Što sam mogao učiniti? Htio sam samo, a to i sada želim, pokušati spasiti vaše živote, a i svoj.«

Thomas je sa sobom donio originalne britanske vojničke kon -zerve, originalne engleske cigarete i duhan za lulu, škotski viski s naljepnicom na kojoj je pisalo: For Members OfHis Mqjesty's Royal Air Force Onhj. Sve su ove lijepe stvarčice potjecale iz zaliha koje je napljačkao njemački Wehrmacht.

Partizani su otvorili bocu i slavili ga kao heroja, a on je još uvi -jek mislio: »Gospode Bože, koliko se stidim.«

Želeći da djeluje što više britanski, pušio je lulu, dok je inače bio nepušač. Duhanski ga je dim grebao po grlu. Viski je imao okus ulja. Osjećao se očajno jer su ga sada svi gledali kao prijate -lja, kao druga, puni poštovanja i divljenja. A najviše zato što ga je Yvonne tako promatrala, ta hladna intelektualka Yvonne, čije su oči sada vlažno blistale, a usne bile napola otvorene...

- Najhitnije trebamo dinamit i municiju za svoje oružje! - rečedugokosi lončar.

- Zar imate i oružje? - upita Thomas nehajno.Poručnik Bellcourt ga izvijesti da su pripadnici Maquis Crozanta

- nekih šezdeset pet ljudi - opljačkali dva francuska i jedno nje -mačko skladište oružja.

- Posjedujemo - reče on prilično ponosno - tristo pedeset Le-belovih karabina, kalibra sedam cijelih pet, šezdeset osam britanskih automata, marke Sten, trideset njemačkih pedesetomilimeta-rskih bacača granata, pedeset mitraljeza FN i dvadeset tri mitraljeza francuske vojske.

»No na zdravlje«, pomisli Thomas.- I još da spomenem: devetnaest tronožnih mitraljeza marke

Hotchkiss.- Ali nemamo streljiva - doda gradonačelnik Crozanta.»Ovo već zvuči malo bolje«, pomisli Thomas.Stari profesor reče:- Sve ćemo javiti u London. Dajte nam šifru i objasnite uporabu

odašiljača, mori capitaine.Thomas počne objašnjavati. Yvonne smjesta shvati sustav šifri -

ranja. Temeljio se na višestrukom pomicanju slova i umetanju či -tavih skupina slova na mjesto jednog slova. Thomas Lieven pos -tajao je sve tužniji. Pomisli: »Ovo sve sam ja smislio. I sada funkci -onira. Nadao sam se da će funkcionirati. A ipak...«

Uključi odašiljač i reče:- Sada je pet minuta do dva. Točno u dva London očekuje našu

prvu radioporuku na frekvenciji tisuću sedam stotina sedamdeseti tri kiloherca. - Na ovu su frekvenciju njemački tehničari ugodiliodašiljač. Thomas nastavi: - Uvijek ćete se javljati kao slavuj sedamnaest. Zvat ćete sobu broj dvije stotine trideset i jedan WarOfficea u Londonu. Ondje se nalazi colonel Buckmaster iz SpecialOperation Branch. - Ustane. - Izvolite, mademoiselle Yvonne.

Prvu su poruku šifrirali zajednički. Svi pogledaju na satove. Se-kundna je kazaljka označavala posljednju minutu prije dva sata. Još petnaest sekundi. Još deset. Još pet. Još samo jedna...

Sada!


Yvonna počne odašiljati. Muškarci su se gurali oko nje: debeli smiješni gradonačelnik, suhonjavi poručnik, stari profesor, lončar duge kose.

Thomas je stajao malo postrance.»I tako je to, dakle, krenulo«, pomisli. »Ne može se više zausta-

viti. Neka vas sada Bog čuva. Bože, čuvaj i mene...«

12- No, dakle - reče kaplar Schlumberger, koji je potjecao iz Beča

- evo ih, napokon. - Na glavi je imao slušalice i sjedio pred radio-uređajem. Za susjednim je stolom bio kaplar Raddatz i upravo jesa zanimanjem stručnjaka razgledavao neki francuski ilustriraničasopis sa slikama golih žena.

Schlumberger ga dozove pokretom ruke. - Ostavi sad babe! Dođi ovamo!

Uzdahnuvši, kaplar Raddatz iz Berlin-Neukollna odvrati pogled s neke tamnopute ljepotice i sjedne kraj svog kolege. Stavljajući slušalicu na uši, zareži:

- Još nekoliko ovakvih posranih trikova i konačna nam je pobjeda u džepu!

Stanu hvatati poruku koju im je kroz noć i maglu slala ženska ruka kratkim i dugim signalima iz nekoliko stotina kilometara udaljenog mlina na obali Creuze.

Tekst se točno podudarao s onim koji je ležao ispred Schlum-bergera već osam sati, od onog trenutka kad je Pariz napustio onaj čudnovati Sonderfuhrer Thomas Lieven, kojem su obojica bili do-dijeljeni.

- gr 1834512 stkgo nspon crags - počinjao je tekst koji je ležaoispred kaplara iz Beča. A zatim: - gr 1834512 etkgo nspon crags -začuju se Morseovi znaci na frekvenciji 1773.

- Ide kao podmazano - promrmlja Bečanin.- Reci, zar vam nije palo na pamet da možda i momci iz Lon

dona ovo slušaju? - raspita se kaplar iz Neukollna.- Pri frekvenciji na koju smo ovo ugodili nije baš vjerojatno -

reče Schlumberger.

Sjedili su u potkrovlju hotela Lutetia, glavnog stana vojnog Abivehra u Parizu. Schlumberger je bilježio znakove. Raddatz zije-vajući upita:

- Karli, jesi li ikada spavao s crnkinjom?- Ma prestani, daj konačno zaveži tu gubičetinu!

Raddatz će turobno:- Da smo se mi Nijemci više motali oko baba, vodili bismo ma

nje ratova.Schlumberger je bilježio stoje Morseovim znakovima primio.- Sve je to sranje - reče Raddatz. - Već i svaka budala zna da

ovaj rat više ne možemo dobiti. Zašto ga ti posrani generali ne privedu kraju?Signali u Schlumbergerovoj slušalici zamuknuše. Naslonio se i počeo odašiljati prema uputama: - Javit ćemo se ponovno. Raddatz zareži:

- Pitam te: zašto ga, pseta nijedna, ne dovrše?- Ne smiju. Hitler bi ih sve postavio pred zid, Schorsche!- Hitler, Hitler, čovječe Božji! Ne mogu to više slušati! Hitler - to

smo svi mi, jer smo ga izabrali i vikali Heil Preblesavi smo bili,preglupi! Morali smo više misliti, a manje vjerovati.

Na ovakav, ne baš ratnički, način razgovarali su još neko vrije-me, zatim Schlumberger počne odašiljati šifriranu poruku, koju mu je ostavio Sonderfuhrer Lieven. Dešifrirana, ona je glasila:

- iz sobe 231 ratnog ministarstva london, slavuj 17 -jasno smovas čuli - pozdravljamo vas kao novog člana naše special operationbranch - javljajte se od sada svakog dana u dogovoreno vrijeme -dobit ćete daljnje upute - po captaina Everetta doći će danas 4.travnja 1943... .

13- ... u sumrak oko 18 sati, na nama već poznatu čistinu, zra

koplov tipa lvsander - živjela francuska, živjela sloboda - buckma-ster - kraj - dešifriralo je petero muškaraca i jedna mlada ženatekst u Morseovim znakovima, što su ga upravo primili u mlinu naobali Creuze. Zatim skoče uvis, zagrle se i zaplešu od veselja.

Oko tri sata ujutro odu svi na počinak.Yvonne je zamolila Thomasa da joj donese u sobu pismene upu-

te za baratanje odašiljačem. S originalnom engleskom brošurom u ruci, on pokuca na njezina vrata. Bio je umoran. Bio je žalostan i neprestano je mislio na Chantal...

- Samo trenutak! - začuje Yvonnin glas s druge strane vrata tepomisli: »Vjerojatno se već svukla pa mora na brzinu nešto zaogrnuti.« Počeka, zatim joj začuje glas: - Sada možete ući, mon capi-tatne!

On otvori vrata.


Meni

Roastbeef s povrćem

Dripping Cake

Engleski varenac od jabuka

žličicu đumbira u prahu, malo soli te sve zajedno dobro promiješaj-te. Zatim izradite s hladnom vo-dom tijesto, koje se ne smije lije-piti za ruke. Razvaljajte ga okru-glo. U duboku zdjelu stavite ubru-s, pospite ga brašnom te na njega položite razvaljani list tijesta. Na-punite ga oguljenim, na četvrtine razrezanim kiselkastim jabukama, gore čvrsto spojite tijesto i zave-žite ubrus. Varenac kuhajte dva sata neprekidno u vodi koja jako

kipi, a kojoj ste dodali dvije žlice soli. Pospite varenac šećerom i poslužite ga bez umaka. Varenac možete znatno poboljšati ako ja-buke, nekoliko minuta prije nego što ih stavite u tijesto, propirjate na maslacu sa 100 grama običnih grožđica i grožđica bez sjemenka (Korinthe), s 50 grama sitno nas-jeckane ušećerene kore od limu-na i naranče te s malo šećera i ruma.

Roastbeef

Stavite u tavu dobro odležan ko-mad goveđih rebara bez kosti, prelijte ga s mnogo kipućeg maslaca, kojem možete dodati bubrežnog sala, popržite meso brzo sa svih strana, zatim ga po-solite i popaprite. Stavite tavu u vruću pećnicu i pecite meso 45 minuta, prvo na jakoj, a zatim na srednjoj vatri, često ga zalijevajte, ali po mogućnosti nemojte dolije-vati vode. Meso možete više puta okrenuti, ali na kraju pečenja mo-ra masna strana biti okrenuta prema gore. Kad pečenje izvadite iz tave, nemojte ga odmah nare-zati da ne isteče sok, a meso ne postane sivo. Ostavite da pečen-ka nekoliko minuta počiva. Roa-stbeef možete peći i na roštilju, a masnoću upotrijebiti za Dripping Cake.

Dripping Cake

Čvrsto razmutite 5-6 jaja s 12,5 dekagrama brašna, dobrih pola litre mlijeka, malo soli, pa ulijte smjesu u tavu na vruću mast, iz koje ste izvadili roastbeef. Pecite samo deset minuta na jakoj vatri u pećnici dok smjesa odozdo ne postane smeđa, a odozgo se la-gano ne zgusne. Dripping Cake razrežite na komade i složite oko narezanog roast-beefa. Ovo jelo možete prirediti i bez roastbeefa na istopljenim kockama slanine i poslužiti ga kao Yorkshire-Pudding.

Varenac od jabuka

Uzmite 1/2 kilograma finog braš-na, 250 grama čvrstog, preko no-ći namočenog, fino nakosanog bubrežnog sala, zatim punu čajnu

Prevario se. Ako je Yvonne, dok je kucao, imala nešto na sebi, onda je to u međuvremenu odložila. Jer je u maloj, seljački namje-štenoj, pregrijanoj sobi stajala pred njim onakva kakvom ju je Bog stvorio.

»Ne«, pomisli Thomas, »zaboga, ne sad još i to. Najprije je u me-ne sumnjala, sada mi vjeruje i to mi želi dokazati... Ah, ne mogu, jednostavno ne mogu. Chantal, ljubljena mrtva Chantal...«

Položi brošuru na seljačku komodu, pa porumenjevši poput školarca, nervozno reče:

- Tisuću puta molim da mi oprostite.Zatim napusti njezinu sobu.Yvonne ostane nepomična. Usne su joj se trzale, ali nije zapla-

kala. Zgrčila je šake. U tren oka njezini su se osjećaji promijenili. »Taj odvratni, hladni Englez. Za ovo će mi još platiti.«

U vremenu između otvaranja i zatvaranja vrata jedna je žena, spremna na ljubav, postala smrtni neprijatelj.

Ujutro je Yvonne nestala - nitko od muškaraca nije znao kamo. U njezinoj sobi nađu poruku:

- Otišla sam naprijed, u Clermond-Ferrand. Yvonne.Debeli se gradonačelnik ljutio:- Dakle tako nešto! A tko će sada kuhati? Htjeli smo vam pri

premiti oproštajnu večeru, mon capitaine.- Ako bi gospoda meni dopustila da stanem uz štednjak...- Zar znate i kuhati, do vraga?- Pomalo - skromno će Thomas. Kuhao je - jer mu ništa drugo

nije preostalo - engleski, krajnje engleski. Znao je da se time izlažekritici Francuza.

Moulin de Gargilesse 4. travnja 1943.

/ hrabri partizani postaju krotki kada Thomas Lieven kuha


Roastbeef je ipak svima jako prijao. Jedino je povrće, što gaje uz to poslužio, izazvalo kritiku gradonačelnika:

- Recite, zar sve ovo kuhate samo u slanoj vodi?- Kuham, mi Englezi to tako volimo - odvrati Thomas, izvlačeći

iz usta nekoliko dlaka brka. Morao je voditi dvostruki razgovor, jermu je istodobno profesor Debouche pričao da u Clermont-Ferrandu zapinje izradba krivotvorenih dokumenata:

- U posljednje vrijeme kontrole zahtijevaju uvijek osobne isprave i kartu za živežne namirnice. Što mislite, capitaine, kako bismose mogli bolje osigurati?

- Od čega se sastoji prilog uz roastbeef? - istodobno upita proždrljivi gradonačelnik.

- Samo lijepo po redu, jedan za drugim - odvrati Thomas Lie-ven. - Tijesto se sastoji od jaja, mlijeka i brašna, koje valja dobrorazmutiti. Bez roastbeefa ovo jelo zovemo »Yorkshire Pudding«, a sroastbeefom »Dripping Cake«.

Zatim se Thomas obrati profesoru Deboucheu, pa u idućih ne-koliko sekundi postane osnivačem supercentra za proizvodnju lažnih dokumenata. Thomas reče:

- Dokumente morate savršeno krivotvoriti, profesore. Imatesvoje ljude u svim ustanovama, zar ne? Sve se mora poklapati:osobna iskaznica, vojna isprava, vojna platna knjižica, listić pri-javnog ureda, karta za živežne namirnice i porezna knjižica. Nasvemu isto izmišljeno ime. A to isto lažno ime mora biti registrirano u svim dotičnim ustanovama...

Ovaj je savjet Thomasa Lievena prihvaćen i iskorišten tako da se Nijemcima ubrzo počela dizati kosa na glavi! Francusku je pre-plavila prava lavina tzv. pravih lažnih dokumenata, uz pomoć kojih su spašeni mnogi životi.

14Između sumraka i noći 14. travnja 1943. godine spustio se je-

dan hjsander zrakoplov Royal Air Forcea na malu čistinu, iznad koje je Thomas Lieven bio iskočio prije osamnaest sati. U zrakop-lovu je sjedio pilot u engleskoj odori. Pilot je potjecao iz Leipziga. Njemački ga je Abwehr odabrao zato što je govorio engleski, no na žalost sa saskim naglaskom.

Stoga je govorio malo, a uglavnom salutirao, i to pogrešno, zbog čega se Thomasu gotovo sledila krv u žilama.

Vojnički oštro pilot bi položio ruku na sljepoočicu, dlanom pre-ma obrazu, a ne kako su to činili Britanei, dlanom prema napri-jed.

Činilo se, međutim, da to nitko od Thomasovih novostečenih francuskih prijatelja nije primijetio. Bilo je zagrljaja i poljubaca, muških stisaka ruke i dobrih želja.

- Bonne chance - vikali su muškarci, dok se Thomas penjao uzrakoplov, sikćući kroz zube pilotu njemačkih oružanih snaga:

- Idiote jedan blesavi!Zatim podigne pogled. Prijeko na rubu šume nepomično je sta-

jala Yvonne. Ruke je zabila u džepove svoga kratkog kaputa. On joj mahne, ali ona mu ne uzvrati. On još jednom mahne, no ona ostane nepomična.

Tada, dok se spuštao na sjedalo, shvati da ova žena još nije do kraja obračunala s njime. Još zadugo ne!

Pothvat Slavuj 17 tekao je potpuno glatko, kao što je Thomas i očekivao.

Svake se večeri u 21 sat Maauis Crozant javljao kaplarima Schlumbergeru i Raddatzu u hotelu Lutetia, čekao zatim da oni dešifriraju poruke i dobio odgovarajuće upute od colonela Buckma-stera, soba 231, Ministarstvo rata London.

Tim su zgodama prisustvovale još dvije osobe: pukovnik Werthe, koji je Thomasa oslobodio iz gestapovskog zatvora, i ka-petan Brenner, koji je već dugo pratio s velikim zanimanjem život našeg prijatelja.

U kapetanu Brenneru Thomas je upoznao tipičnog profesional-nog vojnika: trijeznog, krutog, pedantnog, pristojnog, koji nije bio nacist - ali prava vojničina, čovjek koji prima zapovijedi i izvršava ih poput stroja, bez osjećaja, bez kritičkih misli, pa gotovo i bez srca.

Brenner, nizak čovjek s oštrim razdjeljkom, naočalama u zlat-nom okviru i energičnim kretnjama, već od samog početka nije razumio čitav ovaj cirkus s tim slavujem sedamnaest, kako je on to nazvao.

U početku je Thomas ljudima iz Maauis Crozanta slao upute koje su obuzdavale njihovu aktivnost. Slavuj 17 je, međutim, bio željan akcije. Pripadnici Pokreta otpora željeli su se boriti. Zahtije-vali su streljivo za svoje oružje!

Nakon toga jedne tople svibanjske noći njemačka posada zra-koplova koji je bio otet Britancima izbaci povrh šumskog područja između Limogesa i Clermont-Ferranda četiri padobrana sa sandu-


cima streljiva. Streljivo je imalo samo jednu manu: po kalibru i po tipu nije odgovaralo oružju Maquis Crozanta.

Posljedica je bjla beskrajno razmjenjivanje radioporuka. I opet su prošli dani. London se ispričavao zbog zabune. Sve će popraviti čim nabave pravo streljivo za oružje koje je dobrim dijelom potje -calo iz njemačkih i francuskih skladišta.

London naredi Maquis Crozantu da mora stvoriti zalihe živežnih namirnica. Bilo je opće poznato da stanovništvo tih nepristupač -nih predjela gladuje. A glad može natjerati ljude na opasna, be -zumna djela...

Oteti zrakoplovi s njemačkim pilotima ponovno su poletjeli. Ovog su puta bacali padobrane s otetim britanskim konzervama, otetim britanskim lijekovima, viskijem, cigaretama i kavom.

Kapetan Brenner više nije shvaćao ovaj svijet:- Mi ločemo patvoreni pernod - a gospoda partizani pravi viski!

Ja pušim »Gauloise« - a partizani vjerojatno »Hanry Clay!« Sadaćemo ih još i nahraniti kako bi postali debeli i tusti! Pa to je bezumlje, gospodo, potpuno bezumlje!

- Nije to nikakva ludost - pouči ga pukovnik Werthe. - Lievenima pravo. To je jedina mogućnost da spriječimo te ljude da nampostanu opasni. Jednom kad nam dignu u zrak željezničke pruge ielektrične centrale, razbježat će se na sve strane i ni jednog odnjih nećemo uhititi.

U lipnju 1943. godine Slavuj 17 toliko se uznemirio da je Tho-mas promijenio taktiku: oteti britanski zrakoplovi s njemačkom posadom sada su iznad partizanskog područja bacili streljivo koje je stvarno odgovaralo oružju.

Ali ubrzo nakon toga Maquis Crozant dobije novu uputu: maquis marseille određen za velike akcije sabotaže i prepade -nužno je potrebno da privremeno stavite svoje oružje i svoje stre -ljivo na raspolaganje drugovima.

Silno natezanje radiovezama.London, međutim, osta neumoljiv. Maquis Crozant dobi točne

podatke o mjestu i vremenu gdje će predati oružje.I tako jedne olujne noći u šumama nedaleko od ceste što vodi iz

Belaca u Mortemart oružje promijeni vlasnika. Novi se vlasnici, koji su se ponašali napadno francuski, odvezu u nekoliko kamio-na. Kada su ponovno bili sami, nastave međusobno razgovarati onako kako su to bili naučeni, to jest žargonom njemačkih redova.

Na početku srpnja izdajnički radiotelegrafist grupe Ma.qu.is Li-moges dojavi pukovniku Wertheu da Maquis Crozant ima pun nos Londona. Stanovita Yvonne Dechamps huška muškarce. Je li to uopće London s kojim stoje u radiovezi? Pa ni s onim kapetanom

Everettom nije baš sve bilo u redu, zloslutno je govorila ta Yvonne, a da i ne spominjemo pilota RAF-a koji je došao po njega. On je, naime, salutirao poput pravog Švabe.

- Prokletstvo - reče Thomas Lieven, čuvši za to. - Znao sam daće se ovo jednom dogoditi. Gospodine pukovniče, sada nam preo-stajejoš samo jedno.

- A to je?- Moramo Slavuju 17 pružiti mogućnost i izdati nalog da izvrši

pravu ozbiljnu sabotažu. Moramo žrtvovati kakav most, ili željezničku prugu, ili kakvu električnu centralu, kako bismo, možda,spasili mnoge druge električne centrale, željezničke pruge i mostove.

Kapetan Brenner, koji je sudjelovao u ovom razgovoru, sklopi oči i zastenje:

- Šenuo! Sonderfuhrer Lieven je šenuo!I pukovnik Werthe je bio zbunjen:- Sve ima svoje granice, Lieven. Dakle zaista! Što vi zapravo od

mene tražite?- Tražim od vas jedan most, gospodine pukovniče! - Odjednom

se Thomas izdere:- Dovraga, valjda postoji u Francuskoj jedan most kojeg se mo

žemo odreći!


TREĆA KNJIGA

1. poglavlje

1Dizalo se zujeći zaustavi na najvišem katu hotela Lutetia, koji je

bio zaposjeo njemački Abivehr. Iz dizala iziđe neki trideset četvero-godišnji muškarac. Bio je srednje visok i vitak, a imao je brk kao u morža.

Mršavi Georg Raddatz iz Berlina spusti u džep najnovijeMzdanje francuskog pornografskog časopisa Regal, pa skočivši smjesta uvis, udari petama:

- Heil Hitler, gospodine Sonderfuhreru!- Kaplari Raddatz i Schlumberger dežurni u radioslužbi, gospo

dine Sonderfuhreru! - drekne Bečanin, zauzevši pritom strogi vojnički stav.

Nesumnjivo najčudnovatiji Sonderfuhrer Trećeg Reicha odgo-vori nacerivši se:

- Heil Hitler, guzice jedne. Jeste li već slušali London?- Jesmo, gospodine Sonderfuhreru! - izvijesti Bečanin odrije

šite - Upravo sada.Trojica su se muškaraca već tjednima sastajali svake večeri i

uvijek su, unatoč zabrani, upotrebljavali radioprijamnike odlično opremljene njemačke radioslužbe. Svake su večeri slušali London.


Debeli Schlumberger izvijesti: - Churchill je održao govor. Ako Talijani, sada kad im je Mussolini u guzici, i nadalje budu s nama surađivali, dobit će po tikvama.

Dana 25. srpnja, prije pet dana, talijanski kralj Viktor Emanuel dao je uhititi Mussolinija. Također 25. srpnja, po danu su napad-nuti Kassel, Remschied, Kiel i Bremen.

- Bože, Bože, al' to ide brzo - uzdahne Raddatz.- U Rusiji su nam isprašili stražnjice na jezeru Ladoga, a kod

Orela su nas natjerali u bijeg. Talijani dobivaju po njušci na Siciliji-

- A gospoda u Berlinu još uvijek naveliko laju. I ne prestaju, ine prestaju.

Schlumberger i Raddatz, stare, iskusne vojničine, turobno zak-limaju glavama. Štošta su saznali o Thomasu Lievenu. Znali su da ga je Gestapo mučio prije nego što ga je pukovnik Werthe spasio od sigurne smrti u podrumima Službe sigurnosti u Aveniji Foch.

Thomas se, uostalom, već prilično dobro oporavio od zatvora i strašnih preslušavanja. Na različitim dijelovima tijela ostale su ružne brazgotine, ali ih je prekrivala prvorazredna odjeća, koju je Thomas sada ponovno posjedovao.

Thomas reče:- Uskoro će doći pukovnik Werthe s kapetanom Brennerom.

Smijem li vas zamoliti da prije toga šifrirate ovu radioporuku? -Stavi na stol pred Raddatza ceduljicu.

Berlinčanin stane čitati, pa se začudi:- Bože, Bože, ovo postaje sve ljepše. Ovako ćemo, naravno, na

koncu još ipak dobiti rat. Pogledaj, Karli!Bečanin pročita pa se počeše po glavi. Njegov je komentar bio

kratak:- Predajem se.- Ma nipošto - reče Thomas. - Radije šifrirajte ovu poruku. -

Poruka je glasila:- slavuju 17 - raf bombarder bacit će 1. kolovoza između 23 i

23,15 sati povrh sektora 167mt specijalni spremnik s plastičnimeksplozivom - 4. kolovoza točno u 00 sati 00 dignite u zrak pontnoir između gargilessea i eguzona - točno se pridržavajte određenog vremena - sretno - buckmaster.

- Hajde, gospodo, govorite - reče Thomas Lieven. - Čemu ovizaprepašteni pogledi?

- Opet neka smicalica gospodina Sonderfuhrera, Schorsche -reče Bečanin. - Vjerojatno kakav mali posrani mostić, razumiješ?

- Ovaj most, gospodo - objasni Thomas, umorno se nasmiješiv-ši - vodi preko Creuze do ceste broj 20 i jedan je od najvažnijih

mostova srednje Francuske. Leži ispred Eguzona. Ondje se nalazi brana električne centrale koja opskrbljuje strujom veći dio srednje Francuske.

- I baš taj mostić treba otići u stražnjicu?- Ako Bog da - reče Thomas. - Mnogo sam vremena potrošio

dok nisam pronašao baš taj mostić.

Thomas Lieven počeo je tražiti most 4. srpnja 1943. godine. U svijetlom ljetnom odijelu, zviždeći i dobro raspoložen, prolazio je ljetnim Parizom. Ah, ti bulevari s rascvjetalim drvećem! Ah, te ot-vorene kavane na pločnicima pune lijepih mladih žena u kratkim šarenim haljinama! Pa ti ludi šeširi! Te visoke cipele od pluta! Taj miris pustolovine, udvaranja, parfema i jasmina...

Pariz 1943. godine: grad koji je još uvijek živio kao u doba mira. Ako su se u stanovima u Bulonjskoj šumi svjetla gasila prijevre-meno, nije tomu bilo krivo ograničenje struje, kad su zastori za-šuštali, šuštali su nježno, a ne kao da su željezni.

Parižani su s mnogo šarma prihvatili njemačku okupaciju. Marche noir, crna burza, evala je. Moral vojnika nije se odhrvao ovakvom životu. General von Witzleben jednom je uzdahnuo:

- Francuske žene, francuska kuhinja i francuski mentalitet su nas dokrajčili. Zapravo bih svaka četiri tjedna morao mijenjati ov-dašnje trupe.

I najsitniji vojni činovničić iz zadnje selendre živio je u Parizu poput kneza. Naučio je razlikovati najfinije marke šampanjca, zahtijevao je u hotelu Poulet gami, jeo kamenice na tucete i shva-tio u nježnom zagrljaju svoje francuske prijateljice da umrijeti za domovinu nipošto nije najslađe na ovome svijetu.

Glavni stožer generala von Rundstedta, vrhovnog komandanta Zapada, bio je prvi cilj Thomasa Lievena. Ovdje je razgovarao s tri majora, koje je najprije oprezno i svečano obvezao na čuvanje vojne tajne, a zatim im iznio svoju malu želju.

Prvi ga major uputi drugom. Drugi ga pošalje trećem. Treći ga major izbaci vani i podnese prijavu svom generalu. General pošalje prijavu u hotel Lutetia uz napomenu da zabranjuje svako miješa-nje Abivehra u vojna pitanja - a dizanje mosta u zrak vjerojatno se ubraja u to.

U međuvremenu se žustri Thomas već našao i u Vrhovnoj tehni-čkoj upravi Wehrmachta, da bi ondje stanovitom majoru Ledeburu izložio svoju molbu. Bilo je to u 11 sati i 18 minuta.


U l i sati i 19 minuta zazvoni telefon na pisaćem stolu pedan-tnog, častohlepnog kapetana Brennera u hotelu Lutetia. Mali čas-nik s oštrim razdjeljkom i naočalama u zlatnom okviru podigne slušalicu i javi se. Zatim se, makar je sjedio, vojnički oštro naklo-ni, jer je saznao da govori sa stanovitim majorom Ledeburom.

Kad je čuo ono što mu je stariji po činu rekao, kapetana oblije rumenilo i on zalaje:

- Očekivao sam nešto slično, gospodine majore! To i ja mislim!Međutim, ruke su mi vezane! Izvanredno žalim, gospodine majore,ali vas moram povezati s pukovnikom Wertheom.

To odmah i učini. Za razliku od svog kapetana, pukovnik je ja-ko problijedio kad je čuo sve što mu je major želio reći. Na koncu mučno progovori:

- Hvala što ste me obavijestili, gospodine majore. Vrlo pažljivood vas, zaista. Ali vas mogu umiriti: Sonderfuhrer Lieven nije lud.Ni najmanje. Osobno ću doći po njega. - Spusti slušalicu.

Kapetan Brenner mu priđe. Stakla njegovih naočala su blistala:- Dopuštam si da vam kažem kako sam uvijek upozoravao na

tog čovjeka. On stvarno nije normalan!- Čovjek je isto tako normalan kao vi i ja! A i Canaris se njime

zanosi. Ruku na srce: nije li se njegova zamisao, da se borimoprotiv partizana na miran način, pokazala najboljom? Čovječe,Brenneru, probudite se! U Francuskoj su grupe Maquisa samoposljednjeg mjeseca izvršile 243 ubojstva, 391 prepad na vlakove i825 sabotaža u industriji! Samo na jednom području vlada mir: uGargilesseu. A to je njegovo područje!

Kapetan Brenner stisne usne i slegne ramenima. Pukovnik Werthe odveze se i oslobodi Thomasa Lievena, koji se silno razve-selio kad je čuo da je major Ledebur posumnjao u njegovo dušev-no stanje. Werthe mu reče:

- No, sad mije zbilja potrebna jedna rakija, čovječe. - Tada, uzčaše pernoda, Werthe upita, tresući glavom:

- Zbog čega, zapravo, toliko ludujete s tim mostom, Lieven?Thomas tiho odgovori:- Jer sam uvjeren da će mnogi ljudi, koji bi inače morali umri

jeti, ostati živi ako pronađem taj most. I Nijemci i Francuzi, gospodine pukovniče. Eto, zbog toga.

Pukovnik okrene glavu na stranu:- Ah, Lieven, valjan ste vi momak. - Gledao je iz malog bara na

ljetni bulevar pun cvijeća, drveća i mladih žena.Iznenada stisne šake.- Taj prokleti rat - reče pukovnik Werthe.

Sutradan ujutro Thomas Lieven je lunjao uredskim prostorija-ma Radne službe Reicha u Parizu. Tražeći odjel ovlašten za mosto-ve, potpuno zaluta i upadne u neki ured, iz kojeg poželi smjesta pobjeći. Uhvatila ga je panika iz dva razloga: zbog četiri slike na zidu i zbog dame za pisaćim stolom.

Slike su prikazivale Hitlera, Goebbelsa, Goringa i Hierla, vođu Radne službe Reicha. Dama je bila izvanredno mršava i visoka, grudi su joj bile plosnate, a ruke koščate. Bezbojnu je kosu zateg-nula u visok čvor. Na lijevoj strani bluze iznad grudi imala je zlatni znak stranke, a na ovratniku teški kovani broš. Nosila je smeđu suknju, smeđe vunene čarape i smeđe niske cipele. Izgledala je strogo, bila je strogo odjevena i čitav joj je ured mirisao strogo.

Thomas je već napola pobjegao iz ureda, kadli ga pogodi njezin tvrdi, reski glas:

- Trenutak!Okrene se i usiljeno nasmiješi.- Oprostite, zalutao sam. Dobar dan!Žena u tri koraka izleti iza svog pisaćeg stola.- Što znači dobar dan? Heil Hitlerje naš pozdrav! - Bila je goto

vo dvije glave viša od Thomasa. - Zahtijevam odgovor. Tko ste vi?Kako se zovete?

On procijedi:- Sonderfuhrer Lieven.- Kakav Sonderfuhrer? Pokažite isprave!- A zbog čega? Ni ja ne znam tko ste vi?- Ja sam glavna stožernica Mielcke - odvrati mršava žena, koja

se očito prala lizolnim sapunom. - Ovdje sam četiri tjedna. Premaosobnom nalogu vođe Radne službe Hierla. Imam sve punomoći.Evo moje isprave. A gdje je vaša?

Glavna stožernica Mielcke pomno prouči ispravu Thomasa Lie-vena. Zatim nazove pukovnika Werthea i upita ga poznaje li stano-vitog Sonderfuhrera Lievena. Tek nakon toga ponudi mu da sjed-ne.

- Neprijatelj je posvuda. Valja biti budan. Dakle, što želite?- Stvarno, gospođo Mielcke...- Glavna stožernica. To je moj čin.- Doista, gospođo glavna stožernice...- Nikakva gospođa. Samo glavna stožernica.»E dosta, imaš pravo, isušena usidjelice, i nisi žensko«, pomisli

on, pa reče usiljeno ljubazno:

J. M. Sitnmel MOŽE I BEZ KAVIJARA

- Zaista, glavna stožernice, ne vjerujem da ste nadležni za mojproblem.

- Jesam. Ne okolišajte toliko. Govorite!U Thomasu je pomalo počelo kuhati. Ali još se svladavao.- Imam tajni nalog. Ne smijem o njemu govoriti.- Ja to od vas zahtijevam. Kao opunomoćenica vode Radne slu

žbe Reicha imam na to pravo. Dat ću vas uhititi ako mi odmahne...

Thomas zaurla:- Glavna stožernice, zabranjujem da sa mnom razgovarate tim

tonom...- Nemate vi što zabranjivati! Još danas ću sastaviti izvještaj o

mladim ljudima, sposobnim za frontu, koji pod okriljem Abivehrazabušavaju u ovoj pariškoj grešnoj kaljuži. Osobno ću izvijestitivođu Radne službe Reicha!

Thomasu je sada prekipjelo, više se nije mogao svladavati. Izde-re se na nju:

- I ja ću sastaviti svoj izvještaj! Osobno admiralu Canarisu! Zarste poludjeli? Ta kako vi to govorite sa mnom? Nešto poput vasnam je ovdje baš trebalo! - Postane zloban: - Glavna stožernicaodgovara otprilike činu pukovnika, je li? Admiral je onda ipaknešto više, zar ne? - Udari šakom po stolu i drekne: - Odgovaratćete za ovo admiralu Canarisu, jeste li razumjeli?

Upiljila je u njega pogled iz stisnutih očiju, koje su bile vode -naste, plave i sjevernjačke. Zatim zausti otegnuto, smiješeći se kukavički:

- Čemu se toliko uzrujavate, Sonderfiihreru? Pa ja samo vršimsvoju dužnost. - Gutala je.

Thomas pomisli: »Sada se boji. Želi se pomiriti. Ali ja više ne mogu. Ugušit ću se ako još samo jednu minutu ostanem ovdje.« Skoči na noge, trgne desnu ruku uvis i zaurla:

- Heil Hitler, glavna stožernice!- Ma, čekajte malo...Ali on je već bio kod vrata, naglo ih otvorio i uz tresak zalupio

za sobom. Van! Van! Na svjež zrak.

Dana 11. srpnja Thomas Lieven stigne u glavni stan organiza -cije Todt. Bio je upućen nekom građevinskom savjetniku Heinzeu. Na uredskim vratima, koje je Thomas otvorio tog dana oko 11 sati, pisalo je HEINZE. U uredu su stajala dva velika crtaća stola. Is -pred njih svađala su se dva visoka muškarca. Prepirali su se tako žestoko da nisu ni primijetili dolazak Thomasa Lievena. Oba su muškarca nosila bijele ogrtače preko svojih odora i vikala su:

PRVI: Otklanjam svaku odgovornost! Svaki tenk koji prijeđe prijeko može sve srušiti!

DRUGI: Čovječe, pa kako vi to sebi zamišljate? Sljedeći most prelazi Creuzu tek kod Argentona!

PRVI: To mi je savršeno svejedno. Gospoda će se onda morati voziti zaobilaznim putem! Izjavljujem: Pont noir kod Gargilessea je opasan! Metar dugačke pukotine ispod kolnika! Moje statičare go -tovo je udarila kap!

DRUGI: Pojačajte konstrukcije željeznom oblogom!PRVI: No, dopustite - ali to je zaista posljednje govno!Thomas pomisli: »Most kod Gargilessea. Fantastično. Apsolutno

fantastično. Kao daje stvarnost jurila za mojim željama i snovima. I sada me dostigla...«

DRUGI: Pomislite na električnu centralu! Na branu! Dignemo li most u zrak, poremetit ćemo opskrbu strujom!

PRVI: Nećemo, ako sami dignemo most u zrak! Tada možemo prethodno izvršiti potrebna prekapčanja i iskapčanja. Ali, sruši li se sutra sve skupa samo od sebe - tada ćete moći govoriti o smet -njama u opskrbi električnom energijom! Ja - što tražite ovdje?

Konačno su otkrili Thomasa Lievena. On se nakloni pa reče blago:

- Rado bih razgovarao s građevinskim savjetnikom Heinzeom.- Ja sam - reče prvi. - O čemu se radi?- Gospodine građevinski savjetniče - reče Thomas - mislim da

ćemo savršeno surađivati...

Suradnja je stvarno bila izvrsna. Već su 15. srpnja organizacija Todt i organizacija Canaris potpuno uskladile svoje planove u od -nosu na budućnost Pont noira južno od Gargilessea. Thomas, sada kao colonel Buckmaster, War Office London, radiovezom izda nalog Maqais Crozantu:

- najhitnije sastavite popis najvažnijih mostova na vašem području-javljajte pokrete trupa.

Danima i noćima francuski su ustanici ležali u zasjedama. Ču-čali su ispod mostova, sjedili u krošnjama drveća, šuljali se po potkrovljima starih vjetrenjača i seljačkih kuća. Sa sobom su no -sili dalekozore, papir i olovke. Brojili su njemačke tenkove, teretna vozila, motorkotače. A svake su večeri u 21 sat javljali svoja opa-žanja »Londonu«. Bio je jedan most kod Feursa, zatim most kod Macona, pa onaj kod Dompierea ili onaj kod Neversa. I veliki Pont noir južno od Gargilessea, prije električne centrale kod Eguzona.

Dana 30.srpnja u 21 sat Yvonne Dechamps i profesor Debouche, gradonačelnik Cassier, poručnik Bellcourt i Emille Ro-


uff, lončar, sjedili su u dnevnoj sobi mlina u Gargilesseu. Gusti dim cigareta, da bi ga mogao rezati, ispunjavao je prostoriju.

Yvonne je na glavi imala slušalice. Primala je šifriranu poruku koju je slao debeljkasti kaplar Schlumberger u Parizu:

sv. 21 54621 lhvhi rhwea riehr ctbgs twoee...Muškarci koji su okruživali Yvonne disali su kratko i ubrzano.

Profesor Debouche brisao je svoje naočale. Poručnik Bellcourt neprestano je oblizivao usne.

- ... sntae siane krodi lvgap - javljao je Morseovim znakovimaSchlumberger s najvišeg kata hotela Lutetia u Parizu. Muškarcikoji su ga okruživali, Thomas Lieven, mali pedantno počešljanikapetan Brenner, zakopčani pukovnik Werthe, disali su kratko iubrzano. Kapetan Brenner skinuo je svoje naočale u zlatnom okviru i pažljivo ih brisao.

Dvadeset minuta poslije devet »London« prekida radiovezu. U romantičnoj prastaroj vjetrenjači na obali Creuze vođe Maquis Cro-zanta dešifrirali su primljenu poruku. Bila je to ona poruka poče -tak koje je glasio:

- slavuju 17 - raf bombarder bacit će 1. kolovoza između 23 i23, 15 sati povrh sektora 167 mt specijalni spremnik s plastičnimeksplozivom - 4. kolovoza točno u 00 sati 00 dignite u zrak pontnoir između gargilessea i eguzona.

Pošto su dešifrirali poruku svi stanu govoriti u isti mah. Samo je Yvonne Dechamps šutjela. Tiho je sjedila pred primopredajni -kom prekriživši ruke u krilu. Mislila je na čudnovatog captaina Everetta, u kojeg je toliko bila sumnjala.

Profesor Debouche razgovarao je s muškarcima. Yvonne jedva da ih je čula. Ono što je mislila i osjećala bilo je besmisleno i ludo. A ipak je znala s upravo bolnom sigurnošću da će tog captaina Everetta još jednom susresti, bilo kada, bilo gdje...

Glasovi oko nje postanu bučniji. Yvonne se trgne. Primijeti daje izbila svađa između gradonačelnika Cassiera, lončara Rouffa i profesora Debouchea. Tašti je Cassier udarao po stolu:

- Ovo je moje područje. Poznajem ga kao vlastiti džep. Zahtijevam da ja rukovodim akcijom miniranja.

Učenjak će mirno:- Ovdje nitko ne može udarati šakom po stolu, prijatelju. Po

ručnik Bellcourt će rukovoditi akcijom. On je stručnjak za miniranja. Vi ćete raditi ono što vam on kaže.

- Ne mogu podnijeti misao da je sve povjereno poručniku - uzrujavao se gradonačelnik. - Pa tko je osnovao Maauis Crozant?Rouff, ja i nekolicina seljaka.

- Tako je - poviče lončar. - Ljudi iz okolice. Vi, ostali, pridružiliste nam se tek kasnije.

Yvonne se prisili da više ne misli na captaina Everetta i reče hladno:

- Prestanite se svađati. Bit će onako kako kaže profesor. Istinaje da smo vam prišli kasnije. Međutim, tek smo mi ovaj Maauispravo razvili. Našom ste pomoću dobili radiostanicu. Ja sam vasnaučila radiotelegrafirati.

Gradonačelnik i lončar su šutjeli. Ali povrh Yvonnine glave pogledali su jedan drugoga lukavo i prepredeno, kako to već znaju stari seljaci...

Dana 1. kolovoza 1943. godine u 23.10 sati jedan britanski bombarder, koji su Nijemci zarobili, izbaci iznad planinskog sek -tora 167 mt veliki specijalni spremnik s otetim britanskim plas -tičnim eksplozivom.

Dana 2. kolovoza 1943. godine pojavi se u električnoj centrali Eguzon stanoviti građevinski savjetnik Heinze od organizacije Todt u Parizu i raspravi s rukovodećim njemačkim inženjerima u tan -čine sve potrebne mjere zbog posljedica koje će nastati od minira -nja mosta u blizini brane.

Dana 3. kolovoza pojavi se građevinski savjetnik Heinze kod za-povjednika jednog streljačkog bataljuna, povjeri mu strogu vojnu tajnu i utuvi mu u glavu da 4. kolovoza između 23.15 i 00.30 sati mora udaljiti sve njemačke straže s Pont noira.

Dana 4. kolovoza u 00.08 sati Pont noir odleti prema programu i uz zaglušnu buku u zrak. Nijedan čovjek nije bio ozlijeđen.

Dana 5. kolovoza u 21 sat kaplari Schlumberger i Raddatz ču -čali su, znojeći se, pokraj svojih aparata u hotelu Lutetia u Parizu. Iza njih su stajali Thomas Lieven, pukovnik Werthe i kapetan Brenner.

Slavuj 17 javio se točno na vrijeme. Schlumberger promrmlja hvatajući poruku:

- Danas ne telegrafira djevojka. Na aparatu je neki klipan.Slavuj 17 dugo je izvještavao, dugo kao nikada prije. Poruka

uopće nije imala kraja. Dok je Schlumberger još preuzimao, Rad-datz je počeo dešifrirati. Prvi je dio poruke glasio otprilike onako kako je Thomas i očekivao:

- zadatak pont noir izvršen prema naredbi - čitav je most miniranjem porušen - dvadeset ljudi direktno sudjelovalo u operaciji -


poručnik bellcourt prije akcije slomio nogu - leži kod prijatelja u eguzonu - uz odašiljač emille rouff profesor debouche i yvonne dechamps su u clermont-ferrandu...

Werthe, Thomas i Brenner zavirivali su preko Raddatzova ra -mena. Ovaj je dešifrirao.

»Kakva li idiota«, pomisli Thomas problijedjevši, »čemu spominje imena?«

Prije nego što je Thomas mogao išta poduzeti, osjeti kako mu je Raddatz stao na nogu. Pogleda radiotelegrafista. Berlinčaninove oči izražavale su užas i zaprepaštenje. U taj mu trenutak Schlum -berger pruži još jednu cedulju. Raddatz se očajnički nakašlje.

- Stoje? - poviče Brenner, priskočivši hitro poput lasice.-Ja -ja - ovaj, baš ništa! - objasni Berlinčanin. Brenner mu

istrgne papir iz ruke:- Dajte to ovamo, čovječe! - Visoko podigne papir. Očale su mu

bljeskale. - Poslušajte ovo, gospodine pukovniče!Thomas osjeti kako mu ledena ruka steže srce, dok je Brenner

čitao stoje Raddatz upravo bio dešifrirao:- Molimo o akciji obavijestiti generala de Gaullea i obavijestiti

ga o našim najvažnijim i najhrabrijim članovima - pohvale i odlikovanja podigli bi borbeni moral...

»Oh, Bože«, pomisli Thomas, »ovo ne može biti istina!«- . . . Budući da je poručnik Bellcourt otpao, glavna zasluga za

miniranje pripada gradonačelniku Cassieru, sa stanom u Cro-zantu, i uz njega Emilleu Rouffu iz Gargilessea - u akciji su jošsudjelovali...

Kaplar Schlumberger podigne zbunjen pogled sa svoga bloka za stenografiranj e.

- Hvatajte dalje, čovječe! - izdere se Brenner na njega. Kapetanse zatim obrati Thomasu. - Gospodine Sonderfuhreru, jednom sterekli da se tu gamad ne može pohvatati jer ne znamo njihova prava imena i adrese, je li? - Brenner se zvonko nasmije. - Sada ćemoih ubrzo sve saznati.

Oko Thomasa sve se zavrti. »Ti krmci. Ti tašti idioti. Uvijek sam mislio da smo samo mi takvi. Ni Francuzi nisu bolji. Uzalud. Sve je bilo uzalud.«

U pukovnika Werthea više se uopće nisu vidjele usnice. Sasvim tiho reče:

- Napustite radiotelegrafsku prostoriju, gospodine Lieven!- Gospodine pukovniče, molim vas da razmislite - počne Tho

mas, ali prestane, jer je shvatio, pogledavši u sive Wertheove oči:što god sada rekao, na ovog čovjeka više ne može djelovati.

Uzalud. Sve je bilo uzalud zbog nekoliko blesavih pasa koji su nakon rata željeli nositi na prsima nekoliko komadića blistavog lima...

Pet minuta kasnije kaplari Schlumberger i Raddatz dobiše sm -jenu. Sidu u predvorje hotela, gdje ih je čekao Thomas.

Schlumberger je izgledao kao da će svakog trenutka proplakati:- Ta ovca ne prestaje i ne prestaje. Do sada već dvadeset i se

dam imena.- Od ove dvadeset sedmorice lako će izvući imena ostalih - reče

Raddatz.- Idete li sa mnom nešto pojesti, drugovi? - upita Thomas.Otiđu zajedno Henriju, kao što su to posljednjih mjeseci često

znali činiti. Bio je to malen lokal u Rue Clement Marot, koji je Thomas otkrio. Gostioničar osobno priđe stolu i srdačno ih poz -dravi. Kad god bi ugledao Thomasa, ovlažile bi mu se oči.

Henrijeva šurjakinja bila je njemačka Židovka. Pomoću lažnih isprava uspjelo joj je nestati negdje na selu. Lažne isprave pribavio joj je Thomas. U hotelu Lutetia bilo je mnogo povoljnih prigoda da se čovjek domogne lažnih isprava. Thomas se time povremeno i služio. A pukovnik Werthe je za to znao, ali je šutio.

- Nešto lagano, Henri - reče Thomas. Bilo je već kasno i moraose smiriti. Zajedno sastave jelovnik.

Schlumberger zamoli:- Hajde, gospodine Lieven, prevedite mu neka nam ispeče ne

koliko palačinki!Thomas prevede. Henri nestane. Među prijateljima zavlada šut -

nja, olovna šutnja. Tek kada su stigli odresci od ovčjih bubrega, Bečanin promrmlja:

- Brenner je nazvao Berlin. Najkasnije sutra ujutro provest ćese specijalna akcija. Što će se dogoditi s ljudima, znamo.

Thomas pomisli: »Profesor Debouche. Lijepa Yvonne. Poručnik Bellcourt i mnogo, mnogo drugih. Sada su još živi. Još dišu. Dos -kora će ih uhititi. Uskoro će biti mrtvi.«

- Bože - reče Raddatz - četiri sam godine zabušavao. Ni jednogčovjeka nisam ubio. Posran osjećaj da si odjednom i ti sukrivac...

- Mi nismo za to krivi - reče Thomas i pomisli: »Vi niste, ali ja?Bezizlazno sam već upleten u laž i prijevaru, obmanu i podmuklo-st. Zar sam još uvijek nedužan?«

Schlumberger reče:- Gospodine Lieven, isključeno je da sada još pomognemo par

tizanima koji će pobiti naše drugove!


Meni

Ovčji bubrezi na kriškama kruha

List a la Grenoble

Palačinke s kaj šijama

Pariz, 5. kolovoza 1943.

Uz ribu Thomasu sine misao koja će spasiti 65 života

Ovčji bubrezi

Uzmite male ovčje bubrege, odstranite salo i kožice, te ih ras-polovite po dužini. Narežite male kriške bijelog kruha, namažite ih lagano sa svake strane maslacem

i na svaku krišku položite polovicu bubrega s prerezanom stranom prema dolje. Izmiješajte oštru gorušicu s kiselim vrhnjem, komadićem maslaca, jednim žumancem, malo soli i papra u gustu kašu, koju premažite preko bubrega. Stavite kriške s bubrezima na nekih deset minuta u pećnicu i pecite ih na srednjoj vatri. Provjerite šiljatom vilicom. Gotovi su kad iz njih više ne izlazi crveni sok. Poslužite vruće.

List a la Grenoble

Neka vam trgovac prethodno ribe oguli i izreže iz njih filete. Zatim ih barem pola sata marinirajte s li-munom, paprom i soli, da bi me-so ostalo čvrsto i bijelo. Dobro ih osušite i popržite naglo sa svake strane na vrlo vrućem tamnom maslacu. Zatim ih stavite na ugri-jani pladanj. Potom u maslacu od pečenja brzo zagrijte male kocki-ce limuna s malo kapara. Taj umak prelijte preko pripremljenih fileta od lista i poslužite sa slanim krumpirom, koji ste lagano posuli peršinom.

Palačinke s kajsijama

Ispecite fine, tanke palačinke srednje veličine. S jedne ih strane namažite džemom od kajsija, uvijte ih i još ih jedanput uvaljajte u vrući maslac. Odmah ih poslu-

- Da - potvrdi Thomas - isključeno je. - Zdvojno pomisli: »Što lise još može napraviti? Što da radim? Kako da ostanem čestit čovjek?«

- Karli ima pravo - reče Berlinčanin. - Gledajte, ni ja nisam nacist. Ali ruku na srce: zamislimo da me partizani dobiju u šake.Zar bi mi vjerovali da nisam nacist?

- Poseru se oni na to. Ucmekaju te. Za njih je Nijemac uvijekNijemac.

Thomas je zamišljeno čačkao po svojoj ribi. Odjednom ustane i reče:

- Ipak još postoji mogućnost. Jedna jedina.- Kakva mogućnost?- Da se nešto poduzme - a da se ipak ostane čestit čovjek

- reče Thomas. Ode u telefonsku govornicu, nazove hotel Lutetia i zatraži pukovnika Werthea. Werthe se nervozno odazove.

Thomas je čuo mnogo glasova. Čini se da je pukovnik imao sastanak. Znoj je tekao Thomasu niz lice. Pomisli: »Valja ostati čestit. Prema čestitim ljudima u mojoj zemlji. Prema čestitim ljudima u ovoj zemlji. Neću postati izdajica. Nisam ni fantast ni sentimentalan. Samo spasiti živote... spasiti živote ...«

Thomas promuklo reče:- Gospodine pukovniče, ovdje Lieven. Želim vam

predložitinešto izvanredno važno. Nećete moći sami o tome odlučiti, pa vasmolim da me saslušate i zatim izvijestite gospodina admirala Ca-

narisa.- Kakva je to glupost?- Gospodine pukovniče, kada tamo počinje akcija?- Sutra rano ujutro. Zašto?- Molim vas, dopustite meni da rukovodim akcijom!- Lieven! Nisam uopće raspoložen za šalu. Moje je strpljenje na

kraju!- Saslušajte me, gospodine pukovniče - vikao je Thomas. - Mo

lim vas; slušajte što ću vam predložiti...

žite i pospite prema ukusu riba-nim bademima. Palačinke će vam dobro uspjeti ako ste tijesto prire-dili barem jedan sat ranije i osta-vili ga da stoji.


Bilo je 4 sata i 45 minuta ujutro 6. kolovoza 1943. godine, kada se jedan originalan britanski lysander usmjerio prema francus-kom gradu Clermont-Ferrandu. Iz zakovitlanih oblaka magle up-ravo je izranjala blještava sunčeva kugla.

Pilot, odvojen pregradom od svog putnika, posegne za slušali-com i reče:

- Spuštamo se za dvadeset minuta, Sonderfuhreru!- Hvala - reče Thomas i objesi slušalicu. Sjedio je nepomično u

maloj kabini, gledajući nebo bez ijednog oblačka i bjelkastosivukoprenu magle što je još pokrivala ovu prljavu zemlju, njezineborbe, spletke, niskosti i gluposti.

Thomas Lieven izgledao je bijedno. Obrazi su mu bili upali, a oči se povukle u tamne šupljine. Za njim je bila najteža noć njego-va života, a pred njim njegov najteži dan.

Deset minuta kasnije pilot se počne spuštati. Lysander probije jutarnji pokrov magle. Ispod njih se pokaže Clermont-Ferrand, sjedište biskupa i sveučilišta, još uspavan, beživotan, praznih ulica.

U 5 sati i 15 minuta Thomas je pio vruću kavu u uredu Tirolca, kapetana OUingera. Zdepasti, mali zapovjednik postrojbe brdskih lovaca, koji su imali svoju bazu pred Clermont-Ferrandom, pomno je pregledao isprave obavještajne službe Thomasa Lievena. Zatim reče:

- Primio sam dugačak teleks od pukovnika Werthea, a prije jedan sat sa mnom je razgovarao i telefonski. Sonderfuhreru, mojivam ljudi stoje na raspolaganju.

- Zasad vas molim samo automobil koji bi me odmah odvezao ugrad.

- Dat ću vam pratnju od deset ljudi.- Ne, hvala. Ono što moram učiniti, moram obaviti sam.- Ali...- Ovdje imate zapečaćeno pismo. Ako vam se do osam sati ne

javim, otvorite ga. Sadrži sve upute pukovnika Werthea što tadamorate činiti. Zbogom.

- Do viđenja...Thomas pokuca o drvo.- I ja se tome nadam.Jedan citroen, zaplijenjen doduše, ali bez njemačkih oznaka,

truckao se preko pustog trga Blaise Pascal. Thomas je sjedio pok-

raj pospanog šutljivog vozača. Preko sivog flanelskog odijela nosio je kišnu kabanicu, a na glavi bijeli šešir.

Njegov cilj ovog ranog jutra: profesor Debouche, duhovni vođa Pokreta otpora srednje Francuske. Živio je u jednom od službenih stanova prostranog sveučilišnog grada. Thomas se iskrca ispred glavnog ulaza u Avenue Carnot te reče vozaču:

- Odvezite se oko ugla, pa me ondje pričekajte. - Zatim kreneprema vratima sveučilišta. »Bože dragi, sada mi pomozi«, pomisli.»Pomozi svima nama...«

Trajalo je čitavu vječnost. Thomas je morao nekoliko puta uzastopce zvoniti, dok se konačno, psujući, nije pojavio stari pod-vornik u papučama i noćnoj košulji, zaogrnut kaputom.

- Za ime Božje, zar ste poludjeli? Što hoćete?- Govoriti s profesorom Deboucheom.- Sada? No slušajte... - Podvornik zašuti. Novčanica od pet ti

suća franaka promijeni vlasnika. - No, da, vjerojatno je vrlo hitno.Koga da najavim gospodinu profesoru?

- Imate li u stanu telefon?- Imam, monsieur...- Sam ću govoriti s njim.U pretrpanom podrumskom podvornikovom stanu Thomasu se

čelo orosilo znojem dok je pritiščući slušalicu na uho slušao kako u stanu profesora Debouchea zvoni telefon.

Podvornikova je žena također ustala, stisla se k mužu, nešto su međusobno šaptali i prestrašeno promatrali Thomasa. Zatim Thomas začuje poznati glas:

- Debouche. Što se dogodilo? ^Thomas zakriješti:- Everett.Začuje kako je profesor duboko udahnuo.- Everett? Gdje - gdje se sada nalazite?- U sveučilištu. U podvornikovu stanu.- Neka vas dovede k meni - smjesta... Ja -ja vas čekam...Thomas objesi slušalicu. Podvornik mu reče:- Dođite, monsieur. - Prolazeći mimo, klimne ženi, što je Tho

mas još primijetio. Međutim, nije više vidio daje ocvala sijeda ženazatim prišla telefonu i skinula slušalicu...

6- Za ime Božje, što vas je navelo na ludost da dođete ovamo,

captain Everett? - Glasoviti fizičar, koji je izgledao poput Alberta


Einsteina, stajao je nasuprot Thomasu u knjižnici svog stana is -pred goleme stijene s knjigama.

- Gospodine profesore, Maquis Crozantje bacio u zrak most kodGargilessea.

- Da, prema uputama.- Jeste li od onda vidjeli svoje ljude?- Nisam. Sa svojom sam asistenticom već tjedan dana ovdje.

Morao sam održati predavanja.- Ali znate da su akcijom rušenja umjesto poručnika Bellcourta

rukovodili gradonačelnik Cassier i lončar Rouff?- Dobri ljudi, pošteni ljudi.- Loši ljudi, glupi ljudi - reče Thomas ogorčeno. - Tašti ljudi,

gospodine profesore! Neodgovorni ljudi!- No slušajte, mon capitaine...- Znate li što su te proklete budale učinile jučer navečer? Sjele

su za radioodašiljač i emitirali imena i adrese svih pripadnikaMaquis Crozantal Cassier! Rouff! Profesor Debouche! Yvonne Dec-hamps! Poručnik Bellcourt. Preko trideset imena i adresa...

- Ali, zbog čega, za ime Božje? - Starac je problijedio.- Da bi se pohvalili. Kako bi general de Gaulle sasvim sigurno

znao tko su najhrabriji junaci što zaslužuju najviša odlikovanja...Budale vam sjede ondje gore u brdima, gospodine profesore!

Starac je dugo gledao u Thomasa. Zatim reče:- Sigurno da je bilo pogrešno javljati imena. No, zar je to baš

zločin? Zar je time ugrožen London? Ne bih baš rekao... To, dakle,ne može biti razlog zbog kojeg ste došli ovamo i stavili svoj život nakocku... - Profesor Debouche priđe Thomasu blizu, sasvim blizu.Učenjakove su oči bile velike i pune pitanja dok je promuklo šap-tao:

- Zbog čega izlažete opasnosti svoj život, captatn Everett?Thomas duboko udahne. »Makar me i ubije«, pomisli. »Makar i

ne preživim ovaj dan, barem ću umrijeti pri pokušaju da u ovo pr -ljavo doba ostanem čestit čovjek.« Iznenada se potpuno umiri, kao nekoć kada je donio odluku da se samoubojstvom spasi od dalj -njih preslušavanja u Gestapou. Tiho reče:

- Jer se ne zovem captain Everett nego Thomas Lieven.Starac sklopi oči.- Jer ne radim za London nego za njemački Abivehr.Starac ponovno otvori oči i pogleda Thomasa s izrazom bes -

krajne tuge.- I jer Maquis Crozant već mjesecima ne stoji u radiovezi s Lon

donom, nego s Nijemcima.

Poslije ovog u knjižnici zavlada tišina. Muškarci su piljili jedan u drugoga. Naposljetku Debouche prošapće:

- Ovo je previše strašno. Ja to ne mogu vjerovati, ja to neću vjerovati.

Tog se trenutka vrata naglo otvore. Pojavi se Yvonne Dechamps, profesorova asistentica, bez daha, nenašminkana i s vrlo malo odjeće ispod modrog kišnog ogrtača. Plava joj se kosa slobodno rasula po ramenima. Poput mora zelene oči bile su užasnuto ras-kolačene. Lijepe su se usne trzale.- Dakle, zaista je istina... Captain Everett... Doista ste to vi...U tri je koraka bila pokraj Thomasa. Debouche učini nagli pokret. Ona se zapilji u Thomasa. Riječi joj stanu brzo navirati:

- Nazvala me podvornikova žena... Ja, također, stanujem ovdje. .. Što se dogodilo, captain Everett, što se dogodilo?

Thomas je šutio stisnutih usana. Iznenada, ona uhvati njegovu ruku i čvrsto je stegne. Tek joj sada dopre do svijesti da ondje, sasvim slomljeno, starački i zdvojno, sjedi Debouche.

- Što se dogodilo, profesore? - krikne Yvonne u nagloj panici.- Dijete moje, čovjek čiju ruku upravo stežeš, njemački je age

nt...

Polako, sasvim polako, Yvonne Dechamps odstupi od Thomasa. Zatetura kao da je pijana. Svali se na jedan stolac. Profesor joj promuklim glasom ispriča što mu je Thomas rekao.

Yvonne ga je slušala ne odvraćajući pogled s Thomasa. Zelene su joj oči postajale sve tamnije, dok ih na kraju nisu ispusjli mrž -nja i prezir. Usne su joj se jedva pokretale dok je govorila:

- Mislim da ste nešto najpodlije i najprljavije što uopće postoji,gospodine - Lieven. Smatram da ste najveća hulja i da vas doistatreba mrziti.

- Potpuno mi je svejedno što o meni mislite - reče Thomas. -Nisam kriv da i u vas, a ne samo u nas, postoje tašti, sebični idioti, poput onog Rouffa i Cassiera. Mjesecima je sve teklo dobro.

- Smatrate to dobrim, svinjo jedna?- Smatram - reče Thomas. Osjećao je da postaje sve mirniji. -

Mislim da je to bilo dobro. U ovim krajevima već mjesecima nijenitko ustrijeljen, ni jedan Nijemac, ni jedan Francuz. Tako je tomoglo teći i dalje. Mogao sam vas štititi sve do svršetka ovog prokletog rata.

Yvonne iznenada vrisne, visoko i histerično poput djeteta, za-teturavši skoči uvis i pljune Thomasu u lice. Profesor je snažno povuče natrag.


Thomas rupčićem obriše obraz. Šutke je gledao Yvonne. »Ona ima pravo«, pomisli. »Sa svog gledišta ima pravo. Svi imaju pravo sa svojih stanovišta - ja također, jer želim prema svima biti poš -ten. ..«

Yvonne Dechamps se baci prema vratima. Thomas je trgne nat -rag. Ona, zateturavši, s treskom udari o zid. Iskešenih je zuba siktala na njega.

- Ostat ćete ovdje. - Thomas stane pred vrata. - Nakon što sujučer navečer emitirana imena, Abivehr je odmah obavijestio Berlin. Zaprijetili su akcijom jedinice brdskih lovaca, koja je utaborena ispred grada. Nakon toga još sam jednom govorio sa šefomAbwehra Pariz...

- Zašto? - upita profesor Debouche.Thomas strese glavom.- To je moja stvar.Profesor gaje čudno gledao.- Nisam vas želio uvrijediti...»Ovaj čovjek, vrijedan divljenja, počinje shvaćati, počinje me ra-

zumijevati. .. Ako imam sreću... ako svi imamo sreću ...«- Objasnio sam pukovniku Wertheu da će akcija brdskih lovaca

nesumnjivo zahtijevati žrtve na obje strane. Naši će ljudi odlučnonastupiti. Vaši će se ljudi očajnički braniti. Krv će poteći. Ljudi ćeumirati: i Nijemci, i Francuzi. Gestapo će mučiti zarobljenike. Oniće izdati svoje drugove.

- Nikada! - uzvikne Yvonne.Thomas se naglo okrene:- Jezik za zube!Starac reče:- Ima strahovitih mučila. - Iznenada pogleda Thomasa mudro i

tužno, poput starozavjetnog proroka. - Iskusili ste to, gospodineLieven - zar ne? Mislim da sada štošta shvaćam. Osjećam jošuvijek da nisam pogriješio. Sjećate li se? Jednom sam rekao davas smatram čestitim čovjekom...

Thomas je šutio. Yvonne je šištavo disala.- Što ste još rekli svom pukovniku, gospodine Lieven? - upita

profesor.- Nešto sam mu predložio. S tim se prijedlogom admiral Cana-

ris složio.- Kako glasi taj prijedlog?- Vi ste duhovni voda makija. Ljudi rade ono što im vi kažete.

Sazovite grupu k mlinu kod Gargilessea i objasnite im bezizlaznostsituacije. Tada će brdski lovci moći zarobiti ljude, a da ne padne nijedan hitac.

- A zatim?- U tom slučaju admiral Canaris jamči svojom časnom riječju

da vas neće izručiti Službi sigurnosti, nego da ćete kao obični ratni zarobljenici doći u logor Wehrmachta.

- I to je vrlo loše.- U ovim uvjetima, od svih preostalih mogućnosti, ova je najbo

lja. Rat ne može trajati vječno.Profesor Debouche ne odgovori. Pognute je glave stajao pred

svojim knjigama.Thomas pomisli: »Bože, pomozi da ovaj rat zaista brzo završi.

Strahovito je teško pod nacistima ostati čestit čovjek. Daj da ta gamad krepne, da konačno crkne i dopusti mi da napokon živim u miru.«

To su bile želje koje se još dugo, dugo neće ispuniti...Profesor upita:- Kako ću doći u Gargilesse?- Sa mnom u autu. Vrijeme hita, profesore. Ako ne prihvatite

prijedlog, u osam sati započet će akcija brdskih lovaca, bez nas.- A - a Yvonne? Ona je jedina žena u grupi... žena, gospodine

Lieven...Thomas se tužno osmjehne.- Mademoiselle Yvonne ću kao svog osobnog zarobljenika - mo

lim, dopustite mi da izgovorim - staviti u jednu ćeliju gradskeprefekture, tamo će ostati do završetka akcije, kako u svojoj rodoljubivoj revnosti ne bi učinila nešto nepromišljeno. Zatim ću doćipo nju i otpremiti je u Pariz. Na putu onamo ona će mi pobjeći.

- Što? - Yvonne je zurila u njega. -- Uspjet će vam bijeg - Thomas će tiho. - To je druga povlastica

koju sam ishodio od pukovnika Werthea, u neku ruku bijeg koji jeodobrio njemački AbiveM

Yvonne stane tik pred Thomasa. Hripala je od uzbuđenja.- Ako postoji neki Bog, kaznit će vas. Crknite polako i mučno...

Neću bježati! A profesor Debouche nikada neće prihvatiti vaš prijedlog, nikada! Borit ćemo se i poginuti - svi.

- Naravno - reče Thomas umorno. - A sada ponovno sjednite ikonačno držite jezik za zubima, heroino!


7povjerljivo - 14.35 sati - 9. kolovoz - od abwehra pariz šefu

abvvehra berlin - bataljun brdskih lovaca područje clermont-ferrand pod komandom sonderfuhrera lievena zarobio 7. kolovoza oko 22 sata kraj mlina kod gargilessea maquis crozant - pripadni ci maquisa pod vodstvom profesora debouchea nisu pružili nikakav otpor - uhapšeno 67 (šezdeset sedam) muškaraca - zaroblje nici su prema dobivenim uputama prebačeni u logor 343 za ratne zarobljenike wehrmachta - kraj

8Dana 27. rujna 1945. godine profesor Debouche je u Parizu

pred jednom savezničkom istražnom komisijom rekao doslovno:- Sa svim se pripadnicima Maquis Crozanta u logoru 343

Wehrmachta postupalo humano. Svi su preživjeli rat i vratili se u domovinu. Moram naglasiti da svi zahvaljujemo svoj život samo hrabrosti i humanosti jednog Nijemca koji nas je najprije bio ob -manuo kao britanski kapetan, a koji me zatim, 6. kolovoza 1943. godine, potražio u Clermont-Ferrandu. Tada je rekao da mu je ime Sonderfuhrer Lieven...

Nakon ovog su službenici savezničke istražne komisije počeli tražiti tog Sonderfuhrera Lievena, ali ga nisu pronašli. U jesen 1945. godine malo drukčije organizacije nego što je saveznička is -tražna komisija bile su za petama Thomasu Lievenu. Zbog toga je on upravo... Ali stoj, želimo ispričati sve po redu. Još uvijek je kolovoz 1943. godine...

9Dana 17. kolovoza 1943. godine vrhovna komanda Wehrmachta

objavi povlačenje - naravno, unaprijed planirano - sa Sicilije. Osim toga rečeno je da su Sovjeti na srednjem Donecu nakon žestokih topničkih priprema prešli u - naravno, već dugo očekivani - napad.

Istog je dana u Parizu Gauleiter Sauckel govorio na velikom skupu NSDAP-a za Francusku. U svom je izlaganju rekao između ostalog da njemački narod u ovom trenutku proživljava svoje naj-

veće i najblistavije razdoblje. Konačna je pobjeda, izjavio je Sauc-kel, sigurna. Njemačka se sada, četvrte ratne godine, nalazi u sas-vim drukčijem položaju nego nekoć za Prvog svjetskog rata. Stoga će prije doći smak svijeta nego da Njemačka izgubi ovaj rat.

Istodobno dok je Gauleiter Sauckel zahvaljivao Fuhreru. s tros-trukim Sieg-Heil što je njemački narod doveo do takve jedinstvene visine i veličine, pukovnik Werthe je pozvao u svoj ured u hotelu Lutetia kapetana Brennera i Sonderfuhrera Lievena.

- Gospodo - obrati im se pukovnik - upravo sam dobio iz Berlina stanovite naredbe. Kapetane Brenneru, za vaše zasluge priuništenju Maquis Crozanta unaprijeđeni ste retroaktivno od 1.kolovoza u čin majora. U ime Fiihrera i vrhovnog komandanta,dodjeljujem vam Križ za ratne zasluge prvog reda s mačevima.

Bio je to veliki trenutak malog kapetana Brennera! Oči su mu sjale iza blistavih naočala kao u sretna djeteta na Badnjak. Stajao je vojnički ukočeno, uvučena trbuha i istaknutih prsa!

- Bravo! - reče civilist Lieven, koji je toga dana nosio izvrsnokrojeno plavo ljetno odijelo, bijelu košulju i zagasito sivoružičastuprugastu kravatu. - Čestitam, gospodine majore!

Novopečeni major Brenner reče posramljeno:- Naravno, sve ovo zahvaljujem samo vama.- Glupost!- Nije glupost, samo vama! Ali priznajem da sam u ovoj opera

ciji bio često protiv vas, da sam čitavu stvar smatrao ludom i danisam u vas imao povjerenja...

- Ako mi od sada budete vjerovali, bit će sve u redu - pomirljivoće Thomas. I doista: od ovog je trenutka Thomas u majoru Brenneru dobio odanog obožavatelja koji više neće ustuknuti ni prednajluđim i najsmjelijim pothvatima svog čudnovatog Sonderfuhrera.

Pukovnik Werthe dobio je Kopču uz željezni križ prvog reda.- Križ imam još iz Prvog svjetskog rata - objasni on.- Vidite - obrati se Thomas novopečenom majoru Brenneru -

dva smo svjetska rata započeli tako brzo jedan za drugim da jesvaki čvrst i zdrav čovjek mogao stvarno imati sreću da ih oba doživi u svoj njihovoj herojskoj veličini.

- Zavežite - reče pukovnik. - Što da uopće s vama učinimo, vismiješni Sonderfuhreru? Vi ste civilist?

- To bih želio i ostati.- Ali nešto su me upitali oni iz Berlina. Recite mi koje biste od

likovanje htjeli...- Odlikovanja me ne mogu usrećiti, gospodine pukovniče - od

govori naš prijatelj. - Ako, međutim, smijem izraziti neku želju...


- Govorite!- ... onda želim drugo područje rada. Neću da me opet upućuju

u borbu protiv partizana, gospodo. Čovjek sam koji se rado smije iveseli. Posljednjih mi je tjedana prisjeo smijeh. Želio bih, ako većmoram raditi za vas, neki posao koji je veseliji i zabavniji.

- Mislim da imam upravo nešto za vas, Sonderfuhreru Lieven.- A što to, gospodine pukovniče?- Francusku crnu burzu - reče Werthe. I stvarno su od ovog

trenutka - bar za neko vrijeme - sa životnog obzora Thomasa Lie-vena nestali svi tmurni oblaci, a naš se prijatelj naglavce strmoglavio u karneval novih grotesknih pustolovina...

- Još nikada u povijesti čovječanstva nije bilo tako velike, takolude i tako opasne crne burze kao što je ova u Parizu - reče pukovnik Werthe. Čudeći se, Thomas sazna što se sve krije iza vedrihfasada blistavoga grada na Seini: - Svi ovdje nešto kupuju: organizacija Todt, mornarica, ratno zrakoplovstvo, kopnena vojska, automobilske jedinice Wehrmachta, a sada se u to uključila još i Služba sigurnosti.

Reichsmarschal Goring, izvještavao je Werthe, naredio je uniš-tenje Marche noira. Zbog međusobnog nadmetanja njemačkih na-kupaca cijene su, naime, već bile dosegle astronomske visine. Za -obilaznim putovima, preko pet ili šest agenata, popela se cijena za najobičniji tokarski stol, koji bi u normalnim uvjetima stajao 40.000 franaka, na milijun!

Stoga je Služba sigurnosti osnovala Odjel za suzbijanje crne burze u Rue Saussaies, u zgradi Suretea. Šef odjela bio je neki SS-Untersturmbannfuhrer. Referente Službe sigurnosti doveli su iz svih krajeva Francuske u Pariz na školovanje. Međutim, Služba sigurnosti baš nije imala sreću sa svojim novim odjelom. Referenti za suzbijanje crne burze ubrzo su nakon završenog školovanja ot -krili da se na Marche noiru mogu dobro potkožiti! Surađivali su s Francuzima. Događale su se strahovite prijevare.

Tako je, na primjer, u jednom jedinom danu 50.000 pulovera preprodano - ne jedanput nego četiri puta. Zatim su trojicu naku-paca ustrijelili. Četvrti je, također sudjelovao u prijevari, pa su sutradan puloveri ponovno prodani, a novac za triput po 50.000 pulovera spremljen u džep...

Ljudi su nestajali. Lokomotive su nestajale. Stotine tisuća ki -lograma najfinijeg papira za cigarete je nestalo. Aktivnost koju je izazvala Služba sigurnosti sa svojim korumpiranim Odjelom za suzbijanje postajala je sve življa. Agenti su uhitili jedni druge i međusobno se ubijali. Gestapovci su nastupali kao Francuzi, a Francuzi kao gestapovci...

Sve je ovo pukovnik Werthe ispripovijedao Thomasu Lievenu, koji gaje zapanjeno slušao. Pukovnik naposljetku reče:

- Nije li to nešto za vas, Lieven?- Mislim da bi to bilo baš ono pravo, gospodine pukovniče.- Nije li preopasno?- Znate, na tom sam području stekao izvrsnu izobrazbu još dok

sam živio u Marseilleu - reče Thomas Lieven. - Osim toga, imamsve potrebne preduvjete. Još sam uvijek posjednik vile u Bulonj-skoj šumi, a od prije rata suvlasnik sam male banke. Mogao bihdjelovati vrlo uvjerljivo.

Tako je govorio naglas, dok je u sebi mislio: »Konačno da po -novno imam svoj privatni život te da se malo odvojim i udaljim od vas, mili moji. Tko zna, možda se još ipak nekako dokopam Švi -carske. ..«

10Thomas Lieven nađe svoju banku, poput onog čovjeka iz bajke

koji se nakon duga i začarana sna vraća u svoje selo i ustanovljuje da je u međuvremenu prošlo sedam godina. U slučaju Thomasa Lievena radilo se samo o tri godine; seniorski šef banke i većina starijih namještenika bili su još ondje. Od mlađih mnogi su manj -kali.

Svoj dugi izostanak Thomas je objasnio prilično uvjerljivim iz-govorom da su ga Nijemci iz političkih razloga zatvorili, ali su ga na kraju ipak ponovno pustili na slobodu.

Thomas se zatim raspita za svog lopovskog engleskog^)rtaka, Roberta W. Marlocka. Ali o toj hulji nitko nije ništa znao.

Odveze se u Bulonjsku šumu. Rastuži ga pogled na malu vilu u kojoj je proveo toliko lijepih sati sa slatkom Mirni Chambert.

Mirni Chambert - pukovnik Simeon... Jesu li u Parizu? Svakako će ih potražiti... Ah, a Josephine Baker i pukovnik Debras... Iz velike daljine, iz dalekog mora sjećanja, osmjehivali su mu se: Bastian i Konjska Noga iz Marseillea... Pereira, genijalni krivotvo-ritelj, Lazarus Alcoba, njegov mrtvi grbavi prijatelj, histerična kon-zulica Estrella Rodrigues iz Lisabona... Ali iz najveće daljine, ne -dostižno udaljena, tužno mu se smiješila žena za kojom je Thomas još uvijek čeznuo...

Prestrašeno se trgne iz sanjarenja, prijeđe rukom preko vlažnih očiju i uđe u mali vrt vile iz koje je prije tri godine navrat-nanos pobjegao u cadillacu s američkom zastavom na krovu.


Meni

Svinjski butu crvenom vinu

sa salatom od celerai krumpirima obarenim

u slanoj vodi

Savarin* s voćem

Pariz, 10. rujna 1943.

Sa svinjskim butom Thomas Lievenje zavrtio svoj crnoburzijanski vrtuljak

Svinjski but u crvenom vinu

Uzmite čitav, svjež svinjski but, odstranite debelu kožu i dio mas-noće. Načinite smjesu od ribanog luka, tucanog papra, đumbira, borovice i lovorova lišća, pa time čvrsto rukom natrljajte but tako da postane smeđ. Stavite but na pet do osam dana u lonac, prelijte ga bocom crvenog vina i polovicom boce octa, te ga češće okrečite. Prije nego što meso stavite peći, natarite ga čvrsto solju i pristavite s pola tekućine na vatru. Pošto je tekućina pokuhala, stavite but u

' Nabujak (kuglof).

Savarin s voćem

Pripremite 1/4 kilograma brašna, 1/8 litre mlijeka, 15 grama kvasca, 125 grama maslaca, 30 grama šećera, tri jaja i malo soli. Pomije-šajte komad kvasca s četvrtinom ugrijana brašna i ostavite da se diže. Izmiješajte to s rastopljenim maslacem i ostalim sastojcima i tucite dok se ne počnu stvarati mjehurići. Namažite kalup za na-bujak maslacem, napunite ga do tri četvrtine tijestom i ostavite ti-jesto da se diže dok ne ispuni kalup, zatim pecite 30 minuta. U međuvremenu zagrijte ukuhane ili svježe pirjane polovice bresaka (može biti i drugo voće) i 6 de-

Vrata otvori zgodna mlada sobarica. Reče joj da bi želio govoriti s gazdom. Djevojka ga uvede u salon.

- Gospodin stožerni blagajnik odmah će doći.Thomas pogleda oko sebe. Njegovo je pokućstvo još uvijek bilo

ovdje, i njegovi sagovi, i njegove slike. Ah, Bože moj, istrošeno izapušteno, ali ipak njegovo. x

Zatim se pojavi gospodin stožerni blagajnik, samouvjeren, prež-deran, praveći se važan.

- Zovem se Hopfner. Heil Hitler! Što želite?- Thomas Lieven. Da smjesta iselite. - Stožernog blagajnika ob

lije rumenilo.- Pijani ste, je li?- Ni govora.- Glupa šala?- Nije, ali stanje moj.- Glupost! Stan pripada meni! Već godinu dana stanujem ovdje.- Primjećuje se. Sve je prilično prljavo.- Slušajte, gospodine Lieven, ili kako li se već zovete, nestanite,

i to smjesta, ili ću pozvati policiju.Thomas ustane.- Već idem. Uostalom, niste sasvim korektno odjeveni.

pećnicu i dolijevajte malo-pomalo ostatak tekućine. Ispecite but do lijepe smeđe boje, vežite sok pe-čenja u gust umak, te uz to pos-lužite salatu od celera bez majo-neze i obarene krumpire. Ovisno o veličini buta, valja računati za kuhanje i pečenje od 3 do 5 sati.

kagrama gustog pekmeza od ma-relica. Od toga pripremite preljev: 1/8 litre soka od voća, 2 žlice bi-jela vina, po jednu žlicu trešnje-vače, serija, maraskina i limunova soka, pola čajne žličice ruma i komadić tucane vanilije. Odmah istresite ispečeni kolač na ugrijan pladanj, prelijte ga vrućim prelje-vom, premažite vrućim pekme-zom od marelica i pospite dvjema punim žlicama pistacija, složite vruće voće visoko u sredinu. Mo-žete ispeći kolač i dan ranije, ali ga morate ponovno ugrijati prije nego što ga prelijete i ukrasite.


Ode pukovniku Wertheu. Dva sata kasnije stožerni blagajnik Hopfner dobije od svojih starješina nalog da smjesta isprazni vilu u Bulonjskoj šumi. Još istu noć proveo je u hotelu. Više uopće nije shvaćao ovaj svijet.

Bivši stožerni blagajnik Hopfner, pod nekim tuđim imenom, doduše, i sada živi medu nama. Danas je generalni direktor velike tvornice u Rajnskoj oblasti. Možda pročita ove retke, pa će makar i nakon toliko dugog vremena konačno saznati tko je bio kriv što je 3. rujna 1943. godine tako naglo izletio iz vile u Bulonjskoj šumi.

11Stožerni je blagajnik izgubio vilu, a pukovnik Werthe je tih dana

ostao bez izvrsne kućne pomoćnice - lijepe, crnokose Nanette. Mala je Francuskinja upoznala Thomasa Lievena i divila mu se od onog dana, 12. prosinca 1942. godine, kada ga je pukovnik Werthe, isprebijanog i bijednog, izvukao iz gestapovskog zatvora. Nanette je pukovniku Abivehra iznenada otkazala. Nekoliko dana kasnije ponovno ju je sreo u Thomasovoj vili.

- Ne ljutiti, gospodin pukovnik - zapjevuši ona - ja 'tjeti uvijek raditi u Bois de Boulogne...

Na početku rujna 1943. godine Thomas uredi kuću prema svom ukusu. Podrum je bio pun alkoholnih pića, a kuhinja živežnih namirnica s crne burze. Borba protiv šverca mogla je započeti.

Prva, pomalo tajanstvena, važna ličnost na koju ga je pukovnik Werthe upozorio bio je stanoviti Jean-Paul Ferroud. Sjedokosi je div, poput Thomasa, posjedovao u Parizu vlastitu banku. Činilo se daje on bio upleten u najveće i najbezobraznije prijevare.

Thomas pozove bankara na večeru.Dvije su stvari Francuzi 1943. godine radili samo u iznimnim

okolnostima: Nijemce posjećivali i Nijemce pozivali u goste. Sasta-jali bi se s njima u restauracijama, u barovima, u kazalištu - ali nikada kod kuće. Osim ako ne bi za to imali vrlo važne razloge...

Stoga je, za Thomasa, čitava afera Ferroud počela odmah izne-nađenjem: bankar je prihvatio poziv.

Pet je dana Thomas Lieven s Nanette pripremao ovu večeru. Ferroud je došao u sedam i trideset. Gospoda su bila u smokinzi-ma.

Vrlo suhe martinije ispili su u salonu. Zatim su sjeli za stol, na kojem su gorjele svijeće.

Nanette posluži svinjski but.Ferroud je jeo poput prava znalca. Nenapadno obliže usne: I

- Doista izvanredno, monsieur. Ležao je u crvenom vinu, je li?- Pet dana. Najvažnije je, međutim, da se meso dobro natrlja

borovicom, đumbirom, listovima lovora, zrncima papra i lukom.But valja tako dugo trljati dok ne postane gotovo crn.

- Upotrijebili ste samo crveno vino? - Ferroud je izgledao veličanstveno, kao Pere noble kakva francuskog kazališta.

- I pola boce octa. Vrlo sam sretan što ste prihvatili moj poziv.- Ali, molim vas - odvrati Ferroud, stavljajući na vilicu salatu

od celera. - Napokon, ne događa se baš svakog dana da vas ugoste pozove agent Abivehra.

Thomas nastavi mirno jesti.- Raspitao sam se o vama, monsieur Lieven. Zapravo, vama se

nipošto ne smije vjerovati. Iz informacija o vama istodobno se ra-zabire tako mnogo i tako malo da je teško zaključiti tko ste vi zapravo. Jedno je, međutim, sigurno: natjerali su vas na mene jersmatraju da držim u rukama sve konce crne burze, nije li tako?

- Tako je - reče Thomas. - Uzmite još komad mesa! No nešto nerazumijem.

- A što to, molim?- Da ste, iako mi ne vjerujete, a znate što želim, ipak došli k

meni. Morate imati neki razlog.- Naravno da za to postoji razlog. Htio sam upoznati čovjeka

koji će mi - možda - postati neprijatelj. A želim i saznati vašu cijenu, možda se možemo nagoditi, monsieur...

Thomas podigne obrve. Djelovao je vrlo arogantno dok je govorio: x

- Ipak niste o meni baš dobro obaviješteni. Šteta, monsieur Ferroud, veselio sam se protivniku koji bi mi bio ravan...

Bankar pocrveni. Odloži nož i vilicu.- Među nama, znači, nema nagodbe? Sada ja moram reći: šte

ta. Bojim se da podcjenjujete opasnost u kojoj ćete od sada živjeti,monsieur. Morate razumjeti da neću nikome pustiti da mi zavirujeu karte, a pogotovo ne nekom nepodmitljivom...

12Thomas Lieven upravo je legao na kauč, kada u njegovoj vili u

Bulonjskoj šumi zazvoni telefon. Bilo je 13 sati i 46 minuta, 13. rujna 1943. godine - bio je to povijesni trenutak! Jer ako zavirimo u budućnost, ovaj je telefonski razgovor izazvao čitavu lavinu do-gađaja. Taj će telefonski razgovor upriličiti ponovni susret Thoma-


sa Lievena s jednom damom, koji će ga susret, međutim, nakon kratkih trenutaka blaženstva, gotovo stajati glave.

Zatim će priskrbiti Thomasu Lievenu prijateljstvo čovjeka koji će mu nekoliko mjeseci kasnije tu istu glavu spasiti. Taj će poziv Thomasu Lievenu omogućiti da razjasni jedno potpuno shvatljivo, premda i opako, umorstvo, a s tim u vezi i da objasni najveću šve-rcersku aferu godine i naposljetku našem će prijatelju osigurati vječnu zahvalnost jedne zdvojne domaćice i jedne stare kuharice kojima je pomogao u jednoj, za domaćice užasnoj, situaciji.

Kako vidimo, vrlo šarolik program. Plus točke i minus točke. Ipak, da je Thomas samo i naslućivao što ga sve očekuje, ostavio bi da telefon dalje zvoni, pa makar i do sudnjeg dana. Ali budući da ništa nije predosjetio, podignuo je slušalicu.

- Molim?- Monsieur Lieven?Thomas prepozna glas. Pripadao je Jean-Paulu Ferroudu. Lju-

bazno se raspita za bankarovo zdravlje. Ferroud mu odgovori da je dobro.

- A kako je gospođa supruga?- Također, hvala. Slušajte, gospodine Lieven, žao mi je što sam

se kod vas ponfo tako - hm, tako hladno i naprasito...- Ali, molim vas!- Ne, ne, ne! Pa još uz tako izvrstan svinjski but... Želio bih to

popraviti. - »Oho«, pomisli Thomas. - Hoćete li mojoj ženi i meniučiniti veselje i danas doći k nama na večeru?

»Sto mu gromova«, pomisli Thomas. Bankar doda s blagom ironijom:- Pretpostavljam da kao obavještajac Abivehra točno znate gdje

stanujem, zar ne?Male šale poput ove već odavno nisu Thomasa izbacivale iz rav-

noteže.Brzo odgovori:- Pa naravno, monsieur. Stanujete u Aveniji Malakoff broj 24,

sasvim blizu mene. Imate vrlo lijepu ženu. Ime joj je Marie-Louise,a djevojačko prezime Kleber. Posjednica je najvrednijeg nakita uParizu. Imate kineskog slugu po imenu Shen-Tai, kuharicu There-su, djevojku Suzette i dva buldoga Cicerona i Cezara.

Čuo je kako se Ferroud smije.- Recimo, u osam?- U osam, monsieur. - Thomas spusti slušalicu. Prije nego što

je stigao razmisliti o ovom čudnom pozivu, netko pokuca. Bez daha u sobu utrči lijepa služavka Nanette. Nanette progovori njemački. Uvijek kad je bila osobito uzbuđena, govorila je njemački:

- Monsieur... monsieur... radio javiti upravo da osloboditi Mus-solini... Duce već biti na putu u Berlin k 'itler kako moći se nastaviti boriti s njim...

- Benito će biti vrlo sretan - reče Thomas.Nanette se smijala. Prišla mu je blizu, sasvim blizu.- Oh, monsieur... tako biti dragi... Ja tako sretna da mogu biti

ovdje.- Nanette, mislite na vašeg Pierrea!Ona se nakrevelji.- Ah, Pierre -je tako dosadan...- Zgodan je on momak - doda Thomas pedagoški, pa ustane,

jer mu se ona previše približila. - Idite u kuhinju, Nanette! - Potapša je, a ona zahihoće kao daje netko škaklja. Zatim razočaranoode.

Thomasa je kopkalo: »Što li to bankar želi od mene?«

13Vila u Aveniji Malakoff pokaže se kao izvanredno otmjena kuća

prepuna dragocjenosti iz Europe i s Dalekog istoka. Ferroud je morao biti milijunaš!

Mali kineski sluga primi gosta, doduše s vječnim smiješkomsvoje rase, ali su mu držanje i glas bili oholi i hladni. Hladna iohola bila je i sobarica, kojoj Thomas preda celofanski omot s triružičasle orhideje za domaćicu. >

A ohol i hladan bio je, konačno, i domaćin. Ostavio je Thomasa da prilično dugo čeka u salonu - sedam minuta, kako je Thomas, namrštivši se, ustanovio po svom voljenom starinskom satu. Na-pokon je došao, elegantan kao i uvijek, te je, pruživši Thomasu ruku, počeo miješati martinije.

- Moja će žena odmah doći.»Čudno«, pomisli Thomas, »baš čudno«. Pogleda Budu, pa ormarić

s intarzijama, teške svjetiljke s mnogim kracima, sagove. »Ovaj Jean-Paul Ferroud potpuno je neovisan. Može mu se fućkati za mene. Zbog čega me, međutim, zove k sebi, ako za mene ne mora mariti? A ako me već pozvao, zašto se ponaša tako da u meni već pomalo raste bijes?«

U tom trenutku sjedokosi privatni bankar ispusti dvije kockice leda. Stajao je ispred bara, ukrašena fantastično oslikanim zrca-lima, i punio srebrni shaker. Nakašlje se i zbunjeno nasmije:

- Tresu mi se ruke. Čovjek stari. To je od pića!


Thomas odjednom nešto shvati. Taj čovjek uopće nije ohol, taj je čovjek nervozan, strahovito nervozan! I Kinez i djevojka ... Sve ih je pogrešno ocijenio. I oni su bili uznemireni i puni straha. Nešto su očekivali - samo što?

Pojavi se kućedomaćica. Marie-Louise Ferroud bila je visoka, vitka, besprijekorno lijepa. Oči su joj bile plave, dugih trepavica, a plava kosa divno počešljana. Nosila je crnu haljinu golih ramena, a na rukama i oko vrata svoj prekrasan nakit. »S ovim se naki -tom«, nehotice pomisli Thomas, »onaj što smo ga zdipili draguljaru Pissoladiereu ne može usporediti. - Bože, Bože, već sam se sasvim lijepo pokvario!«

- Madame... - Thomas se duboko pokloni, poljubi joj ruku iustanovi: ova je vitka, bijela, namirisana ruka drhtala.

Uspravi se i pogleda u hladne plave oči, pa i u njima otkrije pa-niku i mučno svladavanje. Zbog čega?

Madame zahvali za orhideje. Raduje se što je upoznala Thoma-sa. Uzme u ruku čašu martinija koju joj je muž bio pružio, ali od-jednom odloži čašu na šesterokutni brončani stolić, pritisne ruku na usta i brižne u plač.

»Bože moj«, pomisli Thomas, »o mojem klubu da više i ne govo-rim. Ali ako preživim ovaj posrani rat, prodat ću svoje memoare kakvoj izdavačkoj kući. Sa svim receptima!«

Ugleda sjedokosog Ferrouda kako hita k svojoj lijepoj ženi.- Za Boga miloga - Marie-Louise - što je... Moraš se sabrati!

Što će pomisliti gospodin Lieven?- Ah -jecala je madame Ferroud - oprosti, Jean, oprosti mi...- To su samo živci, cheri...- Nisu to živci... Nije ni zbog onog... Osim onog, još se nešto

dogodilo!U Ferrouda se lice ukruti.- Osim onog - što još?- Jelo - jelo je propalo! - Zajecavši, kućedomaćica dohvati rup

čić, obriše nos i povikne: - Theresa je ispustila smuđa!Bankar Ferroud, krajnje osumnjičen od njemačkog Abivehra

kao najopasnija osoba fantastične francuske crne burze, sada se ozlovoljio:

- Dakle, molim te, Marie-Louise! Dobro znaš o čemu se večerasradi! Znaš što sve stoji na kocki! A ti plačeš zbog jednog idiotskogsmuđa! Zaista se ponašaš poput...

- Monsieur Ferroud! - prekine ga Thomas blago, ali odlučno.- Što hoćete? Ovaj, htio sam reći: molim, izvolite?- Dopuštate li da postavim madame nekoliko pitanja?- Ja... hrm... dakle... No dobro, svakako.

- Hvala. Madame, rekli ste daje Theresa ispustila smuđa...- Ispustila ga je. Već je stara. Vrlo slabo vidi. Pao je na ploču

štednjaka dok ga je vadila iz vode. Raspao se na komadiće - ah,pozlit će mi!

- Madame, u životu postoji samo jedan grijeh: izgubiti hrabrost.Saberite se! Bili ste toliko smioni da za svoj stol pozovete njemačkog obavještajca. Zar da vas francuski smuđ obori na koljena?

Ferroud se odjednom objema rukama uhvati za svoju lijepu glavu i izusti:

- To je doista već previše...- Ali zašto, zaboga? - usprotivi se Thomas, pa se obrati domaći

ci: - Oprostite mi zbog indiskretnog pitanja - koje ste jelo predvidjeli prije smuđa?

- Šunku s Cumberland-umakom.- Hm. Hm. - Zamislio se kao veliki kirurg Sauerbruch1 pri liječ

ničkom konziliju. - A ... hm ... nakon toga?- Kremu od čokolade i kave.- Baš dobro - reče Thomas jedući maslinu. - To se izvrsno sla

že.- Što se izvršno slaže? - prošapće dama, koja je na sebi nosila

briljante od najmanje sedamdeset karata. Thomas se pred njomnakloni.

- Čini mi se da vas muče dvije brige, madame. Jedne vas mogulako osloboditi, ako mi dopustite da uđem u vašu kuhinju.

- Smatrate da još možete nešto učiniti od raspalog smuđa? - Uoči Marie-Louise ušao je izraz nadzemaljskog divljenja.

- Sigurno, madame - reče naš prijatelj. - Da možda ponesemosa sobom i shaker i čaše? Lakše se kuha uz poneki gutljaj. A mar-tinije doista izvrstan. Pravi britanski »Gordon« džin. Gdje li ste gasamo nabavili u četvrtoj godini rata, monsieur Ferroud... ?

Glasoviti njemački kirurg


Meni

Kuhana šunka s Cumberland-umakom

Riblji nabujak

Krema od čokolade i kave

kukuruzna škroba, prelijte kipu-ćom tekućinom uz neprestano miješanje. Ulijte smjesu ponovno u lonac i ostavite da se na najma-njoj vatri zgusne uz neprekidno

14

miješanje. U kremu, koju ste skinuli s vatre, umiješajte veliku žlicu grubo mljevene kave, nipošto ne kavu u prahu, i snijeg od bjelanaca te stavite kremu na hladno.

Cumberland-umak

Izmiješajte 1/4 litre želea od ribiz-la, 1/8 litre crvena vina, sok dviju

naranči, jednu čajnu žličicu en-gleske gorušice u prahu i koru jedne naranče izrezanu na prutiće i očišćenu od bijelog dijela. Umak držite na hladnom. Ovaj umak možete poslužiti uz svaku vrstu hladnog mesa, a osobito uz div-ljač.

Riblji nabujak

Ribu skuhajte u cijelom, dobro je ocijedite, odstranite kožu i kosti te je razrežite na komade. Načinite svijetli zapržak od maslaca i braš-na, dodajte kiselo vrhnje, bijelo vino, ribani parmezan i malo rib-ljeg obarka, pa ukuhajte sve u gust bijeli umak. Prema ukusu

posolite i popaprite, dodajte

pirjane šampinjone i nekoliko kapara. Dobro premažite maslacem kalup za nabujak, stavite unutra komade ribe, prelijte ih umakom, pospite obilno parmezanom, ribanom žemljom i grudicama maslaca te pecite u pećnici do zlatnožute boje. Garnirajte prije posluživanja polumjesecima iz pečenog lisna-tog tijesta »Fleuronsa«. Ovo jelo možete pripremiti od svih vrsta ribe čvrstog mesa, a osobito od svježeg bakalara.

Krema od čokolade i kaveZakuhajte u loncu litru mlijeka sa 150 grama čokolade za kuhanje i malo šećera. Istucite u zdjeli tri žumanca s jednom velikom rav-nom žlicom krumpirova brašna ili

Što li se ovdje stvarno događalo?Thomas to nije doznao ni u golemoj opločenoj kuhinji. Svezavši

pregaču preko smokinga, elegantno je uklonio nepriliku sa smu-đem. Pritom su ga zadivljeno promatrali: kratkovidna kuharica, puna osjećaja krivnje, blijeda domaćica, blijedi domaćin. Čudni je bračni par - barem privremeno - zaboravio svoju silnu uznemire-nost. Thomas pomisli: »Ja mogu čekati. Pa makar taj teatar pot -rajao i do jutra. Jednom ćete valjda ipak progovoriti!«

Izvadi kosti iz nesretne ribe, skine joj kožu i razreze je na listo-ve. Otpije gutljaj i reče:

- Teške su me godine naučile, cijenjene dame, da u većini slučajeva život čovjeku pruža još jednu mogućnost. Raspali smuđ jošje uvijek bolji nego nikakav. Priredit ćemo sada lijep umak. Imateli parmezana, Theresa?

- Koliko god želite, monsieur - zapjevuši stara kuharica.- Ah, tako sam očajna što mi se to dogodilo!- Priberite se, draga moja. Popijte gutljaj, to će vas smiriti. -

Domaćin natoči kuharici punu čašu. Thomas reče:- Molim bijelo vino, kiselo vrhnje i maslac.Dobije sve što je zatražio. Svi su gledali kako priprema umak.

Odjednom se kućom prolomi buka. Začuje se visok ženski glas, pa visok muški glas. Domaćica problijedi. Domaćin pojuri k vratima, gdje se sudari s kineskim slugom. Kinez na vrlo jednostavan način učini tajnim ono što je želio reći: izbrbljao je to, naime, na kines-kom.

Pritom je pokazivao na nešto iza sebe. Domaćica, koja je očito razumjela što je Kinez rekao, zavrišti, na što se domaćin na nju izdere kineski. Ona se svali na kuhinjski stolac. Kućedomaćin ode za Shen-Taiom, a da se nije ispričao, zalupivši za sobom vratima.

»Eto«, pomisli Thomas, »ovako je to, dakle, kod otmjenih Fran-cuza. Što da radim?« Odluči da se više ničim neće dati zbuniti.

- Imamo li kapara, Therese?- O sveta bogorodice, siromašna milostiva gospoda...

Pariz, 13. rujna 1943.

Thomas Lieven spašava ribu i plavokosu djevojku


- Theresa!- Kapara - imamo, ovdje su.- A šampinjoni?- Ta - također... Madame, mogu li vam ikako pomoći?Domaćica se sabere. Podigne pogled:- Oprostite za sve ovo, gospodine Lieven. Shen-Tai je već deset

godina s nama. Nemamo pred njim tajni. Došao je k nama još uŠangaju... Dugo smo ondje živjeli...

Kućom stanu odzvanjati glasovi. Zatim se nešto sruši. Thomas pomisli: »Nije to ništa, ignoriraj - rekao bi moj prijatelj Karli Schlumberger.«

- A sad s ovim u pećnicu, Theresa.- Zabrinuta sam za svoju sestričnu, gospodine Lieven.- Žao mi je, madame. Sada valja sve prepeći na srednjoj vatri.- Treba s nama večerati, znate. Ali je upravo htjela navrat na

nos pobjeći iz kuće. Shen-Tai je to u posljednji trenutak spriječio.- Ovo je stvarno uzbudljiva večer. A zašto je vaša poštovana se

strična htjela pobjeći?- Zbog vas.- Hr-rm. Zbog mene?- Jest. Nije - nije vas željela sresti. - Domaćica ustane. - Moj je

muž sada s njom u salonu. Molim vas, dođite. Sigurna sam da ćese sada Theresa i sama snaći.

- Dobro pospite parmezanom, kaparima i šampinjonima, Theresa - reče Thomas. Uzme svoju času i shaker. - Željno čekam daupoznam vašu sestričnu, madame - ženu koja želi pobjeći prijenego što me upoznala. To je stvarno kompliment!

Slijedio je kućedomaćicu. Pošto je ušao u salon dogodi mu se nešto što mu se još nikada nije dogodilo: ispusti čašu martinija iz ruke. Piće se razlije po debelu sagu.

Thomas stane kao ukopan. Zurio je u vitku mladu ženu koja je sjedila na antiknom stolcu. Ferroud je stajao pokraj nje poput tje -lohranitelja. Ali naš je prijatelj vidio samo tu mladu, blijedu ženu stisnutih usana i kosih zelenih očiju, strogo začešljane plave kose i visokih jagodica. Začuje njezin promukli glas:

- Dobra večer, gospodine Sonderfuhreru.- Dobra večer, mademoiselle Dechamps - jedva protisne. Zatim

se nakloni pred nekadašnjom asistenticom profesora Debouchea,pred bivšom partizankom Maquis Crozanta, ženom koja je takostrastveno mrzila Nijemce, koja mu je u Clermont-Ferrandu pljunula u lice poželjevši mu polaganu, mučnu smrt____

Jean-Paul Ferroud podigne čašu koju je Thomas ispustio i reče:

- Yvonni nismo rekli tko danas dolazi na večeru. Ona... onavam je čula glas dok smo išli u kuhinju - prepoznala vas je odmah- i htjela je pobjeći... Možete zamisliti zbog čega?

- Mogu zamisliti.- Dakle, dobro. Sada smo u vašim rukama, gospodine Lieven.

Yvonne je u smrtnoj opasnosti. Gestapo joj je za petama. Ako jojne pomognemo, izgubljena je.

Stisnuvši oči, Yvonne Dechamps je piljila u Thomasa. Lijepo joj je lice izražavalo: stid i bijes, zbunjenost i mržnju, strah i srdžbu. Thomas Lieven pomisli:

»Dvaput sam je izdao. Jednom kao Nijemac, a drugi put kao muškarac. Ovo drugo mi ne može oprostiti. Zbog toga me mrzi. Da sam tada u Gargilesseu ostao u njezinoj sobi...«

Začuje Ferrouda kako govori:- Bankar ste poput mene. Ne govorim o osjećajima, nego o

poslovima. Vi želite obavijesti o crnoj burzi. Ja želim da se sestrični moje žene ništa ne dogodi. Je li jasno?

- Jasno je - odgovori Thomas. Usne su mu odjednom postalesuhe poput pergamenta. Upita Yvonnu: - Kako to da vam je Gestapo za petama?

Yvonne zabaci glavu i pogleda u stranu.- Yvonne! - vikne madame Ferroud bijesno.Thomas slegne ramenima.- Vaša sestrična i ja stari smo, dobri neprijatelji, madame. Ne

može mi oprostiti što sam joj tada u Clermont-Ferrandu dopustioda pobjegne. Dao sam joj još i adresu jednog prijatelja, koji se zoveBastian Fabre. On bi je bio sakrio. Čini se da ga, na žalost, nijepotražila.

- Potražila je vođe Maqais Limogesa, kako bi i dalje radila uPokretu otpora - reče Ferroud.- Naša mala rodoljupka, junakinja - reče Thomas uzdahnuvši.Iznenada ga Yvonne pogleda otvoreno, mirno i prvi put bez mržnje. Jednostavno reče:

- Ovo je moja domovina, gospodine Lieven. Željela sam se i dalje boriti za svoju zemlju. A što biste vi učinili?

- Ne znam. Vjerojatno isto. Što se zapravo dogodilo?Yvonne spusti glavu.Ferroud reče:- U grupi je bio izdajica. Radiotelegrafist. Gestapo je uhitio pe

deset pet makija. Šestoricu još traže. Jedan od šestero sjedi ovdje.- Yvonne ima rođake u Lisabonu - doda madame Ferroud. -

Ako dospije onamo, spašena je.


Oba se muškarca šutke pogledaju. Thomas shvati: »Ovo je po -četak uspješne suradnje. Ali kako ću to prodati pukovniku, zna samo dragi Bog.«

Kineski se sluga pojavi uz mnogo naklona.- Večera je gotova - reče madame Ferroud.Krenula je naprijed u blagovaonicu. Ostali su je slijedili. Pritom

prsti Thomasa Lievena dotaknu Yvonninu ruku. Ona se trgne kao pogođena električnim udarom. On je pogleda. Oči su joj odjednom postale sasvim tamne. Krv joj je udarila u glavu.

- Ovoga se morate najhitnije odučiti - reče on.- Če - čega?- Da se prestrašite. Da porumenite. Kao agentica Ahivehra mo

rate se bolje svladavati.- Kao - kao što?- Kao obavještajka Ahivehra - odvrati Thomas. - No, a što vam

je sada? Zar ste pomišljali da vas mogu prebaciti u Lisabon kaopripadnicu francuskog Pokreta otpora?

15Brzi noćni vlak za Marseille, koji je prema planu morao napus -

titi Pariz u 21.50 sati, imao je troja spavaća kola. Dva susjedna odjeljka u sredini jednog od tih vagona bila su navečer 17. rujna 1943. godine rezervirana za pripadnike Abuiehra.

Deset minuta prije polaska vlaka u hodniku tih spavaćih kola pojavio se mlad, dobro odjeven civil u društvu elegantne mlade dame, te je pokretom ruke dozvao francuskog konduktera. Dama je nosila ogrtač od devine dlake. Ovratnik je visoko podignula. No-sila je i šešir muškog oblika sa širokim obodom, kako je to tada upravo bilo moderno. Toj se dami samo vrlo teško moglo pogledati u lice.

Gospodin pokaže kondukteru rezervacije i utisne mu u ruku poveću novčanicu.

- Hvala, monsieur, odmah ću donijeti čaše... - Kondukter otvori vrata obaju odjeljaka rezerviranih za Abivehr. U jednom je stajala posuda s ledom, iz koje je virila boca Veuue CUquota. Na stoliću uz prozor bila je vaza s dvadeset crvenih karanfila. Spojna vrata iz -među odjeljaka bila su otvorena.

Thomas Lieven zatvori vrata prema hodniku. Yvonne Dechamps skine veliki šešir, pa ponovno jako pocrveni.

- Zabranio sam vam da rumenite - reče Thomas. Podigne zaslon na prozoru i pogleda na peron. Upravo su prolazila dva dočasnika od kontrole vlakova Wehrmachta. - Hm. - Thomas opet spustizaslon od crne tkanine. - Što je? Zašto me tako gledate? Zar samopet izdao Francusku?

- Šampanjac - cvijeće... Zašto sve to činite?- Da se malo smirite. Pa vi ste još samo snop živaca! Na svaki

se šum trzate. Za svakim se klipanom okrećete. A ne može vam seviše ništa dogoditi. Zovete se Madeleine Noel i obavještajka steAbivehra. Imate i isprave Abiuehral

Da bi nabavio te isprave, Thomas je u hotelu Lutetia čitav jedan dan morao toliko govoriti da mu se gotovo osušio jezik. Pukovnik Werthe napokon je uzdahnuo, tresući glavom:

- Lieven, vi ste propast za Abwehr Pariz. Samo nam je još trebao momak poput vas!

Toga kritičnog trenutka naš prijatelj dobije podršku od strane od koje to nikada ne bi očekivao. Major Brenner, nekada njegov sumnjičavi suparnik a sada čovjek koji mu se divio, umiješa se:

- Ako smijem pokorno primijetiti: Sonderfiihrer Lieven je i uslučaju Maquis Crozanta predlagao neuobičajene metode - pa smos njima imali velik uspjeh.

Mali Brenner s brižljivim razdjeljkom zaškilji preko naočala uli -jevo na svoju ispletenu majorsku epoletu, gdje je još donedavno stajala obična kapetanska. - Ako taj Ferroud doista propjeva...

-A što će sigurno učiniti uspijem li prebaciti djevojku - rečeThomas namignuvši Brenneru. -̂

- . . . tko zna kakav bismo potez mogli učiniti, gospodine pukovniče. - Ponestane mu zraka pri samoj pomisli da bi kod sljedećeg uspjeha - ako Bog da - njega mogao možda dopasti i čin potpukovnika.

Naposljetku Werthe popusti:- Dakle dobro, dobit ćete isprave. Ali zahtijevam da damu ot

pratite do Marseillea te da ostanete uz nju dok ne sjedne u zrakoplov, jeste li razumjeli? Samo bi nam još trebalo da je se dočepaSlužba sigurnosti, pa da se pročuje kako Abivehr prebacuje u inozemstvo pripadnice francuskog Pokreta otpora!

Major Brenner je zadivljeno gledao Thomasa. Kakav momak! Momak i pol! Kad bi čovjek barem mogao postati poput njega. A zapravo, zašto i ne bi? Major Brenner potajno odluči da će u idućoj prilici dokazati kako je i on momak i pol...

Sve je ovo, dakle, prethodilo onome trenutku kada je pet mi -nuta prije polaska noćnog brzog vlaka za Marseille kondukter po-


kucao na vrata odjeljka 17 da bi putnicima donio dvije čaše za šampanjac.

- Naprijed! - povikne Thomas.Kondukter Emile otvori vrata. Morao ih je širom otvoriti da bi

propustio neku osobito visoku, mršavu damu, koja je na kolodvor dopratila neku drugu damu i sada se spremala napustiti spavaća kola.

Dama koja je upravo prolazila mimo otvorenog odjeljka 17, u kojem su Thomas Lieven i Yvonne Dechamps stajali jedan pokraj drugog, nosila je odoru glavne stožernice njemačke Radne službe. Bezbojnu je kosu stegnula u visok čvor, na kratkom kaputu odore imala je zlatnu značku stranke, a na strogoj bluzi težak kovani broš. Glavna stožernica Mielcke, osobni referent vode Radne služ -be Reicha, Hierla, nosila je smeđe vunene čarape i smeđe niske cipele.

Nedokučiv hir sudbine htio je da ona prođe mimo odjeljka Thomasa Lievena upravo u trenutku kada je kondukter Emile ot -vorio vrata. Mogla je proći prije ili kasnije, ili uopće nikako. Prošla je, međutim, u najnesretnijem trenutku te vidjela i prepoznala to ga klipana s kojim je prije nekoliko tjedana imala onaj strašni su kob, ugledala je i lijepu ženu uz njega. Slijedeći nedokučiv hir sudbine htio je da Thomas Lieven uopće ne primijeti glavnu sto- žernicu Mielcke. Bio je prema njoj okrenut postrance. Idućeg trenutka ona je bila već nestala...

- Ah, evo čaša! - razveseli se Thomas. - Ostavite, Emile, sam ćuto učiniti.

Otvori bocu. i upravo su ispijali prvu čašu, kada se dvije mi -nute prije polaska vlaka u njihovu odjeljku pojave ona dva dočas -nika od kontrole vlakova.

Yvonne dokaže da se ne ponaša uvijek baš samo histerično. Ostane potpuno sabrana. Njemački vojnici bili su vrlo uljudni. Zatraže da im pokažu isprave, pozdrave, požele sretan put i po -novno nestanu.

- No, evo - reče Thomas - sve je išlo kao po loju!Oba vojnika napuste spavaća kola. Pristupe glavnoj stožernici,

koja je stajala na peronu i koja ih je bila poslala da provjere one dvije osobe u odjeljku 17. Jedan vojnik reče:

- Ljudi su u redu, glavna stožernice. Oboje od Abivehra Pariz.Neki Thomas Lieven i stanovita Madeleine Noel.

- Madeleine Noel, je li? - ponovi glavna stožernica, dok su sezviždaljke glasale, vrata se s treskom zatvarala te je vlak uz pištanje pare i škripanje osovina krenuo na svoj daleki put.

- Oboje od Abwehra Pariz. Hvala!

Gledala je za vlakom, a stroge su joj se usne odjednom razvukle u zao smijeh. Glavna stožernica Mielcke posljednji se put ovako nasmijala u kolovozu 1942. godine, u Berlinu, na primanju u kan -celariji Reicha. Heinrich Himmler tada je ispričao neki vic. O Po -ljacima.

16Poslije prve boce Veuve Cliyuota nestane Yvonnina straha. Nje-

zina histerična ukočenost popusti. Razgovor postane gotovo veseo. Oboje se stanu smijati - ali Yvonne iznenada prestane, odmakne se u stranu, ustane i odvrati pogled.

Thomas ju je dobro razumio. Jednom je prezreo njezinu ljubav. Tako nešto ni jedna žena ne zaboravlja. Ni jedna žena ne želi to doživjeti drugi put.

I tako oko jedanaest i trideset požele jedno drugom laku noć. »Ovako je najbolje«, pomisli Thomas... »Je li baš najbolje?« Šam-panjac mu je malo udario u glavu i Yvonne mu se učinila prekras -nom. Kad joj je na rastanku poljubio ruku, uzmaknula je pred njim, ponovno se sva ukočila uz grčevit osmijeh.

Thomas ode u svoj odjeljak, razodjene se i opere. Upravo je bioobukao hlače od pidžame, kada vlak naglo zakoči, ulazeći u oštarzavoj. Thomas, izgubivši ravnotežu, zatetura odjeljkom i snažnoudari o spojna vrata, koja se naglo otvore. Rušeći se više nego teturajući, on uleti u Yvonnin odjeljak. Ležala je u krevetu. Sada jeprestrašeno skočila: ""*

- Za ime Božje...!Thomas se nekako uspravi:- Oprostite, nisam to učinio namjerno - zaista nisam... Ja...

laku noć. - Krene prema otvorenim vratima. Uto začuje njezin uzbuđeni glas:

- Čekajte!On se okrene. Yvonnine su oči bile napola zatvorene i vrlo tam -

ne. Usta su joj bila poluotvorena. Bez daha reče:- Ovi ožiljci... - Zapiljila se u gornji dio njegova tijela. Preko

čitave lijeve strane prsnog koša protezale su se tri ružne ispupcenebrazgotine posebne vrste, nastale udarcima posebne naprave -spiralne opruge presvučene gumom.

- Ovo - ovo mi se jednom dogodilo... - Thomas odvrati glavu.Nehotice stavi ruku pred prsa. - Nesretan slučaj...

- Lažete...- Molim?


- Imala sam brata. Gestapo ga je dvaput uhitio. Drugi put suga objesili. Prvi put su ga mučili. Kada je... - glas joj se prelomi -kad je došao kući iz bolnice, imao je... imao je . . . jednake brazgotine. .. A ja sam vas vrijeđala - sumnjičila ... vas...

- Yvonne...On joj se približi. Lijepa žena pritisne usne na ožiljke rana od

udaraca nekog brutalnog čovjeka. Oni osjete jedno drugo. Nježnost otplavi stid i uspomene. Sirena vlaka zapišti. Osovine su užurbano udarale. Vaza s crvenim karanfilima tiho je zveckala.

17Dvomotorni kurirski zrakoplov s njemačkim oznakama jurio je

sve brže i brže uzletnom stazom marsejske zračne luke. Dopodne je bilo tmurno, sipila je lagana kiša.

Uz jedan prozor zgrade zračne luke stajao je čovjek s mnogo lažnih imena. Pravo mu je ime bilo Thomas Lieven. Držeći ruke u džepovima kaputa od mekane vunene tkanine, stiskao je palce.

U kurirskom zrakoplovu sjedila je Yvonne Dechamps. Sada je letjela u Madrid, a odande će dalje u Lisabon.

Ljubili su se samo jednu noć - a ipak se Thomas sada, kad se zrakoplov izgubio u oblacima, osjećao osamljenim, napuštenim i prastarim.

Bilo mu je hladno. »Zbogom, Yvonne«, reče joj u mislima. »U tvom naručju, prvi put nakon mnogo mjeseci, nisam više mislio na Chantal. Ali nismo smjeli ostati zajedno. Ovo nisu vremena za lju -bav. Ona razdvajaju ljubavnike ili ih ubijaju. Mnogo sreće, Yvonne. Nikad više nećemo čuti jedno za drugo.« Ali u tome se prevario!

Dana 22. rujna 1943. godine Thomas Lieven je opet bio u Pari -zu. Nanette, njegova lijepa crnokosa kućna pomoćnica, koja ga je toliko poštovala, izvijesti ga:

- Monsieur Ferroud već četiri puta nazvati. Kaže, morati s vamahitno govoriti.

- Dođite danas u četiri sata k meni, kući - zamoli Ferroud, jergaje Thomas bio nazvao u banku.Kad je naš prijatelj stigao, sjedokosi, elegantni novčar izgrli ga sa suzama u očima. Thomas se nakašlje.

- Monsieur Ferroud, Yvonne je na sigurnom. Vi, međutim, niste. Vi ste manje nego ikada.

- Molim?- Prije nego što prijeđemo na naše poslove - svoj dio sam oba

vio, sada ste vi na redu - želio bih vam na brzinu ispričati što sudosad pokazala moja istraživanja vaših transakcija.

Thomas je u međuvremenu otkrio da je Jean-Paul Ferroud pri -jestupnik posebne vrste: poput ostalih švercera, i on je špekulirao s golemim količinama robe, neobično važne za ratne svrhe, ali ne zato da bije prodavao Nijemcima, nego kako bije pred Nijemcima sakrio na sigurno. Bio je puka suprotnost običnim špekulantima koji su porobljivali Francusku. Pokušavao je spasiti francusku imovinu. Zbog toga je Ferroud krivotvorio bilance, navodio lažne proizvodne podatke onih pogona kojima je upravljala njegova banka i samo je prividno prodavao Nijemcima goleme količine robe.

Thomas mu sve to saspe u lice. Ferroud problijedi. Najprije je htio prosvjedovati, naposljetku zašuti te okrene Thomasu leđa.

Thomas zaključi:- ... ono što ste radili naprosto je idiotski, monsieur. Što će

ubrzo biti posljedica? Oduzet će vam tvornice. A zatim? S francuskog stanovišta mogu razumjeti što ste radili. Stoga, evo vam mogsavjeta; prije nego što itko drugi dokuči što zapravo radite, smjesta zatražite njemačke povjerenike. Tada se više ni živa duša nećebrinuti za vaše tvornice... A prevariti povjerenike neće vam biti.teško, zar ne?

Ferroud se okrene. Kimne glavom, dvaput proguta, pa reče:- Hvala.- Nema na čemu. Tako. A sada na posao. Međutim, -upozora

vam vas, Ferroud, budu li vaše informacije bezvrijedne, otkrit ćuvaše prijevare. Nisam, naime, čovjek koji može shvatiti samo Francuze. Yvonne smo, napokon, spasili uz pomoć Nijemaca.

- Znam to i cijenim. - Ferroud mu se približi. - Ono što ću vamodati može vam pomoći da razbijete jednu od najvećih švercerskihbandi svih vremena, organizaciju koja nije samo mojoj nego i vašojzemlji nanijela goleme štete. Posljednjih su se mjeseci u Francuskoj pojavili državni kreditni bonovi u količinama kao nikada prije.Znate li što su to državni kreditni bonovi?

Thomas je to znao. Državni kreditni bonovi bili su neka vrsta okupacijskog novca. Bilo ih je u svim zemljama koje su okupirali Nijemci. Trebali su spriječiti iznošenje prevelike količine pravih njemačkih novčanica u inozemstvo.

Ferroud nastavi:- Na državnim kreditnim bonovima nalaze se tekući serijski

brojevi. Dva broja serije - a uvijek su na istom mjestu - stru-


čnjaku pokazuju za koju su zemlju kreditni bonovi određeni. Eto, dragi prijatelju, posljednjih šest mjeseci s ovakvim je kreditnim bonovima na francuskoj crnoj burzi kupljeno francuske robe za otprilike dvije milijarde. Međutim, bonovi u vrijednosti većoj od milijarde nisu nosili francuske oznake u serijskim brojevima nego rumunjske!

- Rumunjske? - Thomas se zaprepasti. - Kako su mogle takogoleme količine rumunjskih kreditnih bonova dospjeti u Francusku?

- Ne znam. - Ferroud priđe pisaćem stolu i odande izvadi dvadebela snopa državnih kreditnih bonova po 10.000 maraka. - Jedino znam da su ovdje. Evo, pogledajte rumunjske oznake. A nevjerujem, monsieur, da su Francuzi imali mogućnost da ovu poplavu namijenjenu Rumunjskoj usmjere u vlastitu zemlju...

18- ... Ferroud ne zna kako su rumunjski državni kreditni bonovi

dospjeli u Francusku - izvještavao je Thomas Lieven dva sata kasnije u uredu pukovnika Werthea u hotelu Lutetia. Govorio je brzo,zahvaćen lovačkom strašću. Tako mu je promaklo da su oba njegova slušaoca, pukovnik Werthe i mali častohlepni major Brenner,povremeno razmjenjivali čudne poglede. Previše je zapao u vatru: -Ferroud je, međutim, siguran da su kreditne bonove u zemljumogli unijeti samo Nijemci, pa prema tome i voditelji čitave operacije moraju biti Nijemci!

- Monsieur Ferroud je, znači, u to uvjeren - otegnuto reče pukovnik Werthe, pogledavši Brennera.

- Što se, zapravo, ovdje događa? - Thomas je sada primijetio danešto nije u redu. - Što znače ovi pogledi?

Pukovnik uzdahne, pa pogleda Brennera:- Recite mu.Major Brenner se ugrize za usnicu:- Vašeg prijatelja Ferrouda očekuju velike neprilike. Već mu

pola sata ljudi iz Službe sigurnosti sjede u kući. Unatrag pola sataon je u kućnom pritvoru. Da ste se još malo dulje zadržali kodnjega, mogli biste vašim starim prijateljima, SturmbannfuhreruEicheru i njegovu pomoćniku Winteru, reći dobar dan.

Thomas se sledi.- Što se dogodilo?

Prije dva dana u Toulouseu je ubijen stanoviti Untersturrnfiihrer Erich Petersen. Ustrijeljen. U svom hotelu. U hotelu Victoria. Ubo-jica je pobjegao. Služba sigurnosti je uvjerena daje posrijedi poli-tička akcija. Demonstracija. Fiihrer je već odredio državni pogreb.

- Himmler zahtijeva najstrožu istragu - doda pukovnik Werthe.- Služba sigurnosti iz Toulousea obratila se francuskoj policiji,

a ona je smjesta predala popis od pedeset komunista i stotinu Židova - reče Brenner. - Iz njihovih će se redova odabrati taoci kojeće strijeljati zbog Petersenova ubojstva.

- Baš je dirljiva ta susretljivost francuske policije, zar ne, gospodine Lieven? - reče gorko pukovnik Werthe. - Samo se uvlačetim gestapovskim njuškama, pa makar im pritom sunarodnjaci ipocrkali!

- Čekajte, čekajte malo - reče Thomas. - Više ništa ne razumijem. Imam dva pitanja. Prvo: čemu tolika buka oko toga gospodinaPetersena?

Brenner mu odgovori:- Jer je taj gospodin Petersen nosilac Ordena krvi. Zato su u

Glavnoj službi sigurnosti podigli vrašku graju. Stoga je Bormannosobno odjurio Himmleru i zatražio krvavu odmazdu.

- Lijepo - reče Thomas - ovo mi je sada jasno. Drugo pitanje:kakve veze ima moj bankar Ferroud s umorstvom u Toulouseu?

- Služba sigurnosti iz Toulousea saslušala je čitav niz svjedoka.Medu njima se našao i neki čovjek koji je bio gestapovska veza,neki mali lihvar po imenu Victor Robinson. Taj je Robinson pružioSlužbi sigurnosti dokaze da je vaš Jean-Paul Ferroud duhovnipokretač ubojstva Untersturmfuhrera Petersena. *

Mozak našeg prijatelja radio je grozničavo: »Ubijen Petersen, nositelj Ordena krvi. Ferroud osumnjičen. Ja znam mnogo o njemu. Ali - ali i on sada zna mnogo toga o meni. Je li me umočio? Zar im je rekao istinu? Što će biti s njim? Sa mnom? Sa pedeset komunista i stotinu Židova?«

Thomas se morao nakašljati prije nego što je mogao progovoriti:- Gospodine pukovniče, Ferroud je uvjeren da Nijemci rukovode

organizacijom koja naveliko vara s državnim kreditnim bonovima.- Zamuckivao je tražeći prave riječi. -Nije li čudno što Služba sigurnosti hvata bankara Ferrouda upravo u trenutku kad on postaje zanimljiv za nas?

- Ne razumijem ni riječi - ubaci ograničeni major Brenner.- Nisam to ni pretpostavljao - reče Thomas ni najmanje nelju

bazno, pa se opet obrati Wertheu: - Za sve ovo nemam dokaza, aliosjećam da ne smijemo dopustiti da Ferroud sada propadne.Abuiehr mora ostati u ovoj igri.


- Gospodine pukovniče, kako znate, živio sam u Marseilleu. Uono sam doba upoznao dva gospodina koja stanuju u Toulouseu.Paula de la Ruea i Freda Mevera...

Fred Meyer i Paul de la Rue - ljubazni će se čitatelj sjećati te dvojice nekoć zapuštenih lupeža, koje je Thomas Lieven iscrpljuju-ćim, kratkim, intenzivnim tečajem pretvorio u gentlemene prije nego što su olakšali draguljara Mariusa Pissoladierea za nakit vri-jedan okruglo osam milijuna franaka.

Thomas Lieven oprezno opiše svoju pravu vezu s ovom dvojicom pripadnika podzemlja, te nadoveže:

- Putujem, dakle, u Toulouse!- U Toulouse?- Jest, u Toulouse. Nema tog razbojstva u njihovu gradu o ko

jem ta dva gospodina ne bi ništa znala. A meni će htjeti reći onošto znaju.

- A Služba sigurnosti?- Morate otići do Eichera, gospodine pukovniče, i objasniti mu

da je Ferroud u ovom trenutku za nas neobično važan. Ponuditemu suradnju Abivehra pri razjašnjavanju umorstvaUntersturmfuhrera Petersena.

Mali major Brenner skine naočale i pažljivo ih stane čistiti. Gri-skajući usnice, razmišljao je: »Pri onoj ludoj partizanskoj pripovi-jesti opekao sam njušku. Pokušao sam ga spriječiti i suprotstaviti mu se. A posljedica?« Major zaškilji prema svojoj lijevoj majorskoj epoleti.

- Nakon zrela razmišljanja prihvatio sam gledište gospodina Li-evena. Ne smijemo dopustiti da nas izigraju. Moramo svakako ostati u igri. Pripovijest o državnim kreditnim bonovima previše jevažna...

Thomas okrene glavu u stranu pa se počne blago ceriti. Pukovnik Werthe se uzruja:- Zar da opet trčim onim svinjama i lijepo molim?- Uopće ne morate lijepo moliti, gospodine pukovniče! - povikne

Brenner. - Treba samo primijeniti stari trik! Valja otići k njimastrogo službeno i predočiti im tajnu naredbu vrhovne komande!

- Vi ste poludjeli - reče pukovnik Werthe. - Onome Eicheru u-dari krv u glavu čim me ugleda!

- Gospodine pukovniče, s krivotvorenom tajnom naredbom vrhovne komande izbavili smo gospodina Lievena. Valjda ćemo seonda s pravom naredbom moći uključiti u istragu o Petersenovuumorstvu!

19- Neka je triput proklet taj seronja Lieven - reče žovijalni, zde

pasti i crveni Sturmbanfuhrer Walter Eicher. Sjedio je u knjižnici,koju su pretvorili u ured, kuće broj 84 u Aveniji Foch. Pred njimsu sjedili njegov pomoćnik Fritz Winter i Obersturmfuhrer ErnstRedecker, plavokosi estet koji je volio Rilkea i pjesnika StefanaGeorgea.

Bilo je skoro 19 sati 23. rujna 1943. godine. Sturmbannfuhreru Eicheru upravo je završila služba. Poslije svih dnevnih muka često je, a i rado, uz dobru kapljicu još malo porazgovarao sa svojim pomoćnikom. Uvijek bi ga veselilo ako bi im se pridružio Obersturmfuhrer Redecker. Taj revni čovjek imao je, naime, jednu posebnu odliku: bio je rođeni šurjak Reichsfuhrera SS-a i šefa njemačke policije Heinricha Himmlera. S vremena na vrijeme Re-decker bi primao osobna pisma od Reichsheinija, koja su bila vrlo srdačna i koja je on, s razumljivim ponosom, pokazivao naokolo. Takvu je osobu čovjek, naravno, morao tetošiti - smatrao je Eicher - pa je to i činio.

Ovaj put, međutim, baš nije vladalo pravo raspoloženje za brb-ljanje uz kamin. Sturmbannfuhrer zareži:

- Svakog dana neko novo uzrujavanje. Malo prije bio je kodmene pukovnik Werthe iz Abwehra. - Eicher ponovno opsuje: -Neka ide do đavola taj posrani Lieven.

- Zar onaj kojeg smo obrađivali? - upita pomoćnik Winter, a očimu se zacakle.

- Na žalost, nismo ga dovoljno dugo obrađivali. Oprostite,Obersturmfuhreru, inače nemam običaj da se tako izražavam - ali stim krmkom imamo uvijek samo neprilike.

- A što se sada dogodilo? - raspita se Winter.- Ah, umorstvo Petersena.Rođeni šurjak Reichsheinija bučno spusti čašu konjaka na stol.

Lice mu je zatrzalo i promijenilo boju. Bilo je općenito poznato da je Obersturmfuhrera Redeckera vezalo duboko prijateljstvo s Eric-hom Petersenom, ustrijeljenim u Toulouseu. Njegova je uzbuđe-nost stoga bila shvatljiva.

Eicher objasni daje pukovnik Werthe došao k njemu i priopćio mu kako se Abwehr silno zanima za osumnjičenog bankara Ferro-uda, jednu od najvažnijih, ključnih, ličnosti u velikom deviznom krijumčarskom lancu, u koji su očito upleteni i Nijemci.

Redecker je pio. Odjednom je postao toliko nervozan daje prolio nešto konjaka. Promuklim glasom reče:

- Pa što? Kakve veze ima Petersen s krijumčarenjem deviza?

J. M. Sitnmel MOŽE I BEZ KAVIJARA

Uzmite čvrste gomolje celera i

dobro ih operite. Pripremite jed-nake količine maslaca i rokfora ili gorgonzole i čvrsto ih izmiješajte. Urežite gomolje celera duž pri-rodne udubine na gomoljima, na-punite smjesom sira i stavite na vrlo hladno. Poslužite gomolje u uspravnom položaju s malim lis-natim čupercima nagore, u stak-lenoj posudi koja ima oblik vaze ili posude za ispiranje grožđa, a prostor između njih ispunite ko-madićima leda.

Španjolski »frico«

Od mesa goveđeg filea oblikujte male bifteke, istucite ih, premažite gorušicom, posolite i popaprite. Zatim narežite oljuštene sirove krumpire na tanke ploške. Popir-jajte na maslacu dosta sjeckanog

luka dok ne postane svijetložut.

Kalup za varenac dobro prema-žite maslacem i pospite mrvica-ma. Slažite red ploški krumpira, pospite grudicama maslaca, po-solite, popaprite pa red mesa, koji prekrijte pirjanim lukom, zatim ponovno krumpir i tako dalje. Na vrh stavite opet red krumpira, koji pospite grudicama maslaca. Dob-ro izmiješajte pola šalice crvena vina, pola šalice vrhnja i pola šali-ce mesne juhe, prelijte time jelo, kuhajte u dobro zatvorenom ka-lupu za varenac sat i pol na pari, nemojte miješati, nego istresite varenac izravno na velik pladanj.

Flambirane breskve

Pripremite svijetli karamel od tri grudice maslaca, šećera u prahu i badema izrezanih na prutiće, za-lijte svježe istisnutim sokom od

Meni

Punjeni celer

Španjolski »frico«

Flambirane breskve

Toulouse, 27. rujna 1943.

Uz pikantno jelo razotkrivena je milijunska prijevara

Punjeni celer

naranče i limuna u omjeru 1:2. Dodajte malo cointrea

ua, maras-kina i konjaka, stavite unutra lije

pe, ocijeđene polovice ukuhanih bresaka. Breskve neprestano za-lijevajte tekućinom dok ne posta-nu vruće, prelijte ih još jedanput konjakom i zapalite. Vruće bres-

- Razumljivo, nikakve. Ali me Werthe zamolio da zajednički sAbivehrom rasvijetlimo podlo umorstvo ovog našeg prijatelja.

Redecker uzbuđeno upita:- Naravno, to ste otklonili, Sturmbannfuhreru?- Dakako, otklonio sam - na početku. Ali se Werthe smjesta

pojavio s tajnom naredbom vrhovne komande i sličnim, te upornozahtijevao da od mene telefonira Canarisu. Canaris je očito razgovarao s vašim šurjakom, jer je prije pola sata stigao teleks iz Glavne službe sigurnosti. Istragu moramo provoditi zajedno sAbivehrom.

Iz neobjašnjivih razloga Redeckerovo čelo odjednom prekriju kapljice znoja. Nitko to ne primijeti. On ustane, okrene obojici leđa i obriše znoj s čela. Pritom začuje Eicherov ljutit glas:

- Werthe je već na putu u Toulouse. A tko ga prati? GospodinLieven! Onaj gnusni, posrani, dvostruki obavještajac! Ta svinjakoja je prevarila naše ljude. Čovjek kojeg je već odavno trebalostrpati u masovnu grobnicu! - Eicher uzrujano iskapi svoj^konjak.- Dopadne li mi taj klipan još jednom šaka... Stoje?

Ušao je jedan činovnik:- Ovdje je neka žena. Kaže da želi govoriti s vama.- Neka dođe sutra. Prethodno se mora najaviti.- Oprostite, Sturmbannfuhreru, ali to je neka glavna stožerni-

ca...-Što?- Da... glavna stožernica Mielcke. Osobni stožer Reichsfuhrera

Hierla. Želi podnijeti prijavu. .- Protiv koga?- Protiv stanovitog Sonderfuhrera Lievena.Redecker se zagrcne. Winter zatrepće kapcima. Eicher snažno

povuče iz svoje cigare i otpuhne dim. Zatim ustane.- Molim glavnu stožernicu da uđe!

kve stavite na tanjure preko kugle sladoleda od vanilije, prelijte u-makom i ukrasite s tučenim slat-kim vrhnjem. (Za ovaj desert, koji se priprema kod stola, potrebna je vrlo čista, iznutra poniklana tava na špiritnom kuhalu.)


2. poglavlje

Rue des Bergeres ležala je sa svojim bistroima, malim restaura-cijama i barovima u slikovitom starom dijelu Toulousea. Thomas Lieven turobno se smiješio dok je skretao u malu ulicu. Baš kao i onda, prije tri godine, kada je ovamo stigao bježeći pred Nijemcima sa svojom prijateljicom, glumicom Mirni Chambert i onom junač-kom budalom, pukovnikom Simeonom. I sada je još uvijek naokolo koracalo mnogo lijepih djevojaka previše našminkanih, a premalo odjevenih.

Thomas je već saznao da Jean Perrier, kose poput lavlje grive, vlasnice određenog diskretnog hotela više nije bilo u gradu. Rado bi posjetio i nju i njene djevojke. Naravno, samo radi razmjene sta -rih uspomena...

Thomas se zaustavi. Kuća je bila otrcana, hodnik bijedan. Na trećem katu stane pred vratima na kojim je pisalo:

Paul de la Rue - Fred Meyer Nekretnine

Cereći se, Thomas Lieven pozvoni i pomisli: »Nekretnine. Kad sam ih upoznao, još su krivotvorili slike, krali po hotelima i obijali blagajne. Voila, to se zove karijera!«

S one se strane začuše koraci i vrata se otvore. Na njima se pojavi potomak hugenota, Paul de la Rue. Bio je ukusno odjeven i izvrsno friziran.

Visok stas i uska glava davali su mu izrazito aristokratski iz -gled. Započne vrlo uglađeno:

- Dobar dan, gospodine, čime vam mogu poslužiti? - Tada kri-kne: - Nom de Dieu, pa to je Pierre - !

Udari bučno po ramenu Thomasa, kojega je upoznao pod ime-nom Pierre Hunebelle. Na trenutak zaboravi svoj dobar odgoj:

- Čovječe, ugrist ću se za stražnjicu! Pa ti si živ? Pričalo se date Gestapo ucmekao!

- Lijepo ste se ovdje smjestili - reče Thomas oslobodivši se Pa-ulova zagrljaja i ude u stan. - Moja je pouka zaista urodila plodom. Naravno, one ukrasne drangulije - srnica, vila i plesačica -moraju van!

Paul je zurio u njega.- Gdje si bio? Kako si stigao ovamo?Thomas mu objasni svoju situaciju. Paul ga je šutke slušao.

Povremeno bi kimnuo glavom. Na kraju Thomas reče:- . . . i evo me sada ovdje sa svojim pukovnikom, nadajući se da

mi možete pomoći. E baš ste postali pravi kicoši...- Kakvi kicoši, glupost! Nekretnine, to piše samo na vratima!

Varamo, naravno - kao i svi ostali, samo malo inteligentnije - zahvaljujući tebi, stari moj. Tada si nam učinio zaista golemu usluguonim tečajem.

- Jesam - reče Thomas - a sada mi je možete uzvratiti. Moramsaznati tko je ubio tog Untersturmfuhrera Petersena i je li to učinioPokret otpora.

- To sasvim sigurno nije bilo političko umorstvo.- Dokaži mi! Ispričaj mi tko je ustrijelio Petersena. Kako? Zbog

čega? >- Ali, Pierre, pa neću valjda izdati zemljaka koji je ucmekao ne

kog nacista! To čak ni ti ne možeš od mene zahtijevati.- Nešto ću ti reći, Paul. Nacisti su uhitili stotinu pedeset ljudi,

tvojih zemljaka. Strijeljat će taoce, i to mnoge! Možemo ih u tomespriječiti jedino dokažemo li da to nije bilo političko umorstvo, nego da je taj Petersen bio lopov! Shvaća li to taj tvoj idiotski mozak?

- Čovječe, ma ne deri se tako na mene. Rado ću se malo raspitati. ..

Tri dana kasnije, 27. rujna 1943. godine, tri su gospodina ru -čala za stolom Paula de la Ruea: kućedomaćin, Thomas Lieven i Fred Meyer.

Paul je telefonirao Thomasu u hotel:


- Mislim da imam nešto za tebe. Dođi k meni. Fred dolazi također. Možeš li nam nešto posebno skuhati? Momci iz Marseilleapričali su nam da si im jednoć pripremio izvrsno jelo!

- Mogu - odgovori Thomas. Tog je prijepodneva radio tri sata ukuhinji Paula de la Ruea. Sada su sjedili za stolom. Oba su lupežau čast ponovnog sastanka nosila tamna odijela, bijele košulje isrebrnaste kravate. Bili su tako dobro odgojeni da su pokušavalijesti predjelo - punjeni celer - vilicom, što im je zadavalo mnogomuke.

- Za razliku od većine ostalih prigoda - pouči ih Thomas - dopušteno je, dapače i propisno, jesti ove gomolje rukama.

- Hvala nebesima - reče Fred. - Kakav je ovo sir?- Rokfor - odvrati Thomas. - Dakle, tko je ucmekao Petersena?- Stanoviti Louis Monico. Korzikanac. Zovu ga Louis le reveur,

Ludvig Sanjar.- Tko je taj Sanjar? Pokret otpora?- Ma ni govora! Pravi gangster. Sasvim mlad, ali teško bolestan

na plućima. Već je odsjedio četiri godine zbog ubojstva. Čovječe,do guše ću se nažderati ovih celera!

- Da se to ne dogodi - reče Thomas - brzo ću donijeti glavnojelo. - Ode u kuhinju pa se odmah vrati s posudom vruće vode, izkoje izvadi pokriven kalup za varenac.

- Uuuf, varenac! - promrmlja razočarano Fred. - To je bašsra..., ovaj, to baš nije ono pravo. Mislio sam da će biti meso!

- Doista - reče Paul, otmjeno brišući usne ubrusom - moramprimijetiti da sam i ja malo razočaran, dragi prijatelju!

- Pričekajte! - Thomas izruči sadržaj kalupa za varenac na veliki porculanski pladanj. Prostorijom se proširi fin miris mesa i luka. Oba gangstera stanu njuškati, dok im se na licima pojavio izraz zadovoljstva i smirenja.

Thomas reče:- A sada mi pričajte o Sanjaru. Zašto je ubio Petersena?- Prema onome što smo čuli - reče Fred - a naše su obavijesti

prvorazredne, taj je Petersen bio neka osobita svinja. Ubijen kaonositelj Ordena krvi! Kao pripadnik Službe sigurnosti! Da se nenasmijem! Petersen je ovamo došao kao civilist, razumiješ li, aznaš stoje radio? Kupovao je zlato.

- Vidi, molim te!- Svaku količinu. Dobro je plaćao. Mora da je bio velik špeku

lant. Sanjar mu je već nekoliko puta prodavao, ali uvijek samomale količine.

Thomas pomisli: »Gospodin Petersen iz Službe sigurnosti - kri-jumčari zlato. Fuhrer mu određuje državni sprovod. I taoce će strijeljati za njega. A Njemačka je izgubila junaka. Heil!«

- S vremenom je Petersen zadobio Sanjarevo povjerenje. Onog je dana Louis došao Petersenu u hotel s vrlo velikom količinom zlata...

Suhonjavi, blijedi Louis Monico postavi dva teška kovčega puna dukata i zlatnih sipki na rokoko-stol u salonu apartmana 203 hotela Victoria. Hripao je od napora i pištavo dahtao, dok su mu oči grozničavo blistale.

Sučelice Sanjaru stajao je nizak čovjek u sivom flanelskom odijelu. U tog su čovjeka bile vodenaste oči, usta gotovo i bez usana, a kratku mu je plavu kosu dijelio matematički točno povu-čen razdjeljak. Louis je o njemu znao da se zove Petersen i da ku-puje zlato; drugo ništa. Ali i to je bilo dovoljno, mislio je on.

- Koliko je ovaj put? - upita Petersen.- Tristo dukata lujdora i 35 zlatnih sipki. - Sanjar otvori oba

kovčega. Zlato zablista na električnom svjetlu.- Gdje je novac?Petersen posegne u džep. Međutim, kada je ponovno izvukao

ruku, u njoj je držao iskaznicu. Glas mu ledeno zazvuči :- Ja sam Untersturmfuhrer Petersen iz Službe sigurnosti. Uhi

ćeni ste.Dok je Petersen govorio, Louis Monico je držao desnu ^ruku u

džepu kaputa. Nije je više ni izvadio. Pucao je iz džepa. Tri su metka pogodila u prsa nositelja Ordena krvi, Ericha Petersena. Bio je na mjestu mrtav. Ugašenih očiju zurio je u strop.

Sanjar reče mrtvacu:- Sa mnom nećeš izvoditi takve govnarije, pseto jedno. Zatim,

prekoračivši mrtvaca, ode do izlaza i otvori dvostruka vrata. Hodnik je bio prazan. Sanjar tada pokupi svoja dva kovčega zlata iode. U predvorju nije nitko na njega obraćao pozornost.

- ... u predvorju nije nitko na njega obraćao pozornost - izvijesti Fred Meyer.

- Odakle vi sve to znate? - upita Thomas.


- Od Sanjareva brata.- Sve vam je tako slobodno ispričao?- Da, jer je u međuvremenu ionako sve postalo svejedno. Rekao

sam ti daje Sanjar plućni bolesnik. Prije tri pljuvao je krv. Leži ubolnici. Vjerojatno neće doživjeti kraj tjedna.

- Možeš otići sa svojim pukovnikom onamo - reče Paul. - Sanjar je voljan dati izjavu...Dne 27. rujna 1943. godine 16 sati i 15 minuta. Na pisaćem stolu malog majora Brennera resko zazvoni telefon. On podigne slušalicu i začuje glas svog starješine:

- Ovdje Werthe. Govorim iz Toulousea. Pozorno me slušajte.Ono što ću vam sada reći izvanredno je važno!

- Slušam, gospodine pukovniče!- Otkrili smo Petersenova ubojicu. - Werthe ga izvijesti o tuber

kuloznom Louisu Monicu i njegovu priznanju. - Lieven, dvojicačinovnika iz Službe sigurnosti i ja bili smo uz njegov bolesničkikrevet.

- Sto mu gromova, gospodine pukovniče! - povikne Brenner.Srce mu je burno zakucalo. »Taj Lieven! Taj vražji Lieven! HvalaBogu što sam smjesta podržao njegovu zamisao!« Brenner se nečega sjeti: - Ali onaj lihvar - onaj Victor Robinson... Nije li on teretioFerrouda?

- I to smo, međutim, raščistili. Robinson je krijumčario zajednos Petersenom. Nekoć je bio Ferroudov namještenik. Ferroud ga jeizbacio i Robinson se sada želio osvetiti. Ali to još nije sve, Brenne-ru. Najvažnije tek dolazi. Koliko je Lieven mogao saznati, Petersenje s tim zlatom bio upleten u veliku prijevaru s državnim kreditnim bonovima... Brenneru, čujete li me?

Brenner obliže isušene usnice: »Čovječe, državni kreditni bono-vi! Ovo postaje sve zamršenije! Pa to je... O nebesa, a ja u tome sudjelujem!« Isprsivši se, poviče:

- Slušam, gospodine pukovniče!- Još ne znamo kako je sve zajedno povezano, ali sada ne smi

jemo izgubiti ni sekunde, Brenneru! Ako je istina da je Petersenupleten u prijevaru s bonovima, izbit će prvorazredna sramota!Služba sigurnosti će, jasno, pokušati sve to zataškati! Mi imamoprednost - dakako, najviše nekoliko sati. Majore Brenneru, uzmitepetoricu pouzdanih ljudi.

- Razumijem!- Petersen ima stan u Aveniji Wagram 3. To mu je službeni

stan, njega ćete najprije pretražiti.- Razumijem, gospodine pukovniče!

- Lieven je saznao da Petersen ima još jedno tajno skrovište uAveniji Mozart 28. Čini se da o tome Služba sigurnosti ništa nezna... Idite i onamo...

- Razumijem, gospodine pukovniče!- Preokrenite stan naglavce. Radite što god hoćete! Lieven je već

na putu k vama. Osigurajte sav sumnjivi materijal prije nego štoga Služba sigurnosti ukloni! Jeste li razumjeli?

- Razumio sam, gospodine pukovniče! - poviče Brenner.I tako se, eto, mali major strmoglavio u pustolovinu, u skanda-

loznu, pravu parišku avanturu, zbog koje će mu od stida krv uda -riti u časne, bucmaste obraze. Nadajmo se da ćemo naći one prave nježne riječi kojima ćemo doživljaje majora Brennera moći i ispri -čati.

Uz škripu guma vojni mercedes stane ispred kuće broj 3 u Ave-niji Wagram. Iz njega iskoči mali major Brenner, isprsi se i odlu -čno popravi očale u zlatnom okviru.

Iza mercedesa se zaustavio sivi vojni kamion. Petorica muška-raca u uniformama poskaču na cestu, koja je tog lijepog, blagog jesenjeg dana blistala u posljednjem odsjaju sunca. Bilo je 16 sati i 46 minuta 27. rujna 1943. godine.

- Za mnom! - zapovjedi mali major, pomaknuvši pištolj na pojasu prema naprijed. Zatim jurne sa svojih pet odabranih ljudi ukuću - međutim, službeni stan mrtvog Petersena bio je prazan.Vrata su bila otvorena. Sagovi, pokućstvo, sve je nestalo. >

Debela concierge' objasni sležući ramenima:- Sve su odnijeli, danas rano ujutro.- Odnijeli? A tko?- Pa prijevoznici - i jedan njemački časnik, prijatelj pokojnog

gospodina Petersena... Često je dolazio ovamo... Zove se Redec-ker...

- Redecker? - Mali je major imao vlastite veze u Službi sigurnosti. Poznavao je Obersturmfuhrera Redeckera, rođenog šurjakaReichsfuhrera SS-a i šefa njemačke policije Heinricha Himmlera.

Brenner osjeti tjeskobu u duši. Zar je Redecker puhao u isti rog s Petersenom? Onda se zaista radi o sekundama! Ovamo u služ -beni stan stigao je prekasno. Ali o skrovištu u Aveniji Mozart Slu -žba sigurnosti navodno nije znala ništa. Dakle, nema mi druge nego onamo!

Pazikuća


Petorica odabranih ljudi pojure sada za svojim majorom niz stube na ulicu. Motori zaurlaju. Automobil jurne. Srce malog ma-jora burno zakuca. Osjećao se kao glumac Hans Albers: Hoplala, sad stižem ja!

Nekoliko minuta kasnije u otmjenoj Aveniji Mozart Brenner po-kuša svojim školskim francuskim jezikom uvjeriti concierge kuće broj 28 da mora pretražiti stan gospodina Petersena na drugom katu.

- Ali, monsieur - odgovori pazikuća - pa gore su dame!- Dame? Kakve dame?- Madame Lilly Page i njezina sobarica.- Tko je madame Page?- Pa, naravno, prijateljica gospodina Petersena. On je već neko

liko dana na putu.Iz ovih riječi Brenner vrlo oštroumno zaključi da ovdje još ništa

ne znaju o umorstvu nositelja Ordena krvi i krijumčara zlatom, pa sa svojom petorkom navali na drugi kat.

Pošto je pozvonio na vrata, otvori mu osobito lijepa sobarica. Brenner objasni svrhu svog dolaska, ali (mudra glavica!) ni jednom riječju nije spomenuo turobnu sudbinu nositelja Ordena krvi. Li-jepa se sobarica zbuni i pozove madame.

Madame Page se pojavi u haljinici za koju se čak i u polumrač-nom predsoblju moralo reći daje zbunjujuće prozirna. Moglo joj je biti 33 godine, bila je vrlo privlačna i malo punašna. Uzbudljiva osoba, bademastih očiju i snježnobijele puti.

Major primijeti daje njegovih petero odabranih momaka iskola-čilo oči. Postojala je određena vrsta dama s kojima Fritz Brenner nikada nije došao u dodir. Madame Page pripadala je toj vrsti. On se nakašlja i objasni joj uljudno, ali odrješito, svoj zadatak.

Zatim pođe, sav ispunjen osjećajem dužnosti, pred njom u sa-lon, koji je bio namješten posebno elegantno i skupocjeno. Na zi-dovima se moglo vidjeti nekoliko neobično nepristojnih slika. Bre-nner ih, naravno, nije ni pogledao.

Lilly Page je graciozno prišla prozoru i povukla zastor, premda to u ovo doba dana više doista nije bilo potrebno.

»Pa nisam valjda idiot«, pomisli Brenner, »ovo je sigurno ugovo-reni znak za nekog dolje na cesti!« Stoga pristupi bujnoj Lilly, po-digne zastor ponovo uvis te izjavi s nezgrapnom kavalirštinom:

- Molio bih da smijem uživati u ljepoti dame pri punoj dnevnojsvjetlosti.

- Šarmantno - reče prozračno odjevena Lilly, svalivši se na mekan naslonjač i prekriživši noge. - Gospodine majore, izvolite započeti s pretraživanjem.

Brennerova je petorka očito već započela pretraživati. Major ih je čuo kako u susjednoj prostoriji galame, zabavljajući se sa soba-ricom. .. »Prokleti klipani! U njih nema ni ozbiljnosti, ni osjećaja dužnosti! I to mije neko shvaćanje službe...«

Ljut, osim toga zbunjen Lillvnom blizinom, Brenner otvori po-veći ormarić od mahagonija. Ono što je unutra ugledao natjeralo mu je rumenilo stida u obraze. Počeo je hvatati zrak. Crnokosa Lilly zlobno se smijuljila. Major s treskom zatvori ormarić. Po dru-gi je put osjetio tjeskobu u duši.

Major Brenner je, doduše, već jednom čuo da navodno postoje knjige, crteži, fotografije, predmeti koji se ne mogu javno pokazi-vati. Ali on takve knjige, crteže, fotografije, predmete nije mogao ni zamisliti. Kad mu je sada, pri otvaranju ormarića, pogled, ne slu-teći zla, pao na te gadarije, uzrujao se iz dna duše! Nepojmljivo. Monstruozno. Izopačeno. Pokvareno. Nije nikakvo čudo što je ovakva nacija izgubila rat...

Major se prestrašeno trgne začuvši jedva suzdržavani grohot i hihot. Madame bademastih očiju blago zausti:

- Vaša su gospoda, čini se, otkrila knjižnicu.Brenner pojuri u susjednu sobu. Četvorica njegovih odabranih

momaka navalila su na ormar s knjigama. Major je protrnuo kad je ugledao ono što ih je tako razveselilo. Upitao je gdje je peti od njegovih odabranih momaka. Taj se nalazio u sobaričinoj sobi.

Brenner zabrani ovoj četvorici ormar s knjigama. Potraži petog,pa mu zabrani sobaricu. Počeo je gubiti kontrolu nad događajima,jer se pokazalo da je stan pravi muzej onoga što se uopće ne možeizreći. ,.

Majoru je lice sada trajno imalo boju prezrele rajčice. Znoj mu je orosio čelo. Stvori očajničku odluku, pojuri k telefonu i najavi preko centrale Wehrmachta, Leander 14, hitan razgovor s Toulou-seom.

»Hvala Bogu, Werthe je još tamo.« Brenner zastenje od olakša-nja pošto je začuo glas svog pukovnika. Bez daha ga izvijesti u kakvu je kaljužu upao.

U Toulouseu, pukovnik Werthe također zastenje nad svojim ću-dorednim majorom, ali Brenneru to promakne. Čuo je samo da ga Werthe pita:

- A materijal... državni kreditni bonovi i tako dalje... ništaniste pronašli?

- Baš ništa, gospodine pukovniče.- Slušajte, Brenneru: Lieven mora svakog trenutka prispjeti u

Pariz. Ne smijete napuštati stan. I nikome ne smijete reći ni riječio Toulouseu...


- Razumijem, gospodine pukovniče. Neću se maknuti odavde išutjet ću kao grob.

- Telefonirajte u Lutetiu, a i u Lievenov privatni stan. Čim stigne u Pariz, neka ga smjesta pošalju k vama.

Brenner spusti slušalicu. »Lieven! Thomas Lieven!« Sonder-fuhrer mu se učini svijetlim tračkom nade. Samo da dođe, i to što prije...

Negdje zavrišti sobarica kao da je netko škaklja. Major se bi -jesno zaleti da pronađe krivca. »Bože dragi, kakve li odvratne si -tuacije!«

6Jedino što su major Brenner i njegovi momci uspjeli pronaći u

tajnom konačištu nositelja Ordena krvi - osim onih sramotnih zbirki - bio je skupocjen nakit, velike količine dukata, vrijedna iz -danja i rezbarije s Dalekog istoka, ali nipošto dokaze da bi Peter-sen sudjelovao u prijevari s državnim kreditnim bonovima.

Madame je neprestano pokušavala učiniti nešto sa zastorima na jednom od prozora, sve dok joj to major Brenner nije izričito zabranio.

Već je sat i pol prošlo od početka premetačine. Odjednom se resko oglasi zvono na vratima. Lilly smrtno problijedi.

Brenner izvuče pištolj.- Ni riječi - prosikće. Hodajući natraške, prođe kroz predsoblje.

Okrene se i, otvorivši naglo vrata, zgrabi čovjeka koji je stajao predvratima.

Muškarac je bio mlad, lijep, maslinaste puti. Imao je ravnu crnu kosu, malen brk, oči uokvirene dugim trepavicama i dvije brazgotine na lijevom obrazu, kao od rezotina nožem. Sada je bio smrtno blijed.

- Idiote! - poviče na njega bujna Lilly. - Zašto si došao gore?- A zašto ne bih? - vikao je na nju. - Zastor je bio podignut!- Aha - povikne Brenner likujući. Zatim stane po čovjeku tražiti

oružje, ali ne nađe ništa osim putovnice na ime Prosper Lon-gtemps. Zanimanje: putujući glumac. Starost: 28 godina.

Brenner ga počne preslušavati. Mladić je ozlojeđeno šutio. Iznenada Lilly zdvojno zajeca:- Monsieur le comandant, sve ću vam reći! Prosper je moja ...

moja velika ljubav; oduvijek sam varala Petersena s njim... Zar mine vjerujete?

- Ni riječi - ledeno će Brenner, pomislivši: »Ovako bi hladno re-agirao i Lieven.« Zatim zaključa Prospera Longtempsa u kupaoni -cu.

Vani je već bilo mračno, sedam i trideset. Major ponovno nazo-ve Lutetiu, pa zatim Lievenov privatni stan. Thomas Lieven još se nigdje nije pojavio.

Brenner se nije usudio poslati ni jednog od svojih odabranih momaka na kolodvor da pokupi Lievena izravno s vlaka. Tko zna neće li se približiti Služba sigurnosti. Morat će tada braniti ovaj stan poput utvrde - pa zar sam?

Što bi se još moglo poduzeti? Major Brenner razbijao je glavu. Sve je započelo tako poletno i toliko je obećavalo - a sada? Sada sjedi u ovom zagušljivom stanu, pretrpanom sramotnim gadarija-ma, ali praznom što se tiče dokaza. Uhvatio je, istina Bog, jednog zarobljenika. No kakav li je to samo čovjek? Kako će on, Brenner, ikada saznati istinu?

Uza sve ostalo, još i ova zbunjujuća madame Page sa svojom prekrasnom sobaricom te petorica muškaraca koje je samo s teš -kom mukom odvraćao od onih sramotnih zbirki i od sobarice. Ah, daje barem ostao za pisaćim stolom svoje kancelarije u hotelu Lu-tetial Njegova je jakost bio teoretski posao u generalštabu, a ne taktika i strategija u neposrednoj akciji...

Brenner se prestrašeno trgne. Madame predloži da njezina so-barica pripremi nekoliko sendviča za gladne momke...

Major Brenner oklijevajući razmisli: smije li to dopustiti? Zar madame i sobarica ne predstavljaju neprijatelje? U drugu ruku: momci su gladni, a on želi biti starješina s mnogo razumijevanja. Dopusti, dakle, sobarici da ode u kuhinju, postavi jednog vojnika uz nju da je nadzire, utuvivši mu u glavu da se mora ponašati ap-solutno korektno.

Ubrzo zatim momci su žvakali punih usta i uz to pili šampa-njac, koji su pronašli u hladnjaku. Brenner u prvi mah, muževno, sve otkloni. No kasnije ipak uzme nekoliko zalogaja, a uz to poteg -ne i nekoliko čestitih gutljaja.

Prođe devet, dođe deset sati, a Thomasu Lievenu još uvijek ni traga. Dame izraze želju da odu spavati.

Brenner im to dopusti. Postavi stražu. Jednog čovjeka pred so-baričinu sobu, jednog pred sobu kućedomaćice, jednog pred ku -paonicu. Dvojicu pošalje pred kućna vrata. On sam ostane u salo -nu pokraj telefona.

»Neću spavati,« odluči. Samom sebi učini se poput pećine o koju se razbijaju valovi. Nepodmitljiv. Neoboriv. Neo...

Zatim je ipak zaspao!


Kad se probudio, u salonu je bio mrak. Osjeti kako mu nečije nježne ruke prelaze tijelom...

- Tiho - prošapće Lilly Page - svi spavaju... Učinit ću sve štogod želite, samo pustite Prospera na slobodu...

- Madame - čvrstim će glasom Brenner, dok su mu prsti poputškripca obuhvatili njezine ruke - smjesta maknite ruke s mojegpištolja!

- Ah - uzdahne Lilly u mraku - pa ja ne želim tvoj pištolj, budalo. ..

U tom se trenutku resko oglasi zvono na vratima.

Thomas Lieven se, u 22.10 sati, vratio u Pariz. U hotelu Lutetia odmah mu uzbuđeno priopće da ga major Brenner već satima hit-no očekuje u Aveniji Mozart 28 te da je onamo krenuo s čitavim odredom.

- Hm - reče Thomas pomislivši: »Što li, za volju Božju, Brennerveć satima radi u tajnom konačištu špekulanta Petersena?«

U predvorju hotela ugleda svoja dva stara prijatelja, ratom za-morene, lukave iskusne vojničine, radiste-kaplare Raddatza i Schlumbergera, koje je poznavao i cijenio još iz vremena svoje pustolovine s Maquis Crozantom. Berlinčanin i Bečanin srdačno ga pozdrave. Upravo su predali svoju službu smjeni.

- Čovječe - razveseli se suhonjavi Berlinčanin čija su strast bilifrancuski ilustrirani časopisi - pogledaj, Karli, pa to je naš gospodin Sonderfuhrer!

- Idete li s nama, gospodine Sonderfuhreru? - upita malko ugojeni Bečanin. - Upravo smo krenuli u Rue Pigalle da progutamonekoliko zgodnih mačkica.

- Čujte, momci - reče Thomas Lieven - odgodite malo svojepohvale vrijedne namjere, pa mi se pridružite. Možda ću vas trebati.

I tako se oko 23 sata sva trojica nađu pred stanom u Aveniji Mozart 28. Thomas pozvoni. Začuje se više raznih glasova, pa za-tim lom. Koraci se približe i vrata se naglo otvore. U dovratku se pojavi major Brenner, tamnocrven, zadihan, razbarušene kose s tragovima ruža za usne po vratu. Iza njega Thomas i njegovi pri-jatelji ugledaju neku damu, koja je na sebi imala čarobnu spavaći-cu - i ništa drugo.

Major Brenner promuca:- Gospodine Lieven... Bogu hvala što ste konačno prispjeli...

Thomas Lieven kavalirski poljubi ruku dami u spavaćici. Zatim major Brenner objasni opću situaciju. Izvijesti o onome što je u stanu na žalost pronašao, a što žali bože nije našao. Naposljetku izvijesti o svom zarobljeniku.

- Prosper je moj ljubavnik - ubaci Lilly Page, koja je, prebacivšiu međuvremenu jutarnji ogrtač, sada bila nešto odjevenija. Zagledala se Thomasu duboko u oči. - On uopće ne zna čime se Peter-sen bavi.

- Bavio - ispravi je Thomas. - Ericha Petersena su, naime, ubili. U Toulouseu gaje ustrijelio neki njegov poslovni prijatelj.

Lillvne se lijepe usne skupe u krasan smiješak. S upravo nad-zemaljskim izrazom sreće izjavi:

- Napokon su tu bijednu ništariju ipak sredili.- Ne dopustite boli da vas shrva, madame - zamoli je Thomas.Mali major nije više uopće ništa shvaćao.- Ali - reče - ali, ja sam mislio...- Bogati - u tom ga trenutku prekine zvonki glas kaplara Rad

datza. - Dakle to je stvarno nešto, to moram reći...- Kako vam pada na pamet da me prekidate - drekne major

Brenner pa se okrene. Ugleda mršavog kaplara kako stoji ispredormarića od mahagonija, koji je on popodne bio otvorio i pun gnušanja opet brzo zatvorio.

I kaplar Raddatz je otvorio ormarić, ali ga nipošto nije odmah pun gnušanja zatvorio. Objema je rukama izvlačio sve stoje ležalo u ladicama ormarića, gledajući i čudeći se, izvanredno dobro ras-položen. Naposljetku sasvim izvuče ladice pa ih istrese na tlo, nep-restano se smijući. Odjednom se prestane smijati, pa zapanjeno reče:

- Gle vraga, što li rade državni kreditni bonovi u ovakvom društvu?

U salonu odjednom zavlada mrtva tišina, sve dok Thomas nije tiho izustio:

- No, eto. - Nakloni se pred madame Page. - Dopuštate li da jošjednom sve pretražimo?

Lijepa se žena umorno nasmiješi:- Sa zadovoljstvom. Rado ću vam odmah reći gdje da tražite.

Posvuda gdje je gospodin major svojim momcima zabranio da gledaju. ..

Izvukli su na svjetlo dana pet milijuna državnih kreditnih bo-nova, rumunjskog izdanja. Bilo ih je u ormariću od ružina drva, u kojem su se nalazili oni čudnovati predmeti što su potjecali s maštovita Orijenta, iza zabranjenih knjiga u knjižnici, ispod sra-motnih zbirki, iza nepristojnih slika u salonu.


Thomas sada pošalje domaćicu u njezinu sobu, pa se posveti blijedom, prestrašenom Prosperu Longtempsu. Deset minuta kas-nije ode do madame u spavaonicu.

Ležala je u krevetu, zažarenih očiju. Thomas sjedne na rub kre-veta. Ona je šaptala:

- Govorim istinu... Prosper je moja ljubav. Jedino sam zbognjega mogla izdržati kod Ericha - tog krmka... Ali, vi mi ionako nevjerujete...

- Vjerujem - reče Thomas Lieven. - Razgovarao sam s Prospe-rom. Ispričao mi je kako vas poznaje već dvije godine. Prije godinudana Služba sigurnosti gaje uhitila...

Tada je mnogo toga pretrpio taj Prosper Longtemps, ta ništari-ja, koja je tako znala usrećivati žene. Kad ga je prije godinu dana Služba sigurnosti uhitila, saslušavao ga je stanoviti Untersturmfuhrer Petersen. Njemu je došla Lilly Page da bi molila milost za Prospera. Petersenu se dama svidjela. Obećao joj je da će blago postupati s Prosperom ako... Lilly Page je na silu postala Petersenovom ljubavnicom, a Petersen je pustio Prospera na slo-bodu.

Thomas tada reče:- Slušajte me dobro, madame. Spreman sam zaštititi Prospe

ra, ali pod jednim uvjetom...- Razumijem - prekine ga ona, tromo se odmaknuvši u stra

nu uz kiseli smiješak.- Čini mi se da me ne razumijete - odvrati Thomas ljubazno. -

Petersen je upetljan u prijevaru s državnim kreditnim bonovima.Moram saznati kako su bonovi dospjeli u Francusku. Ako nampritom pomognete, zaštitit ću vašeg Prospera.

Lilly se polako uspravi u krevetu. »Stvarno je vrlo lijepa«, po-misli Thomas, »a ljubi onu skitnicu - i spremna je za njega uči-niti sve. Život je doista smiješan!«

Lilly Page reče:- Prijeko visi slika, Leda s labudom. Skinite sliku sa zida.

Thomas učini kako mu je rekla. Iza slike ugleda mali zidni trezori bravu s brojčanom kombinacijom.

- Namjestite broj 47132 - reče žena u krevetu. On namjestibroj 47132, i vrata trezora se otvore. U čeličnom pretincu ležalaje samo knjiga uvezena u crnu kožu i ništa drugo.

- Erich Petersen bio je upravo odurno pedantan čovjek - rečežena u krevetu. - Sve je zapisivao, o muškarcima, o ženama, onovcu. Ovdje vidite njegov dnevnik. Pročitajte ga. Sve ćete saznati.

Te je noći Thomas Lieven vrlo malo spavao. Čitao je dnevnik Untersturmfuhrera Ericha Petersena. U svitanje je znao sve o jednoj od najvećih špekulacija ovoga rata.

Neispavan, podnio je dopodne izvještaj pukovniku Wertheu, koji se upravo bio vratio kući:

- U ovo su umiješani gotovo svi! Najviše glavešine Glavne službe sigurnosti u Berlinu. Najviše glavešine Službe sigurnosti u Rumunjskoj. Vjerojatno čak i njemački ambasador u Bukureštu,Manfred von Killinger. A ovdje u Parizu - Obersturmfuhrer Redec-ker, šurjak Heinricha Himmlera!

- Svemogući Bože! - dahne pukovnik Werthe, dok se majorBrenner vrckao na svom stolcu, nemiran, napet, pun iščekivanja.

- S Redeckerom je uopće sve i počelo - izvijesti Thomas.- Godine 1942. radio je kod Službe sigurnosti u Bukureštu... U

to su doba Rumunji morali prihvatiti državne kreditne bonove kaosredstvo plaćanja. Bili bi, međutim, presretni ako bi našli nekogtko bi im za njih dao dolare, funte ili zlato. - Po najslabijim tečajevima. Svejedno! Sasvim svejedno! Samo da se opet riješe toga papirnatog smeća!

Redeckera premjestiše u Pariz. Ovdje upozna Untersturmfuhrera Petersena. Obojica smjesta otkriše srodnost svojih duša. Redecker mu ispriča svoja iskustva. Zajedno razviše posao na veliko.

Petersen je putovao po Francuskoj. Kupovao je, krao, iznuđivao i rekvirirao zlato. Ovo su zlato zatim kurirskim zrakoplovima Služ-be sigurnosti prebacivali u Berlin. Ondje su u Glavnoj službi si-gurnosti imali pouzdane »suradnike«. Francusko je zlato kurirskim zrakoplovima Službe sigurnosti letjelo dalje u Bukurešt. Oridje su se također nalazili pouzdani suradnici.

U Bukureštu su ljudi iz Službe sigurnosti, za francusko zlato, kupovali po najnižim tečajevima državne kreditne bonove rumunj-ske serije. Zatim bi ih pakirali, deklarirali kao tajne dokumente vrhovne komande i zrakoplovima prebacivali preko Berlina u Pariz.

- ... zbivalo se točno onako kako je to bankar Ferroud pretpostavljao - završi Thomas Lieven svoj izvještaj. Ovaku golemu prijevaru mogli su provesti samo Nijemci. S ovako jeftino nabavljenimbonovima, Petersen i Redecker mogli su s najvećim mirom na veliko kupovati po Francuskoj. Ali Petersen nije nikada potpuno vjerovao Redeckeru. To mi je ispričala Lilly Page. Zbog toga je unajmio tajni stan. Zbog toga je vodio i dnevnik o svim operacijama ukojima je sudjelovao Redecker. Želio gaje držati u šaci. - Thomaspodigne uvis crnu knjigu. - Na ovim se stranicama ne nalazi samoRedeckerovo ime. Mnoga su imena ovdje unutra. S ovom knjigom,gospodo, moći ćemo razbiti čitav lanac.


- Ma slušajte, Lieven - razdraženo zareži Werthe - je li vamjasno s kim se mi hvatamo ukoštac? S Himmlerovim šurjakom! Sjednim veleposlanikom! S najvišim činovnicima Službe sigurnosti.Sami ste to rekli!

- Upravo zbog toga moramo dobro odvagnuti svoje korake, gospodine pukovniče. A gdje se može bolje razmišljati o tako važnimodlukama nego uz dobro jelo? Kod kuće sam već pripremio sve štoje potrebno. Za jedan sat očekujem vas kod sebe.

Ah, što li se sve može dogoditi u jedan sat...

8Blijedi i uzrujani, pojave se pukovnik Werthe i major Brenner,

šezdeset minuta kasnije, u dražesnoj maloj vili Thomasa Lievena u Bulonjskoj šumi. Major je izgledao kao da će proplakati. Pukovnik je mračno zurio pred sebe, dok je lijepa Nanette posluživala pred -jelo.

Thomas pričeka dok se ona nije povukla, zatim se raspita:- Zašto ste tako žalosni, gospodo? Možda ste iznenada osjetili

ljudsko ganuće jer je u opasnosti glava Reichsheinijeva šurjaka?- Kada bi se radilo samo o njegovoj glavi - muklo će Werthe.- Nego o čijoj? - upita Thomas stavljajući komadić dinje u usta.- O vašoj - reče Werthe.Budući da nije pristojno govoriti punih usta, Thomas najprije

proguta dinju, pa tek onda upita:- Je li to šala?- Na žalost nije, Lieven. Služba sigurnosti traži vašu glavu. Vi

znate da Brenner ima neke svoje veze u Službi sigurnosti, zar ne?Dakle, pošto smo se razišli, otišao je na trenutak u Aveniju Foch.Napokon, mi smo razjasnili Petersenovo umorstvo u Toulouseu.Govorio je s Winterom. Prvo je ustanovio nešto vrlo umirujuće:Služba sigurnosti Pariz još nema pojma o prijevari s državnimkreditnim bonovima. Tada se, međutim, Winter malo opširnije raspriča o vama, gospodine Lieven.

- Tako, dakle. A stoje rekao?- Rekao je... hm, rekao je da vas sada napokon imaju.Vrata se otvore.- Ah, evo nam opet naše slatke Nanette - poviče Thomas, trlja

jući ruke. - Donosi nam kotlete s parmezanom.Djevojka pocrveni preko ušiju.- Monsieur Lieven, molim mene ne govoriti slatka Nanette, kada

ja nositi sude, jer ja sve ispustiti i razbiti! - Posluži jelo, pa se ob- I

rati Wertheu: - Monsieur je naj šarmantni] a i najbolja muškarac na čitava svijet!

Pukovnik šutke kinine i uzme salatu. Nanette ode. Thomas re -če:

- Nadam se da kotleti nisu previše popapreni? Nisu? Dobro.Dakle, imaju me? A zbog čega, molim vas?

Brenner upita žalobnim glasom:- Poznajete li stanovitu glavnu stožernicu Mielcke?Thomas se zagrcne.- I te kako dobro poznajem tog odurnog zmaja!- No, eto - objasni Brenner - zbog nje ste nagrabusili.- I nitko živ vam ne može pomoći, Lieven - reče Werthe, rezuc-

kajući po svom kotletu. - Ni živa duša. Ni ja. Ni Canaris. Nitko.Nastavite pričati, Brenneru.

Mali major ispriča sve što je saznao od Wintera. Prema Winterovim riječima, glavna stožernica Mielcke je prije kakvih tje -dan dana osvanula kod Sturmbannfuhrera Eichera. Navela je daje svojedobno imala žestok sukob sa Sonderfuhrerom Lievenom. Na-dalje da ga je noću 21. rujna vidjela u jednom odjeljku spavaćih kola brzog vlaka za Marseille, i to u pratnji izvanredno lijepe i iz -vanredno sumnjive ženske osobe. Kontrola je ustanovila da žena posjeduje ispravu Abwehra Pariz ispostavljenu na ime Madeleine Noel.

- Ne smrdi li vam to? - upitala je glavna stožernica i preporučila Sturmbannfuhrera Eicheru da to malo bolje istraži...

Eicher je to učinio s posebnim veseljem jer je mrzio Thomasa. Ubrzo je ustanovio daje 22. rujna stanovita Madeleine Noei odlet -jela jednim njemačkim kurirskim zrakoplovom iz Marseillea u Madrid, odakle je poletjela dalje u Lisabon. Eicher je zatim dao svojim ljudima u Lisabonu određene upute. Oni su se bacili na posao i utvrdili da je neka Madeleine Noel prispjela u Lisabon 23. rujna. Još se uvijek zadržavala u gradu, jedino se sada zvala Yvonne Dechamps.

»Yvonne Dechamps...« Eicher je već nekom prilikom čuo to ime. Prelista malko potjernice. Odjednom mu se lice likujući isceri. Yvonne Dechamps, asistenticu profesora Debouchea, Gestapo već tjednima traži kao opasnu pripadnicu Pokreta otpora. A Thomas Lieven ju je prebacio na sigurno, i to uz pomoć isprava Abwehral

- Winter mi je ispričao da se Eicher već povezao s Berlinom -reče Brenner, pa razreze obareni krumpir nožem, što se zapravone pristoji. - S Himmlerom.


Meni

Dinja u kriškama

Kotleti s parmezanom

Palačinke s čokoladom

Toulouse, 27. rujna 1943.

Uz desert Lieven kuje planove kako da urazumi čak i jednog Reichsfuhrera

idu obareni krumpiri i zelena salata.

Palačinke s čokoladom

Ispecite fine, tanke palačinke, tijesto kojih ste umiješali najma-nje jedan sat ranije. U zdjeli pje-nasto istucite dva žumanca s tri velike žlice šećera u prahu, ras-topite na štednjaku tri rebra čo-kolade u čaši mlijeka, dodajte malo vanilin-šećera i sasvim malo soli pa sve zajedno dobro izmiješajte. Smjesu miješajte na najmanjoj vatri dok se ne zgus-ne u gustu kremu, namažite je zatim na palačinke, uvijte ih, pospite krupnim šećerom kris-talom i ribanim bademima ili pistacijama i odmah ih poslužite vruće.

- Sa šurjakom gospodina Redeckera - dopuni pukovnik. -Himler se obratio Canarisu, a Canaris je nazvao mene prije polasata. Bijesan je. Znate u kakvim smo napetim odnosima sa Službom sigurnosti! A sada još i to! Žao mi je, Lieven, dobar ste vimomak. Alija više ne znam kud ni kamo. Služba sigurnosti će podići protiv vas optužnicu. Dolazite pred ratni sud, tu se više ništane može učiniti i ...

- Može, može - reče Thomas.- Molim?- Mislim da se tu još mnogo toga može učiniti, gospodine Bren-

neru. Upozoravam vas da ne jedete previše mesa. Imamo još jednudelikatesu: palačinke s čokoladom.

- Ne izluđujte me, Lieven! - poviče Werthe. - Prestanite neprestano lupetati o jelu! Što se još može poduzeti?

- Služba sigurnosti želi me uništiti. E pa lijepo, mi ćemo ondaslistiti gospodina Redeckera. Koji je danas dan? Utorak. Dobro. Zasutra popodne najavit ću se Sturmbannfuhreru Eicheru zbog uklanjanja neugodnosti s lažnom putovnicom.

- Vi... vi ćete otići Eicheru?- Pa naravno. Doista mije žao što sam gospodinu Canarisu pri

redio takve neprilike.- Ali zbog čega - zašto uopće želite otići Eicheru?- Zato jer je sutra srijeda, gospodo - reče Thomas ljubazno. - A

prema mojoj maloj crnoj knjizi, srijeda je onaj dan u tjednu kadaprebacuju državne kreditne bonove zrakoplovom iz Bukurešta uBerlin. Morat ćemo nakon jela još samo izraditi točan vremenskiraspored. Ali, zapravo, više uopće ništa ne može poći po zlu...

9Poput slike lijepa crnokosa djevojka Nanette pomogne s odanim

smiješkom svom voljenom gazdi obući kaput od devine dlake. Thomas Lieven baci pogled na svoj starinski zlatni sat. Bilo je 16 sati i 30 minuta 29. rujna 1943. godine.

Thomas pogleda kroz prozor.- Vjerujete li da bi danas još moglo biti magle, lijepo moje dije

te?- Ne, monsieur, ja ne vjerovati...- Neka samo ostane ovako vedro - reče Thomas. - U tom će se

slučaju, još danas navečer, nekoliko gospode naći iza brave.- Pardon, monsieur?- Ah, ništa, Nanette. Priredio sam malu utrku. Želio bih u njoj

pobijediti.

Dinja u kriškama

Poslužite ledene kriške lijepe, čvrste dinje, koje će svaki gost prema vlastitom ukusu posoliti i popapriti.

Kotleti s parmezanom

Uzmite svinjske kotlete srednje veličine, malo prošarane slani-nom, najbolje od onog dijela prema vratu, istucite ih, popap-rite i posolite. Stavite ih u plitku, vatrostalnu posudu dobro pre-mazanu maslacem, pospite kotlete debelo naribanim par-mezanom i prelijte s toliko gus-tog kiselog vrhnja da ne nadvi-suje kotlete. Pecite jelo u pećnici dvadeset do trideset minuta dok ne postane svijetlosmeđe boje, poslužite u istoj posudi. Uz to


Thomas je doista organizirao utrku - samo što je i on sada u njoj morao trčati. Pokrenuo je lavinu - sada je morao vraški dobro pripaziti da ga ne zatrpa. Jer sada se upravo uputio u ured Službe sigurnosti u Aveniji Foch Sturmbannfuhreru Eicheru...

Operacija iz koje se Thomas nadao da će na kraju izići kao pobjednik započela je 24 sata ranije. Iskreno se trudeći da spasi život svom ludom Sonderfuhreru, pukovnik Werthe je teleprinte-rom poslao dugačak izvještaj admiralu Canarisu.

Samo jedan sat kasnije, sjedokosi šef vojnog Abivehra došao je na jednosatni razgovor Heinrichu Himmleru. Donio je Reichsfuhrem SS-a i šefu njemačke policije vrlo loše vijesti...

- Postupit ću najoštrije, bez milosti - bjesnio je Himmler.Dana 28. rujna u 18 sati i 30 minuta proradila je specijalna

komisija, sastavljena od visokih vođa SS-a. Tri su člana ove sku-pine još iste noći odletjela preko Beča u Bukurešt.

Dana 29. rujna u 7 sati i 15 minuta ova su tri SS-vođe uhitila u zračnoj luci u Bukureštu jednog kurira Službe sigurnosti, koji je upravo namjeravao odletjeti u Berlin. To je bio Unterscharfuhrer Anton Linser. Među gomilom njegove prtljage bilo je više omota s tajnim dokumentima vrhovne komande, koje je komisija sada otvo-rila. Pronađeno je državnih kreditnih bonova, određenih za Ru-munjsku, u vrijednosti od dva i pol milijuna maraka.

U 8 sati i 30 minuta ova se tri SS-časnika pojave u Bukureštu, u prostorijama Službe sigurnosti, u neupadljivom pokrajnjem krilu njemačke ambasade u glavnoj ulici Calea Victorei. Ondje su zaplijenili velike količine francuskih dukata lujdora i goleme iznose državnih kreditnih bonova. Dvije su osobe odmah uhićene.

Dana 29. rujna 1943. godine u 13 sati i 50 minuta sletio je ku-rirski zrakoplov iz Bukurešta na aerodrom Berlin-Staaken. Članovi specijalne komisije uhite nekog Untersturmfuhrera, imenom Waltera Hansmanna, koji se vrlo uznemireno raspitivao kod posa-de zrakoplova o kuriru iz Bukurešta. Poslije kratkog saslušanja slomi se Hansmannov otpor te on prizna da je sudjelovao u aferi s državnim kreditnim bonovima. Ujedno navede i imena četvorice visokih dužnosnika Službe sigurnosti koji su u Berlinu bili umije-šani u ovu aferu. U 14 sati već je i ova četvorka bila iza rešetaka...

- Znači da mirne duše možemo otići na objed - reče u ParizuThomas Lieven pukovniku Wertheu. Stajali su uz teleprinter kojimje admiral svakog sata iz Berlina izvještavao svog pukovnika o operaciji.

- Čini se da imate sreću, vi prokleto pseto - cereći se rečeWerthe.

- Ne budi uroka. - Thomas pokuca o drvo. - Kad li su samopoletjela ta gospoda što će ovdje morati suditi i svetiti se?

- Prije pola sata. Jedan SS-sudac i dva vijećnika ratnog suda.Trebali bi ovdje sletjeti između 16.30 i 17 sati.

U 16 sati i 30 minuta Thomas dopusti da mu poput slike lijepa Nanetta pomogne obući ogrtač od devine dlake, pa stupivši na uli-cu poželi: »Bože dragi, daj da doista ne bude magle. Jer po magli moja tri suca neće moći sletjeti, a onda neće biti potpuna ni moja osveta nad onim krvolocima u Aveniji Foch koji su me jednom go-tovo nasmrt prebili...«

Glavešine Službe sigurnosti u Aveniji Foch prime Thomasa vrlo ozbiljno i strogo. Odmah je shvatio: nemaju pojma o onome što im se sprema. Reichsheini ih nije upozorio.

Rumeni Sturmbannfuhrer Eicher i njegov pomoćnik, blijedi Fritz Winter, obrate se Thomasu sabrano i odlučno. Držali su se kao oni generali, suci ratnih sudova i časnici koji su posljednjih ratnih godina često zbog nevažnih povoda osuđivali njemačke vojnike na smrt. Prije smaknuća svojih žrtava pojavljivali bi se da sabrano i odlučno objasne prijestupnicima zbog čega je prijeko potrebno da budu strijeljani.

Slične riječi gospoda Eicher i Winter upute sada i Thomasu Lie-venu, koji im je sjedio nasuprot prekriživši noge, u sivom fresko-odijelu (bijela košulja, crna kravata, crne cipele i crne čarape).

Eicher:- Gledajte, Lieven, nemamo osobno ništa protiv vas. Naprotiv!

Sviđa mi se što ste skupili hrabrost i došli ovamo. Ali radi se oReichu, o zajednici...

Winter:- Samo se vi mirno i dalje smijte, Lieven. Pred ratnim sudom

cerenje će vam prisjesti.Eicher:- Pravo je jedino ono što koristi njemačkom narodu. Krivo sve

što mu šteti. Oštetili ste svoj narod. Želio bih da to uvidite...- Smijem li postaviti jedno pitanje? - upita Thomas, uljudno se

naklonivši. - Zar je doista prošlo tek deset minuta od pet sati ilimoj sat zaostaje?

U pogledu koji mu je Eicher dobacio zrcalilo se divljenje pomije-šano s mržnjom.

- Zašto niste mogli ostati častan čovjek pa nam se pridružili?Danas biste već bili Sturmbannfuhrer. Sat vam je točan.

Thomas ustane, odšeće se do prozora, spusti pogled u jesenji vrt, pa ga zatim podigne na jesenje nebo. Ni traga magli.


- Gospodo, ispričajte mi kako ste me raskrinkali - reče ThomasLieven.

Sturmbannfuhrer Eicher i njegov pobočnik Winter počnu sa -modopadno pričati kako su, zahvaljujući glavnoj stožernici Miel-cke, otkrili da je Thomas Lieven opasnu pripadnicu francuskog Pokreta otpora, Yvonne Dechamps, prebacio u Lisabon kao nje-mačku obavještajku s ispravama Abwehra Pariz.

Lieven ih je ljubazno saslušao, zatim ponovno pogleda na sat.Eicher zagrokće:

- Hrabro držanje do kraja, je li? To mi se sviđa, čovječe, vrlo mise sviđa.

Winter:- Svi dokazi protiv vas već su podneseni Reiehsfuhreru SS-a.

Ratni će se sud sastati zbog vas idućih dana.Eicher:- Nitko živ vam sada više ne može pomoći. Ni pukovnik Werthe.

Ni admiral Canaris. Nitko!Thomas ponovno pogleda na sat.Sa stubišta dopre u sobu prigušena buka: glasovi, zapovijedi,

topot čizama. Thomas osjeti kako mu srce brže kuca, pa reče:- Nadam se da će mi gospoda iskazati čast pa prisustvovati

mojem smaknuću.Sada Eicher naćuli uši:- Što se to vani događa?Vrata se naglo otvore. Pojavi se uplašeni ordonanc, salutira i

najavi promuklim glasom:- Sturmbannfuhreru, trojica gospode iz Berlina, krajnje hitno...

Specijalna komisija Glavne službe sigurnosti...»No konačno«, pomisli Thomas. Posljednji put toga dana pogleda kroz prozor u nebo. »Hvala ti, dragi Bože!« Eicher i Winter se ukoče. Eicher promuca:

- Speci... specijalna komisija?Ali oni su već ulazili. SS-sudac u rangu Gruppenfuhrera u crnoj

uniformi i čizmama već je svojim izgledom izazivao tjeskobu. Dva vijećnika ratnog suda bila su nižeg rasta, nosili su očale i vojnički su salutirali.

SS-sudac podigne ruku na tzv. njemački pozdrav. Glas mu od -jekne hladno:

- Heil Hitler! Sturmbannfuhrer Eicher? Drago mi je. Odmah ćuvam dati sve potrebne obavijesti. Kako se vi zovete?

- Untersturmfuhrer Winter...-A vi?Eicher se malo pribrao:

- To je samo običan posjetilac. Možete ići, gospodine Lieven...SS-sudac naćuli uši:- Sonderfuhrer Lieven?- Ja sam - odvrati naš prijatelj.- Molim vas da ostanete ovdje.Eicher zaječi:-Ali zašto...?- Sturmbannfuhreru, pozovite ovamo Obersturmjuhrera Redec-

kera. Ali ni riječi opomene, jeste li razumjeli?Ubrzo zatim dođe šurjak Heinricha Himmlera sa smiješkom na tankim usnama. Smiješak mu se sledi kad ugleda posjetioce. SS-sudac reče Winteru:

- Pretražite ovog čovjeka ima li oružje! - Winter posluša, višeništa ne shvaćajući.

Redecker počne teško gutati, zatetura i teško se svali na stolac. SS-sudac gledao gaje s gađenjem:- Obersturmfuhreru, uhićeni ste.Jecaji su potresli Reichsheinijeva šurjaka, grčevito gutanje bli-

jedog Wintera.Eicher iznenada poviče prepuklim glasom:- Ali zbog čega?Div u crnom ledeno odvrati:- Obersturmfuhrerje upleten u milijunsku prijevaru s državnim

kreditnim bonovima. Zajedno s Untersturmfuhrerom Petersenom,kojeg su ustrijelili u Toulouseu, štetio je Reichu na najniži i naj-podliji način. Istraga će pokazati tko je od Službe sigurnosti Parizjoš upleten u aferu.

Eicher je zurio u suce:- Ne razumijem ni riječi... Tko je podignuo tu čudovišnu optu

žbu?Sudac u crnom reče mu tko.Eicheru se objesi donja vilica. Staklastim pogledom zurio je u

Thomasa Lievena i mucao:- Vi... vi... vi...Zatim se dogodi nešto zbog čega je Sturmbannfuhrer gotovo še-

nuo pameću: SS-sudac stupi pred Thomasa Lievena, stegne mu ruku izgovorivši ove riječi:

- Sonderfuhreru, u ime Reichsfiihrera SS-a Himmlera zahvaljujem vam i odajem priznanje.

- Nema na čemu - Thomas će skromno. - Vrlo rado sam to učinio.


- Reichsfuhrer SS-a poručuje vam da se već povezao s admiralom Canarisom. U onoj određenoj stvari ništa se neće protiv vaspoduzimati.

- No, to je zaista lijepo od gospodina Himmlera - reče ThomasLieven.

umno razbacivali zgrnutim imutkom. Spletke mračnih snaga i na francuskoj i na njemačkoj strani postajale su sve strasnije.

Abiuehr je radio punom parom. Od svih slučajeva kojima se Thomas Lieven morao baviti tih zimskih mjeseci spomenut ćemo samo četiri:

10U aferi s državnim kreditnim bonovima uhićene su ukupno 23

osobe. Među krivcima bila su samo dva Francuza i tri Rumunja.Proces je tekao uz isključenje javnosti. Dvojica Francuza, jedan

Rumunj i Untersturmfuhrer Hansmann osuđeni su na smrt, ostali na visoke zatvorske kazne.

Obersturmfuhrer Redecker dobio je osam godina. Heinrich Hi-mmler je pravodobno pokazao svoj osjećaj za obitelj: Obersturm-fuhrer Redecker odsjedio je u zatvoru samo pola godine. Zatim su ga oslobodili na osobni nalog Reichsfuhrera SS-a te ga pozvali u Berlin. Ondje je radio u nekoj podređenoj službi do kraja rata.

Sve je dobro prebrodio. Danas je istaknuti član jedne njemačke narodne stranke na sjeveru svoje domovine...

11Dana 13. listopada 1943. godine Italija objavi rat Njemačkoj.

Dana 6. studenog Rusi osvoje Kijev.Te je zime u Francuskoj sve više jačao Pokret otpora. Njemačke

su vlasti na očigled gubile kontrolu nad situacijom. Thomas Lieven i njegovi prijatelji u hotelu Lutetia promatrali su s oporim humo-rom ponašanje francuskih špekulanata i kurtizana. Dok su još nedavno paktirali s Nijemcima, sada su naglašavali svoje rodo -ljublje. Najstariji pripadnici podzemlja iznenada su u sebi otkrili rodoljubne nagone i stavljali svoje specijalizirane službe na raspo -laganje Pokretu otpora. Za uzvrat već su sada dobivali Persil-svjedodžbe1 za nesigurna vremena koja su dolazila. A i najuspješ -nije prostitutke u gradu davale su teškom mukom stečeni nakit za potrebe Pokreta otpora...

Okupatori i okupirani živjeli su kao u vrućici. Novac, čestitost i moral sve su više gubili vrijednost i značenje. Život je postao groz-ničav i sličio plesu na vulkanu. Novi su se bogataši upravo bez-

1 Šaljiv naziv svjedodžbe komisije za denacifikaciju daje netko bio samo formalni, neaktivni član nacionalsocijalističke stranke.

1. Otprilike u isto vrijeme kada su se Roosevelt, Churchill iStaljin sastali na konferenciji u Teheranu, Thomas Lieven uspijedokazati da je stanoviti Werner Lamm, osobni prijatelj HermannaGoringa, prljava propalica.

Taj je Lamm lukavo zamislio kako da svoje prijevare prekrije ekonomsko-političkim velom. Engleska je, naime, već godinama vladala svjetskim tržištem čilima, tzv. ćilimskim poolom. Gospodin Lamm objasni svom prijatelju Reichsmarschallu:

- Ovaj pool ću Englezima uništiti!

Na Goringa je to proizvelo jak dojam. Dopustio je Lammu da iz Nizozemske dopremi u Pariz oko 6.000 čilima. Ćilimi su većinom potjecali iz židovske imovine. Lamm ih je ili ukrao ili zaplijenio. Sada je na Champs-Elysees uredio lijep dućan i - prodavao ćilime. Istodobno je i dalje krao i rekvirirao po Francuskoj. Nitko nije bio dovoljno hrabar da pozove na odgovornost Goringova prijatelja.

Zar baš nitko?Zajedno s pukovnikom Wertheom i malim majorom Brennerom,

Thomas Lieven postavi ćilimskom Lammu stupicu. Podmetne mu adresu ladanjske kuće ispred Pariza, koja je pripadala nekom Ži -dovu i u kojoj je bilo mnogo prekrasnih perzijskih i turskih sagova.

Vila je doista bila vlasništvo nekog Židova - ali južnoameričkog. Lamm to, naravno, nije znao. Zaplijenio je te ćilime i na njima slomio vrat.

Južnoamerička ambasada smjesta je prosvjedovala kod doajena diplomatskog zbora, švedskog generalnog konzula Nordlinga. Nor-dling je odmah otrčao vojnom komandantu za Francusku, gene -ralu Karl-Heinrichu von Stiilpnagelu.

Skandal je strahovito uzbudio neutralne diplomate u Parizu pa se čak ni Goring više nije usudio štititi svoga prijatelja. Gospodin Lamm je izgubio sav imutak i dospio u zatvor...

2. Slično je naš prijatelj postupio i s profesorima Dienstagom iLandwedom negdje o Božiću 1943. godine, u isto vrijeme kada suBritanci na sjevernoj norveškoj obali potopili njemački bojni brodScharnhorst


Ta su gospoda po nalogu poduzetnog Reichsmarschalla kupo-vala po Francuskoj umjetničke predmete i slike - i to za lažne francuske novčanice, koje su se tiskale negdje u blizini Stuttgarta.

Thomas pruži nepobitan dokaz da četiri slike, koje su gospoda profesori kupili u Parizu, potječu iz posjeda švicarskog diplomata Egona Treumera. Njemu ih je netko upravo bio ukrao.

Vojni komandant za Francusku ponovno je morao uredovati. Skandal se tako silno razbuktao daje Goring bio pozvan Hitleru.

Ah, umalo smo zaboravili najglavnije: oba profesionalna proval-nika, koja su ukrala četiri slike iz stana Egona Treumera i pod-metnula ih profesorima, bili su stari znanci Thomasa Lievena. Dobro im je platio za ovu naručenu provalu. Policija im nikada nije ušla u trag...

3. Dana 4. siječnja 1944. godine Rusi su prešli staru poljsku granicu. Dana 22. siječnja saveznici su se iskrcali u Italiji neda-leko od Anzija, iza leda njemačkim trupama. Nekako u isto vrijeme zbio se Lievenov limunski posao.

Na početku godine naš je prijatelj dobio mig iz Bordeauxa. Mig mu je dao neki stari obijač blagajna, kojeg je Thomas svojedobno bio upoznao u Marseilleu kao člana Chantaline lopovske družine. Upozorenje je bilo napisano na lošem papiru s mnogo pravopisnih pogrešaka i glasilo je u prijevodu sa svim pogreškama ovako:

»Dragi prijatelj! Ovđe u luki ima jedno skladište, a što ga čuva njemačka ratna mornarica. Onde leži 420 tona cigaretnog papira spremnog za odpremu. Jer je Amerika ušla u rat nije papir više odposlat. U pitajnu je dragi prijatelj najfiniji papir. Tržna cjena 10 švicarskih franaka po kili. Dakle dobra lovina. Služba sigurnosti je odkrila skladište i hoče ga zapljeniti. Kao neprijateljsko vlasništvo. Zato požuri dragi prijatelj!«

Thomas Lieven je požurio. Znao je: što je jednom zaplijenila Služba sigurnosti, koristilo je uvijek samo nekolicini, a nikada mnogima. Odvezao se u Bordeaux. Čestiti major Brenner poznavao je tamo nekog poručnika bojnog broda ratne mornarice. Thomas se s njim odmah izvrsno sporazumio.

Još u doba afere sa slikama Thomas se sprijateljio sa švicar-skim diplomatom Egonom Treumerom. Zahvaljujući Treumeru, Thomas je odmah poručniku bojnog broda preporučio čovjeka u Baselu koji je mogao i želio kupiti američki cigaretni papir. Cijena 760.000 franaka. Pred ovom je svotom kapitulirala čak i njemačka ratna mornarica. U vrijeme kad su sa svakog vagona visjeli čitavi grozdovi ljudi, kada više nije bilo dovoljno vlakova za prebacivanje trupa, 420 tona američkog cigaretnog papira, spremljenog u san-

duke, kotrljalo se s vojnim otpremnicama kroz čitavu Francusku u Švicarsku. Cilj: Basel, njemački kolodvor.

Da su zatim noću prebacili vagone s njemačkog kolodvora na švicarski, također se pobrinuo Thomas Lieven; 760.000 franaka! Dovoljno da i najslabijeg čovjeka pretvori u diva!

Pri svemu tome najbolje je prošla njemačka ratna mornarica. Od tih 760.000 švicarskih franaka kupili su u Španjolskoj vitami-nima bogate limune za njemačke brodske posade, kojima je prije-tio skorbut, a prije svega za posade podmornica. Thomas Lieven je kao priznanje i kao proviziju dobio 30.000 Reichsmaraka.

4. Dana 19. ožujka 1944. godine Rusi su doprli do rumunjske granice. Istog se dana Thomas Lieven u pratnji pukovnika Werthea i majora Brennera pojavio u gradu Poitiersu. Alarmirala ih je Charlotte Regnier, nova obavještajka Abwehra Pariz.

Charlotte Regnier, četrdeset godina, plavokosa, bujnih grudi, ne baš lijepa, ali vrlo nervozna, slovila je od nekog vremena kao nova zvijezda Abioehra na ovom području. Malom majoru Brenne-ru uspjelo je ovu samostalnu francusku spisateljicu zavrbovati za njemačku službu. Gotovo danomice uzbuđivali su njezini senzaci-onalni izvještaji čitav hotel Lutetia.

Naposljetku javi Charlotte Regnier da se u blizini Poitiersa for-mirala snažna nova skupina makija. Time je postigla da je Abivehr Pariz na području Poitiersa započeo veliku akciju.

Više od dvjesto Francuza bilo je uhićeno i danomice presluša-vano. Iznenada je, međutim, više od dvjesto Francuza bilo ponovno pušteno na slobodu...

Sonderfuhreru Lievenu je, naime, u međuvremenu uspjelo do-kazati kako major Brenner u plavokosoj Charlotti ipak nije prido-bio nikakvu superobavještajku. Sonderfuhrer Lieven čak je utvrdio da su plavokosu Charlottu tek prije pola godine otpustili iz ludni-ce. Liječnici su je smatrali neopasnom, ali je ona još uvijek bila pod skrbništvom. I naravno -još je uvijek luda.

12Dana 23. ožujka 1944. godine pozovu Thomasa u veliko društvo

koje je priredio neki njegov francuski poslovni partner. U tom se društvu strašno dosađivao sve do trenutka kad se pojavila neka dama u zelenoj večernjoj haljini. Odjednom ga je zabava počela neobično zanimati!


Dami u zelenom moglo je biti oko 28 godina. Plavu je kosu vi-soko začešljala. Oči su joj bile kestenjastosmede. Izgledala je po-put filmske glumice Grace Kelly.

- Tko je to? - Thomas Lieven smjesta upita domaćina. On murekne tko je ta dama.

Vera, princeza von C. - tako ćemo zvati ovu damu. Ona, naime, još uvijek živi medu nama i uživa naše simpatije. Zato nećemo odati njezino prezime.

- Prastaro njemačko plemstvo - povjeri Thomasu njegov poslovni partner. - U srodstvu sa svim kneževskim obiteljima diljemsvijeta, sa starim Wilhelmom, s Windsorima, s grofom od Pariza,sa - što vam ja znam s kim sve nije!

- Biste li bili tako ljubazni i predstavili me? - upita Thomas.Domaćin je bio tako ljubazan.

Princeza je, međutim, bila sve prije nego ljubazna. Nešto tako odbojno, hladno i oholo Thomas još nije doživio!

Obasuo ju je čitavim vatrometom svog šarma. Princeza je gle-dala kroz njega, usiljeno se smiješila i poslije jedne od njegovih najuspjelijih duhovitosti rekla:

- Što ste ono rekli, gospodine Lieven?Takvo je ponašanje našeg prijatelja izazvalo. Ta mu se osoba

sviđala. Fućkalo mu se na njezino aristokratsko podrijetlo. Nije imao nikakvih snobovskih ambicija. Nikakva mu princeza nije tre-bala u njegovoj zbirci. Ni govora, radilo se o osobi... Osoba mu se silno sviđala!

Stoga se trudio i dalje. Ne bi li se možda mogli ponovno vidjeti, pitao je. Možda ići u operu - na večeru...

- Ja sam kuham. Kažu mi da sam nadaren. Smijem li za vaskuhati? Možda sutra?

- To je, na žalost, isključeno. Ovog sam tjedna svake večeri kodgospodina Lakuleita. Poznajete li ga?

- Lakuleit? - Thomas je negdje već čuo to ime. Samo gdje? - Nepoznajem tog sretnika za kojeg imate toliko vremena.

Naposljetku naš prijatelj odustane. Nije imalo smisla. Bilo je jednostavno besmisleno. Razljućen, među prvima napusti zabavu.

Dva dana kasnije, potpuno neočekivano, odbojna ga princeza nazove kući. Ispriča se Thomasu što je bila prema njemu tako hladna. Pošto je otišao, saznala je od domaćina da on potječe iz Berlina i da je u Parizu vlasnik male banke. Domaćin je Thomasa poznavao samo kao bankara. Osim onih kojih se to izravno ticalo, nitko u Parizu nije znao ništa o obavještajnoj djelatnosti Thomasa Lievena.

- . . . pričala sam vam, zar ne, o gospodinu Lakuleitu - čuo jekako govori princeza. - Pomislite samo, i on je Berlinčanin! To jest:rođen je u Konigsbergu... Pričali ste mi da dobro kuhate, pa je onsada smislio nešto veselo: poželio je konigsberške valjuške... Njihovdje nitko ne zna pripremiti ... Dođite sutra k nama, mislim reći,gospodinu Lakuleitu...

Naš prijatelj prihvati poziv. A zatim počne razmišljati. »Lakuleit... Lakuleit...«Odakle mi je poznato to ime? Thomas se raspita kod pukovnika

Werthea. Obavijest koju je dobio nije ga zadovoljila:Oskar Lakuleit bio je jedini vlasnik Intercommerciale SA (IC) u

Parizu. To je poduzeće dobilo nalog od opunomoćenika za motorna vozila BdK u vrhovnoj komandi oružanih snaga da po čitavoj Fran-cuskoj kupuje za Wehrmacht rabljena motorna vozila. Lakuleit je poslovao na puno zadovoljstvo svojih nalogodavaca. Sposoban čovjek. U Berlinu je imao garaže. Sada je imao novaca. Mnogo no-vaca. ..

»Lakuleit... Lakuleit...« Odakle je Thomasu bilo poznato to ime?

Gospodin je stanovao u palači na Boulevard Pereira. Livrirani sluga otvori vrata i odvede Thomasa u predvorje, koje je izgledalo poput pretrpana dućana antikviteta. Na zidu je visjela slika do slike, a na tlu je ležao sag preko saga. Thomasu je zastao dah.

Sluga odvede Thomasa u knjižnicu. Ovdje je sjedio kućedoma-ćin i telefonirao. Thomasu je domaćin već na prvi pogled bio neo-bično antipatičan. Vrlo visok i vrlo debeo. Oko četrdeset godina. Okrugla glava. Nisko čelo. Kratka blijedoplava kosa, zaglađena briljantinom. Vodenaste, prodorne oči. Iznad ženskastih usta bli-jedoplavi brk...

Nije uopće prestao telefonirati kada je Thomas ušao. Samo mu je mahnuo rukom neka sjedne. Sav crven u licu, derao se u sluša-licu:

- Sada vam želim nešto reći, Neuneru, živo mi se fućka što vamje žena bolesna! Što-što-što, ma kakva nepravda! Krali ste! Dabome, ja to zovem krađom. Upozoravam vas, Neuneru, ne izazivajte me, ukinut ću vaše mjesto nezaobilaznog u pozadini! Sto kažete? Nesposobni ste za frontu? Da se ne nasmijem! A sada dosta!Otpušteni ste bez otkaznog roka!

Lakuleit tresne slušalicu na vilicu, pa ustane rokćući i smijući se.


Uzmite oko osam cvjetišta arti-čoka - mogu se uvijek dobiti u konzervama ili u staklenkama -složite ih na pladanj i poškropite limunovim sokom. Obložite ih s 50 grama crnih maslina bez koštica, ploškicama od dva mala, crvena feferona i dva tvrdo kuhana jaja. Pomiješajte limu-nov sok, ulje, vrlo sitno kosani luk i peršin, pa taj umak prelijte preko punjenih artičoka, a pla-danj ukrasite peršinom.

Fini konigsberški valjušci

Uzmite 1/2 kilograma teletine i pola kilograma svinjetine, same-ljite u stroju i čvrsto izmijesite s namočenom i istisnutom žem-

1 Uštipak

I j om, dva ja ja i s i t no nasjeckanim, svijetlo popirjanim lukom. Pikantno začinite solju, paprom i sardelnom pastom, pa mokrim rukama oblikujte okru-gle valjuške srednje veličine. Načinite svijetli zapržak od maslaca i malo brašna, zalijte mesnom juhom i čašom bijela vina, ostavite da dobro provri, zatim unutra stavite valjuške te ih na laganoj vatri skuhajte. Va-ljuške izvadite, umak vežite kise-lim vrhnjem u koje ste umutili dva žumanca, dodajte veliku žlicu kapara, začinite paprom, solju i limunovim sokom, pa os-tavite valjuške kratko u vrućem umaku, ali neka umak ne zakipi.

Ananas-beignets

Uzmite ploške svježih ili konzer-viranih ananasa i raspolovite ih. Pripremite gusto tekuće tijesto od 1/8 litre mlijeka, 125 grama brašna, dva cijela jaja, malo soli i malo ruma. Umočite komade

- Dobar dan, gospodine Lieven. Drago mije. Ovo je bio jedan odmojih knjigovođa. Morao sam ga izbaciti. Klipan je postao bezobrazan. To valjda neću dopustiti, zar ne? - Žovijalno udari Thomasapo ramenu. - No, stari zemljače, najprije da nešto popijemo, aonda ću vas odvesti u kuhinju. Princeza će odmah doći. Moja ženapetlja s oblačenjem - kao i uvijek.

Thomas uoči na Lakuleitovim mesnatim prstima tri prstena s velikim briljantima. Ovaj mu je gospodin postajao sve antipatičniji.

Kuhinja je bila velika kao u srednjem hotelu. Thomasu su po -magali kuharica, kuhar i dvije djevojke. Lakuleit je sve promatrao i pio Hennessy iz čaše za vodu.

Tada u kuhinju uđe Vera princeza von C. Nosila je crvenu ve-černju haljinu duboka izreza. Ako je pri prvom susretu bila ohola, pri drugom je bila pretjerano šarmantna. S vrlo lošim predosjeća-jem Thomas je uranjao valjuške u fini umak.

Međutim, sasvim se neugodno počeo osjećati tek kada je u bla -govaonici upoznao gospođu Lakuleit. Olga Lakuleit izgledala je uništeno. Iscrpljeno lice. Žućkasta izblijedjela kosa, oči bez sjaja. A pritom joj je moglo biti tek četrdesetak.

»Oh, Bože, to jadno stvorenje«, pomisli Thomas. »Zar je princeza prijateljica tog debeljka? Očito. Zašto sam uopće došao ovamo? Odurno.«

Večer je postajala sve odvratnijom. Olga Lakuleit nije izustila ni jedne jedine riječi. Nije pila. Pojela je jedva jedan valjušak. Odjed -nom joj poteku suze niz blijede obraze.

- Pođi radije opet gore, Olga - reče Lakuleit kratko i okrutno.Olga Lakuleit ustane i ode.- Još jedan valjušak, gospodine Lieven? - upita obazrivi muž,

dok se princeza, sva ozarena, smiješila Thomasu Lievenu, koji jeiznenada potpuno izgubio tek.

Poslije večere prijeđu u knjižnicu. Ovdje, uz kavu i francuski konjak, debeljko konačno ispusti mačka iz vreće:

Meni Punjene

artičoke

Fini konigsberški valjušci

Ananas - beignets1

Pariz, 26. ožujka 1944.

Uz istočnopniski specijalitet jedna se princeza ponašačudno

Punjene artičoke

ananasa u tijesto, pa ih pecite u vrućem maslu tako da plivaju dok ne postanu zlatnožute boje. Ocijedite masnoću i poslužite beignetse posipane šećerom.


- Slušajte, Lieven. Berlinčanin ste kao i ja. Vi imate banku, a javeliko poduzeće. Vremena su posrana, nemojmo se zavaravati.Kola su zaglibila u blatu i brzo će se prevrnuti. Čovjek mora mislitina budućnost. Nemam li pravo?

- Ne znam o čemu govorite - Thomas će hladno.Debeli se grohotom nasmije:- Ma naravno da znate! A tko će ako ne vi? I vaš je novac već u

Švicarskoj! - Lakuleit sada postane sasvim jasan. On i njegoviprijatelji imaju popriličnu imovinu u Francuskoj. Pronađe li Thomas preko svojih veza put da se ta bogatstva prebace u Švicarsku,neće požaliti. -I za. vas je u tome dobar zalogaj, Lieven!

Thomasu je sada bilo dosta. Ustane.- Bojim se da ste se obratili pogrešnom čovjeku, gospodine La

kuleit. Ja se time ne bavim.Sada se u razgovor uključi i princeza. Stane na Lakuleitovu

stranu. Thomasu sada prekipi. »Zar ta osoba nema stida! Prijate-ljica oženjena čovjeka -još k tome ovakva čovjeka! Fuj! Odvratno!«

- Gospodine Lieven, možda vas ovaj posao ipak privuče kadčujete tko su prijatelji gospodina Lakuleita...

- Jeste 1' već čuli za Goringa? - zagrokće debeljko. - Borman-na? Himmlera? Rosenberga? Kažem vam, u tome leže milijuni - pai za vas!

- Nisam potkupljiv.- Ah, glupost, čovječe! Svakog se čovjeka može kupiti. Radi se

samo o cijeni!Ovo je bio kraj. Thomas se naglo oprosti. Bio je izvan sebe od

bijesa. »Ta debela svinja! Tomu ću sada malko pripaziti na prste. Pa on smrdi i sprijeda i straga...«

Dok je Thomas u garderobi tražio svoj kaput, odjednom se po-javi princeza:

- I ja odlazim. Možete li me otpratiti kući? Stanujem sasvim blizu.

Thomas se šutke nakloni. Od bijesa nije mogao govoriti. Ni na ulici ne izreče ni riječi. Šutke doprati mladu ženu do kućnih vrata. Ona otključa i nasloni se na zid.

- Dakle, što je Tommy? - reče ova čudnovata pripadnica prastarog njemačkog plemstva. Glas joj je sada bio hrapav i promukao.

Thomas se zapilji u nju.- Mo - molim?- No, hajde, poljubi me... Što čekaš? - Primivši ga za rukav,

privuče ga k sebi, obavije ruke oko njega, pa ga divlje poljubi. -Želim da me ljubiš - šaptala je princeza. Ponovno ga poljubi, paizusti prilično glasno nekoliko rečenica koje nipošto nisu za tisak. I

Ah, vi Hohenzollerni, Windsori, Auerspergi, Collone. Prepošto-vani grofe od Pariza! Za volju uzvišenog vam roda, radije ćemo prešutjeti stoje rekla ta zgodna, drska, plava plemkinja - zbog vas i iz obzira prema međunarodnoj cenzuri knjiga.

U trenutku dok je Vera princeza von C. izgovarala te nečuvene riječi, Thomasu pukne pred očima.

Lakuleit!!!Konačno je znao odakle mu je poznato to ime. Nalazilo se u cr-

nom dnevniku ustrijeljenog Untersturmfuhrera Petersena! Mnogo je imena bilo u toj knjizi, u kojoj je ta varalica bilježila sve koji su bili upleteni u njegove mračne poslove.

»Lakuleit...« Thomas je jasno, potpuno jasno, vidio pred sobom napisano ime i iza njega tri uskličnika. A ispod toga kraticu nekog drugog imena: V. v. C, a iza toga jedan upitnik...

13Thomas je inače vrlo rado dopuštao da ga zavedu izigravajući

malu djevojčicu. Ali danas? Koliko god ga je s jedne strane ta pla-vuša, prastara roda, privlačila, s druge je strane princeza izazivala tjeskobu i bila mu sumnjiva. Osim toga, ta je dama imala previše loše društvo.

Stoga on prijazno, ali odlučno, skine Verine ruke sa svog tijela pa reče uz naklon:

- Zaista ugodna večer. Smijem li se sada oprostiti, poštovanaprincezo? ~

Kestenjastosmeđe oči drske ljepotice sasvim su se suzile.Poštovani čitaoče! Predočite sebi do ludila razdraženu, zavodlji-

vu, lijepu plavušu! Jeste li? No dobro. Onda vidite u duhu ono što je Thomas Lieven vidio u stvarnosti.

Podivljala djevojka procijedi kroz zube:- Vjerojatno si poludio, Tommy, što ti je? Pa ne možeš me sada

u ovom stanju ostaviti samu...Thomas se nakloni i drugi put.- Čini mi se, poštovana princezo, da ste intimna prijateljica

gospodina Lakuleita. Nipošto ne bih htio smetati toj vezi, tome tako skladnom, moralnom odnosu.

Otvori kućna vrata. Ona ga pokuša zadržati. On se oslobodi. Ona stane udarati malim nogama po tlu, prodorno vrišteći:

- Ostani ovdje, govnaru jedan! - I stane ga udarati šakama poprsima. On se okrene i ode niz noćni bulevar, ne brinući se više zapomahnitalu ženu.


»Uuuuuh! Svježeg zraka!« To je bilo sve što mu je sada trebalo. Bože, Bože, kakva večer. Njemačko visoko plemstvo ipak ima nešto u sebi! Obične, građanske dame s njim jednostavno ne mogu dr -žati korak.

»Ta je mala malko pokvarena«, pomisli Thomas, »ali zgodna. Čudno, a mogao bih se zakleti da je poštena. Dobro odgojena. Pa -metna. Šarmantna - ako to želi biti... Što li takva žena nalazi na klipanu poput Lakuleita? Zašto je njezino ime zapisano ispod nje -gova u crnom dnevniku mrtvog Untersturmfuhrera Petersena?«

Thomas stane, zapilji se ujedno stablo pa reče glasno:- Pa nisi se valjda zaljubio u Veru, idiote jedan?Stablo mu ne odgovori. Uostalom, pitanje mu nije bilo ni upu -

ćeno. Thomas pode dalje. »Glupost«, pomisli. »Što uopće znači za -ljubiti se? U onog plavog morskog psa? Smiješno. Ali gospodina Lakuleita ćemo malo ispipati. Svakako!«

Te večeri 26. ožujka 1944. gudine Nanette je imala izlaz. Tho -mas otključa kućna vrata, upali svjetlo u malom predsoblju, skine ogrtač i otvori vrata male knjižnice.

U visokom naslonjaču pokraj kamina sjedio je neki čovjek. Nje -govani brk, rimski nos. Vječito ironične oči. Plavo odijelo već malo iznošeno. U ruci lula kao u Sherlocka Holmesa. Gospodin otpuhne oblak dima jeftina duhana, zatim reče izvanredno važno:

- Ovo niste očekivali, gospodine Lieven, je li?- Dobar večer, pukovniče Simeon - reče Thomas Lieven, pa uz

dahne promatrajući francuskog obavještajca, tog junaka i pol, skojim je doživio već toliko uzbuđenja. - Već se dugo nismo vidjeli.

Pukovnik Simeon, koji je još uvijek izgledao poput previsoko iz-raslog Adolphea Menjoua, ustane i patetično započne:

- Ušao sam u vaš stan otpiračem. Gospodine, vaša je igra završila.

- Samo trenutak, dragi moj. Vaš duhan - ne ljutite se - upravozvjerski smrdi. Vidite li ondje plavi glineni lonac? Unutra je praviengleski. Ratni plijen njemačkog Wehrmachta. Ne morate se suste-zati iz nacionalnih obzira!

Pripadnik francuske obavještajne službe, kojoj je vječito ne-dostajalo novaca, kratko se kolebao, zatim istrese lulu i priđe pla -vom glinenom loncu. Podižući poklopac, mrko reče:

- Nemam osobno ništa protiv vas, gospodine Lieven. Pa ja samvas zavrbovao za Deuxieme Bureau. Međutim, sada je vaša igrazavršila.

- To ste već jedanput rekli. Pričekajte malo, onda ću vas pažljivo saslušati...

Iznenada Simeon ispusti lulu na tlo. Odjednom je u ruci imao pištolj.

- Dalje od ormara! Ruke uvis!- Ali nemojte, gospodine pukovniče - reče Thomas tresući gla

vom. - Zar ste još uvijek tako plašljivi kao nekoć?- Mene nećete zavarati! Želite otvoriti ormar, nije li točno?- Točno je.- Da biste iz njega izvadili oružje, pa me svladali.- Nije točno. U ormaru nemam oružja.- Nego?- Svoj kućni bar. Htio sam nam pripremiti neko piće.Pukovnik napravi tri velika koraka, silovito otvori izrezbareni

ormar, zatim, malo pocrvenjevši, zareži:- Čovjek mog zanimanja ne može nikada biti dovoljno oprezan.

- Thomas počne pripremati pića. Simeon nadoveže: - Pogotovo sizdajicom poput vas.

- Sa sodom ili s čistom vodom?- Sa sodom. S trostrukim i četverostrukim izdajnikom poput

vas, gospodine Lieven!- Malo je bezbojna, zar ne? Još malo viskija? Tako.Simeon se gnjevno okrene. Thomas ga je samilosno gledao. On

je u biti volio tog vjetrogonju, tu herojsku budalu. Zatim reče:- Žao mije, pukovniče.-Š to?- Što sam vam upropastio vaš lijepi nastup. Uostalom, recite

kako je slatka Mirni?- Odakle da ja to znam?- No slušajte, pukovniče! Pa vi ste mi je oteli! Htjeli ste se vjen

čati, rađati djecu, male francuske rodoljube... A sada uopće neznate što je s njom?

Pukovnik muklo reče:- Mimi me napustila. Još prije godinu dana. Možete li to zamis

liti?- Hajde da unatoč tome popijemo u Mimino zdravlje. Služi li

vam za utjehu pomisao da je ta slatka i mene napustila?- Ni najmanje.- Vrlo ljubazno. A sada mi objasnite zastoje moja igra završila.- Prije mi niste dopustili da kažem sve do kraja. Nisam želio re

ći da je vaša igra završila. Želio sam reći: vaša je igra završila, akosmjesta ne maknete ruke s princeze.

- S kakve princeze?-Točno vi znate s kakve princeze! Bili ste danas navečer s

njom.


- Budite uvjereni da sam već maknuo ruke s nje!- Ne budite frivolni! Ovdje se radi o životu i smrti! Opominjem

vas, Lieven. Imamo opsežne dosjee o vama...- Bože moj, a koja li ih obavještajna služba nema?- Posljednji put vas upozoravam, Lieven. Ne povlačite se u taj

svoj bezdušni cinizam. I sami znate koliko je u međuvremenu ojačao Pokret otpora u Francuskoj. Svakog bismo dana mogli bilo koga od vas ubiti - kad bismo htjeli. Pa i vas. Međutim, kada se radio vama, uvijek se malo raznježim...

- Ma što ne kažete!- Zaista... Uspomene... Zajednički bijeg iz Pariza... Mirni...

Toulouse... Pukovnik Debras... Josephine Baker ... Ali neću vasmoći dalje štititi, ako se ne prestanete baviti princezom i tim gospodinom Lakuleitom...

Thomas se zapanji.- Želite mi reći da je francuska obavještajna služba zabrinuta

za dobrobit nekog debelog nacističkog špekulanta?- To vam želim reći.- A zbog čega?- To vam ne želim reći. - Pukovnik je sada bio beskrajno muže

van i odlučan: - Ovo vam je naša posljednja opomena, Lieven.Poslije ove više nema nijedne. Od sada se oštro puca.

- Odmah? Ili još možemo popiti zajedno posljednji viski mira?

3. poglavlje

1- Gospodin Lakuleit je po mojem mišljenju jedna od najvećih

svinja što trče po Francuskoj - reče Thomas Lieven u jednoj sobihotela Lutetia u Parizu. Pukovnik Werthe i mali častohlepni majorBrenner bili su mu publika. Razmjenjivali su značajne poglede. -Čemu ovi značajni pogledi, gospodo?

- Ah, Lieven - uzdahne Werthe - Brenner i ja se pogledavamojer vjerujemo da znamo povod vašeg ogorčenja. Reći ću samo:Vera.

- Princeza Vera - dopuni mali Brenner hihoćući. - Ne gledajtetako ljutito, gospodine Lieven! Otkako vam je Služba sigurnosti zapetama, malko pazimo na vas.

Thomas će razjareno:- Princeza mi je ravnodušna! Potpuno! - Brenner ponovno za-

hihoće. - Ne cerekajte se! Ponavljam: taj Lakuleit smrdi do neba!Princeza vara zajedno s njim! A i francuska obavještajna službazanima se za oboje!

- Bilo bi vjerojatno previše od vas zahtijevati da nam kažete tkoto od francuske obavještajne službe - primijeti Werthe. Thomaskinine. - Tvrdite da gospodin Lakuleit želi prokrijumčariti imovinuBormanna, Himmlera i Rosenberga u Švicarsku. Zar vam još nijedosta, čovječe? Želite li se zakvačiti osobno i s Adolfom Hitlerom?

- Gospodine Lieven, upozoravam vas da razmislite - započnemali major Brenner.

Međutim, Thomas ga bijesno presiječe:- Izvolite najpažljivije izbjegavati da mi protuslovite, Brenneru.

U onoj pripovijesti s makijima suprotstavili ste mi se - i bili steunaprijeđeni u majora. Kod državnih kreditnih bonova već ste bilipametniji i surađivali ste. A sada, tek što niste postali potpukovnik, želite me napasti s leda, luđače?


Ovo je djelovalo. Crven poput rajčice, mali ga je Brenner uvje-ravao:

- Ma ni govora, gospodine Lieven. Smatram - smatram... Priključujem se vašim planovima. Hrm!

Pukovnik Werthe zastenje.- Još mi je samo to trebalo da mi korumpirate vlastite ljude,

Lieven!Abvvehr Pariz ispita, sa svim sredstvima što su mu stajala na

raspolaganju, gospodina Oskara Lakuleita, bivšeg vlasnika garaža u Berlinu, sada milijunaša, jedinog vlasnika poduzeća Intercom-merciale SA i nakupca motornih vozila za Wehrmacht Što se pri-tom pokazalo?

Oskar Lakuleit vrlo je loše postupao sa svojom jadnom ženom. Očito ju je varao s princezom Verom von C. U svojim poslovnim metodama bio je okrutan, a u društvenom ophođenju neotesan, bio je uobražen i tipičan skorojević.

- No dakle? - reče Werthe. - Zbog svega ovoga ne možete čovjeka zatvoriti. Jer tada bi valjalo uhititi tri četvrtine muškaraca nasvijetu.

- U tom je klipanu ipak nešto trulo - zagriženo će Thomas Lieven. - Strahovito trulo!

Samo što?Po nalogu opunomoćenika za nabavu motornih vozila, Oskar La-

kuleit već je godinama kupovao automobile po Francuskoj. Nje -govo je poduzeće godišnje prijavljivalo za porez milijunske prihode. Od kupnje francuskih automobila Wehrmacht mu je kao zaradu, a i za pokriće troškova i davanje provizija, odobrio deset posto od kupovne cijene.

Posao je tekao na opće zadovoljstvo. Opunomoćenik za motorna vozila bio je ogorčen zbog Thomasovih pitanja:

- Izvolite ostaviti Lakuleita na miru, Sonderfuhreru! On je našnajbolji čovjek!

- A ipak... - mrmljao je Thomas kada je navečer 7. travnja1944. godine sjedio s majorom Brennerom uz čašu konjaka u knjižnici svoje male vile - a ipak je taj Lakuleit lopov... Još nikadanisam pogriješio u procjeni nekog čovjeka... - Uto zazvoni telefon.

Thomas podigne slušalicu.- Halo?- Onda Tommy - reče poznati glas. - Kako je moj zločesti

dečko?»Ma to je preglupo«, pomisli Thomas, »zbog čega sam sada po -

crvenio?« Promuklo odgovori:- Izvrsno, poštovana princezo. A kako ste vi?

- Čeznem za vama! Možete li sutra navečer doći k meni?- Ne mogu.- Moja djevojka ima izlaz. Recimo, dakle, poslije večere?- Bojim se da doista neću moći.- Imam nekoliko divnih novih ploča. Prokrijumčarene su iz

Portugala. Gershwin i Glenn Miller. Benny Goodman i Stan Ken-ton. Svirat ću ih za vas... Dakle u devet!

Čuo je kako se smije, zatim je prekinula vezu, ne čekajući njegov odgovor.

- Drskost - reče Thomas Lieven.

Došao je već pet minuta prije devet i donio celofansku kutiju s tri orhideje, koje je dugo morao tražiti. Godine 1944. i u Parizu su polako ponestajale orhideje.

Princeza je nosila skupocjen nakit i kratku crnu večernju ha -ljinu, koja je sprijeda i straga i ispod ramena bila zbunjujuće du -boko izrezana.

Odsvirala je Thomasu nove ploče. Zatim su malo plesali i pili ružičast šampanjac. Thomasu se princeza učinila čarobno lijepom. To joj je i rekao. Ona mu odvrati da je on za nju najuzbudljiviji muškarac na svijetu. Na taj su način, bez mnogo okolišanja, oko 23 sati dospjeli na kauč.

Thomas je primao cjelove kakve dosad još nikada niJ6 dobio. Princeza je prela:

- Još mi se nikada nijedan muškarac nije sviđao poput tebe...- I ti se meni sviđaš, Vera -jako.- Kad bi mogao učiniti nešto za mene, bi li to učinio?- Prema tome...- Možeš li otvoriti moj patentni zatvarač?- Vrlo rado...- Bi li nešto učinio za mene?- Od svega srca!- Onda ostavi Lakuleita na miru.On skoči. Odjednom je bio potpuno trijezan. - Što si to rekla?- Da ostaviš Lakuleita na miru. - Ostala je ležati na kauču i

gledala ga vrebajući. - Već ga tjednima uhodiš, mali moj Tommy,ili možda ne?

On ništa ne odgovori.


- Možda ti nije pravo što te zovem Tommy - nastavi princeza. -Možda bih trebala reći Jean. Jean Leblanc. Ili Pierre? Pierre Hu-nebelle?

On ustane. Odjednom se osjećao vrlo čudno.- Ni Hunebelle ti ne odgovara? Pa dobro, onda možda Armand

Deeken? Sjećaš li se još kako si izveo ono zamašno krijumčarenjefranaka, Armand? - Ili kako si nasamario francuske partizane -captain Robert Almond Everett? - Thomasu se presiječe dah. - Ilikako si pred nekim njemačkim generalom glumio američkog diplomata Roberta S. Murphvja? Moram li nastaviti, mali moj slatkiagente njemačkog Abiuehra? Ili si možda već prešao kakvoj drugojdružbi?

- Nisam - reče Thomas, sabravši se. - Još sam uvijek kodAbivehra. A ti?

- Hajde pogađaj!- Kad pomislim na tvog debelog ljubavnika, rekao bih da si kod

Gestapoa - odgovori joj on grubo.Princeza, vrisnuvši, skoči. Prije nego što je mogao uzmaknuti,

ona ga pljusne lijevo i desno po licu i istodobno zapadne u svoj ljubazni način izražavanja:

- Lopove jedan govnarski, što samo umišljaš? Pokušavam tispasiti život, a ti ovako? - Thomas pođe k vratima. - Tommy, neodlazi! Što se mene tiče, učini s Lakuleitom što god te volja, samoostani ovdje! - Thomas produži kroz predsoblje. - Osvetit ću se, tipodla životinjo... Molim te, ostani kod mene, molim...

Thomas tresne za sobom vratima. Potrči niza stube. Gore se vrata ponovno otvore. Psovala je za njim poput furije.

»Što dalje! Što dalje odavde!« On izjuri na cestu. Ondje se suda -ri s nekim muškarcem koji prigušeno krikne:

- Au! Prokletstvo!- Mičite mi se s puta, čovječe, tako sam bijesan da više ne

znam što radim!- To više nije ni potrebno - reče pukovnik Jules Simeon hladno.

- Već dva sata stojim ovdje. Vidio sam kako dolazite. Vidim kakoodlazite.

- Sto mu gromova, doista ste nadaren obavještajac!- Prezreli ste moju opomenu. Sada ćete uskoro promatrati rot

kvice odozdo!

- . . . a pred kućom je stajao neki klipan iz Francuske obavještajne službe - izvještavao je sutradan Thomas u hotelu Lutetia pukovnika Werthea i malog majora Brennera. Još je uvijek bio bijesan.

- Kakvu ulogu zapravo igra princeza?- Ne znam, ali ću ubrzo saznati... Gospodine pukovniče, ku

nem vam se da ću tog klipana raskrinkati, da ću...Werthe ga presiječe:- Prestanite s Lakuleitom, Lieven. Danas su mi dobrano na

trljali nos. Iz Speerova štaba. Neka smjesta ostavimo Lakuleita namiru. Taj je čovjek duša Atlantskog bedema. Lakuleit isporučujesvu robu koja nedostaje. OT i OKW2 propali bi bez njega! Uzmitena primjer telefonske žice... OT više nije mogla nabaviti niodkudatelefonske žice. Lakuleit je isporučio 120.000 metara!

Thomas uzdahne.- E pa lijepo. Dobili ste po nosu, gospodine pukovniče. Shva

ćam da ste zle volje. Ali zbog čega vi pravite tako kiselo lice, dragiBrenneru?

Major odmahne rukom.- Same brige. Pismo od kuće. Žena bolesna. Dečko će u lipnju

sasvim sigurno propasti u školi. Latinski i fizika. A onda još i tajprokleti porez....

Bez osobita zanimanja, Thomas upita:- Zbog čega imate briga s porezom, gospodine Brenneru?- Jer sam bio idiot i prije više godina napisao nekoliko ctanaka

za neki izdavački zavod koji izdaje vojno-političku literaturu. Jersam, budala jedna, zaboravio to prijaviti poreznim vlastima! Jer suu tom zavodu proveli kontrolu knjiga! I jer je neki govnarski knjigovođa spomenuo moje ime, eto zbog toga!

Lice Thomasa Lievena odjednom zadobije izgled potpunog idio-ta. Mucajući reče:

- Knjigovođa... ?- Pa kažem vam!Iznenada Thomas skoči. Promuklo kriknuvši, zagrli Brennera i

poljubi ga u čelo. Zatim izleti iz ureda.Brennera oblije tamno rumenilo; još ga nikada nijedan muška -

rac nije poljubio. Protrlja čelo.- Šenuo - reče zaprepašteno - Sonderfuhrer Lieven je šenuo!

..Ju Organizacija Todt 1 Vrhovna komanda Wehrmachta


- Nikada - reče suhonjavi, žućkasti knjigovođa Anton Neuner -nikada vam to neću zaboraviti, gospodine Lieven!

- Jedite sada, gospodine Neuneru, ohladit će vam se juha - rečeThomas. Pozvao je skromnog Neunera u svoju vilu na ručak. Gospoda su se poznavala tjedan dana. Još donedavno, gospodin Neuner bio je knjigovođa u poduzeću Intercommerciale Oskara Lakule-ita. One večeri kada je Thomas bio u gostima kod Lakuleita, ovajje telefonski najurio svog knjigovođu. Tada je Thomas prvi put čuoime Neuner. Nakon Brennerove porezne jadikovke to mu je imeponovno palo na pamet.

Mršavi knjigovođa poslušno posrče malo juhe, zatim spusti žli-cu, pa se zapilji u Thomasa kao u obećanu zemlju.

- Još uvijek to ne mogu shvatiti! Gospodin Lakuleit me izbacio.Ukinuo je moje mjesto nezaobilaznog u pozadini. Moja je žena gotovo isplakala oči; sebe sam već vidio u Rusiji. Tada se pojavljujetevi, meni potpuno tuđ čovjek, te mi pribavljujete novo mjesto nezaobilaznog u pozadini. Ali zašto?

- Gospodine Neuner, ja sam bankar. Poznajem Intercommerci-alu.. Znam da ste sposoban čovjek. Takve se stvari pročuju! Utolikomanje razumijem zašto vas je gospodin Lakuleit izbacio...

Neuner se nagne nad tanjur. Lice mu se stane trzati.- Zbog 18 maraka i 25 pfeninga. Jest, točno ste čuli. I to pošto

sam se tri godine za njega mrcvario. - Neuner ispriča kako je jednom, pošto se vrlo dugo zadržao u uredu, večerao u nekoj restauraciji i naplatio račun od poduzeća, a da nije pitao Lakuleita. Debeljko je to doznao i smjesta ga otpustio. - Pritom bih znao ispričati priče o poslovima - o kakvim samo poslovima, kažem vam,gospodine Lieven...

- Zanimljivo.- ... ali to neću učiniti. Ma kako loše gospodin Lakuleit prema

meni postupio, ja nisam izdajica...Lijepa služavka Nanette donese glavno jelo. Neuner reče:- Juha je bila izvrsna. Nadam se da dalje nema ništa pečeno.

Bolestan sam, naime. Čir na želucu, znate.- Imam goluba, pirjanog na vodi i maslacu. Mislio sam na vaše

zdravlje.- Ah, dragi gospodine Lieven, kako ste vi divan čovjek!- Nije spomena vrijedno. Uostalom, sasvim ćete sigurno poživ-

jeti duže nego predebeli gospodin Lakuleit. Taj se čovjek preždera-va, a pretjeruje i u svojim poslovima...

- Taj je čovjek već pretjerao - izbaci Neuner. - Ti će mu automobili slomiti vrat. - Prestrašeno se prekine.

- Uzmite malo od ovoga, to je cvjetača protisnuta kroz sito.Prija li vam golubica?

- Izvanredno ukusna, čak ni na Rivijeri nisam okusio ništa bo-lje.

U mozgu Thomasa Lievena zazvoni na uzbunu. Neuner, taj skromni knjigovođa, pa na Rivijeri?

- Recept sam dobio od kuhara u hotelu Negresco - reče Lieven.- Ondje sam uvijek odsjedao, sjajna kuća...

- Ha, ha, ha, to je bilo gospodinu Lakuleitu preskupo. Za mene,mislim reći. On sam je uvijek ondje odsjedao. Ja sam morao odsjesti u nekom jeftinom svratištu. Trebao me jer ne zna francuski.

- Nema socijalnih osjećaja, taj gospodin Lakuleit.Blistavih očiju i ništa ne sluteći, Neuner je pričao:- Često smo išli na Rivijeru, pa sve onamo dolje do francusko -

španjolske granice. Naši su poslovi... - odjednom zašuti pa sumnjičavo pogleda Thomasa.

Ali Thomas se vedro nasmiješi:- Uzmite još jabučne kaše, gospodine Neuner! Pričajte mi još

malo o Nici. Davno nisam bio tamo...

Iz tajnog izvještaja koji je Abwehr Pariz 12. svibnja 1944. godine poslao Glavnoj financijskoj kontroli pri vrhovnoj komandi Wehrma-chta u Berlinu:

. . . na ovaj su nara grad svrnule pozornost vješto upravljane izjave otpuštenog knjigovođe Antona Neunera o Nici. Major Bre-nner i Sonderfuhrer Lieven poslani su na Rivijeru. Radeći tri tje-dna utvrdili su:Oskar Lakuleit je ovdje dijelom pokupovao, a dijelom dao ukrasti iz garaža pobjeglih vlasnika, najmanje 350 vrijednih automobila strane proizvodnje (rolls royce, lincoln, cadillac, hispano suiza i ta-ko dalje). Poslove oko kupnje zaključivao je u hotelu Negresco, a kao prevodilac služio mu je knjigovođa Neuner. Lakuleit je auto-mobil rastavljao na dijelove. U Vichvju je mitom nabavljao izvozne dozvole za automobilske rezervne dijelove te ih izvozio u Madrid, gdje su rezervni dijelovi ponovno sastavljani u luksuzni automobil i prodavani po najvišim cijenama.

Sasvim je sigurno da transakcije iz Niče nisu provedene u pos-lovnim knjigama Intercommerciale. Pretpostavljamo da je Oskar Lakuleit ovim i sličnim poslovima prevario Reich za nekoliko mili-juna. Transakcijama u Nici pružen je povod poreznim vlastima da ispitaju čitavo njegovo poslovanje...


Teleći bujon

Od potpuno nemasne teletine

pripremite, bez začinskog zele-nja, juhu, koju ostavite da jako pokuha te je samo slabo poso-lite. Poslužite juhu u šalicama, pospite je s malo sitno nasjec-kana peršina i dodajte uz nju prženac bez kore.

Pirjani golubovi

Uzmite dobro očišćene i oprane mlade golubove te ih pirjajte u slabo posoljenoj vodi s priličnim komadom maslaca u zatvore-nom loncu tridesetak minuta na laganoj vatri dok ne omekšaju. Pazite da u loncu bude uvijek toliko tekućine da se golubovi ne zapeku.

Cvjetača a la Creme

Uzmite dobro opranu cvjetaču,

odstranite tvrde stručke, raščla-nite je na više dijelova, stavite ih u kipuću slanu vodu i kuhajte dok sasvim ne omekšaju. Izva-dite ih, ocijedite i protisnite kroz sito za pasiranje. Pire dobro iz-miješajte s jednim žumancem, nešto slatkog vrhnja i komadom maslaca, pa na laganoj vatri još jednom zagrijte, ali neka ne za-kipi.

Jabučna kaša s trešnjama

Uzmite slatke, prhke jabuke, ogulite ih i očistite od sjemenki, pa pripremite, sa što manje še-ćera, vrlo finu pasiranu jabučnu kašu. Ukrasite je ukuhanim treš-njama i utaknite naokolo piško-te.

Navečer 29. svibnja 1944. godine Thomas Lieven donese prin -cezi Veri von C. crvene ruže. Dan ranije ta ga je čudnovata aristo-kratkinja - opet jednom - nazvala i pozvala k sebi. Thomasu se učinila uzbudljivijom nego ikada.

Vera reče:- Obećavam da ću večeras biti dobra. Ni riječi o Lakuleitu!Vera te večeri ostane dosta dugo vjerna zadanoj riječi. Što je

naposljetku svoje obećanje ipak prekršila, nije bila njezina krivnja.Plesali su, udvarali jedno drugome, slušali glazbu. Postalo je

kasno. Tada su se poljubili. Zatim za njih više nije bilo nikakvih problema. Sve je postalo prirodno i jednostavno, a Thomas je imao osjećaj da Veru poznaje već odavno...

Tada zazvoni telefon.- Neću se odazvati - reče Vera lijeno. Zaljubljeno je gledala

Thomasa i gladila ga. Telefon je uporno zvonio. Napokon Vera ipakpodigne slušalicu i javi se. Neko je vrijeme slušala, zatim smrtnoproblijedi. Oči joj ispuni mržnja. Zasikće na Thomasa: - Pseto jedno... Prokleto pseto!

- Nemoj, cheri! Nemoj ponovno započinjati - zamoli je on.Odjednom Vera vrisne u slušalicu:- Ne mogu više... Ne mogu više slušati! - Tresne slušalicu na

kauč, skoči, dršćući cijelim tijelom od bijesa. Poganim izrazimapočne psovati Thomasa.

Neko ju je vrijeme slušao, zatim pritisne na uho slušalicu iz koje se još uvijek čulo uzbuđeno kreketanje:

- . . . Vera... Vera... ma slušajte me, za Boga miloga, Vera, slušajte! To je Lievenova krivnja, kad vam kažem! Ne možemo višeništa učiniti... Lakuleita su već odveli u Berlin . . . U poduzeću...u vili... posvuda sjede porezni istražitelji ... Sve zapečaćuju...

- Laku noć, pukovniče Simeone - reče Thomas, cereći se. Položislušalicu na vilicu i smijući se padne nauznak na kauč. Iznenadadobije udarac, pa zatim još jedan. Vera se baci na njega. Počnu setući, dok je Vera vrištala:

- Huljo jedna - podlo pseto!Konačno je čvrsto pograbi i zatraži točne obavjesti. Ona mu

hripljujući reče:- Bježim -još ove noći - nikada me više nećeš vidjeti!- Ako ti dopustim da odeš!

Meni

Teleći bujon s pržencem

Pirjani golubsa cvjetačom a

la creme

Jabučna kaša s trešnjama

Pariz, 14. travnja 1944.

Dijeta Thomasa Lievena slomit će nekomu vrat


- Pustit ćeš me da odem. Znam što misliš. Znam što si sve prošao. Stoga i jesam tako bijesna. Zato ovo jednostavno ne razumijem!

-Što?- Da si uništio Lakuleita!- On je odvratan zločinac, koji uza sve ostalo još i financira

Gestapo.- Pa onda? Što se to tebe tiče? Sve zlato, sve devize visokih na

cističkih glavešina, sve bi nama palo u ruke...- Što znači nama?- Britanskoj obavještajnoj službi.Thomas se svali na jastuke, hvatajući zrak.- Ti radiš za britansku obavještajnu službu?- Upravo sam ti rekla!- Ali... ali kakve veze ima s tobom Simeon?- Misli da radim za njega... Moj je zadatak bio da odvratim

pažnju Francuza, kako bismo mi mogli izvesti taj pothvat. I uspjelibismo da si surađivao, idiote jedan!

Thomas se počne smijati.- Ne smij se, huljo!Thomas se smijao sve jače. Otkotrljao se na trbuh, pa opet na

leda, pa opet na trbuh.- Ne smij se, do đavola, jer ću te ubiti, nitkove jedan!Thomas je od smijeha vrištao, ječao, stenjao, u životu se nije

tako nasmijao. Gotovo se zagušio od smijeha. Vera se ponovno baci na njega i opet se počnu tući.

Telefon se oglasi drugi put. Thomas gurne Veru u stranu, us-pravi se i pritisne slušalicu na uho. Potpuno bez daha zakrešti u slušalicu, još se uvijek smijući:

- Izvolite monsieur le colonel, stoje sada opet?- Kako opet? - upita glas pukovnika Werthea. Thomasu odjed

nom postane hladno te promuca:- Što ... što se dogodilo, gospodine pukovniče?- Nadao sam se da ću vas zateći kod princeze. Već vas posvuda

tražimo.- Već ... me ... posvuda ... tražite - Thomas je blesavo ponav

ljao, dok je Vera zurila u njega otvorenih usta.- Stigao je kurir. Tanavko. Sutra rano ujutro letite zbog afere

Lakuleit u Berlin, Lieven. Morate se javiti - čvrsto se drž'te - Glavnoj službi sigurnosti.

- Gla-gla-glavnoj službi sigurnosti?- Tako je. U 15 sati. Točno na minutu. Heinrichu Himmleru.

6»Mora da je ovo gradio arhitekt s najmanje ukusa svih vreme-

na«, pomisli Thomas ugledavši divovsku skupinu zgrada u WilhelmstraJ3e 102.

Naš prijatelj ude kroz golema, širom otvorena vrata u mračni kolni ulaz. Golem, visok esesovac kruto pogleda na vitkog civilista. Šutke pokaže rukom staklenu pregradu iza koje su uredovala tro-jica njegovih kolega.

Thomas Lieven uđe, skine šešir i reče:- Sonderfuhrer Lieven iz Abwehra Pariz. Pozvan sam u Glavnu

službu sigurnosti.- Heil Hitler se kaže kod nas - oštro ga opomene službujući SS-

Hauptscharrfuhrer. - Tko vas je ovamo pozvao?- Gospodin Reichsfiihrer SS-a i šef njemačke policije - skromno

odgovori Thomas.Dežurni promijeni boju, posegne za telefonom, reče nešto u slu-

šalicu, pa stane slušati. Nakon toga bio je pun poštovanja i stra-hopoštovanja. Brzinom vjetra ispuni za gosta propusnicu sa ži -gom, datumom i točnim vremenom: Berlin, 30. svibnja 1944. go-dine, 17 sati 48 minuta.

Stubištem su vodile široke kamene stube do prvog kata. Na njih su se nastavljale drvene stube. U uskim hodnicima bilo je mračno. Čizme su lupale, cipele strugale. Činilo se da tisuće ljudi hodaju po tom središtu strave.

Slijedeći ordonanca, Thomas je razmišljao: »Još jučer sasfi bio u Parizu. Sada sam ovdje u Glavnoj službi sigurnosti. Ja, miroljubiv građanin, čovjek koji mrzi obavještajne službe, naciste, nasilje i laž. Ja, Thomas Lieven, kome već godinama ne dopuštaju da živi u miru.

Hoću li još ikada živ napustiti ovu stravičnu zgradu? Zar ću se ikada izvući iz te divovske paukove mreže svoje sudbine da bih mogao ispričati nešto što mi ionako nitko neće povjerovati?«

- Izvolite sjesti, Sonderfuhreru - reče Heinrich Himmler. Ovomeje prethodilo kratko pozdravljanje, pri kojem je SS-Obergruppen-ftihrer Kaltenbrunner, gorostas s brazgotinama od sablje na brutalnom uglatom licu, sumnjičavo promatrao Thomasa. Kaltenbrunner je bio šef Glavne službe sigurnosti. U njegovu su ureduThomas i Himmler sada sjedili sami.

Sve je u tom uredu bilo velebno: drvom obloženi zidovi, srebrni svijećnjaci, pokućstvo. Na zidu je visjela uljena slika prikazujući ruševine nekog dvorca uz olujno, valovito more.


Reichsfuhrer SS-a i šef njemačke policije, u crnoj odori svoje službe, progovori:

- Dakle, pazite, Lieven. Kao što znate, vaš je zaštitnik, admiralCanaris, već tjednima samo privatno lice. Znate da je sada čitavAbivehr podređen meni - Himmler se blijedo nasmiješi. - Pozabavio sam se malko vašim spisom. Znate li što bih zapravo s vamamorao učiniti?

- Morali biste, zapravo, narediti da me ustrijele - tiho rečeThomas Lieven.

- Ja? Hm? Što? Tako je, sasvim ispravno! Upravo sam to želioreći! - Himmler je vrtio po prstu amo-tamo težak pečatnjak saznakom SS-a. Hladno pogleda Thomasa. - Želim vam pružiti jošjednu priliku, posljednju. Zadatkom koji vam povjeravam možetese opravdati pred Fuhrerom i pred narodom.

Zazvoni telefon. Himmler podigne slušalicu, kratko sasluša, za-tim prekine vezu i reče:

- Neprijateljski borbeni sastavi lete prema glavnom gradu Rei-cha. Dođite, sići ćemo u podrum!

Ovo je bio prvi dio razgovora. Drugi je tekao u dubokom sigur-nom skloništu.

Istodobno dok su bombarderi u valovima bacali svoj smrtonosni teret na Berlin, a manje otmjeni sunarodnjaci na stotine crkavali u manje otmjenim podrumima, Reichsfuhrer nastavi razgovor sas-vim drugim tonom:

- Lieven, čovjek ste mirotvornih nazora. Ne protuslovite, sve mije poznato! To prije ćete se složiti sa mnom ako kažem: ovo užasnokrvoproliće mora završiti. Mi se zapadnjaci ne smijemo međusobnopoklati kako bi se boljševici, rasa niže vrijednosti, mogli zluradoveseliti.

Težak pogodak bombe lagano potrese tlo skloništa. Svjetlo se ugasi. Zatim se opet upali. Thomas primijeti da se Reichsfuhreru čelo osulo sitnim kapljicama znoja.

Himmler sada napola stiša glas:- Vodim tešku bitku. Na meni leži golema odgovornost. Nitko je

neće preuzeti. Ja moram sam o svemu odlučiti.»Ja, Ja, Ja«, pomisli Thomas. »A Hitler? A Goebels? A ostali?

Vjerojatno gospodin priprema zasebnu konačnu utrku!«- Prema običajima, jednog bismo vas dana, kao narodnog šteto

činu, morali skratiti za glavu. Međutim, ja vas želim iskoristiti, ato ću i učiniti. Vi ste najbolji čovjek kojeg sam uspio pronaći. -Ponovno odjekne pogodak. Svjetla opet nestane. Himmleru je sadalice bilo sivo. - Poznajete svaki granični prijelaz prema Španjol-

skoj. Poznati su vam svi krijumčarski putovi iz Španjolske u Por-tugal, nije li tako?

- Tako je - potvrdi Thomas.- Dobro. Dobit ćete sve ovlasti. Poklanjam vam slobodu pod

uvjetom da određenog čovjeka, zdravog i čitavog, prebacite u Lisa-bon. Pa vi ste bankar, zar ne? S vama se, znači, može govoriti oposlovima - ili ne?

- To ovisi - reče Thomas i pomisli: »Tako je to, dakle. Zbog togame treba. Portugalci su prekinuli s nama diplomatske odnose.Španjolci više ne puštaju ni jednog Nijemca u zemlju. Može se ućisamo ilegalno. Zbog toga, dakle.«

Usne Thomasa Lievena bile su sasvim suhe. Znojio se. »Nisam nikakav junak«, pomisli. »Nisam baš nikakav junak. Bojim se. Me-đutim, ako ovaj masovni ubojica možda zamišlja da ću njega pre-baciti - ili nekoga od njegove rodbine ili prijatelja...«

- Dakle tako, još postavljate i uvjete! - Himmleru se u glasupojavio opasan prizvuk. - A o čemu to ovisi?

- O tome tko je taj čovjek - tiho reče Thomas Lieven.- Taj će vam čovjek, sigurno, biti simpatičan - odvrati Himmler.

- Zove se Wolfgang Lenbach i posjeduje izvrsne dokumente na toime. Uistinu se zove Henry Booth i engleski je potpukovnik.Osobni je znanac Churchilla i Montgomervja. Rukovodio je jednimpothvatom komandosa u Norveškoj. Tom smo ga prilikom zarobili. ..

7Berlin je još satima poslije znaka za prestanak uzbune gorio

poput divovske baklje.Kolodvor je preplavila histerična gomila ljudi. Žene i djeca su

vrištali, muškarci se borili za mjesta u vagonima kojima su izbjeg-lice neprekidno napuštale grad.

Vlak je bio dupkom pun. Čak su i u nužnicima stajali natiskani ljudi. Ukrcati i iskrcati moglo se samo kroz prozore. Ali u spava-ćim kolima bilo je mjesta, mnogo mjesta...

Četiri su esesovca dopratila dva civila do spavaćih kola brzog vlaka za Pariz. Žene i djecu gurnuli su u stranu.

Kondukter otvori zaključana vrata vagona čim su esesovci stigli do njega.

- Gospodin Lieven i gospodin Lenbach, zar ne? - upita kon-dukter nervozno. Thomas kinine. - Ležaj trinaest i četrnaest - reče kondukter.


Thomas pogleda svog suhonjavog, visokog pratioca, pa ga po -zove pokretom ruke. Odmah zatim čovjek po imenu Wolfgang Len-bach, a koji se uistinu zvao Henry Booth, ude u odjeljak. Britanski je potpukovnik nosio plavo fresko-odijelo. Imao je kratko podši-šanu smeđu kosu, svijetle oči i guste obrve.

Thomas mu se obrati engleskim jezikom:- Mogu zamisliti kako se osjećate, gospodine Booth. Da sam na

vašem mjestu, i ja bih isto tako mislio. Unatoč tome idućih sedana moramo nekako podnositi.

Britanski je potpukovnik šutio.Thomas uzdahne, pa izvadi iz putne torbe bocu viskija. Uzme s

umivaonika obje čaše za pranje zuba, napuni ih, pa jednu pruži potpukovniku.

- Thanks - reče Englez. Bila je to prva njegova riječ. Zatim suobojica dugo šutjela. Vlak naglo trgne i krene.

Thomas sjedne na krevet. Pogleda umivaonik, pa reče:- Znam po kojem zadatku putujete u Lisabon, mister Booth.

Odmah sam to naslutio.Ne dobije nikakva odgovora. Osovine su lupetale, kotači se ko -

trljali. ..Thomas nastavi:- Morate predati Himmlerovu mirovnu ponudu. Mirovnu po

nudu Englezima i Amerikancima. Nešto su slično već pokušalipreko engleskog generalnog konzula Cablea u Zurichu. Himmlerse tada u posljednji trenutak povukao. A sada vam ponovno predlaže da sklopite primirje, pa da se zatim zajedno s nama boriteprotiv Sovjeta...

Ni sada ne dobije odgovora. Thomas produži:- Jasno je da takvu ponudu ne možete prihvatiti, jer je sa sva

kog gledišta nemoralna. Borili ste se zajedno sa Sovjetima protivnas. Ne možete sada svoje suborce jednostavno ostaviti na cjedilu.

Thomas začuje Englezov glas:- Zbog čega mi sve to pričate?- Jer nisu svi u našoj zemlji svinje.- Ne razumijem.Thomas otvoreno pogleda Engleza.- Ne znate ništa o meni. Nemate razloga da mi vjerujete. Poz

najete gospodina Himmlera. Znate što se zbiva u njegovu mozgu.Ipak vam kažem: u Njemačkoj ne žive samo nacisti. Nisu svi likujući navalili na Rusiju.

- Nisu likujući, ali su je ipak napali.

Ali će za stotine tisuća biti velika razlika padnu li u zarobljeništvo zapadnih saveznika ili u sovjetsko. Medu tim stotinama tisuća bit će mnogi koji nisu ništa krivi za ono što se zbivalo u ovome ratu...

- Znači, nedužni? - reče Booth. - A zar možda niste svi vikaliHeil i oduševljeno dopuštali gospodinu Hitleru da radi što hoće?

- A inozemstvo? Nije li i ono odobravalo Hitleru, divilo mu se ičudom čudilo njegovoj Olimpijadi i skrštenih ruku gledalo kakonapada prve male narode? - reče Thomas. - Nije l i gospodinChamberlain bio u Miinchenu?

Englez naglo vrati svoju čašu. Ugasi svjetlo iznad kreveta, pa se okrene k zidu.

8No, zavirimo malko u budućnost.U okvirima bezuvjetne kapitulacije, savezničke su oružane

snage naredile svim jedinicama Wehrmachta da u ponoć između 8. i 9. svibnja obustave sve borbene akcije i pokrete te da se predaju na onome mjestu gdje su se u to vrijeme nalazile. Danas je povi -jesno utvrđeno da su anglo-američki komandanti armija i časnici, u prvom redu feldmaršal Bernard L. Viscount Montgomerv, pre-šutno dopustili još sate i sate poslije ponoći, 8.svibnja 1945. go -dine, pokrete njemačkih jedinica s njihovih položaja u smjeru za -pada. Tisuće i tisuće njemačkih vojnika na Labi, u Mecklenburgu, u Tiringiji izbjeglo je na taj način sovjetskom zarobljeništvu.

Stožeru feldmaršala Montgomervja pripadao je u ono vrijemepotpukovnik Henry Booth... "**

9Zapovjedništvo Službe sigurnosti u Marseilleu nalazilo se u Rue

de Poradiš 426. Ova vrlo dugačka ulica povezivala je Canabiere s Pradom. Desno i lijevo od glavne zgrade Gestapo je rekvirirao čitav niz kuća. Sve su zgrade imale jedan zajednički ulaz: Rue de Pora-diš 426.

Kroz ovaj je ulaz 8. lipnja 1944. godine ušao neki čovjek u do -bro skrojenom sivom ljetnom odijelu i zatražio da ga straža najavi komandantu Službe sigurnosti Marseille, Hauptsturmfuhreru Hein-richu Rahlu.

Rahl, visok snažan muškarac utisnuta nosa, smjesta primi posjetitelja.


Rahl, visok snažan muškarac utisnuta nosa, smjesta primi posjetitelja.

- Već sam primio teleks iz Berlina, Sonderfiihreru. Tajni zadatak. Sve mi je jasno. Što mogu učiniti za vas?

Thomas odmjereno odgovori:- Kao što znate, naređeno mi je da određenu, izvanredno

važnu, ličnost prebacim preko granice.- Sve mi je jasno - reče Rahl. Očito mu je to bila omiljela uzre

čica.- Naravno, to valja dobro pripremiti. Kao prvo, trebam koman

dno vozilo.- Stoje vam na raspolaganju, Sonderfiihreru.Komandno je vozilo nešto izvrsno. Dvije i pol tone teško. Dvo-

struki kotači. Mogu voziti po svakom terenu. Imaju uređaj za od -ređivanje smjera i radiostanicu. Thomasa Lievena nisu uzalud, nekoć u francuskoj špijunskoj školi, obučavali kako se šalju i pri -maju radioporuke, kako se šifriraju i dešifriraju. Budući daje prije dva dana izvršena invazija na Atlantiku, Thomas je namjeravao iskoristiti sva stečena znanja.

Značajno pogleda Hauptsturrnfuhrera:- Stanujem sa svojim... hm, pratiocem u Hotel de Noailles. U

sebi pomisli: »Jednom je ovdje stanovala Josephine Baker. Ondjesam bio s Debrasom i Simeonom, nakon što su me gotovo ustrijelili. Evo me sada opet ovdje pripremajući (bogzna po koji put?) svojbijeg. Sada uz pomoć gospodina Heinricha Himmlera i Gestapoa.«

Naglas reče:- Da bih izvršio svoj zadatak, trebat ću pomoć. I s francuske

strane. Stoga vas molim, Hauptsturmfuhreru, da saznate adresustanovitog Bastiana Fabrea. Ranije je stanovao u Montpellieru kodneke mademoiselle Duval, na Boulevardu Napoleon.

Tri dana kasnije...- Čovječe, Pierre, pa ti doista imaš sjajan humor - reče Bastian

Fabre. Mišićavu je divu crvena četkasta kosa još uvijek raščupanostršala na glavi. Klečao je ispred otvorene pećnice. Unutra se polako pekao malen odojak, kojeg je Bastian premazivao maslacem.Kad god bi se ispod nježne kože mladog odojka stvorio mjehur,Bastian bi ga smjesta otvarao iglom. Tako ga je još u ona davnavremena bio naučio Thomas Lieven, kojeg je Bastian upoznao izavolio pod imenom Pierre Hunebelle.

U maloj kuhinji bila su još dva gospodina: Thomas i potpukov -nik Booth. Kuhinja je pripadala Bastianovu novom stanu u Rue Clary blizu Boulevarda de Dunkerque. Bastian je ovdje živio

neprijavljen. A ipak ga je revna Služba sigurnosti tražila i pro -našla, na zahtjev Sonderfuhrera Lievena.

- Mislio sam da ću se onesvijestiti kad su se ovdje odjednompojavili pajkani - prizna Bastian, zaposlen oko odojčića.

Policajci su kod Bastiana osvanuli 10. lipnja. Još je istog dana došlo do burnog ponovnog susreta. Bastian je stalno grlio svog starog prijatelja Pierrea, za kojeg je smatrao da je mrtav. Odjed -nom se rasplakao poput djeteta:

- Od veselja, čovječe - toliko se radujem...Zatim mu Thomas objasni situaciju. Još sa suzama u očima,

Bastian prasne u smijeh. A zatim odluče da sutradan pripreme ono što je Bastian zvao mala zgodna žderačina.

Sada su, dakle, utroje stajali u maloj kuhinji: Bastian, Thomas i šutljivi potpukovnik Booth. Bastian je promatrao odojka. Thomas je pripremao koktel od rakova. Englez je rezao na komadiće sir za desert.

Thomas izjavi:- Trebam tvoje dragocjene usluge, Bastiane. Snalaziš li se još

uvijek jednako dobro na španjolskoj granici kao i nekoć?- Pierre, momče, i u snu! Nema tog španjolskog graničara kojeg

nisam podmitio!- Izvrsno - reče Thomas - onda ćeš nas voditi. Moramo ovog

gospodina prebaciti u Lisabon. Kockice sira na malo manje, za ra-rebits, mister Booth, ako vas smijem zamoliti. Kad smo već pritom:možete li riješiti vječni spor među sladokuscima ovog kontinenta otome kaže li se ivelsh rarebits ili welsh rabbits?

Potpukovnik ukočeno odgovori: >

- To nije samo kontinentalni spor. Oko toga se ljudi svađaju i umojoj domovini. Ni ja ne znam kako se to ispravno kaže.

- To me umirilo. Imaš li još malo ketchupa, Bastiane?Div otvori kuhinjski ormar, pa izvadi iz njega bocu. Pritom iz

ormara ispadne još nešto - mala lokomotiva-igračka. Bastian je podigne.

- Pogledaj, Pierre - sjećaš li se još? Od moje električne željeznice. Jedino što je preostalo. S ovom si nam lokomotivom serviraoonu smiješnu žderačinu. Otada je vučem sa sobom kao talisman. Izbog uspomene na...

- Znam - tiho će Thomas. Miješao je kuhačom umak od rajčicai mislio na Chantal Tassier, a srce ga je pritom još uvijek boljelo.»Ah Chantal, da si barem još živa, da sada možeš poći samnom...« Začuje Bastiana kako govori:

- Uostalom: Ćelonjaje još uvijek ovdje.Thomas skoči:


Meni

Koktel od rakova

Pečeni odojak

Welsh Rarebits

Marseille, 11. lipnja 1944.

Uz odojka Thomas Lieven odlučuje da će »ubiti«jednu veliku svinju...

- Ćelonjaje u Marseilleu?Bastian ozlojeđeno kinine.- Raspustio je svoju bandu, svinja jedna, i sada je redovit dou

šnik Službe sigurnosti. Čitav Marseille strepi pred njim. Sada gaveć, naravno, pomalo obuzima strah - ali ipak...

Thomas je morao naglo sjesti. Preplavio ga je val divljeg bijesa. »Ćelon/aje živ! Čovjek koji je ustrijelio Chantal Tessier živi ovdje u Marseilleu! U krugu... Sve se okreće u krugu. «

Thomas reče potpukovniku:- Mister Booth, sami ćete s mojim prijateljem prijeći granicu.

Moram ovdje još nešto obaviti.Englez se pokušao usprotiviti, ali Thomas je samo stresao gla -

vom:- Nemojte trošiti riječi. Ostajem ovdje. Moram obračunati s jed

nom huljom. Pa makar to bilo posljednje što ću uopće učiniti. Pamakar pritom i poginuo...

Koktel od rakova

Uzmite konzervu rakova, stavite račje meso i tekućinu u odvoje-ne posude. Poškropite rakove s malo konjaka i nekoliko kapi limunova soka. Dobro izmije-šajte slatko vrhnje s naribanim hrenom, engleskom gorušicom u prahu i vodom od rakova, o-bojite s nešto ketchupa od rajči-ca, te u umak umiješajte rakove. Široke, plitke čaše obložite listo-vima salate, napunite koktelom od rakova i stavite ih na hladno do posluživanja.

Pečeni odojak

Uzmite sasvim mladog odojka, odstranite oči i noge, natarite ga iznutra paprom i solju, nabodite ga po dužini na drveni ražanj, položite ga na roštilj ili u posudu s nešto vruće vode i gurnite u pećnicu. Probodite mjehure ig-lom, odmah obrišite izašli sok

da ne nastanu mrlje. Odojka ne smijete poput drugih pečenki zalijevati nego samo premazivati maslacem ili uljem pomoću kis-ta. Tek pošto se stvorila korica pospite ga izvana s malo soli. Izvadite ga iz pećnice čim je meso pečeno - vjerojatno za jedan sat, što ovisi o veličini - i donesite odojka na stol vrlo vru-ćeg s limunom u gubici.

Welsh Rarebits

Uzmite chester ili kakav sličan sir i narežite ga na male koma-diće. Miješajte kod stola na špi-ritnom kuhalu u vatrostalnom lončiću komadiće sira s masla-cem, čašom piva i malo papra. Kad se iz smjese mogu izvlačiti niti, namažite je debelo na prire-đene ploške prženog kruha i poslužite na ugrijanim tanjurima.

10Dana 14. lipnja 1944. godine Thomas Lieven odveze engleskog

potpukovnika i Bastiana Fabrea komandnim kolima Službe sigur -nosti u blizinu španjolske granice.

- Zbogom, potpukovniče. Mislite na naš razgovor u spavaćimkolima.

Englez se šutke nakloni. Bastianu su ponovno navrle suze na oči dok je grlio Thomasa.

- Odmah ćeš se vratiti - reče mu Thomas. - Vidjet ćemo se opetu Marseilleu. Ovdje dolje rat će brzo završiti.

Do tog je uvjerenja Thomas došao zahvaljujući radiostanici svojeg komandnog vozila. Satima je danomice slušao njemačke i savezničke odašiljače.

Prema onome što mu je eter šapćući odao, Thomas je načinio svoj ratni plan. Vratio se u Marseille. Motrio je danju i noću na ćelavog Dantesa Villefortea. Ali Thomas Lieven još uvijek nije uda -rio. Čekao je, znajući dobro što...

Dana 26. lipnja saveznici osvoje Cherbourg, 9. srpnja Caen. Dana 20. srpnja izvršenje atentat na Hitlera.

Dana 3. kolovoza padne u savezničke ruke Rennes, 9. kolovoza Le Mans, a 10. kolovoza Nantes i linija Loire.

Thomas je sve to čuo u svojim komandnim kolima. Ali još uvi -jek nije udario.


Zatim dođe 15. kolovoza. Krenuvši od Napulja, Englezi i Ameri -kanci prispiju na Rivijeru. Dana 23. kolovoza padne Grenoble. »Sada je vrijeme«, reče Thomas sam sebi.

Tog se dana pojavio u Komandi službe sigurnosti u Rue de Pa-radis. Iz dvorišta je sukljao smeđi dim: gospoda gestapovci spalji -vali su svoje spise. Thomas se obrati izbezumljenom Hauptsturmfuhreru Rahlu:

- Samo bez panike, dragi moj. Bacit ćemo Amerikance natrag umore, pa to je bar jasno. Na temelju naredbi Reichsfuhrera SS-a,stoji mi na raspolaganju, sada kao i ranije, čitava vaša služba - ilimožda namjeravate kidnuti?

- Ni... nipošto, Sonderfuhreru.- I ja se nadam. Dajte mi dva pouzdana čovjeka. Naoružana.

Vjerojatno će biti pucnjave. Taj je momak najopasnija izdajica uMarseilleu - Dantes Villeforte.

- Villeforte - ali on je...- Izdajica, kao što rekoh! Zar možda sumnjate u važnost mog

zadatka, Hauptsturmfuhreru'? Moram li se na vas pritužiti u Berlinu?

- Ali, za Boga miloga - sve mi je jasno, Sonderfuhreru.

11Dana 21. rujna 1944. godine neki Paul Martinie dade ovakvu

izjavu činovnicima sto četrdeset petog CIC Detachmenta, United States Armu, Europe:

- Od siječnja 1944. godine bio sam zatvorenik Gestapoa u Rue de Poradiš. Dana 23. kolovoza čitav se pogon poremetio. Odjed-nom više nije bilo jela - čak ni za njemačke stražare. Gust dim prodirao je u naše male ćelije. Vjerojatno su gestapovci spaljivali svoje spise. Navečer se začula divlja krika. Neki stariji, prijazni vojnik, Friedrich Felge iz Hannovera, mobiliziran tek prije kraja rata, ispričao mije: »Prispio je neki Sonderfuhrer, neka visoka zvje-rka iz Berlina. Uhitio je jednog izdajnika. Ovdje u Marseilleu zovu ga Ćelonja. Okovali su ga u lance i bacili u podrum.« Znao sam da je Ćelonja, građansko mu je ime Dantes Villeforte, stvarno izdajica - ali izdajica Francuske, jer je bio doušnik Službe sigurnosti. Dana 27. kolovoza gestapovci su kidnuli. Vikali smo i udarali po vratima naših ćelija - ali sve uzalud. Ujutro 28. kolovoza netko je otključao moja vrata. Vani je stajao elegantan civil koji je tečno govorio fran -cuski: »Slobodni ste, kao i svi vaši drugovi. Za samo nekoliko sati

ovamo će prispjeti saveznici. Tako dugo preuzmite nadzor nad ovom kućom i čuvajte zatvorenika u podrumu. Mnogi od vas si -gurno ga poznaju. Zove se Dantes Villeforte. Ubojica je i doušnik Službe sigurnosti, koji je vaše nebrojene sunarodnjake izručio kr -vniku.« Zatim je taj čovjek nestao. Čuvali smo Villefortea i kasnije ga predali savezničkoj komisiji, koja ga je smjesta ponovno zatvo -rila. Čovjeka koji nas je oslobodio nisam nikada više vidio.

12Prijepodne 28. kolovoza Thomas se iselio iz svog hotela i pohra -

nio svoj kovčeg na glavnom kolodvoru. U predgrađima Marseillea bilo je nešto više borbi - ali ne mnogo. Poslijepodne 29. kolovoza Marseille je bio oslobođen. Thomas Lieven podere razne isprave Službe sigurnosti, a izvuče niz dokumenata koji su mu svojedobno dobro poslužili u borbi s Maquis Crozantom...

Navečer 29. kolovoza 1944. godine prijavi se Amerikancima stanoviti captain Robert Almond Everett, britanski obavještajac-padobranac. Navede da je iskočio iznad Francuske i zamoli da ga što prije prebace zrakoplovom natrag u Englesku. Amerikanci po-časte viskijem i specijalnim obrokom hrabrog saveznika koji je iz -gledao kao pljunuti Thomas Lieven.

Pri oslobađanju Marseillea sudjelovale su i francuske trupe, a i partizanski odredi, koji su se ovamo slijevali iz svih južnih dijelova zemlje. U Hotelu de Noailles, koji su zaposjeli Amerikanci, »drži se dva dana nakon pobjede velika svečanost. Stojeći, svi su prisutni pjevali francusku nacionalnu himnu - pa i captain Robert Almond Everett.

... lejour de gloire est arrive upravo je pjevao, kadli mu na rame padne teška ruka. Naglo se okrene. Iza njega su stajala dva divov -ska američka vojna policajca, a pokraj njih muškarac koji je izgle -dao poput malko preveliko izraslog Adolphea Menjoua.

- Uhitite ovog čovjeka! - zapovjedi pukovnik Jules Simeon, koji je sada bio odjeven u prekrasnu uniformu. - Ovo je jedan od najo -pasnijih njemačkih obavještajaca u ovome ratu. Ruke uvis, gospo-dine Lieven. Sada ste konačno ipak pretjerali. Vaša je igra završila!


13Dana 25. kolovoza general de Gaulle uđe s Amerikancima u Pa-

riz. Dana 15. rujna Thomas Lieven dospije po drugi put u obližnji zatvor u Fresnesu. Prvi ga je put u tamnicu bacio Gestapo. Sada su ga zatvorili Francuzi.

Thomas je čamio u svojoj ćeliji tjedan dana, pa još tjedana da se ništa nije dogodilo. Svoje je novo zatočeništvo podnosio s filo-zofskim mirom. Često su mu se glavom vrzmale misli kao: to se moralo dogoditi. Pa to je zapravo i pravedno. U ovim sam se zlim vremenima uortačio s vragom. A tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju!

U drugu ruku...U drugu ruku imam mnogo prijatelja na ovoj strani. Tolikim

sam Francuzima pomogao: Yvonni Dechamps, bankaru Ferroudu, madame Page. Mnogima sam spasio život. Oni će sada meni po-moći. ..

Koliko mogu dobiti? Pola godine? No, pa dobro. Preživjet ću. A zatim, moj Bože, zatim ću konačno biti slobodan. Moći ću se, ko-načno, vratiti u Englesku. Nakon tolikih ću godina, ah, konačno, ponovno živjeti u miru. Nikada više nikakvih obavještajnih službi! Nikada više nikakvih pustolovina! Živjet ću kao nekoć. Od novca s računa Eugena Walterlija u Zurichu.

Izvana su se bučno približavali koraci. Ključ se okrene u bravi, vrata ćelije širom se otvore. Vani su stajala dva francuska vojnika.

- Spremajte se - reče prvi vojnik.- Napokon - reče Thomas Lieven oblačeći kaput - zaista vam je

dugo trebalo da me konačno odvedete na preslušavanje!- Ma kakvo preslušavanje - reče drugi vojnik. - Vodimo vas na

strijeljanje!

ČETVRTA KNJIGA

I. poglavlje

1

Na plavom ljetnom nebu nije bilo ni oblačka. U Baden-Badenu bilo je vruće, strahovito vruće tog 7. srpnja 1945. godine. Stanov-nici su se vukli naokolo blijedi i mršavi, loše odjeveni i očajni.

Toga dana, oko podneva, kroz križanje na Leopoldplatzu pro-vezla su se stožerna kola maslinastozelene boje u kojima je otraga sjedio general s dvije zvjezdice. Francuski vojni policajac upravljao je prometom - i to francuskim prometom, jer njemačkih automo-bila uopće nije bilo, ali zato francuskih na gomile! Baden-Baden je bio središte francuske vojne uprave. Njemačkih je stanovnika bilo 30.000, a francuskih vojnika i upravnih činovnika s obiteljima 32.000.

- Stanite na trenutak - reče general. Vozač se zaustavi pokrajvojnog policajca, koji je salutirao tako nemarno da bi se jedannjemački general na njega sigurno odmah izderao. Ali njemački segenerali u to vrijeme više nisu derali, odnosno još se nisu ponovnopočeli derati.

Gospodin s dvije zvjezdice otvori prozor i reče:- Ne snalazim se ovdje. Vi poznajete grad. U kojoj se oficirskoj

menzi najbolje jede?


- Mon general, za Boga miloga, ne idite ni u kakvu menzu. Od-vezite se do capitainea Clairmonta iz Recherche de Criminels deGuerre'. - Vojni policajac pokaže im put.

- Hajdemo, dakle - reče gladni general.Kola se otkotrljaju dalje do hotela Atlantic, do kupališne zgrade

i mimo kockarnice. Ah, kako li je žalosno izgledalo sve ovo gdje su se nekoć kretali najbogatiji muškarci svijeta, najelegantnije dame i najskuplje prostitutke. Školjkasta pozornica kupališnog orkestra bila je spaljena, a travnjaci opustošeni. Pod otvorenim nebom di -zale su se hrpe skupocjena namještaja kupališne zgrade i kockar -nice.

Stožerna se kola zaustave ispred velike vile. Ovdje se, sve do kraja tzv. tisućugodišnjeg Reicha, nalazio glavni stožer Gestapoa. Sada se ovdje smjestila francuska Služba za otkrivanje ratnih zlo-činaca.

General ude u vilu i raspita se za capitainea Clairmonta.Pojavi se čovjek koji se sada zvao Rene Clairmont: vitak, sred -

nje visok, uske glave, crne kose i pametnih očiju. Taj je čovjek, star oko trideset i pet godina, nosio dobro skrojenu uniformu. -Unatoč uniformi, djelovao je vrlo građanski.

Capitaine, koji se uistinu zvao Thomas Lieven i nekoć prije mnogo, mnogo vremena bio uspješan bankar u Londonu, stegne generalu s dvije zvjezdice ruku pa reče:

- Bit će mi čast ako budete naš gost, mon general.No, trenutak samo! Kad smo posljednji put spominjali Thomasa

Lievena, tog obavještajca protiv svoje volje, kuharskog genija i čovjeka koji je znao živjeti, taj je čovjek s mnogo imena čamio u tamnici Fresnesa, kamo su ga zatvorili Francuzi.

Stoga je krajnje vrijeme da poštovanom čitatelju odgovorimo na pitanje: kako lije moguće daje Thomas Lieven bio 7. srpnja 1945. godine u Baden-Badenu kao pripadnik francuske Službe za otkri-vanje ratnih zločinaca, kad su ga još 3. listopada 1944. godine iz tamničke ćelije u Fresnesu izvukla dva vojnika s nalogom da se spremi, da se pripremi za strijeljanje...

Služba za otkrivanje ratnih zločinaca

»Za strijeljanje?« - pomisli Thomas Lieven užasnuto, dok su ga vojnici vezanog vodili dolje u tmurno tamničko dvorište. »Bože moj dragi, a ja sam mislio da će mi opaliti nekoliko mjeseci.«

Vojnici ga utrpaju u onaj isti smrdljivi autobus bez prozora u koji su ga već jednom bili ugurali njemački vojnici.

U autobusu je još uvijek smrdjelo na znoj i strah. Omršavio, blijed i neobrijan, u zgužvanom odijelu bez naramenica, bez kra -vate i bez vezica za cipele, Thomas Lieven se sklupčao u kolima. Preplavio gaje osjećaj mučnine.

Thomas nije znao gdje se nalazi kada su se kola zaustavila u Parizu i opet u nekom tmurnom dvorištu. Ravnodušno dopusti da ga vojnici grubo guraju prema nekoj sobi u velikoj zgradi.

Vrata sobe se otvore. Zatim se oko Thomasa sve počne okretati i ponestane mu zraka. Čuo je glasove i riječi koje nije razumio. Ugleda čovjeka koji je sjedio za pisaćim stolom u odori francuskog pukovnika, tog visokog muškarca, suncem opaljena lica, sijedih zalisaka i dobrih očiju. I dok mu je krv u sljepoočicama divlje uda-rala, Thomas shvati da je spašen. Znao je to odmah čim je prepoz -nao prijatelja Josephine Baker, pukovnika Debrasa, kome je i sam nekoć u Lisabonu spasio život.

Ni najmanjim pokretom lica, ni jednom riječju, pukovnik Debras ne oda da poznaje Thomasa.

- Onamo - obrecne se on na Thomasa. - Sjednite i jezik zazube! - Thomas sjedne onamo, držeći jezik za zubima.

Oba vojnika stanu nespretno skidati Thomasu lisičine. Zatim zatraže potvrdu da su predali zatvorenika. Potrajalo je čitavu vječ -nost dok konačno nisu nestali. Tada Thomas ostane nasamo s pukovnikom Debrasom.

Debras se nasmiješi.- Josephine vas je dala pozdraviti, vi bijedno pseto.- Hvala, vrlo ljubazno. Gdje... gdje je madame?- U Casablanki. Znate, bio sam guverner toga grada.- Zanimljivo.- Imao sam posla u Parizu. Slučajno sam saznao da su vas

uhitili.Thomas se polagano oporavljao.


- To je djelo vašeg kolege, pukovnika Simeona. Upravo sam pjevao Marseljezu prigodom nacionalne svečanosti u slavu oslobođenja. Trebalo je da ostanem u hotelu i da šutim. Pa bih sada većodavno bio u Londonu. Nacionalne himne zaista donose samonesreću!

Debras reče:- Mnogo znam o vama. Znam što ste radili protiv nas. Ali i ono

što ste učinili za nas. Kad sam došao u Pariz, čuo sam za vašusudbinu. Više nisam u Deivdeme Bureaua, sada sam u Službi zaotkrivanje ratnih zločinaca. Prema tome, mogao sam vas izvućijedino ako vas stavim na svoj popis ratnih zločinaca i izjavim daćemo vas strijeljati. Jedino sam vas tako mogao izbaviti izFresnesa. Dobar trik, zar ne?

Thomas obriše znoj s čela.- Doista - reče - dobar trik. Samo je možda malo naporan za

živce.Debras slegne ramenima.- Čitavo je naše doba takvo, Lieven. Nadam se da sebi ne

pravite nikakvih iluzija. Mislim da već shvaćate što to znaci dasam vas izbavio iz Fresnesa.

- Bojim se da znam - reče Thomas Lieven, predavši se sudbini.- Pretpostavljam da ću sada opet morati raditi za vas, pukovničeDebras.

-Tako je.- Još samo jedno pitanje: tko vam je u Parizu ispričao da sam

uhićen?- Bankar Ferroud.»Dobri, stari Ferroud«, pomisli Thomas. »Hvala. Hvala«, pa

upita:- Što namjeravate sa mnom, pukovniče Debras?Prijatelj Josephine Baker ljubazno je gledao Thomasa.- Vi govorite talijanski, zar ne?- Govorim.- Godine 1940, kada su Nijemci napali našu zemlju, Talijani su

se u posljednji trenutak, pošto su bili sasvim sigurni da više nijeopasno, napravili važni i objavili nam rat. Jedan od najgorihkrvoloka koji su terorizirali francuski jug bio je general LuigiContanelli. Pravodobno je ponovno postao običan građanin...

- Poput većine gospode generala.

- ... i zameo mu se trag, koliko je nama poznato, negdje u blizini Napulja.

Četrdeset osam sati kasnije Thomas Lieven bio je u Napulju.Otprilike nakon jedanaest dana uhvatio je u selu Caivanu sje-

veroistočno od Napulja generala Contanellija, koji je ondje - iz nužde, ne iz vlastite želje - upravo okušavao svoje snage kao pastir ovaca.

Vrativši se sa svojim otmjenim zatvorenikom u Pariz, Thomas je objašnjavao pukovniku Debrasu jedne ugodne večeri u nekom ugodnom baru:

- Zapravo je sve bilo vrlo jednostavno. Američki CIC mi je mnogo pomogao. Zlatni momci. Ne mogu se potužiti ni na Talijane. U-opće ne vole generale. Čini se, međutim, da Talijanima, na žalost,ni Amerikanci baš nisu prirasli srcu. Žalibože. - Zatim Thomasispriča svoju talijansku pustolovinu.

U lovu za svojim pastirom generalom opet je jednom posjetio glavni štab CIC-a (Counter Intelligence Corps), ne bi li dobio neke nove obavjesti, kadli postane svjedokom čudne scene.

Bijesni i histerični, američki su obavještajci jurili naokolo, vi-kali svi u isti mah, izdavali naredbe, a onda ih istog trena povlači-li, bjesomučno telefonirali i tako reći na tekućoj vrpci ispisivali uhidbene naloge.

Thomas ubrzo sazna što se dogodilo. Još do prije tri dana u luci je bio ukotvljen veliki američki teretni brod, Victory, sa živežnim namirnicama za američku vojsku u Italiji. U nedjelju }e^/ictory nestao, a da nitko nije znao kamo. Talijanski su organi pripisivali krivnju jedni drugima, a isto tako i američki.

Što se dogodilo s brodom? Brod se nije mogao rasplinuti! U Thomasu Lievenu probudila se radoznalost. Otišao je u luku, mo-tao se po krčmama i raznim jazbinama te se konačno našao kod Luigija.

Luigi je podsjećao na glumca Orsona Wellesa, vodio malenu pr-ljavu prčvarnicu, a osim toga bio je jatak, krivotvoritelj i vođa bande.

Na prvi je pogled Luigi osjetio bratske osjećaje prema tom ele-gantnom civilu s mudrim, podrugljivim smiješkom. Ova se simpa-tija još pojačala postoje Luigi saznao da je Thomas Nijemac.

Teško je povjerovati: što nije doznao CIC, Thomas je uspio saz-nati za samo nekoliko sati. Dapače, kod Luigija je upoznao gospo-du koja su izvela taj pothvat s brodom Victonj.


To je proteklo ovako: prošle je nedjelje posada teretnog broda imala izlaz. Samo je jedna straža ostala na brodu. Luigijevi su prijatelji priredili na molu, odmah ispod vanjskih pokretnih stuba, tučnjavu između tri lijepe djevojke, od kojih je jedna zvala u po -moć. Stražar je viteški pojurio u pomoć ugroženoj ljepotici. U bitku su se umiješali tamnoputi Napuljci; nastala je žestoka tučnjava!

Za to su vrijeme s druge strane broda doveslali Luigijevi prijatelji prerušeni u mornare i zarobili brod. Munjevitom su brzi -nom odvezali užad, digli sidro, isplovili iz luke, pa oko rta sve do Pozzuolija.

Tamo su brod ponovno usidrili. Teret su prebacili u priprem -ljene kamione. Na brodu su bile konzerve, smrznuta perad, voće, šećer, riža, brašno, alkoholna pića svih vrsta, nekoliko stotina ki -lograma cigareta i nekoliko tisuća konzervi paštete od guščjih je-tara.

Gusari nisu bez razloga odabrali Pozzuoli kao sidrište za brod. Ondje su, naime, bile goleme radionice za popravak brodova. Kva-lificirani radnici radili su prekovremeno da bi ukradeni brod smje -sta rastavili. Čak su i kupci dijelova već bili na mjestu događaja! Stajali su oko broda i govorili što žele. Radnici su mušterijama sve odmah demontirali: motore, koljenaste osovine, čelične zidove, di -jelove brodske nadgradnje. Bilo je to kao da marljivi mesari ski -daju dio po dio mesa s vola.

U to doba u Napulju nije bilo predmeta koji se ne bi mogao ko-risno upotrijebiti. I tako od broda Victonj nije preostala ni zako-vica. Dapače, postoji bojazan da su Luigijevi prijatelji znali kako upotrijebiti čak i štakore koje su našli na brodu...

Ovom je pričom Thomas zabavljao pukovnika Debrasa jedne ugodne večeri u nekom prijatnom baru u Parizu. Zatim se Debras uozbilji i reče:

- Nijemac ste, Lieven. Potrebni ste nam sada u Njemačkoj.Nitko ne može bolje od vas razlikovati velike, prave svinje od malih, bezazlenih, neaktivnih članova nacističke stranke. Mogli bistepomoći da ne stradaju nedužni. Hoćete li?

- Hoću - reče Thomas Lieven.- Ali u Njemačkoj morate bezuvjetno nositi uniformu.

- Neću!!!- Žalim, ali to je propis. Moramo vam dati i francusko ime i

vojnički čin. Recimo čin kapetana.- Za Boga miloga, ali kakvu uniformu?- To prepuštam vama, Lieven. Odaberite nešto za sebe.I tako se Thomas uputi najboljem vojnom krojaču u gradu pa

izabere golubinje sive avijatičarske hlače, kratki žućkastosivi ka -put s velikim džepovima, dugim naborom po sredini leđa i uskim pojasom. Uz to remen preko ramena i časničke oznake na rukavu.

Uniforma koju je Thomas izmislio svima se tako svidjela da je mjesec dana kasnije proglašena službenom odjećom Službe za ot-krivanje ratnih zločinaca.

Zajedno sa savezničkim trupama koje su napredovale, vratio se i Thomas kao capitaine Clairmont u svoju domovinu. Svršetak rata zatekao ga je u Baden-Badenu. Svoj je ured smjestio u bivšem glavnom stožeru Gestapoa u ulici Kaiser-Wilhelma.

Sada, dakle, poštovani čitatelj zna kako je bilo moguće da naš prijatelj 7. srpnja 1945. godine, u Baden-Badenu, kuha za gene -rala s dvije zvijezdice!

Sedamnaest je ljudi radilo u kući u ulici Kaiser-Wilhelma broj1. Stanovali su u vili koja je ležala sučelice. Posao im je bio težak ineugodan, a osim toga neki se nisu međusobno podnosili iz političkih ili nekih drugih razloga. Thomas se, na primjer, odmah posvadio s poručnikom Pierreom Valentineom, lijepim momkom ledenih očiju i tankih usana, koga bi se moglo jednako tako dobro zamisliti i kao esesovca. x

Valentine je bjesomučno i bezobzirno rekvirirao i hapsio. Dok su se pristojni oficiri francuske Službe za otkrivanje ratnih zloči -naca, a jednako tako i njihovi pristojni američki i britanski kolege, držali točno popisa takozvanih Wanted Persons', Valentine je pri-mjenjivao svoju vlast samovoljno i nesavjesno.

Kada bi ga Thomas pozvao na red, oholo bi slegnuo ramenima i rekao:

- Mrzim sve Nijemce.Thomas se bunio protiv tako glupog uopćavanja. No Valentine

bi nemarno odvraćao:- Govorim o brojkama. Samo je naš odio prošlog mjeseca primio

više od 6.000 denuncijacija koje su podnijeli Nijemci protiv Nijemaca. Eto kakvi su vam oni: dok napadaju male narode -

Osobe koje traži policija, za kojima je izdana tjeralica


gospodarska rasa. Pošto su upravo dobili po njušci, sviraju Beet-hovena i denunciraju jedni druge. Zar takav narod treba poštova -ti?

Poručnik Valentine, iako je bio odvratan, u tome je imao pravo: gadan val uhođenja, niskosti i podlosti preplavio je Njemačku na-kon svršetka rata.

Zatim dođe 2. kolovoza 1945. godine. Toga dana Thomas Lieven doživi nešto što ga duboko potrese. Mršav, sijed čovjek, neishra-njen i u staroj zgužvanoj odjeći, pojavi se u njegovu uredu. Skine šešir i izusti ove riječi:

- Dobar dan, gospodine. Zovem se Werner Hellbricht. Vi metražite. Bio sam okružni vođa seljaka. - Navede ime mjesta u kojem je živio, bilo je to negdje u Schwarzwaldu. - Skrivao sam se,ali sada sam došao k vama.

Thomas je zurio u mršavog, sjedokosog čovjeka.- Zašto ste to učinili?Hellbricht odgovori:- Jer sam uvidio da su se u mojoj zemlji događali strahoviti zlo

čini. Spreman sam to ispaštati, graditi ceste, tucati kamenje, štogod želite. Iskreno žalim što sam služio toj zločinačkoj vladi. Vjerovao sam u nju. Bilo je to pogrešno. Trebao sam manje vjerovati, aviše misliti.

Thomas ustane.- Gospodine Hellbricht, sada je jedan sat. Prije nego što nasta

vimo razgovarati, jedno pitanje: hoćete li sa mnom objedovati?- Objedovati? S vama? Ali, pa rekoh vam da sam bio nacist!- Unatoč tome. Jer ste to tako pošteno priznali.- U tom slučaju imam jednu molbu: odvezite se sa mnom na

moje imanje. Rado bih vam ondje nešto pokazao. U šumskoj prosjeci iza moje kuće - reče bivši okružni vođa seljaka.

Gospođa Hellbricht pripremala je za objed bijednu, rijetku juhu od kiselice, krasuljice, maslačka i mnogih trava s livade. Bila je isto tako blijeda i mršava kao i njezin muž. Seljačko imanje koje je Thomas ugledao bilo je zapušteno, prozori razbijeni, ključanice na vratima izbijene mecima, staje prazne, dok su sobe bili opljačkali strani radnici na prisilnom radu.

- Čovjek im to ne smije zamjeriti - reče Hellbricht s usiljenimsmiješkom. - Mi smo prvi opljačkali njih svojedobno u njihovimzemljama....

Žena bivšeg okružnog vođe seljaka, koja je stajala ispred šted-njaka u praznoj kuhinji, reče:

- Poslije juhe imamo još pire od krumpira i suho voće. Samoono što nam je dodijeljeno. Žao mije, ali nemamo ništa drugo.

Thomas ode u dvorište i otvori prtljažnik svojih kola. Vrati se u kuhinju s četvrt kilograma maslaca, limenkom vrhnja, limenkom mesnog ekstrakta i limenkom corned beefa.

- Prepustite sada meni kuhinjski stol, gospodo Hellbricht - rečeon i odmah se dade na posao. Pojača slabu juhu mesnim ekstraktom. Otvori limenku corned beefa te usitni meso u njoj. Zatimotkrije u kuhinji posudu s nemasnim kravljim sirom. - Molim vas,gospodo Hellbricht, protisnite sir kroz sito - reče on. - Zajedničkimsnagama brzo ćemo pripremiti odličan objed.

- Oh Bože - uzdahne gospoda Hellbricht pa se rasplače. -Corned beef. O tome sam već i sanjala - ali vidjela ga još nisamnikada!

Hellbricht reče:-Ajoš ima ljudi koji podrugljivo gledaju kako ostali gladuju. I

to ljudi koji su skrivili našu bijedu. Gospodine kapetane, nisam doušnik, ali ipak moram prijaviti: u šumskoj prosjeci zatrpano je ispod mahovine golemo skladište živežnih namirnica.

- Tko je zatrpao skladište? I kada? >- Bilo je to u jesen 1944. godine. Došli su tada k meni pomoć

nik vođe seljaka Reicha, Darre, i šef Gestapoa u Karlsruheu, doktor Zimmermann. Rekli su da moraju zakopati velike zalihe hrane... za Fiihrerove rezerve... za najvažnije dužnosnike.

Gospođa Hellbricht, ocvala, iznurena i tužna, reče protiskujući sir kroz sito:

- Zato smo vas zamolili da dođete ovamo. Namirnice valja iskopati. Toliki ljudu gladuju... Mi imamo barem krov nad glavom.Nekako ćemo već preživjeti. Ali oni kojima su bombe razorile domove, pa izbjeglice, djeca...

Poslije tog 2. kolovoza 1945. godine zbila su se dva događaja: potajno je iskopano golemo skladište živežnih namirnica - na tisu će konzervi masti, mesa, pekmeza, meda, kave, čaja, čokolade za pilote, grožđanog šećera, brašna, povrća i voća. Te su dragocje-


Meni Juha od

zelenja

Začarani corned beef'

Krema od kravljeg sira

Baden-Baden, 2. kolovoza 1945.

I danas se ovakvajela mogu.jesti; onda su Thomasu Lievenu priskrbila glavešine

Juha od zelenja

Uzmite razno zelenje kao što je: kiselica, vršci kopriva, vlasac, peršin, krasuljica, kopar, celerovo lišće, poriluk, očistite ga i sitno nasjeckajte. Dio zelenja pirjajte na svijetlom zapršku od maslaca i brašna, prelijte vodom ili mesnom

juhom, prokuhajte i začinite paprom, solju i muškatom, a ostalo zelenje stavite u juhu tik prije posluživanja. Ovu juhu možete vezati žumancem i vrhnjem, možete u nju ukuhati i po jedno jaje za svaku osobu i posuti po njoj kockice pržena bijelog kruha.

Začarani corned beef

Uzmite veću količinu luka nareza-nog na kolute, pirjajte ga na maslacu dok ne postane staklast, dodajte razmrvljen sadržaj jedne konzerve corned beefa, pirjajte nekoliko minuta, ali ga nemojte ispeći tako da posmeđi. Dodajte ne pregust pire od krumpira, sve dobro izmiješajte, po ukusu dob-ro popaprite i posolite i ostavite da stoji na laganoj vatri kako bi se sve dobro ugrijalo.

Krema od kravljeg sira

Uzmite svježi kravlji sir, protisnite ga kroz sito i miješajte sa šećerom u prahu, koji ste dodali prema ukusu, zatim dodajte slatko vrhnje i miješajte dok ne nastane

nosti predane organizacijama za pružanje pomoći da bi ih podijelile bolesnicima, starcima i djeci.

Što je brže bilo moguće, uredili su šumsku prosjeku i mahovinu tako kao da ondje nitko nikada nije kopao. Zatim su taj dio šume iza imanja okružnog vode seljaka Hellbrichta nadzirali danju i noću odabrani ljudi Službe za otkrivanje ratnih zločinaca.

Dana 11. kolovoza u sumrak - Thomas je upravo bio na straži -neki se muškarac došuljao na prosjeku. Osvrtao se

na sve strane i trzao pri najmanjem šumu. Na leđima je imao praznu naprtnjaču, u ruci malu lopatu. Prema slici s tjeralice, Thomas je odmah prepoznao tog čovjeka blijeda i nemilosrdna lica.

Čovjek počne kopati sve brže i sve pohlepnije. Prekasno primi-jeti da iza njega stoje tri muškarca. Naglo se okrene, mučno us-pravi, zatetura unatrag, dok mu je lice izražavalo paniku

- Šefe Gestapoa, Zimmermanne - reče Thomas, držeći odjednom pištolj u ruci - uhićeni ste.

Ah, dolazili su redom, sve te glavešine, koje su znale gdje suzakopane namirnice! Svi su došli! x

Thomas Lieven strogo je naložio straži:- Tko god ovdje počne kopati, neka je glavešina, tog klipana

morate smjesta uhititi.Na tako jednostavan način između kolovoza i listopada 1945.

godine uhićeno je sedamnaest nacističkih glavešina.Što se tiče bivšeg okružnog vođe seljaka Hellbrichta, Thomas je

postigao da ga se uvrsti među neaktivne članove stranke, tako da je morao platiti samo novčanu kaznu. Smio je zadržati svoje ima-nje.

1 Konzervirana govedina

glatka ne previše tekuća krema. Umiješajte u nju grožđice i nekoli-ko kapi limunova soka, stavite je u zdjelu te ostavite da stoji dulje na hladnom.


Tako je došla i prva poratna jesen. Ljudi su gladovali, ljudi su se smrzavali. U francuskoj zoni sve je više rasla napetost između okupatora i okupiranih - dijelom zbog mržnje Nijemaca, a dijelom zbog nezakonitih postupaka Francuza. Događalo se na žalost i ovo:

Pod rukovodstvom nekog pariškog stručnjaka, francuske su trupe u Schwarzwaldu demontirale automatske uređaje domaće industrije satova i pokušale odvući kvalificirane radnike u Belfort i Haute-Savoie, kako bi ondje utemeljili francusku industriju sato-va.

Nekoliko je ljudi zaplijenilo produkciju tvornice igala za strojeve i prokrijumčarilo sve u Švicarsku. Njemačke su radnike plaćali slabo u lošim Reichsmarkama ili još slabije u živežnim namirni-cama.

Nesavjesni strani poslovni ljudi bezobzirno su sjekli čitave šu-me. Danju i noću na jezeru Titi cviljele su kružne pile.

Golema ogoljela područja još su godinama podsjećala na zajed-ničko djelo pohlepnih skorojevića.

Iza još donekle sačuvane fasade Baden-Badena propadali su pristojno ponašanje i moral. Dolazilo je do tučnjava, osveta i borbi noževima. Vojnici su pljačkali, krali i bjesomučno pucali naokolo. Automatskim pištoljima ubijali su lijepe labudove. Besmislen po-kolj.

Thomas je sasvim pouzdano znao da plavokosi, vitki poručnik Valentine pripada onom soju koji se obogaćuje na podao način. Samo što mu to mjesecima nije mogao dokazati. Dana 3. studenog 1945. godine konačnu mu i to uspije...

Dan ranije Thomasu je doprlo do ušiju da mladi poručnik opet planira neku svoju tajnu premetačinu. Kad je Valentine popodne 3. studenog napustio Baden-Baden s dvojicom vojnika u džipu, Thomas ga je slijedio u drugom džipu. Bio je vrlo oprezan i držao dovoljno velik razmak.

Odvezli su se do Karlsruhea. Ovdje su skrenuli na cestu za Et-tlingen, pa mimo Ettlingena sve do Spielberga. Ovdje se iznad sela uzdizala neka tamna zgrada, koja je ležala u velikom perivoju ok-ruženom visokim zidom. Poručnik se onamo odveze svojim džipom. Thomas, opreza radi, zaustavi kola na polovici uzvisine, odveze ih na stranu u grmlje pa požuri pješice gore prečacem.

Neki su prozori velike vile nalik na dvorac bili osvijetljeni. Tho-mas ugleda sjene i nejasno začuje uzbuđene glasove. Odšulja se oko kuće i pogleda gore uz fasadu. Ugleda velika, u donjem dijelu zastrta, stakla. Jedino stoje mogao razaznati bilo je mnogo cvijeća i bijeli strop. Zatim ugleda silhuetu poručnika Valentinea koji je radio nešto vrlo čudno: pristupio je nizu lonaca s cvijećem, što su stajali uz prozor, te dizao jednog za drugim čupajući iz njih cvijeće. Jedan lonac, pa još jedan, ukupno sedam lonaca. Zašto? Thomasu to nije bilo jasno.

Strpljivo je čekao. Četvrt sata kasnije Valentine i njegovi momci napuste kuću i odvezu se.

Thomas pozvoni na teškim ulaznim vratima. Otvori mu zbu-njeni sluga.

- Tko stanuje ovdje? - upita Thomas.- Gospodin grof von Waldau.- Zovem se capiiaine Clairmont. Najavite me.»Grof von Waldau - grof von Waldau.« Thomas se sjeti tko je to.

»Visok položaj u ministarstvu vanjskih poslova. Član stranke. Pri-lično teško terećen.« Thomas gaje već dva puta preslušavao u Ba-den-Badenu.

Uto se pojavi grof: mršav, ohol i vrlo razjaren:- Zar još i vi, capitatne Clairmont! Što vi želite ovdje ukrasti?

Nešto stolnog srebra? Umjetničku sliku? Vaši su kolege već odnijeli ono najvažnije!

- Grofe - mirno će Thomas - došao sam da bih saznao što seovdje upravo dogodilo. "̂

- Pa vi to točno znate! - vikao je Waldau. - Svi ste vi zajedno lopovi i svinje!

- Zavežite - reče Thomas vrlo tiho, ali i vrlo razgovijetno. Grofse zapilji u njega, počne se tresti te se svali na stolac. Zatim sveispriča:

Ako se može povjerovati Waldauovim riječima, onda je on zako-pao svoj najvrijedniji nakit u sedam lonaca za cvijeće ispod korije-nja biljaka.

- Sav obiteljski nakit. Tako mi je savjetovala jedna rođakinja -beštija jedna. Sve je to, naravno, bilo unaprijed dogovoreno, teksada sam to shvatio... - Grof pogleda Thomasa, žmirkajući očima.- Oprostite zbog mojega prijašnjeg ponašanje. Vjerujem da nistekrivi za ovu podlu pljačku...

- Pričajte dalje.


- Znate da me terete. Bojao sam se pljačke. Živimo ovdje naosami. Prije mjesec dana posjetila nas je moja - ta rođakinja. Engleskinja je. Mislim da radi kod obavještajne službe u glavnomštabu Hannover. Preporučila nam je lonce za cvijeće kao skrovište.Malo prije, kad su ona trojica došla, otišli su bez i jedne riječi uzimski vrt i povadili cvijeće iz lonaca...

Pri riječi Secret Service Thomas je osjetio kako mu najprije postaje vruće, a zatim vrlo hladno. Reče grofu:

- Recite mi ime te dame, grofe.Grof mu ga reče.

6

Dva dana kasnije pojavi se stanoviti capitaine Clairmont iz Služ-be za otkrivanje ratnih zločinaca Baden-Baden u glavnom stožeru britanske obavještajne službe u Hannoveru. Ondje potraži vitku, plavokosu ljepoticu, koja je u zgodnoj uniformi radila na drugom katu goleme rekvirirane zgrade.

Ta je dama držala u ruci povećalo i blistavih očiju promatrala skupocjenu narukvicu. Netko pokuca. Brzo poput munje nestanu i narukvica i povećalo.

- Naprijed - vikne dama.Muškarac, koji se zvao capitaine Clairmont, uđe. Dama za pisa-

ćim stolom vrisne i skoči. Bila je sada smrtno blijeda. Obje je ruke pritisnula na obraze. Zaprepašteno prošapće:

- Je li moguće... Tommy... ti - ?Stisnutih usana Thomas Lieven je gledao lijepu, beskrupuloznu

princezu Veru von C, koju je prije mnogo vremena upoznao u Pa-rizu kao ljubavnicu nacističkog špekulanta Lakuleita; njegova pri -nceza Vera, njegova slatka ljubavnica, to propalo smeće, ta pot -puno neuračunljiva i potpuno amoralna osoba, koja je već onda u Parizu bila spremna za novac učini sve, jednostavno sve.

- Tommy - kakva li veselja! Sve si dobro prebrodio - kod Francuza si - promuca ona i padne mu oko vrata.

Grubo je se oslobodi.- Droljo jedna prokleta - reče Thomas Lieven - kako dugo već

surađuješ s onom svinjom Valentineom?

- Nemam pojma o čemu govoriš, zlato - odvrati princeza smiješeći se.

- Reci to još jedanput, pa ću ti jednu prilijepiti - opomene je on.Vera to reče još jedanput.On joj opali zaušnicu. Nakon toga izbije u uredu britanske

obavještajne službe u Hannoveru divlja tučnjava bez glasa.Pet minuta kasnije Vera je, ponovno dotjerana, sjedila na stol -

cu. Thomas, također ponovno dotjeran, šetao je pred njom amo-tamo, pokušavajući pedagoški utjecati na ovu čudnovatu pripad -nicu prastarog njemačkog plemstva:

- Ti si asocijalna djevojčura, pohlepna i podla.Rastezala se poput mačke:- Ah, glupost, Tommy. Dođi svojoj maloj Veri. Stišći me još

malko kao što si malo prije.- Opalit ću ti odmah još jednu - reče on. - Ono što si učinila

nešto je najniže, najpodlije... Je li grof Waldau tvoj rođak ili nije?- Ah taj! Stari odvratni nacist! - počne se smijati.- Zaveži! Prije dva dana tvoj je fini prijatelj Valentine proveo

premetačinu kod grofa. Bolje reći: pretresao je lonce s cvijećem.Jedino što ga je u toj golemoj kući zanimalo bili su lonci s cvijećem. Prestani se smijati! Takva svinjarija. Čija je to bila zamisao?Tvoja? Njegova?

- No dopustit ćeš! Pa naravno, moja. Pierre je preglup za takofin trik!

Thomas se zaustavi ispred nje, podbočivši se rukama: ..- Fin trik! Nisi ništa bolja od nekog odvratnog nacista!- No sada bi bilo dosta! Što znači moral? I to upravo za tu na

cističku svinju Waldaua! Čitavog se imutka ionako dočepao prijevarom tek u Trećem Reichu!

- Može biti - reče Thomas. - Recimo da se Waldau nakita domogao prijevarom. Onda on pripada bivšim vlasnicima, ako ih sejoš može pronaći - ili državi, ali ni u kojem slučaju tebi ili njemu!

- Oh Bože, baš si sladak... tako divlji... takav idealist... Znašli što, Tommy? Pođimo k meni. Imam ovdje zgodan stan. Nekoć jeu njemu stanovao neki stari nacist!

- Valjda ne misliš ozbiljno da ću još ikada prekoračiti prag nekog tvog stana?! - reče Thomas.


To je doista bio vrlo udoban stan. Na tapetama u tri sobe nazi-rala su se svjetlija mjesta. Tamo su još donedavno visjele slike. Thomas se nacerio pošto je ugledao ona svjetlija mjesta.

Bila je to osobita večer, jer su i princeza i Thomas slijedili isti cilj: jedno je drugo željelo oboriti na leđa - simbolički rečeno, na-ravno.

Zbog toga princeza, kao prvo, donese bocu viskija, pa oboje is-piju po gutljajčić, pa zatim još jedan, pa još jedan. Vera pomisli: »Valjda će mu konačno udariti u glavu.« Thomas pomisli: »Valjda će joj konačno udariti u glavu.«

Napokon je ijednom i drugom udarilo u glavu!A sada da učinimo mali vremenski skok, djeci za ljubav. Dakle

tri sata kasnije...Tri sata kasnije plavokosa je princeza bila nevjerojatno podatna

i nježna. A i Thomas je postao pomalo sentimentalan.Tada Thomas, malko opijen, učini strahovitu pogrešku. Stane

pričati o svojim planovima za budućnost, a s tim u vezi i o svom zimskom bankovnom računu na ime Eugen Walterli.

- Zoveš se i Eugen Walterli? - hihotala je Vera. - Ah, baš zgodno... Je li -je li mnogo novaca na računu?

Ovo gaje pitanje moralo otrijezniti, ali ga ipak nije. Supijano se uzrujavao:

- Pa zar uvijek moraš misliti baš samo na novac?Ona se ugrize za donju usnu, pa turobno reče:- Teška neuroza, trauma još iz djetinstva. Znaš li da sam i če

kove već krivotvorila? Nema tog potpisa koji ne bih mogla falsificirati!

- Čestitam! - reče ta bezazlena luda.- Osim toga sam i rođena kleptomanka. U djetinstvu je to bilo

upravo strašno. Bojice mojih prijateljica postale bi moje. Novčanicimojih prijateljica bili bi i moji. Kasnije se to malo promijenilo. Muževi mojih prijateljica - moram li nastaviti?

- Nipošto - uvjeravaše je Thomas. Zatim su još nešto popili ikonačno zaspali.

Idućeg jutra, kad se Vera probudila s glavoboljom, Thomas je već zveckao po kuhinji. Donio joj je doručak u krevet.

- Tako - reče joj - popij sada u miru kavu. Zatim ćeš se okupatii obući, a onda krećemo.

- Krećemo? A kamo?- Pa, naravno, u Baden-Baden.Ona problijedi.- Što ću tamo?- Govorit ćeš sa svojim prijateljem Valentineom. Pobrinut ćeš se

za to da vrati Waldauu nakit. A ako vas dvoje zatim skrivite još inajmanju sitnicu, udesit ću vas.

- Slušaj, bitango jedna, a prošlu si noć zaboravio, je li?- Noć je noć, a služba je služba.Pladanj s kavom se izvrne, sude se razbije. Ona se baci na nje-

ga s krikom, sa zubima, s noktima.- Pseto jedno - ubit ću te!Te se večeri, koja je bila i turobna i hladna, prljav džip doveze u

Baden-Baden. Za upravljačem je sjedio Thomas Lieven, a do njega Vera, princeza von C.

Sada on učini još jednu pogrešku! Ode s Verom u svoj ured u WilhelmstraJ5e broj 1 i pozove poručnika Valentinea. Valentine se trgne kad ugleda Veru. Thomas im pokuša djelovati na savjest.

- Ne razumijem ni riječi - hladno će poručnik. - Pritužit ću sena vas, mon capitaine, ja...

- Zaveži, Pierre - suho će princeza. - On sve zna.- Što zna? - zastenje Valentine.Vera pogleda Thomasa.- Mogu li pet minuta govoriti s njim nasamo?- Što se mene tiče - reče Thomas.I u tome je bila ta njegova pogreška.On iziđe iz ureda i sjedne u predvorje ne ispuštajući vrata svog

ureda s očiju. »Pa nisam baš tako glup«, pomisli.No ubrzo ga oblije žarka vrućina i on iznenada shvati da je ipak

bio glup. Njegov je ured bio na prvom katu, a na prozoru nije bilo rešetaka! Pojuri unutra. Soba je bila prazna, prozor otvoren...

Deset minuta kasnije po čitavoj su zemlji kuckali teleprinteri i telegrafi:

20 sati 14 minuta stop 6 stud stop 45 stop od: franc službe za otkrivanje ratnih zločinaca b-b stop svim vojnopolicijskim ustano-

vima stop svim jedinicama cic-a i cid-a stop tražite i smjesta uhi -tite. ..


Već u 4 sati i 15 minuta dana 7. studenog jedna je francuska vojna patrola uhitila Pierrea Valentinea u čekaonici kolodvora u Nancvju upravo kada je kupovao voznu kartu za Basel. Potjera za princezom Verom von C. bila je bezuspješna. Iščeznula je bez tra-ga.

Uhićenog su poručnika prebacili u vojni zatvor u Parizu. Gene-ral Pierre Konig, vrhovni komandant francuskih oružanih snaga u Njemačkoj, osobno zatraži od Thomasa da skupi sav materijal protiv Valentinea. Tim je prljavim poslom Thomas bio zauzet do početka prosinca. Još su četiri Francuza bila uhićena.

Ali da ne duljimo: poručniku Valentineu i četvorici njegovih prijatelja sudili su u Parizu. Dana 15. ožujka 1946. godine degra-dirali su ih i osudili na dugotrajne vremenske kazne.

8Dana 3. prosinca pozovu Thomasa Lievena u glavni stožer ge-

nerala Koniga, koji mu reče:- Iskreno sam vam zahvalan što ste nam pomogli da raskrin-

kamo te mračne tipove. Mi nismo vojska koja se sastoji od razboj-nika i bandita. Želimo da u našoj zoni vladaju red i pravda.

Iako je 3. prosinca general Konig primio Thomasa Lievena, poh-valio ga i zahvalio mu se, Thomas ipak primi 7. prosinca ovakvo pismo:

MINISTARSTVO RATA FRANCUSKE REPUBLIKE

Pariz, 5. prosinca 1945.

Capitaine Rene Clairmont Armijski serijski broj S 324213 Služba za otkrivanje ratnih zločinaca Baden-Baden

Predmet: CS Hr. Zt. 324/1945

U vezi s prethodnom istragom za vojno-sudski postupak protiv poručnika Pierrea Valentinea i ostalih, zatražili smo od Deuxieme Bureauava.se osobne podatke.

Iz vašeg dosjea, uz koji nam je jedan visoki činovnik Deuxieme Bureaua dao još posebna obavještenja, proizlazi da ste za vrijeme rata bili obavještajac Abwehra Pariz. Razumjet ćete da čovjeku vaše prošlosti nema mjesta u našoj Službi za otkrivanje ratnih zloči-naca. Pukovnik Debras, koji vas je preuzeo u ovu organizaciju, unatrag četiri mjeseca više ne pripada ovoj službi.

Prema tome, pozivamo vas da do 12 sati 15. prosinca 1945. go-dine ispraznite svoje uredske prostorije u Baden-Badenu i da pre-date vašem starješini sve spise, žigove i dokumente te svoje vojne isprave i iskaznice. Od ovog ste trenutka suspendirani s položaja. Daljnje upute slijede odmah.

Ispod ovog je bio nečitljiv potpis, a ispod njega natipkano: Bri-gadni general.

Thomas Lieven sjedio je za svojim pisaćim stolom, tiho pjevušio, pročitao pismo još jedanput i nastavio pjevušiti razmišljajući: »No dakle, sve opet počinje iznova. U mojem se životu sve ponavlja up-ravo ubitačnom jednoličnošću. Izvedem li neki lopovluk, svi me ljube. Odlikovanja, novac, poljupci pljušte sa svih strana. Posta-jem ljubimac te zemlje. Učinim li neko časno djelo - hop, i već sje-dim u govnu.

Visoki činovnik Deuxieme Bureaua dao je gospodi u minista-rstvu rata obavijesti uz moj dosje? Visoki činovnik? To znači daje pukovnik Simeon još uvijek živ i da me još uvijek mrzi...«

Thomas ustane. Odsutno počne pospremati svoj ured.* Dok je otključavao ladicu pisaćeg stola, ključ je malko zapinjao, ali ne jako. Thomas to nije zapazio. Još nije zapazio. Ošamućeno je sku-pljao svoje dokumente i svoje osobne stvari.

Izvadi lažne putovnice iz ladice ključ koje je malo zapinjao. Pre-broji ih. Sve su još tu. Ne, nisu baš sve. Stane još jedanput brojiti. Prokletstvo, jedna manjka!

Thomasu se Lievenu čelo orosilo znojem kada je otkrio koja putnica nedostaje: lijepa švicarska putnica na ime Eugena Walterlija. Thomas ustanovi da još nečeg nema što je ranije tako-đer bilo u ladici: čekovne knjižice za konto Švicarske nacionalne banke i bankovne punomoći.

Zaječavši, Thomas Lieven svali se na stolac. U mozgu mu se za-vrte ulomci razgovora i sjećanja: »Zoveš se i Eugen Walterli? Imaš li mnogo novaca na računu? Nema tog potpisa koji ne bih mogla krivotvoriti...«

A L.


Thomas zgrabi telefonsku slušalicu. Zatraži hitan razgovor s Zurichom: Švicarska nacionalna banka. Čekao je beskonačno du-go. Razgovarati se moglo isključivo preko vojnih linija. Pa što? Sada je ionako već sve bilo svejedno! Napokon dobije vezu.

Potraži činovnika koji je imao preko sebe njegov račun. Već je sve naslutio čim je začuo ležeran Švicarčev glas:

- Da, gospodine Walterli, već smo upućeni. Gospoda suprugasve je uredila...

»Nabavila je za sebe švicarsku putovnicu po uzoru na moju. Ta drolja, ta prokleta mrcina«.

- A kada... kada je moja žena bila kod vas?- Prije nekih četrnaest dana... Madame je smatrala da ćete se

vi vratiti u Zurich, pa je odredila što da učinimo s kontom...- Što... učiniti... s kontom...- Još je dvadeset franaka na njemu.»O Bože, o Bože, o Bože!«- Sve ostalo je podignula?- Dakako, naravno! Madame je imala sa sobom vašu putovnicu

- vašu čekovnu knjižicu - bankovnu punomoć - također i za trezor. .. gospodine Walterli! Gospodine W61terli! Za Boga miloga, zarnešto nije u redu? Nešto nije kako treba? Dakle, naša krivnja tonije - madame je pružila sve punomoći i dokumente - sve s vašimpotpisom...

Thomas Lieven spusti slušalicu. Dugo je nepomično sjedio. Osim 20 franaka, sve što je posjedovao propalo je.

Sat kasnije, čovjek koji se zvao capitaine Clairmont preda svoj ured sa svim dokumentima voditelju službe. Od podneva 7. pro -sinca capitaine Clairmont je nestao. Iščeznuo bez traga.

9

Dana 22. veljače 1946. godine pojave se kod vratara luksuznog pariškog hotela Crillon, na Place de la Concorde, dva gospodina i zapitaju za stanovitog monsieura Hausera.

Sudeći po ozarenom vratarovom smiješku, monsieur Hauser bio je omiljeni gost kuće.

Vratar ga nazove:- Dva gospodina žele s vama govoriti, monsieur Hauser. Neki

monsieur Fabre i neki monsieur le baron Kutuzov.

- Molim gospodu neka se potrude gore.Hotelski sluga otprati gospodu na drugi kat. Bastianu Fabreu je

poput vatre crvena četkasta kosa stršala na glavi gore nego ikada. Njegovu je pratiocu s imenom znamenitog ruskog generala moglo biti oko četrdeset pet godina. Bio je to čovjek širokih ramena, od-jeven sasvim građanski.

U salonu apartmana 213, monsieur Hauser, obučen u prvoraz -redno skrojeno odijelo, požuri u susret svojim gostima.

Bastian pričeka dok poslužitelj nije nestao, zatim padne oko vrata svom starom prijatelju.

- Momče, kako sam sretan što te opet vidim!- A tek ja, Bastiane, a tek ja! - reče Thomas Lieven. Oslobodi se

od zagrljaja te stegne Rusu ruku:- Vrlo se radujem što sam vas upoznao, barune Kutuzov. Ipak

ću sebi dopustiti da vam od sada više ne govorim barune negodruže komesare Kutuzov!

- Ali zbog čega? - upita Rus, nervozno žmirkajući očima.- Samo malo strpljenja! Sve lijepo redom! Toliko vam toga mo

ram ispričati, momci! Naručio sam jelo u sobu. Poslužit će ga zadeset minuta. Među ostalim i boršč, druže komesare! Molim, izvolite sjesti...

Mir i sigurnost kojima se Thomas kretao oduzimali su čovjeku dah, pogotovo ako bi pomislio da su ga francuske vlasti već tjed -nima tražile i da se ovdje u Parizu nalazio tako reći u lavljoj jami. On se, međutim, tješio izrekom: da lav ne traži svoje žrtve u vlas -titoj jazbini.

Pošto je 7. prosinca navrat-nanos napustio Baden-Baden, jedan mu je stručnjak, koji je nekoć krivotvorio putovnice za Abwehr Pa -riz, izradio savršenu francusku putovnicu na ime Maurice Hauser. Zatim je napisao pismo Bastianu Fabreu u Marseille, u kojem mu je priopćio daje on, Thomas, bez prebijene pare.

Bastianov je odgovor stigao sljedećom poštom!Vidiš li, Pierre, kako je bilo dobro što smo onda i za tebe zdipili

malo plijena od onog Lessepsa? Možeš ga imati. Imam ovdje prija -telja, sina nekog ruskog baruna. Zove se Kutuzov. Stari mu je bio vozač taksija u Parizu. Otegnuo je papke. Sada vozi sin. Ima pon-tiaca...

Na ovo pismo Bastian dobije sljedeći telegram:očekujem tebe i baruna s automobilom 22. veljače hotel crillonThomas to sada još i provjeri raspitavši se kod svojih gostiju:


Meni

Ruski boršč

Filet de Boef Stroganoff

Sufle1 od limuna

Pariz, 22. veljače 1946.

Na »ruskom« Thomas Lieven ostvaruje svoj prvi poslijeratni milijunski posao

Ruski borš

Uzmite pola kilograma govedine i pola kilograma svinjetine bez kosti i četvrt kilograma dimljene slanine prošarane mesom, pa skuhajte krepku juhu. Skuhano meso izvadite i razrežite na ko-made u veličini jednog zalogaja. Na svinjskoj masti pirjajte kilog-ram zelja, narezanog na rezance, s paprom, solju, pimentom i lovo-rovim listom, a u drugom loncu na rezance izrezanu ciklu sa zele-njem za juhu, paprom, solju, lovo-rovim listom i feferonom. Cikli do-dajte malo octa da zadrži boju. Stavite mekano pirjano zelenje bez lovorova lišća s komadima mesa u juhu, prokuhajte sve za-

1 Nabujak

Sufle od limuna

Izmiješajte u pjenu tri žumanca s tri velike žlice šećera. Dodajte sok i naribanu koricu od polovice li-muna, pola čajne žličice krumpi-rova brašna ili kukuruznog škroba i na kraju vrlo čvrst snijeg od tri

- Gdje stoje kola?- Ispred hotela.- Vrlo dobro. Neka ih svi vide. Jedino što ćeš ti, dragi Bastiane,

ubuduće biti šofer. Drug komesar Kutuzov mora sjediti otraga.Jesi li donio dukate?

- U kovčegu su.Tri se konobara pojave i posluže jelo. Zatim su Thomas, Bastian

i Kutuzov sjedili za stolom i miješali svježe vrhnje u izvrstan boršč. Ruski se taksi-aristokrat čudio:

- Kao kod kuće! Vrhnje na stolu!- Smijem li vas zamoliti da jedete malo priprostije, druže kome

sare, recimo da se nalaktite. Možda da ubuduće ni nokte ne čistitetako savršeno.

- Ali zašto? Čemu sve to?- Gospodo, želim vam predložiti velik posao. Posao u kojem ćete

vi, barune, morati glumiti komesara, Bastian šofera, a ja trgovcaspirituozama na veliko.

- Trgovca spiri... čega? - čudio se Bastian.- Prvo progutaj, a tek onda govori! Trgovca rakijom na veliko.

Francuska me vojska duboko uvrijedila i gorko razočarala. Odlučiosam francuskoj vojsci gadno napakostiti.

- Rakijom?- Jest, rakijom.- Ali sada uopće nema rakije, poštovani monsieur! Sve je racio-

nirano! - poviče Kutuzov.- Nemate pojma koliko će se rakije odjednom pojaviti ako Bas

tian valjano odglumi šofera, a vi pravog komesara - reče Thomas.- Hajde, svaki još po jedan tanjur. Poslije jela idemo kupovati.

-Što?

,i ..-J....«-»u.i_!i,.̂ „„ .̂,.. S. ',

jedno, a prije posluživanja nari-bajte preko svega jednu ciklu. Kod stola dolazi u juhu svakom gostu po jedna velika žlica gustog kiselog vrhnja.

Filet de Boef Stroganoff

Dobro odležani goveđi file nare-žite najprije na ploške, a njih na uske rezance. Pirjajte na maslacu mnogo sitno kosanog luka tako da bude mekan, ali nipošto smeđ, stavite unutra meso i popržite ga jednu minutu sa svake strane. Posolite i popaprite, umiješajte gusto kiselo vrhnje i pustite da jelo još jednom zakipi.

bjelanca. Stavite smjesu u masla-cem premazani kalup za nabujak i pecite u pećnici na umjerenoj vat-ri dok se nabujak ne digne i po-vršina ne postane svijetlo-smeđa. Uz sufle poslužite kekse.


- Sve što trebamo. Crne kožnate ogrtače. Krznene kape. Teškecipele. - Thomas stiša glas. - Ovdje u hotelu stanuje od kraja ratajedna sovjetska delegacija. Petero ljudi. Njihov je zadatak da sebrinu za sve sovjetske građane u Francuskoj. A znate li koliko ihima?

- Nemam pojma.- Više od pet tisuća. A sa svima se događa isto... - Dok su ga

njegova dva gosta pobožno slušala srčući boršč, tu najbolju juhuna svijetu, Thomas im ispriča što se događa sa svim sovjetskimgrađanima u Francuskoj...

10

Dva dana kasnije zaustavi se crni ponttac ispred Ministere du Ravitaillement, u kojem se nalazila francuska uprava za alkohol. Vrata automobila otvori šofer u crnom kožnatom ogrtaču s krzne-nom kapom na crvenoj kosi koja je stršala poput ježevih bodlja. Iz kola iziđe gospodin u kožnatom ogrtaču s krznenom kapom, ude u veliku sivu zgradu, odveze se dizalom na treći kat te ode u ured čovjeka po imenu Hippolvte Lassandre, koji mu raširenih ruku iziđe u susret.

- Dragi moj vrlo poštovani monsieur Kutuzov, sa mnom ste jučer telefonski razgovarali. Odložite. Izvolite sjesti. - Monsieur Kutuzov, koji je ispod kožnata ogrtača nosio prilično zgužvano plavokonfekcijsko odijelo, a na nogama teške cipele, izgledao je vrlo uzbuđeno.

- U stavu vašeg ministarstva vidim neprijateljski čin o kojem ćujaviti u Moskvu...

- Molim vas, preklinjem vas, dragi monsieur Kutuzov... dragikomesare Kutuzov, ne činite to. Imat ću velikih neprilika s Centralnim komitetom!

- S kakvim komitetom?- Komunističke partije Francuske, druže komesare. Član sam

partije! Uvjeravam vas da doista nije bilo ništa drugo nego običanpropust.

- Da pet tisuća sovjetskih građana već mjesecima mimoilazitepri dodjeli alkohola? - Lažni se komesar zlokobno nasmije. - Propust, je li? Čudno - britanski i američki državljani u vašoj zemljidobivali su alkohol. Dok hrabri građani moje zemlje, koja je predsvim ostalim zemljama potukla fašiste...

- Nemojte ništa više govoriti, druže komesare, molim vas! Imatepotpuno pravo. To je neoprostivo! Međutim, smjesta ćemo sve ispraviti.

Komesar Kutuzov izjavi:- Naravno, u ime Sovjetskog Saveza zahtijevam da nam izdate i

zaostalu dodjelu za protekle mjesece.- Jasno, druže komesare, jasno...Da sovjetski građani koji žive u Francuskoj ne dobivaju svoju

dodjelu alkohola, Thomas Lieven je doznao od Zizi. Zizi je bila vit -ka, rida djevojka koja je živjela u Parizu u jednoj poznatoj kući gdje je posao upravo cvao. Thomas je poznavao Zizi još iz rata. Ona je voljela Thomasa. U ratu je pomogao njezinu prijatelju da ga ne odvuku u Njemačku. Zizi je pričala Thomasu da joj posao iz -vrsno napreduje. Osobito otkako su u gradu Rusi. Oni su tako reći stalni gosti u njezinu etablismanu.

- Kakvi Rusi? - zanimao se Thomas.- Pa ona komisija koja stanuje u Crillonu. Pet momaka. Snaž

nih poput medvjeda, kažem ti. To su muškarci.Zizi mu ispriča da je tih pet sovjetskih građana oduševljeno de -

kadentnim pojavama kapitalističkog Zapada. Dakako, zbog toga su grubo zanemarili svoje dužnosti. Morali su se, naime, brinuti za oko pet tisuća svojih zemljaka te ih privoljeti da se vrate kući. Ra-dili su to, međutim, rijetko. Najradije su bili kod Zizi ili gdje drug -dje. ..

- Pomisli, ne brinu se čak ni za dodjelu rakije - reče Zizi Thomasu.

- Za kakvu dodjelu rakije? - upita je i dozna o čemu se radi.Zizi je nastavila pričati. No Thomas je više nije slušao. U njego-

vu se mozgu stvorio plan, malen, dobar plan. Sada pošto su Basti-an i Kutuzov prispjeli u Pariz, počeo gaje ostvarivati...

Krivotvorenim ispravama, dovoljnim da se potvrdi kao sovjetski građanin, komesar Kutuzov preuzme naknadno dodijeljene količi -ne alkohola. Ni više ni manje nego 3.000 hektolitara dokotrlja se kamionima do neugledne, dijelom porušene pivovare u blizini zra -čne luke Orly.

Thomas ju je otkrio dok je čekao Bastiana. Pripadala je nekom kolaboracionistu koji je pobjegao. U veljači 1946. godine - to u ovoj pripovijesti neprestano moramo imati na umu - u većini eu -ropskih zemalja vladao je priličan nered, pa tako i u Francuskoj!

Osmero je gospode počelo raditi u tvornici. Radili su i danju i noću. Gospoda su proizvodila pod rukovodstvom monsieura


Hausera glasovitu i s pravom obljubljenu anisovu rakiju pastis, i to prema obiteljskom receptu, za koji je Thomas mogao zahvaliti nekoj crnoj dami u Zizinoj kući.

Na litru kemijski čistog devedesetpostotnog alkohola uzmite:

8 grama sjemena komorača12 grama listova matičnjaka5 grama zvjezdastog anisa2 grama korijandra5 grama žalfije8 grama zelenog sjemena anisa

Ostavite da osam dana stoji u mraku. Neposredno prije filtrira -nja dodajte još deset kapljica anisova ekstrakta. Na kraju razrije-dite sadržaj alkohola na četrdeset četiri posto...

Kutuzov je platio alkohol novcem dobivenim od prodaje dukata koje je Bastian donio sa sobom. Napunjene boce Bastianovi su prijatelji oblijepili naljepnicama koje je Thomas naručio u nekoj maloj tiskari.

Dok je proizvodnja na veliko tekla, monsieur Hauser potraži jednog francuskog vojnog činovnika, nekog stožernog intendanta u pariškoj četvrti Latour-Maubourg. Taj je dio grada vojska bila pot -puno zaposjela, bio je to gradić unutar grada.

Monsieur Hauser predloži stožernom intendantu Villardu posao s rakijom ispod pulta:

- Imam sirovinu, mogu proizvesti pastis. Znam. da u vašem oficirskom kasinu gotovo više uopće nema rakije. Moja je roba jeftina.

- Jeftina?Za ona teška vremena, tako siromašna alkoholom, bilo je to

doista jeftino! Danas bi se zahtjev Thomasa Lievena, alias monsie-ura Hausera, smatrao malko pretjeranim. Zatražio je, preračunano u današnju vrijednost, za bocu pastisa čak 60 maraka.

Stožerni je intendant prihvatio ponudu kao da je to posao nje -gova života. U neku je ruku i bio, ako pomislimo da je na crnoj burzi u ono vrijeme boca pastisa stajala preračunano već nekih 100 maraka.

Posao je cvao!Prije svega, sve se odvijalo strahovito brzo. Stožerni intendant

nije opskrbljivao Hauserovim pastisom samo svoj kasino, nego je

veselu vijest prenio i svojim prijateljima, i tako su ubrzo vojni ka -mioni vozili Hauserov pastis u sve oficirske kasine šire okolice.

Zapravo bismo mogli reći: Thomas Lieven je opskrbljivao fran-cusku vojsku. A francuska je vojska smjesta plaćala. I sve je dobro teklo do 7. svibnja, kad se dogodila mala nezgoda...

Dana 7. svibnja 1946. godine, oko 19 sati, šef sovjetske delega-cije, krupni gospodin Andrej S. Šenkov, osvane sav crven u licu u apartmanu lažnog komesara Kutuzova u hotelu Crillon zahtijeva-jući od njega obrazloženje.

Gospodin Šenkov je, naime, nekoliko dana ranije zaključio da se ipak malko ozbiljnije posveti svojim dužnostima. Poželio je opskrbiti alkoholom svojih pet tisuća zemljaka. Doznao je, među -tim, u ministarstvu za racioniranje namirnica da je alkohol već odavno pokupio neki komesar Kutuzov, nastanjen u hotelu Crillon.

- Zahtijevam objašnjenje - vikao je Šenkov na francuskom jeziku s ruskim naglaskom. - Tko ste vi, gospodine? Ne poznajem vas!Nikada vas nisam vidio! Dat ću vas zatvoriti. Ja...

- Zaveži! - izdere se Kutuzov na njega, ali pravim najčistijimruskim izgovorom. Zatim nastavi razgovarati s drugom Šenkovomruski, točno onako i točno o onom što mu je Thomas Lieven utuviou glavu, jer Thomas je, naravno, već od samog početka računao smogućnošću takve neprilike.

Pola sata kasnije drug Andrej Šenkov vrati se blijed, izbezumljen, znojna čela u svoju sobu. Ondje su ga čekali prijatelji Tušin,Bolkonski, Balašev i Alpalič. ~

- Drugovi - zastenje Šenkov, pa se svali na stolac - izgubljenismo.

- Izgubljeni?- Praktički već u Sibiru. Ovo je strašno, upravo jezovito. Znate

li tko je Kutuzov? Komesar kojeg su poslali za nama da nas nadzire. Ima sve ovlasti. I zna sve o nama.

- Zar sve? - uzvikne Bolkonski zaprepašteno.Šenkov muklo odgovori:- Sve. Kako smo izvršavali svoje dužnosti. Što smo sve radili. -

Na licima četvorice njegovih prijatelja ocrtavao se užas. - Preostajenam samo jedno, drugovi, da pokušamo steći njegovu naklonost.Morat ćemo raditi poput zvijeri, i danju i noću. Nema više Zizi!Nema više najlonica, američkih konzerva i cigareta! Kutuzov ćenam se tada možda smilovati...


Tako je, zahvaljujući dalekovidnoj oštroumnosti Thomasa Lie-vena, uklonjena ova mala neprilika, i veliki posao s pastlsom mo-gao je mirno teći dalje.

Dana 29. svibnja taksi-aristokrat Kutuzov, vrlo sretan zbog pri -lična bogatstva koje je stekao, doveze starim pontiacom svoja dva prijatelja u Stračbourg. Thomas je ovdje, još iz onog blaženog doba svog rada u Službi za otkrivanje ratnih zločinaca, poznavao ne-kolicinu ljubaznih francuskih, a i nekoliko prijaznih njemačkih graničara. Uz njihovu pomoć nije bilo teško prebaciti oba kovčega gospode Lievena i Fabrea bez carinskog pregleda iz jedne zemlje u drugu. Golemi su kovčezi sadržavali nagradu za sav uložen trud u poslu s pastisom.

Na stražnjem sjedalu pontiaca Thomas je sanjario:- A sada ćemo, Bastiane, u Englesku! U zemlju slobode! Ah,

moj klub - moj lijepi stan - moja mala banka - zavoljet ćeš Englesku, stari moj...

- Ali slušaj, pa zar te Englezi nisu 1939. protjerali?- Jesu - reče Thomas - zato ćemo morati još skoknuti u

Munchen. Tamo imam prijatelja iz mladosti koji će mi pomoći da ,ponovno dođem u Englesku.

- Koji ti je to prijatelj iz mladosti?- Neki Berlinčanin. Sada američki major, urednik nekih novina.

Zove se Kurt Westenhoff - reče Thomas, blaženo se smješkajući. -Ah, Bastiane, tako sam veseo - sada je kraj svakom neredu. Počinje nov život - počinje novo doba.

11

Među mnogim posjetiteljima Thomas Lieven je također čekao u predsoblju američkog majora Kurta Westenhoffa u Miinchenu, u SchellingstraJ3e, u golemoj zgradi bivše izdavačke kuće Eher.

U tzv. »Tisućugodišnjem Reichu« ovdje su nacisti tiskali novine Volkischer Beobachter. Sada su Amerikanci ovdje tiskali neke dru-ge novine.

Toga 30. svibnja 1946. godine bilo je u Miinchenu vrlo vruće. Ponekom od mršave, blijede gospode u Westenhoffovu predsoblju znoj je orosio čelo. Thomas Lieven zamišljeno se ogleda i pomisli: »Sada sjedite ovdje. U starim odijelima, koja su vam postala pre -velika i preširokih ovratnika na košuljama. Mršavi, neishranjeni i blijedi. Gledam vas ovdje, molitelje, vas, koje je doplavio prvi po-

ratni val, kako dolazite ovamo da molite pomoć, namještenja, Per-sH-svjedodžbe... Ne djelujete baš kao da ste ispružili svoje glave tamo na fronti ili ih izložili opasnosti u ozbiljnom otporu nacizmu. Vjerojatno ste šutjeli za tih »tisuću godina«. Zatvorenih ušiju, sklopljenih očiju, stisnutih usana. Sada konačno želite na vlast. Uskoro ćete se gurati oko kazana nacije ne biste li i za sebe izvukli kobasicu iz velikog lonca. Brzo ćete se pojaviti u vladi, u gospo -darstvu, bit će vas po čitavoj zemlji jer će vam Amerikanci pomo ći. ..«

»Ali«, pomisli Thomas Lieven,« »jeste li vi baš oni pravi da nas izvedete na novi put? Hoćete li iskoristiti jedinstvenu priliku da uklonite Njemačku i Nijemce iz svjetske povijesti - makar i nak-ratko?

Dva smo svjetska rata u roku od trideset dvije godine započeli i izgubili. Zavidan uspjeh! Kako bi bilo da se sada povučemo, pos-tanemo neutralni - dopustimo da nas maze i Amerikanci i Rusi -da trgujemo i sa Zapadom i s Istokom? Previše smo pucali! Što bi bilo - ne ljutite se odmah, pa ovo je samo prijedlog! - kada uopće više nikada ne bismo pucali? O, sveti Bože, što bi to bilo lijepo!«

Pojavi se prekrasna tajnica.- Gospodine Lieven, major Westenhof vas očekuje - prozbori

mlada dama, koja će jednom kasnije postati gospođa Westenhoff.Thomas prođe mimo nje u urednikovu radnu sobu. Ovaj mu ispruženih ruku dođe u susret.

- Zdravo Thomas - reče Kurt Westenhoff. Bio je niska rasta idebeljuškast. Imao je rijetku, plavu kosu, lijepo oblikovano čelo imudre plave oči, koje su gledale uvijek ljubazno i malo melankolično. Otac mu je bio doktor Hans Westenhoff i radio je za izdavačku kuću Ullstein u Berlinu kao glavni urednik za BZ am Mittagi za Tempo. Kasnije se obitelj morala iseliti. Sada je rat završio iKurt Westenhoff vratio se u zemlju koja gaje bila protjerala.

- Zdravo Kurt - reče Thomas. Posljednji je put vidio tog čovjeka1933. godine u Berlinu. Otada je prošlo trinaest godina, a ipak gase Westenhoff odmah sjetio.

Thomas promuklo reče:- Ja.. .ja ti zahvaljujem.- Glupost, čovječe! Pa poznajemo se iz školskih dana. Poznavao

sam ti i oca. Ne moram se o tebi raspitivati. Samo jedno te pitam:kako ti mogu pomoći?

Thomas reče:


- Znaš da sam prije rata bio bankar u Londonu. Marlock andLieven. Dominion Agencv u Ulici Lombard.

- Tako je, Dominion Agencv. Sjećam se.- Za sobom imam burne godine. Vaš CIC sigurno posjeduje go

leme dosjee o meni. Govorim ti, međutim, potpunu istinu: u čitavutu svinjariju upao sam samo krivnjom svog ortaka, Marlocka. Onse pobrinuo da me protjeraju iz Engleske. Prigrabio je banku zasebe. Od 1939. godine zaokuplja me tek jedna želja, tek jedna misao: da tu svinju pozovem na odgovornost!

- Razumijem - reče Westenhoff - želiš opet u Englesku.- Želim. Da bih obračunao s Marlockom. Možeš li mi u tome

pomoći?- Sure, boy, sure1! - reče amerikanizirani Berlinčanin i prevari

se!

Dva tjedna kasnije, 14. lipnja, Westenhoff pozove Thomasa ne-ka ga navečer posjeti u njegovoj vili.

- Žao mi je, Thomas - obrati mu se prijatelj dok su sjedili izakuće gledajući u vrt koji se gubio u sumraku.

- Neizmjerno mi je žao. Ispij radije još jedan veliki čisti viskiprije nego što ti sve ispričam.

Thomas posluša savjet.-Tvoj Robert E. Marlock je nestao. Obratio sam se prijateljima

iz CIC-a. Oni su se povezali s Englezima. Žalosno je to, Thomas, vrlo žalosno. Ni tvoja mala banka više ne postoji. Još jedno piće?

- Najbolje da staviš čitavu bocu pred mene. Činim se sam sebipoput Joba. - Thomas se usiljeno nasmiješi. - Job i Jonnie Walker.Otkada više nema moje male banke?

- Od 1942. godine. - Westenhoff izvuče iz džepa list papira. -Točno od 14. kolovoza 1942. godine. Marlock je tada obustavio isplate. Mjenice su dospijevale. Mušterije su htjele podići novac sračuna. Marlock je istog dana nestao kao da ga je zemlja progutala, sve do danas. Što se tiče mojih prijatelja u CIC-u, vrlo bi te rado upoznali.

- Ali ja njih baš ne bih. - Thomas uzdahne. Zagleda se u rascvjetani vrt. Drveće i grmlje gubilo je sve više i više svoje obrise,rasplinjujući se u zamagljene sjene u sumraku večeri koja je nadolazila. Vrtio je svoju čašu amo-tamo i naposljetku reče: - Dakle,ostat ću ovdje. Zaradio sam u Francuskoj dovoljno novaca. Radit

Svakako, momče, svakako!

ću. Ali više nikada, čuješ li me Kurt, više nikada ni za jednu obavještajnu službu. Više nikada.

U tome se, međutim, varao - kao što se i Kurt Westenhoff pre -vario kada je pretpostavio da Thomas Lieven neće nikada više su -sresti svog lopovskog ortaka Roberta E. Marlocka.

12

Jednog lijepog dana u srpnju 1946. godine neki gospodin u sportskoj košulji i sportskim hlačama koračao je po engleskom travnjaku udobne vile u Griinwaldu na rubu Miinchena. Gospodin je izgledao blijedo i rezignirano. Uz njega je hodao mišićav div, jednako lagano odjeven, zadovoljna izgleda, čija je crvena četkasta kosa stršila na sve strane.

- Lijepu smo kućicu kupili, stari moj Bastiane, zar ne? - rečeThomas Lieven.

- A sve smo platili novcem francuske vojske - promrmlja bivšilupež iz Marseillea, koji je posljednjih tjedana okušavao svoje snage kao sobar Thomasa Lievena.

Približavali su se vili. Thomas reče:- Noćas sam izračunao koliko smo nakon onolikog prometa

ostali dužni francuskim poreznim vlastima.- Koliko?- Nekih trideset milijuna franaka - skromno će Thomas.Bastiana ovo beskrajno razveseli:- Vive la grande armee!U vili se oglasi telefon. Zvao je Westenhoff:- Možeš li večeras doći k Evi Braun?-Š to?- Mislim u njezinu vilu. Ugao Maria Theresia - i Prinzregen-

tenstraJSe.- Pa ondje je sada CIC.-Točno, sinko moj, točno.- Ma rekao sam ti da više nikada neću raditi kao obavještajac.

Pa ni za vas!- Ne trebamo te kao obavještajca nego kao kuhara.- Pa valjda tvoji prijatelji imaju vlastitog kuhara!- Imaju, i to prvorazrednog. Nekoć je bio poznati vlasnik resta

uracija. A uz to je i nositelj Ordena krvi...


- Čestitam. U tvojih je prijatelja zaista profinjen ukus.- U kuhara je još i bolji. Nakon što su ga uhitili, izdao je bez

oklijevanja sve svoje prijatelje, glavešine. Zato ga CIC nije odmahstrpao u logor. Živi u kućnom pritvoru i kuha. Međutim, danas nemože kuhati jer ima proljev. Dođi, pomozi nam pri ovoj večeri,Thomas. Meni za ljubav. Imaju srndaća. Ubio ga je jedan specijalni agent lukom i strijelom.

- Kurt, ne bi smio već po danu toliko piti.- Živa istina; ubio ga je strijelom. Poznajem tog čovjeka. U lov

ide samo s lukom i strijelom. Tvrdi da životinje onda manje pate idaje ovako čovječnije.

Ovako prežderani, kakvi smo danas, jedva da se još i sjećamo kako je to onda bilo:

U lipnju 1946. godine normalni potrošač je u Ruhrskoj pokrajini mogao dobiti dnevno najviše 800 kalorija. Na jugu zemlje dodje-ljivali su 950 kalorija. Teški radnici dobivali su 1.700, teži radnici 2.100, a rudari 3.400 kalorija.

Još u rujnu 1947. godine mast je bila racionirana na 7 (!) gra-ma po danu. Predratna potrošnja: 110 grama.

U rujnu 1947. godine meso je bilo racionirano na 14 grama na dan. Predratna potrošnja 123 grama.

Njemačko je liječničko društvo ljeti 1947. godine u Rezoluciji o prehrani objavilo da je čovjeku dnevno potrebno minimalno 40 do 60 grama masnoće na dan.

Ali da vas utješimo: nositelj Ordena krvi, koji se u tim teškim vremenima spasio od gladi kao kuhar američkog CIC-a, sretno je preživio čak i ranije spomenuti proljev. On je uopće sve vrlo dobro prebrodio. Danas je vlasnik poznate restauracije u jednom velikom gradu na jugu Njemačke.

13

Lijepu je vilu poklonio Hitler svojoj ljubavnici, ustanovio je Bastian Fabre, pošto je s Thomasom Lievenom ušao u kuhinju:

- Ovo ne bih nikada pripisao tom vegetarijancu, što misliš, druže?

- A što je imala od toga? Sada je mrtva - reče Thomas. - Mislimda prije srnetine pripremimo varenac od parmezana, a nakon srnenešto slatko; Amerikanci to vole.

Poštovani i duhoviti čitatelju, lijepa i elegantna čitateljice! Teš-ko, strahovito nam je teško priznati ono što sada moramo ispriča-ti: još se nikada - a vi ste nam za to najbolji svjedoci - naš prijatelj nije napio.

Tog se 16. lipnja 1946. godine ipak napio u vili (nes)pokojne Hitlerove ljubavnice kao nikad prije. I samo se visokim sadržajem promila može objasniti ono što se Thomasu dogodilo u tom katas-trofalnom stanju.

Možda je Bastian trebao bolje pripaziti na svog gazdu. On se, međutim, te večeri previše zagrijao za crvenokosu djevojku koja je posluživala. S ovom ponešto istrošenom ljepoticom, koja je još prije četrnaest mjeseci kao radiospikerica unosila radost u puste noći njemačkih vojnika, Bastian se natezao po kuhinji, a i drugdje. Tako je zla kob pošla svojim putem...

Kurt Westenhoff došao je sa svojom lijepom tajnicom. Trojica obavještajaca CIC-a pozvala su svoje njemačke prijateljice. Osim njih, za stolom su sjedile još dvije vrlo, vrlo privlačne dame od tzv. Art Collecting Pointa, jedna u francuskoj uniformi, a druga u po-malo iznošenoj, bijeloj haljini, oslikanoj neobičnim cvijećem.

Dami u francuskoj uniformi bilo je ime Daniella. Thomas ju je već poznavao - ali samo po glasu. U Pariškom satu Radio Miinchena Daniella bi pjevala najnovije francuske šansone trepe-ravim, seksepilnim glasom. Ova je šarmantna osoba bila sasvim sigurno središte društva.

Daniella je potpuno zasjenila svoju njemačku kolegicu. Ova se djevojka duge crne kose, crnih očiju s dugim trepavicama i. velikih usta zvala Christina Troll. Bila je tajnica u Art Collecting Pointu.

Francuskinja je pričala o najzabavnijim zgodama iz te ustano-ve. Dame i gospoda američkog Centra za prikupljanje umjetnina radili su na Kongisplatzu u manjoj od dviju tzv. Fuhrerovih zgra-da. Njihov je zadatak bio da pronađu i spreme na sigurno sve um-jetnine koje su za nacističkog režima promijenile vlasnika zaplje-nom, preseljenjem ili otimačinom.

- Nacisti su u Parizu spremili na sigurno - pričala je mademoi-selle Daniella - poznate zbirke Rothschilda, Goldschmidta i SchloJ3a. Ali kamo je nestalo čitavo to blago?

Samo u slikama, nacisti su »preselili« 14.000 djela - ali kamo? Detektivi su u samostanima Dietramszellu i Etallu, a i u solanama Alt-Ausseea, pronašli mnoga umjetnička remek djela... ali sve je to bilo malo, vrlo malo, u usporedbi s onim stoje nestalo.

Centar za prikupljanje umjetnina

J. M, Simmel MOŽE I BEZ KAVIJARA

Meni

Varenac od parmezana

Srneći hrbat »Baden-Baden«

Ruska krema

Munchen, 16. srpnja 1946.

Dok je kuhao za Amerikance Thomasu Lievenuje usplamtjelo srce

Srneći hrbat »Baden-Baden«

Uzmite srneći hrbat očišćen od kožica, nabodite ga slaninom, popaprite i posolite, prelijte vru-ćim maslacem i stavite u zagrija-nu pećnicu. Pecite ga uz stalno zalijevanje 45 - 60 minuta, meso neka bude sočno, a uz kost slabo ružičasto. Uzmite malo soka od pečenja i u njemu zagrijte koma-de ananasa, ukuhane trešnje i svježe bobice grožđa, pa time obložite srneći hrbat. Preostali sok i talog od pečenja zakuhajte s kiselim vrhnjem u umak, koji poslužite posebno.

Ruska krema

Uzmite po osobi jedno žumance i veliku žlicu šećera te izmiješajte u pjenu, dodajte arak ili rum - na tri jaja jednu punu veliku žlicu - i

Nakon ulaska, američke su trupe predale Nijemcima Fuhrerove zgrade. - Uzmite, ionako je pripadalo samo Hitleru - ovako je, naime, riječi pobjednika shvatila nekolicina spretnih Minhenčana. Oni su doista »preuzeli« sve što su našli...

Neke su od ovih slika ponovno pronađene, pričala je mademoi-selle Daniella, kada je Collecting Art Point, potpomognut vojnom policijom, proveo raciju u više od tisuću privatnih stanova u okolici Konigsplatza. Tom su prilikom pronašli najdivnije umjetnine neprocjenjive vrijednosti kao podloške ispod strunjača ili kao pro-zorske oplate.

Naravno, i Amerikanci su pljačkali. Mademoiselle Daniella ispriča doživljaj nekog trgovca umjetninama u MaximilianstraJ3e.Dan nakon osvajanja Munchena do njega se dovezao jedan tenk.Tenkisti su izvukli trgovca na ulicu i pokazali mu sliku što su jeprivezali sprijeda na tenku. Stručnjaku se sledila krv u žilama.Ono što je visjelo na prljavim, od ulja masnim pločama tenka nijebilo ništa drugo nego glasovita Rembrandtova slika koja se moglavidjeti u svim likovnim enciklopedijama. Bio je to portret amster-damskog rabina, i to original. ,

Trgovac umjetninama i vojnici nisu se mogli pogoditi. I tako su se pobjednici, uz zveket tenkovskih gusjenica, odvezli. Kamo? Nit-ko to nije znao. Rembrandt se nikada više nije pojavio...

Ove i slične pripovijesti raspoložile su i domaćine, i goste. Pili su džin i voćne sokove. Thomas je otišao u kuhinju da pogleda što je s Bastianom, s djevojkom i sa srnećim hrptom.

Sve troje bilo je vrlo dobro. Bivša spikerica sjedila je Bastianu na koljenima. Izvana je bila jako crvena, a iznutra, vjerojatno, još uvijek smeđa. Thomas nabode srneći hrbat i ustanovi da je kod njega situacija sasvim obrnuta. Zaljubljenom Bastianu dade odre-đene upute, pa se vrati u salon.

Mademoiselle Daniella još je uvijek pričala. Thomas sjedne pok-raj skromne, lijepe Christine Troll i stane slušati. Osjeti malu opi-jenost od alkohola. A i oči lijepe, tamnokose Christine sumnjivo su blistale. Tiho joj reče:

Varenac od parmezana

Uzmite 120 g maslaca, izmiješajte ga u pjenu i umiješajte 6 žumana-ca, 80 g ribanog parmezana, 1/4 litre kiselog vrhnja, malo soli, 140 g brašna i na kraju čvrst snijeg od 6 bjelanaca. Premažite maslacem i pospite brašnom kalup za vare-nac te stavite unutra smjesu, ku-hajte 45 minuta na pari. Istresite varenac na velik, okrugao pla-danj, obložite ga sa 150 g sitno nasjeckane šunke i mahunama, koje ste zamastili maslacem i po-suli kosanim peršinom.

umiješajte slatko vrhnje, vrlo čvr-sto istučeno. Ukrasite kremu ma-lim makronima, koje ste natopili arakom ili rumom.

J. M. Simmel MOŽEI BEZ KAVIJARA

- Jelo će uskoro doći!- Hvala Bogu, već sam se malko napila - ona prizna dubokim,

promuklim glasom. (»A ja toliko volim promukle glasove«, pomisliThomas. »Bogzna koliko je ovoj maloj godina? Najviše dvadeset ipet. Hm. Slatko djevojče...«)

Mademoiselle Daniella je i uz jelo zabavljala goste svojim pri-čama.

Thomas se oneraspoloži. »S varencem od parmezana toliko sam se namučio«, pomisli. »A nitko ga i ne zapaža, nitko ga ne hvali.«

Upravo dok je to mislio, Christina, koja je sjedila uz njega, tiho prozbori:

- Varenac je božanstven. Nešto ovako dobro još nikada nisamjela!

Thomas procvate. Ah, kakve li djevojke!Kad je došao srneći hrbat, mademoiselle Daniella je upravo pri-

čala o znamenitoj povijesnoj knjizi Schedelova kronika svijeta, tis-kanoj 1493. godine:

- . . . Jedan se naš čovjek, prije dva tjedna, provezao kroz Troi-bach uz Kraiburg na Innu. Kod nekog seljaka ode na - kako li seono veli - na stanovito mjesto... - Opći smijeh. - Kada se htio -oprostite, znam da sam strašna - kada se želio obrisati, učine muse nekako čudnim i papir i pismo na njemu... - Ponovno smijeh. -Moje dame i gospodo, što da vam pričam - bile su to rastrganestranice znamenite svjetske kronike iz srednjeg vijeka, prve tiskane svjetovne knjige uopće, na zahrđalom čavlu nužnika u Troibac-hu uz Kraiburg na Innu... - Buran smijeh.

Thomas tužno pomisli: »A nitko i ne spominje moj srneći hrbat.« Uto će Christina tiho:- I srneći hrbat je fantastičan. Vi ste genij. Je li ovo neki pose

ban recept?- Moj vlastiti. Nazvao sam ga srneći hrbat Baden-Baden. Zbog

uspomena... hm... ondje sam doživio lijepe trenutke.- To mi morate sasvim točno ispričati, molim vas.Thomas joj se primakne.- S najvećim zadovoljstvom!Večer je bila spašena!Poslije jela mademoiselle Daniella zapjeva šansone. Pilo se i da-

lje. Pojedini su parovi nestajali. Novi su posjetioci nadolazili. Gra-mofon je neprekidno svirao. Thomas je pio redom sa svom gospo-

dom. »Pun mije želudac«, umirivao je sam sebe, »ne može se ništa dogoditi.«

Zatim je upoznao specijalnog agenta CIC-a, onog ljubitelja živo-tinja, koji je doista išao u lov s lukom i strijelom. Ispostavilo se da Thomasa ipak nisu pozvali samo zato što dobro kuha.

- Slušajte, gospodine Lieven. Znam da niste bili nacist... alipoznavali ste tolike naciste... Mogli biste nam pomoći...

- Hvala, ne bih.- Lieven, ovo je vaša zemlja! Ja neću uvijek biti ovdje. Vi, vje

rojatno, hoćete. Ako sada ne pripazimo, zatvorit ćemo one koji nisu krivi, a krive ćemo pustiti... i sve će se opet ponoviti.

- Svejedno - reče Thomas. - Ne želim imati posla s obavještajnim službama. Nikada više!Mister Smith gaje iz prikrajka gledao i smješkao se... Rasvjeta je slabila, a glazba postajala sve osjećajnija. Thomas je plesao s Christinom. Thomas je udvarao Christini. Christina je pričala o sebi:

- Studirala sam kemiju. Roditelji su mi imali malu tvornicukozmetičkih proizvoda ovdje u Munchenu...

- Što znači imali su?- Mrtvi su. A tvornica je opljačkana. Onda nisam bila ovdje.

Kad bih našla nekog tko bi mi dao nešto novaca! Govorila je takoozbiljno. Thomasu je bila izvanredno simpatična. -Ah, samo neštokapitala. Čovjek bi mogao zaraditi koliko god bi htio. Milijuni ženaupravo vape za kozmetičkim preparatima. Nemaju ništa čime bi seuljepšale...

Thomas je to shvaćao. Već malo otežala jezika reče:-Moramo bezuvjetno., .o tome govoriti, gospođice Christina. -

Novi zalet. - Sutra ću vas posjetiti. Mislim... Mislim... da bi mevaša tvornica mogla zanimati...

- Oh! - oči su joj bljesnule.Mademoiselle Daniella opet je zapjevala. Thomas je pio i plesao

s Christinom, plesao i opet pio. Onda je i sam zapjevao.Zatim se, eto, dogodilo: nakresao se, strahovito se nakresao.

Bio je ljubazan. Ugodan. Šarmantan, ali, eto, nakresan. Samo što to nitko nije primjetio, jer su svi bili nakresani, svi u kući mrtve Eve.

Jedino nositelj Ordena krvi nije bio. Ležao je grčeći se u potkro -vlju i škrgutao zubima.


14

Kada se Thomas probudio, ustanovio je da je u svom krevetu. Začuje Bastianov glas:

- Doručak, Pierre. Probudi se. Već je jedanaest i trideset!Thomas otvori oči i zastenje. U glavi su mu tutnjali pneumatski

čekići. Pogleda Bastiana, koji je stajao pred njim s pladnjem. Us -pravi se. Zatim se ukoči. Pokraj njega je ležala neka djevojka i du-boko i spokojno spavala. Slatka, tamnokosa Christina Troll...

Thomas zatvori oči. Thomas ponovno otvori oči. Ne, to nije bila utvara koja bi ga zaluđivala. Christina je još uvijek ležala kraj nje -ga. Sada je nešto mrmljala i smiješila se. Zatim se protegnula. »Svemogući Bože!« Thomas je opet brzo pokrije.

Užasnuto pogleda Bastiana, čije je lice bilo potpuno nepomično.- Što se dogodilo? Kako je ova dama dospjela ovamo?- Ma, čovječe, što to mene pitaš! Otkuda bih ja to mogao znati!- Jesam li ja... Jesmo li ova dama i ja... već... hm... bili kod

kuće kada si ti došao?- Jeste. Hrkao si poput cijele čete.- Za ime Božje.- Potpuno naljoskan, je li?-1 još kako! Bože, Bože, manjka mi nekih osam ili devet sati.

Ničega se ne sjećam.- No slušaj, to je bogme velika šteta!- Zaveži! Makni pladanj. Nastojat ću kidnuti prije nego što se

ona probudi. Možda se i ona napila. Bit će joj manje neugodno.Nije mu uspjelo. Tog trenutka, naime, Christina Troll otvori

svoje lijepe crne oči te se osvrne oko sebe. Zatim obori oči. Duboko pocrveni i reče:

- Ah, kako je ovo neugodno. No dakle, zaista! Pa to je stvarno.užasno! Gospodine, a tko ste vi, ako smijem pitati?

Thomas se, sjedeći, nakloni:- Zovem se Lieven. Thomas Lieven.- O Bože, o Bože moj. A tko.. .tko je ovaj gospodin?- Moj sluga Bastian.

- Dobro jutro, modemoiselle - reče Bastian, uljudno se naklo-nivši.

Na to se mlada dama rasplače.Poslije doručka Thomas i Christina odu na šetnju u dolinu rije -

ke Isar. Glavobolja im je malko popustila.- Ničeg se ne sjećate? - on upita.- Ni najmanje sitnice.-Ni ja.- Gospodine Lieven?- Mislim da bi mi u ovim okolnostima mogla mirne duše reći

Thomas.- Nikako, radije bih ostala na vil Zbog stanovitih okolnosti,

gospodine Lieven, preostaje nam samo jedna mogućnost: razićićemo se i nikada se više nećemo vidjeti.

- Oprostite, a zbog čega?- Gospodine Lieven, čestita sam djevojka. Nešto slično još mi se

nikada nije dogodilo.- Ni meni. Prijedlog za pomirenje: nećemo više o tome govoriti.

Podignut ćemo iznova vašu kozmetičku tvornicu.- Toga se još sjećate?- Sasvim točno. I održat ću riječ. Koliko god kapitala trebate

stoji vam na raspolaganju.- Gospodine Lieven, to ni u kakvim okolnostima ne mogu prih

vatiti. >

15

Dana 15. kolovoza 1946. godine kozmetička tvornica Troll po-novno proradi. U prvo vrijeme s vrlo malo radnika, pod najtežim uvjetima. U rujnu je već bilo bolje. Pomoću svojih veza s Ameri-kancima, poslovni ortak Christine Troll uspije nabaviti veće količi -ne kemikalija nužnih za proizvodnju. U listopadu 1946. godine tvornica je već proizvodila sapun, kremu za njegu kože, toaletnu vodu i, kao najuspjeliji proizvod, Beauhj milk, za koji su se kupci upravo trgali. Tvornica zaposli nove radnike.

Christina Troll se svom ortaku još uvijek obraćala kruto: s »gospodine Lieven«.

Thomas Lieven je govorio svojoj partnerici još uvijek kruto: »gospođice Troll«. Bastianu reče: - Nikada više nikakvih sumnjivih


poslova, jesi li me razumio? S poštenjem i marljivošću moramo uspjeti. Čestito, stari moj, shvaćaš li? Uvijek samo čestito!

Bastian se cerio...Nekako u to vrijeme, jedne turobne listopadske večeri, neka se

mala, prestrašena žena pojavi u vili Thomasa Lievena. Neprekidno se ispričavala što se nije najavila, ali nije rekla ni što želi, ni kako se zove:

- . . . ali tako sam se uzrujala, gospodine Lieven, tako sam sestrašno uzrujala kada sam pročitala vaše ime...

- Gdje ste pročitali moje ime?- U registru gruntovnice - tamo mi radi sestra. Djeca i ja još u-

vijek živimo u Freilassingu. Onamo su nas 45. godine preselili.Tolika bijeda - nema mjesta - seljaci su prema nama odvratni, asada još i ovo loše vrijeme...

- Draga moja damo - Thomas će strpljivo - da li bih možda sada konačno mogao saznati vaše ime?

- Emma Brenner.Thomas se trgne.- Brenner? Zar ste vi žena majora Brennera?Mala se žena rasplače.- Jesam, gospodine Lieven! Žena majora Brennera... Tako je

često pisao o vama iz Pariza. Bio je tako oduševljen vama... Gospodine Lieven, poznavali ste moga muža! Je li on bio loš čovjek?Zar je činio zlo?

- Kada me ovako pitate, to može značiti samo jedno: vaš je mužuhićen, je li točno?

Mala žena kimne, jecajući.- Zajedno s pukovnikom Wertheom. Pa i njega poznajete...- Oh, Bože - reče Thomas - zar i Werthe?- Već od svršetka rata sjede u logoru Moosburg - i čamit će on

dje dok ne umru od gladi ili dok se ne smrznu...- Umirite se, gospođo Brenner, pa mi sve ispričajte.Mala žena to učini, prekidana jecajima. Položaj Brennera i

Werthea stvarno se činio beznadnim. Thomas je obojicu dobro poznavao. Znao je da su čestiti ljudi koji su se godinama borili protiv Gestapoa. Međutim 1944. godine admiral Canaris bio je smijenjen, a vojni je Abivehr potpao pod Heinricha Himmlera. Werthe i Brenner tako su odjednom postali Himmlerovi ljudi! To su i ostali sve dok nisu došli Amerikanci i uhitili ih. Amerikanci nisu pravili razlike. Himmlerovi su ljudi za njih bili pripadnici Slu-

žbe sigurnosti. A ljudi Službe sigurnosti značili su Security Threa-ts, to jest ugrožavanje sigurnosti, i potpadali su pod Automatic Ar-rest'.

U logoru za internaciju Moosburg postojao je o svakom zatvore-niku dosje. Ovi bi dosjei, razvrstani prema različitim kategorijama, povremeno prokolali kroz urede Službe za otpuštanje. Sve je više kategorija bilo puštano na slobodu. Jedna je, međutim, mogla na to čekati i do sudnjeg dana: kategorija Security Threats.

- Zar mi ne možete pomoći? - jecala je gospođa Brenner. - Mojjadni muž... jadni gospodin pukovnik...

- Vidjet ću što mogu učiniti - reče Thomas zamišljeno.- Mister Smith - obrati se sutradan onome agentu CIC-a koji je

ljubio životinje, a kojem je bilo toliko stalo da Thomasa pridobijekao suradnika - predomislio sam se. Vidite jednako kao i ja što sedogađa u mojoj zemlji. Ta smeđa kuga još uvijek nije iskorijenjena.Čak je vrlo živa. Svi moramo biti budni kako bismo spriječili da seopet ne pojavi...

Mister Smith veselo uzdahne.- Znači li to da ipak želite raditi za nas?- Znači. Ali samo na određenom području borbe protiv fašizma.

Inače ne želim, ali ovdje hoću. Ako želite, sutra ću se odvesti u logore.

- Okay, Lieven - reče Smith - thats a deab!Idućih je šest tjedana Thomas Lieven proveo na putovanjima.

Posjetio je logore Regensburg Niirnberg, Langvvasser, Ludwigsburg i naposljetku Moosburg.

U prva je tri logora danima proučavao gusto ispisane stranice na stotine dosjea, na kojima su bili slika uhićenika i žig isljednika koji ih je preslušavao. Thomas je točno pregledao te spise. Žigovi su bili primitivni i lako ih se moglo krivotvoriti. Jednako primitiv -no bile su pričvršćene fotografije. Upotrebljavali su pisaće strojeve svih mogućih tipova.

U prva tri logora Thomas Lieven otkrio je 34 gestapovca koja je u Francuskoj upoznao i zamrzio, među njima i šefa Službe sigur -nosti Marseille, Hauptsturmfuhrera Rahla, i nekoliko njegovih po-moćnika. Hau.ptsturmfu.hrer Rahl bio je u logoru povjerenik za kulturu i uživao sve moguće povlastice.

Oni koji su bezuvjetno morali biti zatvoreni ! Dogovoreno


Thomas uopće brzo ustanovi da su si nekadašnje najveće hulje već i u logorima priskrbile dobre položajčiće: u kuhinji, u logorskoj bolnici, u pisarnici. Mnogi su od njih postali osobe povjerenja i predstavnici logoraša. Terorizirali su ostale. I opet su izbili na vrh.

- No baš imate dobar instinkt - Thomas reče Amerikancima. - I vi, također, padate na plavu kosu, plave oči i vojničko ispršeno držanje! Kao prvo, od sada ćemo malko oštrije promotriti gospodu na položajčićima...

Takojeibilo.Kada je Thomas 3. siječnja 1947. godine došao u Moosburg u-

živao je već potpuno povjerenje dvojice agenata CIC-a koji su ga pratili. Odveli su ga u strogo čuvani logorski arhiv i ostavili ga sa -mog pred ormarima s 11.000 zapisnika preslušavanja. U ono je vrijeme 11.000 ljudi bilo zatvoreno u Moosburgu!

Medu njima Thomas pronađe trojicu iz Službe sigurnosti za koje su ga vezale gadne, doista vrlo gadne, uspomene. Dakako, pronađe i zapisnike o majoru Brenneru i pukovniku Wertheu.

Navečer 6. siječnja Thomas napusti logor s Wertheovim i Bren-nerovim dosjeima ispod košulje. Stanovao je u maloj seoskoj gosti -onici, u kojoj je te večeri vrlo dugo radio.

Onako kako ga je to naučio genijalni Revnaldo Pereira u Lisa-bonu, Thomas je krivotvorio Wertheov i Brennerov dosje. Najprije izradi novi gumeni žig. Pomoću postolarskog šila i džepnog nožića oprezno odigne kopčice koje su držale fotografije te ih skine s podloge, otopivši i uklonivši ljepilo. Zatim natipka nove dosjee na pisaćem stroju koji je ponio sa sobom.

U osvit zore slike njegovih prijatelja šepirile su se na novim dosjeima, koji su sada, međutim, izgledali sasvim drukčije! Werthe i Brenner više nisu bili zločesti pripadnici Službe sigurnosti, nego bezazleni, nedužni oficiri njemačke vojne uprave u Francuskoj. Kada dođe red na njihovu kategoriju da bude puštena, neće biti više nikakva razloga da ih se i dalje zadrži u logoru.

Ujutro 7. siječnja dovedu ona dva agenta CIC-a Thomasa po-novno u logor. Ovaj put je nosio nove dosjee ispod košulje. Stare je spalio u kaljevoj peći svoje gostioničke sobe. Bez poteškoća uspije mu tijekom dana staviti krivotvorene dokumente na pravo mjesto u prave ormare. Njegov je posao time bio završen.

Još prije kraja siječnja Brennera i Werthea puste na slobodu. Čudna igra slučaja: u vrijeme kada su Brennera i Werthea pustili van, Thomasa su opet jednom smjestili unutra...

Eto kako se to dogodilo:

Pošto su obavili posao u logoru Moosburg, agenti CIC-a i Tho -mas obišli su još i logore Dachau, Darmstadt i Hohenasperg. Ov -dje je sjedila nacistička diplomacija. Još jednom Thomas uspije raskrinkati nekoliko zločinaca iz Službe sigurnosti. Agenti CIC-a odaše mu priznanje. Dana 23. siječnja vrate se u Miinchen. Stigli su kasno navečer. Thomas je bio jako umoran. Odvezli su ga u Griinwald do njegove vile. Dok je otključavao vrtna vrata, oni su se odvezli, mašući mu na pozdrav.

Kuća je bila u mraku, ni jedan prozor nije bio osvijetljen. »Bastian se opet negdje skice«, pomisli Thomas. »Ni žive duše ne -ma kod kuće«. Prevario se. To je shvatio tek kada je ušao u pred -vorje vile. U mraku nešto klizne pokraj njega! Odjednom se upali svjetlo.

Jedan je američki vojni policajac stajao pred njim, a jedan iza njega. Obojica su u rukama držala teške pištolje. Iz knjižnice iziđe neki civil. On je, također, imao pištolj u ruci.

- Šape uvis, Lieven! - on reče.- Tko ste vi?- CID - reče civil. CID, odnosno Criminal Investigation De

partment, bila je vojna kriminalistička policija; CIC, to jest CounterIntelligence Corps, zanimao se samo za političke zločine i špijunažu.

Civil reče:- Uhićeni ste! Već vas čekamo pet dana! >

- Znate, upravo sam proveo nekoliko tjedana na putu s vašimkonkurentskim poduzećem.

- Zavežite! Polazimo!- Samo trenutak - reče Thomas. - Upozoravam vas. Imam

mnogo prijatelja kod CIC-a! Upravo sam im učinio golemu uslugu.Zahtijevam da mi smjesta objasnite zbog čega me hapsite?

- Poznajete li stanovitog Bastiana Fabrea?- Poznajem.- A stanovitu Christinu Troll?- Također! - »Ah, Bože, taj predosjećaj, taj zao predosjećaj. . . «- No, dakle. Oni su već zatvoreni.- Ali zašto? Do vraga, zašto?


- Gospodine Lieven, optuženi ste da ste po nalogu nekeWerwolf-organizacije' izvršili atentat na generala Lvntona - zajedno s vaša dva prijatelja.

- Lvntona? Američkog generala Lvntona? - Thomas prasne usmijeh. - A kako sam ga to, molim lijepo, želio ubiti?

- Htjeli ste ga dići u zrak!- Aaah - aah!- Prisjest će vam smijeh. Svima vama. Proizvodite kozmetiku,

zar ne?- Proizvodimo.- Proizvodite tzv. Beauty Milk, je li?- Jest, pa što?- Jedan je omot tog ubilačkog preparata, prije pet dana,

eksplodirao strahovitom snagom u spavaćoj sobi generalaLvntona. Samo sretnim stjecajem okolnosti nije u vrijeme eksplozije bilo nikog u blizini. Potpuno je jasno: u omot ste prokrijumča-rili eksploziv. No, dakle, sada ste začepili gubičetinu, je li? Stavitemomku lisičine, boys...

' Pripadnici potučene hitlerovske vojske koji su u pozadini pobjedničke savezničke armije trebali vršiti diverzije.

2. poglavlje

1

- Nije ml bilo ni na kraj pameti da poštovanog generala Lvntonadignem u zrak - reče Thomas Lieven. Rekao je to jedanaesti put utri dana.

Smiješeći se isprva, jer ga je to zabavljalo, a kasnije bijesno i ogorčeno, Thomas je odbijao od sebe sva sumnjičenja.

CID-ov istražitelj James Purnman ipak je i dalje tvrdio:- Lažete! - Rekao je to jedanaesti put u ova tri dana. Njegov

tvrdoglavi zatvorenik išao mu je sve više i više na živce.Centralno grijanje u sobi za preslušavanje zračilo je suhu vru-

ćinu, od čega se Purnmanu znojilo čelo i boljela ga glava.- Ne lažem - reče Thomas Lieven.- Slušajte, Lieven!- Gospodine Lieven, molit ću lijepo!- Slušajte, gospodine Lieven: pun mi vas je nos! Zaključit ću

ovo preslušavanje i zatvorit vas dok ne posivite.Thomas uzdahne.- Strašno mi je dok vas gledam kako se znojite, mister Pur

nman. Ali ako želite zadržati službu, morate me još malko*slušati.Jer, ako me ne saslušate i nastavite ovako pregrijavati svoje prostorije, predviđam čitav niz atentata eksplozivom.

- Či... čitav... niz...- Tako je - Thomas stane tumačiti poput strpljiva učitelja bu

dalastu učeniku. - Uhitili ste me, uhitili ste mog prijatelja Bas-tiana Fabrea, a uhitili ste i moju poslovnu partnericu ChristinuTroll. Zbog čega? U provizorno sagrađenoj tvornici roditelja gospođice Troll izrađivali smo kozmetičke proizvode, među ostalim iBeautij Milk. Bočica tog mlijeka za njegu ljepote eksplodirala jesada u spavaonici generala Lvntona...

- Prokletstvo, eksplodirala je. To je vaše djelo, Lieven, i vašihWerwolf-gangstera!

- To nije moje djelo, nego je to djelo gljivica plijesni i ugljičnogdioksida.

- Poludjet ću - proštenje agent.


- Prije nego što mi priredite to veselje, odgovorite na moje hitnopitanje: dijeli li poštovani gospodin general spavaonicu s poštovanom gospođom generalicom?

Purnman se zagrcne, zabulji u Thomasa, te prošapće:- Sada je i ovaj poludio!- Nije ovaj poludio - reče Thomas. - Samo nižem činjenice:

gospoda generalica ima u spavaonici stolić za šminkanje, sa zrcalom itako dalje. On stoji pokraj prozora...

- Odakle to znate?- Jer se općenito ispod prozora nalaze radijatori centralnog

grijanja...Purnman je nervozno žmirkao. Nervozno žmirkajući slušao je

Thomasa, koji je živahno poučavao dalje. Preparat Beauty Milk, izvijesti on, izrađen je po starom obiteljskom receptu tvrtke Troll: od limuna, obrana mlijeka i malo masnoće. Dakako, nije se moglo raditi sasvim sterilno. I bočice, u koje se sredstvo punilo, nisu baš besprijekorne. Loše, staro staklo.

- Vidite, mister Purnman, nije bez razloga na svaku bočicu nalijepljena ceduljica s natpisom: »Držati na hladnom!« Poštovanagospođa generalica Lvnton to nije učinila, nego je postavila BeautyMilk na toaletni stolić, pokraj centralnog grijanja, pokraj pregrijanog radijatora...

- Ne počinjite iznova!- Ne prekidajte me, molim! Budući da nismo mogli raditi steril

no, ušle su u smjesu gljivice plijesni i na toplini razvile ugljičnidioksid. To je plin. Zbog plina je porastao tlak unutar bočice poštovane gospođe generalice. Pritisak je rastao i rastao, a onda -buuummmrnmrnmrnmmm! Moram li nastaviti?

Blijedi Purnmen reče:- Opsjena i laž. Ne vjerujem vam ni riječi!- E pa onda pričekajte, dragi moj! Vrlo brzo će sasvim sigurno

eksplodirati slijedeća bočica kod nekog generala...Purnman drekne:- Zavežite!- Kod njemačkih dama koje su nabavile naše sredstvo sasvim se

sigurno neće ništa dogoditi - reče Thomas. - Njemačkim damamaove treće poratne zime ne preostaje ništa drugo nego da svojukozmetiku čuvaju na hladnom.

Oglasi se telefon. Purnman podigne slušalicu, javi se, zatim je neko vrijeme pozorno slušao. Pocrveni te stane brisati znoj s čela. Naposljetku reče:

- Okay, šefe, odvest ću se smjesta onamo. Ali nemojte višespominjati Werwolf i slično, bojim se da ćemo se osramotiti. -Spusti slušalicu i pogleda Thomasa, usiljeno se cereći.

- Smijem li upitati je li se opet jedna od mojih bočica razletjela?- raspita se Thomas.

- Razletjela se. U zrakoplovnoj bazi Neubiberg. Prije četvrt sata.U stanu majora Rogera Rappa.

Tri dana kasnije predvedu Thomasa Provost Marshalu Miin-chena, nekom pametnom postarijem pukovniku. U pukovnikovu (pregrijanom) uredu Thomas ponovno ugleda svoje prijatelje - biv-šeg marsejskog lupeža Bastiana Fabrea i crnokosu, crnooku Chri-stinu Troll.

Pukovnik reče:- Gospodine Lieven, kemijske pretrage različitih uzroka sred

stva Beauty Milk potvrdile su ispravnost vaše teorije o gljivici plijesni. Stoga ćete vi i Bastian Fabre biti smjesta pušteni iz pritvora.

- Samo trenutak - Thomas će nervozno - a što je s gospođicomTroll?

Pukovnik reče:- Prema njezinim otiscima prstiju utvrdili smo da je Christina

Troll pod imenom Vera Fross bila godinu dana član ozloglašeneKaiser-bande u Nurnbergu. Mladi su gangsteri krali automobile,napadali vojnike i pljačkali po američkim vilama. Ženski su sečlanovi bande laćali oficira. Omamljivali su ih alkoholom i sredstvima za spavanje, pa bi ih zatim pljačkali...

Thomas je zurio u Christinu, tu blagu, dobro odgojenu Christi-nu, djevojku iz građanske kuće; u to stvorenje koje je djelovalo ta-ko čisto, tako čestito, tako moralno; u svoju poslovnu partnericu koju je poštovao kao damu i s kojom je postupao kao s nedužnom djevojčicom.

Christina se naglo okrene. Njezino je blijedo, pravilno lice ma-done bilo izobličeno. Glas joj je zvučao glasno i prostački:

- Ne bulji u mene tako blesavo, čovječe! Što li misliš zbog čegasam te upecala?


- Upecala... - nemoćno ponovi Thomas, pomislivši: »Starim li?Zar više nisam dorastao ni polujakoj deriščadi?«

- Pa jasno, čovječe! Upecala! Kad se u Munchenu družba raspala, morala sam nestati! Uzela sam ponovno svoje staro ime!Namjestila sam se kod Amerikanaca i čekala budalu poput tebekoja će mi dati novac za tvornicu!

- Christina - reče Thomas. - Što sam vam skrivio? Zašto takogovorite sa mnom?

Mlada je djevojka odjednom izgledala staro, iživjelo, istrošeno i cinično:

- Pun mi je nos svih vas! Svih muškaraca! Amerikanaca i Nijemaca! Svinje ste, podle svinje - svi vi! - Glas joj se prekine.

- Shut up - grubo će pukovnik. Christina Troll zanijemi. Pukovnik se obrati Thomasu: - Tvornica, svi prihodi i sveukupna proizvodnja su, naravno, zaplijenjeni.

- Ali, slušajte, pa nije to sve samo njezino vlasništvo. Mojim jenovcem tvornica ponovno proradila.

- / am sorry, mister Lieven, tvornica je u trgovački registar uvedena samo pod imenom Christine Troll. Bojim se da ste ovdje pogriješili.

Thomas pomisli: »Evo te tvoja sudbina opet kažnjava jer si po -kušao biti čestit i raditi pošteno. Ode tvoj novac! A da si izveo nešto nepošteno, sigurno bi se obogatio, odlikovali bi te, hvalili i ljubili - ali nisi, idiote jedan, opet si nastojao biti pošten. Tvoj te život još uvijek nije ničem naučio.«

Navečer tog dana Thomas je s Bastianom sjedio u predvorju svoje vile ispred kamina u kojem je plamsala vatra. Obojica su pila pastis - rakiju s kojom su u Francuskoj zaradili sav onaj novac, velik dio kojega su sada izgubili.

- Odmah sam te upozoravao - reče Bastian. - Prilično smo bezpara. Što da radimo? Da prodamo vilu?

- Ni govora - reče Thomas, rastežući se. - Sada ćemo tražitiuran.

- Što ćemo tražiti?- Točno si čuo, stari moj. Sjedio sam kod Amerikanaca u ćeliji s

vrlo zanimljivim čovjekom. Zove se Walter Lippert. Ispričao mi jepriču. Fantastičnu priču...

Walter Lippert bio je ozlojeđen, blijed i omršavio u času kada mu se u ćeliji životni put ukrstio sa životnim putom Thomasa Lie-vena. Lippert je bio čovjek visoke inteligencije i besprijekorna ka-raktera, pisac po zanimanju, antifašist po uvjerenju. Mnoge je go -dine proveo u koncentracionom logoru u Dachauu. Gladovao je, smrzavao se, puštao da ga muče i gotovo crknuo. Godine 1945. Amerikanci su ga oslobodili. Sada su ga Amerikanci ponovno zat -vorili.

- Zbog Crne Lucije - reče Walter Lippert Thomasu Lievenu.- Tko je Crna Lucija?- Najveća krijumčarka i kraljica crne burze južne Njemačke -

odgovori Walter Lippert, pa stane pričati: prije nego što ga je CIDuhitio živio je u gradu na jugu Njemačke. U istom je gradu živjela iCrna Lucija, lijepa i strastvena žena, za kojom su američki oficirihrpimice trčali.

- Kako je pravo ime toj ženi? - upita Thomas zatvorenog pisca.- Lucija Marija Wallner. Rastavljena je. Djevojačko joj je prezi

me Felt.Ta je dama bila vlasnica lokala Zlatni kokot. Lokal joj je u ratu

pribavio i uredio jedan velikonjemački Gauleiter. Crna Lucija bila mu je istodobno i vatrena i nevjerna prijateljica. Gauteitecje na -pustio ovaj svijet još prije svršetka rata. Nakon svršetka rata Crna Lucija je postala istodobno i vatrena i nevjerna prijateljica stano-vitog kapetana Williama Wallacea.

- Tko je kapetan Wallace? - upita Thomas Lieven svog zatvorskog prijatelja.

- Kapetan Wallace - pričao je Lippert - bio je zapovjednik zatočeničkog logora na rubu toga maloga grada. Ondje su bili zatvoreni mnogi nacistički glavešine koje su na austrijskoj granici poskidali iz posljednjih izbjegličkih vlakova.

Ti su vlakovi, koji su se potkraj travnja 1945. godine kretali u smjeru juga, bili pretrpani vrhunskim glavarima iz najvišeg vodstva SA i SS-a, zatim diplomatima i šefovima iz ministarstava. Ova su gospoda imala sa sobom zlata i dragulja, planove još taj -nih, neprimijenjenih oružja, goleme količine morfija, kokaina i drugih droga iz zaliha Wehrmachta te kocke urana iz Instituta Kaiser-Wilhelm u Berlinu.


Tik pred granicom glavešine uhvati strah, barem što se urana tiče, te pobačaju skupocjene kocke kroz prozore vlaka. Pisac Lip-pert pričao je Thomasu Lievenu:

- .. . a na granici su ih onda Amerikanci pohvatali i bacili u logor kapetana Wallacea. Ondje sjede velikim dijelom još i danas.Zlato, droge i dragulji nestali su. Tvrdim daje kapetan Wallace svespretno prigrabio za sebe.

- A kocke urana? - upita Thomas.- Više se nikada nisu našle. Kao ni planovi za čudesno oružje.

Možda još uvijek leže u nekoj šumskoj prosjeci ispod snijega. Možda ih je našao neki seljak, tko zna...

- A što ste vi doživjeli s Crnom Lucijom? - upita Thomas mršavog i očajnog pisca.

Lippert reče gorko:- Kada sam se vratio kući iz logora, Amerikanci su me uvrstili u

svoju Special Branch. - Pisac se nasmije. - Jer sam bio osvjedočeniantinacist! Čovjek bez i najmanje mrlje! Stoga je moj zadatak bioda provjeravam stanovnike našeg grada. Otprilike prije godinu dana došla je k meni Crna Lucija s kapetanom Wallaceom...

Visoka i bujna, lijepa i ohola, Crna Lucija ušla je u ured Waltera Lipperta. Plavokos, plavih očiju i uskih usana, kapetan Wallace koracao je uz nju.

Crna Lucija sjedne na pisaći stol Waltera Lipperta, dobaci mu tri velika, dugačka omota cigareta chesterfield, pa prekriživši noge reče:

- Gospodine Lippert, ili kako li se već zovete, koliko ću još dugočekati svjedodžbu da nisam bila nacist?

- Uopće nećete dobiti svjedodžbe - reče Lippert. - I maknitesmjesta ove cigarete! Siđite s mog pisaćeg stola! Sjednite na stolac!

Kapetana oblije rumenilo. Zatim progovori gotovo besprijekor-nim njemačkim:

- Slušajte, Lippert, ova je dama moja zaručnica! Želimo se vjenčati! Očekujem od vas da najbržim putem ispostavite svjedodžbu.Jeste li razumjeli?

Problijedivši, Lippert reče:- Neću ispostaviti svjedodžbu, kapetane Wallace!- A zašto nećete?

- Jer ovu damu svašta teško tereti. Godinama je bila ljubavnicaGauleitera. Denuncirala je ljude i trpala ih u koncentracione logore. Obogatila se. Poznato nam je da joj svjedodžba treba jer želipreuzeti hotel Bristol...

Hotel Bristol bio je vlasništvo nekog ozloglašenog nacista koji je pobjegao.

- Pa što onda? - zaurla odjednom kapetan Wallace. - Što se tovas tiče? Hoćemo li dobiti svjedodžbu - da ili ne?

- Nećete - reče tiho Walter Lippert.- Ovo ćete još požaliti - vikao je kapetan, odlazeći bučno iz ure

da. Njišući se u bokovima i premećući po ustima gumu za žvakanje, Crna Lucija gaje slijedila.

Izvan sebe od bijesa, Lippert odmah nazove zemaljskog savjet-nika doktora Wernera, koji je morao svaku svjedodžbu supotpisati. Lippert izvijesti zemaljskog savjetnika o svom doživljaju. Doktor Werner se razbjesni:

- To je zaista koješta! To staro nacističko smeće! Ne bojte se,Lippert, stojim uz vas! Nećemo popustiti! No to bi bilo baš lijepo.

Nisu, doista nisu popustili, ni zemaljski savjetnik doktor Werner, ni bivši logoraš Walter Lippert! Međutim, ni kapetan Wallace nije popustio.

- . . . ishodio je da su me uhitili - pričao je Walter Lippert u siječnju 1947. godine svom drugu u ćeliji Thomasu Lievenu. - Ovdjesjedim već 82 dana. Još me ni jedan jedini put nisu preslušali.Moja je žena već napola luda od brige i straha. Pisala je* pismopredsjedniku Trumanu. Ali ništa se ne događa. Nešto se ipak umeđuvremenu dogodilo: Crna Lucija dobila je svjedodžbu.

- Od koga?Lippert umorno slegne ramenima.- Od nekoga. Ima tolike prijatelje. Unajmila je, dakle, Bristol.

Tamo će se sada događati najgore prijevare. Tja, gospodine Lieven,tako vam je to. Za to su me u koncentracionom logoru gotovonasmrt pretukli. Neka živi demokracija! Neka živi pravda!

Takve je pripovijesti Thomas čuo 26. siječnja 1947. godine. A sada, 29. siječnja, ispred rasplamsale vatre kamina u svojoj vili na rubu Miinchenu, reče svom prijatelju Bastianu:

- Sada znaš sve. Za neko vrijeme imam pun nos dobrih djela izarade na pošten način.

- Napokon, hvala budi Bogu!


- Idemo na jug Crnoj Luciji. Tražit ćemo uran. Tražit ćemo nes-tale planove. A tom se prilikom moram pobrinuti i za tog jadnog momka Waltera Lipperta.

- To je on - reče zaplakana, izmučena Elsa Lippert. Stajala jepokraj Thomasa Lievena uz prozor svoje dnevne sobe i pokazivalaniz glavnu ulicu malog gradića. - Eto one hulje, dolazi! S njom... sCrnom Lucijoml

Thomas Lieven je sa zanimanjem promatrao ovaj par: plavoko -sog, vitkog oficira i ženu u skupocjenom krznenom ogrtaču od vidre. Thomas se trgne. Kapetan Wallace imao je na lijevom obrazu ožiljak! Ali to nije bio operativni ožiljak. Ta je brazgotina potjecala od studentskog dvoboja sabljama! Čudno! Otkada se Amerikanci tuku u dvobojima sabljama?

Thomas promotri ženu pokraj čudnog kapetana. Izgledala je poput grabežljive zvijeri, snažne i uvijek spremne na napad.

- Taje dama sada vlasnica Bristola?- Jest, gospodine Scheuner - reče gospoda Lippert.Thomas joj se predstavio kao Peter Scheuner. Na ime Peter

Scheuner imao je odlične lažne dokumente koje je sam izradio. I Bastian je sada imao novo ime: Jean Lequoc...

Thomas reče:- Gospodo Lippert, pokušat ću pomoći vašemu mužu. Ali zato

moram sve znati. Kažete da je Bristol pripadao nekom nacistu kojije pobjegao?

- Pripadao je.- Pa onda potpada pod nadzor Propertg Control Officea! Tko je

upravitelj Property Control Officea?- Neki kapetan Hornblow.- Prijatelj kapetana Wallacea?- Dobar prijatelj.- Aha - reče Thomas Lieven.Mali je grad bio pretrpan vojnicima, izbjeglicama i raseljenim

osobama. Bilo je premalo stambenog prostora; gostionice i hoteli bili su popunjeni do posljednjeg mjesta.

Thomas i Bastian našli su dvije mirne sobe kod nekog seljaka u selu ispred grada. Uselili su se pod svojim lažnim imenima nave -čer 20. veljače 1947. godine i ostali ondje tri mjeseca. Bilo je to dugo, ali oni nipošto nisu bili besposleni.

Najprije su nekoliko dana i noći posjećivali Bristol. Ovdje je u svako doba bilo vrlo živo. Ljudi su plesali i pili, udvarali i gurali se, šaputali, trgovali i telefonirali. U Bristolu je bilo mnogo lakih dje-vojaka, vojnika koji su ondje ostavljali svoje plaće, sumnjivih Po -ljaka, neugodnih Čeha, nekoliko mađarskih aristokrata, nekoliko Rusa vlasovaca, a dakako i Nijemaca.

I uvijek, danju i noću, moglo se vidjeti Crnu Luciju, našminka-nu, dekoltiranu, kako nadzire posao. A gotovo svake večeri pojavio bi se kapetan Wallace - mršav, vitak, visok i plavokos, s brazgoti -nom od sablje na lijevom obrazu...

Pošto su Thomas i Bastian tjedan dana promatrali prilike u malom gradu, održe u svojoj snijegom pokrivenoj seoskoj gostioni-ci ratno vijeće. Thomas reče:

- Ovdje ima gospođica, ima vojnika, ima raseljenih osoba, starimoj, ali prije svega ovdje ima nacista! Izbjeglica i starosjedilaca,sada mi je to postalo jasno. Čini se da to Amerikanci ne znaju. Alinas dvojica, ti i ja, to nikada ne smijemo zaboraviti! Naš cilj glasi:uran i konstrukcijski planovi.

- Ako je sve još uopće ovdje!- Po svim zakonima vjerojatnosti još je uvijek ovdje. Mislim da

znam prvorazredan način kako da to saznam.- Hajde, reci - zamoli ga Bastian.Thomas mu reče. Plan je bio i jednostavan i genijalan. Dana 28.

veljače Thomas ga je počeo primjenjivati. Dana 19. travnja već se nalazilo u njegovu posjedu:

- dvadeset osam kocaka urana 238, bridova dugih 5 centimetara i težine 2,2 kilograma, sve bez iznimke s utisnutim žigom Instituta Kaiser-Wilhelm iz Berlina;

- jedan primjerak tajne ciljničke sprave MKO i- točni konstrukcijski planovi ove ciljničke sprave iz Trećeg Rei-

cha koju su nacisti izradili u samo nekoliko uzoraka, ali je višenisu dospjeli primijeniti. Radilo se o napravi za lovačke zrakoplovekoja je omogućavala da se precizno pogodi protivnika u onom trenutku kad bi se pojavio u sjecištu ciljničkog križa, a da strijelacpritom prethodno nije morao proračunavati oko ciljanja...

Kako lije to Thomasu samo uspjelo?


Kako li je taj navodni Peter Scheuner uspio to izvesti, opravdano su se pitali sredinom travnja 1947. godine francuski, američki, engleski i ostali agenti, koji su se u to vrijeme hrpimice motali po jugu Njemačke i koji su, kao i Thomas Lieven, alias Peter Scheu -ner, pokušali pronaći nestale ciljničke sprave i konstrukcijske planove za njihovu izradbu.

U posljednjim smo recima nabrzo preskočili mnogo tjedana, dok je zapravo još uvijek 28. veljače. Zato ćemo još neko vrijeme zadržati za sebe trik Thomasa Lievena i ukratko ispričati što se u ova tri mjeseca zbivalo oko tajanstvene Crne Lucije i oko Thomasa Lievena.

U ova tri mjeseca, između početka zime i početka proljeća, poslovi s narkoticima Crne Lucije i njezinog američkog ljubavnika silno su se razvili. Nećkali su se, izigravali kupce i nabijali cijene. Je li Crna Lucija znala da se poigrava vlastitim životom?

Pisac Lippert i dalje je čamio u munchenskom zatvoru. Koliko god se Thomas trudio da mu pomogne, nije za to nalazio zasad nikakvih mogućnosti. Zid šutnje i urota okruživali su nesretnog Lipperta koji se usudio suprotstaviti Crnoj Luciji.

- Strpljenja - govorio je Thomas jadnoj, bespomoćnoj Elsi Lip -pert, nesposobnoj da se brani. - Morate imati strpljenja. Učinjena je nepravda. Nepravda nikada ne traje vječno. Katkada dugo - ali nikad vječno. Doći će dan, pa ćemo i vašem jadnom mužu moći pomoći.

Iako mu nije polazilo za rukom da rehabilitira pisca Lipperta, Thomas je ipak mogao biti zadovoljan razvojem svojih privatnih pothvata. Kako smo već rekli, 19. travnja posjedovao je kocke urana, primjerak ciljničke sprave MKO i planove za njezinu konstrukciju.

Među obavještajcima raznih zemalja ubrzo se pročulo kakva sve blaga Thomas posjeduje. Prilazili su mu s ponudama za kupnju -u prvom redu za kupnju kocaka urana.

Thomas se odluči za nekog argentinskog poslovnog čovjeka, osobu povjerenja Juana Domingua Perona koji je prije godinu dana postao predsjednikom svoje zemlje.

Thomas reče svom prijatelju Bastianu:

- To je čovjek za nas, stari moj. Što dalje od Europe s tim smećem! Što dalje! Nekamo gdje iz njega neće izrađivati bombe!

Argentinac je platio u američkim dolarima - 3.200 dolara po kocki, dakle ukupno 89.600 dolara. Uran je deklariran kao diplo -matska prtljaga i zrakoplovom prebačen u Argentinu.

Poštovani će se čitatelj možda sjetiti skandala koji je izbio oko prve argentinske atomske centrale i koji je 1954. godine punio stupce međunarodnog tiska. Tada se saznalo da je neki navodni atomski stručnjak, njemačkog podrijetla, stanoviti »profesor« Ro-nald Richter, još 1948. godine izvodio za Perona atomske pokuse na otoku Huemulu, s namjerom da od Argentine učini atomsku silu. Peron je tom čudnom profesoru stavio na raspolaganje 300 milijuna maraka. Međutim, milijunski projekt nije uspio zbog teh -ničkih nedostataka. Šipke u unutrašnjosti atomskog reaktora bile su izrađene od uranskih kocaka koje su sve nosile žigove Instituta Kaiser-Wilhelm-a iz Berlina...

Zatim je počelo natjecanje agenata za nišansku spravu MKO Thomasa Lievena. Budući da je bio uvjereni pacifist, izmijenio je, naravno, malko planove - tek toliko da bi čak i genijalni tehničari morali uzalud razbijati glave da pronađu pogrešku u konstrukciji. Budući da je bio dobar trgovac, planove je umnožio, jer mu je si -nula misao da ih ne proda samo jednom nego nekolicini interese -nata.

Upravo se najljepše cjenkao, kadli se pojavi gospodin Gregor Marek. Gospodin je Marek potjecao iz Češke. Thomas ga je češće viđao u Bristolu. Činilo se da se gospodin Marek izvrsno snalazi. Bio je uvijek elegantno odjeven, malen, zdepast, imao je široke ja -godice i kose oči slavenske rase. Govorio je odgovarajućim naglas -kom:

- Recite mi, molim lijepo, gospodo, bih li mogao malko s vamarazgovarati? Čujem da nešto prodajete...

Thomas i Bastian nisu točno razumjeli što hoće. Gospodin Marek postane jasniji:- Imam prijeko u Čehoslovačkoj dobre prijatelje, izvrsno pla

ćaju. Pokažite mi taj uzorak i planove.Nakon kratka natezanja, Thomas i Bastian pokažu gospodinu Mareku uzorak i planove. Čeh iskolači oči:

- Neshvatljivo! Već godinu dana jurim za tim. Ništa nisam našao. Recite mi, molim lijepo, kako vam je to uspjelo?

Thomas odgovori:


Jegulja u kadulji

Dobro očišćenu jegulju narežite na komade, marinirajte barem jedan sat s limunovim sokom, paprom, solju i sitno kosanim za-činskim travama te s malo kadu-lje. Zatim umotajte svaki komad u svježe kaduljino lišće, pržite 20-25 minuta u rastopljenom tamnom maslacu, garnirajte limunovim ploškama i poslužite preliveno maslacem od pečenja. Uz to poslužite mladi krumpir posut sjeckanim peršinom i salatu od krastavaca.

Teleći valjušci

Uzmite teletinu očišćenu od žilica, sitno sameljite u stroju za mljeve-nje zajedno s namočenim i istis-nutim bijelim kruhom bez kore te s lučicama šalotama i peršinom, koje ste prethodno ispirjali na maslacu. Smjesi dodajte razmu-

ćena jaja, začinite paprom, solju, dodajte sasvim malo sardelne paste i vvorcester-umaka te sve dobro istucite. Oblikujte plosnate medaljone, uvaljajte ih u mrvice i pržite na vrelom maslacu da budu zlatnosmeđi. Medaljone položite na kriške svijetložuto isprženog bijelog kruha i poslužite s ketchu-pom od rajčica.

Varenac od lješnjaka

Uzmite četiri žumanca, izmiješajte ih u pjenu sa 75 g šećera, sokom i koricom polovice limuna, umije-šajte 145 g mljevenih lješnjaka i na kraju čvrst snijeg od četiri bje-lanca. Smjesu stavite u uobičaje-no pripremljen kalup za varenac i kuhajte jedan sat nad parom. Uz varenac poslužite trešnjev, mali-nov ili koji drugi voćni sok ili vrući, pjenasti umak od vina.

- To je bilo sasvim jednostavno, dragi gospodine Marek. Osloniosam se na političko mišljenje stanovništva. Ovdje još uvijek imamnogo nacista. Moj prijatelj i ja nekoliko smo tjedana vrludali naokolo. Od nacista do nacista. Dali smo im naslutiti da pripadamonekoj Werwolf-organizaciji...

- Isuseee i Marijooo, jeste li poludjeli?- Ni govora, dragi moj. Vidite kako je to dobro uspjelo. Sa sta

rosjediocima i s pridošlicama govorili smo kao nacist s nacistom.Gdje je uran? Gdje su planovi čudesnog oružja? Naša organizacijatreba novaca. Moramo prodati i uran, i planove. Gospoda su toodmah shvatila. Jedan nas je uputio drugome... Voila, monsieur!

- Bože moj dragi, i ništa niste morali platiti?- Ni pare. Naišli smo na same idealiste. Dakle, što nude vaši

prijatelji na Istoku?- Moram se odvesti prijeko i malo se raspitati.Obavještajac nestane na tri dana, zatim ga Thomas ponovno

sretne. Marek je bio izvrsno raspoložen:- Nosim vam lijepe pozdrave. Dođite danas k meni na objed.

Čuo sam da volite kuhati. Imam sve kod kuće. Porazgovarajmo namiru o poslovima.

Bastian i Thomas osvanu 6. svibnja 1947. godine oko jedanaest sati u luksuzno uređenom stanu narodnog demokrata. Thomas se začudi:

- Zar su vaši češki prijatelji tako širokogrudni?Marek se naceri:- Ali, molim vas, pa to nije moje glavno zanimanje! Pođite sa

mnom.Marek povede svoje goste u veliku prostoriju pokraj kuhinje. O-

vdje su ležale na metre naslagane stotine svezaka iz Tisućugodiš-njeg Reicha. Filhrer i djeca, Dan državne partije u Nurnbergu, Fuhrerove ceste, Pobjeda na Zapadu, Pobjeda na Istoku, ovako i slično glasili su naslovi.

Thomas uzme jedan svezak i stane listati. Fotografije, što su prekrivale čitave stranice, prikazivale su parade, glavešine, gene -rale i uvijek iznova njega, Fiihrera.

- Ovo ovdje samo je malen dio. Imam toga pun podrum. Uz tojoš SS-bodeže, odlikovanja, prstene s mrtvačkim glavama - što godzaželite! Ne možete uopće zamisliti kako se to prodaje. Amerikancisu jednostavno poludjeli za tim smećem! Nose ga sa sobom kućama kao suvenire.

Meni

Jegulja u kadulji

Teleći valjušci

Varenac od lješnjaka

Miinchen, 6. svibnja 1947.

Poslije ovog jela gotovo je pala vojna vlada Bavarske


Podu u kuhinju, gdje se nalazila plaća za suvenire u obliku konzervi, mesa i boca viskija.

- Kupio sam lijepu jegulju, gospodine Scheuner. Možete li pripremiti jegulju u listovima kadulje? To mije najmilije jelo.

- Na posao - reče Thomas. Počne čistiti jegulju i rezati je nakomade. Marek gaje uz to izvještavao:

- Moji bi naredbodavci vrlo rado osobno razgovarali s jednim odvas dvojice. Sve je organizirano. Ako želite prijeći prijeko, dvojicaće graničara doći pred vas. Naravno, planove nećete ponijeti sasobom. Ja ostajem s onim od vas dvojice koji ostaje ovdje.

Thomas i Bastian odu u vrt i održe malo savjetovanje. Bastian zaključi:

- Idem ja. Ti nećeš ispustiti Mareka iz očiju. Ako se što dogodi,predat ćeš ga Amerikancima. Nadajmo se da oni prijeko govorefrancuski!

Kad su o tome upitali Mareka, on izjavi:- Poput lutkica. Tečno, gospodo, tečno!Thomas pogleda jegulju.- Mora još jedan sat ostati u marinadi - reče. - Ako dopustite,

rado bih u međuvremenu razgledao vašu knjižnicu.- Samo izvolite, bit će mi drago, poslužite se - reče Marek.Thomas se poslužio. Zadubio se u sveske sa slikama i snebivao

se:- Bože, Bože, čega li sve nije bilo u nas...Prelista petnaest knjiga, pa i dvadeset. Dvadeset i prva se zvala.:

Fiihrer i njegove najvjernije pristaše. Thomas je listao. Odjednom mu zastane dah, pa kriknuvši dozove Bastiana, koji preplašeno dojuri.

- Pogledaj ovo... - Thomas pokaže veliku fotografiju na kojoj subila dva muškarca u SS-uniformama. Jedan je bio debeo i podbu-hao, a drugi plavokos, vitak, visok i ohol. Imao je brazgotinu odsablje na lijevom obrazu. Ispod slike je pisalo:

ŠEF SA STOŽERA ERNST ROHM I NJEGOV STURMFUHRER FRITZ EDER

Thomas pogleda stranicu s podacima o knjizi i pročita: -Tiskano 1933. godine. Onda je gospodin Rohm još bio živ. Ubili su ga tek 1934. godine. Vjerojatno je gospodin Eder uspio

pobjeći u Ameriku. Ne bi smjelo biti preteško utvrditi jesu li SA-Sturmfuhrer Eder i kapetan Wallace jedan te isti čovjek!

6Nije, to zaista nije bilo preteško!CIC je za to trebao samo tjedan dana. Ustanovili su: kapetan

Wallace bio je zapravo nekadašnji SS-Sturmfuhrer Eder. Poslije Rohmova puča pobjegao je u Sjedinjene Države i promijenio ime.

Wallacea, alias Edera, uhite, kao i oficira organizacije Property Control, kapetana Hornblowa. Kasnije su ih osudili na više godina robije.

No ostavimo sada na trenutak našeg prijatelja Thomasa Lie-vena, kako bismo mogli izvijestiti o kraju najveće crnoburzijanske centrale u Europi:

Dana 20. svibnja 1947. godine pisac Walter Lippert pušten je iz zatvora. Dana 29. svibnja doletio je sudac Earl Rivers iz federalne države Sjeverne Karoline u Njemačku da bi po nalogu ministra vojske Kennetha Rovalla preuzeo istragu o velikim prijevarama. Dana 5. lipnja pritvoreno je i preslušano 14 američkih vojnika i 25 njemačkih državljana, među njima i Crna Lucija. Crna Lucija je 2. srpnja ponovno puštena na slobodu, ali nije smjela napuštati svoje rodno mjesto. Ona to nije ni pokušala, nego je i dalje nasta -vila sa svojim poslovanjem. Ali je, kako se čini, ipak pre^erala u svojoj poslovnoj revnosti, jer su je 23. prosinca pronašli u spavaćoj sobi prerezana vrata. Ništa od imovine nije manjkalo. Ubojica ni -kada nije pronađen.

Dana 12. siječnja 1948. godine pisalo je u američkim vojnim novinama Stars and Stripes ispod naslova:

HUGE DOPE RING PROBED IN BAVARIA

By Tom AgostonFRANKFURT, Jan 12 (INS) - Postwar Germanv's biggest black market scandal, involving a gang of international narcotic ped-dlers... threatened to blow up in the lap of U.S. Military Go -vernment today... U prijevodu:


BAVARSKOJ TRAJE ISTRAGA O VELIKOM LANCU KRIJUMČARA NARKOTIKA

Izvještaj Toma AgostonaFRANKFURT, 12. siječnja (INS) - Najveći krijumčarski skandal poslijeratne Njemačke, u koji je upletena međunarodna banda tr -govaca narkoticima... prijetio je da danas bukne u samom sre -dištu američke vojne uprave.

Slučaj je na svjetlo dana iznijelo razbojstvo nad Njemicom Lu-cijom W., koja je prije tri tjedna okrutno ubijena.

Čuje se da su teške optužbe podignute protiv dvojice oficira vojne uprave u Bavarskoj. Skandal bi mogao ugroziti njemačko-američke odnose. Radi se o vrijednostima od tri do četiri milijuna dolara...

Dakle, evo kako se to dogodilo.A sada da se vratimo u godinu 1947.Dana 9. svibnja Bastian Fabre napusti svog prijatelja Thomasa

Lievena i krene prema Čehoslovačkoj. Želio se do 15. svibnja vra -titi. Ali nije se vratio ni 15. svibnja ni idućih dana.

Više od Thomasa uznemirio se gospodin Marek:- Nešto se dogodilo... toga još nikada nije bilo... moji su šefovi

korektni ljudi...- Marek, ako se mojem prijatelju što dogodi, neka vam se Bog

smiluje.Dana 22. svibnja posjeti Mareka neki njegov zemljak, koji mu

preda pismo, pa se zatim s najvećom brzinom oprosti. Dok je čitao pismo, Marek je postajao sve bljeđi i bijedi.

Thomas gaje pri tom netremice promatrao.- Što se dogodilo? - upita nestrpljivo.Gospodin Marek je od uzbuđenja jedva mogao govoriti:- O Bože, o Bože!- Što je? Hajde, govorite!- Rusi su uhitili vašeg prijatelja.- Rusi?- Pročulo se da Česi žele kupiti ciljničku spravu. Rusi su to

zabranili. Zatvorili su vašeg prijatelja. Kažu da oni sami žele imatinapravu. O Bože, o Bože.

- Gdje su to Rusi zatvorili mog prijatelja?

- U Zwickauu. Vaš se prijatelj morao provesti kroz sovjetskuzonu.

- Gospodine Marek, spremajte se na put!- Zar hoćete... hoćete prijeko u Zwickau?- Jasno - reče Thomas.

Sjeverozapadno od bavarskog grada Hofa, ispred seoceta Blan-kensteina, oko podneva 27. svibnja 1947. godine jedan je simpati -čan gospodin ležao potrbuške na rubu neke šume. Dotični je gos -podin bio bivši privatni bankar Thomas Lieven. Zbog potrebe sa -moodržanja zvao se sada Peter Scheuner.

Pred njim je na mahovini ležala zemljopisna karta. Po njoj se Thomas opetovano orijentirao. Tu gdje je prestajala šuma, poči -njala je livada u cvatu. Posred livade žuborila je mala vesela rijeka. Možda i ne bi bila tako vesela kad bi znala da dijeli američku zonu Njemačke od sovjetske zone.

Na toj je rječici prestajala jedna Njemačka, a počinjala druga. Na karti je to bilo označeno osjenčanom smeđom crtom -»nadajmo se«, pomisli Thomas, »da će nas podsjetiti na to tko je kriv što danas postoje dvije Njemačke...«

Dvanaest sati 27. svibnja: bilo je to dogovoreno vrijemcTri dr-veta iza male rijeke: bilo je to dogovoreno mjesto. Ondje je trebao stajati vojnik Crvene armije koji će prihvatiti Thomasa. Međutim, njega ondje nije bilo...

»Bože, Bože«, pomisli Thomas Lieven, »ovo je, bogami, baš stra-šan nemar. Poslao sam prijatelja Bastiana u Zwickau da pregovara s Česima o - naravno, krivotvorenim - planovima neke čudesne naprave. Rusi su uhvatili Bastiana. Jasno, Bastiana moram izvu -ći! Razumljivo je, dakle, što ležim ovdje u podne 27. svibnja. Spreman sam. U torbi uza se nosim lažne planove. Ležim ovdje i čekam crvenoarmejca, koji će doći po mene i odvesti me iz jedne Njemačke u drugu. Ali klipana nema. Pa zar doista baš ništa u životu ne može teći glatko i bez uzrujavanja?«

Thomas Lieven ležao je na rubu šume do 12 sati i 28 minuta. Kada mu je želudac prvi put zakrčao, pojavio se s one strane rijeke sovjetski vojnik. U rukama je nosio automat. Stao je između ona tri stabla i počeo se ogledavati. »No napokon«, pomisli Thomas.


Ustane i iziđe na livadu. Crvenoarmejac, mlad momak, zaprepaš -teno gaje gledao.

- Halo! - povikne Thomas, koracajući dalje i ljubazno doma-hujući vojniku. Na obali rijeke stane i skine cipele i čarape. Zatimzavrne hlače, pa stane gacati kroz ledenu vodu prema drugoj obali. Stigavši na sredinu rijeke, začuje hrapav krik te iznenađeno podigne pogled.

- Stoj! - urlao je mladi crvenoarmejac uz još neke riječi. Ne ra-zumjevši ga, Thomas ljubazno kimne glavom, nastavi gacati i stigne na drugu obalu. Crvenoarmejac navali na njega. Thomasu odjednom sine: »Isuse i Marijo, pa ovo uopće nije moj crvenoarmejackoji me morao ovdje dočekati. To je neki sasvim drugi crvenoarmejac! Jedan koji pojma nema da netko treba doći po mene!«

Crvenoarmejac se na njega derao grlenim glasovima.- Dragi, mladi prijatelju, najprije me saslušajte - počne Tho

mas. Uto mu se cijev automata zabije u rebra. On ispusti cipele,čarape i torbu na tlo i podigne ruke uvis. »Užasno«, pomisli,»dakle, sada još i Crvena armija...«

Sjetivši se davne ali odlične francuske obuke iz džiju-džicua, primijeni tzv. dvostruki leptirov zahvat. Za tren oka crvenoarmejac vrišteći poleti zrakom i zajedno sa svojim automatom pljusne u vodu. Thomas zgrabi cipele, čarape, torbu, pa odjuri - ravno u sovjetsku zonu.

U taj čas zemlju potresu topot i tutanj. Thomas zaprepašteno podigne pogled. Iz šume na sovjetskom kraju livade provalilo je najmanje pedesetak ljudi - muškaraca, žena, djece. Kao poludjeli jurnuli su u rijeku, pregazili je i otrčali dalje u američku zonu Njemačke.

Thomas je zabezeknuto gledao za njima. Svim ovim ljudima pomogao je pri bijegu na Zapad! Svi su ti ljudi ovdje na Istoku le -žali u zasjedi, kao što je i on ležao na Zapadu. Thomasa spopadne luđački smijeh. Tada ugleda Rusa kako boreći se sa zrakom, izra -nja iz vode, pa odjuri dalje. Čuo je da mladi crvenoarmejac za njim nešto viče. Odjeknu pucnjevi. Thomas začuje metke kako zvižde. (Upamtite: sovjetski automati pucaju i kada su mokri!)

Cestom prema njemu dolazio je ruski džip. Uz vozača je sjedio neki kapetan. Kapetan skoči i držeći se za vjetrobran stane na ruskom bijesno urlati na crvenoarmejca koji je s brežuljka i dalje bjesomučno pucao. Crvenoarmejac prestane pucati u pravi čas. Džip zakoči pokraj Thomasa Lievena.

- Gospodin Scheuner, zar ne? - reče kapetan grlenim njemač -kim. - Oprostite što smo zakasnili. Gume ne dobre, puknule! A sada: dobro došli, gospodin, od srca dobro došli!

8

Kavana Palast u Zwickauu izgledala je jednako žalosno kao i sve ostalo u tom gradu od oko 120.000 stanovnika. Šest sati na -kon što je omogućio masovni bijeg poprilične gomile ljudi, Thomas je sjedio u jednom kutu spomenute kavane pijući nadomjestak za limunadu.

Toga 27. svibnja više nije imao nikakva posla. Kapetan koji ga je pokupio na granici dovezao se s njim sve do komande Zwickaua. Sovjetski komandant grada, stanoviti pukovnik Melanin, poslao je tumača da ga ispriča i naručio Thomasa za sutra u devet sati.

Tako je Thomas otišao u neki - žalostan - hotel, a zatim ovamo. Promatrao je te žalosne ljude, muškarce u prastarim dvorednim odijelima i otrcanim košuljama, nenašminkane žene u vunenim čarapama, starim sandalama od pluta i kosom što je visjela u pramenovima, pa pomisli: »Oh, Bože, a ondje odakle dolazim sas -vim je već dobro krenulo. Sklapaju se mutni poslovi, marljivo se radi i grabi. Ali vi, jadni momci, izgledate kao da ste samo^vi izgu -bili rat!«

Za stolom prekoputa sjedio je pristao par: jedini naočit par što ga je Thomas do sada mogao otkriti u Zwickauu. Žena je bila buj -na, nabita ljepotica, prekrasne poput žita plave kose, slavenskog čulnog lica i blistavo plavih očiju. Nosila je priljubljenu zelenu ljetnu haljinu. Prebačen preko stolca visio je ogrtač od leopardova krzna.

Njezin je pratilac bio mišićav div sasvim kratko podšišane, pro-sijede kose. Nosio je tipizirano plavo odijelo svih Rusa, s pretjerano širokim nogavicama. Leđima okrenut Thomasu, pričao je sa svo-jom damom. Oboje su nesumnjivo bili sovjetski građani.

Thomas se iznenada trgne. Pa ta je plavokosa dama s njim ko -ketirala! Smiješila se, pokazivala zubiće, namigivala mu, napola je zatvorila jedno oko...

»Hm!!!«


»Pa nisam valjda poludio«, pomisli naš prijatelj, okrene se u stranu, pa naruči još jednu bocu nadomjestka za limunadu. Na-kon trećeg gutljaja ipak pogleda onamo.

Dama se osmjehivala, pa se i on nasmiješi. Zatim je sve išlo vrlo brzo. Damin se pratilac naglo okrene. Izgledao je poput Tar-zana »made in SSSR«. Skoči uvis i u četiri se koraka nađe ispred Thomasa, pa ga zgrabi za revere. Vrisak gostiju. Thomasa to ogor-či. Još ga je više ogorčilo što je iza ljubomornog diva ugledao pla-vušu koja je ustala i izgledala kao da silno uživa u sceni. »Mrcino jedna«, pomisli Thomas, »tako ti to izvodiš, uživaš kada...«

Dalje nije dospio misliti, jer ga je uto pogodila divovska šaka u trbuh. Thomasu je to ipak bilo previše. Naglo se spusti pod ruskog Tarzana, pa mu trgne noge ispod tijela. Već po drugi put džiju-džicu u istom danu, samo sadajedriličarski trik.

Budući da je ruski Otelo stajao ispred pregrade garderobe, padne sada preko nje i nestane za njom. Thomas iz prikrajka za-mijeti kako neki ruski podoficir poteže pištolj.

Hrabrost je pitanje inteligencije. Čovjek mora znati kada treba prestati. Thomas se pogne i pojuri prema izlazu, pa na cestu. Sre-ćom, na vidiku nije nigdje bilo ni jednog crvenoarmejca. Nijemci se nisu brinuli za Thomasa. Kad god je bježao Nijemac, već je unap-rijed uživao njihove simpatije.

Thomas otrči do jezera labudova. U tom se lijepom starom peri-voju sruši, hripljući, na klupu. Neko se vrijeme odmarao, zatim se oprezno odšulja u svoj hotel.

Sutradan, točno u devet sati, tumač propusti obrijanog, ele-gantnog, samopouzdanog Thomasa Lievena u ured komandanta grada Zwickaua. Dakako, nakon toga našeg je prijatelja gotovo udarila kap. Jer komandant grada Zwickaua, koji je sada ustao od svog pisaćeg stola, nije bio nitko drugi nego onaj ljubomorni sov-jetski Tarzan kojeg je Thomas jučer poslijepodne jedriličarskim tri-kom otpremio iza pregrade garderobe u kavani Palast...

Danas je div nosio uniformu. Čovjek se mogao diviti mnogim odlikovanjima na njegovim grudima. Šutke je promatrao Thomasa.

Thomas je dotle razmišljao: »Ured je na trećem katu. Kroz pro-zor nema smisla. Zbogom, Europo! Postoje ljudi koji tvrde da i Si-bir ima svojih draži...«

Uto pukovnik Vasilij L. Melanin konačno progovori na njemač-kom, grlenim naglaskom:

- Gospodin Scheuner, molim ispričajte ponašanje od jučer. -Thomas je nemoćno piljio u njega. - Dunja je kriva za to. - Melanin odjednom zatuli kao daje poludio. - Ta prokleta đavolica!

- Gospodin pukovnik govori o poštovanoj gospođi supruzi?Melanin procijedi kroz zube:- Ta kuja! Mogao sam biti brigadni general. Dvaput su me de

gradirali. .. zbog nje... jer sam se potukao.- Gospodine pukovniče, morate se sabrati - Thomas će umiru

jući ga.Melanin udari po stolu.- Alija ljubim golubicu Dunju. No sada dosta o tome, prijeđimo

na poslove. Ali da prije još nešto popijemo, gospodin Scheuner...Ispiju zajedno bočicu votke. Poslije jednog sata Thomas Lieven

bio je potpuno pijan, a pukovnik Melanin potpuno trijezan. Obo-jica su govorila o poslovima tečno i mudro, a da se nisu pomaknuli ni koraka.

Pukovnik Melanin iznese svoje stanovište:- Htjeli ste Česima prodati nišansku spravu MKO. Poslali ste

ovamo svog prijatelja. Možete se s njim vratiti na Zapad jedino akonama predate planove.

- Prodate - ispravi ga Thomas, naglasivši.- Predate. Ne plaćamo ništa - reče pukovnik. Zatim nastavi zlo

kobno se nacerivši: - Inače baš niste pali na glavu - Thomas Lieven!

»Ponekad se čovjeku učini da su mu koljena od hladetine«, po-misli Thomas. Nemoćno promrmlja:

- Što ste netom rekli, gospodine pukovniče?- Rekao sam Lieven, Thomas Lieven - pa tako se zovete! Brate

moj, smatrate li nas doista idiotima? Zar mislite da naša obavještajna služba nije imala uvid u savezničke spise? Naši ljudi u Moskvi gotovo su pukli od smijeha dok su čitali izvještaje o vašimpothvatima.

Thomas se pribere pa reče:- Ako... ako već znate tko sam - zašto me uopće puštate na

slobodu?- A što ćemo s vama, brate? Pa vi ste - ne ljutite se - smiješno

loš obavještajac!- Baš vam hvala.- Trebamo prvorazredne obavještajce, a ne komične osobe po

put vas.


Meni Blini s

kavijarom

Kotlet Marechals graškom i

pommes fritesom

Varenac od karamela

Zwikau, 28. svibnja 1947.

S kokošjomje nogom Dunja, Ruskinja, stupila u život Thomasa Lievena

Blini s kavijarom

Ispecite po osobi dva tanka, na maslacu svježe ispečena omleta veličine dlana i složite ih na za-grijane tanjure. Prvi omlet prema-žite kavijarom i prekrijte ga dru-gim, prelijte ih vrućim rastoplje-nim maslacem, a preko toga gus-tim kiselim vrhnjem. (Pravi se blini prave iz heljdina brašna, koje se u nas teško može nabaviti.)

Kotleti Marechal

Izvadite kosti iz bataka mlade uh-ranjene kokoši, ali nemojte oštetiti kožu. Načinite smjesu od nasjec-kanih kokošjih prsa, jedne velike žlice maslaca, po četvrtinu čajne žličice nasjeckane lučice šalote,

Varenac od karamela

Kuhajte jednu litru mlijeka sa 100 g šećera i komadićem vanilije. Razmutite pet jaja, dodajte malo soli i umiješajte u ohlađeno mlije-ko. Od 200 g šećera ispržite ne pretamni karamel, zalijte ga s malo vode, ulijte u zagrijani kalup za varenac i brzo ga raspodijelite po svim stranama kalupa prije

- Vrlo ste pažljivi.- Čujem da volite kuhati. A ja volim jesti. Dođite k nama. Du-

njaška će se veseliti. Pripremit ću blini. Kavijara imam dovoljno.Onda ćemo dalje razgovarati. Kako vam se to sviđa?

- Izvrsna zamisao - reče Thomas Lieven, pomislivši utučeno:»Sasvim loš obavještajac. Komična osoba. I moram dopustiti da mito govore? A što sada?«

Pripremao je, dakle, u kuhinji rekvirirane vile kotlet Marechal.Osjećao se pritom prilično tjeskobno. Pukovnik Melanin nije sepokazao. Međutim, baš kad je Thomas vadio kost iz velikog pilećegbatka, pripremajući ga za kotlet, u kuhinju uđe gospođa pukovni-kovica. Ušla je, tako reći, u život Thomasa Lievena - samo što ontada to još nije znao! ^

Vrlo lijepa žena. Kosa - oči - usne - obline - sto mu gromova! A koža kao da je od marcipana! Iz nje je izbijala svježina, zdravlje, snaga. Ta je dama bila jedinstvena. Odmah se vidjelo: Dunja se mogla odreći steznika, grudnjaka i ostalih pomoćnih naprava ži-votno važnih za normalne dame.

Ušla je, zatvorila vrata i pogledala Thomasa nijemo i žudno. Usne joj se napola otvore, a oči napola zatvore...

»Prekrasna luđakinja«, presiječe Thomasa. »Svemogući Bože, sada pomaži! Ako je ne poljubim, vjerujem da će me zadaviti golim rukama. Ili će dozvati nekog oficira NKVD-a i prijaviti me kao sa-botera.«

Vani u vili začuju se koraci. Naglo se razdvoje. »Krajnji je čas«, pomisli Thomas.

Dunja odsutno pipne njegov pileći batak.

peršina i estragona, četvrtine šali-ce u bijelom vinu namočenih mr-vica bijelog kruha, jedne velike žlice nasjeckanih šampinjona, papra i soli. Ovu smjesu protisnite dva puta kroz stroj, prokuhajte s jednom velikom žlicom maslaca i slatkog vrhnja na laganoj vatri uz neprestano miješanje, ne dopuš-tajući da smjesa očvrsne. Napu-nite kokošje batke ohlađenim nadjevom, sašijte ih, uvaljajte u fine mrvice i ispržite na maslacu da budu svijetlosmeđi. Obje polo-vice prsa također možete nadje-nuti na isti način i sašiti ih, ali tada upotrijebite za nadjev teletinu oči-šćenu od masnoće i žilica.

nego što se skrutne. Mliječnu smjesu stavite u kalup, zatvorite ga i kuhajte 3A sata na pari. Kalup držite nekoliko sati na vrlo hlad-nom, zatim istresite varenac na okrugao pladanj, pri čemu će se karamel rasporediti oko varenca kao umak.


- Spasi me - prošapće. - Pobjegni sa mnom. Muž me više neljubi. Ubit će me. Ja ću ubiti njega, ako ne pobjegneš sa mnom.

- Ma-ma-ma-hrm!!! Madame, kako ste došli na pomisao da vasvaš muž ne ljubi?

Dunja se demonski nasmije:- Jučer si ga u kavani pobijedio. Ranije je prebijao muškarce,

gotovo na mrtvo. Mene također. Sada me više uopće ne tuče. Toviše nije ljubav... Dobro govorim njemački - zar ne?

- Vrlo dobro.- Njemačka majka. Odmah si mi bio simpatičan. Usrećit ću te.

Povedi me sa sobom...Koraci su se sve više približavali.Dunja je još uvijek gladila Thomasov batak, kada je pukovnik

ušao. Zagonetno se nasmijao:- Ah, ovdje li si, golubice moja. Učiš kuhati kao na kapitalistič

kom Zapadu, gdje su radnici potlačeni. Što vam je, gospodine Lie-ven, zar vam nije dobro?

- Odmah će proći, gospodine pukovniče. Bih li... bih li mogaodobiti čašicu votke?

9Jedno je Thomasu bilo potpuno jasno: morao je nastojati da se

što brže opet dokopa Zapada. Ovome paru on nije dorastao. Sovjeti će, dakle, dobiti besplatno lažne planove. Kakve li sreće što su bili beskorisni...

Za stolom se još uporno borio, ali samo prividno, jer je znao da Rusi vole ovakva natezanja. I stvarno, pukovnik mu je oduševljeno i sa žarom protuslovio. Dunja je sjedila između njih i obojicu je žudno promatrala. Strahovito su mnogo jeli i strahovito mnogo pili, ali poslije masnih blinija Thomas je zadržao bistru glavu.

- Dakle, dobro, gospodine pukovniče, imam drugi prijedlog: dobit ćete planove besplatno, ali ćete zato pustiti na Zapad mog prijatelja i još jednog gospodina.

- Jednog gospodina?- Gospodina Reubena Achaziana. Ne znam da li ga poznajete.

Još malo od mojeg batka, milostiva gospođo?- Još mnogo od vašeg batka, gospodin Lieven.

- Poznajem li tog gospodina Achaziana? - progovori pukovnikprezirno. - Tog lopova. Tog mešetara. Što hoćete s njim?

- Sklapati poslove - Thomas će skromno. - Oprostite, gospodine pukovniče, ali budući da mi je Crvena armija upravo jedan posao upropastila, moram se pobrinuti kako ću dalje.

- Odakle poznajete tu armensku svinju?- Tu armensku svinju upoznao sam ovdje u Zwickauu, gospo

dine pukovniče.Zapravo se gospodin Reuben Achazian, nizak, debeo, s očima

kao u morskog psa i malim brčićem, pojavio u hotelu K jelenu up-ravo kada je Thomas sjedio za doručkom. Gospodin Achazian bez okolišanja prijeđe na posao:

- Pazite dobro, pustite me da govorim, ne prekidajte me, žurimi se, a i vama; znam tko ste.

- Odakle?- Reuben Achazian zna sve. Ne prekidajte me. Imam ovdje nep

rilika. S Rusima. Bit ću sasvim iskren: sudjelovao sam u priličnovelikoj HO - prijevari. Ne dopuštaju mi da radim.

- Ma slušajte, gospodine Achazian...- Pst. Pomozite mi da dođem na Zapad i učinit ću vas bogatim

čovjekom. Jeste li ikada nešto čuli o CDIM-u?- Pa naravno.CDIM - to jest Centralno društvo za iskorištavanje materijala -

imalo je sjedište u Wiesbadenu, a osnovali su ga Amerikanci. U golemim skladištima CDIM je skupljao ostavštinu velikog rata, vrijednu milijune dolara: oružje i streljivo, lokomotive i terelna vo-zila, zavojni materijal, staro željezo, drvo, čelik, čitave mosne konstrukcije, lijekove, zrakoplove i tkanine. Uprava CDIM-a pre-dana je Nijemcima. Oni su, međutim, smjeli prodavati samo stran-cima - to je bio uvjet Amerikanaca.

- ... CDIM smije prodavati samo strancima - ispriča brzo poputlasice gospodin Reuben Achazian Thomasu Lievenu - a nipoštoNijemcima. Ja sam stranac! Meni CDIM smije prodavati! Imamrođaka u Londonu, on će nam predujmiti novac. Osnovat ćemotrgovačko poduzeće, vi i ja. Za godinu dana učinit ću vas milijunašem - ako mi pomognete da dođem na Zapad.

- O tome, gospodine Achazian - odvrati Thomas Lieven - moram još razmisliti.

Thomas je razmišljao. Sada uz obilan objed u zaplijenjenoj na-cističkoj vili u Zwickauu reče sovjetskom komandantu grada Vasi-liju Melaninu:


- Dopustite da gospodin Achazian otputuje sa mnom i dobitćete planove.

- Gospodin Achazian će ostati ovdje. A ja ću unatoč tome dobitiplanove.

- Slušajte, ostavio sam gospodina Mareka - tog češkog obavještajca poznajete, naravno - kod američkog CIC-a. Čovjek će ostatikod njih u zatvoru, ako se ne vratim i ne iskupim ga.

- Vrlo važno. Slomit ćete mi srce. Dat ćete mi planove, ili ćete ivi ostati ovdje!

- E pa lijepo. Onda ću i ja ostati ovdje - reče Thomas.

10

Dana 1. lipnja 1947. godine prispiju gospoda Thomas Lieven, Bastian Fabre i Reuben Achazian umorni, ali zdravi i čitavi, u Munchen. Odvezu se odmah u Thomasovu vilu u Griinwaldu. Thomas je još nekoliko puta morao s pukovnikom Melaninom jesti i vrlo često s pukovnikom Melaninom piti prije nego što mu je us -pjelo toga gospodina nagovoriti da promijeni mišljenje. Naposljetku su se razišli kao prijatelji. Jedino planovi, planovi su, naravno, ostali u Zwickauu...

Tri su gospodina provela samo nekoliko dana u glavnom gradu Bavarske. Thomas objasni Bastianu:

- Prodali smo planove Englezima, Francuzima i Rusima. Ubrzoće shvatiti da smo ih nasamarili. Uzet ćemo druga imena i otići naneko vrijeme u Wiesbaden.

- U redu, stari moj. Samo kad mi taj Achazian ne bi bio takoodvratan. Pravi mešetar koji sada želi prodavati čak i oružje i streljivo!

- Neće to učiniti - reče Thomas. - Samo da dođemo uWiesbaden, onda će se gospodin Achazian iznenaditi.

Kada je već riječ o iznenađenjima...Večer prije nego što su ova tri gospodina napustila Munchen,

pili su još malo vina. Uto netko pozvoni - bilo je oko sedam i tride -set navečer. Bastian ode otvoriti. Vrati se smrto blijed. Jedva us -pije promucati:

- Do-do-dođi malo, molim te!Thomas ode u predsoblje. Pošto je vidio tko stoji u predsoblju,

morao je zatvoriti oči i uhvatiti se za dovratak.

- Oh ne - reče - ne!- Oh da - reče poput žita plavokosa, prekrasna supruga pu

kovnika Melanina iz Zwickaua - oh da, da, evo me.Bila je ona. Stajala je ovdje s golemim kovčegom, mlada i zdra -

va.- Kako... kako si... kako ste vi prispjeli ovamo?- Prebjegla sam. S čitavom grupom. Ja sam politička izbjeglica.

Dobila sam pravo azila. Želim ostati uz tebe i poći s tobom kamogod pošao.

- Ne možeš.- Mogu. Jer ako me ne pustiš da ostanem uza te - u svom ću

bolu smjesta otići na policiju i ispričati da si mojem mužu odnioplanove... i sve ostalo što još znam o tebi... .

- Ali, zbog čega - ali, zašto me želiš izdati?- Jer te ljubim - imala je obraza izjaviti...U drugu ruku, čovjek je rob navika.Dva mjeseca kasnije, u kolovozu 1947. godine, Thomas Lieven

u golemom stanu koji je unajmio zajedno s gospodom Bastianom Fabreom i Reubenom Achazianom u ParkstraJSe u Wiesbadenu da bi ondje poslovao i živio, izjavi:

- Ne znam što imate protiv Dunje. Šarmantna je. Kuha za vas.Marljiva je. Smatram je zanosnom.

- Ali te previše iscrpljuje - reče Bastian. - Pogledaj malo svojeprste. Gledaj kako drhću!

- Glupost - reče Thomas, ne baš vrlo uvjerljivo, jer j©< i samsmatrao da mu je prijateljica malo prenaporna. Dunja je stanovalau blizini u namještenoj sobi. Nije čak ni dolazila svake večeri, alikad bi došla...

U rijetkim slobodnim trenucima Thomas se često sjećao pukov-nika Melanina. Dobro je mogao shvatiti zašto nikada nije postao general.

U Wiesbadenu se Thomas zvao Ernst Heller - jasno, s odgova -rajućim lažnim dokumentima. Na ime svog inozemnog suradnika osnovao je Otvoreno trgovačko društvo Achazian. To je poduzeće kupovalo goleme količine najrazličitije robe i trpalo je u skladišta CDIM-a ispred razorena grada.

U golemim stovarištima CDIM-a nije se nalazilo samo prijašnje vlasništvo Wehrmachta. Tamo su se mogli kupiti i džipovi, kamioni i zalihe američke vojske - materijal koji je zastario ili je prijevoz natrag u Ameriku bio preskup.

I * * . . . . -


Thomas objasni svojim prijateljima:- S Amerikom ne možemo sklapati poslove, za to imamo svi

premračnu prošlost. Moramo se držati ostalih zemalja, i to onihkoje ratuju, jer one ne smiju kupovati od CDIM-a. To je zabranjeno.

- Imam pri ruci gospodina Aristotelesa Pangalosa, predstavnikagrčkih partizana i nekog gospodina Hoa Irawadija iz Indokine -reče Reuben Achazian.

- Pa valjda nećete tim momcima prodavati oružje! - užasne seBastian.

Nakon ovog Thomas Lieven održi malo načelno predavanje:- Ako im mi ne prodamo oružje, učinit će to netko drugi. Zato

ćemo to ipak učiniti - ali ta gospoda se tome neće baš mnogo radovati.

- Ne razumijem ni riječi.- Dopusti da dorečem. Pred Mainzom sam unajmio praznu tvo

rničku halu. Izvadit ćemo barut iz streljiva i zamijeniti ga piljevi-nom. Automati su upakirani u sanduke s određenim užganimnatpisima, zakovani i plombirani. Pronašao sam stolariju koja ćeizraditi iste takve sanduke s jednakim užganim natpisima. I plombe se mogu krivotvoriti. A običan će sapun sanducima dati potrebnu težinu...

- A što će biti s barutom i automatima?- Roba će putovati preko Hamburga dalje brodom - reče Tho

mas - a pred Hamburgom je voda vrlo duboka. Moram li nastaviti?Toga kolovoza 1947. godine (103. razdoblje karata za živežne

namirnice) opskrba Wiesbadena dosegla je svoju najnižu točku. Broj kalorija spao je na 800. Nestašica krumpira postajala je sve veća. Hrana je dodjeljivana još samo bolnicama i logorima. Od namirnica mogli su se nabaviti još samo proizvodi od kukuruza, koje ljudi zbog gorka okusa nisu voljeli. Opskrba masnoćama mo-rala je biti smanjena sa 200 grama na 150 grama i dobivalo se još samo po četvrt kilograma bijelog i četvrt kilograma žutog šećera. Zbog velike suše urod voća i povrća bio je vrlo loš, pa su stoga lju -di dobivali još dodatno po četiri jaja. Opskrba mlijekom doživjela je potpuni slom. Dvije trećine odraslih stanovnika Wiesbadena više ga uopće nisu dobivale.

Upamtite: strahovit rat još dugo nije završen za onoga tko ga je izgubio...

11

Otvoreno trgovačko društvo Achazian najprije je gospodi Panga-losu i Hou Irawadiju prodalo 2.000 kilograma »Atebrina«, sredstva protiv malarije, iz zaliha Wehrmachta. Na omotima još su uvijek bili njemački orao i kukasti križ. To se moralo ukloniti. Thomas i njegovi ortaci teretnjacima otpreme »Atebrin« u jednu tvornicu li -jekova i tamo ga prepakiraju. Sada se »Atebrin« mogao utovariti na brod.

Ono što je pri »Atebrinu« bila prava dječja igra pokazalo se u jednom drugom slučaju kao upravo nerješiv problem. Gospoda Pangalos i Ho Irawadi požele kupiti tropske šljemove, svaki po 30.000 komada. Šljemovi stignu, ali s kukastim križevima na sebi, i to tako dobro izrađenim da ih nije bilo moguće odstraniti. Pod tim su uvjetima gospoda, naravno, morala odustati od kupnje.

»Što da uradimo s tim posr... šljemovima«, razmišljao je Tho-mas. Danima je time razbijao glavu. Tada mu sine spasonosna misao! Šljemovi su imali divne kožnate vrpce za upijanje znoja. Sasvim nove i izvrsne kvalitete. U čitavoj njemačkoj industriji šeši ra nije bilo više ni jedne jedine kožnate vrpce za upijanje znoja.

Thomas stupi u vezu s odgovornim ljudima te struke. Tropski su šljemovi nestali kao alva.

Otvoreno trgovačko društvo Achazian zaradilo je prodajom vrpci znatno, znatno više nego što bi dobilo prodajom šljemova. A Tho-masu je još uspjelo pokrenuti i poratnu njemačku industriju šeši -ra.

Usprkos tome, Thomas je imao briga, ali ne poslovnih. Osjećao je kako ga Dunja sve više i više iscrpljuje. Pravila mu je scene. Iz ljubavi. Iz ljubomore. Bila je uzbudljiva i naporna. Thomas se s njom svađao i ponovno mirio. Bilo je to najluđe razdoblje njegova života.

Bastian se zabrinuo.- Ovako to, sinko moj, ne može dalje. Ta će te dama uništiti.- A što da radim? Ne mogu je izbaciti. Ona neće otići.- Već će ona otići!- Hoće, na policiju.- Prokletstvo - reče Bastian. - Pa valja ti misliti i na budućnost,

čovječe!


- Pa i mislim, neprestano mislim. Ovo ovdje ionako ne može više dugo uspijevati. Morat ćemo otići. To će se zbiti vrlo naglo, razumiješ li - prenaglo za Dunju...

- Nisam baš siguran - reče Bastian.Zatim su prodali Grcima i Indokinezima kuglične ležajeve i te-

retnjake, džipove, plugove i druge poljoprivredne strojeve.- S time neće moći napraviti nikakve nepodopštine - reče Tho

mas Lieven, gledajući kroz prozor svog ureda brda ruševina u kojeje bio pretvoren Wiesbaden.

Grad je izgledao kao da se nikada više neće podići. Prije rata živjeli su ovdje samo imućni ljudi. Sada je Wiesbaden bio grad si -romašnih ljudi koji su živjeli od rente i stanovali u razvalinama. Kasnije je službeno utvrđeno da ukupna količina ruševina iznosi 600.000 kubičnih metara. Do novčane reforme u Wiesbadenu se izdalo za ukljanjanje ruševina 3,36 milijuna maraka. Radnici i že ne koji su uklanjali ruševine teško su radili, rame uz rame s osta lim građanima Wiesbadena, koji su po unaprijed ustanovljenom redu obavljali svoju dužnost. Thomas Lieven, Bastian Fabre i Reu-ben Achazian također su danima rovali po blatu, smatrali su to nekom vrsti sportskog vraćanja duga za svoje ostale djelatnosti.

U jesen 1947. godine otkriju da se iz svake američke vreće za spavanje može skrojiti par hlača. Imali su 40.000 američkih vreća za spavanje. Tvornice odijela još se i danas sjećaju poplave mate -rijala i narudžbi što ih je zapljusnula u studenom 1947. godine...

U proljeće 1948. godine, kao za kraj svog poslovanja, sklope još poslove sa streljivom. Do tog su vremena streljivo već bili obradili. Sada su ga ukrcali na brod zajedno sa sanducima prostog sapuna, u kojima su navodno bili automati.

Brodovi s teretom za Grčku i Indokinu otisnu se na more. »Zadržat će se na putu prilično dugo«, pomisli Thomas. Mogao se u najvećem miru posvetiti zatvaranju svog ureda u Wiesbadenu -nekako u isto vrijeme kada su razna filmska poduzeća počela ot-varati svoje urede po gradu.

Filmovi koje su snimali u Wiesbadenu obrađivali su prostoduš-no beznačajne, beskrajno vedre ili zajamčeno bezazlene teme iz razdoblja njemačkog preodgajanja. Naslovi su, na primjer, bili: »Kad žena ljubi«, »Bračna noć u raju«, »Tigar Akbar« i »Smrtonosni snovi«...

- Vrijeme nam je da se sada pomalo izgubimo, stari prijatelju -reče Thomas Bastianu 14. svibnja 1948. godine.

- Što misliš, što će Grci i Indokinezi učiniti kad ustanove što sedogodilo?

- Ubit će nas ako nas uhvate - reče Thomas Lieven.Kupci oružja nisu uhvatili ni Thomasa ni Bastiana. Umjesto

njih strani su obavještajci u Saveznoj Republici Njemačkoj, što se još dobro pamti, uhvatili između 1948. i 1956. godine nekoliko pravih trgovaca oružjem. Podmetnuli su im tempirane bombe u automobile ili su ih ustrijelili na otvorenoj cesti.

Prilikom jednog od tih jezovitih događaja Thomas Lieven filozof-ski reče:

- Tko se mača laća, od mača će i poginuti. Mi smo isporučili o-bičan sapun, zato smo živi...

Rekao je to, kako smo ranije napomenuli, u jednom mnogo kasnijem trenutku. Dana 14. svibnja 1948. godine, međutim, Thomas Lieven se načas ipak pobojao da će ga stići naprasna sm -rt, i to onda kada je netko oko podneva pozvonio na vratima. Bas -tian ode otvoriti. Vrati se natrag smrtno blijed.

- Traže te dva gospodina iz sovjetske vojne komisije.- Svemogući Bože! - reče Thomas, dok su gospoda već ulazila,

držeći se vrlo ozbiljno i važno. Unatoč toplom vremenu, bili su jošuvijek u kožnatim ogrtačima. Thomasu odjednom postane vrlovruće. Zatim iznenada osjeti da mu je hladno. »Gotovo. Sve je gotovo. Pronašli su me«.

- Dobri djen - reče jedan Sovjet. - Gospodjin Kjeler?- Ja sam.- Tražimo gospođu Dunju Melanin. Čuli smo daje kod vas.- No, hm, ah - Thomas se pribere. - Gospođa je slučajno ovdje.- Dopuštate li da govorimo s njom? Nasamo.- Samo izvolite - reče Thomas i povede obojicu u sobu gdje je

Dunja upravo uređivala nokte.Nakon deset minuta oba gospodina u kožnatim kaputima odu -

ozbiljno i bez riječi.Bastian i Thomas odjure k Dunji.- Što se dogodilo?Klikćući od veselja, plavokosa se ljepotica baci Thomasu oko

vrata i gotovo ga obori.- Ovo je najsretniji trenutak mog života! - Poljubac. - Srce mo

je! - Poljubac. - Jedini moj! - Poljubac. - Možemo se vjenčati!Bastianu se otegne lice. Thomas promuca:


- Što mi možemo?- Vjenčati se!!!- Pa ti već jesi udana, Dunja!- Više nisam! Već dvije minute nisam! Ova su gospoda od mene

zahtijevala da se smjesta vratim kući. U ime nekog sovjetskog suda za rastave, kojem je moj muž predao tužbu. Odbila sam da sevratim kući. Na to su gospoda rekla: »U tom je slučaju od ovog časa vaš brak razveden!« Evo, ovdje je isprava!

- Ne znam čitati ruski - promrmlja Thomas oko kojeg se svevrtjelo. Pogleda ozarenu Dunju. Pogleda smrtno blijedog Bastiana.»No, na zdravlje«, pomisli. »A brodovi sa streljivom od piljevine iobičan sapun već su daleko na pučini. Bože pomozi!«

12

»Najbolje da uzmem konopac pa da se objesim«, melankolično je razmišljao Thomas. »Hoću li se ikada izvući iz čitave ove zbrke?« Potišteno i nujno lunjao je tih dana naokolo. Kada se noću 18. svibnja vratio kući nakon posjeta Dunji u njezinoj namještenoj sobi, odvukao se stenjući u kupaonicu, gdje je sav rastrojen srušio sa zida malu kućnu apoteku. Ona uz tresak udari o tlo.

Bastian Fabre sneno do tetura iz svoje sobe:- Čovječe, što se zbiva?- Broma... - proštenje naš prijatelj. - Potreban mije brom, mo

ram se umiriti...- Dolaziš li od Dunje?- Dolazim, već nas je dala oglasiti. Ti si jedan od vjenčanih ku

mova. Vjenčanje za četiri tjedna. A hoće i djecu. Petero! Što je bržemoguće... Bastiane, izgubljen sam ako se smjesta nešto ne dogodi- smjesta, čuješ li?

- Čujem. Hajde, najprije popij ovo. Imam ideju. Možda uspije.Ali moraš mi dati dva-tri slobodna dana.

- Koliko god želiš, stari moj - reče Thomas Lieven. Bastiannestane. Kad se nakon nekoliko dana vratio, bio je neobično šutljiv.

- Čovječe, ma otvori usta! - navaljivao je malodušni zaručnik. -Jesi li štogod učinio?

- Vidjet ćemo - odvrati Bastian.

To je bilo 25. svibnja. Toga dana, a ni slijedećeg, Thomas nije čuo ništa o Dunji. Kad ju je navečer htio posjetiti, nije bila kod kuće.

Dana 27. svibnja u 18 sati i petnaest minuta oglasi se u stanu telefon. Thomas podigne slušalicu i u prvi mah začuje snažnu bu -ku i brujanje, glasove i šum motora.

Zatim, odjednom, do njega dopre Dunjin glas prigušen suzama, zdvojan:

- Srce moje... ljubljeni moj...- Dunja! - povikne on. - Gdje si?- U Frankfurtu... na aerodromu... u stanici vojne policije...- U stanici vojne policije?Jecaj iz Frankfurta, pa zatim:- Letim u Ameriku, dragi...Thomas se svali na stolac.-Ti. . . Što?- Moj avion polijeće za deset minuta... Ah, tako sam nesret

na. .. Ali radi mi se o glavi. Oni će me ubiti ako ostanem ovdje...- Ubit će te - Thomas ponovi blesavo. Bastian pjevuckajući uđe

u sobu, priđe zidnom baru, pa si natoči jedan mali viski. Thomasje, međutim, slušao Dunju kako govori:

- Slali su mi prijeteća pisma, napali su me i gotovo ugušili,rekli su da će me ubiti jer se nisam htjela vratiti kući. Amerikancimi govore to isto! -,.

- I Amerikanci?- Ali ne tako kako ti misliš! - histerično poviče glas iz Frankfu

rta. - Amerikanci će me prema nalogu State Departmenta zrakoplovom prebaciti u Ameriku... na sigurno... Pa muž mi je sovjetski general, nemoj to zaboraviti...

- Zašto mi o svemu tome nisi ništa pričala?- Nisam te htjela dovesti u opasnost. Nikom nisam smjela ništa

reći... - Govorila je strahovito brzo. Thomasu se vrtjelo u glavi.Dunja je pričala o ljubavi i o ponovnom sastanku, o vječnoj vjernosti i vječnoj povezanosti koja premošćuje oceane. I na kraju: -Moram prekinuti, dragi. Avion me čeka... Odmah polijeće... Zbogom. ..

- Zbogom - reče Thomas. Zatim se veza prekine. Thomas spustislušalicu na vilicu.

Zapilji se u Bastiana i obliže usne.


- Daj i meni jedan. Samo brzo. Ovo je tvoje djelo, zar ne? -Bastian kimne.

- Uostalom, nije uopće bilo teško, mali moj - reče.Nije, uopće nije bilo teško nakon što je Bastian saznao da se u

blizini Niirnberga nalazi velik logor za strance koji se zove Logor Valka. Onamo se odvezao vjerni prijatelj... U tužnom okolišu tu -robnog logora bilo je mnogo krčmi. Treće večeri Bastian otkrije dva gospodina koja su bila spremna za sasvim pristojnu cijenu napi -sati prijeteća pisma na ruskom jeziku. Bili su voljni i doći u Wiesbaden kako bi ondje inscenirali malu provalu i malo gušili, a silno uplašili stanovitu damu...

- A reakcija je nastupila smjesta - trljajući ruke izvijesti Bastian svog prijatelja.

- Bastiane! - povikne Thomas na njega.- Bilo je zajamčeno neopasno gušenje. Prije toga utuvio sam

Ivanu u glavu da se ne smije dogoditi ništa ozbiljno!- Daj mi brzo još jedan čisti! - proštenje Thomas.- Rado. Priznajem da metoda nije baš bila nježna...- Bila je divljačka!- ... međutim, ležiš mi na srcu, stari. A već sam te vidio okru

žena s petero djece... Možeš li mi, dakle, oprostiti?Kasnije te iste večeri razgovarali su o budućnosti. Thomas je

pričao o nekom novom poslu:- Zaradili smo ovdje svu silu novaca. Moramo ga sada dobro

uložiti - i to brzo.- Zašto brzo?- Nešto sam načuo... Vjeruj mi, mora biti brzo. Kupit ćemo

automobile. Američke pontiace, cadillace i tako dalje.Thomas se zagrijao za svoju temu. Za jedan dolar, objasni on, u

ovom se trenutku moralo plaćati 200 R-maraka. A oni su imali dosta novaca! Naravno, kao Nijemci neće dobiti uvoznu dozvolu za američke automobile. Ništa zato! Thomas je upoznao nekog malog službenika američke vojne uprave. Ovaj je upravo napustio aktiv -nu službu. Zvao se Jackson Tavlor. On će, dakako, dobiti uvoznu dozvolu.

- Mister Tavlor će pro forma osnovati trgovinu automobila uHamburgu i prodavati kola - za nas.

- A kome? Pa ovdje nitko živ nema love!- To će se brzo promijeniti.- A koliko automobila namjeravaš kupiti?

- Pa tako, stotinjak! - Isuse! I odmah ćeš ih prebaciti ovamo?- I hoću... i neću. Kupit ću ih i dopremiti ovamo. Ali možda ne

odmah.- Nego kada?- Ovisi o tome kada će se ono dogoditi.- A što?Thomas mu reče što...

13

Dana 10. lipnja Oliuia isplovi iz njujorške luke. Dana 17. lipnja brod je s teretom od 100 američkih automobila bio na položaju od 10 stupnjeva 15 minuta zapadne dužine i 48 stupnjeva 30 minuta sjeverne širine ispred zapadne obale Francuske. Tog dana kapetan primi ovu šifriranu radioporuku:

radiostanica sjeverne obale - 17. lipanj 48 - 15.43 sati - od brodske kompanije schwertmann hamburg kapetanu hannesu drogeu - u ime vlasnika tereta zapovijedamo da ostanete na sadašnjem položaju do daljnje zapovijedi i da zasada ne uplovite u njemačke teritorijalne vode - održavajte s nama radiovezu - dobit ćete nove upute - kraj

Potom je OUvia tri dana i tri noći krstarila po spomenutom akvatoriju. Posada je organizirala službu po smjenama, igrala po-ker i lokala. Uvijek su nanovo ispijali u zdravlje nepoznatog vlas -nika tereta.

Dana 20. lipnja primi nakresani prvi radist ovaj šifrirani tele -gram:

radiostanica sjeverne obale - 20. lipanj 48 - 11.23 sati - brod -ska kompanija schwertmann hamburg - kapetanu hannesu drogeu - prema nalogu vlasnika tereta krenite smjesta u hambur-šku luku - kraj

Dok je prvi radist dešifrirao telegram za svog, također nakresa-nog, kapetana, slušao je drugi nakresani radist emisiju vijesti Ra -dio Londona. Skidajući slušalice s ušiju, reče:

- Kod nas u Njemačkoj objavili su radikalnu novčanu reformu.Stari novac više ništa ne vrijedi. Po glavi se smije promijeniti samo40 maraka.

- To neće biti dobro - zloslutno će drugi radist.


- To neće biti dobro - zloslutno će drugi radist.- O Bože, moja ušteđevina - reče kapetan.- Sada je bogat samo onaj tko ima robu - doda prvi radist.Drugi radist zine:- Momci, pa naš vlasnik tereta sada ima stotinu automobila!Kapetan kimne sjetno:- Trebalo bi da netko od nas nešto takvo izvede. Neki lukavi li-

sac. Baš bih volio znati tko je on!Dragi kapetane, Hannes Droge, možda slučajno pročitate ove

retke. Sada, dakle, znate...

14

Dana 10. ožujka 1948. godine predsjednik Češke Republike Masarvk izvršio je samoubojstvo, a Beneš je uhićen.

Dana 18. travnja objavljena su nova racioniranja živežnih na-mirnica u ujedinjenim zapadnim zonama. U četiri tjedna prosječni njemački potrošač dobio je: 400 grama masnoće, 100 grama mesa, 62,5 grama jaja u prahu, 1.475 grama ostalih namirnica.

Dana 21. srpnja dogodila se strahovita eksplozija na području /. G. Farbenu Ludvvigshafenu, koja je odnijela 124 ljudskih života.

Na početku kolovoza Thomas Lieven i prijatelj mu Bastian Fab-re stignu u neki gradić u Franačkoj. Thomas objasni Bastianu:

- Najprije sam želio otići u Južnu Ameriku. Ali sam sada uWiesbadenu naletio na starog prijatelja Ericha Werthea. Kod njegase možemo bolje sakriti nego igdje drugdje. Ni živa nas duša nećeondje pronaći. Dokle god teče posao s automobilima, radije ću ostati u Njemačkoj, to više što sam nedavno kupio nekoliko starihdionica. Da vidimo neće li im vrijednost porasti...

Igrom slučaja, Thomas je u Wiesbadenu ponovno sastao vitkog visokog bivšeg pukovnika Abwehra Pariz. Doslovno su se sudarili na ulici. Starom sjedokosom bivšem oficiru ovlažile su se oči.

- Čovječe, Lieven, kako se radujem!- Pst! Ne tako glasno, gospodine Werthe. Ovdje se sada zovem

Heller.Werthe se morao nasmijati.- Još se uvijek bavite sumnjivim poslovima?

- Što znači još uvijek? Kad god sam pokušao na pošten način,uvijek sam dobio po tikvi. Sasvim sam već ošamućen. A vi? Čimese bavite?

- Ah, zapravo ničim. Sjedim u svom malom vinogradu u Franačkoj. Pripada mojoj ženi. Morate nas posjetiti. Zahtijevam to:kada god zaželite! Koliko god dugo hoćete! Pa konačno, vi ste meizvukli iz onog prokletog logora...

I tako su sada gospoda Thomas Lieven i Bastian Fabre bili na putu k njemu. U neupadljivom predratnom automobilu drmusali su se prema jugu u lijepu Franačku, u susret jednom vinogradu -i jednoj novoj pustolovini.

Vinograd Ericha Werthea ležalo je na blagim, suncem obasja-nim brežuljcima. Iznad gradića koji je bio poznat kao mjesto hodo-čašća. Između vinograda kroz dolinu tekla je idilična rijeka; Grad je nadvisivala visoka granitna stijena, a na njoj je bio samostan koji je čuvao čudotvornu Madonu.

Jedan od prvih ljudi koje je Thomas upoznao u malom gradu bio je opat samostana Waldemar Langauer: uistinu impozantan crkveni dostojanstvenik poput snijega bijele kose, suncem opalje-ne kože i sjajnih očiju.

Erich Werthe upozna Thomasa s njime. Oba muškarca odmahuspostave kontakt. Waldemar Langauer pokaže Thomasu prekrasnu samostansku knjižnicu. Zatim mu ispriča svoje brige. Grad jebio pretrpan izbjeglicama, koji su trebali hranu, odjeću, smještaj.Ali odakle sve to nabaviti? Svega je manjkalo. Smiješak uljepšaopatovo lice: -

- U ovakvim vremenima čovjek upoznaje ljude, gospodine Lieven. Ljudi često nadmašuju sami sebe... Takvog jednog čovjekaimamo i u našem malom gradu.

- Doista?- Zove se Herbert Rebhahn. Po zanimanju je trgovac vinom.

Prije se o njemu dosta čulo, no da, ali samo svjetovne stvari, vi merazumijete, je li... međutim, od svršetka rata taj se čovjek potpuno promijenio! Nedjeljom ne propušta ni jednu službu Božju! Nema tog dobrog djela koje on ne bi učinio! Dao nam je tisuće i tisuće maraka za jadne izbjeglice...

Tako je Thomas prvi put čuo nešto o trgovcu vinom, dobročini-telju Herbertu Rebhahnu. Istog je dana, uostalom, još jednom slu-šao o njemu: u kući pukovnika Werthea pri večeri, koju je pripre-mila lijepa, premda vrlo mršava i blijeda, supruga bivšeg oficira Abivehra. Werthe reče:


Meni

Južnonjemački kolač od luka

Teleće ptičice s pireom od krumpira

Punjene jabuke

Franačka, 14. kolovoza 1948.

Na receptu Thomasa Lievena zagrcnula su se tri lupeža

Teleće ptičice

Teleće odreske čvrsto istucite i na jednoj strani posolite i popaprite. Tu stranu obložite s malo sitno nasjeckane masne slanine, luka i peršina, zavijte odreske i svežite ih koncem. Smotane odreske pr-žite na maslacu da budu svijetlo-žuti, prelijte ih kiselim vrhnjem, u koje ste prethodno umiješali pola čajne žličice kukuruznog škroba, posolite ih i popaprite, te lagano pirjajte dok ne omekšaju. Uz to poslužite pire od krumpira i zele-nu salatu.

Punjene jabuke

Prhke, ne preslatke jabuke ogulite i oprezno izdubite, a da ne ošte-tite stranu kod peteljke. Postavite ih na tu stranu u maslacem pre-mazan kalup za nabujak, napu-

- Onomad ste u Parizu za mene ispekli fantastičan kolač od luka. Biste li to sutra htjeli ponoviti? Dobivamo goste.

- Svakako, od srca rado.- Doći će nekoliko prijatelja. Dugujem im poziv nakon svega što

su za mene učinili. Osobito Herbert Rebhahn.»Herbert Rebhahn - opet to ime!«- Čini se da taj gospodin neprestano čini dobra djela - reče

Thomas.- Nemojte se šaliti, molim! - Werthe je bio vrlo ozbiljan:- Bez gospodina Rebhahna, bez predsjednika policije Kattinga i

bez kneza Welkowa već bih se odavno morao objesiti.Tiho i prestrašeno Thomas upita:- Zar je tako loše, gospodine Werthe?- Loše? Luise, oprosti zbog ove riječi - ide nam posrano! Gle

dajte, imam ovdje vinograde i trgovinu vinom. Vino iz vinogradaostaje neprodano. A Amerikanci mi ne daju uvozne dozvole. Takoje propao i dobar posao koji smo nekoć imali s inozemnim vinima...

Bastian se počeše po glavi, pa reče na njemačkom s francuskim naglaskom:

- Ne s'vaćam to. Ja mislio u Njemačka nema ništa za kupiti. Viimati dobra njemačka vina. Kako to da ih ne možete prodati?

- Ne znam, to stvarno ne znam...

Kolač od luka

Uzmite nezaslađeno prhko tijesto ili fino tijesto s kvascem, tanko ga razvaljajte i obložite njime velik kalup za tortu. Popirjajte 3/4 kg -1 kg kolutića luka na maslacu da budu mekani i svijetli. Ohladite ih, dodajte 3-4 čitava jaja razmućena s nekoliko velikih žlica gustog kiselog vrhnja te malo kumina i soli. Stavite smjesu u kalup, polo-žite odozgo poklopac od tijesta, ispecite u pećnici zlatnožuta i poslužite vruće.

nite šupljinu jednom žličicom še-ćera, žličicom grožđica i žličicom želea od ribizla. Na svaku jabuku stavite grudicu maslaca i pecite u pećnici dok jabuke ne omekšaju.


15

- Prije nego što započnemo - reče gospodin Rebhahn - hajde dase pomolimo!

Sklopi svoje ružičaste, debeljuškaste ručice, pa pogne ružičastu debelu glavu s plavom kosom, plavim obrvama i plavom bradicom. Predsjednik policije Katting, knez Welkow, Erich Werthe i njegova žena također pognu glave i sklope ruke. Thomas pogleda Bastiana, zatim i oni učine poput ostalih.

Knez Welkow bijaše star čovjek, suhonjav, ohol, s kožom poput pergamenta i vrlo šutljiv. Predsjednik policije Wilhelm Katting iz-gledao je kao oprezan, korektan, srednje plaćeni bankovni činov-nik.

Nakon tihe molitve očice dobročinitelja Rebhahna prelete preko stola.

- Ah, kolač od luka! Koje li delikatese! - reče i posluži se.Požutjeli knez oprezno sažvače, zatim pohvali:- Izvrstan kolač. Tako ga je pripremala i moja majka. Čestitam,

milostiva gospođo.- Morate čestitati gospodinu Lievenu - reče Luise Werthe. - On

gaje ispekao.Thomas odjednom osjeti kako na njemu počivaju tri para očiju,

hladno ispitujući, bez simpatije. Predsjednik policije, knez i dobro-činitelj Rebhahn gledali su ga - kao što bi tri kriminalistička ko-mesara promatrala uhićenog razbojnika.

Thomasu odjednom više nije prijao njegov vlastiti kolač od luka. Premetao je zalogaje po ustima. Onaj gospodin Rebhahn bio mu je svake sekunde sve antipatičniji.

Bastian progovori svojim loše naglašenim njemačkim:- Da za'valimo što na tom svijetu postoji šarmantna madame

Werthe i ovo divno vino, koje sada podižem u njezino zdravlje!Messieurs!

Svi podignu čaše i nazdrave Luisi Werthe, koja se zarumeni. Ona odvrati s lakom gorčinom u glasu:

- Božjom voljom ovo vino ovdje raste. Je li i to Božja volja što gane možemo prodati?

Rebhahn reče dostojanstveno:

- Ovo je vrijeme kušnje kroz koje svi moramo proći, draga milostiva gospodo. Svi mi. Zar je meni bolje? Zar ne ostaje i moje vino neprodano?

- Ne želim uopće o tome govoriti da naše vino ostaje u podrumima - reče Luise Werthe. - Ali što je s talijanskim vinom? Smatram daje to najpodlija prijevara! Pa to je...

- Luise, molim te! - oštro je presiječe Werthe. Thomas u istimah primijeti kako su Rebhahn, knez i predsjednik policije razmijenili poglede. Brzo pogleda Bastiana. I Bastian je to uočio.

Stavljajući kolač od luka na vilicu, Thomas nedužno upita:- Talijansko vino, a stoje s njim?Predsjednik policije, knez i dobročinitelj Rebhahn ponovno

razmijene poglede. Thomas pomisli: »Zar je moj stari Werthe sli-jep? Takve ljude on smatra svojim prijateljima? Ni u grobu ne bih želio biti zajedno s ovom trojicom!«

Rebhahn se blistavih plavih očiju zagleda u Thomasa, pa odgo-vori čvrstim glasom:

- Njemačka je već godinu dana preplavljena tisućama litara jeftinih talijanskih vina. Ta nam vina svima kvare poslove. Jer svatko, naravno, radije kupuje njih nego naše proizvode. Odakle dolaze ta vina? Nitko to ne zna. Tko ih uvozi? Ni to nitko ne zna.

- Samo trenutak - reče Thomas - mislio sam da uopće nemauvoznih dozvola za strana vina - tako ste mi bar jučer rekli, gospodine Werthe.

Werthe se neveselo nasmije: ""*- Rekao sam. Službeno ih nema. U Frankfurtu postoji američka

komisija, tzv. JEIA. Jedino ona izdaje uvozne dozvole. A za vina ihuopće ne izdaje. Navodno ih ne izdaje.

- Zaista ih ne izdaje, gospodine pukovniče - dostojanstvenonaglasi prijatelj izbjeglica i paradni kršćanin Rebhahn. - Nećemovaljda sumnjati u ispravnost i nepodmitljivost američkih oficira, jeli?

- Za Boga miloga! - Werthe će uplašeno. Thomas pomisli:»Jadni momče, zar su te već toliko dotukli?«

Te noći, na brežuljku povrh grada, vodio se ovakav razgovor:- Čuj me, Bastiane, stari druže, je li i tebi taj gospodin Reb

hahn tako odvratan?- Tako odvratan kao što je meni, tebi uopće ne može ni biti! A

tek ona druga dva tipa!


- Jadni stari Werthe - ova su mu braća posudila novac... i sada je tim gangsterima obvezan.

- Moram ti postaviti jedno pitanje - smijem li?- No hajde, zlatni moj, pitaj!- Ako se ne može riješiti svog vina i ako nema uvozne dozvole

za inozemnu robu, kako se onda ovom gospodinu Rebhahnu poslovi tako dobro razvijaju da može davati goleme priloge za izbjeglice?

- Imaš pravo, - reče Thomas - i ja sam već o tome razmišljao.Da bih ti mogao odgovoriti na ovo pitanje i - nadam se - pomoćisvom prijatelju Wertheu, morat ću na neko vrijeme otputovati uItaliju...

16

Dana 10. rujna 1948. godine Thomas Lieven sjedio je u krčmi tajanstvenog Luigija u Napulju uz pun lonac paste asciute i uz bo-cu crna vina. Thomas je Luigija, koji je bio nalik na glumca Orso-na Wellesa, cijenio otkako ga je upoznao tik nakon završetka rata, kada je po nalogu francuske Službe za otkrivanje ratnih zločinaca proveo u Napulju nekoliko dana sa zadaćom da uhiti nekog talija-nskog generala.

Prije otprilike tri tjedna Thomas se ponovno pojavio u Napulju i zamolio Luigija da malo pronjuška tko to u sjevernoj Italiji kupuje vino, kod koga i u kojim količinama i to vino namijenjeno Njemač-koj.

Luigi ga izvijesti:- Moji su drugovi bili u Bolzanu, i u Meranu, i u Pieve di Cado-

reu, i u Sarentinu, i u Bressanoneu. Ondje gore već godinu danakupuju vino kao da su poludjeli - na stotine tisuća litara! Ali potajno, sasvim potajno.

- I krijumčare ga u Njemačku?- Ma ni govora, prijatelju! Ispravno ga deklariraju i prevoze ga

preko granice željeznicom!- Ali u Njemačkoj se ne smije prodavati nikakvo inozemno vino!- Ovo se vino u Njemačkoj ni ne prodaje - navodno ne prodaje -

Luigi protrlja ruke, udari se po trbuhu i zavrišti od smijeha: - Toje misno vino!

- Misno vino?

- Jest, baby, misno vino. Dar katoličkih talijanskih građana katoličkim crkvama u Njemačkoj. Dar! Shvaćaš li kako je genijalanovaj trik? - Luigi se nije mogao umiriti. - Darovi ne potpadaju pod američke odluke o uvozu! Jer se s darovima ne prave poslovi! Za darove JEIA izdaje uvozne dozvole!

Thomas osjeti kako mu je odjednom postalo hladno. Tiho upita:- A tko ih prima u Njemačkoj?Luigi se zagrcne od smijeha:-Vino šalju na adrese triju samostana u Bavarskoj. Ali u svim

je slučajevima pravo odredište i pravi primatelj opat nekog sa-mostana, a zove se...

- Waldemar Langauer - reče Thomas prigušeno.- Točno - potvrdi Luigi - a odakle to znaš?»Opat Waldemar Langauer - upleten u divovsku prijevaru s vi-

nom?« Thomas to nije mogao shvatiti. Vidio je opata i razgovarao s njime. Nije se varao. Opat nije bio čovjek koji bi napravio nešto prljavo!

Što se onda ovdje zbiva? Tko li to zloupotrebljava ime crkvenog dostojanstvenika na tako besraman način?

Thomas otputuje u sjevernu Italiju. Danima se onuda motao. Podmićivao je željezničare, carinike, transportne radnike i vidio uvozne dozvole koje je izdavala JEIA.

Konačno utvrdi da je njemački kolodvor za pretovar uvezenog vina u mjestu Rosenheimu. Zatim je Thomas imao nekoliko dugih telefonskih razgovora. Nakon toga se 28. rujna na kolodvoru u Ro-senheimu pojavi neki prijazan momak riđe četkaste kose i medvjeđe snage. Zvao se Gustave Aubert i pokazao je isprave ispostavljene na to ime. Izgledao je poput pljunutog Bastiana Fabrea, što i nije bilo nikakvo čudo...Marljivi Francuz odmah osvoji simpatije domaćih radnika: - Ja bivša strani radnik koji želila ostati u Njemačka, jer se dobro osjećala ovdje u Bavarska!

Tovario je na teretnjake bačve pune talijanskog vina. Upoznao je vozače tih kamiona. Dolazili su noću po talijansko vino i navod-no ga vozili u tri bavarska samostana. Bili su vrlo škrti na riječi -ma. Jednom su čak i prebili Francuza kad je postao previše ra-doznao. Dopustio je - prvi put u životu - da ga premlate. Sjetio se izreke svog prijatelja Thomasa Lievena: »Hrabrost se ne pokazuje samo šakama, za to je potrebna i glava.«

Saznao je, međutim, nešto što je bilo bolje i vrednije nego po-bjeda po svim pravilima klasičnog tehničkog k.o. nad njemačkim


vozačima. Vidio je putne naloge vozača i prometne dozvole vozila. Sada je znao kome pripada svaki pojedini teretnjak što je dolazio po misno vino. Znao je sada po čijem ga nalogu vozači prevoze.

17

- Velečasni, moj prijatelj Bastian Fabre može se zakleti da suvozači vozili i da još uvijek voze po nalogu gospodina HerbertaRebhahna - reče Thomas Lieven.

Bilo je podne 19. listopada 1948. godine. Thomas je stajao is-pred prozora velike sobe, u kojoj je opat Langauer obično radio.

Sluga Božji izgledao je kao da je ostario za desetke godina. Ru-ke su mu se mehanički stezale i otvarale. Lice mu se trzalo.

- Strašno - reče on. - Ovo je najveće razočaranje u ljudima kojesam doživio. Prevaren sam. Postao sam žrtvom jedne hulje.

Opat stane pričati...U svibnju 1946. godine Herbert Rebhahn došao je prvi put k

njemu i dao prilog od 20.000 R-maraka za jadne izbjeglice. Kasnije je i dalje neprestano dolazio s uvijek novim darovima i prilozima -čitavu godinu dana.

Ljeti 1947. godine Langauer se usprotivi:- Ne možemo neprestano od vas primati novac, gospodine Reb

hahn! To nije moguće!- Kršćanska je dužnost darovati, velečasni oče!- Ali ni vama baš nije predobro, gospodine Rebhahn... I vi ima

te briga... Kada bih samo znao što bi samostan mogao učiniti dadođe do novaca...Dakle, rekao je Rebhahn, što se samostana tiče - tu bi on imao prijedlog! U Frankfurtu u upravi JEIA-e radi neki major Olsen. Rebhahn je govorio anđeoskim glasom:

- Major bi časnom ocu sasvim sigurno izdao uvoznu dozvolu -za stanovite količine talijanskog misnog vina. To bi bile poklon-pošiljke. Vino vas ne bi ništa stajalo. Imam prijatelje u Italiji kojibi se smatrali počašćenima da smiju kupiti vino i poslati ga kaodar prečasnom ocu.

- Ali nije li to protuzakonito?- To bi bilo potpuno zakonito. Ja bih onda preuzeo obvezu da

vino prodam u Njemačkoj. Novac od prodaje predao bih časnomocu - za siromašne izbjeglice...

Waldemar Langauer pristane na ovu ponudu. Dade svoje ime za posao, o razmjerima i kriminalnom značenju kojega nije imao pojma. Godinu je dana Herbert Rebhahn prodavao za njega i nje-gove izbjeglice stanovite količine talijanskog misnog vina. Od dobit-ka Herbert Rebhahn predao je opatu Langaueru 125.000 R-maraka.

U podne 19. listopada 1948. godine Thomas Lieven reče:- Prema mojim proračunima, Rebhahn je samo u prošloj godini

na svojim prijevarama s vinom zaradio okruglo milijun i pol maraka!

Opat muklo zausti:- Hvala vam za sve što ste otkrili. Ovo što sada moram učiniti

je užasno, ali ja to moram učiniti. - Podigne telefonsku slušalicu,okrene broj i zatim reče: - Spojite me s kriminalističkom policijom. ..

Trgovac vinom Herbert Rebhahn još je istog dana uhićen. Poli-cajcima koji su došli po njega u njegov luksuzni stan reče:

- Protiv mene nitko nikada neće pokrenuti proces! Previše jeglavešina u to upetljano.

Međutim, idućih je tjedana i mjeseci njegovo samopouzdanje splasnulo, a na prijelazu iz 1948. u 1949. godinu napokon je ko-ješta priznao, a to je otpremilo predsjednika policije Kattinga iza brave. Na početku 1949. godine istražni sudac Offerding imao je ovu situaciju: Rebhahn i Katting su 1946. godine vrlo uspješno ucjenjivali kneza Welkowa njegovom mračnom nacističkom prošlo-šću te su postigli da im je kompromitirani i uplašeni knez prepisao veliko imanje Wickerode sa šumama koje su pripadale tom ima-nju. Međutim, lukavi je knez brzinom lasice, istodobno s prijeno-som, na prepisano imanje podignuo hipoteku, tako da je ono za nove vlasnike bilo silno opterećeno i bezvrijedno.

Rebhahn i Katting su zatim obnovili rad neke tvornice umjet -nog kamena, od koje su očekivali milijunsku dobit. Ali pothvat je zbog nestručnog upravljanja završio milijunskim gubitkom. Sada su Katting, Rebhahn i knez sjedili u istom čamcu, kako je to Reb-hahn rado govorio. Tražili su način kako da se oporave. Rebhahn je organizirao veliki posao s misnim vinom. On je bio drugi pred-sjednik Saveza proizvođača vina. Prema tome, lako je mogao pro-vesti potajni bojkot protiv trgovaca vinom koje je želio učiniti ovis-nima o sebi. Nakon njegova uhićenja Savez ga se odrekao. Poslovi poštenih ljudi poput Ericha Werthea odjednom su procvali.


Za sve ovo bivši je pukovnik mogao Thomasu Lievenu zahvaliti samo pismeno. Naime, u proljeće 1949. godine, u vrijeme kada je istražni sudac doktor Offerding sastavio optužnicu od mnogo sto-tina stranica protiv Herberta Rebhahna i njegovih drugova, naš je prijatelj s Bastianom Fabreom živio u unajmljenom apartmanu u Zurichu.

Thomas i Bastian živjeli su u Zurichu vrlo lijepo. Njihovo je svakodnevno najmilije štivo bio burzovni izvještaj u novinama Ne-ue Zuricher Zeitung.

Thomas je s dobitkom od posljednjih poslovnih operacija kupio velike količine starih njemačkih dionica. Nakon svršetka rata moglo ih se nabaviti po osobito niskim cijenama, jer tada još nitko živ nije znao kako će daleko i u kojoj mjeri pobjednici uništiti nje-mačka gospodarska središta.

Najvrednije su uređaje demontirali, a najveće koncerne raspus-tili. U godinama 1946/47, dionice Ujedinjenih čeličana prodavane su za samo 15 posto, dionice AEG-a za 30 posto; IG-Farben dioni-ce nisu se uopće smjele prodavati.

Međutim, ljudi koji su unatoč tome kupovali takve i ostale dio-nice bili su bogato nagrađeni za svoj optimizam! Pošto su iz R-Mark-dionica postale D-Mark-dionice, tečajevi su rasli iz mjeseca u mjesec. U nekom je zuriškom apartmanu sjedio jedan gospodin koji se nije mogao potužiti na ono što se događalo...

Sve dok nije osvanuo onaj 14. travnja 1949. godine, kada su Thomas i Bastian pošli u zuriško kino Scala. Htjeli su pogledati glasoviti talijanski film Kradljivci bicikla. Vidjeli su reklame. Vidjeli su tjedni pregled prije glavnog filma. Dodatak tjednom pregledu bio je prikaz proljetnog hamburškog derbija.

Čovjek se mogao diviti elegantnim konjima, gospodi u žaketima, čarobnim ženama. Kamera je pokazivala povećane snimke istak-nutih gledatelja. Debeo gospodin. Čarobna žena. Još jedna čarob-na žena, pa još jedna. Privredno je čudo započelo. Još jedan ot-mjen gospodin...

Iznenada čovjek u loži broj pet povikne u sav glas: - Marlock!Thomas Lieven se gušio. Na platnu je stajao u nadnaravnoj ve-

ličini njegov lopovski ortak, kojeg je smatrao mrtvim, njegov zloči-nački partner koji mu je uništio mirnu egzistenciju i gurnuo ga u vrtlog međunarodnih obavještajnih službi - stajao je ondje bespri-jekorno odjeven u žaket s dalekozorom na prsima!

L

- To je on... Ubit ću ga, svinju jednu! - vikao je Thomas. - Mis-lio sam da se već odavno prži u paklu - ali on živi... Sada ću ob-računati s njim!

18

- Oprostite, mislim da vas nisam sasvim točno razumio, gospodine - reče vlasnik kina Scala. - Što biste želili?

- Sasvim ste me točno razumjeli, gospodine - reče Thomas Lieven, pristojno se naklonivši. - Želio bih nakon posljednje predstave od vas posuditi film tjednog pregleda koji ste danas prikazivali.

- Posuditi? Ali zbog čega?- Jer bih ga htio još jednom prikazati. Privatno. Otkrio sam na

filmu znanca kojeg sam na početku rata izgubio iz vida.Nekoliko sati kasnije Thomas je jurio s filmskom vrpcom kroz

noćni Zurich u studije Praesens filma izvan grada. Ondje je unaj-mio prostoriju za montažu filmova i montažera. Montažer je vrtio naprijed-natrag kopiju tjednog pregleda na stolu za rezanje, sve dok Thomas nije povikao:

- Stoj!Mali je ekran iznad stola sada prikazivao mirnu sliku proljetnog

hamburškog derbija. Nekolicina debele gospode, nekoliko elegantnih dama na tribini. A u prednjem se planu jasno mogao prepoznati bankar Robert E. Marlock. >

Thomas stisne šake. Osjeti kako mu od uzbuđenja znoj izbija na čelo. »Mirno«, reče sam sebi. »Sasvim mirno sada kada počinje osveta.«

- Možete li kopirati sliku ovog kadra i do sutra ujutro načinitinekoliko kopija - povećanih što je najviše moguće?

- Svakako, gospodine - reče montažer.Sutradan Thomas Lieven otputuje brzim vlakom u 11.45 sati u

Frankfurt na Maj ni. Ondje potraži dva ravnatelja u zgradi Kontrole njemačkih banaka. Pokaže im slike Roberta E. Marlocka. Pola sata kasnije pred Thomasom je ležala osobna karta, kakvu Kontrola banaka posjeduje o svakom čovjeku koji se bavi bankovnim poslo-vima u Njemačkoj.

Uvečer 15. travnja 1949. godine Thomas reče svom prijatelju Bastianu Fabreu u njihovu zuriškom stanu:


- Taj prokleti pas živi u Hamburgu. Zove se Walter Pretorius. Iopet je vlasnik male banke. Uz Innenalster. Kakve li drskosti! Tajje lopov nad lopovima zaista nevjerojatno bezočan!

Bastian reče, vrteći amo-tamo trbušastu čašu za konjak:- Sigurno je uvjeren da si mrtav. Ili si ga možda već potražio?- Zar si poludio? Ni govora. Marlock treba i dalje živjeti u uvje

renju da sam mrtav!- Ali mislio sam da se želiš osvetiti...- I hoću se osvetiti! Ali gledaj, Marlock je dobio njemačku doz

volu za vođenje bankovnih poslova. Bez bojazni i straha živi uHamburgu. Zar da stupim pred neki njemački sud i kažem: »Ovajgospodin Pretorius zapravo se zove Marlock. Taj me gospodin prevario 1939. godine«. Zar da to kažem? Ako ga tužim, moram toučiniti kao Thomas Lieven, jer sam kao Thomas Lieven bio bankaru Londonu. Moje će ime stajati u svim novinama...

- Ajooj!-Tako je, ajooj. Misliš li da bezuvjetno želim da me ubije neka

Crvena, Zelena, Plava ili Crna ruka? Čovjek moje prošlosti mora najstrože izbjegavati da se pojavi bilo gdje u javnosti.

- Pa kako ćeš onda udesiti Marlocka?- Imam plan. Zato trebam osobu koju ću podmetnuti da izvrši

nešto umjesto mene: gospodina Reubena Achaziana, s kojim smoizveli poslove s CDIM-om. Pisao sam mu. Doći će ovamo.

- A ja? Što će biti sa mnom?- Ti ćeš se, stari moj, morati odvojiti od mene na neko vrijeme -

reče Thomas, položivši ruku prijatelju na rame:- Ne gledaj me tako nesretno; tako mora biti, previše je toga

stavljeno na kocku... Uzet ćeš sav novac koji mi nije potreban iodvest ćeš se u Njemačku. Najbolje u Diisseldorf. U onom dijelugdje stanuju najbogatiji ljudi kupit ćeš nam vilu, auto i tako dalje.Ako imam peh, pa sve izgubim, trebat će mi kredit. I povjerenje.Morat ću izigravati bogataša, shvaćaš li?

- Shvaćam.- Cecilien-aleja - Thomas će sanjarski. - To bi bila prava oko

lina za nas. Tamo se malo ogledaj. Ondje ćemo se nastaniti. Tamostanuje samo vrlo otmjen svijet.

- Pa da - reče Bastian - tada je, naravno, sasvim jasno da i mimoramo onamo...

19

Izvijestit ćemo sada o najvećem i najriskantnijem burzovnom pothvatu Thomasa Lievena. Nastojat ćemo to tako ispričati da svatko shvati kako je prepreden bio njegov plan osvete.

Pođimo najprije u Stuttgart. Ispred ulaza u taj krasni grad na-lazi se zemljište Excelsior-tvornica d.d. Za rata je ovo dioničarsko društvo sa svojim kolektivom od preko 5.000 ljudi izrađivalo ar-mature i instrumente za Goringovo ratno zrakoplovstvo. Godine 1945. tom je poslu došao kraj. U Njemačkoj su - bar na neko vri-jeme - upravo prestali graditi zrakoplove.

Excelsiorove su tvornice, dakle, sada u najskromnijim okvirima proizvodile tehničke sprave. Ali nakon novčane reforme ljeti 1949. godine stečaj se činio neizbježnim. Excelsiorove dionice prodavane su po tečaju od 18 do 25, znatno ispod svoje nominalne vrijednosti. U rano ljeto 1949. godine stručnjaci su smatrali da je konačan slom još samo pitanje tjedana.

U toj očajnoj situaciji, 9. svibnja 1949. Godine, gospoda iz up-rave Excelsiorovih tvornica upoznaju nekog Armenca, Reubena Achaziana, koji ih je posjetio u Stuttgartu. Gospodin Achazian, besprijekorno odjeven, vlasnik potpuno novog cadillaca, modela 1949. godine, objasni okupljenima:

- Gospodo, obraćam vam se po nalogu jednog švicarskog poduzeća, koje, međutim, želi ostati anonimno. To bi poduzeće htjeloprebaciti dio svoje proizvodnje u Njemačku...

Zbog čega, zanimalo je gospodu iz uprave. x

- ... jer su ovdje troškovi proizvodnje tehničkih sprava mnogoniži. Gospodo, Švicarci vam namjeravaju ponuditi dugoročni ugovor. Spremni su, uz povoljne uvjete, sudjelovati u sanaciji vašetvornice. Kako biste vidjeli da ljudi ozbiljno misle, opunomoćili sume da vam priopćim: švicarska će skupina preuzeti dospjele mjenice vašeg poduzeća do visine svote od jednog milijuna njemačkihmaraka!

Milijun njemačkih maraka! Srebrni tračak nade za poduzeće koje stoji pred stečajem. Razumljivo da gospoda nisu zatražila dugi rok za razmišljanje...

Točno prema dogovoru, 25. svibnja 1949. godine stigne u Excelsiorove tvornice 900.000 njemačkih maraka. Ta je svota bio imutak što ga je Thomas Lieven uložio u svoju osvetu. Tih je dana radio vrlo naporno. Pošto je razgovarao s mnogim urednicima priv-rednih rubrika i novinara, izađu u švicarskim novinama članci,


prema kojima švicarski industrijalci ispituju mogućnosti za otva -ranje podružnica u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ove vijesti i či -njenica da su sve dospjele mjenice Excelsiorovih tvornica bile is-kupljene bez prigovora, izazovu senzaciju na zapadnonjemačkim burzama. Započne živa potražnja za Excelsiorovim dionicama. Te-čajevi znatno porastu: na 40 i 50.

Po nalogu Thomasa Lievena, neki se podmetnuti ljudi sada ras -pitaju u bankarskoj kući Pretorius u Hamburgu znaju li i oni nešto o događajima u vezi s Excelsiorovim tvornicama. Na taj su način pobudili zanimanje izvanredno pohlepnog vlasnika banke, Waltera Pretoriusa...

Nakon nekog se vremena stanoviti gospodin Reuben Achazian najavi u banci Pretorius na razgovor kod vlasnika banke, kojeg ćemo od sada, da ne nastane zabuna, zvati njegovim pravim ime-nom - Marlock.

- Pitam vas po nalogu mojih švicarskih prijatelja jeste li voljnisudjelovati u zamašnom pothvatu sanacije Excelsiorovih tvornica- reče gospodin Reuben Achazian, koji je svoj fini cadillac dovezaosa sobom i u slobodni hanzeatski grad. S obzirom na nagli porasttečajeva dionica, Marlock smjesta pristane i u načelu obeća svojesudjelovanje. Zatim preko posrednika odmah pokupuje velike količine Excelsiorovih dionica, zbog čega je njihov tečaj još više porastao. Marlock ih je sada već morao kupovati po pretjerano visokim cijenama. Učinio je to duboko uvjeren kako je to posao njegova života.

Dana 19. rujna Thomas Lieven reče u Zurichu Reubenu Acha-zianu:

- Natjerao sam to pseto dotle da je uložio čitav svoj novac u topropalo poduzeće zvano Excelsior-tvornice. Sada moram nastojatida dobijem natrag, a možda i umnožim, onih 900.000 maraka kojesam uložio u Excelsiorove mjenice.

- A kako ćete to izvesti? - upita Armenac vlažnih bademastih o-čiju.

- Pomoću blokiranih maraka, dragi moj - blago odgovori Thomas Lieven.

Izraz blokirana marka označavao je tada imutak stranaca u Njemačkom Reichu, koji je zbog učvršćivanja valute bio blokiran i s kojim je vlasnik mogao raspolagati samo uz posebno odobrenje.

Do 1951. godine moglo se prodavati takvu marku u inozemstvu samo u švercu. U pravilu se za 100 blokiranih maraka dobivalo 8 do 10 dolara, dakle tečaj je bio vrlo loš. Thomas Lieven pronađe u

Švicarskoj tvornice od kojih su neke posjedovale blokirane marke još od 1931. do 1936. Ovi su ljudi spremno i smjesta našem pri -jatelju prodali svoje bankovne račune po spomenutom bijednom tečaju. Svejedno, svejedno! Na taj su način konačno vidjeli barem nešto svog novca!

Thomas je sada posjedovao bankovne račune blokiranih mara -ka u Njemačkoj. Ponovno pošalje gospodina Achaziana u Ham-burg. Mali Armenac ondje objasni bankaru Marlocku:

- Sanacija Excelsiorovih tvornica podmirit će se uglavnom iz potraživanja s računa blokiranih maraka mojih švicarskih nared-bodavaca. Prema postojećim odredbama, to je moguće uz odobre -nje banke Deutscher Lander. Imam punomoć da spomenuta potra-živanja blokiranih maraka u visini od 2,3 milijuna maraka dozna -čim na vašu banku.

Marlock je trljao ruke. Pa znao je on da je to posao njegova ži -vota! Odvezao se u Frankfurt. Nekoliko je dana uporno pregovarao s bankom Deutscher Lander. Pod prisegom se obvezao da će tih 2,3 milijuna maraka upotrijebiti isključivo za sanaciju Excelsiorovih tvornica u Stuttgartu. Nakon toga su računi blokiranih maraka oslobođeni.

Istog se dana Thomas Lieven u svom zuriškom stanu obratio gospodinu Achazianu:

- Otputujte sada opet k njemu. Dat ću vam punomoći, prvorazredne krivotvorene dokumente švicarskih poduzeća koja navodnosudjeluju u projektu sanacije. Ona će vam svinja u Hamburgu datimilijune bez razmišljanja. Pa nisu njegovi. Podignite sve u gbtovute ih prenesite ovamo.

Mali je Armenac zadivljeno gledao Thomasa Lievena.- Vaša bi mi glava dobro došla. Koliko ste zapravo platili za 2,3

milijuna blokiranih maraka?- Okruglo sto šezdeset t isuća dolara. - Thomas se skromno

nasmiješio; ali nije mogao spriječiti da su mu se ruke tako rećisame od sebe stale trljati jedna o drugu. - A pošto prenesete novacu svom finom cadUlacu u Zurich, dragi moj, iz blokiranih marakaveć će postati prave D-marke! Morat ćete se voziti nekoliko puta.Novac ćemo sakriti u rezervne kotače i u šasiju. Zatim ćemo dopustiti da Excelsiorove tvornice propadnu i nećemo ih sanirati. Aona će svinja u Hamburgu bankrotirati.

Dana 7. prosinca 1949. godine gospodin Reuben Achazian kre -nuo je na put. Dana 16. prosinca trebao se vratiti. Bio je to dan


kada je Savezna Republika Njemačka primila od Sjedinjenih Drža-va kredit od milijarde maraka.

Tog povijesnog dana njemačke obnove gospodin Reuben Acha-zian nije se vratio. On se uopće više nikada nije vratio...

Dana 28. prosinca službenici njemačke kriminalističke policije uhitili su u Hamburgu bankara Waltera Pretoriusa. Istog su sata službenici švicarske savezne policije uhitili Thomasa Lievena u njegovu zuriškom stanu. Učinili su to na temelju hitne potjernice Interpola i njemačke savezne kriminalističke službe u Wiesbadenu. Gospodu Lievena i Pretoriusa optuže da su izvršili zamašnu prije -varu blokiranim markama.

- Tko me to optužio? - upita Thomas Lieven švicarske kriminalističke službenike.

- Stanoviti Reuben Achazian podnio je protiv vas prijavu i pružio njemačkim vlastima iscrpne dokumente koji vas terete. On je,uostalom, u međuvremenu nestao...

»A mojih je 2,3 milijuna maraka propalo«, pomisli Thomas Lie-ven. »Hm, hm. Naposljetku, ipak sam pogriješio. A pritom je taj Reuben Achazian bio tako zgodan Armenac...«

nila mu je obavljanje bankarskih poslova za sva vremena i izbri -sala ime Walter Pretorius iz kartoteke uglednih banaka.

Dvije su stvari učinile frankfurtski proces posebno zanimljivim. Iako su se oba optužena, kao što znamo, dobro poznavala, pred sudom to nijednom riječju ni pokretom nisu pokazali.

Druga je zanimljivost bila u tome što je predsjednik već prvog dana suđenja isključio javnost, i to pošto je optuženi Lieven naja -vio da će objasniti do najsitnijih pojedinosti trik kojim je oslobodio blokiranu marku. Tako je onemogućeno opširno izvještavanje jav -nosti o procesu protiv Lievena i Pretoriusa. Thomas je ostao pošte-đen od publiciteta, kojeg se bojao zbog raznih međunarodnih obavještajnih službi.

U stanovitom smislu on je postigao svoj cilj: Walter Pretorius, alias Robert E. Marlock, bio je upropašten za sva vremena. Pojavio se pred sudom blijed i drhtav, tek nervozna podrtina od čovjeka.

Oba optužena nisu razmijenila ni jednu jedinu riječ dok je tra -jao proces. Obojica su šutke primila presudu. Thomas Lieven je nakon toga, smiješeći se, pogledao svog bivšeg ortaka. Pred ovim se smiješkom Robert E. Marlock morao okrenuti jer ga nije mogao izdržati...

20Thomas Lieven proveo je skoro čitavu godinu dana u istražnom

zatvoru - užasnu godinu s najvrelijim ljetom unatrag sto godina, godinu u kojoj je ukinuto racioniranje živežnih namirnica, godinu u kojoj je 28. lipnja izbio korejski rat, zbog čega je cijela Europa opet mjesecima gomilala namirnice poput hrčka.

Dana 19.studenog 1950. godine Veliko krivično vijeće Zemalj -skog suda u Frankfurtu osudi Thomasa Lievena na kaznu zatvora od tri i pol godine. U svom usmenom obrazloženju sudac je naveo: u slučaju optuženog Lievena uzeli smo u obzir njegovu iskrenost i ispravno držanje. Sud je dobio dojam da su neobjašnjivi motivi, vjerojatno psihološke prirode, naveli optuženog na njegovu krimi -nalnu rabotu. Sudac je doslovno rekao:

- Ovaj vrlo inteligentan, izvanredno obrazovan čovjek nije tip obična zločinca...

Za drugog okrivljenika, hamburškog bankara Waltera Pretoriu -sa, sud nije imao tako blagih riječi. Dobio je četiri godine zatvora. Banka mu je pala pod stečaj. Kontrola njemačkih banaka zabra-

Marlocka otpreme u kaznionicu Frankfurt-Hammelgasse. Tho-mas Lieven uspije postići da ga premjeste u zatvor Diisseldorf-Derendorf. Da mu u tamnici ne bi bilo loše i da mu ne bi uzmanj -kalo zemaljskih dobara, brinuo se velikim paketima njegov prijatelj Bastian Fabre - sada nastanjen u Diisseldorfu u Cecilien-aleji.

Kad je Thomasu postalo predosadno, počeo je sastavljati leksi -kon lopovskog žargona. Javnosti, koju će to vjerojatno zanimati, prikazat ćemo iz tog leksikona od tisuća riječi kao uzorak malu abecedu primjera:

Čakljanje: okradanje bespomoćnog pijanca kojeg netko prati kući pod izgovorom da mu želi pomoći.

Fiškal: zatvorenik koji ostalim zatvorenicima daje pravne i dru -ge savjete važne za život, ali to ne naplaćuje.

Geranij: direktor kaznionice.Gvozdeni Gustav: magnet posebna oblika koji se objesi iznad

električnog brojila radi krađe struje.Krunica: svežanj otpirača. Svaki se pojedini otpirač zove Sezam.Magla, čovjek koji upućuje policiju na lažni trag.


Murija: istražni zatvor, policija.Muzikant: čovjek koji se specijalizirao za kradu glazbala.Petača: komad od get maraka.Pila: zatvorenik koji sve gnjavi pričama o navodnoj obnovi svog

procesa.Sviranje klavira: prisilno uzimanje otisaka prstiju na policiji.Škvadra: lopovska družina čiji se članovi međusobno izvrsno

razumiju.Zvonar: čovjek čiji je zadatak da pri planiranoj provali u neki

stan utvrdi je li vlasnik stana kod kuće. Zbog toga mora četiri puta pozvoniti na vratima u vremenskim razmacima od pet minuta. Ako nitko ne otvori, daje znak ostalima daje zrak čist.

Žnora: provala ili prijevara koja teče kao podmazana.Vuk: čovjek koji u ćeliji odglumi samoubojstvo, pa zatim napada

čuvara koji je dojurio u ćeliju.

21

Dana 14. svibnja 1954. godine Thomas Lieven je pušten na slo -bodu. Njegov ga je prijatelj Bastian čekao ispred zatvora. Obojica se smjesta odvezu na rivijeru, gdje se Thomas temeljito oporavljao na Cap Ferratu.

Thomas Lieven vratio se u Dusseldorf tek ljeti 1955. godine i uselio u svoju lijepu kuću u Cecilien-aleji. Imao je još nešto no -vaca i bankovni račun u banci Rhein-Main. Susjedi su ga smatrali čestitim njemačkim poslovnim čovjekom, iako ih je pomalo ljutilo što se o njemu moglo saznati tako malo.

Mjesecima Thomas Lieven nije radio ništa nego je samo raz -mišljao i odmarao se.

- Čovječe, nešto ipak moramo učiniti - reče Bastian Fabre. -Naš novac neće vječno potrajati. O čemu razmišljaš?

Thomas skromno odgovori:

'- Razmišljam o velikom pothvatu s dionicama. Ali pritom nitko

ne smije biti oštećen...Svoj veliki pothvat s dionicama Thomas Lieven je pripremao s

mnogo ljubavi mnoge mjesece. Započeo gaje tek 11. travnja 1957. godine, pozvavši k sebi debelog vlasnika tvornice papira, gospo-

dina direktora Schallenberga, čije je lice bilo puno brazgotina odsablje.

Thomas je otkrio da je Schallenberg za vrijeme rata, pod ime -nom Mack, bio načelnik Vojne uprave za opskrbu u tzv. Warthegauu i da je još uvijek na listi poljske vlade za izručenje. Stoga gospodinu direktoru Schallenbergu nije preostalo ništa drugo nego da škrgućući zubima učini ono što ga je Thomas bio zamolio: dao mu je pedeset velikih araka specijalnog papira s vo -denim znakom koji se upotrebljavao za izradbu dionica.

Što je Thomas učinio s tim papirom i kako je u Zurichu obavio veliki posao s dionicama Njemačkih ujedinjenih čeličana već nam je poznato. Ispričali smo to opširno na početku ovog izvještaja. Nje -gov je dobitak iznosio 717.850 švicarskih franaka, kada je s lije -pom Helenom de Couville, koju je upoznao u Zurichu, otputovao na rivijeru.

One noći kada je slatka Helena de Couville u luksuznom hotelu Carlton u Cannesu postala njegovom ljubavnicom, Thomas je doži -vio - što smo također već bili ispričali - strašno iznenađenje. He -lena je iznenada žestoko zajecala:

- Lagala sam ti! Ah, ljubljeni moj Thomas, moram ti priznati da radim za američku obavještajnu službu... ja... natjerali su me na tebe... FBI te želi pridobiti pošto-poto... A ako odbiješ raditi za nas, uništit će te...

Thomas je ostavio očajnu Helenu samu. U svojoj je spavaonici sjeo uz otvoren prozor pa se zagledao u zvijezde što su sjale nad Sredozemnim morem. Razmišljao je o svom pustolovnom, zamrše-nom životu, toj ludoj pustolovini čiji se tijek sada okrenuo za čitav krug od onog toplog svibanjskog dana 1939. godine kada je sve započelo.


3. poglavlje

1

Lijepa i šarmantna čitateljice, pametni i duhoviti čitatelju! Što se sve dogodilo našem prijatelju između svibnja 1939. godine i svibnja 1957. godine ispričali smo na prethodnim stranicama.

Veliki, divovski krug, koji je obuhvatio mnoge ljude, zemlje i pustolovine, jedan svjetski rat i razdoblje poslije njega, upravo se zatvorio. Povijest našeg prijatelja, međutim, još ni izdaleka nije završena.

Nipošto!A sada da ispričamo što se zatim dogodilo...Thomas je ponovno susreo lijepu Helenu tek pri doručku. Bila

je blijeda i nervozna. Ispod lijepih očiju ocrtavali su se podočnjaci.- Možeš li mi oprostiti?- Pokušat ću; drago dijete - reče on blago.- A... a ... hoćeš li raditi za nas?- I to ću pokušati.Ona krikne od veselja. Bacivši mu se oko vrata, sruši čašu s

meko kuhanim jajem. On reče:- Postavit ću, naravno, svoje uvjete. Ne želim primiti nikakav

nalog ni od tebe, ni od tvog šefa - pukovnika Herrieka, nego samoizravno od prvog čovjeka FBI-a.

Ona se stane smijati:- Od Edgara Hoovera? Smiješno, on naime želi bezuvjetno raz

govarati s tobom! Imali smo nalog da te pošto-poto dopremimo uWashington...

Tja, tako vam je to na tom svijetu!Dana 23. svibnja 1957. godine Thomas Lieven sjedio je u resta-

uraciji zračne luke Rhein-Main. Bio je vrlo uznemiren. Njegov sta-rinski sat pokazivao je šest sati i dvadeset minuta. U tričetvrt se-dam polazio je superconstellation kojim je trebao poletjeti u New York. A taj prokleti agent Faber još uvijek nije stigao.

Tog mu je prokletog agenta Fabera pukovnik Herrick najavio pri oproštaju u Zurichu:

- Faber će vas otpratiti Hooveru. - A sada taj Faber nije dolazio! Thomas je bijesno zurio prema ulazu aerodromske restauracije.

U tom trenutku uđe mlada žena. Thomas tiho zaječi, val vrući-ne udari mu u glavu, a tijelom mu prođu žmarci.

Mlada se žena uputi ravno k njemu. Nosila je crveni ogrtač, cr-vene cipele i crvenu kapu, ispod koje je navirala crna kosa. Usta su joj bila velika i crvena, a oči krupne i crne. Koža lica bila joj je posve bijela. Dok mu je srce divlje udaralo, Thomas pomisli: »Ne, ne, ne! Milostivi Bože! To nije moguće, to ne postoji! Chantal mi prilazi, moja dobra, mrtva Chantal, jedina žena koju sam ikada ljubio. Prilazi mi i smiješi se. Ah, Bože, ali ona je mrtva, ta ustrije-lili su je u Marseilleu...«

Mlada žena pristupi njegovu stolu. Thomas osjeti kako mu se znoj slijeva niz leda dok je zateturavši ustao. Stajala je tako blizu daju je mogao dotaći.

- Chantal... - proštenje.- Dakle, Thomas Lieven - progovori žena promuklim hrapavim

glasom - kako ste?- Chantal... - zastenje on još jednom.- Što ste rekli?On duboko udahne. Ne, to nije bila ona. Naravno da to nije bila

ona. Kakve li gluposti. Bila je manja. Nježnija. Mlađa. Nekoliko godina mlađa. Ali ta sličnost, ta nevjerojatna sličnost...

- Tko ste vi? - mučno upita.- Zovem se Pamela Faber. Letim s vama. Oprostite što sam za

kasnila; automobil je imao kvar.- Vi... vi se zovete Faber? - Oko Thomasa sve se još uvijek vrt-

jelo. - Pukovnik Herrick spominjao je muškarca.- Pukovnik Herrick me ne poznaje. Govorili su mu nešto o ne

kom obavještajcu, a on je, naravno, pomislio na muškarca. - Široko se nasmiješila. - Dođite, gospodine Lieven. Naš je zrakoplovspreman za polazak.

Piljio je u nju kao u utvaru. A Pamela Faber stvarno je i bila ut-vara. Slatka bolna uspomena, daleko domahivanje iz carstva mrt-vih. ..

Iznad Atlantika, na visini od 6.000 metara, razgovarali su zatim tiho i prisno gotovo čitavu noć.


Meni Mesna

juha s pržencem

Puran s nadjevom od gljiva gomoljika

Lemon Sponge Cake1

Marvland, 25. svibnja 1957.

1uvaljan u maslac, zatim umak od brusnica i salatu. Salatu pripre-mite od narezanih sirovih jabuka i naranči te mekano skuhanih koc-kica celera, sve pomiješajte s majonezom i nastruganim koko-sovim orahom.

Lemon Sponge CakeUzmite dvije šalice šećera, šest jaja, pola šalice vruće vode, dvije velike žlice limunova soka, nari-

banu koricu jednog limuna i dvije šalice brašna. Izmiješajte žuman-ca u pjenu, dodajte šećer, vruću vodu, sok i koricu limuna i braš-no, na kraju oprezno umiješajte čvrst snijeg od bjelanaca. Smjesu stavite u kalup s pomičnim dnom i pecite na srednjoj vatri 40-50 mi-nuta. Kolač možete poslužiti hla-dan ili topao s nekim voćnim so-kom.

Uzmite 150 grama nemasne svi-njetine, 100 grama teletine, 200 grama svježe svinjske masti, purja jetra, 125 grama sirovih guščjih jetara, sameljite sve u stroju, pa pripremite nadjev s dvjema na-močenim, razmiješanim žemljama i dvama žumancima. Dodajte sitno nasjeckanu koru dviju go-moljika i narezane gomoljike, 125 grama narezanih i na maslacu poprženih guščjih jetara, soli, za-čina za paštetu i malo vina made-ire. Ovim nadjevom napunite pu-rana, pospite ga solju, prsa omotajte ne pretankim ploškama svježe slanine, koju morate uklo-

-1 Rahli kolač (torta) od limuna

niti pola sata prije nego što je pečenje završeno, kako bi kožica na prsima mogla porumenjeti. U tavu stavite dosta maslaca i malo kipuće vode, položite purana po-strance unutra, češće okrečite s jedne strane na drugu uz nepre-stano zalijevanje. Purana okrenite na leđa tek za posljednjih pola sata pečenja. Vrijeme pečenja ravna se prema veličini purana. Nadjevom od gomoljika možete napuniti samo gušu, dok za trup možete pripremiti i jednostavnije nadjeve, te umjesto guščjih jetara uzeti teleća. Kao prilog poslužite žuti sitni kukuruz iz konzerve,

Pamela je razbudila Thomasove osjećaje. Zašto ga je ova žena tako uznemirila? Samo zato što je podsjećala na Chantal? Zbog čega je osjećao da poznaje Pamelu Faber već godinama, da je po-vezan s njom već čitavu vječnost?

Pamela mu je pričala da su joj roditelji bili Nijemci, ali ona se rodila u Americi. Od 1950. godine radi za američku obavještajnu službu. Kako je u to upala? Pamela slegne ramenima. Pošteno od-govori:

- Mislim zbog želje za pustolovinama. Roditelji su mi umrli.Htjela sam putovati, vidjeti strane zemlje, nešto doživjeti...

Thomas pomisli: »Nešto doživjeti. Upoznati strane zemlje. Ro-ditelji mrtvi. Tako bi Chantal odgovorila da ju je tko bio upitao zbog čega je postala pustolovkom. Chantal, ah Chantal! Strašno! Zašto je ova mlada žena toliko nalik na nju?«

- Ali znate, sada mi je dosta. Nije to život za mene, prevarilasam se. Ili sam već prestara.

- Koliko vam je godina?- Trideset dvije.- Oh, Bože - reče on, pa pomisli na svojih četrdeset osam.- Htjela bih prestati. Udati se. Imati djecu. Skroman dom. Do

bro kuhati za svoju malu obitelj.Thomas promuklo upita:- Vi... vi volite kuhati?- To mi je strast! Zašto me tako čudno gledate, gospodine Lie-

ven?- Hrm! Ništa... ništa.

Thomas kuha za Ameriku i odlučujeda umre...

Puran s nadjevom od gljiva gomoljika


- Ali obavještajne su službe vražje kolo iz kojeg čovjeka ne puštaju. Prestati! Tko li od nas može prestati? Možete li vi? Nitko ne može. Nitko ne smije...

Opčinjenost koja je one noći obuhvatila Thomasa Lievena nije ga više napuštala. Postajala je sve većom i većom, i on je utonuo u nju kao u more slasti, u oblak opojnih mirisa.

Iz New Yorka je letio s Pamelom Faber u Washington. Sada ju je točno promatrao s upravo kliničkim zanimanjem. Imala je Chan-talino poštenje, njezinu dobroćudnost i hrabrost. Bilo je u nje nešto od Chantaline mačje prirode, njezine neobuzdanosti i snage. Ali Pamela je bila bolje odgojena i pametnija. Thomas pomisli: »Zašto me uvijek tako zaboli srce dok je gledam?«

Edgar Hoover, šezdeset dvogodišnji šef američke Federalne kriminalne i političke policije, primio je Thomasa Lievena u sje -dištu svoje službe u Washingtonu. Prvi je susret potrajao samo nekoliko minuta. Nakon srdačnog pozdrava, taj zdepast muškarac, pametnih, uvijek pomalo melankoličnih očiju, reče:

- Ovdje ne možemo razgovarati u miru. Znate li što? Miss Faber, vi i ja provest ćemo ugodan vikend. Imam u blizini ljetnikovac.

Ljetnikovac Edgara Hoovera nalazio se u državi Marvland, na blagim, šumovitim brežuljcima. Bilo je ondje mnogo udobnih kuća slične vrste. Utočište prvog kriminalista Amerike bilo je namješte -no lijepim starinskim namještajem.

Trljajući ruke, šef FBI-a reče u subotu ujutro za doručkom:- Predlažem da danas pripremimo finog purana. Doduše, još je

malo prerano za purane, ali dolje u selu vidio sam prekrasnu ži-vad. Kasnije ću otići po njih. Donijet ću i brusnice.

- Brusnice? - Thomas se namršti. Pamela, koja je toga jutrabila odjevena u traperice i u košulju kakvu nose drvosječe te izgledala uzbudljivije nego ikada, objasni Thomasu smiješeći se:

- Ovdje tako pripremaju purana, mister Lieven.- Fuj, do vraga! Dakle, ja sam purana uvijek...- . . . pripremao s nadjevom, zar ne? - Pamela kimne. - I moja

majka. Nadjev se sastojao iz protisnutih puranovih i guščjih jetarai...

- . . . teletine i svinjske slanine i žumanca - presiječe je Thomasuzbuđeno.

- A uz to gljive gomoljike, koru valja naribati, a gomoljike nasjeckati, dvije žemlje...

- ... svinjetina mora biti masna! - Oboje odjednom zašute, pogledaju se te pocrvene.

Edgar Hoover se nasmije:- No, dakle, slušajte! Pa vi se izvrsno dopunjujete, zar ne, gos

podine Lieven?- Jest - reče Thomas - o tome cijelo vrijeme razmišljam...Dva sata kasnije stajali su u kuhinji. Pamela je pomagala Tho -

masu čistiti purana i vaditi mu utrobu te zatim pripremati nadjev. Kad bi on posegnuo za paprom, ona je već držala papar priprem -ljen u ruci. Ako bi zaključio da je nadjev premekan, ona bi već protiskivala namočenu žemlju kroz stroj za mljevenje.

»Oh, Bože«, pomisli Thomas. »Oh, dragi Bože na nebesima!«Pamela reče:- Puranu ćemo prsa omotati slaninom. I moja je majka to uvi

jek tako radila.- Vaša je gospoda majka omatala puranu prsa svježom slani

nom? - Thomas je blistao. - I moja, također. I ostavila je slaninuna puranu do pola sata prije kraja pečenja!

- Naravno, da se prsa ne isuše.Thomas podigne uvis puranovu stražnjicu, dok je Pamela ok-

retno i vješto šivajući zatvarala onaj prirodni otvor kroz koji su nadijevali purana.

Gledajući ih, Hoover polako reče:- Mister Lieven, naravno da shvaćate kako vas nismo doveli u

Ameriku samo zato što tako dobro kuhate.- Nego? - Thomas upita vrteći amo-tamo puranovu stražnjicu.- Nego zato što poznajete gospodu Dunju Melanin.Thomasu ispadne puran iz ruku na stol.- No, no! - reče Pamela.- Oprostite! - Thomas opet podigne purana. - Gdje... gdje je ta

dama?- U New Yorku. Bila vam je ljubavnicom, zar ne?- Bila je... to jest... - Thomas osjeti na sebi Pamelin pogled;

grčevito je zurio, u puranovu stražnjicu. - Uobrazila je sebi da me

ljubi...

J. M. Simmel T MOŽE I BEZ KAVIJARA

Hoover ustane. Sada je govorio vrlo ozbiljno:- Znamo da u New Yorku već duže djeluje snažna ruska špijun

ska mreža. Ne znamo kako. Ne znamo tko joj sve pripada. Međutim, prije tri tjedna jedan se član te grupe prijavio našoj ambasadiu Parizu. Neki mister Morris. On je bio posljednji ljubavnik gospođe Melanin...

Thomas oprezno položi purana na stol.- Ne morate nastaviti, mister Hoover - reče ljubazno. - Učinit

ću sve što mogu. Pod jednim uvjetom.- A taj bi bio?Thomas pogleda melankoličnog kriminalista. Pogleda ukusnog

purana. Zagleda se u Pamelu, koja je ondje stajala uprljanih, mokrih ruku, zažarena, prekrasna i poželjna, pa prijazno reče:

- Taj bi uvjet bio da nakon završetka svog zadatka smijem umrijeti.

stanju ovamo, a onda smo ga strpali na palubu i isplovili na otvo -reno more. Kad smo se približili zoni od tri milje, Nijemci su mi ispričali da nas ondje čeka podmornica koja će preuzeti toga gos -podina. Ali ga nije uspjela preuzeti. Nešto se ispriječilo. - Starac nastavi pričati što se tada dogodilo. Poštovani čitatelj to već zna.

- Neprestano su o njemu govorili kao o trgovcu Jonasu - nastavipričati stari kormilar.

Drugi starac reče:- Pogledaj, Jose, ima li mrtvac putovnicu na ime Jonas.Jose pogleda i nađe putovnicu na ime Emil Jonas, trgovac iz

Rudesheima.- Moramo smjesta obavijestiti policiju - reče Jose.

Rano ujutro 21. studenog 1957. godine djeca koja su se igrala na bijelom žalu ribarskog sela Cascaisa ispred Lisabona našla su šarene školjke, morske zvijezde, polumrtve ribe i mrtva čovjeka.

Ležao je na leđima. Lice mu je imalo začuđen izraz; bio je odje-ven u izvanredno moderno, premda jako raskvašeno, odijelo od siva kamgarna. Muškarac je nosio crne polucipele i crne kratke čarape, bijelu košulju i crnu kravatu. U blizini srca vidjela se na košulji okrugla rupa i velika krvava mrlja. I kaput je bio oštećen. Tog su gospodina očito otpremili uz pomoć taneta - i to ne pre-malog - iz ovog na onaj drugi, navodno bolji, svijet.

Djeca su se vrišteći razbježala kad su otkrila leš. Pet minuta kasnije dojurili su ribari i ribarice. Uzbuđeno su okružili mrtvaca.

Neki se starac obrati svom sinu:- Pogledaj, Jose, nosi li ovaj gospodin uza se putovnicu. - Jose

klekne uz mrtvaca te ga pretraži. Mrtvi je gospodin imao četiriputovnice.

Drugi starac reče:- Pa ja poznajem tog momka! - Zatim ispriča ostalima kako je

prije sedamnaest godina, u rujnu 1940. godine, za dobru plaćusurađivao s njemačkim obavještajcima pri otmici nekog elegantnoggospodina. Starac je u ono doba bio kormilar malog ribarskog brodića: - . . . negdje su ga u gradu oborili i dopremili u besvjesnom

- Pišite, gospođice - reče svojoj tajnici komesar Manuel Vayda iz Odjela za ubojstva u Lisabonu i stane diktirati: - Kod mrtvaca pronađena na žalu kod Cascaisa radi se o izrazito muškoj - hrm, križajte izrazito - o muškoj osobi od 45 - 50 godina. Prema prilo -ženom liječničkom nalazu, hm, hm, čovjek je ustrijeljen američkim vojnim pištoljem promjera 9 milimetara... Novi red.

U odjeći mrtvaca - hvatate li, gospođice? - pronađeno je: 891 dolar i 45 centa, dva računa njujorških gostionica. Račun njujor-škog hotela Waldorf-Astoria, njemačka vozačka dozvola ispostav-ljena na ime Thomas Lieven, starinski zlatni sat na otkucavanje i četiri putovnice: dvije njemačke na imena Thomas Lieven i Emil Jonas i dvije francuske na imena Maurice Hauser i Jean Lebla-nc... Novi red.

Fotografije Jeana Leblanca, odnosno Emila Jonasa. podudaraju se s onima koje se nalaze u arhivu kriminalističke policije. Točno odgovaraju fotografijama u četiri mrtvačeve putovnice. Iz svega ovog možemo zaključiti da se kod ubijenog radi o obavještajcu Thomasu Lievenu, o kojem se posljednjih godina tako mnogo govo-rilo. Nesumnjivo je postao žrtvom osvete obavještajaca. Policija ulaže sve snage kako bi razjasnila ovaj slučaj... Kakve li gluposti. Kao da je uopće ikada objašnjeno ubojstvo nekog obavještajca! Pa ubojica je već odavno pobjegao preko svih brda i dolina... Gospo -đice, ta zar ste poludjeli? Što vam pada na pamet da zapisete moje posljednje rečenice?«


- Čovjek, rođen od žene, kratko živi i ispunjen je nemirom... -govorio je svećenik nad otvorenim grobom. Bilo je 16 sati i 30 minuta, 24. studenog 1957. godine. Potrajalo je nešto dulje dok vlasti nisu dopustile da se pokojnik zakopa.

Dana 24. studenog 1957. u Lisabonu je padala kiša i bilo je prilično hladno. Mala se žalobna skupina smrzavala. Prisutni su bili sami muškarci - i jedna jedina mlada žena. Gospoda su izgle -dala kao ono što su i bila: kolege po zvanju. Bivši major Fritz Loos iz nekadašnje Vojne okružne komande Koln oborio je glavu. Pokraj njega kihao je poput dunje žut britanski obavještajac Lovejov. Češki špijun Gregor Marek bio je cijelo vrijeme pognut. Pukovnici francuske obavještajne službe Simeon i Debras bili su zamišljeni, dok su pukovnik Erich Werthe i mali major Brenner iz Abwehra Pariz bili tužni. Pokraj svećenika stajala je američka obavještajka Pamela Faber, koja je Thomasa Lievena tako silno podsjećala na njegovu mrtvu ljubav, Chantal Tessier.

- Neka ti bude laka zemlja, Thomas Lieven. Amen - reče svećenik.

- Amen - odgovore neobični sudionici žalobnog obreda. Svi supoznavali Thomasa Lievena. Sve ih je prevario. Šefovi su ih sadaposlali ovamo kako bi utvrdili da je to pro... pseto stvarno mrtvo.»Hvala Bogu, doista je mrtav«, pomisliše ta gospoda.

Grobari su zatrpavali grob. Nekadašnji kolege Thomasa Lievena bace po grudicu zemlje u dubinu. Radnici zatim dovuku skromnu mramornu ploču koja će krasiti grob.

Ljudi se počnu razilaziti. Werthe i Brenner koračali su jedan uz drugog. Nisu poznavali svog zemljaka Fritza Loosa, a ni on nije poznavao njih. Jer Fritz Loos je sada radio za novonastalu nje -mačku obavještajnu službu, a Werthe i Brenner za neku drugu, ponovno uskrslu, njemačku obavještajnu službu. Godine 1957. bilo ih je već opet nekoliko u njemačkoj domovini!

Obavještajci se ukrcaju ispred groblja u taksije. Zapravo su mogli unajmiti i mali autobus, jer su svi stanovali u istom hotelu, razumije se - najboljem. Svakom je domovina za koju su radili plaćala troškove.

Iz svojih su soba u prekrasnom, luksuznom hotelu Pcdacio do Estoril-Parque zatim najavili telefonske razgovore s Engleskom,

Francuskom, Njemačkom, pa čak i sa zemljama iza željeznog zas-tora.

Pošto su uspostavljene veze, izgovorili su besmislene rečenice, kao na primjer:

- Žuti je morski pas serviran danas poslijepodne. - Što je značilo:

- Vidio sam mrtvaca u mrtvačnici. To je Lieven.Tako su u različitim centralama obavještajnih službi poslije -

podne 27. studenog 1957. godine zaključeni i odloženi manje ili više debeli spisi. Na svima je stajalo isto ime: Thomas Lieven. A sada je uz njega stavljen križ...

Dok su njezini kolege, obavještajci, još visjeli na telefonima, Pamela Faber sjedila je besposleno u svojoj hotelskoj sobi. Naru -čila je viski, led i sodu. Skinula je svoje cipele visokih peta i polo -žila lijepe noge na stolac. Sjedila je opušteno u naslonjaču i pušeći vrtjela amo-tamo veliku čašu viskija.

Crne su joj oči blistale poput zvijezda, krupna su usta izgledala kao da će se svakog trenutka nasmijati jednoj golemoj, tajnoj šali. Pamela Faber sjedila je tako, pušila, pila i smijala se dok se na Lisabon spuštao suton kišne jesenje večeri. Odjednom podigne čašu, pa glasno reče:- Živio, ljubljeni Thomas! Živio još dugo - za mene! Naravno, bila je već malo pijana. Inače to ne bi rekla, jer je Thomas nije mogao čuti; nije bio u sobi, nije bio ni u hotelu, a ni u Lisabonu, nije bio ni u Portugalu, ni u Europi, bio je...

A gdje je zapravo bio? To s pravom pitate, poštovani čitatelji. Da Thomasa Lievena nisu pokopali tog dana, već ste odavna razabrali iz vedra tona našeg izvještaja. Ali ako nije bio mrtav - koga li su to umjesto njega pokopali? U kome li su to međunarodni obavještajci prepoznali Thomasa Lievena?

Malo strpljena, poštovani čitatelji, sve ćemo odmah ispričati. Da bismo sve mogli točno opisati, valja nam se vratiti unatrag te se sjetiti onog dana kad smo izgubili Thomasa Lievena iz vida: to jest, 25. svibnja 1957. godine.

Kao što smo već bili ispričali, Thomas je taj dan proveo u jed -nom ljetnikovcu na blagim padinama države Marvland, kao gost prvog kriminalista Amerike.

Tog je dana izrazio neočekivanu želju da nakon izvršenja zadat-ka umre.

- Aha - Hoover će ravnodušno. - A kako ste zamislili svoj svr -šetak?


Thomas Lieven ispriča njemu i Pameli kako je zamislio svoj kraj i završi riječima:

- Jednostavno je nužno da umrem, kako bih napokon... napokon. .. mogao opet živjeti u miru!

Zbog ovog, a i zbog planirane smrti Thomasa Lievena, Hoover i Pamela srdačno su se nasmijali.

- Pojedinosti možemo pretresti i kasnije - reče Thomas.- Recite mi sada nešto više o mojoj Dunji i onome mister Morri-

su. Gdje je on sada?- U Parizu - reče Edgar Hoover.- Oho - mislio sam daje u NewYorku?- Bio je u New Yorku prije nekoliko tjedana. Zatim je otputovao

u Europu. U Parizu je odsjeo u Crillonu. Čini se daje onda izgubioživce. Jer je popodne 4. svibnja, napustivši hotel, prešao prekoPlace de la Concorde u američku ambasadu. Ondje je zatražio darazgovara s ambasadorom i rekao:

- Ja sam sovjetski špijun...

6- Ja sam sovjetski špijun i mogu vam dati obavijesti o najvećoj

sovjetskoj špijunskoj mreži u Sjedinjenim Državama - reče VictorMorris američkom veleposlaniku u Parizu.

Bilo je to u 17 sati i 45 minuta 4. svibnja 1957. godine.- A zašto to želite učiniti, mister Morris? - veleposlanik.- Jer trebam vašu pomoć - odvrati Morris, čovjek podbuhla lica

s jakim naočalama u crnom rožnatom okviru. - Dobio sam nalogda napustim Ameriku te da se preko Pariza vratim u Moskvu.Znam što to znači. Žele me ubiti.

- A zašto vas Sovjeti žele ubiti?- Ja... hm, mislim da sam zakazao - odvrati Morris američkim

engleskim bez i najmanjeg stranog naglaska. - Žene. Pijančevanje.Previše brbljanja. A zatim još i Dunja...

- Tko je Dunja?- Dunja Melanin. Bivša supruga sovjetskog oficira, sada radi u

ordinaciji nekog liječnika u New Yorku. Sprijateljen sam s njom.Neprestano smo se svađali i time smo svratili na sebe pozornost.Mark mije rekao da moram smjesta nestati.

- Tko je Mark?- Unatrag deset godina šef najveće špijunske mreže u Americi.Victor Morris, kako se brzo ispostavilo, bio je čovjek s mnogo

imena. Uistinu se zvao Havhanem i bio je potpukovnik u sovjet -skoj obavještajnoj službi. Od 1946. do 1952. godine taj se čovjek u Rusiji pripremao da ode kao špijun u Ameriku te da surađuje s legendarnim, čudesnim misterom Markom.

Šest godina obuke! Teško je i zamisliti što je to značilo: Havhanem, alias Morris, morao je potpuno zaboraviti svoju staru ličnost i pretvoriti se u sasvim novu. Morao je naučiti čitati, govo -riti, jesti, hodati, misliti i raspravljati poput čovjeka iz okolice New Yorka. Trebao je voziti auto poput Amerikanca, plesati i čitati, pi -sati, pušiti i opijati se na način kako to čine Amerikanci.

Potpukovnik Havhanem postao je novi čovjek. Dakako, jedan je drugi čovjek već prije njega svladao taj golemi zadatak: mister Mark, najbolji špijun kojeg je Kremlj ikada imao u Americi i kome se već deset godina nije moglo ući u trag.

Havhanem, alias Morris, položi sve ispite. Dana 14. travnja 1952. godine, opremljen besprijekorno krivotvorenom američkom putovnicom, javi se, prema nalogu, Mihajlu Svirinu, sekretaru sovjetske delegacije pri Ujedinjenim narodima u New Yorku. Sek-retar se s njime sastane poduzevši sve mjere opreza, dade mu no -vaca te mu objasni:

- Uspostavit ćete vezu s mister Markom. Nas se dvojica nećemoviše nikada vidjeti. Od ovog časa vi za mene više ne postojite,, kaošto ni mister Mark za mene službeno ne postoji. Ne možete računati s tim da ću vam ikada pomoći. Diplomat sam i ne smijemimati s vama nikakve veze.

- Kako ću prepoznati Marka?- Telefonirat će vam u hotel. Dat ću vam malu izrezbarenu lulu.

Nosit ćete je u ustima kao znak raspoznavanja kad vam Mark priopći mjesto sastanka.

Tri dana kasnije Mark mu telefonski odredi to mjesto:- Budite točno u 17.30 sati u zahodu RKO-kina u Flushingu.Zahod! Vjerojatno nema te obavještajne službe na svijetu koja

bi mogla postojati bez tog mjesta! Toga dana, točno u 17 i 30, Mor -ris potraži spomenutu prostoriju. Iz jednog odjeljka iziđe muška -rac od svojih četrdeset pet godina: visok, gotovo sasvim ćelav, ske -ptična, pametna lica, velikih ušiju, tankih usnica, s naočalima bez okvira. Nosio je odijelo od flanela i plavu košulju umjetnika, bez


kravate. Pogleda Morrisa. Ugleda malu, čudno oblikovanu lulu, što je visjela Morrisu iz kuta usana. Kratko kinine i reče: - T6čni ste na minutu, Morris...

- ... Mark kratko kimne i reče: »Točni ste na minutu, Morrise« -pričao je šef FBI-a Thomasu Lievenu, koji gaje pozorno slušao.

Pamela je ozbiljno sjedila uza nj. Sve troje je pušilo, pilo crnu kavu i francuski konjak. Veliki je objed s puranom već bio prošao.

Hoover zapali debelu, dugačku cigaru pa otpuhne oblak slatka-sta dima:

- Dopustite da nastavim: Morris i Mark nikako se nisu podnosili. Od prvog trenutka bili su jedan drugom nesimpatični. Ali morali su nekako izići jedan s drugim na kraj...

... Jest, nekako su morali izići jedan s drugim na kraj! Mark je onog dana u zahodu RKO-kina dao Morrisu novaca, ključ šifre i dogovorio što treba učiniti radi prikrivanja: Morris mora otvoriti fotografski studio, tako da vlasti ne bi razbijale glavu od čega živi. Nadalje gaje Mark uputio gdje će i kako Morris ostavljati i podizati. tajne obavijesti.

Obavijesti - na mikrofilmovima ne većim od glavice pribadače -bit će skrivene u kovanom novcu, starim papirnatim ubrusima ili u kori od naranči. Pomoću malih magnetskih pločica moglo ih se pričvrstiti ispod klupa, javnih telefonskih aparata, kanta za smeće ili poštanskih sandučića.

- Posao je tekao besprijekorno - izvijesti Hoover. - Kao što samveć rekao, Morris nije podnosio Marka, ali je unatoč tome odličnoizvršavao zadatke.

- Na primjer, kakve zadatke?- Na žalost vrlo važne - reče Hoover, uzdahnuvši. - Nakon

svega što nam je Morris ispričao u Parizu ne smijemo gajiti nikakve iluzije. Sovjeti zahvaljuju Organizaciji Mark mnoge spoznaje!Tako je, na primjer, Morris, prema vlastitom iskazu, špijunirao uraketnom centru New Hyde Park.

- I nikada se nije dogodila neka neprilika, neka nezgoda? -upita Thomas.

- Ipak, jednom. A ta nam je nezgoda barem dokazala da Morrisnije dosad lagao. Evo, ovdje je dokaz. - Hoover položi na stol is-

pred Thomasa istrošen novčić od pet centi. - Podignite ga i ispus-tite neka padne.

Thomas uzme novčić i ispusti ga iz ruke. Novčić padne i raspo-lovi se. Iznutra je bio izduben. Na dnu jedne polovice bio je zalijep-ljen sićušan komadić filma.

- Ovaj komadić filma - reče Hoover - sadrži Markovu šifriranuporuku. Najmudrije glave FBI-a pokušavaju već četiri godine dešifrirati ovu poruku - sve uzalud.

- Kako ste se domogli ovog novčića? - upita Thomas.- Pukim slučajem - reče Edgar Hoover. - Neki ga je mali ulični

prodavač novina, imenom James Bozart, našao 1953. godine...Jedne vruće ljetne večeri 1953, godine mali pjegavi ulični pro-

davač novina jurio je stoje brže mogao preko stubišta neke goleme zgradurine u njujorškoj četvrti Brooklvnu.

Buuum!Na kraju je ipak tresnuo koliko je dug i širok. Sav mu se novac

rasuo iz džepa. Kakve li nesreće! Tiho psujući, James je počeo ku-piti svoju imovinu. Iznenada osjeti pod prstima novčić od pet centi koji je bio vrlo čudan na opip - vrlo čudan...James ga malko provrti amo-tamo. Novčić se raspadne na dva dijela. U unutrašnjoj strani jedne polovice James ugleda tamnu točku. No, dakle, tako nešto! Tek prije nekoliko dana James je gle-dao neki špijunski film. U filmu su poruke na mikrofilmovima skrivali u kutijama od cigareta. Nije li i ovo možda neki mikrofilm? James Bozart - američki mu narod odaje danas vječnu zahvalnost - odnese svoje otkriće u najbližju policijsku stanicu, zapovjednik straže Mullev ismije dječaka, no vodnik Levon reče:

- Čekaj, Joe. Pošaljimo novčić u FBI. Tko zna, možda još svi dođemo u novine!

Ni jedan od njih nije došao u novine - barem ne tada. Ali dva agenta iz organizacije Federal Bureau of Investigation posjetila su malog Jamesa kod kuće. Ispitali su ga. Gdje lije on to pao?

U ulici Fulton 252. Bila je to golema kuća za iznajmljivanje. Donje prostorije bile su izgrađene za dućane. U prvom i drugom katu smjestila su se razna poduzeća. Dalje gore stanovali su neže-nje, umjetnici i mali činovnici. Osim toga, u toj divovskoj zgradi i FBI je imao jedan ured.

Agenti FBI-a provjerili su do posljednje sitnice svakog stanara kuće u ulici Fulton 252. Ništa nisu pronašli.

Prolazile su godine. Poruka na mikrofilmu ostala je neobja-šnjena, a njezin sastavljač neotkriven. Ljudi odgovorni za sigur-

J. M. Simmel 1T MOŽE I BEZ KAVIJARA

nost Amerike osjećali su između 1953. i 1957. godine sve jasnije: neugodan se špijunski lanac stezao oko njihove zemlje i sve ju je jače ugrožavao.

- Bit će da je tih godina - pričao je Edgar Hoover u svom tihomljetnikovcu Thomasu Lievenu - Morris sve više propadao. Nakonšto je sreo Dunju Melanin sve se još i pogoršalo. On je tukao nju,ona je tukla njega. Mark je, vjerojatno, poslao o tome izvještaj uMoskvu, jer su Morrisa iznenada opozvali. U Parizu je otišao uameričku ambasadu, zamolio zaštitu i ispričao sve stoje znao.

- Unatoč svemu, čini mi se da to baš nije bilo mnogo - rečeThomas.

- Nije bilo dovoljno - reče Hoover. - Ali je ipak bilo vrlo mnogo.Jer premda je taj tajanstveni Mark učinio sve kako Morris ne biotkrio gdje on stanuje, Morrisu je ipak jednom uspjelo da ga potajno slijedi. A znate li gdje Mark, prema njegovu iskazu, stanuje?

- Budući da ste to učinili tako napetim, pretpostavljam u uliciFulton 252.

- Točno - reče Edgar Hoover. - U onoj kući u kojoj je prije četirigodine mali James Bozart pao i našao novčić...Nakon toga je u sobi neko vrijeme vladala tišina. Thomas ustane i priđe prozoru. Zagleda se van u prostrani, ljupki krajolik. Edgar Hoover reče:

- Čitav stožer mojih ljudi, među njima i miss Faber, provjeravali su prošlih tjedana u tančine svakog stanara te kuće. Markovopis, što nam ga je dao Morris, odgovara najomiljenijem stanaru.Slikar je. Živi sasvim u potkrovlju,, a zove se GoldfuJS. Emil RobertGoldfuJS. Američki građanin. Od 1948. godine stanuje u ulici Fulton 252. Nastavite pričati, miss Faber.

Pamela reče:- Već tjednima pratimo Goldfuj3a. Upotrijebili smo oko tucet

FBI-automobila s radarima, radiouredajima i televizijskim uređajima. GoldfuS ne može učiniti ni koraka, a da ga naši ljudi ne slijede. Uspjeh: nikakav.

- To doista ne razumijem - reče Thomas. - Ako je tako silnosumnjiv daje špijun, zašto ga ne uhitite?

Pamela strese glavom:- Nismo u Europi, gospodine Lieven.- U Sjedinjenim Državama - objasni Edgar Hoover - čovjek

smije biti uhićen jedino ako je nepobitno dokazano da je napravionešto protuzakonito. Tek onda će sudac izdati uhidbeni nalog.Sumnjamo da je GoldfuJ3 špijun. Ali dokazati? Ne, dokazati mu to

ne možemo. A dokle god to ne možemo nepobitno učiniti, ni jedan nam sudac ove zemlje neće dopustiti da ga uhitimo.

- Ali Morris?- Morris nam je dao svoje obavijesti sasvim povjerljivo. Iz obzira

prema svojoj obitelji u Rusiji, on ni pod kojim uvjetom neće istupiti javno kao svjedok protiv GoldfuJ3a.

- A potajna premetačina stana?- Naravno da bismo mogli, kada Goldfuč jednom ne bude kod

kuće, prodrijeti u njegov stan i pretražiti ga. Siguran sam da bismo našli kratkovalni odašiljač i mnoge druge stvari koje bi dokazale da je špijun. Ali u tom slučaju nikada ne bi mogao biti osuđen.

- Zašto ne?- Njegov bi branitelj zahtijevao da naši službenici kažu pod pri

segom kako su se domogli dokazanog materijala. Pretpostavimo dasu ga se dočepali nezakonitom premetačinom stana - sudac bi naredio da se ništa od tog materijala ne smije upotrijebitit protivGoldfuJ3a.

- Ali kako onda uopće možemo uhvatiti tog mister GoldfuJSa?Edgar Hoover se blago nasmiješi:- To mi vas pitamo, gospodine Lieven. Zato smo vas dopremili

ovamo - vas, starog prijatelja gospođe Dunje Melanin.

8

- U Rusiji ražnjiće pripremaju s lukom! - vikao je debeli BorisRoganov.

- U Rusiji ražnjiće ne pripremaju s lukom! - vikao je ThomasLieven.

Stajali su jedan drugome nasuprot, dršćući od bijesa. Osjećalo se da pljuske već lebde u zraku. Bilo je to u 13 sati i 30 minuta 19. lipnja 1957. godine. U New Yorku je bilo strahovito sparno. Svađa oko ražnjića zbila se u kuhinji ruske gurmanske restaura-cije u 41. ulici. Debeli gospodin Roganov bio je vlasnik tog lokala. Thomas je dolazio ovamo već nekoliko dana jer je kod Roganova obično objedovala Dunja Melanin. Radila je u obližnjoj ordinaciji stanovitog doktora Masona.

J. M. Simmel 7 MOŽE I BEZ KAVIJARA

Meni

Proljetna salata

Ražnjići s rižotom

Pržene banane

Uzmite zrele, ali ne premekane, oguljene banane i popržite ih sa svih strana u tamnom maslacu, dodajte u tavu tekući med pomi-ješan s malo ruma, oprezno ok-

renite u tome banane nekoliko puta i neprestano ih zalijevajte, pospite ih ribanim bademima i pistacijama te ih odmah poslužite na ugrijanim tanjurima.

Proljetna salata

Izrežite na ploške jedan oguljeni mladi krastavac, mlade rotkvice i tvrdo kuhana jaja te sve stavite u zdjelu. Pospite s malo papra i soli, s mnogo sitno nasjeckanog kop-ra, vlasca i peršina, te umiješajte mnogo gustog kiselog vrhnja. Salatu odmah poslužite, kako ploške krastavaca ne bi otpustile vodu.

Ražnjići

Filee iz ovnećih leđa izrežite na dva centimetra debele odreske. Marinirajte ih najmanje dvanaest sati s maslinovim uljem, malo li-munova soka, soli, nasjeckanim lukom, peršinom, zgnječenim bo-rovicama, zrncima papra, jednim zgnječenim režnjem češnjaka i

malo vina. Nabodite naizmjence

meso i ploške slanine na štapiće za ražnjiće i pecite na roštilju ili na rešetki pećnice, ali tako da meso iznutra ostane malo ružičasto.

Rižot

Pirjajte na maslacu ili maslinovom ulju veliku glavicu sitne nasjecka-nog luka da bude mekan i svijet-ložut. Bacite na to suhu rižu, oko deset minuta lagano je pržite uz neprestano miješanje, ali pazite da riža ne potamni. Prelijte s je-dan i pol puta toliko kipuće vode koliko je riže, malo posolite i pir-jajte u dobro zatvorenom loncu na azbestnoj ploči na sasvim bla-goj vatri 30 minuta.

Bio je to žalostan sastanak. Dunja, još uvijek strastvena i priv-lačna, žalila je za Victorom Morrisom. Uvijek bi iznova briznula u plač kad god bi o njemu pričala - a pričala je neprestano o njemu, nešto na vlastiti poticaj, a nešto i zato što ju je Thomas na to na -vodio.

Pritom nije saznao baš ništa. Što god mu je Dunja pričala nije mu uopće pomagalo. Pošto bi napustio Dunju, sastajao bi se s Pamelom, preko koje je bio u vezi s Hooverom. Pamela je imala malen stan na Manhattanu. Thomas je stanovao u hotelu Wcddorf--Astoria.

Prolazili su dani. Ništa se nije događalo. GoldfuJS se ničim nije odao. Thomas je primjećivao kod Pamele sve veću razdražljivost, koju nije mogao protumačiti. Neprestano se sastajao s Dunjom pokušavajući pronaći nešto, bilo što, što bi teretilo GoldfuJ3a i do-velo do njega. Ali činilo se da Dunja nije nikada vidjela Goldfu&a. Samo je neprestano plakala za svojim Morrisom.

Jučer je poželjela ražnjiće. Thomas je smjesta stavio k©made ovnećeg mesa u salamuru i ostavio ih da u njoj leže dvanaest sati. Sada je meso bilo onakvo kakvo je trebalo biti. Thomas gaje upra-vo htio, pomiješano sa slaninom, nabosti na ražanj, kadli je debeli Boris Roganov počeo rezati luk na debele ploške. Izbila je divlja svađa. Zatim su se gospoda opet pomirila. Međutim, tog dana ne-prilikama nije bilo kraja.

Kada se Dunja, naravno zakasnivši, konačno pojavila i počela s Thomasom objedovati, pokazalo se daje i ona strašno razdražljiva. Neprestano se hvatala za glavu, koja ju je boljela, stalno je nešto zanovijetala Thomasu. Zatim se malko pribrala:

- Oprosti - ali ovaj će me užasan posao slomiti!- Što se dogodilo?- Mislim da se pola grada daje cijepiti.- Cijepiti?

Pržene banane

NewYork, 19. lipnja 1957.

Ovo jelo pomaže Thomasu da uhvati najvećeg sovjetskog špijuna


- Novim cjepivom protiv dječje paralize. Doktor Salk. Sigurno sičuo nešto o tome. Cijepljenje i ne bi bilo tako strašno! Najgore je topiskaranje.

- Kakvo piskaranje?- Svaki pacijent mora donijeti svoj rodni list. Ni putovnicu, ni

prijavnicu, ništa, nego baš rodni list!- Zašto?- To zahtijeva zakon. A ja moram zapisati broj svakog rodnog

lista i ustanovu koja ga je ispostavila. A dolazi ih na stotine! Poludjet ću. Cijepiti! Cijepiti! Cijepiti!

- Cijepiti, cijepiti - ponovi on blesavo, dok mu se srce stegnulo.Naime, jedna je lijepa žena u žutoj ljetnoj haljini upravo ušla ulokal. Nije vjerovao svojim očima. Pa poludjela je! Mora da je poludjela! Zakoni FBI-a su najstrože zabranjivali da se dva obavještajca, koja međusobno surađuju, susreću u javnosti. Čini se dajePamela Faber na to fućkala. Sjela je točno nasuprot Thomasu iprekrižila noge. Naslonila se i zapiljila u Dunju...

Dunja je to, naravno, brzo primijetila. -Tko je to?- Mo-molim?- Ona osoba ondje prijeko. Bulji u mene. Poznaješ lije?- Zar ja? A koga to uopće?- Onu našminkanu žutu. Hajde, ne pretvaraj se!- Bože, tu ženu nisam nikada vidio!- Lažeš! Poznaješ je! I još kako je poznaješ!Tako je počelo i tako se nastavilo za vrijeme ručka. Pri crnoj

kavi Thomasu je košulja već bila sasvim mokra od znoja. A Pamela Faber još je uvijek zurila u njih...

I tako se tog dana sve veselo nastavljalo!Kada se Thomas Lieven vratio u Waldorf-Astoryu, čekao ga je

neki gospodin Roger Ackrovd. Mister Ackrovda poznavali su u ho-telu kao trgovca izvoznika koji je često surađivao s poslovnim lju-dima iz Europe.

Gospodin Peter Scheuner - tako se Thomas u to vrijeme zvao -bio je u hotelu poznat kao jedan od tih poslovnih ljudi iz Europe. Oba trgovca, koja to zapravo nisu bila, sjednu u prazni bar. Mister Ackrovd tiho reče:

- Već nam gori pod tabanima, Lieven. Jeste li što napredovali?- Ni koraka.

- Do vraga - reče mister Ackrovd. - Razni nam znaci govore dase GoldfuJS uskoro sprema na bijeg. Ne znamo kamo će odmagliti.U Australiju, Aziju, Afriku ili Europu.

- Morate nadzirati granice. Aerodrome. Luke. I tako dalje.- Kako ćete to učiniti? Toliko činovnika uopće nemamo.

GoldfuS će, naravno, putovati s potpuno pravom lažnom putovnicom. - Prava, lažna putovnica. Thomas je to već odavno znao, to jeputovnica koja može izdržati sva ispitivanja po registrima svihustanova.

- Zar vjerujete daje nabavio same prave lažne dokumente?- To ne znam. U toj brzini jedva da je to mogao. Međutim, si

gurno ima putovnicu. A putovnica je dovoljna. Ako se ne dogodičudo, taj će nam čovjek promaći kroz prste.

Thomas duboko uzdahne. »A uza sve to još i moja fina suradni-ca, miss Faber«, pomisli ogorčeno. »No toj ću očitati bukvicu!«

9

- Znate li što zaslužujete? Batine! - vikao je Thomas Lieven.Teško dišući stajao je te večeri u Pamelinu malom stanu ispredvlasnice koja je nosila crnu jutarnju haljinu i očito vrlo malo ispodnje. - Kako vam je palo na pamet da dođete Roganovu?

- Imam još valjda pravo ići Roganovu. -^- Nipošto dok sam ja ondje!- To nisam znala - povikne ona.On se odmah izdere na nju:- I te kako dobro ste to znali!- E pa lijepo, znala sam!- A zašto ste onda došli?- Jer sam htjela vidjeti vašu Dunju, tu slatku golubicu!Njemu se opuste usta.- I zato ste sve ugrozili - čitavu akciju?- Ne vičite na mene! Vjerojatno ste strahovito zaljubljeni u tu

damu!- Zavežite ili ću vam dati po turu.- Samo pokušajte, ako se usuđujete!


- No čekaj - reče on i baci se prema njoj. Jednim vještim džiju-džicu zahvatom iskusna ga obavještajka obori na leđa i on se uztresak svali na sag. Smijući se, ona pobjegne. On skoči na noge papojuri za njom. U spavaćoj sobi ponovno je uhvati. Nastane malohrvanje. Oboje padnu na krevet.

Zatim je ležala preko njegovih koljena, koprcala se i dahtala.- Ostavi me - ostavi me smjesta - ubit ću te...Jutarnja se haljina rastvorila. Pamela doista nije nosila mnogo

ispod nje. Thomas ju je ravnodušno izdevetao. Ona je vrištala, mlatila oko sebe i grizla.

»Ista Chantal«, pomisli sav ošamućen, dok mu je krv udarala u sljepoočicama. »Ona je ista Chantal - oh Bože!« Padne preko nje i usne mu pronađu njezine. Ona ga ugrize. Zatim joj se usne otvore i postanu sasvim meke. Ruke obavije oko njega i oboje utonu u opojnu slast svog prvog cjelova. Prostorija se raspline ispred Tho-masovih očiju, a vrijeme izgubi svoj smisao.

Kad se ponovno osvijestio, gledao je u dva oka puna ljubavi. Pamela prošapće:

- Bila sam strahovito, tako strahovito ljubomorna na tvojuRuskinju.

Odjednom Thomasu upadne u oči nešto na Pamelinoj nadlakti -ci. Bile su to dvije okrugle svijetle mrlje od cijepljenja. Problijedi i promuca:

- Cijepljenje...Pamela, koja gaje upravo namjeravala poljubiti, ukoči se:- Što se dogodilo?- Cijepljenje - ponovi on tupo.- Jesi li poludio?Gledao ju je potpuno odsutno:- GoldfuB zna da je u opasnosti. Pokušat će napustiti Ameriku

i vratiti se u Rusiju. Svatko tko odlazi u Europu mora se cijepiti. protiv raznih bolesti. To zahtijeva zakon. A pri cijepljenju mora pokazati liječniku svoj rodni list da bi zabilježili njegov broj... -Thomas počne mucati od uzbuđenja: - Rodni list, a ne putovni -cu... Njegova lažna putovnica je prava lažna putovnica - ali, zar je i njegov lažni rodni list također pravi lažni rodni list?

Pamela problijedi:- Poludio si - stvarno si poludio.

- Ni govora! Ako, naime, GoldfuJS - dao Bog - predoči krivi lažnirodni list, onda ga konačno možemo okriviti za kažnjivo djelo, uhititi ga - i pretražiti mu stan...

- Thomas!- Ne ometaj me. Koliko New York ima liječnika?- Bože moj, a što ja znam? Najmanje deset tisuća!- Svejedno - reče Thomas Lieven, dok je Pamela zaprepašteno

zurila u njega. On udari rukom po krevetu. - Pa makar moraliupotrijebiti i sve agente FBI-a! Pa makar pri tom svi poludjeli! Moramo pokušati!

10

Navečer 19. lipnja 1957. godine na području grada New Yorka pozvano je na uzbunu 277 suradnika FBI-a. Svi su dobili nalog da najhitnije posjete 13.810 liječnika, koliko ih je radilo u desetomi-lijunskom gradu.

Svaki je od tih 277 agenata nosio uza se sliku muškarca od svojih četrdeset pet godina, pametna, skeptična lica, velikih ušiju i uskih usnica, koji je nosio naočale.

Od večeri 19. lipnja 1957 godine 277 ljudi postavljalo je na te -melju 277 fotografija bezbroj puta jedno te isto pitanje:- Doktore, poznajete li ovog muškarca? Pripada li vašim paci -jentima? Jeste li ga, možda, u posljednje vrijeme cijepili? I 20. lipnja 1957. godine nastave postavljati ista pitanja. Istodobno je stanoviti Peter Scheuner, njemački izvoznik, sjedio kao na žeravici u luksuznom hotelu Waldorf-Astoria. Povremeno bi zazvonio telefon. Javljali su se ljudi od FBI-a, koji su šifrirano priopćavali da operacija i dalje teče bez uspjeha. Thomas bi svaki put, uzdišući, opet stavljao slušalicu na vilicu.

Dana 21. lipnja u 16 sati i 35 minuta stanje se odjednom pro -mijeni. Opet zazvoni telefon. Duboki glas progovori:

- Ništica.Thomas skoči kao uboden iglom i izusti samo jednu riječ:- Gdje?Glas odgovori:- 3145 Riverside Drive. Doktor Willcox.


Dvadeset minuta kasnije Thomas Lieven stajao je u maloj ordi -naciji doktora Teda Willcoxa, postarijeg liječnika, koji je svoju or -dinaciju otvorio u najbjednijoj sirotinjskoj četvrti New Yorka.

Držeći u ruci fotografiju, doktor Willcox reče:- Točno se sjećam tog čovjeka. Ponajprije zbog toga što k meni

tako rijetko dolaze dobro odjeveni ljudi.»Ipak si naposljetku pogriješio, ti sovjetski superagentu«, po -

misli Thomas. »Potražio si liječnika što dalje od svog stana. Razu -mijem i zbog čega. A ipak je to bilo pogrešno«. Doktor Willcox nastavi:

- Taj me gospodin posjetio popodne 16. lipnja. Zatražio je da gacijepim. Izdao sam mu tzv. Međunarodnu svjedodžbu, o cijepljenjuprotiv zaraznih bolesti, koja je potrebna ako se, na primjer, putujeu Europu. - Stari liječnik odšepa do kartoteke, pa potraži datum16. lipnja. Zatim izvuče jednu karticu. - Gospodin se zove MartinCollins. Prema rodnom listu, rođenje 7. srpnja 1910. godine kaoamerički građanin u gradskoj četvrti Manhattanu. Broj rodnoglista: 32027/7/71897.

U 17 sati i 15 minuta Thomas Lieven i neki snažni agent FBI-a prisile dvojicu činovnika u matičnom uredu rođenih u četvrti Manhattan da rade prekovremeno. Nakon duljeg vremena dovuče se jedan od te dvojice i otpuhujući prašinu s požutjele registarske kartice zareži:

- Martin Collins... Collins Martin - kakva je to sada glupost?32027, crtica, 7, crtica, 71897 rekoste?

- Rekao sam - potvrdi Thomas.Činovnik ga pogleda:- No dakle slušajte, moj gospodine. Rodni list 32027, crtica, 7,

crtica, 71897 izdan je 4. siječnja 1898. godine za neku EmilijuWoermann. A ona je 6. siječnja 1902. godine umrla u dobi od četiri godine od upale pluća.

Thomas pogleda čovjeka od FBI-a, pa tiho zausti:- Sada konačno imamo našeg prijatelja.

11

Na vratima je bila pričvršćena mjedena pločica na kojoj je pi -salo:

Emil Robert GoldfuJ3

Vrata su se nalazila na najvišem katu goleme najamne zgrade u ulici Fulton 252. Dva su muškarca 21. lipnja 1977. godine, u 19 sati i 06 minuta, stajala pred ovim vratima. Jedan je izvukao piš -tolj iz navlake pod pazuhom i otkočio ga, a drugi je izvadio starin-ski zlatni sat na otkucavanje iz džepa.

- Smiješno - reče Thomas Lieven - tek je sedam sati, a ja samtako gladan!

Agent FBI-a pokuca na vrata pa, odmaknuvši se u stranu, is -pruži pištolj pred sebe...

Vrata se otvore. U dovratku je stajao suhonjav čovjek u plavom slikarskom haljetku s paletom u ruci. Blago se smiješio, djelujući vrlo simpatično i pametno. Pogledavši na pištolj agenta FBI-a, re -če:

- Što ovo znači, gospodine? Zar je to šala? Reklama? Poklon?- Mister GoldfuJJ, ili mister Mark, ili mister Collins - reče agent

FBI-a ili kako se već zovete, uhićeni ste.- Tko me želi uhititi? >-FBI.Slikar ljubazno reče:- Ne možete me uhititi, dragi moj gospodine. Nisam učinio ništa

kažnjivo, a vi nemate uhidbeni nalog.- Imamo, mister GoldfuJS, imamo ga - reče Thomas pristupivši

bliže; i on se blago smiješio.- Tko ste vi?- Prijatelj kuće - odvrati Thomas. - Mislim reći, kuće FBI. Gle

dajte, mister GoldfuJS, već danima imamo pripremljen nalog za vaše hapšenje. Morali smo još samo pronaći neki zgodan razlog davas uhitimo i unijeti ga. Jučer smo otkrili vrlo lijep prekršaj, lažnirodni list...

Odjednom se iz kata ispod ateljea pojave dva čovjeka, a druga dva siđu s tavana. Thomas reče:


- Poveli smo sa sobom i naše drage prijatelje, jer znamo da viniste samo šarmantni krivotvoritelj rodnih listova.

- Nego?- Nego vjerojatno i najbolji obavještajac kojeg su Sovjeti ikada

imali. A ja nikada ne dijelim pretjerane komplimente - reče Thomas Lieven, smiješeći se.

Mister GoldfuJS uzvrati smiješak. Oba su se muškarca šutke gledala. Pogledi su im se dugo zadržali...

Atelier i stan odmah su pretraženi. Agenti FBI-a pronađu rodni list na ime Martin Collins, dokumente na ime GoldfuJ3, 3.545 do-lara gotovine, brodsku kartu za Europu na ime Collins kupljenu za 1. srpnja 1957. godine i jaki kratkovalni odašiljač tipa Hallicraf-ter, koji je potpuno javno stajao između dviju slika.

Momci iz FBI-a pomagali su mister GoldfuJ3u dok je pakirao malen kovčeg. Thomas pritom uoči kako je mister Goldfuj3 odbacio nekoliko očito rabljenih papirnatih rupčića. Thomas izvadi zguž-vane rupčiće iz košare za otpatke. Mister Goldfufi smrtno problije-di. Thomas Lieven oprezno rastvori rupčiće. Na njima su se nala-zile sitne, tamne točkice, neupadljive poput izmeta od muha.

- Hm - oglasi se Thomas. U ovih dvadeset godina, dok su gaobavještajne službe najrazličitijih zemalja i obučavale i ugrožavalemu život, Thomas je postao vrlo budan. Ovo nije bio izmet od muha...

Dva dana kasnije Amerika je doživjela senzaciju. Uhvaćen je najopasniji ruski obavještajac svih vremena. Mikrofilmovi, koje je skrio u starim papirnatim rupčićima, odali su njegov komplicirani ključ za dešifriranje, njegovo pravo ime, njegovu pravu povijest.

Taj čovjek, koji je deset dugih godina nesmetano i ni od koga sumnjičen mogao špijunirati po Sjedinjenim Državama, bio je pu-kovnik sovjetske obavještajne službe. A zvao se Rudolf Ivanovič Abel.

Uvečer 23. lipnja 1957. godine teleprinteri su slali vijest o nje-govoj važnosti i o njegovu uhićenju u novinske redakcije na pet kontinenata i u čitav svijet. A i idućih su dana i tjedana djela pu-kovnika Rudolfa Ivanoviča Abela ispunjavala naslovne stranice novina. Svijet je čuo mnogo o njemu, ali ni izdaleka nije saznao sve.

Svijet, na primjer, nije nikada doznao ništa o onom objedu za koji su sjeli jedan veseo i dva ozbiljna gospodina. Bilo je to 17. ko-

lovoza 1957. godine u udobnom ljetnikovcu na idiličnim, šumovi-tim obroncima države Marvland...

- Gospodo - Thomas Lieven će vedro - zašto ste tako ozbiljni? -Pogleda Edgara Hoovera, šefa američke Savezne kriminalne policije. Zagleda se i u suncem opaljena, četrdesetogodišnjeg JamesaB. Donovana, čija je kosa već bila potpuno bijela. Donovan je biobranitelj majstorskog špijuna Abela u predstojećem procesu.

Thomas je došao iz kuhinje. Donio je pladanj, a na njemu veli-ku posudu i razni pribor. Odloživši pladanj i zapalivši špiritno ku-halo, koje je stajalo na jednom stoliću pokraj prostrta stola, sam odgovori na svoje pitanje:

- Dakle dobro! Vjerojatno ste tako ozbiljni jer se sjećate ratnihvremena kada ste se kao šefovi dvaju suparničkih špijunskih poduzeća neprestano ljutili jedan na drugog, zar ne?

Čini se da je pogodio. Hoover zagunđa, Donovan se ljutito na-kašlje. Branitelj je za vrijeme rata doista bio oficir u tajnoj misiji glasovitog OSS-a, to jest Office Jor Strategic Services. Prilikom raz-nih operacija on i njegovi ljudi sukobljavali su se s momcima iz Hooverova FBI-a.

Thomas stavi posudu na špiritno kuhalo pa nastavi, i dalje ved-ro raspoložen.

- Mudro predvidjevši vaše duševno stanje, izmislio sam i pripremio predjelo koje smiruje živce, potiče duh i podiže raspoloženje.

Thomas je pomicao posudu amo-tamo iznad plamena. U posudi su bili lagano poprženi teleći bubrezi, narezani na sitne kockice.

- Neka nas ovo jelo približi našem cilju.- Kakvom cilju? - Donovan sumnjičavo zareži. Lijevajući konjak

preko bubrega, Thomas promišljeno odgovori:- Da pomognemo vašem klijentu, a i Sjedinjenim Američkim

Državama.Hoover pogleda Donovana:- Abel će svršiti na električnoj stolici, to je barem jasno. Imamo

više nego dovoljno dokaznog materijala protiv njega.Donovan slegne ramenima.- Baš me zanima kako kanite dokazati da je moj klijent sovjet

ski špijun.Thomas strese glavom.- Baš je to žalosno. Uništavanje tako jedinstvenog talenta.

Šteta. Prava šteta!


Očistite dva teleća bubrega od

masnoće i kožica, razrežite ih na kockice i popržite tri minute na vrlo vrućem maslacu, popaprite i posolite. Donesite posudu na špi-ritnom kuhalu k stolu, prelijte bub-rege čašicom konjaka, zapalite, i ugasite šampanjcem. Dodajte bu-brezima 100 grama narezanih, na maslacu popirjanih šampinjona i veliku žlicu nasjeckanog peršina, sve dobro zagrijte da bude vruće, ali neka ne kuha. Bubrezima i u-makom napunite male košarice od nezaslađenog prhkog ili lis-natog tijesta.

Nadjeveni smuđ

Natarite očišćenu ribu paprom i solju, poškropite limunovim so-kom i ostavite da odstoji jedan sat. Zatim ribu dobro osušite,

nadjenite je s obje strane tankim

prutićima masne slanine, položite je leđima prema gore u vatrostal-nu posudu, prelijte tamnim mas-lacem i stavite u zagrijanu pećni-cu. Pecite oko pola sata uz često zalijevanje, ali ribu nemojte okre-tati, dolijevajte malo-pomalo ki-selo vrhnje pomiješano s čajnom žličicom kukuruznog škroba. Po-služite smuđa u posudi u kojoj ste ga pekli.

Jelo od ananasa

Veliku plitku staklenu posudu gusto obložite piškotama, nato-pite ih sokom od ananasa i prek-rijte debelim slojem slabo zašeće-renog tučenog slatkog vrhnja. Površinu obložite gustim uzorkom od komadića ananasa i ukuhanih višanja i poslužite ledeno.

-Što?- Kad pomislimo da će čovjeka poput Abela spržiti na stolici.- Bilo bi od vas vrlo ljubazno kad biste prije večere bili malo

taktičniji, mister Scheunere.- Ah, oprostite! Ali stvarno mi srce krvari. Abel nije samo ta

lentiran, on je pravi genij!- No-no-no...- Što vam znači to no-no-no? Smijem li vas podsjetiti, mister

Donovan, da ste za vrijeme rata pokušali raditi kao obavjestajacOSS-a u Švicarskoj? Švicarci su vas već nakon šest mjeseci razotkrili i izjurili. A Abel? Radio je deset godina u Sjedinjenim Državama, a da nije bio otkriven!

- Čekajte malo. - Donovan pogleda Thomasa, pa zatim Hoovera.- Vas dvojica nešto želite. Službeno mi to očito ne možete predložiti. Dakle, morate okolnim putem. Hajde, govorite, o čemu se radi?

- A sada šampanjac - reče Thomas Lieven i nalije šampanjac uvruću posudu. Smjesta se počne širiti golicav miris koji je mnogoobećavao.

- Aaaanhh - protisne Hoover, pa se zavali. Čak se i Donovanuopustilo nervozno lice, kratko se nasmiješio.

- Vidite - reče Thomas - već djeluje. - Nastavi raditi i onakousput reče: - FBI neće iznijeti sve dokaze protiv Abela. Abela nećeosuditi na smrt.

- Nego?- Molim? - Thomas prijekorno podigne obrve. - Mister Donovan,

zaista vam se čudim! Što znači: nego? Ipak biste mogli svojem klijentu priušiti još ovo malo života.

- Ne izvrćite! Mister Hoover je bio taj koji je govorio da Abel mora završiti na električnoj stolici!

- Prema zakonima, svakako - pouči ga Thomas, poslužujući izvrsno predjelo. - Međutim, ako bi FBI imao vlastite planove s vašim klijentom...

- Što onda?- Tada bi bila moguća i drukčija presuda. Na primjer, doživot

no. Trideset godina zatvora. Dvadeset. Deset...- A što je s dokazanim materijalom o kojem je govorio gospodin

Hoover?

Meni

Teleći bubrezi u šampanjcu

Nadjeveni smuđ

Jelo od ananasa Marvland, 17. kolovoza 1957.

Lievenovi bubrezi u šampanjcu omamljuju čak i velike zvjerke Teleći bubrezi u šampanjcu


- Dokazni se materijal može i zadržati, barem jedan dio, onajnajgori. Poslužite se, mister Donovan, jedite, za Boga miloga, bubreg će vam se ohladiti.

Sjedokosi branitelj mehanički počne jesti. Stisnuvši oči, zagleda se u Thomasa. Žvačući, progovori:

- A što biste imali od toga ako biste... - Zagrcne se i stane kaš-ljati. Thomas ga uslužno udari po leđima.

- Jeste li vidjeli? Odmah sam vam to htio reći, ali mi je uzmanjkalo hrabrosti. Mislio sam da je nezgodno upozoravati na toovako velikog čovjeka poput vas.• - Na-na što? - zaječi uzbuđeno Donovan, hvatajući zrak.

- Da se punih usta ne smije govoriti - skromno će naš prijatelj.- No, mislim daje sada opet sve u redu.

James Donovan odloži pribor za jelo. Odjednom više uopće nije imao usnica. Glas mu je zazvučao poput glasa ledene sige kada bi ona mogla govoriti, što ona, dakako, ne može:

- Prestanimo se igrati mačke i miša. Pitam vas: što bi FBI imaood toga da za sebe zadrži najteži dokazni materijal i time spasiAbelu život?

Thomas pogleda Hoovera.- Ne biste li vi odgovorili na ovo pitanje, str?Hoover promrmlja nešto nerazumljivo, pa se nagne nad svoj ta-

njur.- Tako je i pravo - reče Thomas. - Uvijek je meni prepušteno da

odgovaram na najneugodnija pitanja, e baš to volim. Dakle, lijepo,mister Donovan. FBI time najvjerojatnije dobiva mogućnost daprije ili kasnije spasi život najvjerojatnije američkom obavještajcu.

- Američkom obavještajcu?- Mister Donovan, stvarno mije strahovito neugodno kopkati po

unutarnjim odnosima američke obavještajne službe - ali i vi steosobno nekoć bili kod te družbe, zar ne? Pa ste onda potkraj ratapomagali da se izgradi obavještajna služba protiv Sovjetskog Saveza. Ili možda niste?

James B. Donovan je šutio.- Ne predbacujem vam - reče Thomas, namignuvši. - Napos

ljetku, to je bio vaš zadatak. Zar ne bi danas netko mogao smatrati paradoksalnim što baš vi branite sovjetskog obavještajca?

- Kao branitelj po službenoj dužnosti. Sud time želi dokazatisvoju objektivnost.

- Molim, molim, nemojte to shvatiti kao predbacivanje! - dodaThomas popustljivo.

- Pretpostavljam da svaka zemlja ima svoju obavještajnu službu - reče Donovan malo uvrijeđeno.

- Čovjek samo ne smije dopustiti da ga uhvate - promrmlja nerazgovijetno Hoover, nagnut nad svoj tanjur.

- Baš tako - reče Thomas. - Svakako već sada predviđam dan -ovo je puko pitanje računa vjerojatnosti - kada će Sovjeti uhvatitinekog američkog obavještajca. Napokon, i to bi se moglo dogoditi,zar ne? Izvolite još malo bubrega, gospodo. - Elegantno ih posluži.- Tako mi je, na primjer, doprlo do ušiju da obavještajna službaveć godinama šalje specijalne avione koji iznad određene zemlje nesnimaju samo oblake.

- To su, naravno, potpuno besmislene glasine - reče Edgar Hoover, ne podižući glave.

- Pa, naravno, naravno - blago će Thomas. Donovan stane odjednom vrlo pažljivo slušati. - Sovjetski su prosvjedi zbog povrederuskog zračnog prostora, naravno, potpuno neosnovani.

Hoover podigne pogled pa namigne jednim okom. - Radi se uvijek o avionima za ispitivanje meteoroloških prilika koji su slu-čajno skrenuli sa svog kursa.

- Ma jasno. Međutim, što bi se dogodilo ako bi jednog - hrm -od tih pilota-meteorologa slučajno netko srušio? - raspita se Thomas.

Donovan polako izusti:- Poznajem te meteorološke avione. Protuavionska obrafia ni

kada ih neće oboriti jer lete previsoko.- Čega još nema, može biti. Osim toga, čuo sam da od nekog

vremena postoje vrlo precizne rakete. Dakle, ako takva raketaobori sa sovjetskog neba takvog američkog pilota-meteorologa i onto preživi pa dođe pred sud, a radi se o nekom pilotu-meteorologukojeg bi mister Hoover rado ponovno vidio... ne bi li onda bilaprava šteta što je mister Abel već napustio ovaj svijet? S truplomse ne može trgovati, moja gospodo!

- Dakle, mister Scheuner - Hoover će prigušena glasa - stvarnoste pretjerali u svojem cinizmu.

- Oprostite, gospodo. Govorio sam samo o jednoj mogućnosti.Bila je to puka pretpostavka...

Odvjetnik reče vrlo polagano:- A ako nijedan od naših pilota-meteorologa ne bude oboren?


- Vidite - Thomas će ljubazno - sada se konačno razumijemo,mister Donovan. Mogu zamisliti da bi se u tom slučaju mister Abelodlučio da iz puke zahvalnosti promijeni tabor, te da radi za američku obavještajnu službu.

James B. Donovan zapilji se u Edgara Hoovera:- Je li to i vaše mišljenje?- Čuli ste mister Scheunera. Tome nemam što dodati.Odvjetnikovo lice postane tamnocrveno.- Za koga vi mene zapravo držite, mister Scheuner? Za koga vi

držite moga klijenta? Zar mi želite dati nježan mig kolcem?- To je - Thomas će skromno - samo tvorevina moje mašte, mis

ter Donovan, i ništa više.- Na ovako nešto moj klijent neće nikada pristati! - vikao je

James B. Donovan.

12

Dana 24. kolovoza 1957. godine pojavi se kod ravnatelja njujor-škog istražnog zatvora stanoviti Peter Scheuner. Dobio je dozvolu s najvišeg mjesta da u četiri oka razgovara s Rudolfom Ivanovičem Abelom. Direktor osobno otprati ovu očito Very Important Person kroz beskrajne hodnike do sobe za razgovor. Putem ga izvijesti da je sovjetski obavještajac osvojio simpatije čitave kuće:

- U zatvorima ostali zatvorenici obično vrlo loše postupaju s crvenima. Ali ne i s ovim Abelom! - Ravnatelj zakoluta očima. - Kažem vam: apsolutni ljubimac svih! Svirao je za zatvorenike, pa zatim izveo kabaretski program, uveo je novi sustav sporazumijevanja. ..

- Što je uveo?Direktor se zbunjeno nasmije.- Ma znate već kako se zatvorenici međusobno sporazumijevaju

kada čame u ćelijama.- Stari, dobri sustav kuckanja - reče Thomas, utonuvši u sen

timentalne uspomene vlastitih robijaških doživljaja.- Abel je našim zatvorenicima otkrio nov sustav koji teče sto

puta brže.- A na koji način?

- To vam baš ne bih rado odao. Reći ću vam samo: električnimvodovima!

- Sto mu gromova! - Thomas podigne obrve i pomisli: »Najboljeposlovne prijatelje čovjek u životu susreće uvijek tek onda kad ihviše uopće ne treba«.

Stigli su u sobu za razgovor. Thomas uđe. Iza pregrade od sitno pletene žice stajao je u elegantnom građanskom odijelu Rudolf Ivanovič, Abel. Ozbiljno je gledao u susret svom posjetiocu. Rav-natelj dade znak činovnicima u prostoriji, te se oni povuku za-jedno s njim. Teška se željezna vrata zatvore.

Thomas Lieven i sovjetski obavještajac Abel stajali su jedan drugome nasuprot, odvojeni žičanom pregradom. Dugo su se šutke promatrali. U prostoriji je bilo vrlo tiho. Zatim Thomas Lie -ven počne govoriti...

Ne znamo što je rekao. Nije nam poznato što je Abel odgovorio. Ni Abel ni Thomas nisu nikada ništa o tome izjavili. Njihov je raz-govor trajao 49 minuta.

Dana 26. rujna 1957. godine započeo je proces protiv Rudolfa Ivanoviča Abela. Vijeću je predsjedala Njegova Visost sudac Mor-timer Byers. Rasprava je većim dijelom bila javna.

Abel je trikom osigurao sebi obranu jednog od najboljih američ -kih odvjetnika. Kad su od njega zatražili da odabere branitelja, izjavio je:- Nemam novaca. Onih 3.545 dolara, što su kod mene prona đeni, nisu moje vlasništvo. Ne mogu, međutim, očekivati da će me tko braniti besplatno, pa stoga molim sud da mi odredi odvjetnika. U pravnoj državi poput Amerike to je značilo da vlasti moraju imenovati takva odvjetnika kojeg nitko ne može sumnjičiti da gaji simpatije prema komunistima, a koji je ujedno poznati stručnjak na području krivične obrane - dakle upravo čovjeka kakav je bio James B. Donovan!

Proces se razvio u nešto neviđeno. Optuženi se smio slobodno kretati po sudskoj zgradi, jesti u kantini zajedno s porotnicima i razgovarati s novinskim izvjestiteljima. S druge je pak strane su -dac Byers odredio:

- Ni jedan od trideset osmorice svjedoka ne smije prije nego što da svoju izjavu ući u sudnicu kako bi pratio proces.

Većini od trideset osmorice svjedoka to uopće nije ni bilo potre-bno, jer su već od prvog dana suđenja mogli pročitati u novinama do tančina sve što se odigravalo u sudnici...


Zbog sigurnosti bilo je određeno da svi agenti FBI-a i sve ostale ugrožene osobe pristupe svjedočenju prekrivenih lica. Nosili su kapuljače s prorezima za oči i usta, te izgledali kao pripadnici Ku-Klux-Klana.

I Thomas Lieven pojavio se s takvim pokrivalom na glavi. Na prsima je nosio broj poput svih ostalih zakukuljenih svjedoka.

Iz stenografskog zapisnika s preslušavanja možemo pročitati iz -vatke:

Byers: Broj 17, vi ste prisustvovali uhićenju gospodina Abela. Opišite njegovo ponašanje.

Broj 17: Mister Abel bio je vrlo spokojan. Postao je histeričan tek prilikom premetačine.

Byers: Zbog čega?Broj 17: Jer je u susjednom stanu počeo drečati radio. Pjevao je

Elvis Preslev. Mister Abel je šakama začepio uši, povikavši doslov -no: »Ovo je najčišći otrov za živce! Taj je klipan glavni razlog zašto se želim vratiti u Rusiju.«

Smijeh.Byers: Molim potpuni mir!Broj 17, razgovarali ste s ostalim stanarima u kući. Kakav su

dojam imali o mister Abelu?Broj 17: Najbolji što se može zamisliti. Svi su ga smatrali du-

šom od čovjeka. Mnoge je od njih portretirao - među ostalima i službenike iz ureda FBI-a koji se nalazi u zgradi.

Žamor.Byers: Slikao je i službenike FBI-a?Broj 17: Nekih pola tuceta. I to vrlo nadareno, Vaša Visosti.Byers: Iz spisa se razabire da je kratkovalni odašiljač, koji je

Abel upotrebljavao, stajao u atelieru potpuno neskriven.Broj 17: Tako je, Vaša Visosti.Byers: Zar to agentima FBI-a nije upalo u oči?Broj 17: Dakako. Neki su od njih zatražili da im se točno objas -

ni uređaj. Smatrali su da je Abel radioamater. Uređaj je jednom čak i proradio dok je Abel portretirao nekog agenta FBI-a. Abel je otkucao kratki odgovor. Uređaj je zanijemio. Agent FBI-a upita: »Tko je to bio?« - Abel je odgovorio: »A što mislite tko je to bio? Mo-skva, naravno!«

Glasan smijeh.Byers: Ako se takva scena ponovi, odredit ću da se dvorana is -

prazni! Broj 17, vi ste otkrili i osigurali čitav niz starih papirnatih rupčića u kojima je Abel skrivao sićušne mikrofilmove. Jedan od mikrofilmova sadržavao je ključ za dešifriranje vrlo zamršenog

koda1. Je li vam uspjelo dešifrirati poruku koju je optuženi, nepos-redno prije svog uhićenja, napisao u obliku četveroznamenkastih brojeva?

Broj 17: Uspjelo mije, Vaša Visosti.Byers: Kakva je to bila poruka?Broj 17: (čita tekst s papirića): Čestitamo vam na vašim prekra-

snim kunićima. Ne zaboravite se pozabaviti Beethovenovom par-titurom. Pušite vašu lulu, ali crvenu knjigu držite u desnoj ruci.

Byers: Pa to nije dešifrirani tekst!Broj 17: Naravno da nije, Vaša Visosti. To je odgonetka brojča -

nog koda. Čini se daje Abel sve svoje poruke dvostruko šifrirao.Byers: A ključ druge šifre?Broj 17: Na žalost, nikada nije otkriven, Vaša Visosti.Urnebesan smijeh. Nemir. Sudac Byers naređuje da se dvorana

isprazni. Rasprava je prekinuta u l i sati i 34 minute...Proces je trajao skoro četiri tjedna. Zatim je došao red na po-

rotnike da donesu odluku o krivnji. Satima su se savjetovali. Ne-mir publike i novinskih izvjestitelja sve je više rastao. O čemu se tu još moglo satima raspravljati?

Dana 23. listopada porotnici su se vratili u dvoranu tek u 19 sati i 45 minuta. Zavladala je grobna tišina. Svi su ustali kada je sudac Byers upitao:

- Dakle, gospodine predsjedniče porote, jeste li donijeli pravorijek?

- Jesmo, Vaša Visosti.- Kako on glasi? >

- Naš jednoglasni pravorijek glasi: optuženi je kriv u smisluoptužbe.

Na licu Rudolfa Ivanoviča Abela nije se trznuo nijedan mišić.Dana 15. studenog donesena je presuda: 30 godina zatvora i

2.000 dolara novčane globe.Trideset godina i 2.000 novčane globe za najvećeg ruskog špi -

juna svih vremena? Zar je to bilo moguće? Čitava se zemlja usko -mešala - ali samo za nekoliko dana. Zatim je čitava afera Abel, baš kao i sve na ovom svijetu, pala u zaborav...

Čudna igra slučaja!U vrijeme kad su ovi reci predani u tisak - ljeti 1960. godine -

svjetska nas je povijest tako reći dostigla i učinila da se ostvarilo

1 Zbornik ugovorenih znakova


proročanstvo Thomasa Lievena. Nadamo se da će nam poštovani čitatelj oprostiti vremenski skok u neposrednu sadašnjost. Mo-ramo se izložiti toj opasnosti, jer inače pripovijest o slučaju Abel ne bi bila potpuna.

Dana 1. svibnja 1960. godine, nedaleko od sovjetskog grada Sverdlovska, u ruke Sovjeta padne američki izviđački zrakoplov tipa U-2. Američki avion oboren ruskom raketom... moglo se pro-čitati u svim novinama. Pilot aviona zvao se Francis G. Powers, star 30 godina, oženjen, građanin američke savezne države Virgi-nije. Taj se nezgodan slučaj zbio u vrijeme krajnje političke nape-tosti, neposredno prije takozvane Pariške konferencije na vrhu, na kojoj su Eisenhower, Hruščov, Macmillan i de Gaulle željeli ras-pravljati o miru u svijetu. Upadica je Sovjetima poslužila kao izlika da razbiju konferenciju još prije njezina početka.

Pilot je u Moskvi izveden pred vojni sud. Sovjeti su to iskoristili u propagandne svrhe. Vrhovni državni tužitelj Rudenko - neka-dašnji sovjetski tužitelj u Nurnberškom procesu - izjavio je u svom pledoajeu:

- Ne stoji samo pilot Powers pred ovim sudom nego i američkavlada, pravi poticatelj i organizator ovoga gnusnog zločina.

Premda je zločin nazvao gnusnim, ipak je državni tužitelj na kraju svog pledoajea pokazao blagost:

- Uzimajući u obzir kajanje optuženog, ne zahtijevam smrtnukaznu. - Rudenko na kraju zatraži 15 godina zatvora. Sud odmjerijoš blažu kaznu: pilota osude na deset godina zatvora.

Na trideset godina osuđeni sovjetski špijun Abel ostavio je u Sovjetskom Savezu ženu, udanu kćer i malog sinčića. Oni nisu smjeli prisustvovati procesu koji se vodio protiv njega. Međutim, supruga pilota Powersa, njegovi roditelji i punica dobili su od Sovjeta ulaznu vizu i dozvolu da, sjedeći u loži moskovske sudnice, prisustvuju procesu protiv oborenog američkog pilota.

Oliver Powers, otac optuženog, čestit postolar, izjavi novina-rima:

- Nadam se da će Hruščov pomilovati mog jadnog dečka. Napokon, i on sam izgubio je sina u ratu protiv Nijemaca, u kojem suse naši vojnici borili rame uz rame s Rusima. A ako ga već nemože pomilovati, možda postoji mogućnost da ga zamijeni za nekog sovjetskog špijuna koji je uhvaćen u Americi. Ovdje mislim naobavještajca Abela...

A što se zatim dogodilo? Tja, a što?

13Nadamo se, kako sam već napomenuo, da nam je poštovani či-

tatelj oprostio ovaj kratki vremenski skok u neposrednu sadaš-njost. Ali vratimo se hitno u jesen 1957. godine. Sada se moramo još jednom ispričati. Nadamo se da će nam i Federal Bureau ofln-vestigatton oprostiti što ćemo sada nešto ispričati o Klinici Harper, koja se, naravno - utoliko ćemo izići u susret FBI-u - ne zove Kli-nika Harper. Nećemo odati ni gdje se ona nalazi. Međutim, ona postoji, a znamo joj i pravo ime.

Dana 23. listopada 1957. godine sovjetski špijun Abel bio je proglašen krivim.

Dana 25. listopada 1957. godine dva posjetioca uđu u radnu sobu Edgara Hoovera u sjedištu njegove organizacije u Washing-tonu: Thomas Lieven i Pamela Faber.

Lijepa je mlada žena vrane kose i krupnih blistavih crvenih usana neprestano iz prikrajka zaljubljeno pogledavala Thomasa.

Hoover, dobro raspoložen, pozdravi oboje vrlo srdačno.- Što mogu učiniti za vas?- Možete ispuniti svoje obećanje - Thomas će prijazno. -Sjećate

li se kako sam vas svojedobno zamolio za povlasticu da nakon završetka zadatka smijem umrijeti.

- Sjećam se - odvrati Hoover polako.- No eto - veselo povikne Pamela - sada smo, dakle, fdotle

došli! Zatim se želimo što prije vjenčati.Hoover se ugrize za usnicu.- Održat ću riječ - reče. - Ali ne smijete zamišljati da je to med i

mlijeko. To boli, prokleto boli.- Što sve čovjek ne bi pretrpio za svoju smrt - izjavi Thomas. -

Osim toga, čuo sam da u Klinici Harper imate prvorazredne stručnjake. (On nije rekao Harper.)

- Dakle dobro. Uredit ću sve s klinikom. Pa lijepo umrite i živitesretno, vrlo sretno s Pamelom. Dakako: još može potrajati tjedne itjedne dok ne umrete! Moramo čekati leš! Leš koji bi vama bio sličan ne nalazi se baš svakog dana.

- Mister Hoover, ali molim vas, valjda će se u tako velikoj zemljipoput Amerike ipak moći naći nešto prikladno - reče Thomas Lieven.


Lijepa čitateljice, mudri čitatelju!Ništa nara ne pomaže, stigli smo, eto, i dotle. Ne možemo više

okolišati. Moramo i to izgovoriti. Ono što sada moramo ispričati nije baš ni fino ni lijepo.

Misleći na naš ugled, mnoge naše tankoćutne prijatelje i dobar ukus, želimo unaprijed najozbiljnije naglasiti: nije nam ni na kraj pameti da uz već poznato zgražanje zbijamo već poznatu šalu! Rado bismo prešutjeli ono što se dogodilo, međutim - dogodilo se! To se uistinu, stvarno dogodilo, pa makar se mi svi postavili na glavu.

Dana 27. listopada Thomas Lieven stigne u pratnji Pamele Fa-ber u Kliniku Harper, odvojenu od svijeta, opasanu visokim zidi-nama, koju dan i noć čuvaju agenti FBI-a, a koja se nalazi negdje u Sjedinjenim Državama.

Thomas dobije udobnu sobu s prozorima prema velikom peri-voju. Pamela dobije sobu do njegove i odmah ga poslije dolaska posjeti. Dva su sata govorili jedno drugome dobar dan...

Naposljetku Pamela uzdahne sretno i umorno:- Ah, kako je lijepo biti konačno s tobom nasamo.- Ako nam to dopuste - reče on, nježno je milujući. - Ovo je

zaista čudno stanje! Ako razmislim: dobivam novo lice, nove isprave, novo ime, novu nacionalnu pripadnost - sve novo. Tko lisamo može imati toliku sreću s četrdeset osam godina? - Poljubije. - Kakvog me ti želiš, draga?

- Kako to misliš?- E pa gledaj: kada počnu sada rezuckati po mom licu, možda

bih mogao izraziti određene želje. U vezi s ušima ili nosom.

Pamela se morala nasmijati.- Još sam kao dijete sanjarila o Grcima, pa sam zamišljala:

muškarac za kojeg ću se jednom udati mora imati grčki profil! Zarmisliš... zar misliš... - Pamela pocrveni. - Ma to je preglupo -reče.

- Misliš li grčki nos? - upita on ljubazno. - Ako nije ništa više!A uši su mi u redu?

- Svakako, dragi. Inače je uopće sve u redu.- Sasvim si sigurna? Još ima vremena. Pri ovoj se operaciji

može sve jednim udarcem urediti. Gospoda liječnici mogu na menisigurno sve poljepšati - učiniti većim - manjim - kako god ti želiš. ..

- Ne treba - poviče ona brzo - ne treba, inače neka sve ostane točno kakvo je i sada!

14

Tri su liječnika idućih dana imala pune ruke posla s Thomasom Lievenom. Fotografrali su ga, mjerili mu lubanju velikim šestarima i pregledavali baš sve na njemu. Poslije toga više nije smio pušiti, pa zatim nije više smio piti. Zatim Pamela nije smjela - zatim Thomas više uopće ništa nije smio.

Dana 7. studenog operirali su ga. Kada se ponovno osvijestio, ležao je u svojoj sobi povezane glave koja gaje silno boljela.

Četvrtog dana poslije operacije počeo se malo bolje osjećati. Li-ječnici su mu promijenili zavoje. Pamela je čitave dane sjedila uz njegov krevet i zabavljala ga, ali samo s ozbiljnim pričama; ako se ispod zavoja pokušao nasmijati, još gaje uvijek boljelo.

Jednog dana stigne na kliniku za mister Greya - tako se Tho-mas ondje zvao - nestrpljivo očekivani brzojav. Tekst je glasio:

tetka vera sretno prispjela stop sve najbolje edgarPamela i Thomas pročitaju telegram. Pamela sretno vrisne i sti-

sne mu ruku:- Pronašli su leš, dragi, pronašli su odgovarajući leš!- Sada ne može više ništa poći naopako - reče Thomas zado

voljno. - Međutim, prevario se. Ipak je pošlo naopako, nažalost,na žalost. Dana 13. studenog dođe u kliniku zabrinut gospodinturobnih očiju s jakom hunjavicom. Zamoli gospodina Greya zarazgovor u četiri oka. Ostavši nasamo s našim prijateljem, predstavi se kao John Misaras, agent FBI-a. Prehlađeni Misaras donioje žalosne novosti.

- S lesom se dogodilo nešto vrlo neugodno. Zbog toga smo vrlonesretni, mister Grey, vjerujte mi! - Gromoglasno kihne.

- Što se dogodilo s lesom? - upita Thomas zabrinuto.- Nema ga više.- A gdje je, zaboga?- U Ankari.- Aha - Thomas će zbunjeno.- Pokopan je.- Aha - Thomas će po drugi put.


- Morate, naime, znati da je tog dana bilo pet leševa. Dva odnjih su zamijenjena. Naš i neki drugi. Drugi leš još imamo. Nekiturski diplomat. Ali taj vam, na žalost, nije sličan. To je da se ras-plačeš.

- Aha - reče Thomas po treći put.- Ne razmijete?- Na zdravlje! - Ni riječi.- Pronašli smo u Detroitu mrtvaca bez rodbine. Taj bi vam čov

jek mogao biti blizanac! Srčana kap. Već smo ga preradili za svojepotrebe...

- Preradili ste ga?- Jesmo. I stavili smo ga u specijalni lijes, kako bismo ga pre

bacili zrakoplovom u Europu. Moj je šef želio biti siguran. Kako nebismo pobudili pozornost ostalih obavještajaca, lijes je letio uEuropu avionom u kojem su bila još četiri druga lijesa. Bio je točarter-avion koji je unajmila turska ambasada. Vidite, diplomat jepoginuo s obitelji u automobilskoj nesreći. Sa ženom i dvoje odrasle djece. Bilo je to u svim novinama. A i to da je unajmljen poseban avion za lijesove. Tako uopće nije upadalo u oči što smo povrhtoga ukrcali još jedan lijes. Nikog to nije zanimalo.

- Razumijem.- Na žalost, u Parizu se dogodila nezgoda. Trebali su ondje is

krcati naš mrtvački kovčeg. Ostala su četiri lijesa morala letjetidalje u Ankaru. Lijes s našim truplom smo, dakako, označili. Međutim, u šifriranom se brzojavu potkrala pogreška, pa su našiljudi u Parizu iskrcali pogrešan lijes iz aviona.

- Oh, Bože.- Zaista vrlo neugodno. Unutra je ležao turski diplomat, to smo

u međuvremenu ustanovili.- A... a... a leš koji je bio meni nalik?- Jučer je pokopan u Ankari. U obiteljskoj grobnici. Stvarno mi

je žao, mister Grey, ali ne može se više ništa učiniti. Moramo čekati dok se opet ne nađe nešto za vas...

I tako su Pamela i Thomas čekali. Dana 19. studenog stigne još jedan brzojav za mister Greya:

ujak fred na sigurnom stop sve najbolje edgar- Opet su našli prikladan leš - prošapće Pamela.- Moramo držati fige da još jednom nešto ne pođe naopako -

doda Thomas. Ovaj put više ništa nije pošlo naopako. Dok su Pamela i Thomas vrtjeli i stiskali palce, drugi, odgovarajući, leš ležao

je na stolu za operacije povjerljivog liječnika FBI-a u Chicagu. Mrt-vac je bio izvanredno nalik Thomasu Lievenu. Služeći se Thomaso-vim fotografijama, liječnik se trudio da vodikovim superoksidom, parafinskim injekcijama i drugim lijepim sredstvima učini mrtvaca još sličnijim Thomasu. Njegovi su suradnici dotle pripremili odjeću i razne sitnice koje su pripadale Thomasu, kao na primjer zlatni sat na otkucavanje, te četiri putovnice koje su glasile na četiri imena.

Jedan je agent FBI-a pratio sa zanimanjem rad kozmetičkog ki-rurga koji, štrcajući malko tekućeg parama u mrtvačev nos, upita:

- Tko je ovo?- Lucky Campanello - reče agent. - Droga. Ucjena. Trgovina

bijelim robljem. Prije dva sata, nekoliko je mojih drugova imalo snjim vatreni okršaj. Imali su sreću. On je imao nesreću.

- Jest, vidim - reče liječnik, promatrajući mjesto gdje je revol-versko zrno, točno iznad srca, prodrlo u prsa Luckvja Campanella.

Campanello je u četrdeset sedam godina svog života na ovom svijetu činio samo zlo i živio samo od zla. Nikome nije služio na radost, nitko ga nije volio, mnogi su ga mrzili. Nije imao rodbine. A to mu je omogućilo da makar poslije smrti ipak odigra jednu ve-liku pozitivnu ulogu - svoju prvu.

Pošto je liječnik u Chicagu završio svoj posao na njemu, Luckvja prebace zrakoplovom u specijalnom lijesu na Maltu. Tamo je bio usidren američki brod. Specijalni lijes hitno prenesu iz zra-koplova na brod. Nekoliko minuta kasnije brod isplovi.

U ponoć 20. studenog brod se blago ljuljao u visini Lisabona iz-van portugalskih teritorijalnih voda. S broda je u more spušten mali čamac. U njega se ukrcaju tri živa gospodina i jedan mrtav. Čamac zaplovi prema obali.

Rano ujutro, 21. studenog 1957. godine, djeca koja su se igrala na bijelom žalu ribarskog sela Cascaisa ispred Lisabona našla su šarene školjke, morske zvijezde, polumrtve ribe i jednog mrtvog gospodina...


EPILOG

A što se dalje dogodilo? Kako li se ova priča završila? Što se do -godilo s Thomasom Lievenom i njegovom Pamelom? Tko li nam je ispričao sve njegove smione pustolovine? Kako smo uopće mogli govoriti o tajnim i najtajnijim događajima našeg vremena?

Mnogo je pitanja. Na sve njih možemo odgovoriti. Makar zbog toga morao istupiti iz sjene čovjek koji po svom zvanju spada u sjenu, a trebao bi u njoj i ostati.

Taj sam čovjek ja. Ja, pisac koji je zabilježio sve pustolovine i recepte obavještajca Thomasa Lievena.

Po nalogu svog izdavača odletio sam u kolovozu 1958. godine u Sjedinjene Države. Trebalo je da ondje ostanem mjesec dana. Os-tao sam četiri. Morao sam skupiti materijal za jedan roman. Taj roman nisam nikada napisao.

Međutim, napisao sam pripovijest koju ste upravo pročitali! Tamo prijeko ušao sam joj u trag. Taj je trag počinjao - a kako bi drukčije i mogao - kod jedne zanosno lijepe žene.

Zbog opravdanih razloga ne mogu navesti ime grada u kojem sam tu ženu prvi put vidio. Bilo je blago podne u rujnu. Ogladnio sam. Moj mi je prijatelj, novinski izvjestitelj, preporučio neku gurmansku restauraciju. Upravo sam krenuo onamo, kadli je spa-zih...

Hodala je ispred mene, na visokim petama, u tijesno priljublje -nom kostimu pješčane boje. Imala je vranu kosu. Divan stas. Bila je srednje visine i imala obline trkaće jahte.


Požurio sam i prestigao damu. Imala je krupne crvene usne, krupne crne oči i lijepo čelo.

Odjednom sam zaboravio na glad...Neka mi moja ljubljena Lulu oprosti: poznaje muškarce i zna

kako su svi jednaki i da ništa ne vrijede ako im se dopusti da sami putuju.

Duž idućeg kilometra bulevara izvodio sam svoju drsku igru. Časak sam išao pred njom, zatim sam je puštao da ide preda mnom. Što sam je duže gledao, to mi se ta dama više sviđala. -Oprosti mi, slatka Lulu, oprosti, znaš da ljubim samo tebe.

Dama je, naravno, primijetila što se sa mnom događa. Jednom se kratko nasmiješila. Nije se ljutila. Zgodne se dame nikad ne ljute. Samo je malo ubrzala korak. Ja također.

Zatim iskrsne pred nama lokal koji mi je prijatelj preporučio. Tada se dogodilo nešto što nisam očekivao. Uzbudljiva dama nije prošla mimo lokala, nego je, naprotiv, ušla u njega.

»Sada mi nema druge nego za njom«, pomislih, slijedeći je. Ni-sam ni slutio što me čeka s one strane vrata restauracije.

U maloj garderobi sustignem predivnu damu. Stajala je ispred zrcala, i popravljala kosu.

- Hdilo - rekoh engleski.Ona se nasmije u zrcalo i reče također:- Hallo !Naklonio sam se i rekao svoje ime. Zatim sam izgovorio ove rije-

či:- Gospođo, znajte da sam od rođenja bolećivo plah. Nikada prije

nisam čak ni u snu pomislio na to da oslovim neku stranu osobu.- Zaista? - reče ona, pa se okrene.- Zaista. Međutim kad sam vas danas ugledao, bilo je to jače od

mene! Gospođo, pomogli ste mi da nadvladam svoj kompleks!Hvala vam! To je razlog za proslavu. Ovdje se navodno mogu dobitiizvanredna fazanova prsa s prilogom.

Ozbiljno me gledala.- Svakako, fazanova su prsa ovdje izvrsna.- Dakle - dopuštate li da pođem pred vama? - I već sam kre

nuo, a ona za mnom.Lokal je bio srednje velik, nevjerojatno ugodan, namješten sta-

rinskim namještajem i dupkom pun! Još je jedan jedini stol u kutu bio slobodan. Na njemu je stajala mala karta s natpisom: rezervirano.

Konobaru, koji je žurno prišao, utisnuo sam u ruku novčanicu od pet dolara i rekao:

- Lijepo što ste nam tako dugo čuvali stol.Zatim sam zanosnoj dami pomogao da sjedne. Ona reče:- Uzet ćemo dva puta fazanova prsa s prilogom, Henry. Prije to

ga juhu od rakovih repova. Ali najprije aperitiv. Što mislite o suhom martiniju, mister Simmel?

»Srećom imam velikodušna izdavača«, pomislih. »Bože, Bože, bit će to ugodno obračunavanje troškova!« Naglas rekoh:

- Miliji mije mali viski, ako vam je pravo.- I meni. Dakle, dva dupla, Henry - reče dama.- U redu, šefice - reče konobar Henry pa nestane.- Što je to bilo? - upitah. - Nije li rekao šefice?- Rekao je šefice.- Ali zbog čega?- Jer sam ovdje šefica. - Nasmijala se. - Mogli ste uštedjeti onih

pet dolara!- Ah, znate, to ionako plaća moj izdavač.- Izdavač? Zar ste pisac?- Neki kažu da jesam, a neki da nisam, miss... hm... - Thom

pson, Pamela Thompson - reče ona. Odjednom me promatrala siskrenim zanimanjem. Zbog čega?

Upitao sam:- Najednom me gledate s neobičnim zanimanjem. Zbog čega?- Jer ste pisac, mister Simmel, a ja volim pisce.- Krasno, miss Thompson!Ali da skratimo, poštovane dame i gospodo. Juha od rakovih

repova bila je odlična, a fazanova prsa izvrsna. Neprestano sam govorio. Izvanredno duhovito, to se razumije. Uz kavu sam konač-no uspio. Pristala je da ode sa mnom u kino.

- Okay, mister Simmel. Dopustite da ja nabavim karte; poznajem vlasnika kina. Predstava počinje u osam i trideset. Hoćete lidoći po mene?

- Od srca rado, miss Thompson.- Recimo u sedam i trideset? Onda možemo kod mene još nešto

popiti...- U sedam i trideset, odlično.»O ljudi, ljudi, mora da upravo nevjerojatno djelujem na žene!

Do vraga, zašto zapravo nisam otišao na film?«


Tog sam popodneva otišao k frizeru. Zatim sam kupio dvije lije-pe orhideje. Obukao sam svoje najbolje odijelo. Ono tamnoplavo. I tada sam točno u sedam i trideset, s celofanskom kutijom u ruci, pozvonio na vratima stana na kojima je bila mjedena pločica s natpisom:

THOMPSON

Nisam morao dugo čekati. Vrata se otvore. U dovratku je stajao muškarac od nekih pedeset godina. Vitak, visok, uska lica, pa-metnih očiju, visoka čela, prosijedih zalisaka. Imao je plemenit grčki nos i male brčiće. Ono što žene toliko vole...

- Mister Simmel, pretpostavljam - reče taj čovjek. - Izvolite ući.Veseli me što sam vas upoznao. Moja mi je žena već pričala o vama.

- Vaša... hrm... vaša žena?- Jest, moja žena. Zovem se Thompson, Roger Thompson.Iza njega se nešto pokrene. Pamela, moja slatka Pamela, uđe u

malo predsoblje. Nosila je duboko izrezanu zelenu koktel-haljinu sa zlatnim arabeskama. Smiješila se ljupko i nedužno.

- Ah, evo vas! Oh Bože, kakve divne orhideje! Zar nije divan,Roger? Uostalom, nadam se da nemate ništa protiv toga da i mojmuž ide s nama u kino?

Moja je slatka Lulu, koja me točno poznaje, gotovo pukla od smijeha kada sam joj kasnije ispričao tu priču. Rekla je:

- Bravo. Pravo ti se i dogodilo.Beskrajno sam se nad sobom sažalio te večeri u kinu. Nepres-

tano sam udarao koljenima o pregradu lože. Sjedalo je bilo tvrdo i neudobno. A bilo je i vruće. I glava me zaboljela. A kada sam još i vidio kako su se gospoda i gospodin Thompson uhvatili za ručice čim je prošao tjedni pregled, rekoh sam sebi: tipičan primjer pro-pale večeri.

U tome sam se, međutim, prevario, i to silno!Ta večer, poslije kina, postala je, naime, jedna od najugodnijih

što sam ih doživio u Americi. Otišli smo jesti - naravno, u lokal Thompsonovih. Ali kako li smo samo jeli, moj Bože. Mister Thom-pson sastavio je jelovnik. Osobno je otišao u kuhinju. Tako sam neko vrijeme bio sam s Pamelom.

- Ljutite li se? - upitala me.- Ah, ne ljutim.- Znate, bili ste danas u podne tako zgodni, tako simpatični...

Sve što ste pričali vrlo mi se sviđalo...- A što sam to pričao?- Da volite dobro jesti - da ste rado u društvu lijepih žena - da

ne želite nikada više obući uniformu - da se posvuda u svijetu osjećate kod kuće gdje god imate prijatelje...

- Poštovana gospođo, i ja vama moram nešto reći.- Izvolite?- Vaš... vaš... vaš mi se muž sviđa i vrlo mi je simpatičan...Ona se sva ozari: - Zar ne, divan je! Ah, vi ga ne poznajete. Ne

znate što sam sve s njim doživjela. Ne znate kako on misli. Kod mene je ljubav uvijek bila povezana s pameću. Muškarce kojima se nisam mogla diviti zbog onog što su govorili i mislili nisam mogla niti ljubiti. Kod Rogera je to bila ljubav na prvi pogled. Bila je to ljubav mog života...

- Ali... ali zašto ste onda pozvali mene, gospođo Thompson?- Pamela. >- Zašto ste me pozvali, Pamela?- Jer ste pisac. Shvatit ćete to tek jednom kasnije - a možda,

možda i nećete... Sve to ovisi o njemu.

- Radite li uvijek sve kako on kaže?- Radim... - gledala me sva ozarena. - Ali i on radi kako ja ka

žem! Uvijek me pita za savjet. Naravno, katkada malo zastrani,poput svih muškaraca, ali mi se uvijek vrati. Znam da sam jedinažena s kojom želi živjeti. To ženu čini vrlo jakom, zar ne?

Život je doista smiješan.Što sam zamislio, nije se ispunilo. Što sam od Pamele želio, ni-

sam dobio. Zadobio sam nešto bolje: njezino prijateljstvo i prija-

teljstvo njezina muža.Iduća tri tjedna bili smo gotovo danomice zajedno. Sjajno smo

se zabavljali. Činilo se da smo stvarno u svemu istog mišljenja!


Meni

Iverak1 s kamenicamai holandskim umakom

s kavijarom

Filet Wellington s madera-umakom

Salzburški žličnjaci

Negdje u SAD, 28. listopada 1958.

Uz ovo se jelo rodila ova knjiga

Iverak

Iverka prokuhajte lagano u sla-noj vodi tako da ne bude odviše mekan, položite ga s bijelom stranom prema gore na zagrijan pladanj i okružite ga pohanim kamenicama.

Pohane kameniceNeka vam trgovac otvori kame-nice koje do upotrebe stavite na led, zatim ih očistite i izvadite iz ljuštura. Osušite ih ubrusom, uvaljajte u brašno, tučeno jaje i sitne mrvice te nabrzo ispržite

na tamnom maslacu.

Morska riba, list

Filet VVellington

Uzmite srednji dio goveđeg filea, lagano ga popržite, ohladite i po-ložite na lisnato tijesto, na koje ste prethodno stavili na maslacu po-pirjane nasjeckane lučice šalote, šampinjone, peršin i estragon. Gornji dio filea obložite guščjim jetrima i ploškama gomoljika, koje ste prethodno popirjali u maderi, poklopite sve lisnatim tijestom, dobro zalijepite rubove žuman-cem i pecite u pećnici do lijepe smeđe boje. Od soka koji je ostao od prženja i pirjanja pripremite umak i dobro ga začinite made-rom.

Holandski umak s kavijarom

U maloj posudi istucite 2 žu-manca s malo octa i srednje velikom žlicom vruće vode. Sta-vite posudu nad paru na blagu vatru. Neprestano tucite i do-dajte 125 grama maslaca. Tucite dalje dok se umak ne zgusne, ali neka ne zakuha, začinite so-lju i limunom. Posljednji trenutak prije posluživanja umiješajte u vrući umak 50 grama kavijara.

Zapazio sam da me Thompson često promatra zadubljeno i za-mišljeno. Zatim mi je udarilo u oči da me prilično mnogo ispituje. O mojoj prošlosti. O mojim nazorima. O mojim iskustvima. Ali uvi-jek iznova o mojim nazorima. O sebi nije uopće ništa pričao.

Skupljao sam, prema svom zadatku, materijal za novi roman. Zbog toga sam morao u nekoliko navrata napuštati grad. Svaki sam se put veselio povratku, jer bi me Thompsonovi uvijek doče-kali, bilo na kolodvoru, bilo na aerodromu. Konačno sam zaključio da imam dovoljno grade, te sam rezervirao mjesto u avionu za Frankfurt na Majni. Trebalo je da moj zrakoplov poleti 29. listopa-da 1958. godine u 20 sati i 45 minuta.

Dana 28. listopada 1958. godine Roger Thompson nazove me u hotel i reče:

- Čujem da nas želite napustiti. Rado bih još za vas prirediomalu večeru.

- To bi bilo divno, Roger.

Salzburški žličnjaci

U velikoj zdjeli istucite 6 bjelanca u čvrst snijeg, umiješajte 6 žuma-naca, po dvije velike žlice brašna i šećera, 60 grama rastopljena maslaca i četvrt šalice topla mlijeka zaslađenog vanilin šećerom. U dubokoj željeznoj tavi zagrijte još 60 grama maslaca, stavite u nju smjesu i pecite pokriveno sve dok odozdo ne dobije boju. Žlicom za drobljenac odvojite velike žličnjake, okrenite ih i ponovno ih pokrivene pecite dok odozdo ne postanu smeđi, prelijte ih mlijekom kojem ste dodali vanilije, ostavite ih u pokrivenoj tavi da kratko odstoje na vrućem mjestu kako bi upili mlijeko i postali rahli. Pospite ih šećerom i odmah poslužite da ne splasnu.


- Recimo večeras u 19,30?- To mi odgovara.- Ah, još nešto... Telefonirajte vašoj zrakoplovnoj kompaniji.

Otkažite rezervaciju za sutra navečer. Neka vas stave na listu čekanja.

- Zašto?- Jer predosjećam da ćete još neko vrijeme ostati ovdje.- Ne razumijem vas.Čuo sam ga kako se smije:- Danas navečer - reče - sve ćete razumjeti. Ali nemojte, zabo

ga, opet donijeti dvije orhideje!Donio sam, dakle, tri orhideje. Pamela je izgledala ljepše nego

ikada, Roger je bio šarmantniji nego ikada, a jelo, što ga je sam pripremio, bilo je bolje nego ikada. Za predjelo je bio kuhani iverak obložen pohanim kamenicama i preliven finim holandskim uma-kom pomiješanim s kavijarom.

- Tako nešto nisam još nikada jeo - priznah. - Ovo moram pri-bilježiti za svoju ženu...

- Mogli biste pribilježiti još mnogo više od mojih recepata - rečedomaćin zaneseno.

Pogledao sam njega, a zatim lijepu mu ženu. Oboje se smiješilo s mnogo naklonosti i s mnogo simpatije.

Roger Thompson progovori:- Dragi prijatelju, neograničeno se pouzdajem u Pamelinu pro

cjenu. Pamela već od prvog trenutka smatra da ste dostojni povjerenja. Čovjek sam koji mora biti vrlo oprezan.

- Oprezan? Zbog čega?- Tja, zbog čega? - Thompson je čačkao po svojoj ribi. Zatim se

nasmiješi: - Mario, nisam oduvijek bio vlasnik gurmanske restauracije niti se oduvijek zovem Roger Thompson. Proživio sam vrloburan život. Još malo kavijara?

- Ostavi sada te gluposti - reče Pamela pogledavši me.- Moj je muž zaista doživio mnogo toga - i smiješnog, i žalo

snog, i uzbudljivog. Uvijek sam govorila: netko bi sve to morao napisati! Neka što više ljudi sazna što mu se sve dogodilo. Moglo bibiti korisno.

- Korisno?- Moj je muž uvjereni pacifist.

- Pitanje je samo - progovori čovjek koji se zvao Roger Thompson - možete li mi obećati da nitko nikada neće saznati moje pravo ime ni moju pravu adresu ako vam ispričam svoju povijest.

- Mogu - rekoh. - To vam mogu obećati.

28 list 1958 stop 2348 sati stop švicarskoj tiskarskoj i izdavač -koj kući zurich stop otkazujem povratak stop na tragu sam novoj priči stop pismo s pojedinostima avionski odaslano stop molim hitno vaše mišljenje i hitnu doznaku od 1.000 us dolara stop sr -dačno simmel

1 stud 1958 0945 sati stop švicarska tiskarska i izdavačka ku ća vas poslije pročitanog pisma s izvještajem ovlašćuje da sklopite opcijski ugovor na autorska prava i da učinite potrebne magneto -fonske snimke stop ostanite koliko je potrebno stop 1.000 us dola ra poslano stop meyer švicarska tiskarska i izdavačka kuća

Ostao sam u Americi do 2. siječnja 1959. godine. Kada sam poletio kući, imao sam u prtljazi šesnaest magnetofonskih vrpca snimljenih na obje strane. Nosio sam sa sobom u Europu povijest jednog posebnog života: pustolovine i recepte obavještajca Thoma-sa Lievena.

Razumjet ćete i oprostiti mi ako kažem da se čovjek, koji mi je ispričao svoj život, naravno, ne zove ni Roger Thompson, ni Tho-mas Lieven. Razumijet ćete i zašto sam prešutio ime grada u ko-jem on danas radi i živi sa svojom lijepom ženom. Svoju je restau -raciju uostalom, kupio novcem koji mu je donijela operacija s di -onicama Njemačkih ujedinjenih čeličana, o čemu smo govorili na početku ovog izvještaja.

Zajam švicarskog mešetara Pierrea Muerrlija donio je Thomasu Lievenu sreću. Uspješnim se špekulacijama obogatio. Već je ljeti 1958 godine Pamela po njegovu nalogu i s njegovom punomoći poletjela u Zurich, ondje je vratila gospodinu Muerrliju njegovih 717.850 franaka, podignula sa šifriranog pologa krivotvorene dio -nice, razderala ih i otplavila vodom u kupaonici svog apartmana u hotelu. Svi su zaradili, nitko nije bio oštećen, upravo onako kako

J. M. Simmel

je to Thomas Lieven i predvidio. Dapače: nitko nije ni primijetio kakav je trik bio izveden.

Roger Thompson i njegova žena stajali su na balkonu aero-dromske zgrade dok je moj avion rulao sve brže i brže po uzletnoj pisti u susret dalekim obzorima, Atlantiku i Starom svijetu... Od-jednom mi se stegnulo srce. Zbogom Pamela, zbogom Roger, zbo-gom oboje...

Napisao sam što ste mi ispričali. Nadam se da ćete biti zado-voljni sa mnom. Posljednji metri posljednje vrpce još leže na mag-netofonu. Thomas Lieven na njima govori i ja završavam svoju pri-povijest njegovim riječima:

- Čitavog sam života sumnjao u velike riječi i velike junake. Ni-sam volio nacionalne himne, ni uniforme, ni tzv. jake muževe.

Moj stari prijatelj Bastian živi opet u Marseilleu. Dobro mu je. Radi kao šef utovara u luci. Dolazi u doticaj s mnogim ljudima: s Kinezima i Nijemcima, s Francuzima, Korzikancima i Arapima. Sve ih voli i svi vole njega. Kažu za njega: odličan momak. S njim se može razumno razgovarati.

U svojoj maloj restauraciji i ja susrećem mnoge ljude: bijele, žute i crne. Među mojim su gostima neki židovske vjere, a neki kršćanske vjeroispovijedi. Ima tu i muslimana, a i nekoliko bu-dista.

Rado zamišljam vrijeme koje će možda jednom doći, kada će svi ljudi na zemlji živjeti složno zajedno, kao što žive Bastianovi pri-jatelji i gosti mojeg malog lokala. Zašto kod dvije milijarde ne bi bilo moguće ono što tako izvrsno uspijeva kod nekoliko stotina?

Za mog prijatelja Bastiana radnici kažu da je razuman. Vjeru-jem da bismo razumom svi to mogli ostvariti! Svakog je od nas pri-roda obdarila sposobnošću da misli. Hajde da barem nakratko manje vjerujemo, a više mislimo! Posljedice će biti divne. Tada više neće biti ni ratova. Budući da su ljudi ti koji stvaraju ratove, mo-raju ih znati i spriječiti.

Stoga podižem ovu čašu za ljudski razum. Neka štiti sve nas - i crne, i žute, i bijele. Neka nas izvede iz ove doline sjena i strave u raj ispunjen mirom i radošću.

Knjižnica Zelina

540003565

Narp0ne novine«, Zagreb - (95) 110735

Documents

Može i bez kavijara